Karl May - Kod rusevina Babilona

1 NASLOV ORIGINALA BEI DEN TRUMMERN VON BABYLON Preveo s njemačkoga VLATKO SARIC KOD RUŠEVINA BABILONA KOD HADEDINA Kao što sam u toku svojih pripovijesti ved više puta kazao, ja nisam pristaša nauke o slučajnostima, ved naprotiv uvjeren sam da našim putovima upravlja sudbina. Često sam doživio da je neki sam po sebi beznačajan događaj koji se zbio ved prije mnogo godina, pa ved odavno nisam ni pomislio na njega, neočekivano pokazao posljedice i veoma se odlučno umiješao u moj život. Tako je to bilo i s onim mojim sastankom s Perzijancem Džafarom na Divljem zapadu koji je u mojem burnom životu bio samo jedan letimični doživljaj kojega sam se rijetko sjedao. Da otvoreno priznam, han-džar je pomalo izgubio svoje svojstvo „uspomene". Uzimao sam ga u ruku, ali pri tomu nisam sebi predočavao njegovog prijašnjeg vlasnika pa sam ga od vremena do vremena uzimao na svoja putovanja ni ne misledi da bi ikada mogao za mene značiti nešto više od bilo kojega oružja. Pa ipak je taj napola zaboravljeni doživljaj nakon cijeloga niza godina pokazao svoje posljedice. To de dokazati i događaji o kojima sad pripovijedam.

2 Moji čitaoci znaju iz knjige „Iz Bagdada u Stambul" da sam, putujudi s „karavanom mrtvih" iz Bagdada u Kerbelu zajedno sa svojim vjernim Hadži Halefom Omarom obolio od kuge. Bilo je pravo čudo da smo izbjegli smrti, pogotovu što smo prije te teške bolesti doživjeli koješta što je veoma iscrpio našu snagu. Ti dani, patnje za vrijeme kojih smo obojica bili posve nemodni i upudeni jedino na sebe, zauzimaju u našem sjedanju istaknuto mjesto a isto tako se u njega duboko utisnula uspomena na kraj u kojemu smo duge tjedne lebdjeli između života i smrti. Razumljivo je dakle da smo prigodom jednog kasnijeg boravka u Bagdadu odlučili da opet posjetimo ta mjesta koja su za nas bila toliko kobna. Moj hrabri Halef postao je u međuvremenu šeik arapskog plemena Hadedina. Poštovanje što ga je stekao stajalo je u obrnutom razmjeru s njegovom veličinom. Kako je poznato, on je bio veoma niskoga stasa i uskih ramena a osobito se ponosio brkovima za koje je u trenucima iskrenosti doduše priznavao da se taj „ukras njegovoga lica" sastoji od trinaest dlaka, naime šest zdesna, a sedam slijeva. O njegovoj hrabrosti i njegovoj smionosti nije moglo biti nikakve sumnje, a što se tiče njegove privrženosti meni, često ne bih mogao redi koga je volio više, mene ili svoju ženu Hanu koju je vedinom nazivao „najljupkijim cvijetom među svim ružama žena i kderi". Hadži se i usmeno umio izražavati posebnim pjesničkim načinom, a pogotovu su pisma što sam ih primao u vrijeme kad sam boravio daleko od njega, bila još mnogo zanimljivija. Od vremena do vremena smo naime pisali jedan drugome, iako prilično zamršenim putem. Ja sam svoja p'sma upravljao u Mosul kamo bi Halef ponekad slao po kojega od svojih Beduina da pita jesu li stigle vijesti od mene. Nakon više mjeseci, pa čak i godinu dana, slao bi on svoj odgovor također u Mosul, jer je morao počekati dok se njegovo pleme opet nađe u blizini toga grada. Tako naše dopisivanje nije nikako trpjelo od prevelike naglosti. To neobičniji bio je sadržaj njegovih pisama pa smijem redi da je posljednje pismo što sam ga u to vrijeme od njega dobio bilo najzgodnije od sviju. Ja sam mu prije tri četvrt godine saopdio da bih želio podi u Perziju i da cu putem onamo posjetiti pašnjake njegovoga plemena. On mi je to odgovorio služedi se osebujnom mješavinom arapskog i turskog jezika. U prijevodu je pismo glasilo: „Hadži Halef Omar, šeik Hadedina od velikog plemena Šamar Kara Ben Nemzi efendiji, svom prijatelju. Pozdrav! Ja te volim! Još jednom pozdrav! Tvoje mi je pismo, sidi, stiglo upravo za vrijeme molitve. Hvala Ti! Milost! Privrženost! Sunce mi sja, jer si imao dovoljno tinte da mi pišeš. Posvuda radost, hamdulilah! Budi bez brige, ja du odmah opet pisati! O pero! O tinto! Osušila se. Poslao sam po vodu i ulio je u nju. Tako je opet postala meka i rijetka! Mašalah! Pisano je blijedo, ali Ti ga ipak možeš čitati, jer si najučeniji među svim učenjacima Istoka i Zapada. Kunem se da je tako! Moja žena Hana, najljepši cvijet među svim ženama, miriše još kao prije mnogo godina. Ti nemaš žene. Neka ti se Alah smiluje. Moj sin Kara koji nosi Tvoje ime gotovo je ved pametniji od svoga oca. Vjerujem da de me nadmašiti. Moja se duša tome raduje. Ipak vičem jao, jao! Moja stada rastu, a moj se šator povedava. Novac, bogatstvo, deve, konji, ovce, koze i janjad! Je li kod Tebe isto tako? Je li

3 Tvoje mlijeko masno i gusto? Ili su plodovi Tvojih datulja crvljivi? Onda vrijede samo kao hrana za stoku. O siromaštvo, o skrbi i propasti! Kako raste trava u Almanji? Propuštaju li Tvoji šatori vodu? Ako propuštaju, Ti ih zakrpaj! Iz male rupice ubrzo nastaje velika. O vjetre, o kišo, vi ne smijete u šator! Mi imamo pun mjesec, a što imaš Ti? Kloni se opačina, jer one se množe kao mravi u stepi. Nemoj svojim devama davati odviše hrane i odgoji ih da budu strpljive. Ostavi svoje konje da spavaju pod vedrim nebom, a svoju najmiliju kobilu uzmi sa sobom u šator. O nodi, o roso, vi joj škodite! Čuvaj se prehlade i grijeha. Oboje ubija, jedno tijelo, a drugo dušu, pa bi u oba slučaja bila silna šteta za Tebe. Vjeruj mi to, jer ja sam uvijek bio Tvoj iskreni prijatelj i zaštitnik. Tvoje su misli u Perziji, a i moje su ondje, jer ja Jašim s Tobom. Kako bih Te mogao pustiti da jašeš lam, o sidi! Opet bih htio s Tobom živjeti i opet s Tobom umrijeti. Dođi! Neka Te nosi Ben Ri, najdivniji od svih konja. Njegov otac bio je Tvoje vlasništvo. Ti si mi ga poklonio. Zato sad uzmi njegovoga sina, a onda mi ga opet vrati. Vidi kako Te volim i poštujem: počeo sam ovo pismo tredega dana mjeseca tišrin ilau'val, a završio sam ga danas devetog dana mjeseca kanun et tani. To je više od tri mjeseca. Tako veliki komadi mojega srca Tvoje su vlasništvo. Kad jednom stigneš, nedu pisati ved du Ti još više redi. Budi strpljiv s Tvojim plemenom, ali budi strog prema ustima starih žena pa deš mudro vladati i stedi slavu i čast. Nemoj se zaljubiti u svoje pogreške, jer de inače izrasti u lavove koji de Te raz-derati. Piješ li još vino? O Muhamede! Ta on ga je za branio. Ti nisi musl'man, ali ja moram slušati kuran, no ako poneseš vino sa sobom, i ja du ga piti. O umivanje, o naslado! Mi te čekamo ved od sutra. Pripravljena je ovca s najtustijirn repom da je zakoljemo za Tebe čim se pojaviš kod nas. Ona se raduje zbog te časti. Nemoj nikad labavo pritezati sedlo, jer de okliz-nuti ispod Tebe. O lomu ruku, nogu i rebara! Hana, najdivnija žena među ženama nema ništa protiv toga da odjašim s Tobom. Ona postaje sve ljepša. O sredo, o blagoslove, o braku! Samo nemoj oboljeti! Uvjeravam te da to škodi zdravlju, jer sam Tvoj pravi prijatelj Ne odlazi među nevjernike i huiitelje, ved se povedi za onima koje si Ti izveo na pravi put. Danas je četvrti dan mjeseca nišan. Pismo se dakle produljilo još za tri mjeseca. O duljino vremena, o broju mnogih dana! Peri se svakog dana pet puta, kod svake molitve jednom, a ako nemaš vode, uzmi pijesak. O čistodo tijela, o čistodo duše! Mi logorujemo u blizini Kalat Sergata pa demo ubrzo podi prema zapadu. Zbog toga šaljem glasnka u Mosul. Budi se rano, jer je jutarnja molitva vrednija od sna. Donesi sa sobom svoje glasovite puške pa dođi što prije možeš. Pozdrav, poštovanje, ljubav i opomene od Tvoga prijatelja i zaštitnika Hadži Halef Omara Ben Hadži Abdul Abasa Ibn Hadži Davuda al Gosara" Moje pismo, na koje je to bio odgovor, ležalo je više mjeseci u Mosulu prije nego što je netko došao po njega, pa pošto je Halef onda trebao više od šest mjeseci da u znoju lica svoga završi gornje pismo, ja sam stigao ved na Tigris. Pošto sam se najprije dugo vremena uzalud raspitivao, doznao sam naposljetku da bi Hadedine mogao sad potražiti u blizini Džebel Ka-nukea te sam onamo i krenuo. To nije bio baš neopa-san pothvat, jer b h se upravo u tom smjeru mogao namjeriti na neprijatelje Hadedina. Prepoznaju li me oni, morao bih braniti svoj život. Bio sam sam, a konj kojega sam jahao nije vrijedio mnogo. Nisam htio kupiti skupljega, jer sam znao da de Halef smatrati pitanjem časti da mi odabere dobroga konja.

4 Sreda me je pratila. Nisam sreo nikoga sve dok se preda mnom na jugu nisu uzdigli visovi Džebel Kanukea. Tamo ugledah nekog jahača, a kad me je taj opazio, zaustavi konja i nepovjerljivo se maši puške. Ja sam prema njemu pokazao više povjerenja nego on prema meni, pojahao mu u susret i prijazno pozdravio kad sam stigao do njega. Oklijevao je da odgovori, omjerio me mračnim pogledom i upitao me, ne uzvra-tivši moj pozdrav: Jesi li ti Turčin, glasnik mosulskog paše? — Nisam — odgovorio sam. — Ne poriči! Vidim ja to na tebi. Lice ti je blijedo kao u gradskih stanovnika. Zaista sam bio tek prekratko vrijeme na putu a da bi me moglo opaliti sunce. Osim toga dobro sam znao koliko su pašini službenici neobljubljeni kod Beduina koji n:kada nede vladi priznati pravo da ubire poreze. Zato odgovorih: — Sto se mene tiče paša! Ja sam slobodan čovjek i nisam njegov podanik. — Kako Turčin može sebe smatrati slobodnim čovjekom? — podrugljivo de on. — Samo je Bedavi1 slobodan. — Ja nisam Turčin. — A što si onda? Vidim da nisi ni Kurd. Kojemu bi narodu mogao dakle pripadati? — Ja sam Franak. — Franak? — podrugljivo se nasmije on. — Kakve li laži! Nijedan se Franak nede sam usuditi zadi u ovaj kraj. 1 Beduin — Misliš li da su samo Beduini hrabri? — Mislim. — A ipak si zaustavio konja kad si me ugledao, dok sam ja mirno pojahao k tebi. Tko je dakle bio hrabar? — Suti! Da se sretne jedan pojedini čovjek nije potrebna nikakva hrabrost. Htio bih da znam kojemu narodu ili plemenu pripadaš. To je zvučalo gotovo prijetedi, a pri tome se poigravao otponcem svoje puške. Njegovo lice nisam poznavao. To dakle nije mogao biti Hadedin. Zato mu odgovorili na jednaki način: — Koji od nas dvojice ima pravo da drugoga ispituje? Tko je tu viši, ti ili ja? — Ja. — A zašto?

5 — Stada mojeg plemena pasu ovdje. — Kojeg plemena? — Hadedina. — Ti nisi Hadedin. — Kako to možeš ustvrditi? — okosi se on na mene. — Da si ti Hadedin, ja bih te morao poznati. — Poznaš li sve muževe toga plemena? — začuđeno me upita. — Barem sve one tvoje dobi. — Alah, jesti li prijatelj ili neprijatelj ratnika Hadedina? — Prijatelj. — Dokaži to! Nasmijah mu se u lice i rekoh: — Čuj, ako ovdje ima što da se dokazuje onda moraš najprije ti dokazati da si Hadedin. On napne kokot i Ijutito vikne: — Ako me pokušaš uvrijediti, opalit du u tebe metak! Ja sam sad Hadedin, a prije sam pripadao glasovitom plemenu Ateibe. — To je nešto drugo, ali ja sam ipak imao pravo. Jesi li poznavao šeika Maleka od plemena Ateibe? — Jesam. On je mrtav. — Tako je. On je bio djed Hane, žene mojega prijatelja Hadži Halefa. — Tvojega — prijatelja? — upita on, sumnjajudi. — Da, jer ja sam efendija Kara Ben Nemzi, pa si sigurno čuo za mene. Na njegovom sam licu najprije razabrao izraz za-čuđenja, zatim sumnju i konačno prezir. — Ne laži! — odgovori on. — Ako misliš da du ti to povjerovati, onda nemaš soli u glavi. Zar bi ti mogao biti Kara Ben Nemzi? — Ja to jesam. — Ako jesi, onda je isto tako mogude da netko asfura1 smatra nisrom2. — Poznaš li Karu Ben Nemzi ja?

6 — Ne poznam, jer sam tek godinu dana kod Hadedina, ali sam toliko čuo o njemu da ga uopde nisam morao vidjeti kako bih znao da si ti lažac. Taj je smioni čovjek jedini Franak koji bi se sam usudio u ovaj kraj. Zato ti ne možeš biti Franak ved moraš biti pa-šin sluga. — Mašalah! Tvoje su misli zaista divne! Upravo zato jer sam sam ovdje moram biti Kara Ben Nemzi. To je jedini pravi zaključak nakon tvrdnje koju si izgovorio. — Čini se da želiš da ti se nasmijem. Mogu dokazati da ti nisi čovjek za koga se izdaješ. — Zaista? — Čuj pa se zastidi! Ja nosim pismo u Mosul koje treba da ode u Almanju Kara Ben Nemziju. Može li on biti ovdje, ako treba da u svojoj domovini primi pismo? — A zašto ne? Ja sam prije devet mjeseci pisao Hadži Halefu Omaru, šeiku Hadedina, da odlazim u Perziju i da ga tom prilikom želim posjetiti. Treba li da odgodim to putovanje dok mi on nakon nekoliko godina odgovori? Stigao sam prije nego što je on očekivao i to je sve. Ja sam uostalom dao Hadži Halefu omote za pisma koja mi on piše. Ako imaš pismo uza se, onda ono mora ovako izgledati! Izvukoh bilježnicu iz džepa pa napisah svoj naslov t.-ično onako kako sam ga dao Halefu i pokazah ga Beduinu. Ovaj turi ruku u pojas, izvuče pismo pa dugo i i Himno usporedi oba naslova i onda viknu: 1 vrabac " orao — Alah akbar! Ne poznam to pismo ni te riječi, ali znakovi su jednaki. Zar si ti zaista efendija Kara Ben Nemzi? Onda imaš dvije puške, jednu veliku i jednu malu, za koju svatko zna da ona... On se prekide, jer sam skinuo puške s leđa gdje su visjele i pokazao mu ih. Bio je pravi užitak promatrati njegovo lice. Na žalost sam samo nekoliko trenutaka mogao uživati u njemu, jer mi je naglo gurnuo svoje pismo i moju bilježnicu u ruku i viknuo: — Ja surur, ja surur! Hamdulilah — o radosti, o radosti! Slava Alahu! Kara Ben Nemzi je došao! Moram smjesta natrag da to javim! On okrene konja, podbode ga petama u slabine i jurnu u istom smjeru iz kojega je došao. Držedi u rukama obje puške, pismo i bilježnicu, smijao sam se za njim. Taj je čovjek imao zaista neobičan način da me pozdravi na pašnjacima plemena kojemu je sad pripadao. Nisam znao koliko je odavde do Hadedina. Bar to mi je mogao redi. Ipak mi je njegov trag bio siguran putokaz do cilja, pa sam sjahao i sjeo u travu koja je sad u proljede bila visoka da s potrebnom pobožno-šdu uživam u pismu svoga Hadži Halefa. Poznavao sam mališanov stil i znao prije nego što sam otvorio pismo da de u njemu biti mnoštvo opomena za koje nije postojao nikakav razlog. I zaista se nisam prevario. Trebao sam zakrpati svoje šatore, kloniti se opačina, nisam smio odviše hraniti deve, morao sam se čuvati grijeha i prehlade, nisam smio odviše labavo stegnuti kolan sedla i tako dalje. On je tako pokazivao svoju ljubav prema meni. Nije me dakle time mogao uvrijediti, ved me je to naprotiv zabavljalo. Prije tri mjeseca pisao mi je: „Očekujemo Te ved sutra", a unatoč tom dugom vremenu ja sam stigao mnogo prije nego što je on

7 mogao naslutiti. Znao sam kakav de dojam postidi u logoru vijest o tome da dolazim. U šatorima sigurno nede ostati nijedno dijete koje je ved prohodalo, a svatko tko se može uspeti na konja zacijelo de mi dojahati u susret. Pošto sam s pravim užitkom pročitao pismo, vinuh se ponovo u sedlo i pođoh tragom Ateiba kojega sam tako brzo uvjerio. Trag je vodio prema jugu, prema visovima Džebel Kanukea. Rekao sam sam sebi da ne mogu biti više daleko od logora Hadedina. Prostrana stepa sačinjavala je jedinstveno nepregledno more prvoga proljetnoga cvijeda. Moj konj bio je sve do gore posut cvijetnim pelu-dom, ali glasnikov konj nije bio takav. Iz toga sam mogao zaključiti da taj čovjek nije prešao dalek put prije nego što se namjerio na mene. Poslužila ga je dakle sreda da odmah na početku svoga puta u Mosul susretne naslovnika pisma. Jedva je prošlo četvrt sata kad opazih da sam imao pravo u toj pretpostavci. Najprije su se pojavila dva jahača koja su mi se približavala najbržim ga- • lopom. Jedan je jahao na vrancu, a drugi na zelenku. Znao sam tko su prije nego što sam mogao prepoznati njihova lica, naime Hadži Halef Omar na neusporedivoj bijeloj kobili koja je nekod pripadala Muhamedu Emi-nu, a zatim njegovom sinu Amadu el Ganduru, te Kara Ben Halef na crnom pastuhu Asil Ben Riju, potomku mojega nezaboravnog Rija. Malo dalje iza njih jahao je netko na šarcu. To je bio Omar Ben Sadek na aladžijskom konju kojega sam nekod ja zaplijenio. Još dalje iza njih približavao se veliki i širok oblak konjanika, od kojih se svaki trudio da pretekne sve ostale. Halef i njegov sin imali su najbolje konje pa su prvi stigli do mene. Ja sam sjahao da ih dočekam stojedi. Oni skočiše s konja u punom trku. Halef jurnu k meni raširenih ruku. — Sidi, moj dobri, moj dragi sidi! — viknu. — Moj užitak ne nalazi glasa, a moje ushidenje ne nalazi riječi! Ne traži od mene da govorim. Od same radosti ne nalazim riječi! Zagrlio me je objema rukama, položio glavu na moja prsa i glasno zaplakao. Ja sam ga poljubio u obraze i rekao: — U meni također šuti glas čežnje koja me je po-tjerala k tebi. Uslišana je, pa slavim Alaha koji mi je poklonio taj radosni susret. On me zatim još čvršde zagrli, a onda me brzo Ispusti, okrenu se svom sinu i reče: — Jesi li vidio, sine moj? Kara Ben Nemzi kojega poStujemo i kojega ja volim poljubio me je! To je više, tisudu puta više nego što bi moje prijateljstvo i moja ljubav prema njemu ikad mogli poželjeti. Nemoj nikada u svom životu zaboraviti da su njegove usne do-dirnule lice tvoga oca. To je i za tebe slava koju ne može dosedi nijedna druga čast. Halef povuče Karu k meni da mi pruži ruku. Sa-gnuh se k mladidu pa i njega poljubili u čelo i rekoh: — Ti si sin moga prijatelja Halefa pa si prema njemu i meni dobio ime Kara Ben Halef. Sjeti se da te i ja volim poput oca. Želio bih da mu jednom kao muškarac budeš ravan. Moj se mali Hadži Halef sad ponosno uspravi i viknu dok su mu u očima još sjale suze radosnice:

8 — Jesi li čuo riječi najvedeg junaka kojega poznajem? Treba da postaneš muškarac kakav sam ja, tvoj otac! Mi smo ubili lava i svladali smo crnu panteru. Uvijek smo pobjeđivali i nikad nismo neprijatelju pokazali leđa. U tvojim žilama kola moja krv a iza tvojeg čela stanuju prednosti mojega duha. Neka Alah dade da svojim djelima jednom dostigneš slavu svojega hrabroga oca! Tako je! Takav je bio on! Ni u prvom trenutku ponovnoga susreta nije mogao odoljeti a da sve ne izrazi pretjerano. To mu je postalo drugom naravi, ali nipošto nije bilo prezira dostojno razmetanje. I nehotice je uspijevao da u trenucima duboke tronutosti i potresenosti poda svojom bezazlenom hvalisavosti i najozbiljnijim stvarima primjesu vedrine. Tko ga je jednom upoznao, tome to više nije upadalo u oči. U međuvremenu stigao je i Omar Ben Sadek pa sjahao sa svojega aladžija. Pružio mi je obje ruke i rekao mi: — Sidi, ja nisam tako pretrpan slavom i častima kao naš šeik Hadži Halef Omar, ali ja te isto tako volim kao i on, pa u mom srcu nikada nede umrijeti zahvalnost za ono što ti dugujem. Dobro došao! Zajedno s tobom vradaju nam se svi dobri duhovi. Sad je dojurio onaj gusti oblak konjanika. Držedi uzde ljevicom a puške u desnici, zatjerali su Hadedini svoje konje u divljem trku sve do tri koraka pred nas kao da nas hode zgaziti, a onda ih trgnuše uvis, raspr-šiše se natrag, vratiše se, tvoredi kojekakve figure, juredi i neprekidno pucajudi, te nanovo punedi puške, prividno se zbrkano komešajudi na sve strane, a pri tom uvijek tako tik kraj nas da je čovjek, da se ne bi osramotio bojažljivim uzmicanjem, morao poznavati taj običaj i njihovu vještinu jahanja. Iza njih zastali su dječaci sve do četiri i pet godišnjih, također na konjima, da bi promatrali tu „fantaziju" u kojoj nisu smjeli sudjelovati. Zatim i mi zajahasmo pa u trku po-jurismo prema logoru, okruženi sa svih strana. Pred logorom su stajali starci, žene i djevojke, da nas odasvud dočekaju sa „Alah vasah'lah!", „Merhaba!" i ,,Ha-bakek!" Sjahali smo pred lijepim šatorom u kojem sam imao stanovati. Okolnost da su Hadedini imali posebni šator za počasne goste bila je znak da je pleme osobito imudno. Kasnije, kad me je Halef s vidljivim ponosom poveo oko duara2 da mi pokaže stada, razveselio sam se videdi da su ljudi, kojima sam bio iskren prijatelj, bili sada mnogo imudniji nego u vrijeme kada sam ih upoznao. Morao sam to redi Hadžiju, a on odmah iskoristi povoljnu priliku da se sam pohvali, upitavši me: — Znaš li sidi kome naše pleme mora sve to zahvaliti?" — Svakako tebi! Zar nije tako? On položi obje ruke na srce, ukoči šiju, važno uz-vinu obrve i reče: — Da, meni! Ja sam šeik, a ti deš znati što znači dobra vlada. Meni su povjereni svi moji podanici sa svojim tijelima i dušama koje stanuju u tijelu. Ja sam otac i majka,.djed i baka, pa čak i pradjed i šukun-djed toga svojeg naroda. Ja hranim i odijevam svoje podanike. Ja ih perem i češljam, ja ih korim i sudim im, čuvam ih i zaštidujem. Ja sam ih učinio sretnima i bogatima. Možeš li pogoditi kako? Jednom jedinom malom riječi.

9 — Sigurno misliš riječ mir? — Da, baš mir. Muhamed Emin i Amad el Gandur bili su ratnički raspoloženi, ali ih nije pratila sreda. Da nismo nas dvojica, ti i ja, u ono vrijeme stigli k Ha-dedinima, oni bi morali podledi u svim borbama. Muhamed Emin pao je u borbi, a Amad el Gandur morao 1 dobro došao1 ' selo od šatora se zbog grešaka što ih je činio odredi položaja šeika. Zatim je šeikom odabran Malek, djed moje žene Hane, najljupkije među svim lijepim ženama svih zemalja i svih naroda. On je doduše bio star, ali je kao Ateibe također volio rat, pa ni on nije imao srede. Kad je umro, izabraše mene. To je bilo najpametnije što su Hadedini mogli učiniti. Ti znaš da sam ja hrabar ratnik i da se nikad nisam bojao neprijatelja. I ja volim mač pa nisam htio da zarđa u koricama. Onda si se, sidi, ti umiješao. Tvoj je glas odzvanjao iz usta moje žene Hane, najljepše ruže među svim cjetovima ženskih šatora. Ti si nas učio da ne smijemo uzalud prolijevati krv i da je mir bolji od rata. To su bile tvoje riječi, ali tvoja su djela djelovala još mnogo snažnije od tvojih riječi. Ti si i svoje najgore neprijatelje štedio dok se god to dalo. Radije si blagošdu ili lukavštinom pokušavao postidi ono što bi strogošdu ili borbom mogao postidi mnogo brže. Deset si puta stavio svoj život na kocku samo da poštediš život svoga neprijatelja. Ta su tvoja djela još mnogo glasnije od tvojih riječi govorila srcu moje Hane. Kad si ved davno otišao od nas, ona je tiho sjedila u šatoru i pobožno slušala kroz platnenu stijenu kad se govorilo o tebi. Odabrala je tebe kao svoj uzor i nije dopuštala da povučem sablju iz korica. Ti znaš da smo nas dvojica, ti i ja, u ono vrijeme pobijedili neprijatelje Hadedina i da smo im na dugo vrijeme onemogudili da se opet uzdignu. Kad sam postao šeikom, oni su se opet ujedinili da se podignu protiv nas. Htio sam ih pokoriti oštricom svoga mača, ali je Hana rekla da bi ti na mom mjestu umjesto sile odabrao mudrost. Savjetovala mi je da neprijatelje razdvojim, pa mi je rekla i to kako de mi to najlakše uspjeti. Tako sam izbjegao borbu, a ipak udvostručio našu mod. — Hm! — nasmiješih se ja. — Misliš li, dragi Halefe, da je Hana s tim savjetom pogodila baš ono pravo? — Hm! — reče i on, ali ne sa smiješkom ved zamišljeno. — Smijem li ti nešto povjeriti? — Sve što hodeš! On približi usta mom uhu i nastavi šapdudi: — Hana je ne samo najljupkija od svega haremskoga cvijeda, ved je i vanredno mudra. Kažem ti, sidi, ona ima uvijek pravo! Umalo što se nisam glasno nasmijao ponosnom uvjeravanju kojim je to rekao. Moj hrabri Halef stajao je dakle pod papučom! Nije on bio šeik Hadedina, ved je to b o njegov „najljupkiji cvijet". To me je uostalom moglo samo radovati, pa mi nije ni palo na pamet da ga zbog toga manje poštujem. Svaki muškarac vrude krvi može biti sretan ako ima prom'šljenu ženu koja umije da ga na prijazan način sačuva od nepromišlje-nosti. Dvostruko sretan je pak onaj koji je unatoč svojoj nagloj prirodi ipak toliko uviđavan da dopusti ženi da mu savjetuje i da upravlja njime. T me on ne gubi nimalo od svoga

10 muškaračkog dostojanstva. Upoznao sam brojne brakove koji su svoju sredu zahvaljivali samo tom opreznom vodstvu žene punom ljubavi. To su biseri čija se vrijednost uopde ne može ocijeniti. Halef mi je uvijek bio beskrajno vjeran, požrtvovan, a u ob'čnim prilikama vanredno pouzdan drug i pratilac. Njegova hrabrost i njegova smionost nisu nikada zatajile, pa bi u svako doba stavio svoj život na kocku da me spasi. Međutim, upravo u opasnim položajima nisam mogao uvijek imati povjerenja u njegovu pouzdanost, jer bi ga kadšto zanijela pretjerana smionost, pa me je više puta doveo u nezgodan položaj, prekoračivši svoju zadadu. Zato sam se od srca radovao kad sam od njega čuo da je njegova Hana jedna od najopreznijih žena za kakve se u pjesmi o sangvini-ku veli: Kad se on odviše radosno želi vinuti u zrak, Ona ga prima za kaput i povlači ga opet dolje. Prijazno sam mu se nasmiješio i rekao: — Ako ona ima uvijek pravo, onda ti moraš imati uvijek krivo. - Nikako! Kako to uopde možeš o meni pomisliti, sidi? Kako bi tvoj Halef ikada mogao imati krivo? Ta Ja se uvijek slažem s njom! Dakle ja imam uvijek isto tako pravo kao i ona. — To je veoma pametno, dragi Halefe. Muž koji voli slušati razborite savjete svoje žene sličan -je muslimanu koji se uvijek drži kurana. — Veoma se radujem što tako misliš. Kadšto mi se naime čini kao da bih joj se kad god mogao i usprotiviti, ali kad onda pogledam u lice najljupkijoj između svih žena, onda dna sigurno ima pravo. Kako bih mogao pomutiti takvu prijaznost i takav smiješak pretvoriti u tugu? Moram redi da se njezin smiješak ubrzo odrazi na mom licu, a onda — onda — onda... On zastane, a ja nastavih također se smiješedi: — Onda taj smiješak prelazi i na tvoje Hadedine, pa se na kraju smiješi cijelo pleme? — Da,-sidi, gotovo je tako. Iz Hane, krune svih žena, izbija blagost koja prelazi najprije na mene, a onda i na šve. ostale s kojima ja saobradam. Moji Hadedini nisu više oni bezobzirni ratnici kakvi su nekod bili. Čak bih rekao da su kadšto i uljudni sa mnom, svojim vrhovnim zapovjednikom. Sve to vuče korijen od tvojega nauka i tvojih djela. Pun tjedan dana ostao sam kao gost Hadedina. Za sve to vrijeme nismo razgovarali ni o čemu drugome nego o onome što se dogodilo za vrijeme mojeg nekadanjeg boravka kod toga plemena, o djelima koja su oni još i danas spominjali s ponosom i zadovoljstvom. Halef je bio glavni govornik. Održao je mnoštvo govora i predavanja u kojima je mene opisivao kao najvedeg junaka pod suncem, a pri tome sebe isticao kao moga prijatelja, zaštitnika i spasioca. Čim bi počeo da me tako hvali, te da slavi samoga sebe, ja bih se izgubio. Nipošto nisam mogao svojom prisut-nošdu odobriti njegovo pretjerano istočnjaštvo, a pri tome sam bio svjestan da mi je posve nemogude da to bilo kako spriječim. Kad sam jednom zbog toga prigovorio' i pri tome se poslužio riječju iftihar1, on se trgnu kao da ga je ugrizla zmija i ljutito viknu:

11 — Sto? Kako, sidi? Zar sam ja miftehir2? Kako me možeš tako uvrijediti i crvenilom stida obliti obraze čovjeka koji ti je poklonio cijelo svoje srce i uvijek je spreman da pedeset puta redom žrtvuje za tebe 1 hvalisati, pretjeravat! 1 hvalisavac život? Zašto čovjek uopde izvodi takva junačka djela kakva smo mi izveli, he? Sigurno samo zato da o njima može pripovijedati. — Ne! Ono što smo učinili, učinili smo radi drugih i boljih razloga. Ja sam ... — Razloga? — prekinu me on. — Sad ne govorimo o razlozima, jer razlozi idu ispred događaja, a pripovijedanje slijedi za njim. Ako ne smijem govoriti o onome što sam učinio i doživio, onda radije nedu ništa učiniti ni doživjeti. — Tko ti je zabranio da o tome govoriš? Samo se čuvaj pretjerivanja. — Pretjerivanja? O sidi, kako ti imaš malo iskustva i kako malo poznaš ljude! Čovjek je jedino nepovjerljivo stvorenje na svijetu, jer životinje, biljke-i kamenje nikada ne mogu biti nepovjerljivi, a čini se da ti to ne znaš. Bududi da jedino čovjek raspolaže nepovjerljivošdu, on je njome toliko obdaren da se to uopde ne može izračunati. Izrekneš li riječ stotinu, ljudi de ti povjerovati samo riječ dvadeset. Imaš li petoro djece, ljudi de povjerovati da imaš samo dvoje, a ustvrdiš li da imaš još sva trideset i dva zuba, ljudi de ti priznati deset ili jedanaest između kojih se nalazi dvadeset i jedna šupljina. Zato de mudar čovjek uvijek redi više nego što je zapravo tačno. Ja, koji imam samo jedno dijete velim da imam deset dječaka i dvadeset djevojčica. Tvrdim da imam devedeset šest zuba, a to nije laž, jer ionako znam da de mi ljudi barem tri četvrtine od toga odbiti. Ne govorim neistinu i ne pretjerujem, jer kad bih rekao da imam dvije noge, ljudi bi vjerovali da imam samo jednu, pa stoga moram, da bi na vidjelo izašla istina, govoriti najmanje o četiri noge. Neka Alah prosvijetli tvoj duh da bi postepeno shvatio ono što sam ti sad rekao, te da se ne bi uvijek miješao kad pripovijedam o našim junačkim djelima. Ako si ustrijelio pustinjsku lisicu, moraš svakako od nje učiniti lava, jer de ljudi inače povjerovati da je to bio miš. Ako se neki čovjek udavio u rijeci, moram pripovijedati da su se utopila desetorica, jer de ljudi inače tvrditi da tu uopde nije bilo vode u kojoj bi se netko mogao utopiti. Primi te moje riječi k srcu, sidi. Ako želiš da zdrav i čitav stigneš u Perziju i da se opet vratiš, onda uvijek govori više nego što zapravo treba da kažeš. Alah jisalimak — bog te čuvao! Izrekavši te opomene, okrenu se i ode držedi se tako samosvjesno kako bi se mogao držati čovjek koji je svoga prijatelja spasio pred propašdu prepustivši mu cio svoj imutak. Bio je nepopravljivi hvališa, ali, da ga ispričam, ipak moram dodati da mu to kao Istoč-njaku ne možemo zamjeriti. Da se vladao po evropskom uzoru, onda ne bi bio onaj isti dragi, vrijedni i jedinstveni osobenjak kao kakav mi se uvijek veoma sviđao. U toku ved spomenutog jednog tjedna često smo poveli razgovor o mom namjeravanom putu u Perziju pa sam tom prilikom doznao da je Halef kanio najprije podi na jedno drugo putovanje koje je uostalom bilo potrebnije od mojega putovanja. Kabila1 Hadedina spada, kako se znade, u ša'b2 Samara, pa je zato mali Hadži ved davno smatrao potrebnim da pođe u Džebel Šamar i u Hail, glavni

12 grad toga kraja, da bi opet povezao veze sa svojim suplemenicima koje su se ved davno prekinule. Halef je najprije htio podi na to putovanje s velikom pratnjom, ali se onda toga odrekao. Tako smo Halef, njegov sin i ja najprije u troje pošli na taj diplomatski put. Sto smo pri tom doživjeli ispripovjedio sam na drugom mjestu. Izlet u planine Samar ja sam samo ukratko spomenuo, jer o arapskoj pustinji pišem još posebnu opširnu knjigu, a ovdje želim opisati samo naše doživljaje za vrijeme puta u Perziju. Prepustio sam Halefu da svojoj Ham i Hade-dinima opiše svoja velika junačka djela pa sam bio uvjeren da sam tu zadadu povjerio pravim rukama. Kad je nakon tri dana to gradivo iscrpeno, našao je on vremena da govori o Perziji. Taj dragi mališan ne bi mi nipošto dopustio da krenem na put a da i on ne pođe sa mnom. I opet je htio povesti sa sobom Karu Ben Halef a pa sam ga od toga jedva odvratio opetovano mu razloživši da je Kara Ben Halef za tako dug i trajan napor još premlad pa bi nam prije škodio nego koristio. S nama je ht'o podi i Omar Ben Sadek, a ponudilo se i nekoliko Hadedina. Jedva sam im uspio 1 pleme * narod dokazati da se dva čovjeka mogu na takvom putovanju kretati mnogo lakše i sigurnije od brojne čete konjanika koja posvuda pobuđuje pažnju. Određeno je dakle da pojašem jedino s Halefom. Imao sam dobiti Asila Ben Rija koji je imao istu tajnu kao i njegov otac Ri, a Halef je htio uzeti kobilu Muhamed Emina. Odgovorio sam ga od toga, jer bi nam bijelac svojom upadljivom bojom lako mogao postati opasan. Bijeli konj se dade razabrati na velikoj udaljenosti, a ja sam iz iskustva znao kako je dobro da čovjek prije otkrije neprijatelja nego što ga taj ugleda. Kad sam osim toga spomenuo da je ta kobila ved stara, Halef reče: — Oh, kobila je upravo onakva kakva je bila kad smo je prvi put ugledali. Uostalom, ti imaš pravo, sidi, da ne trebamo svijetlog konja. I ja treba da imam vranca, pa ga i imam. Te je tri posljednje riječi tako naglasio da sam ga upitao: — Kakvog to vranca imaš, dragi Halefe? — Ti ga još nisi vidio, jer sam te htio iznenaditi. To je pravi pastuh iz Nedža, ali na žalost nemam njegov rodovnik. — To nije mogude! Tako dragocjen konj — i bez redovnika? — Tako je! Kad se pleme Abu Hamed posljednji puta pobunilo protiv nas, moralo je mir platiti konjima i devama, a ja sam sam odabrao najbolje. Njihov najbolji konj bio je upravo vranac o kojem govorim. Uzeo sam ga za sebe pa je to bila najveda kazna koja ih je mogla pogoditi. Znam da je još ni danas nisu preboljeli. Abu Hamedi doveli su pastuha s nekog razbojničkog pohoda pa ni od koga nismo mogli doznati tko je bio njegov prijašnji vlasnik. I tako se eto zbilo da imam pravog pastuha iz Nedža, ali da nemam njegov rodovnik. — Ipak mora imati ime?

13 — Ne znam kako se prije zvao. Kod Abu Hameda nazivali su ga El At'm1 zbog njegove boje. To mi nije bilo dovoljno, jer je zaslužio plemenitije ime. Sjetio .sam se dakle vranoga pastuha za kojeg si mi pripovijedao da ti ga je poklonio tvoj prijatelj Winnetou, crveni šeik. Reci, kako se zvao taj konj? — Hatatitla. — Ne znači li to isto kao Bark1 na mom jeziku? — Znači. — To sam znao, jer si mi ti to rekao, pa sam zbog toga svoga konja nazvao El Bark, bududi da si ti uvijek toliko volio pastuha tvoga crvenog prijatelja. Dođi i pogledaj njegova imenjaka! Halef me odveo dobar komad puta u stepu, sve donde gdje su čuvari deva pasli svoje životinje. Ondje se nalazio jedan jedini konj, upravo onaj nedži kojeg sam imao pogledati. Kad nas je opazio, pritrča k nama i dopusti da ga Halef pomiluje. — No, sidi, kako ti se sviđa? — upita ovaj. Vranac je imao malu usku lisu ispod širokoga čela. Na lijepo svijenome finom vratu uzdizala se malena glava sa šiljatim uspravnim ušima. Njuška mu je bila blago zašiljena, oči ispupčene i vatrene, prsa široka, sapi oštre, tijelo kratko, noge mišidave, a kopito maleno, okruglo i tvrdo. Moram pohvaliti lijep početak repa, ali manje mi je bila mila dugačka i gusta griva. Nisam odmah odgovorio na Hadžijevo pitanje ved sam najprije tačno pregledao konja, počevši od očiju i završivši pregledom kopita. Zatim je Halef morao jahati na njem u svim vrstama konjskoga hoda. Kad je sjahao, on ponovi svoje pitanje: — No, kako ti se sviđa? Jesi li našao kakvu pogrešku. — Najprije mi reci jesi li i ti pregledao Barka i ima li kakvih pogrešaka. — Jesam; on je potpuno bez greške. — Dragi Halefe, misliš li da uopde može postojati konj bez pogrešaka? — Ti se u to bolje razmiješ od mene. — Zapravo bi ti to kao Bedavi morao bolje razumjeti nego ja čije je zvanje da trošim što više pera i tinte. — Alah! Reci mi iskreno: ima li taj pastuh pogrešaka? — Ima. — Ako je to istina, onda mora da sam bio slijep! — Nikako. Radi se o sitnicama koje ne umanjuju vrijednost konja. Najprije su stražnja kopita nejednako velika, ali razlika je tako neznatna da je ti još uopde nisi opazio. Zatim bi prednji dio tijela

14 morao biti malo deblji, i najzad je čelo doduše široko, ali između očiju odviše plosnato. Moralo bi biti malo svedenije. — Alah kerim! — uzdahnu on. — Toliko mnoštvo pogrešaka? Sigurno deš se međutim složiti s time da ga ipak smijemo nazvati ,,her". „Her" znači veoma plemenit, pa se može primijeniti samo na one konje čija su oba roditelja bila bez ikakve pogreške. — Ne, on nije her, on je mekueref, dragi Halefe. „Mekueref" je oznaka za konja čija je majka bila plemenita, a otac neplemenit. ' — Dokaži mi to! — pozove me Hadži. — Uši mu stoje odviše ravno. Kod najplemenitijih konja morali bi se njihovi vrhovi gotovo dodirnuti. Osim toga je tako gusta griva uvijek znak miješane krvi. Ne mogu te poštedjeti od toga suda, ali nemaš razloga da se zbog toga žalostiš. Asil Ben Ri je plemenitiji od tvoga pastuha, ali je njihova uporabna vrijednost svakako podjednaka. Ima li Bark također kakvu tajnu? — Ne mogu znati je li ga neki njegov prvi vlasnik naučio koju. Nitko nede kradljivcu svoga konja poslati tu tajnu. Ja sam uostalom Nuvježbao vranca na jedan tajni znak. Ja ga jedini znam. Štoviše, ne znaju ga ni moj sin ni Hana. Tebi du ga, sidi, ipak redi. Budemo li zajedno jahali, možda de dodi do takvoga slučaja da bi ti morao znati za tajnu da nas uzmogneš spasiti. Tajna se sastoji naime u tome da se tri put podignem na stremenu i da tri put redom snažnom kihnem. — Dragi Halefe — nasmijah se — ti uvijek ostaješ jednak. — Kako misliš? Čemu se toliko smiješ? — Tome da i u najozbiljnijoj stvari umiješ pronadi veselu stranu. — Ozbiljnu? Veselu? — Tako je. Tajna jednog konja veoma je ozbiljna stvar, jer je čovjek primjenjuje samo ako se nalazi u velikoj opasnosti, čak i u smrtnoj opasnosti. Sad predočujem sebi tebe opkoljena neprijateljima ili u bijegu pred njima. Tanad zviždi, koplja zuje, noževi se svjetlucaju, a ti počnješ kihati... — Suti sidi! — prekinu me. — Posve je svejedno što čovjek u takvoj opasnosti učini da bi se spasio, samo ako mu to pomogne. Ako izbjegnem smrti tako da tri puta kihnem, onda je to za mene bolje nego kad bih se deset puta nakašljao pa poginuo. Posve mi je nepojmljivo kako se tome možeš smijati. — Onda du se i ja posve uozbiljiti i upitat du te: jesi li naučio nedžija da mu svake večeri šapneš u uho jednu suru iz kurana? — O sidi, nemoj odviše tražiti od mene. Tko treba da vlada čitavim jednim beduinskim plemenom, taj ne nalazi vremena da tačno upamti čitavu jednu dugačku suru iz kurana.

15 — To je šteta. Moj Ri bio je navikao na to da spavam kod njega. Njegov vrat b o je moj jastuk pa bih mu, prije nego što bih zaspao, tiho šapnuo u uho jednu suru iz kurana. Bio je naviknut na to da sluša samo onoga koji je to činio. Vjerujem da ni Asil Ben Ri nema svoje sure. — Sidi, kako to možeš pitati! Potomak tvojeg divnog Rija morao je svakako dohiti jednu. Poznaš li suru Abu Laheb? — Poznam; to je stotinu i jedanaesta. — Reci je! — Ona glasi: „Neka propadnu ruke Abul Laheba. Neka i on sam propadne. Neka mu u tome ne pomogne ništa njegov imutak i sve ono što je stekao. Stidi de u rasplamsanu vatru da izgori u njoj, a zajedno s njim izgorjet de i njegova žena koja mora donositi drvo. Oko nježnoga vrata neka visi uže ispleteno od palminoga lika." — Da, to je sura Abu Laheb koju moraš svom konju svako veče šaputati u uho. — Zašto upravo ova? — Jer je tako kratka. Morao sam je naučiti na pamet da je govorim svom vrancu. Ti deš od danas spavati kod Asila Ben Rija jednako kao što si spavao kod njegovog oca. Želiš li da ti kažem njegovu tajnu pomodu koje svakoga izbacuje iz sedla? — Ima li i takvu tajnu? To bi mi bilo vrlo drago! — I Asil i Bark imaju tu tajnu. Ja sam ih potajice naučio na nju. Ona je za oba konja jednaka, jer je tako mnogo olakšana pouka. Ako dva puta podvikneš riječ „litat" i između te dvije riječi oštro zazviždiš, konji de smjesta zbaciti jahače kojima ne želiš dopustiti da ostanu u sedlu. Upamti to sidi, jer bi se lako moglo dogod ti da tako stekneš prednost pred svojim neprijateljima. Razumljivo je da sam takve odlike smatrao poželjnim, jer ne samo da je Ri, ved su i oba Winnetou-ova pastuha bili uvježbani u tome da svakog stranog jahača zbace na određeni znak. Ja sam ved više puta doživio i vidio koliko je korisna ta tajna. Naš nas je put imao voditi preko Bagdada, pa smo odlučili da demo, da odmah na početku odviše ne zamorimo konje, otputovati do toga grada rijekom Tigris. Da bi mogao prenijeti nas i konje, trebao bi se sastaviti prilično velik kelek, jedna od onih splavi sagrađenih od napuhnutih kozjih mješina kakve se često upotrebljavaju na spomenutoj rijeci. Naši su nas prijatelji pokušali uvjeriti da bismo mi za upravljanje kelekom, i za zaštitu od neprijateljskih Beduina koji se možda nalaze uz rijeku, morali prihvatiti pratnju nekolicine Hadedina, ali ja se nisam dao na to nagovoriti. Taj dio puta niz Tigris bio mi je ved otprije poznat. Što smo više ljudi htjeli povesti sa sobom, to bi veda morala biti i splav. Mala splav izaziva manje pažnje od velike, a nas smo dvojica sami svakako bili sigurniji nego neizvjesna zaštita ljudi čija bi prisutnost možda tek izazvala one opasnosti kojima smo htjeli izbjedi. Uvečer prije polaska sjedili smo dugo u džemi, vijedu staraca da bi odabrali čovjeka koji de Halef a zastupati za vrijeme njegove odsutnosti. Ponod je ved davno prošla kad sam otišao u svoj šator da

16 legnem. Upravo sam htio ugasiti svjetiljku na sezamovo ulje, kad se otvori zastor koji je služio umjesto vrata i Hadži pruži glavu u šator pa me upita: — Sidi, smijem li udi? — Dakako. Ušao je u šator, prišao tik do mene, složio tajanstveno lice i šapnuo: — O sidi, imam ti nešto redi, zbog čega deš od začuđenja sve do jutra kimati glavom. — To du vjerojatno obaviti u mnogo krade vrijeme. Što mi imaš redi? — Jedva to umijem izgovoriti, jer je nešto tako neobično da deš me možda izbaciti. — Nemoj to ni pomisliti! Svojeg Halef a nedu nikako izbaciti. — Ali ta se stvar protivi kuranu — protivi se uopde svim običajima i zakonima. Prestrašio sam se kad sam to čuo, ali nisam to mogao odbiti Hani, nasladi svojega života. — Ne, nikako joj nisi mogao odbiti. — Hvala ti, sidi! Tvoje riječi daju mi hrabrosti da ti reknem kako ona želi da još nodas govori s tobom. — I to te je toliko smutilo? Ja sam u toku tih tjedana, vrlo često razgovarao s njome, a da moja duša nije pri tome izgubila ravnotežu. Kod vas Beduina nije žena takva robinja kao u haremu stanovnika gradova. — To je tačno, ali ti uopde još ne znaš cijelo obilje njezine želje koja de duboko potresti sav opseg tvojega duha. Ti si se naime dosad razgovarao s njome samo danju i u prisutnosti drugih ljudi, ali sad te želi samoga. .. bez mene... gotovo dva sata nakon ponodi ...!! Halef je te riječi izgovorio turobno i na prekide. — I ti si joj to dopustio? — Dakako! Zašto da joj ne dopustim? Meni se ne radi o njoj, ved samo o tebi. Sigurno deš se teško uvrijediti što se jedna žena usudila da zatraži od tebe takav razgovor. Ipak te molim, sidi, da meni za volju skupiš svu svoju blagost i dobrotu, pa budi uvjeren da mojoj Hani nede ni pasti na um da osvoji bilo koji od tvojih osjedaja što ih moraš sačuvati za svoj bududi harem. Kunem ti se prorokom i njegovom bradom da mirno i bez bojazni možeš podi k njoj. Ti si junak, smion čovjek, ti si ved često stavio na kocku život. Zar deš sada biti manje hrabar? Morao sam napeti sve sile da ostanem ozbiljan. Moj je Hadži cijelu tu neobičnu stvar iskrenuo upravo naglavce hrabredi mene za razgovor u četiri oka s Hanom, potajnom vladaricom plemena Hadedin. — Nemoj se uzalud truditi — odgovorih — ja sam i bez toga spreman da ispunim tvoju i Haninu želju. Gdje je ona? U svom šatoru?

17 — Nije. Netko bi te mogao opaziti putem onamo, a mogao bi te i vidjeti gdje ulaziš. Hana, ta zora svakodnevnog istoka moje udobnosti, izašla je iz duara nadesno, a ti treba da pođeš nalijevo. Izvan logora krenite jedno u susret drugome pa dete se ubrzo sastati, a da vas ni jedan stražar ne opazi. Ja du se pobrinuti za to da oni ne dođu onamo gdje se vi nalazite. Nije li to bilo i više nego čudno? Ovdje u najdubljem Istoku zamolio me jedan musliman za tajni razgovor s njegovom ženom, pa mi je štoviše obedao da de me čuvati od svake smetnje. Ne rekavši više ni riječi, ugasio sam svjetiljku, izišao s Halefom iz šatora pa sam pošao dalje nalijevo između šatora sve dok logor nije bio iza mene. Onda sam krenuo desno. Bilo je vrijeme mlađa, ali su zvijezde sjale gotovo isto tako jasno kao i mjesečina. Nije dugo potrajalo i ja ugledah Hanu kako ide prema meni. Kad smo se sastali, ona me pogleda ispod svoje fere-dže krupnim i ozbiljnim očima pa reče: — Znala sam da deš dodi, sidi, pa ti se zahvaljujem. — Rado sam poslušao tvoju želju. — Ti si Evropljanin, pa poštuješ ženu. Ja bih radije bila mrtva nego da se sastanam s kakvim muslimanom koji se ne zove Hadži Halef, ali uz tvoju sam zaštitu sigurnija nego na mimbaru1 kakve mošeje. Nasluduješ li zbog čega sam željela razgovarati s tobom? — Nasludujem. — I zašto Halef nije smio biti prisutan? — I to pogađam. — Znala sam to, pa sam se zato usudila učiniti ono na što se inače ne bi smjela odvažiti nijedna žena. Ja stojim ovdje pred Alahom i pred tobom. U mojoj se duši talasa prostrano i duboko more. Njegovi valovi su misli koje me čas žele ubiti, a čas iznijeti na čvrstu obalu. U mojem srcu postoji nebo s kojega sjaju tisude zvijezda, a čas zatim ga pokrivaju mračni oblaci. Zvijezde bi mi željele posvijetliti put do Alaha, a oblaci su sumnje koje mi ne dopuštaju da nađem pravi, put. U meni živi glas vrude bojazni koji se ne može smiriti. Čujem ga danju i nodu, u snu i na javi. Taj glas vapi za izbavljenjem od strašnih pomisli da je žena samo meso od mesa, prah od prašine, pokretni lik bez duha i bez duše. Ona duboko udahne, uzdigne ruke i nastavi: — O Alahu, budi mi milost v. Dopusti mi da spoznam da u tom pokretnom liku živi nešto što ima pravo na tvoju ljubav i na tvoju milost! Zašto samo muškarac smije živjeti sve vječnosti? Sto je učinila žena da je smrt smije potpuno uništiti? To sam se često pitala, ali nisam čula nijednu riječ utjehe. Sidi, reci mi istinu! Ne pitam ja jedina. U ime svih žena koje islam uvjerava da nemaju duše želim znati je li to zaista istina! Iznenadio sam se, jer sam doduše očekivao takvu vrst pitanja, ali ne takav izljev duše. Bio sam sličan čovjeku ispred kojega podzemne sile izbijaju u obliku gejzira. Koliko mora da se ta žena u sebi plašila, nadala i bojala da su njezini krikovi prodrli sad sve do mojih ušiju. Htio sam govoriti drukčije, ali mi na jezik navre samo pitanje:

18 — Zašto si se obratila meni a ne bilo kome drugom? — Jer ti nisi musliman. — Onda ti zapravo ne trebam ništa redi, jer si i sama našla odgovor. Upitala si mene, Evropljanina, jer vjeruješ da u tom pogledu, u pitanju imaju li žene dušu, islam ne naučava istinu, ved da je naučavaju zapadnjačke religije i filozofije. — Reci mi dakle ima li kršdanka dušu? — Ako uopde postoji duša, onda je ima ne samo kršdanka ved svaka žena na svijetu. Gledaj! Ti si građena kao i sve druge žene. Svojim tijelom i svojim duhom jednaka si svojim sestrama na Zapadu, u Evropi, u Americi i na svim drugim kontinentima. Funkcijama svoga tijela, bistrinom svoga duha, oštrinom svoga uma, posve si jednaka njima. Na svijet si došla na isti način l umrijet deš jednako kao i one. Između tebe i njih nema baš nikakve razlike. Svaki narod živi svojim životom, ima svoje običaje i navike, svoja moralna i društvena pravila, ali čovjek kao bide, žena kao bide po svem su svijetu jednaki. Veli se da je duša način na koji se ispoljava živa materija. Bududi da je materija tvojega tijela, tvari iz koje je tvoje tijelo sastavljeno, posve jednaka kao i u tijelu svih ostalih tvojih sestara po cijelome svijetu, a tvoj život se očituje jednako kao i njihov, nema između tebe i njih nikakve razlike, pa prema tome ako one imaju ono što se naziva duša, onda to imaš i ti. Alah je stvorio ženu drukčiju od muškarca da bi njih dvoje zajedno, muškarac i žena, kao što se to zbiva u cijelom životinjskom svijetu, mogli da u ljubavi dobivaju djecu i da bi se tako održao ljudski rod. Postoji dakle ta razlika u građi tijela, ali u duhu između muškarca i žene nema bitnih razlika. Ti to sama, draga moja Hana, najbolje znaš. Ti si savjetnik i vođa svoga muža i sigurno je da ^duhovnom pogledu ne zaostaješ iza njega. Ako dakle on ima dušu, imaš je i ti. O tome ne može biti nikakve sumnje, i na Zapadu nema nikoga koji bi uto sumnjao. — O sidi, zar je zaista tako? — Budi uvjerena da je tako i ja ti velim ono u što sam potpuno uvjeren. — Zašto onda Halef, muž mojega srca, također ne želi povjerovati da mi žene imamo dušu? Možeš li mi odati zašto? — Čini mi se da se on kadšto pomalo' boji tvoje duše. — Mašalah! Pogodio si. Hadži Halef je najbolji muškarac na cijelome svijetu. On je mudar i hrabar, ali ipak ustreba kadšto dobar savjet i glavu koja de ga prisiliti da taj savjet posluša. Upravo zato jer sam postala njegova savjetnica i pomodnica počela sam slutiti da ni mi žene nismo stvorenja bez duha i duše, jer ako jedna žena umije vladati muškarčevim duhom, onda ona ne može biti samo tijelo bez sadržaja. Molim te da ga oprezno uvjeriš o tome. — Vrlo rado, Hano, draga kderko Ateiba. — Osim toga znaš da je Halef kadšto više smion nego što mu to dopušta opreznost. Nemoj to dopustiti. Ja te molim za to. 2ena hrabroga muža se njime ponosi, ali ako se hrabrost pretvori u ludu

19 smionost, onda se ponos može lako pretvoriti u tugu. Ja želim biti njegova žena a ne njegova udovica. Jesi li uvjeren, sidi, da deš mi ga dovesti natrag? — Koliko je do mene, on nede imati razloga da svoj život nepotrebno stavi na kocku. — Hvala ti lijepa! Posebno ti pak moram zahvaliti što si ovaj puta odbio njegovu molbu da sa sobom povede Karu Ben Halefa. Srce bi mi oboljelo od čežnje. Halef je misilo da deš zato što vas je Kara onda smio pratiti protiv Kurda iz plemena Bebe, a sad je ustrijelio lava, i opet dopustiti da on jaše s vama. — Ta su putovanja bila mnogo krada od onoga na koje sad idemo. Ovaj put nas vjerojatno očekuju napori i oskudice kojima još nije doraslo mladenačko tijelo tvoga sina. Njegova bi nas prisutnost više smetala nego što bi nam koristila. Ja sam se tome usprotivio samo zbog razboritih razloga pa mi ne duguješ nikakvu hvalu. — O sidi, ti uopde nikad ne želiš da ti se netko zahvali. Kakvi ste to ljudi, vi Zapadnjaci? Reci, jesu li i vaše žene bolje od naših? — Hm, posvuda ima dobrih i zlih ljudi. — Onda du ja uznastojati da me ti ubrojiš među dobre žene. Sad moram otidi, jer bi Halef, gospodar moga srca, mogao postati nestrpljiv. Još jednom ti najljepša hvala! Ti si mi dao novi ljepši život. To ti nikada nedu zaboraviti. Leiltak sa'ide — laku nod! — Alah te štitio i čuvao. Leiltik mubarake — laku nod! Hana je otišla. Gledao sam za njom dok nije iščezla iza šatora pa mi je bilo žao što sam došao da joj ot-mem njezinoga Halefa za tako dugo vrijeme. Koliko li dubokih osjedaja, a istodobno i koliko li djetinjih osjedaja! Kako ju je samo silno tištalo vjerovanje da žena nema dušu i koliko se borila da se otrese toga tereta. Kako je ona bila daleko od ravnodušnosti nebrojenih žena na Istoku koje sadržaj svoga života traže u tome i u duhovnoj pustoši harema postanu u tjelesnom po-ri'dii što okruglije i teže! Kako je ta Hana postala mudrom i odlučnom ženom! Mislim da mnogom mu-drom Evropljaninu ne bi ništa naškodilo kad bi vlada-i u.i njegove kude bila takva Hana. Tako sam ili slično razmišljao vradajudi se pola-ganim koracima u duar. Naišao sam na ono što sam Očekivao: Halef je stajao kod moga šatora. Uhvatio me je za ruku, privukao me k sebi i rekao mi tiho i važno. — Sidi, ljupka potpora mojih životnih dana vratila se. Oči su joj sjale, a glas joj je zvučao kao pjev bulbula1 kad me je nazvala svojim dobrim dragim Hale-fom. Taj slatki ton ispunio je moje srce užitkom, jer ti moram iskreno redi da ovdje u duaru vladaju i drugi glasovi. Uostalom, ne moraš znati u kojem šatoru. Mislim da si s Hanom govorio o meni. Imam li pravo? — Da, jednom smo te spomenuli. — Samo jedan jedini puta? — Jesi li ti jedini čovjek o kojem se može govoriti?

20 — Nisam, ali ipak ne bih htio da moja Hana, zbroj svih ženskih dobrih svojstava, govori o drugim muškarcima. Zaista bih vrlo volio znati o čemu ste razgovarali. — Pitaj Hanu! — To sam ved učinio. Rekla mi je da du to kasnije od tebe doznati. — Kasnije? Dobro. Ja du ti onda kasnije redi. — A zašto nedeš sada? — I sam si me uvjeravao da Hana uvijek ima pravo, pa se dakle isada moramo ravnati po njezinoj želji. Ja du ti samo saopditi da se možeš ponositi ljupkom vladaridom svoga ženskog šatora. Sad pođimo na spavanje, jer nas zora ved mora probuditi. — O sidi, zašto si tako šutljiv? Ti uopde ne znaš kakva je neman radoznalost. Njezin najvedi užitak sastoji se u tome da svoje prijatelje toliko muči da danju nemaju teka za jelo a nodu ne mogu nadi ni sna ni mira. Zar zaista moram čekati dok se tebi ne prohtije? 1 slavuj — Zaista. — Onda sklopi oči i mirno spavaj. Ja nedu uživati u blagodati sna, ved du se svijati na ležaju poput gujavice koju je ptica zgrabila kljunom. Laku nod, sidi! — Laku nod, dragi Halefe. On ode, a ja uđoh u šator da legnem. NA TIGRISU Dan je upravo svanuo kad me je probudila buka koja je zavladala u logoru. Hadedini su nas htjeli otpratiti do rijeke pa su se ved sad stali pripremati. Bududi da je naša pratnja imala biti što svečanija, svi su stanovnici logora bili toliko uzbuđeni da nikako više nisam mogao zaspati. Ustao sam dakle, premda je do našeg odlaska bilo još puna tri sata. Naš je odlazak prije podne bk» iznimka na koju su Hadedini pristali samo zbog mene. Muslimani redovito kredu na put kratko nakon molitve asr, dakle otprilike u tri sata popodne. Nikome ne pada na pamet da uzme u obzir kako je taj običaj veoma nespretan. Obično nakon asra prolazi još dosta dugo vrijeme prije nego što odista krenu na put. Treba se još oprostiti, treba redi i učiniti stotinu stvari, prijatelji te prate komad puta te se opet treba oprostiti od njih, tako da su putnici, kad se smrači, prešli samo tako neznatnu udaljenost da bi bilo bolje da su počekali do ranoga jutra. Kad se onda utabore, glavni se logor i logor putnika nalaze tako blizu jedan drugome da između njih još kasno u nod neprekidno vlada promet. Zbog toga se putnici narednoga jutra kasno bude pa su u podne stigli tek tako daleko kako daleko bi doprli i da su putovanje počeli tek toga jutra.

21 Ja se nikad nisam htio pokoriti tom običaju koji je posveden u tumačenju kurana, pa je zbog toga često dolazilo do nesuglasica s mojim suputnicima. Halef se sada nije više tome protivio. Sto se tiče njegovih Hadedina, ja sam kod njih uživao toliki ugled da mi se nitko nije usudio usprotiviti. Oni su svoju muslimansku savjest sigurno smirili mišlju da ja kao hrišda-nin nisam vezan uz njihove običaje pa prema tome Alah nede tu pogrešku zamjeriti ni njihovom šeiku, jer me on prati. Bududi da su žene i djeca morali ostati u logoru, Hana je bila prva od koje sam se oprostio. Oči su joj bile pune suza kad mi je rekla: — Sidi, ja znam da se ti ne bojiš nikakve opasnosti i nijednog čovjeka. Isto tako znam i to da si najoprezniji ratnik. Halef je naprotiv kadšto upravo nepromišljeno smion. Obedaj mi dakle da deš biti dvostruko oprezan ako Halef dopusti da ga zanese njegova smionost. — To ti obedajem — uvjeravao sam je. — Koliko mogu predvidjeti, ne moraš se skrbiti za njega. Vratit demo se zdravi i čitavi. Alah jifasak — bog te čuvao! — Tvoj de povratak za nas biti kao da nas je posjetio prorok. Alah jeftah alek — bog neka otvori ljudska srca! Sad sam se oprostio od Kare Ben Halefa i od Omara Ben Sadeka, a zatim od bolesnika i staraca koji nas nisu mogli otpratiti. Onda me napadne cijelo jato žena i djece. Halef je prošao isto tako. Svatko je od nas želio čuti koju prijaznu riječ. Na istočnjački način zasipavali su nas željama, opomenama i upozorenjima koja uopde nisu bila na mjestu, a bududi da su ti ljudi bili suviše živahni podigla se tolika buka da bi mirni srednjoevropski građanin došao na pomisao da je ovdje izbila buna s ubojstvima i umorstvima. Pri tom je vrijeme odmicalo kao da leti, pa su ta tri sata prošla kao da je bio samo jedan, dok se najzad nisu svi muškarci i mladidi skupili vani pred du-arom na konjima. I mi uzjahasmo, izbismo na čelo, a zatim jurnusmo prema rijeci poput vijavice. Nemojte pomisliti da smo se kod jahanja držali ravnoga pravca, ili da je u toj povorci vladao ikakav red. To mnoštvo konjanika bilo je naprotiv slično jatu mušica koje vjetar povija čas amo čas tamo. Svaki pojedinac htio je da pokaže svoje umijede u jahanju i d.i premaši sve ostale. To je dovelo do zapletanja i sudara koji su se nastavljali od jednog susjeda do drugoga i izazivali prividan kaos, no taj je bio namjeran pa je kadšto dovodilo do tako iznenadnih rješenja da hi se mogao oduševiti i čovjek koji nije bio poznavalac. Pri tome se vikalo i pucalo u zrak. Samo se po sebi razumije da su jahači tako često trzali konje da kle-cnu na stražnje noge da su ovi svakako morali zbog i "ga trpjeti, pa je upravo to razlog zašto sam ja bio protivnik takvih fantazija i takvih al'ab el baruda:1 pri tome propadaju najbolji konji, jer im stradaju zglobovi, a i drugi dijelovi tijela. Posljedica toga jahačkog umijeda bila je da smo trebali tri puta toliko vremena da stignemo do rijeke nego što je to zapravo bilo potrebno. Uostalom, Beduin kao uopde svaki Istočnjak ne pozna američki „time is money". Na obali rijeke čekalo nas je nekoliko Hadedina koji su s našim zalihama hrane i s

22 kozjim mješinama odjahali naprijed da sastave splav. Pregledao sam splav i ustanovio da je dobro sastavljena, tako da smo joj se mirno mogli povjeriti, a mogli smo joj povjeriti i svoje konje. Sad je opet počelo opraštanje. Morao sam se prepustiti onom što se nije dalo izbjedi i dopustiti da me navlače, guraju, stišdu i tresu da bih se zaista mogao pobojati hodu li iz toga izvudi č:tave ruke i noge. Međutim, kako na tom svijetu ništa ne traje vječno, tako su i ti izljevi ljubavi ipak jednom završeni. Sad smo se morali oprostiti samo još od Kare Ben Halefa. Ja sam to uč nio mirno iako srdačno. I njegov otac se trudio iz sve snage da ne pokaže koliko ga je dirnuo taj oproštaj. Iz njega se izlijevala čitava bujica opomena; rekao je Kari da odnese tisudu pozdrava Hani, najnježnijoj majci među svim majkama beduinskih sinova, pa smo se onda napokon mogli uspeti na splav i latiti se vesala. Naši su konji ved prije bili vezani na keleku. Kad smo se otisnuli od obale, pa najprije polagano, a onda sve brže zaplovili niz struju, Hadedini se ponovo vinuše na konje i stadoše nas dobar komad puta pratiti pucajudi i vičudi da je nadaleko odjekivalo. Tako su jahali sve dok ih nije sakrio pred našim pogledima niz brežuljaka koji su se uzdizali tik uz obalu rijeke. 1 puškaran]e — Ostani zdravo Hano, ti najsvjetlije svjetlo među svim lučima muškaračke srede! — viknu Halef, ispru-živši obje ruke natrag. — Ostaj mi zdravo, Karo Ben Halefe, najbolji sine svih otaca između obje rijeke! Ostajte mi zdravo Hadedini, najhrabriji borci među svim ratnicima od pustinje El Arab pa do kurdskih planina. O sidi, ja rado, vrlo rado idem s tobom, ali opraštanje je slično dvjema daskama među kojima ti se gnječe prsa. To je teško izdržati. — Bol de ubrzo nestati, dragi Halefe, jer ti si muškarac — tješio sam ga. — To je tačno, sidi. Ja sam muškarac, ali upravo zato jer sam muškarac imam ženu i sina, a to dvoje, baš oni su te daske koje me tište i zadaju mi boli. Volio bih da neprijateljski ratnici odmah sada napadnu našu splav. Onda bismo se trebali braniti pa bi se moje misli ubrzo morale vratiti od onih koje sam napustio. O sidi, da si samo bio prisutan kad je jutros nakon jutarnje molitve došla k meni Hana, naj-ljupkiji od svih miomirisa Istoka i Zapada, da se oprosti od mene! Rekla mi je sve što mi je željela saopditi. — A ti? — Ja sam se složio sa svim, jer ti znaš da ona uvijek ima pravo. Vjeruj mi,- sidi, da si bio prisutan, ti bi naučio od mene kako deš se kasnije morati vladati budeš li imao ženu od koje se moraš oprostiti na dulje vrijeme. Tvoje je srce međutim razdijeljeno na sve zemlje svijeta pa nikad nede čeznuti da podijeli šator s još jednom njegovom stanovnicom. Nisam se usprotivio tom pogrešnom mišljenju, pogotovu jer je rijeka sad zakrenula u oštrom zavoju tako da smo svu svoju pažnju morali posvetiti jakoj struji. U toku naše daljnje plovidbe opazio sam da Halefa muči čežnja za domovinom. Suprotno od njegovog redovnog načina, bio je šutljiv i sav povučen

23 u sebe. Jednom kad je konjima davao hrane, svlada ga tuga. Zagrlio je Asilov vrat i rekao: — O vranče, o vranče! Ti si bio ljubimac mojega sina i rado si ga nosio na svojim leđima. Da je bar Kara s nama! Da rastresem Halefa podsjetio sam ga na naše picđašnje doživljaje, jer smo sad prolazili kroz krajeve koji su nekad za nas bili važni. On je doduše prihvatio taj predmet razgovora, ali ga nije prihvatio onako živo kako je to inače običavao. Bilo bi mi milo da ga je bilo kakav događaj naveo na druge misli, ali se nije dogodilo baš ništa. U toku cijeloga dana nismo, osim kod Tekrita, ugledali nijednoga čovjeka. Kad se smračilo, privezali smo splav južno i nedaleko od Imam Dura za obalu. Ovdje je postojalo mjesto prikladno da nas osigura pred napadajima. Konji su imali trave i lišda, a mi smo se latili onih finih stvari što nam ih je Hana spremila za put. Kad kažem „mi", želio bih redi da je Halef stavio pred nas ta jela i ja sam ih jeo, ali on nije imao teka. Kad je pri svjetlu vatre što smo je zapalili opazio kako mi to prija, reče mi: — Muškarac koji ima ženu posve je drukčiji čovjek od onoga koji nema žene. Ne bih mogao pojesti ni jednog zalogaja sve da sam i ne znam kako gladan. — Misliš li? Da si gladan, odmah bi jeo. — Nemoj to vjerovati, sidi. Kad čovjek čezne za onima koje je napustio, onda čak ni glad ne može u njemu probuditi tek. Ako pak ... Halef se prekine usred rečenice i udesi lice kao da mu je nešto važno palo ha um, pa zatim živahno nastavi: — Sidi, došlo je vrijeme da mi kažeš o čemu si govorio s Hanom, najljepšim cvijetom među svim cvjetovima. — Hm, zapravo sam htio dulje počekati. — Još dulje? Kakve li misli! Želiš li moju dušu tako razvudi u daljinu da postane slična odmotanoj uzici koja seže od Mosula do Basre? Možeš li biti tako okrutan da moju čežnju koja je sad još slična kubari1 koja divno cvrkude, pretvoriš u karkadan2 koji de me zgaziti svojim nogama? Molim te da svoje srce staviš na vrh svoga jezika kako bi mi ono reklo riječi što ih želim čuti. — Zapravo još nije vrijeme da ti to kažem, ali bududi da nisam nečovjek, to me je dirnula tvoja uzica, a tvoj je nosorog zgazio moju dušu tako da je sad mekana. Cuj dakle! Hana mi je najprije rekla da si ti najbolji čovjek na cijelome svijetu. On skoči uvis poput gumene lopte i viknu: — Hamdulilah! To godi mojoj duši jednako kao što mlada trava godi devi. Ja sam najbolji čovjek na cijelom svijetu! Kako se ona duboko zagledala u sva moja izvrsna svojstva! Je li ti još nešto rekla da mi kažeš? — Jeste.

24 — Onda mi reci! Tvoje su riječi za mene kao zrake sunca koje me zagrijevaju čak na leđima krokodila. Spreman sam da sve čujem. — To mi nije dovoljno. To što ti još moram redi tako je važno za tebe da mi moraš dati riječ da deš to uvijek slušati. — Cuj me, sidi, raspoloženje mojega srca je u ovom trenutku puno dobročinstava prema tebi. Zato ti ovime obedajem da du učiniti ono što od mene tražiš. — Dobro, držim te za riječ. Hana naime želi da uvijek postupaš promišljeno. — Pa ja uvijek tako postupam! — uvjeravao me Hadži. — Ne postupaš. — Ne! Kakva je to tvrdnja! Zar možda nije bilo pametno da sam ti dopustio da me odabereš kao prijatelja i zaštitnika? Nije li bilo veoma promišljeno da sam za sebe izabrao upravo tu ženu koja je najdivniji populjak na rascvalom drvu žena. Mogu li uopde imati bolju ženu od ove najsjajnije od svih majki koje uopde imaju sina? — Ne možeš. Bududi da si u oba ta izbora pokazao tako veliku promišljenost, nadam se da deš i u 1 ševa * nosorog svim ostalim prilikama postupiti jednako oprezno. Ne postupiš li, ja du te podsjetiti na riječ što si mi je danas zadao. Kadšto si malo nagliji nego što bi smio biti. — Ja? Sidi, tada me pravo ne poznaš. Ja se naprotiv sam sebi često činim odviše hladnim i polaganim. — Onda se sjeti samo onih brojnih slučajeva u kojima sam te morao obuzdati. — Za to nisi imao nikakva razloga. Zar da uvijek opasnosti okredem leđa? Zar da pri uvredama ne posegnem za pojas i... oh, sad se upravo sjedam: ponio sam ga sa sobom. — Ponio si ga sa sobom? Koga to misliš? — Onoga koji mi je za vrijeme naših putovanja uvijek visio za pojasom. Pokazat du ti ga. Znao sam što Halef misli, naime na bič od kože vodenoga konja kojega se uvijek tako brzo ladao, kadšto, meni na radost, ali često i nama obojici na nevolju. Razvio je svoj savijeni haik1, izvukao iz njega bič, švignuo njime po zraku i nastavio: — Da, to je on, pribavitelj poštovanja, otac poslušnosti, darovatelj udaraca! Morao sam ga svakako ponijeti sa sobom. Ako ne pomognu ni riječi ni znaci, onda je on posrednik između moje dobrohotnosti i leđa onih koji nam žele zlo. Sto ne postižu ni molbe ni zapovijedi, to izvodi slatka svijest da čovjek raspolaže kožom koja puca pod milovanjem ovoga korbača. — Smotaj ga opet, Halefe. Upotrijebit deš ga samo ako ti ja to naredim. — Sidi, o tome demo još govoriti.

25 — Nedemo. Hana također tako misli. — Zar je ona, kad si s njome govorio, imala i neko mišljenje? Gledaj, sidi, kad žene još nisu imale duše... — Šuti. One imaju dušu jednako kao i mi. — Čuj, ti to ne možeš znati. Tek kad i ti budeš imao ljupku gospodaricu svojega s-rca, dopustit du ti... — Dragi Halefe, ja je imam! - rekao sam mu, prekinuvši ga u riječi. 1 beduinskl ogrtač On uzmaknu dva koraka, napol se sagnu i pogleda mi začuđeno u lice osvijetljeno vatrom, pa upita: — Sto — što — imaš... ti? — Vladaricu svoga srca. Mališan od začuđen ja ispusti bič i vikne: — Kakve li šale! Zar bi ti — zar bi ti mogao biti tako spretan da stekneš vladaricu svoga života? — A zašto ne bih? — Sidi, dopusti da sjednem! Tvoja tako neočekivana žena zašla mi je u koljena pa osjedam kako dršdu. Sjedne, začuđeno me odmjeri od glave do pete, udesi najozbiljnije lice, a onda se glasno nasmije i reče: — Sačuvao me Alah! Ta to je samo šala. — Dragi Hadži, to je zbilja. Pogledaj ovaj prsten na kojemu nema kamena. Takvo prstenje nose samo oni Zapadnjaci koji imaju žene. — Tako ti Alaha! To je tačno. Sjedam se toga. Ved sam češde vidio Franke s takvim havatim es sidže1. Ti — ti dakle imaš ženu, zaista imaš ženu, pravu ženu? — Imam. — Koja živi kod tebe u tvom šatoru? — Baš tako. — Sidi, dopusti mi da smognem sape! Reci mi da li možda spavam — da li sanjam? Htio bih gorko zaplakati. — A zašto? Ja naprotiv mislim da bi se morao razveseliti. — Razveseliti?! Reci, voliš li je?

26 — Od svega srca. — Kako možeš onda, ako cijelo svoje srce odjednom pripada toj neočekivanoj ženi, voljeti i mene, svoga Halefa, najboljega i najvjernijega od svih svojih drugova? — Ja te još isto tako volim kao i prije. — To nije istina! Tvoje srce više ne postoji. Sam si rekao da pripada toj posve suvišnoj ženi. Ne žedoslovno: prsten bračnog ugovora lim više ništa čuti o njoj. Ona mi je ukrala tvoje mcc, tvoje prijateljstvo, tebe samoga. Nedu više ni 11,i znam za tebe. Halef usta i udalji se. Zastao je na obali rijeke p.i se napola ljutito, a napola žalosno zagledao u vodu. Dobri moj Hadži bio je ljubomoran. Nisam mu rekao ni riječi, jer sam ga poznavao. I odista: nakon nekog vremena se polako vrati, sjedne sučelice meni, duboko uzdahne i potuži se: — Ti si me dakle napustio na tako tužan način, upravo ti, za kojega bih bez promišljanja žrtvovao sviij život. Ti si s tom ženom zadao smrtni udarac najvjernijem prijateljstvu. Htio sam s tobom odjahati u Perziju, ali sad du se opet vratiti. Morao sam se nasmiješiti, a ipak sam bio duboko dirnut. — Dragi Halefe — rekoh — jesi li ti bio moj prijatelj kad si onda uzeo Hanu za ženu? — Jesam — uzdahne on. — I ostao si moj prijatelj? — Jesam. — Tako je isto sada kod mene. — Nije. To je sad posve drukčije, sidi. Ti si poznavao Hanu, odsjev svih jutarnjih i večernjih rumenila, koja je postala mojom ženom. Sto pak ja znam o vladarici tvojega blaženstva? Jesam li je vidio? Je li ona svoja stada potjerala kraj mene? Jesam li bio njezin gost da jedem kuskusu1 iz njezine ruke? Gdje sam to vidio njezin lik, gdje sam čuo njezine korake ili smio voditi za uzde devu na kojoj je sjedila? Tako savršeno nisam ništa slutio da me je sada obuzela tolika prepast kao da ona nije postala tvojom, ved mojom ženom. — Smatraš li je tako opakom ili tako ružnom? — Može li biti bolja i ljepša od Hane? — Ne može, ali joj može biti slična. — To bih ti samo poželio.

27 — Ili misliš da sam te trebao pozvati k sebi u Al manju da odabereš među kderima moga naroda tenu za mene? 1 jelo od riže s mesom — Ne. To ne mogu tražiti od tebe. Dopusti mi da jedem i da pri tome razmislim. Nestalo je moje čežnje za domovinom koja mi je otela glad. Jest du kebab, kebab što ga je priredila Hana koja de se također prestrašiti kad čuje da si ti na tako nepredviđeni način postao vlasnik harema. Halef je jeo naglo kao što jedu ljudi čije su misli negdje daleko. Nakon nekog vremena reče: — Priznaj da si zbog te žene imao nemirnu savjest. — O tome ne znam ništa. — Pa ipak je tako! Zašto si dosad šutio o njoj? Zašto tek sada govoriš o tome? Ta to je potajno vjenčana nečista savjest! — Zar je sve ono potajno što tvoji Hadedini ne doznaju? Muškarac ne smije javno govoriti ni o svom ni o tuđem haremu. Ta ti to znaš, dragi Halefe. — Znam. Oprosti, sidi, imaš pravo. Nastavio je s jelom pa nakon kratkog vremena upita: — Jesi li zadovoljan njome? — Vrlo zadovoljan — pohvalio sam je. I naredna pitanja stavljao je između vedih stanki: — Je li mlada i lijepa kao moja Hana? — Jeste. — Hamdulilah! To me smiruje. Ja bih svakome priuštio ružnu i staru ženu samo tebi i sebi ne bih. Jesi li je smio pogledati prije nego što je postala tvojom ženom? — Jesam. Na Zapadu nije zabranjeno pogledati ženu. Ondje čovjek tačno upozna ženu i ona muža prije nego što se vjenčaju. — Alah kerim! To mi se sviđa. Je li malena stasa? — Nije. — Ima li velike noge i snažne šake? — Halefe! Kakav ukus ti to meni podmedeš? — Ako te to samo pitam, onda ih ona ne mora zaista i imati. Kakve su joj oči?

28 — One su kao mahmal1, tamnosmeđe. 1 baršun — Voli li te ona, sidi? — Ne voli me ništa manje nego što ja nju volim. — To bih joj ja i savjetovao! Inače bih joj zabranio da uđe u moj duar. Reci, sidi, ima li ona dušu? — Po svojoj duši slična je tvojoj Hani. — Jao! Siromašni sidi, onda ona sigurno ima i ... svoja mišljenja? — Ona i treba da ih ima. — Onda — onda i ti vjerojatno imaš onda pravo ako ona ima pravo. ¦* — Nije tako. — Neka vam se Alah smiluje! Onda oboje imate uvijek krivo? — Nikako. Od nas dvoje još nijedno nije imalo ili samo krivo ili samo pravo. — To uopde nije mogude, sidi. Ako ona postane nemirna... — Onda muškarac mora biti to mirniji. To izaziva poštovanje kod žene. Mališan brzo upadne: — To je vrlo tačno, sidi. I ja sam uvijek veoma miran pa ne velim ništa. Zato si i ti morao opaziti poštovanje što ga Hana iskazuje svom gospodaru. Kako se zove izvor tvoje zemaljske blaženusti? — Prema vašem načinu izražavanja zvali bismo je Emeh. — To nema nikakva smisla. — U našem jeziku znači to ime ono isto što bi kod vas reklo ime Satire1. — To me veoma veseli, sidi. Dakle de se bogatstvo tvog šatora povedati i onda ako si odsutan od svoga plemena. Tvoja Emeh de od devinoga mlijeka praviti maslac, od palminoga lika plesti užad i tkati pokrivače. Ona de mazati laskat2 za bolesnu ždrijebad i drobiti duru3 između kamenja. Htio bih još znati da li govori samo arapski ili razumije i turski. — Ni jedno ni drugo. 1 marljiva ¦ melem ¦ proso — Alah! Kojim jezikom onda govori? — Jezikom moje domovine.

29 — Ali ako joj dođe kad god u posjetu neki drugi harem? — Sve tamošnje žene govore jezikom svojega naroda. — Ne govore ni perzijski ni turski? — Ne govore. — Jao, koliko su onda naše žene pametnije! One od svih tih jezika razumiju mnoštvo riječi. Pogotovu se valja čuditi onome što umije moja Hana kad jednom počne govoriti. — Dragi Halefe! Naše žene ipak umiju nešto više od vaših. Ja du ti sve to objasniti prvom prilikom. A sad mislim da smo dovoljno govorili o mom haremu. — Onda mi brzo dopusti samo još jedno pitanje: umije li ona učinjati kože i brusiti noževe? — Ne umije. — Onda je sve dobro i u redu. Moja Hana umije mnogo više, mnogo više. To je posve prirodno, jer tvoja Emeh nema Halefa od kojega sve uči. Otkada je ona tvoja žena? — Gotovo ved četiri godine. — Mašalah! Zar se nije usprotivila kad si joj rekao da kaniš u Perziju? — Ona me je odista zamolila > da ostanem kod nje, ali kad sam joj onda mirno i s mnogo ljubavi objasnio razloge... — Zar ne, onda se i kod nje pojavilo ono poštovanje o kojemu smo maločas govorili i koje mi iskazuje i moja Hana, najrazboritija među svim razboritim ženama? Sidi, činjenica da je tvoja Emeh dala dopuštenje da kreneš sa mnom na put pomiruje me s tvojim haremom. Ja ti ovime dajem svoj pristanak, pa sam štoviše spreman da dođe vrijeme mome sinu a ti onda imaš kder, da mu tvoju kder dadem za ženu. Ona de time postati prava Hadedinka od velikoga plemena Šamara pa može živjeti sretnije i slobodnije nego među vašim šatorima sagrađenim od kamenja. Ti dakle vidiš da se više ne ljutim na tebe. Postat demo opet prijatelji kao što smo i bili. Dragi je mališan bio posve ozbiljno uvjeren da mi je svojim bračnim prijedlogom dao sjajni dokaz svoje sklonosti. Nije mi ni na um palo da njegov prijedlog osvijetlim i sa svoga gledišta, jer je on spadao među ljude s kojima se zbog njihovog odviše osjetljivog osjedaja časti mora oprezno postupati. Sad mi je štoviše dao svoj izričiti pristanak za moj brak. Skromni putopisac ne bi više mogao zatražiti od šeika Hadedina. OTAC MIRODIJA Narednog smo jutra ved vrlo rano odvezali naš kelek da nastavimo plovidbu. Protekla je bez ikakve opasnosti. Plemena koja su s Hadedinma živjela u neprijateljstvu sad su se u proljede povukla u unutrašnjost Džezirea1. To je bio razlog da smo bez spomena vrijednog doživljaja stigli u područje gdje Sat el Adhem utječe u Tigris.

30 Velika je rijeka sučelice utoka Sat el Adhema iskopala dugački zaljev koji se sve više sužavao. Obale toga zaljeva bile su gusto okružene grmljem pa nas je ta okolnost, premda još nije bilo tamno, navela da odveslamo svoju splav u taj zaljev da bismo ondje prenodili. Veslajudi i otiskujudi se veslima od dna, dotjerali smo kelek do kraja zaljeva, pričvrstili ga na obali, zatim najprije iskrcali konje, a onda i sve ostalo što se nalazilo na splavi. Videdi da u blizini nema živa čovjeka, uzjahasmo konje i pojurismo trkom daleko u unutrašnjost, jer su konji trebali takvu šetnju. Kad smo se vratili natrag do splavi spustismo konje da pasu i sabrasmo suho drvo za nodnu vatru. Zatim sjedosmo da večeramo. Bilo je možda četvrt sata do nodi, jer je sunce ved zašlo a sumrak je u onim krajev ma kratak, kad s druge strane Tigrisa ugledasmo splav koju su valovi Adhema donijeli u glavnu struju. Na tom kele-ku, manjem od našega, nalazila su se tri čovjeka. 1 područje između Eufrata i Tigrisa Dva su čovjeka veslala, a tredi je sjedio u sredini splavi ne radedi ništa. Po šubarama od janjedeg krzna što su ih nosili na glavi mogli smo naslutiti da su ti ljudi Perzijanci. — Gledaj, sidi — reče Halef — to su iranski šiiti koji su prešli preko planina pa su si u Tase Kurmatli sagradili splav. Alah! Vidiš li da je upravljaju prema nama? — Na žalost! Oni su istog mišljenja kao i mi, naime da je ovaj zaljev izvrsno prikladan za prenodište. — Hodemo li dopustiti da se te ptice ugnijezde ovdje kraj nas? — Zar je to mjesto naše vlasništvo? — Nije, ali mi smo prije njih stigli ovamo, a tko prvi uđe u šator taj prvi dobiva i jelo, veli poslovica. — Ta poslovica ne vrijedi ovdje. Mi se nalazimo pod vedrim nebom pa nam je, ako oni dođu k nama, čak i dužnost da budemo gostoljubivi prema njima. — To mi nije drago, sidi, jer im ja ne vjerujem. — A zašto? — Jer su ti ljudi iz Bilada el Adšama* pošli ovamo tako neobičnim putem. Zašto nisu pošli karavanskim putem? Zašto su odabrali takav smjer na kojem najprije trebaju konje, zatim splav, a onda opet konje? Gdje su konji na kojima su prešli preko planina? iVIorali su ih ostaviti gore na rijeci, a sad opet moraju kupiti druge konje. To su gubici na koje se ljudi odlučuju samo ako ih na to navode razlozi koji pobuđuju moju sumnju. Ako neki Perzijanac odabire rijeku Adhem da bi stigao u Džezire onda sigurno namjerava nešto što ostali ljudi ne smiju znati, ili je pak prijeko u svojoj zemlji počinio nešto što ga sili da odabere put bijega i skrovitosti. Nemam li pravo? — Slažem se s tobom, ali to za nas još nije povod da ih neprijateljski otjeramo ako nam se oni žele pridružiti. Uostalom, ubrzo de se smračiti, pa sve ako se zaista i iskrcaju ovdje u zaljevu, pita se hode li nas opaziti. Perzijanci su se sada nalazili usred struje, a napor kojim su se borili protiv struje pokazivao je da

31 ' Perzija bi se htjeli iskrcati upravo ovdje kraj nas. Naše lo-gorište bilo je skriveno grmljem. Zaljev je bio dugačak sigurno dvije stotine koraka, a bududi da su se na nas ved spuštale večernje sjene, smatrao sam vjerojatnim da de novi pridošlice pristati na prednjem dijelu naše luke i da nede otidi do kraja gdje smo se mi nalazili. Oni su teže ušli u zaljev od nas, jer su morali poprijeko prijedi preko rijeke i kad su najzad stigli u mirnu vodu, bilo je ved tako mračno da ih više nismo mogli razabrati. Osluškivali smo, ali nismo čuli ništa. Kad je prošlo četvrt sata, mogli smo biti uvjereni da se moja slutnja obistinila. Perzijanci su se iskrcali dalje vani na obali. — Sidi — reče Halef — tko bi pomislio da de za nas ved danas početi život u divljini. Pokazat du da još nisam zaboravio ono što sam od tebe naučio. Otidi du k tim ljudima da vidim što rade. — To du ja učiniti. Ja sam uvježbaniji u šuljanju od tebe. — Sidi, zar me kaniš posramiti? — Suti! Sjeti se onoga što ti je Hana savjetovala. Nemoj biti odviše nagao! Prije nego što uzmogneš opet nešto takvo izvesti moraš najprije vježbati. Mislim da bi bio tako neoprezan da ved sada kreneš. — S kojeg bih razloga to mogao nazvati neoprez-nošdu? — Ti znaš kako je velik taj zaljev. Koliko bi vremena trebalo da ga oprezno pretražiš po tom gustom grmlju! Do sutra ujutro. Prije nego što se to započne moramo bar otprilike znati gdje se nalaze Perzijanci. — Kako to možemo ved unaprijed znati? — Dragi Halefe, vidiš li koliko se možeš pouzdati u samoga sebe i u svoju oštroumnost. Perzijanci su muslimani, jesu li? — Jesu, samo što su šiiti. — Prema tome moraju sad izgovoriti dvije molitve, naime mogreb, molitva u sumraku, a zatim ašu koja se moli kad se posve smrači. Oni smatraju da su ovdje posve sami pa de dakle glasno moliti, a mi demo to čuti. — To je tačno, sidi, na to nisam pomislio. — Cuj! — Upravo su počeli mogreb. — A prije nego što ga svrše nalazit du se ja iza njih. Ti deš ostati ovdje i pripaziti na konje! Krenuo sam. Grmlje je sačinjavalo ne odviše široku prugu koja se pružala duž obale. Kredudi se izvan te. pruge, mnogo sam brže napredovao nego što bih mogao napredovati da sam se šuljao kroz

32 grmlje. Brzo sam se približio glasovima i našao se iza leđa ljudi koji su molili upravo kad su izgovorili posljednje riječi molitve. Zatim začuh kako neki glas govori: — Sad zapalite vatru. Onda demo odmah izmoliti ašu, a zatim jesti. Zapravo se mogreb mora moliti čim zađe sunce. Perzijanci su zakasnili, jer su posljednje danje svjetlo iskoristili da saberu drva. To je dopušteno. Ni jedna se molitva ne smije doduše započeti prije određena vremena, ali nije zabranjeno odgoditi pobožnost na kratko vrijeme, ako za to postoje važni razlozi. Iza grma za kojim sam stajao vidio sam kako je na rubu vode zaplamsala vatra, a zatim sam, kad je prošlo nekoliko minuta, začuo i nodnu molitvu. To mi je dalo prilike da se sagnem i odšuljam naprijed između grmlja. Njihovi su glasovi nadglasali šum što sam ga pri tome izazvao. Zaustavio sam se ondje gdje je na tlo pala posljednja sjena. Vidio sam splav gdje leži uz obalu. Na njoj nije bilo ničega, jer Perzijanci nisu imali prtljage. Sjedili su uz vatru. Dvojica su od njih svakako bili obični ljudi preko kojih je moj pogled mogao brzo prijedi, ali tredi čovjek privukao je moju pažnju. Od obojice ostalih nije se razlikovao boljom odjedom pa se jedina prednost što ju je u tom pogledu imao sastojala u tome da su oni imali obične kirmanske pojaseve, dok je on oko bokova ovio kašmirski šal. Ipak se kao osoba veoma razlikovao od njih. To izbrazdano, od sunca potamnjelo lice s niskim ¦ 'lom, dugačkim, oštrim i tankim nosom čije su noinlce neprekidno podrhtavale, širokim i ispupčenim i>ilirama, snažnim čeljustima, sitnim oštrim nemirnim očima crvenih vjeđa pobuđivalo je u meni dojam bezobzirnosti spojene s velikom lukavošdu. Taj su dojam još pojačavali crni brkovi čiji su vrhovi visjeli prema dolje kao crne i ledene sige. Iz crta njegovog lica govorili su životinjski nagoni, pa ako je istina da samo otvoreni čovjekov pogled odaje hrabrost, onda je taj Perzijanac morao biti kukavica. Bio je to opasan čovjek, bezobziran i kukavan, pomislio sam, a kad sam onda opazio njegove dugačke koščate ruke slične pandžama, čiji su kažiprsti virili gotovo preko srednjaka, bio sam uvjeren da je moj sud pravilan. Lice, glas, hod, držanje i vladanje nekog čovjeka mogu doduše prevariti, ali ruka ne može nikada. Na osnovu dugoga iskustva i pomnih uspoređivanja ja sam sam sebi stvorio sud u koji sam se mogao pouzdati. Čovjekova ruka je najtačnija slika njegove duše. Ruka ne može sakriti ni najmanju sitnicu od onoga što čovjek misli i osjeda. Ona je alat duha, a svaki alat pouzdano pokazuje kakav je njegov majstor. Sva tri čovjeka bila su naoružana dugačkim puškama, noževima i pištoljima. Sad su jeli. Njihovo bijedno jelo sastojalo se od stlačenoga duga1 s poznatim lepinjama, koje je svoje ime dobilo po tome što se tijesto u obliku kolača lijepi o stijene male, posebno građene krušne pedi a zatim pokriva. Cim tijesto padne sa zida, vadi se iz pedi. Za vrijeme jela nije nitko izgovorio nijedne riječi. Zatim onaj jezoviti čovjek izvuče iz džepa pergament i približi ga vatri da bi ga pročitao a onda ga opet stavi u džep i reče: — Ako smo stigli u pravo vrijeme, onda de vaš udio iznositi stotinu tumana2 za svakoga. Ja sam to izračunao za vrijeme plovidbe. Je li vam to dosta?

33 Njegove sitne oči uperiše se u oba njegova pratioca neobičnim pogledom koji kao da je vrebao. Oni su neko vrijeme šutjeli, a zatim jedan od njih odgovori, uzvrativši mu sličnim pogledom: - Tako mi Huseina kojega su sunitski psi zaklali kod Kufe, mi bismo bili zadovoljni da to ipak nije 1 meki sir • perzijski zlatnik premalo. Otkako si ti postao peder-i-baharat1, mi zarađujemo deset puta toliko kao prije, ali ti si nam izračunao da neko drugi zarađuje tisudu puta više. — Jeste, a ono što sam izračunao, to je i tačno. Rekao si, o Aftabe, da sam ja postao peder-i-baharat. Da, ja sam dobio taj naslov, ali ipak još nisam peder-i-baharat. Vi me zapravo smijete nazivati samo sil-i-seferan2, pa premda sam zapravo samo to, ipak možete kod mene sabrati bogatstvo, dok ste prije jedva zarađivali toliko da ste mogli utažiti glad. Ja sam prvi došao na pomisao da se osim seferana upotrebljava i osfur. To nam je donijelo do danas ved tisude tumana, a donijet de nam još i druge brojne tisude. Zašto sam ja bio određen na postanem baharat, a dobio sam samo položaj seferana? Moram li to trpjeti? Morate li i vi to trpjeti koji ste moji podređeni pa i sami dobivate više ako ja više zaslužim. Znate li za koga radimo i za koga stavljamo na kocku svoj život? Znate li tko ne radi ništa, a ipak živi tako raskošno kao Wible-i-aliem:!! — Znamo — izjavi Aftab. — Jesi li ga ikad vidio? — Nisam — promrmlja Aftab. — Zašto onda svakoga dana stavljate za njega na kocku svoj život? Zar on potječe iz feleka ul eflaka4, tako da je odviše ponosan a da vam se pokaže? Nisam li ja neprekidno uz vas? Ne dijelim li ja svu opasnost sa svojim podređenima? Koga biste dakle morali više voljeti i poštovati, mene ili njega? Kome biste morali iskazivati više povjerenja? Kažem vam da biste svake godine zarađivali više tisuda tumana nego što sad primate stotina kad bih ja bio na mjestu vašeg emira-i-silana3. — To si nam ved više puta rastumačio pa ti vjerujemo. — Ja sam to rastumačio ved i mnogim drugima pa mi svi oni vjeruju. Njegovo je vrijeme došlo! 1 otac mirodija 1 šafranova sjen& ' perzijski: središte svijeta — šah ' najviše nebo ' knez sjena Semšir1 ved lebdi nad njegovom glavom. Ja sam govorio s nekim drugim pederanima2 pa sam siguran da oni u prikladnom času nede ustuknuti. Mi znamo da on pod odjedom uvijek nosi siru3, ali de je moja gulula4 sigurno probiti. Nastala je stanka. Peder-i-baharat je mračno razmišljao, a i druga dvojica zamišljeno su uprla pogled u zemlju. Ved sam se često došuljao do različitih ljudi ali sam rijetko prisluškivao tako tajanstvenom razgovoru.

34 Peder-i-baharat, otac mirodija — sil-i-seferan, sjena šafrana — emir-i-silan, knez sjena! Sve su to bila imena s određenim značenjem. Ali kakvim? Knez sjena! Tko su bile te sjene? Svakako također ljudi. To sam zaključio po dočetku ,,an" koji označuje množinu, ali se upotrebljava jedino kod živih bida, dok se do-četak „ha" upotrebljava u ostalim slučajevima. Kakvi su to ljudi bili i zašto su ih zvali silan — sjene? Zar je izraz „knez sjena" možda značio neki čin? Ako je tako, onda su i „šafranova sjena" i „otac mirodija" također bili činovi. Činilo se da se radi o pretpostavljenima i podređenima. Premda je to sve zasad za mene još bila tajna, ipak se ovdje vjerojatno radilo 0 nekoj tajnoj organizaciji koja se čuvala danjega svjetla. Rijekom na kojoj sam se nalazio nekada su vladali stari Babilonci i Asirci, sve dok Medij ci i Perzijanci nisu slomili njihovu silu. Da su stari energični Hamurabi, hrabri Tukulti-Adar I, Medijac Kvaksares 1 Ahemenid Cyrus ustali iz svojih grobova i da su, sjededi ovako preda mnom, jedan drugome saopdavali svoje diplomatske tajne, vjerojatno bih lakše razumio njihov razgovor od onoga što sam sad čuo od te trojice suvremenih Perzijanaca. Stvar se uostalom imala još više zamrsiti, jer je vođa ponovo počeo: — O čemu razmišljate? Vjerojatno o tome što sam vam rekao? — Jeste — odvrati Aftab. — Spremni smo da ti se pridružimo. Serbas5 ne može dobiti bitku ako ne 1 sablja ' očevi, poglavice ' oklop od čeličnih kolutića ' tane ¦ vojnik vidi sahib menseba1 kojega mora slušati. Tako i naš . ipovjednik ne smije biti nevidljivo bide kojemu pripada naš život, premda nam se on nikada ne pokazuje. Mi smo ved govorili o tome s drugim silanima, pa oni misle jednako kao i mi. Reci nam samo što da radimo. — Mogu se dakle pouzdati u vas? — Možeš. Govorio si o tome da emiru-i-silanu ved lebdi sablja nad glavom. Znaš li za vrijeme i za mjesto? — Znam. — A smijemo li mi to znati? — Redi du vam, jer vas poznajem kao pouzdane ljude. Vi znate da se svakoga dušembe-i-mevadžiba2 poderani skupljaju u ruševinama Medžime-i-Jehud3 da bi primili njegove zapovijedi i da bi mu položili račune. U toj nodi de, ako mi uspije ... Prekinuo se, jer je negdje prasnuo hitac i to u području u kojem se nalazio Halef. Prestrašio sam se, jer se on morao nalaziti u opasnosti, inače ne bi pucao. Morao sam mu pohrliti u pomod. Perzijanci se također prestrašiše i to mi je pomoglo. Kad su čuli hitac -skočili su na noge, zgrabili svoje puške i potrčali u grmlje da ih neprijatelj koji bi htio pucati na njih, ne uzmogne vidjeti. Pri tome je

35 zapucketalo i zašuštjelo grmlje, što mi je dalo prilike da neopazice izađem iz svoga skrovišta. Potrčao sam iza grmlja prema našem logoru. Kad sam stigao onamo ugledah Italefa gdje stoji s podignutom puškom. Kad me je ugledao, upravi je u mene. — Oprez Halefe! — poluglasno ga opomenuh. — To sam ja. Jesi li ti pucao? -» Jesam. — A zašto? Na koga? — Na lava, sidi. Šuljao se da poždere tvog Asil Ben Rija. — Glupost! — Nije to glupost. Jasno sam ga vidio. Bio je Inv, pravi lav. 1 oficir 1 Isplatni ponedjeljak 1 sinagoga Zaista je bilo mogude da se Halef nije prevario. Perzijski lav znade kadšto zalutati i u Džezire. Izvukao sam žigice iz džepa da brzo pripalim vatru u koju svrhu smo bili ved pripremili hrpicu suhih grančica i trave. Vatra je imala pokvariti lavu volju da se vrati. Time smo doduše morali na sebe privudi pažnju Perzijanaca, ali to mi je bilo svejedno. Kad su plamenovi visoko zaplamsali i obasjali cijelu okolinu, upitah Halefa gdje je vidio zvijer. On pokaže u određeni smjer i važno mi reče: — Došuljao se odande. Kad me je ugledao, zasta-de. Bio je to velik, golem abu er rad'. Opalio sam na njega i iščezao je. Siguran sam da sam ga pogodio. Pobjegao je pun straha i prepasti, jer ondje gdje stoji Hadži-Halef Omar ne može izdržati ni najjači lav. Uzeo sam svoju tešku medvjedarku i pripremio se na pucanje pa oprezno krenuo u smjeru koji mi je pokazao Halef Otprilike nakon četrdeset koraka mogao sam se uvjeriti da se Halef nije prevario. Zaista je pogodio — ali Sto! Doviknuo sam mu da dođe k meni. Posao je prema meni i vec izdaleka upitao: — Sio je, sidi? Vidiš li nešto? — Vidim, elo ga ovdje. — Dakle sam pogodio? — U srce! — Hamdulilah, ubio sam džed es ismana2, strašnoga koljača slada. U svim šatorima ce odjeknuti moja slava, a na svim logorištima pjevat de pjesme meni u čast! — Nemoj prerano kliktati od radosti. To nije naime on vec ona. — Dakle tavica?

36 — Nije. To nije abu el rad, ved om ers sane3. Nju si ubio. Bila je gladna pa je došla da prosjaci, ali ti si bio tako nemilosrdan da joj umjesto mesa dadeš lane. Halef je stigao do mene i ugledao životinju. — Hijena! — posramljeno viknu. — Neka Alah zaboravi ovaj dan! Kako je ta životinja mogla hinili 1 arapski- otac grmljavine * djed zmoi ' mati smrada da je lav? Neka Muhamed, prorok svih proroka, zgrabi dušu te hijene i neka tu lažljivku baci u pakao, onamo gdje najodvratnije smrdi! — Nije ona tebe prevarila, ved su te prevarile tvoje oči. Nodu sve izgleda vede. — Haram — kolika šteta! Sad de šutjeti svi oni glasovi u šatorima i u logorištima kojima sam se ved obradovao. — Nede. Oni nede šutjeti ved de objaviti slavu velikog junaka koji nije pobjegao iako je smatrao da je hijena lav. — Kaniš li mi se još rugati, sidi? To povedava dubinu moje tuge. Htio sam biti junak pa sam uslijed toga postao sedlom na kojem jaše tvoja poruga. Moji de me sinovi žaliti a kderi de plakati za mnom. Moji unuci de začuđeno klimati glavama, a potomci mojih praunuka zakrit de preda mnom lice. Ja bih se od jada ustrijelio da to nije samoubojstvo! Kani se dakle tvojih zabadanja i sjeti se da bi i ti mogao ustrijeliti lava koji se, da te razljuti, pretvorio u majku smrada. — Ne, ja ne mislim na to, dragi Halefe, jer znam' ono što ti kao da ne znaš: da se u nodi svi predmeti čine vedima. Ako budeš i ubudude zaboravljao da to uzmeš u obzir, tvoje de se oči najzad naučiti na to da guštera smatraju krokodilom. — I ti se usuđuješ da meni takva krokodila bacaš u glavu? Zar te zabluda mojih očiju tako teško uvrijedila da mi ¦ ne možeš oprostiti? — Tu nema govora o uvredi, ali ti si učinio pogrešku koja me upravo u tom času potjerala natrag k tebi kad je razgovor onih Perzijanaca pobudio moju najvedu pažnju. — Alah! To mi je žao! Tko i što su oni? O čemu su govorili? — Da bi to čuo od mene, nisi smio njihov razgovor prekinuti tvojim nesretnim hicem. Pri tome uopde U« uzimam u obzir da su oni sad upozoreni na nas. Ti si mi svojom naglošdu koju ti je tvoja Hana žalu anila onemogudio da istražim tajnu koja bi za naše putovanje Perzijom vjerojatno postala vrlo važna. Vratimo se sad k vatri. Moramo dodati svježe drvo, inače de se ugasiti. — Ne bismo li je zbog Perzijanaca radije ugasili, da nas oni ne nađu? — Ne bi. Sad kad znadu da je netko ovdje, neka doznaju i to da su to ljudi kojih se ne moraju bojati. Pokazat demo im se. — Misliš li da de dodi k nama?

37 — Svakako. Pri tome de doduše biti veoma oprezni pa de nas najprije potajice promatrati, ali kad opaze da smo samo dvojica, oni de nam se bezbrižno pokazati. Kako se oni budu vladali prema nama, tako demo se i mi vladati prema njima. Sad demo razgovarati o kakvoj ravnodušnoj stvari, jer se možda ved nalaze u našoj blizini. Ako ih opazim, dat du ti znak složivši dlanove. Sjeđosmo uz vatru, ja s leđima prema grmlju, a Halef nasuprot meni. Nije dugo potrajalo i ja sam mu mogao dati znak. Znao sam da se netko iza mene nalazi u grmlju, mada ga nisam ni vidio ni čuo. Bio je to onaj neobični osjedaj, ono neodredivo šesto čulo koje se kod Zapadnjaka tako jako razvija da je jednako osjetljivo kao oči i uši. To je više nasludiva-nje nego osjedanje, a istodobno i neka vrst osjedaja, jer kao da je od Perzijanaga koji je stajao iza mene prelazila na mene neka struja, slična onoj koja s predmeta koji odašilje miris prelazi na organe čovjekovog njuha. Razgovarali smo tako mirno kao da nemamo ni pojma o tome da nas netko prisluškuje, a povrh toga ja sam tako odabrao predmet razgovora da nitko iz njega nije mogao ništa naslutiti o nama i o našim namjerama. Zbog toga nas je taj čovjek iza mene neko vrijeme slušao, ali nije doznao ništa. To ga je učinilo nestrpljivim i istjeralo ga je iz njegovoga zaklona. Izašao je iz grmlja, stao pred nas i upitao kao da je on gospodar toga mjesta: — Tko ste vi i što tražite ovdje? Očekivao je da demo se zaprepastiti od iznenađenja pa je zadovoljno gladio svoje ulaštene vrhove brkova i promatrao nas pogledom punim iščekivanja. Kad smo šutjeli, dreknu na nas: — Zašto ne odgovarate? Jeste li slijepi i gluhi da me ne vidite i ne čujete? Sad mu ja odgovorili: — Mi smo zaista slijepi i gluhi, ali samo za takve ljude koji nam daju povoda da se ne obaziremo na njih. — Misliš li time možda i mene? — Mislim. Ti se ne vladaš poput čovjeka na kojega bismo se morali obazirati. — Afsus - kakve li štete! Čini se dakle da sam ja čovjek koji za vas ne postoji? — Koji zapravo ne bi smio postojati — ispravih ga ja. — Ako se ipak upuštam s tobom u razgovor, to sam ti time pružio dokaz da sam primijetio tvoju prisutnost. — Koje li prijaznosti i dobrote! Koliko li sam ti samo zahvalan što si toliko milostiv da zamijetiš moju prisutnost. Ja sam pak sam sebe dosad smatrao čovjekom kojega svatko drugi, ma kako visok položaj on zauzimao, ne samo zamjeduje ved i uljudno postupa s njime. — Čini se da se nalaziš u velikoj zabludi, jer tko traži uljudnost mora i sam biti uljudan. , On se veselo nasmije i upita: — Sigurno misliš da sam vas trebao pozdraviti. Prezirno sam odmahnuo rukom i odgovorio:

38 — Kad ved pitaš za pozdrav, onda time dokazuješ da ne poznaš ni najjednostavnija pravila pristojnosti. On prekriži ruke na prsima, duboko mi se pokloni i podrugljivo reče: — Ako si ti tako visok gospodin, ja du brzo nadoknaditi ono što sam propustio. Dakle: asalam alejkum! Ja samo mahnuh rukom, udesivši lice kao da nisam primijetio njegovu porugu. On nastavi: — Čini se da ti to nije bilo dovoljno. Zato te molim za milostivo dopuštenje da smijem sjesti. Ahval-išerif - kako je tvoje uzvišeno zdravlje? Počeo sam govoriti kao učitelj koji hvali učenika. — Ovo je bilo bar donekle pravilno. Budeš li toliko sretan da češde boraviš u društvu uljudnih ljudi, ne smatram nemogudim da se ipak naučiš vladati, bar prema jednostavnim ljudima. Ipak nikad nedeš shvatiti kako se treba vladati prema ljudima koji su po položaju viši od tebe. — Bi džanem — tako mi duše, to mi još nitko nije rekao! — plane on. — Onda se raduj što ti ja to kažem. Čovjek koji priznaje svoje pogreške učinio je time prvi korak prema poboljšanju, a ti mi se činiš čovjekom koji bi još mnogo toga mogao naučiti što se odnosi na saobradaj s drugim ljudima. — Mašalah! Tako me dakle pravo dobrostivo čudo dovelo iz Perzije ovamo da se sastanem s tobom i da dođem do prilike da tvojom pomodu popunim šupljine svoga nedovoljnog odgoja. S najvedom radošdu koristim dakle tu priliku pa du sjesti k tebi. Ved je svinuo koljena da na istočnjački način sjedne uz nas, ali ga ja brzom kretnjom odbih. — Stoj! To bi također bila povreda uljudnosti. Jesam li te ja pozvao da dođeš u naše društvo? — Nisi, ali ja se nadam da nemaš ništa protiv toga, jer bi inače ti bio onaj kojemu nedostaje uljudnosti koju bih ja trebao od tebe naučiti. — Posve tačno, ali čovjek ne poziva ljude koje ne pozna. Mi smo prije tebe bili ovdje, pa je prema tome tvoja dužnost da nam kažeš tko si. Onda de se vidjeti smatram li da je tvoja prisutnost poželjna za nas. — Beda — to je vrlo zlo! Ti mora da si veoma ugledan gospodin koji je navikao da govori samo u zapovjednom tonu. Molim te za veliku milost da smijem sjesti nadomak daha iz tvojih ustiju. Jesi li ved kad čuo ime Kasim-mirza? — Nisam.

39 — Onda su ti prilike u mojoj domovini nepoznate. Ja sam taj glasoviti Kasim-mirza i putujem u Bagdad kao mutemed el mulk.1 — Zar si ti možda šahsade? — Jesam. Riječ šahsade znači sin ili potomak, a kadšto i rođak perz;jskoga šaha. Taj je čovjek lagao, jer nije bio šahov rođak ni njegov poslanik. Ipak sam to mišljenje zadržao za sebe i samo sam primijetio: 1 perzijski: pouzdanik carstva — Onda mora da imaš brojnu pratnju. Gdje se nalaze ratnici koji te zaštiduju? — Ja sam sam ratnik i ne trebam ničije zaštite. Moje se putovanje mora odviti pod baldahinom tajne, jer su mi povjerene razne dužnosti o kojima ne smije nitko ništa naslutiti. Zato sam sa sobom poveo samo dva pratioca i odabrao put na kojemu du izbjedi opasnosti da me netko prepozna kao šahsadu. — Alah akbar! Onda bi se moja duša morala pred tobom nakloniti u zahvalnosti punoj poštovanja! — Uviđaš li to? Ja ipak volim biti dobrostiv. Ne trebaš pustiti da te potišti uzvišenost mojega podrijetla. — To mi ni ne pada na um. Meni je posve svejedno jesi li ti sin jednog kralja ili prosjaka. Kad sam govorio o zahvalnosti, onda to nije bilo zbog poštovanja prema tvom podrijetlu, ved iz obzira prema tvojoj otvorenosti kojom si me razveselio. — Otvorenosti? — Da. Ti si princ i istodobno poslanik perzijskog vladara To nitko ne smije znati, jer tvoje putovanje treoa da osiane tajno. Ipak si mi odmah otkrio tu tajnu. Do toga je moglo dodi samo tako što si ti ili otac brbljavosti ili sam ti se ja tako svidio da uopde nisi mogao drukčije postupiti nego da mi otvoriš svoje šutljivo srce. Bududi da je nosilac tako važnih tajni Sigurno veoma Šutljiv, to ja pretpostavljam da me je obasjala tvoja sklonost, i samo zato sam ti se zahvalio. Opazio je da je počinio veliku pogrešku, jer sam na njemu razabrao kako se trudi da sakrije smetenost. Onda mi onako s visoka potvrdi: — Da, ti si mi se odmah svidio čim sam te ugledao, pa si samo s toga razloga čuo ono što zapravo nitko ne smije znati. Ali sad se nadam da deš kao priznanje mojem prijateljstvu znati cijeniti čast kojom moja prisutnost mora ispuniti svu dubinu tvoje unutrašnjosti. Ja du dakle sjesti k vama. — Nemam ništa protiv toga. Smijem li sad znati gdje si ostavio svoje pratioce? — Oni su nedaleko i odmah de dodi. Čuli smo vaš hitac pa smo požurili ovamo da vam priskočimo u pomod, rekavši sami sebi da se čovjek koji puca mora nalaziti u opasnosti. On pljesne rukama nakon čega se pojaviše njegovi pratioci. Zatim ih slijededim riječima pozove da sjednu.

40 — Ovi stranci su mene, Kasim-mirzu, šahsadu, zamolili da njihovo veče poljepšamo svojim društvom, pa ih ne želim ražalostiti odbivši njihovu molbu. Sjedite dakle ovdje kraj mene. Poslušali su taj poziv. S njegove strane je opet bilo neoprezno što im je rekao svoje ime i naslov, jer je upravo to moralo izazvati nepovjerenje, da i nisam prije znao kako stoji stvar. On ih je dakle tako obavijestio o tome što nam je o sebi rekao u pogledu svoga imena i zvanja da ga oni ne bi možda oslovili njegovim pravim imenom. Moj mali Halef nije dosad rekao nijedne riječi. Vidio sam na njemu da se ljuti pa sam bio uvjeren da de iskoristiti prvu priliku da dade oduška tom neraspoloženju. Nije morao dugo čekati, jer mu je navodni Kasim-mirza pošao u susret slijededom primjedbom: — Vi ste doznali tko smo mi, pa možete lako zamisliti da bismo htjeli čuti i vaša imena. Hadži mu odmah odvrati, ne puštajudi mene da dođem do riječi: — Bududi da si ti sin najglasovitijeg vladara, pretpostavljam da poznaš sva kraljevstva i sve zemlje cijeloga svijeta. — Poznam ih — odgovori Perzijanac. — Poznaš li i Ustrali?1 — Poznam. — A Yani dunya?2 — I nju poznam. — Onda znaj da sam ja šah Ustralija, a ovaj uzvišeni vladar koji sjedi kraj mene je veliki sultan Yani Dunya. Mališan je pri tome načinio vrlo ozbiljno lice. Perzijanac razrogači oči. Očito nije znao šta da misli o Halefu. Halef nastavi: ' Australija * Amerika — I mi imamo tajne za Bagdad, tako važne tajne da ih ne možemo povjeriti nijednom poslaniku pa čak ni nekom šahsadi. Zato smo na kratko vrijeme sišli s naših zlatnih prijestolja pa se na re-i-ahenu1 prevezli preko velikoga mora da sami predamo naša pisma. — Re-i-ahenu? — upita Perzijanac koji još nije znao što da misli o Halefu. — Ona ne postoji na moru! — A zašto ne? Naša vladalačka mod je tako velika da se uopde ne moramo obazirati na to da li nešto postoji ili ne postoji. Garhu2 koju od vremena do vremena trebamo natovarili smo na keleske-ibuhar3 i odmah ponijeli sa sobom. Kad bismo se god željeli zaustaviti i izadi, odmah smo po jednu postavili. — Na morskoj vodi?

41 — Tako je! Perzijanac se sad okrene k meni pa saučesno reče: — Dopusti mi da te ne razumijem. Nitko ne putuje u društvu čovjeka u čijoj glavi vlada ludilo. — Varaš se. Mozak mojeg prijatelja možda je zdraviji od tvojega. On uvijek zna što govori. — Neka ti se Alah smiluje! Onda ste valjda obojica posve ludi! Pogled mu je stao lutati između mene i Halefa, ali samo kratko vrijeme, jer je nešto drugo privuklo njegovu pozornost. Naši konji su zašli na domak svjetla vatre brstedi lišde od jednog grma do drugoga. Perzijanac ih je ugledao. Svakako je bio dobar poznavalac konja, jer tek što je njegov pogled zapeo na njima, odmah skoči na noge i pođe onamo da ih pogleda. — Sto to vidim! — viknu. — Dva luđaka imaju takve konje! Dođite ovamo, pogledajte ih! Plemenitiji konji ne mogu biti ni u šah-in-šahovoj staji! Potonji poziv bio je upravljen njegovim pratiocima. Sva trojica počnu ogledavati konje sa svih strana. Pri tom su nešto tiho razgovarali. Gradili smo se 1 željeznica 1 stanica ' parna kola kao da ne zapažamo neobične poglede koje su rianri pri tom dobacivali. Zatim se vrate k nama i ponovo sjednu. — Jesu li ti konji vaše vlasništvo? — upita onaj s dugačkim brkovima. — Jesu — izjavi Halef. — Misliš li da kraljevi jašu na tuđim konjima? — Odakle vam? — Sami smo ih uzgojili. U našim stajama upravo vrve takve plemenite životinje. — Ovdje na obali v.dim splav. Je li to vaša splav? — Jeste. — Onda dakle niste na konjima došli ovamo? — Jesmo, jesmo. — Ako se čovjek služi splavi, onda ne jaše. — To samo ti misliš. Mi smo konje upregli u splav, sjeli u sedla i pojahali niz Tigris. — Ti si zaista lud. — Onda si isto tako lud kao i ja. — Kako to?

42 — Ako umišljaš sebi da si šahsade i da se zoveš Kasim-mirza. — To je istina. Sad se Halef okrenu k meni: — Sidi, jesi li tako nešto uopde smatrao mogudim? Taj nas čovjek smatra luđacima, a ipak mora da je sam u najvišem stupnju lud, jer bi inače ved davno shvatio zašto sam rekao da smo mi kraljevi. Ako je on šahsade onda nas dvojica moramo biti bar vladari cijelih kontinenata. Tek je sad Perzijanac počeo nasludivati da je šalu smatrao istinom. Ljutito osine Halefa pogledom i upita: — Onda si mi se ti dakle namjerice želio narugati? — Jesam — glasio je neustrašivi odgovor. Ruka „oca mirodija" posegnu za pojas, ali se opet povuče natrag. On mirno reče: — Zapravo bih te morao kazniti, ali ti "ne znaš s kim govoriš. Poznaš li razliku između Kasim-mirza i mirza Kasim? — Poznam je — odgovori Halef. — Ja se ne zovem mirza Kasim ved Kasim-mirza. Pred tobom dakle stoji princ! — Ti se ne zoveŠ mirza Kasim niti Kasim-mirza, pa preda mnom ne stoji dakle princ, a ni čovjek koji hi smio riječ mirza staviti ispred svoga imena. — Alah! Kakve li uvrede! Zar da ti odgovorim oštricom svoga noža? Perzijanac je zaista izvukao nož iz pojasa, ali mu Halef hladnokrvno dobaci: — Samo ostavi nož za pojasom, jer prije nego što bi me mogao dodirnuti njime, bio bi ved lešina! — Alah! Zar to zaista misliš? — Mislim. Ne vidiš li što moj drug ima u ruci? Ne bi dospio ni podidi nož, a njegova bi ti kugla ved prosvirala glavu! Čim je Perzijanac zgrabio nož ja sam smjesta izvukao revolver. On zataknu nož u korice i samosvjesno reče: — Vidjeli bismo tko bi bio brži, on ili ja. No ipak šam spreman da ti oprostim ako me zamoliš za oproštenje. — Zamolim za oproštenje? — nasmije se Halef. — Jesi li čuo, sidi, ja da ga zamolim za oproštenje, ja, Hadži Halef Omar? Zar je ikada postojao čovjek koji bi se nekažnjeno smio usuditi da mi uputi takav zahtjev?

43 — Nekažnjeno? — podrugljivo de Perzijanac. — A tko si ti da tako govoriš sa mnom? — Tko sam ja? Čut deš i začudit deš se. Ja sam Hadži Halef Omar Ben Hadži Abul Ibn Hadži Davud al Gosara. — To je ime dugačko poput zmije koju čovjek gazi nogom. Zar nisi ništa više? — I ti želiš biti otmjeni Perzijanac a ne znaš da je Hadži Halef Omar šeik glasovitih Hadedina? — Tako! Ti si dakle Hadedin, a što se mene tiče i šeik toga plemena. Nemam ništa protiv toga. A tko je tvoj drug? — On je još tisudu puta glasovitiji od mene. To je nepobjedivi efendija Kara Ben Nemzi kojega ss boje svi neprijatelji. — Boje? — upita Peder-i-baharat, nepovjerljivo me omjerivši. — Nazivaš ga Ben Nemzi? On dakle potječe sa Zapada? - Tako je. Uto Perzijanac naglo skočt na noge, pljune preda me i viknu: - Bi hatir-i-cuda - za boga! Sto smo to učinili! Sjedili smo kraj smrdljive strvine, kraj Zapadnjaka, nevjernika! Prokleo vas Alah! Mi smo se kraj vas onečistili i sad moramo... Nije dospio dalje. Ja sam mirno ostao sjediti, jer sam znao da de Halef reagirati mjesto mene pa sam mu priuštio to veselje. Hadži je skočio na noge, prihvatio se rukom za pojas da odriješi bič i tako zagrmio na Perzijanca da je ovaj zastao usred riječi: — Šuti, besramnice! Sto ti pada na um! Ti bi te svoje drske riječi lako mogao platiti životom! Taj te efendija treba samo malo dodirnuti šakom pa deš odmah kao lešina ležati na zemlji. To uostalom nije potrebno; on ne mora pomaknuti ni prstom, jer ako izgovoriš još samo jednu jedinu nepravu riječ, imat deš posla sa mnom! „Otac mirodija" ustuknu korak natrag, prezirno omjeri lik svoga protivnika, nasmije se i odvrati: — Što to kažeš? Ti, ti deš me ušutkati? Taj de me efendija oboriti na zemlju? Ja se ne bih bojao dvadesetorice takvih kakvi ste vi. Ovakav patuljak kao što si ti može me takvom prijetnjom samo natjerati u smijeh, jer... I ovaj puta nije mogao dalje govoriti, ali sada zbog mnogo „jačeg" razloga nego prije. Halef nije nikada otrpio ni jednu uvredu, a ništa ga nije moglo tako razljutiti kao kad bi mu se netko narugao zbog njegovoga malenog lika. U takvim bi prilikama kazna brzo poput munje slijedila za djelom. Tako je bilo i ovaj put. Tek što je Perzijanac izrekao riječ patuljak, Hadži zamahne i oplete Perzijanca bičem od koze potočnoga konja tako snažno po licu da je pogođeni čovjek zateturao glasno kriknuvši i jedva se održao na nogama. Objema je rukama pokrio lice pa napola onesviješten zateturao amo-tamo. Njegovi drugovi smjesta skoče na noge i povuku noževe. Halef je stajao usplamtjelih očiju i uzdignutog biča, a i ja sam skočio na noge da pomognem hrabrom mališanu.

44 Neko smo se vrijeme nijemo mjerili, sve dok vođa Perzijanaca nije spustio ruke s lica. Iznad ožiljka od biča koji je prelazio preko cijeloga lica razabirali smo oči koje su u nas buljile pune tupoga bijesa. Perzijanac uzdigne ruke, šake mu se zgrčiše i taj čovjek, koji od samoga gnjeva nije bio više uračunljiv, skoči naprijed da pograbi Halefa. Ovaj vješto uzmaknu u stranu, pa još jednom oplete Perzijanca. Udarac je prošao poprijeko preko gornje usne. Zatim ga Halef teškim dugmetom na dršku biča udari tako po zatiljku da je pao na zemlju. Halef se smjesta baci na njega i objema ga rukama zgrabi za vrat. Sve se to odigralo mnogo brže nego što se dade ispripovijediti, tako brzo da dva Perzijančeva pomodnika nisu dospjela priskočiti u pomod svome gospodaru. Sad su to pokušali učiniti i odostraga zgrabiti Halefa. Ja sam međutim jednoga udario svojim lovačkim udarcem po glavi tako da je pao onesviješten, a drugoga zgrabio za vrat, da je stao krkljati. Izvukao sam mu nož i pištolju iz pojasa, bacio ih u vodu a onda ga tresnuo o zemlju da je ostao ležati. Halef mi do viknu: — Sidi, dođi ovamo. Ti si obavio posao s onom dvojicom, ali ovaj tredi mi zadaje brige. Htio bi ustati. — Donesi remenje sa splavi pa demo ih svezati! — odgovorih. Dok sam ja držao Perzijanca, izvršio je Halef moj nalog i ubrzo su sva trojica bila vezana. — Sto demo sad? — upita Halef. — Je li bilo potrebno da ih vežemo? — Jeste. — Ne bismo li učinili bolje da potražimo drugo logorište? — Zar mi kao pobjednici? Ni ne pada mi na panici:. Osim toga moramo spavati, a ja nemam ni najmanje volje da tim ljud'ma žrtvujem ma i samo pet mmuta svojega sna. Pogledajmo što imaju u džepovima. — Zar ti je do plijena, sidi? — Nije, ali tako demo možda doznati što je zapravo laj navodni šah-sade. Za to sam imao i drugoga razloga, ali ga nisam rekao Hadžiju, jer bi to čuo „otac mirodija" koji nije bio onesviješten. Pretražili smo najprije njega, ali nismo našli ništa osim novaca i ved prije spomenutog obračuna iz kojega se nije dalo ništa razabrati. Na prstima je imao nekoliko prstenova, a među njima je jedan zlatni s osmerokutnom pločicom s arapskim slovima. U prvi ga čas nisam ni zapazio. Kod njegovih drugova nismo našli ništa, sve dok na kraju nisam pogledao njihove prste. Imali su jednako prstenje, samo što je njihovo bilo srebrno. Skinuo sam im prstenje s prstiju i donio ga do vatre da pročitam napis na njemu. Vidio sam slovo „sa" spojeno sa slovom ,,lam" iznad kojih je stajao znak udvostručenja. To je davalo riječ sil, što znači sjena. Sad sam bio uvjeren da -sam našao ono što sam tražio. To su prstenovi nesumnjivo bili znaci raspoznavanja, dokaz za članstvo nekog tajnog bratstva. Morao sam imati sva tri prstena, ali Perzijanci nisu smjeli znati da du ih zadržati. Podigao sam dakle, a da to „otac mirodija" nije ni opazio, tri kamenčida s tla i uzeo ih u ruku, a zatim glasno rekao Halefu:

45 — Ovo su dva neobična prstena. Pogledat du je li im i tredi prsten sličan. Zatim sam skinuo i zlatni prsten s ruke Pedera-i-baharata. Morao sam to učiniti silom, jer se on opirao. Površno sam pogledao prsten kao> da ne namjeravam pročitati riječ na njemu, a onda sam rekao Hadžiju: — Dragi Halefe, ovo je čarobnjačko prstenje koje sigurno potječe još iz doba Haruna ar Rašida. Čarobnjaštvo je zabranjeno pa du tako stedi zasluge ako ta tri prstena bacim u vodu. Uto Perzijanac ljutito vikne: — To je naše prstenje, a ne vaše! Vi ste razbojnici! Ovamo s njima! — Uzalud ih tražiš — odgovorih. — Moja je dužnost da vas spriječim u čarolijama koje vas vode u propast. Ti prstenovi spadaju u vodu gdje ih nitko više nede nadi. Pripazi! Jedan — dva — tri — ! Kod svake od tih riječi bacio sam po jedan kamenčid u vodu. Perzijanac ih je čuo gdje su pali i bio je uvjeren da je to prstenje, jer mi je podrugljivo rekao: — Nemoj misliti da si sebi tom krađom stekao neke zasluge. Takvih prstenova ima više nego što misliš, pa demo ih mi ubrzo opet imati. S tobom demo obračunati. To ti se zaklinjem Alijem, najvedim kalifom! Dok sam ja neopazice stavljao prstenje u džep, odvrati mu Halef koji kao nekadanji pristalica suna nije o Aliju imao baš osobito mišljenje: — Suti mi o tom najvedem kalifu! Bio je delav, brada mu je izgledala kao gruda pamuka, trbuh mu je visio do koljena, a bio je bezmjerni proždrljivac, najvedi na cijelome svijetu. — Neka Alah prokune tvoj opaki jezik! Padneš li u moje ruke, ja du ti ga iščupati iz ustiju. U međuvremenu su se njegovi podređeni osvijestili, ali su ostali mirni. Da bismo bezbrižno mogli spavati, morali smo se osigurati od zarobljenika. Mi smo dakle tako čvrsto vezali svakoga za jedan grm da se nikako nisu mogli osloboditi. Njihovo oružje ponijeli smo sa sobom. Zatim smo legli zajedno s našim konjima. Kad sam svom pastuhu rekao suru u uho Halef me upita: — Sidi, kad si bacio prstenje u vodu, nešto si potajice spremio u džep. Sto je to bilo? — To su bila ona tri prstena. Nisam ih bacio. — Nisi? Pa ja sam čuo kako su pali u vodu. — Bili su to kamenčidi. — Alah! Cemu to zavaravanje? — Nisam to učinio zbog tebe, ved zbog Perzijanaca. Taj čovjek i njegovi pratioci pripadaju nekoj tajnoj organizaciji. Prstenovi su vjerojatno znači članstva. Tko zna koliko je rasprostranjena ta organizacija, možda čak i čitavom Perzijom. Mi odlazimo u tu zemlju. Razumiješ li me?

46 — Slutim što misliš. Mi poznamo znakove toga bratstva pa bi nam to u danim prilikama moglo biti od velike koristi. — Možda dođemo u priliku da se moramo pomodu tih prstenova graditi da smo. silani. — Silani? Sto je to? — Tako se zovu članovi te organizacije. Svaki pojedinac naziva se sil. Ta riječ, sjena, ukazuje nam na tajnu djelatnost koja je svakako nezakonita, jer se kloni danjega svjetla. Obični članovi imaju srebrno prstenje, a zapovjednici zlatno. Glava toga tajnog saveza naziva se emir-i-silan. — Sidi, ja sam došao na jednu pomisao! Da se ovdje ne radi o sekti babija? — Možda. Ne bih doduše mogao povjerovati da su babi i silani jedno isto, ali ipak nije nevjerojatno da surađuju. Znaš li ti što su babi i što žele postidi? — Ne znam tačno'. Ja sam samo čuo da su šahovi neprijatelji i da ih šah neumoljivo progoni, ali zašto, to mi nije poznato. Možeš li mi ti to redi, sidi? — Mogu. Tu je sektu osnovao mladi Ali Muhamed iz Siraza koji se nazvao „Bab",1 jer je naučavao da se putem njega može stidi bogu. Njegovi pristalice vjeruju da Bab stoji više od Muhameda. Vjeruju nadalje da na svijetu uopde ne postoji zlo, pa prema tome ne postoje ni grijesi. Babi zabranjuju ženama da se pokrivaju feredžom, a svakom muškarcu dopuštaju samo jednu ženu, što se protivi nauci sune i šije. Građansku vlast su učinili svojom neprijateljicom time što žele imati devetnaest vrhovnih svedenika koji treba da stoje iznad vladara. — To šah nikada nede dopustiti. — Tako je! Nasir-ed-din poduzeo je protiv njih veoma stroge mjere koje su se izrodile u okrutne progone kad je nekoliko babija pokušalo da ubije šaha. Svi oni za koje su vlasti otkrile da su. pristalice te sekte i uhvatile ih, umrli su bolnom smrdu. Ostali su bili prisiljeni da se prividno odreknu svoje vjere ili da pobjegnu iz zemlje. Ipak ta sekta broji potajice mnogo tisuda pristalica koji su veoma čvrsto međusobno povezani, uzajamno se pomažu, pa su spremni na svaku žrtvu a ne prezaju ni od zločina.- Ljudi koji ne vjeruju da postoji grijeh ne poznaju ni pojam zločina. 1 vrata — Upravo takav mi izgleda onaj Perzijanac kojega sam udario bičem. — I meni. Uvjeren sam da de nam taj čovjek nanijeti još velikih neprilika ako nam se putevi opet ukrste. — Misliš li da bi bilo bolje da ga nisam udario? — O tome nedemo sad razmišljati. To je ved učinjeno pa se više ne da izmijeniti. Ipak te molim da me naredni put najprije upitaš za dopuštenje prije nego što se latiš biča.

47 — Sidi, to nije mogude. Sto bi svi oni koje želim oplesti korbačem pomislili o meni kad bih, najprije zamolio tebe da to smijem učiniti. Povrijedio bih ono visoko poštovanje što ga svi ljudi moraju iskazivati meni, glasovitom Hadži Halefu Omaru. — Ne trebaš me pitati tako da te svi čuju. Dovoljno je da me. pogledaš, a ja du ti odgovoriti pogledom. — Hodeš li ti razumjeti taj pogled? Ne znam da li se pogled koji znači batine dade tako razlikovati od ostalih pogleda. — Ja du ga ved razlikovati, možeš se u to pouzdati. — Reci mi onda: hodeš li zadržati sva tri prstena? — Nedu. Jednoga du dati tebi, ali ga smiješ staviti na prst tek kad odemo od tih Perzijanaca, jer oni ne smiju znati da još imamo njihovo prstenje. — Zadovoljan sam. Hvala Alahu što si došao po mene! Moj je život u posljednje vrijeme tekao kao gnijezdo puno kokošjih jaja. — Neobične li usporedbe! — Nije ona nipošto neobična. Kao što je u takvom gnijezdu jedno jaje slično drugome, tako je u mom životu svaki dan bio posve sličan ostalima. Če-znuo sam za djelima, ali nisam imao nikakve prilike da ih izvedem, a kad bi mi se jednom i pružila prilika, nisam dobivao dopuštenje da je koristim. — Zar moraš pitati za dopuštenje? — To doduše ne moram, ali ipak činim, jer je mir u pojedinom šatoru isto toliko koristan kao i mir među narodima. Ili zar možda ti ne pitaš tvoju Emeh kad te kakva pustolovina želi odmamiti iz njezine ljupke blizine? — U mojoj domovini ne postoji ono što ti nazivaš pustolovinom. — Onda treba požaliti stanovnike vaših oaza. Sad shvadam zašto tako voliš odlaziti u strane zemlje. To je dobro i za mene, jer tek što smo krenuli na put, ved smo uhvatili tri šijita, osvojili tri prstena tajni i podijelili dva udarca bičem. U meni se opet probudila muškaračka snaga, hrabrost se prenula u mom srcu, a mojii mi sni pokazuju pobjede što demo ih zajedno izvojevati. — To ti priuštavam, dragi Halefe. Bududi da čovjek može sanjati samo dok spava, a tebe toliko raduju pobjede što ih postižeš u snu, onda ni sada ne možeš učiniti ništa pametnije nego da zaspiš. Laku nod! — Zar ved? O sidi, ja bih volio još malo razgovarati s tobom. Moja Hana... — ... je najbolja od svih žena i želi da o njoj sanjaš: dakle spavaj! — upadoh mu u riječ. — A Kara Ben Halef ... — ... najbolji je od svih sinova, pa de ti ga možda san također pokazati: dakle spavaj!

48 — Dobro, slušam te! Ti si postao pravi tiranin prema meni i prema sebi. Tvoja Emeh ... — ... želi da svakog dana dobro spavam. Zato: laku nod! — Sidi, ja uopde nisam sporazuman s tobom, ali du te ipak poslušati. Mogao bih ti još mnogo toga redi, ali kad ti ne želiš drukčije, onda ti velim samo jedno: laku nod. Okrene se i nije odviše dugo potrajalo kad sam po njegovom pravilnom disanju čuo da leži u naručju onoga dobroga božanstva koje Beduini ne nazivaju 1 Morfej, ved Naum. I ja sam mu ubrzo klonuo u naručje, a kad sam se ujutro izvinuo iz njega, bilo je ved svjetlo. Halef je još spavao, pa sam ga probudio. Odveli smo svoje konje na vodu i pogledali što rade naši zarobljenici. Oni su se iz sve snage napeli da se oslobode, ali sve uzalud. Kakav li je samo pogled pružao „otac mirodija"! Oba mjesta po kojima ga je udario bič bila su jako natekla i pukla su. Sigurno je osjedao žestoke boli, pa moram priznati da mi se sažalio. Uostalom kasnije, kad sam ga bolje upoznao, uvideo sam da je to saučešde bilo suvišno. Oči su mu pocrvenjele, a glas mu je promuklo siktao kad me je napao: — Odveži me, pasji sine! Mi moramo dalje. Bududi da sam šutio na tu uvredu, Halef odgovori umjesto mene: - Ako tako govoriš s efendijom, ostavit demo vas vezane pa dete ostati ovdje dok ne umrete od žeđi. — Ta mi vam nismo ništa učinili! — Ne budi smiješan! — Ako vas opet sastanem, nedu ti se više učiniti smiješnim. — Ti nam prijetiš? Dobro. Mi vas dakle nedemo odvezati. Halef sjedne k meni i lati se zajutarka. Perzijanac odmah izmijeni ton. Izjavio je da de smatrati da se ništa nije dogodilo, samo neka ga odvežemo, jer mora dalje. Prepustio sam Halefu da pregovara s njim. Halef mu objavi što je odlučio. — Ti si nam lagao i vrijeđao nas. Zato smo ti pokazali da smo mi muževi koji to nedemo nekažnjeno dopustiti. Skinut demo ti remenje samo ako opozoveš uvrede. — Opozivam ih. — I ako nas zamoliš za oproštenje. — Molim vas za oproštenje. — Lijepo! Mi demo te dakle odvezati, ali o tome kada demo to učiniti odlučit de glasoviti efendija Kara Ben Nemzi. — Ti si rekao da si šeik, pa dakle moraš ti o tome odlučiti.

49 — Efendija je još mnogo vedi šeik od mene. On ima stotine konja, tisude deva, a u haremu mu upravo vrve lijepe žene koje mu priređuju pečenoga brava. Obrati se dakle njemu! To je Perzijancu ipak bilo odviše. Šutio je. Požurio sam se da dovršim zajutrak, a onda sam se pozabavio vatrenim oružjem zarobljenika. Ispalio sam njihove pištolje i puške, a onda njihove vredice s barutom bacio u vodu. — Jao! — viknu Peder-i-baharat — zašto uništavaš jedini barut što ga još imamo? Ni sad mu nisam ništa odgovorio. Morao je i sam shvatiti da sam to učinio iz opreza. Morao sam tim ljudima oduzeti mogudnost da pucaju na nas, jer inače ne bismo bili pred njima sigurni čim ih pustimo na slobodu. Kad sam se tako pobrinuo za nas, odveli smo konje na splav, i ja sam ostao na splavi, dok sam Halefa pozvao da oslobodi Aftaba. Bio je to onaj čovjek čiji sam nož i čiju pištolju bacio u vodu. Mali mu je Hadži prišao i rekao: — Cuo si da te trebam odvezati. Zapravo nisi toga vrijedan, ali ja du biti milostiv pa du ti vratiti slobodu. Možeš osloboditi svoje divne drugove, ali ne prije nego što mi odemo, inače deš dobiti tane. Jesi, li me čuo? — Jesam — izjavi Aftab. — I bude li se tvoj gospodar, ili što ti ved jeste, požalio što mu ugodna osjetljivost njegova lica ushiduje srce više nego obično, onda mu ti oba karavanska puta što sam ih ja ucrtao u njegove plemenite obraze, natari solju i paprom. To de udvostručiti njegovu nasladu i pojačati blažene osjedaje njegova života. Peder-i-baharat koji je čuo te riječi počeka dok Halef nije došao k meni na splav, a onda nam bijesno doviknu: — Odlazite u pakao, vi šugavi pristalice čarobnjaštva, vi razbojnici i kradljivci prstenja! Čuvajte se da nas opet ne sretnete! Onog dana kada vas moje oči drugi puta ugledaju bit de posljednji dan vašeg života, jer de vam moje zrno otvoriti vrata iza kojih postoji samo jedan put, a taj vodi dolje u pakao gdje dete te udarce bičem platiti vječnim prokletstvom. Nisam mu odgovorio, ali Halef, uvijek spreman na razgovor, odvrati mu: — Ti nas opominješ da se čuvamo ponovnog susreta, ali ja se tome radujem, jer sam izmjerio stepu tvojega lica punu čežnje i pri tome ustanovio da njoj ima mjesta još za nekoliko takvih devinih staza. Čim Alah tvoj put ponovo donese pred naše oči, nedu propustiti da ti pomodu nekoliko novih udaraca dozo-vem u sjedanje blaženstvo ove posljednje nodi. Dotle nas se kadšto sjedaj, jer smo tvoji najvjerniji prijatelji i jer demo se uvijek rado sjedati Kasima-mirza, uzvišenog šahsade. Dok je to govorio, ja sam odriješio splav. Otisnu-smo se od obale i zaveslasmo u Tigris, čija ju je struja zanijela niz rijeku. Za sobom smo sve do izlaza iz zaljeva čuli gromka Perzijančeva prokletstva. Za danas je njegov bijes bio nemodan, ali kasnije smo se u slučaju susreta s njime morali pomno čuvati. Kad sam to spomenuo Halefu, upita;

50 — Ti smatraš mogudnim da ih opet sretnemo? — Smatram čak i vrlo vjerojatnim, jer ti ljudi žele u Bagdad. — Oni de onamo dodi nakon nas. — Nede. Njihova splav je manja od naše, a osim toga oni imaju šest ruku za veslanje, dakle dvije ruke više od nas. Možemo očekivati da de nas ved danas pretedi. — To zaista nije baš odviše dobro za nas, jer ako nas preteknu, mogu u Bagdadu počekati i vidjeti nas gdje dolazimo a da mi to ne opazimo. Budu li onda pošli za nama, past demo im u ruke. — Vidiš dakle da moramo biti veoma oprezni, ali ne samo u Bagdadu nego ved i prije, jer sam uvjeren da de nas oni ved i danas promatrati. Pri tome se ne radi samo o nama ved i o našim konjima. — Ti misliš da bi se ti ljudi htjeli domodi i naših konja? — Sam si vidio, Halefe, kako je taj takozvani Kasim-mirza bio njima oduševljen. Dok ih njihova osvetoljubivost tjera da se pozabave nama, njihova ih pohlepa privlači pastusima. Uzmognu li se nama osvetiti, a pri tome ugrabiti tako dragocjene konje, dobili su dvostruku igru. Putem mogu taj plan provesti mnogo lakše nego u Bagdadu, tako da danas imamo više povoda da budemo oprezni nego sutra. — Misliš li da demo sutra stidi u Bagdad? — Sutra oko podne, ako nas ne zadrži neka nepredviđena zapreka. Danas demo prodi kraj' više nastanjenih mjesta nego dosad. To je znak da se prib-ližujemo kalifovom gradu. Dogodilo se ono što sam nasludivao. Tik prije podneva gotovo smo stigli do sela Simdije, kad ugledasmo za sobom Perzijance. Njihova je splav plovila brže od naše. „Otac mirodija" sjedio je na rubu splavi i marljivo zamakao ruke u valove da vodom rashladi lice koje ga je peklo. Četvrt sata kasnije prošli su kraj nas. On ustane, ispruži obje šake prema nama i vikne: — Da nam niste oduzeli barut, sad biste izgubili glave! Sve ako nam danas i umaknete, kunem se Hasanom i Huseinom da ponor prokletstva ostaje za vas otvoren. Halef nije mogao odoljeti da šuti na tu kletvu, ved im dovikne: — Mi se smijemo tvojim riječima. Sve kad biste imali i tisudu centi baruta, mi vas se ipak ne bismo bojali. Umišljaš li možda sebi da samo vi umijete pucati? I mi imamo puške! — Zar je ikad postojao neki đaur ili prokleti pustinjski Beduin koji je umio pucati i pogoditi? — podrugljivo viknu Perzijanac. — Ubrzo de vaši sinovi i vaše kderke biti siročad, a vaše žene udovice. Neka Alah prokune i vas i njih! Da Hana postane udovicom, a Kara Ben Halef siročetom bez oca i da oboje prokune Alah, to je tako silno razgnjevilo maloga Halefa da je do kraja napeo svoj glas kako bi nadmašio prijetnju svoga neprijatelja: