Karl May - Kod rusevina Babilona

201 — Onda bih te prema tome mogao ubrojiti u onu vrstu ljudi koje nazivamo kradljivcima i razbojnicima? — Da, da, samo to' učini! — nasmije se Peder-i-baharat. — Ti uopde nemaš ni pojma o našim — ah, gledaj taj se stranac pomiče! Čini se da se njegova izgubljena duša vratila da dozna od nas kako' demo ga poslati u pakao. Moje se oči doduše još nisu bile posve oslobodile od pijeska, ali sam ih mogao barem načas otvoriti pa sam zbog toga smatrao da je vrijeme da pokažem znakove života. Kad je to Peder-i-baharat opazio, po-djari vatru da bi mi jasnije mogao razabrati lice, a zatim podrugljivo' reče: — Budi mi pozdravljen, hrabri junače opeka koje kanite iskapati kod Kefila! Tvoje buđenje tješi moju dušu i ublažuje bol koju sam osjetio videdi te gdje kao mrtav ležiš ovdje. Žarko žudim da vam ovdje na Eufratu zvratim onu ljubeznost koju ste nam iskazali na Tigrisu. Za mene de biti silan užitak kad budem bičem prodirao u dubinu tvojega tijela i slušao urlik bojazni i boli s kojim dete odletjeti u pakao. Da sam na te riječi šutio, on bi mogao smatrati da se bojim, pa sam mu dakle najprije odgovorio s kratkim i prezirnim smijehom. — Ne smij se, pasji sine! — planu ljutito. — Čini se da još ne znaš s kime imaš posla. Otvori oči i pogledaj me! Poznaš li me? Dobacih mu pogled i ponovo se nasmijah. — Neka te Alah uništi! Prepoznao si me, pa se ipak smiješ! Kažem ti da de se tvoja radost ubrzo pretvoriti u jauk pun očaja! Ti ni ne slutiš kakva te sudbina očekuje! — Zaista ne znam kakva me sudbina očekuje, ali zato to bolje poznam tvoju sudbinu, jer du je ja odrediti — odgovorili. — Jeste li čuli što je sad rekao? Dok mu je glava maločas strugala po zemlji, sigurno joj je ošteden sadržaj. Taj je klipan lud! To nam potvrđuju bezumne riječi iz njegovih usta. Šteta! Nema dakle više dovoljno razbora i osjedanja da shvati onu beskrajnu ljubav koju demo posvetiti njegovoj sredi i njegovoj ugodnosti. Čujte! S rijeke je odjeknuo zvižduk, a za njim drugi, pa i tredi. Svi ljudi oko nas skočiše na noge. — Evo ih ved! — reče Peder-i-baharat. — Na žalost! Koliko bih samo uživao da ovim dvjema ništarijama naslikam muke kojima demo ih usrediti! Sad ih moramo otpremiti odavde, jer nas niski vodostaj u kanalu sili da keleke razdijelimo i da pretovarimo li-jesove. Taj posao ne smijemo ni načas odgoditi želimo li da se sve do zore nađe u mahsanu1. Glasnik mora smjesta krenuti da obavijesti Sefira. Neka još jedan čovjek pođe s njime, jer mora sa sobom povesti ove zarobljenike! Sve je to izgovorio naglo, a onda se okrene prema vodi, pa i on tri puta zazviždi. Odgovoriše mu jednakim znakovima, a onda priđe i pristane nekoliko teško natovarenih splavi, pa ih krijumčari

202 privezaše uz obalu. Bududi da je sva pažnja bila upravljena u splavi, a na nas se nije nitko obazirao, iskoristi Halef priliku da se sporazumi je sa mnom. Šapnu: — Ja nisam tome kriv, sidi! Nisam ja kriv, ved je bilo upisano u knjizi sudbine da de nas ti ljudi zarobiti. Misliš li da de nam uspjeti da ponovo umak-nemo krijumčarima? — Samo onda budeš li sad šutio. Ne smijemo propustiti nijednu riječ. Vjerojatno demo čuti ono što de nam biti od koristi. Kad je pristala prva splav, skoči s nje neki čovjek i priđe Peder-i-baharatu. 1 skladište — Zar si ti ovdje? To je dobar znak. Sve je dakle proteklo kako treba? — Jeste! Vaš prvi odio je sinod sretno stigao, pa smo tovar smjestili 'na pravo mjesto. Budemo li i danas do zore gotovi, ne moramo se brinuti za vašu robu. Moramo dakle odmah početi radom. — Tko leži ovdje? Dva svezana čovjeka? Dakle zarobljenici? Ljudi koji bi nam mogli postati opasni? — Jeste! To su dva psa koja demo poslati u dže-henu. O tome du ti kasnije pripovijedati. Sad nemamo vremena za razgovor. Odmah du ih poslati Sefiru koji de ih, dok ne obavimo posao s ovom pošiljkom, zatvoriti u aps1 u Nimrudu. Pridošlica se okrene prema svojoj splavi, a Peder --i-baharat domahne dvojici svojih ljudi pa se stane s njima nešto tiho razgovarati, tako da nisam ništa mogao čuti. Ipak su mi njegovi pogledi i njegove kretnje odali da se upute što im ih je davao odnose na nas. Zatim priđe k nama, udari me nogom u trbuh i zaprijeti se: — Na žalost se sad moram rastati od vas, ali neka vam ne padne na urn da iz toga izvučete ma i najsitniju nadu. Dodi du za vama, pa du s vama obračunati. Ne postoji nijedna riječ strave koja bi bila dovoljna da opiše ono što du izvesti s vama. Neka vas đavo čuva dok vas ponovo ugledam! — Možda de on nama biti skloniji nego tebi. Uvjeren sam u to! — odgovor ih. — Kaniš li mi se možda zaprijetiti, šugavo> pseto? — Ono što sam ti rekao nije pusta grožnja, nego de se to i, dogoditi! Nedeš ti obračunati s nama, nego mi s tobom čim se usudiš da nam izađeš pred oči. Pripremi se na to! Prokune^ još me jednom žestoko udari nogom, a onda dade znak svojim ljudima. Zgrabili su nas i odnijeli do splavi od rogoza pa nas jednoga uz drugoga položiše u nju. Oba čovjeka kojima je maločas dao svoje zapovijedi uđoše za nama u splav, otisnuše je i latiše se vesala. Splav zapliva. 1 zatvor Ispleteni rubovi splavi bili su tako visoki da nismo mogli gledati preko njih. Nad sobom smo razabirali samo komad neba i ništa drugo. Pokreti toga lakog vozila bili su blagi i jednoliki. Vidjelo se da su naši čuvari vješti upravljanju takvom košarom od rogoza. Nisu se ni Obazirali na nas, ved su veslali iz

203 petnih žila, jer im se žurilo. Bududi da smo bili sputani, smatrali su da nas ne trebaju posebno nadzirati. Nakon nekog vremena približi Halef usta mojem uhu i šapnu: — Smijem li sad govoriti, sidi? — Smiješ — odgovorili jednako tiho. — Ljutiš li se na mene? — Poput lava. — To smiruje moje srce, jer još nisam razgovarao ni s jednim lavom koji bi mi saopdio da se ljuti na mene. Mogu ti samo ponoviti da nisam nimalo kriv našoj nesredi. Tako me je iznenada zadesila kao što se iznenada ispred mene urušio pijesak koji je u svom nerazboru izgubio ravnotežu, pa je najprije s mojim nogama, a onda s čitavim mojim tijelom odletio u dubinu. Kažem ti da su ti Perzijanci, ili što ved jesu, bili u prvi čas isto tako zapanjeni kao i ja sam. — Zar nisi mogao iskoristiti njihovo iznenađenje da smjesta skočiš i pobjegneš? — O sidi, na kakve ti neobične misli kadšto dolaziš! Najprije je u kismetu bilo određeno da čovjek uvjek brže pada nego što skače na noge, što si vjerojatno i ti sam iskusio na sebi. S druge je strane moj put odozgo dolje k njima bio dulji od njihova puta k meni, jer su oni jednostavno ostali sjediti, pa je tako i moje iznenađenje potrajalo dulje od njihovoga. Trede: ležao sam pod pravim brdom pijeska, a oni nisu. Četvrto: imao sam samo dvije noge da pobjegnem, a oni su zajedno imali dvadesetak ruku da me zgrabe. Peto... — Prestani, jer inače do jutra nedeš svršiti svoje nabrajanje — upadoh mu u riječ. — Ja sam predosjedao tu nesredu, pa se dogodilo upravo onako kako sam se bojao. Nisam te smio poslati. Ti nisi dovoljno oprezan! — Sidi, nemoj me grditi, ved grdi samoga sebe. Ja sam se vladao onako kako si ti želio, ali ti se nisi vladao prema mojoj želji. — Kako to misliš? — Želio si da budem oprezan, pa sam i bio oprezan. Da je onda rub obale bio tako neoprezan da se zajedno sa mnom uruši onamo kamo uopde ne spada, to moraš predbaciti njemu, a ne meni. Zatim, kad su me uhvatili i kad sam sebi rekao da deš ti podi za mnom, poželio sam od srca da se i ti ne daš uhvatiti. Jesi li možda udovoljio mojoj želji? — Hm, nisam! — Dobro! Uviđaš dakle da se ne smiješ ljutiti na mene, ved se moraš ljutiti na samoga sebe. Nemoj me dakle grditi!

204 Mogao bih se glasno nasmijati. Lukavi je mališan sve sa sebe prebacio na mene i to tako lukavo da nikako nisam mogao da jedino njega smatram krivim. On zat:m doda da bi izbjegao svaki napadaj: — Vjerovao sam da si zaista onesviješten. Sigurno nisi bio? — Nisam! — Onda si čuo što sam odgovorio Pederu-i-baha-ratu? — Jesam! — Onda mi iskreno reci nisam li to dobro izveo? — Izvrsno! — Hvala ti! Tvoje me priznanje usreduje i uvjerava me da je duljina tvojega razbora ravna kratkodi mojega. Mi smo dakle posve jednaki, pa smo izravnali račune s obzirom na to što su nas uhvatili Perzijanci. Zato se možemo u prijateljskoj slozi posvetiti glavnoj stvari. Misliš li da de nam uspjeti da se oslobodimo? — Sigurno! . — Kada? Gdje? Kako? — Odviše pitaš odjednom. Moramo počekati da vidimo što de se dogoditi. — Hode li nas izručiti Sefiru? — Hode! — Što de on učiniti s nama? — On de nas, kako si to čuo od Pedera-i-baha-rata, smjestiti u apsu ruševine Nimrud. — Slutiš li ti kakav je to zatvor? — Mislim da je to ona podzemna prostorija u Birs Nimrudu u kojoj je bio zatvoren i naš bembaša iz Bagdada. " — Alah! Kako dolaziš na tu pomisao? — Ima više razloga koji me dovode na to, ali o tome ne možemo sada opširno razglabati. — Misliš li da postoji izlaz iz te prostorije? — Gotovo sam u to uvjeren, ali se pitam samo može li se kroz taj izlaz provudi i čovjek. Desilo se što mu drago, moramo nastojati da nas ne odvoje jednog od drugoga. — To je tačno. Zato ja nedu, ako nas žele odvojiti, jednostavno dopustiti da nas razdvoje. — Kako to kaniš izvršiti?

205 — To još ne znam, ali du u pravom času znati. — Nedeš ništa znati. Budu li htjeli da nas razdvoje, učinit de to tako da mi to ne možemo spriječiti. Uvjeren sam da demo se osloboditi, samo ne smijemo pustiti da se to otegne, ved i zbog naših konja. U prvom redu moramo pretražiti naše spone. Jesu li tvoji prsti slobodni? . . — Jesu. — Meni su na žalost ruke svezali na leđima. Okrenut du se. Pogledaj možeš li me razvezati! Okrenuo sam se na drugu stranu, tako da sam mu pokazao leđa. Odmah sam osjetio kako on unatoč svojim svezanim rukama vrlo marljivo barata oko uzlova. Potraja četvrt sata kad osjetih da su uzlovi olabavili. Pomogao sam mu, okredudi ruke i rastežudi remenje, pa mi je uspjelo da" najprije oslobodim desnu ruku. Lijevu nisam odmah uspio osloboditi, jer su ti ljudi bili tako oprezni da nisu remen ovili oko oba ručna zgloba zajedno, ved oko svakoga posebno pa su ga povrh toga još dva puta provukli ispod pojasa. Oslobađanje desne ruke tražilo je priličan napor i izazvalo trzaj koji se prenio na laku splav. Zateturala je. — Sto radite? — doviknu nam jedan od veslača okrenuvši se prema nama. — Ostanite mirni, jer demo se inače izvrnuti, pa dete se morati udaviti. Drugi je veslač bio oprezniji. — Tko zna što oni to namjeravaju! — reče. — Lukavi su to psi! Pretraži im spone! Ja du dotle sam veslati. Čim sam to čuo, znao sam da se nalazim pred odlukom. Taj de čovjek svakako otkriti da mi je jedna ruka slobodna. Što onda? Zar da dopustim da mi je opet sveže? Nipošto! Dodi de dakle do borbe, pa demo svi popadati u vođu. Sve ako i ne padnemo u vodu, ipak su naši protivnici bili veoma premodni, jer su imali oružje, i jer sam se ja mogao služiti samo jednom rukom. Borbu sam dakle morao izbjedi. Preostalo mi je jedino da pobjegnem. Halef je bio svezan i nije mogao sa mnom. Jesam li ga smio napustiti? A zašto ne? Ako opet steknem slobodu, mogao sam mu biti više od koristi nego ako zajedno s njime ostanem zarobljen. Stavljao sam život na kocku. Noge su mi bile još svezane, a lijeva ruka čvrsto privezana uz pojas. K tome je trebalo pretpostaviti da de oni pucati u mene, jer su obojica imala pištolje. Koješta! Trebao sam samo brzo -iščeznuti u vodi, pa še nisam morao bojati tanadi. Dakle, samo smiono naprijed! Te su mi misli tako strelovito projurile glavom da sam stvorio odluku prije nego što se veslač nagnuo nad nas. Šapnuo sam brzo Halef u: — Budi bez brige, dodi du po tebe! Onda sam se uspravio, i skočio preko ruba splavi u vodu. Valovi se zaklopiše nada mnom, no prije toga čuo sam dvostruki krik. Moj je skok izbacio splav iz ravnoteže. Bila je građena kao okrugla

206 košara-, pa se morala zavrtjeti u krugu i sva je pažnja veslača bila u prvi čas usmjerena u to da svom keleku povrate ravnotežu. Time sam dobio vremena i nisam oklijevao da ga iskoristim. Upravo smo bili na jednom zavoju rijeke i u blizini desne obale. Sad sam morao što brže stidi do kopna. Desna mi je ruka bila dovoljna za plivanje. Utonuvši, trebao sam se samo pomodu nekoliko za-mahaja ruke okrenuti u željenom smjeru. Izronio sam tek kad mi je ponestalo- daha. Ugledao sam košaru od rogoza tridesetak koraka ispred sebe. Ponovo sam uronio, pa to nekoliko puta ponovio, sve dok nisam više mogao razabrati splav i prema tome morao pretpostaviti da me ni ljudi sa splavi ne mogu otkriti. Sad sam ostao na površini i bez osobita napora stigao do obale, odakle sam čuo kako oba ljutita gusara s Eu-frata urlaju. Sjeo sam uz vođu i oslobodio se spona. Povukao sam pojas, sve dok se njegov stražnji dio, a s njirne i moja šaka, ne pojavi sprijeda, pa je onda desnicom odvezao. Sad mi je na raspolaganju stajalo svih deset prsti da odriješim remenje kojim su mi bili vezani zglobovi na nogama što ne potraja više od jedne minute. Tako sam se opet mogao služiti i rukama i nogama, pa sam ponajprije mogao potražiti konje. Naša vožnja po Eufratu trajala je nepune tri četvrti sata, pri čemu smo morali ploviti niza sve zavoje rijeke. Sad sam poznavao te zavoje, jer iako nismo mogli gledati preko ruba splavi, ipak su se u gornjem dijelu isprepletena rogoza nalazile šupljine koje su nam dopuštale da virimo kroz njih. Nisam dakle morao pratiti tok rijeke, ved sam ušao komadid puta na obalu, a onda krenuo u smjeru koji me je morao dovesti do naših konja. Ako je čovjek imao Winnetoua kao učitelja u trčanju na dugačke pruge, a povrh toga se upravo tako lijepo osvježen i mokar izvukao iz vode, kao što sam se izvukao ja, onda može trčati s dvostrukom brzinom. Ved nakon dobra pola sata ugledao sam desno vatru, a zatim stigao i do jarka gdje su se nalazili naši konji. Konji me dočekaše radosnim dahtanjem. Da je bio dan, oni bi od radosti zarzali. Ležali su upravo onako kako sam ih ostavio. Pogladio sam ih u znak zahvalnosti što su bili tako poslušni. Zatim su se morali uspeti iz jarka, jer sam se morao požuriti do Birs N'mruđa. Najradije bih odjahao prijeko Pederi-baharatu da njemu i njegovoj družbi pokažem kako su me dugo uspjeli zadržati. To bi uostalom bilo beskorisno hvalisanje koje bi moglo i naškoditi, pa sam se toga odrekao. Halefov Bark dobio je puške i ostale predmete, a na Asila Ben Rija uzjahao sam sam. Tako sam na konju sad pojahao u smjeru iz kojega sam maločas stigao kao trkač. Bio sam radoznao kakvi me doživljaji čekaju na Birs Nimrudu. Morao sam osloboditi Halefa. O mjestu na koje de ga prevesti i o prilikama u njemu ovisilo je kako du ga osloboditi. Svakako sam odlučio da nikome ne smije više uspjeti da me uhvati. Čovjek tako stvara odluke a pri tome je toliko kratkovidan te se zbiva upravo protivno od onoga što je izračunao. U BABILONSKOM TORNJU

207 Najradije bih pojašio u galopu, ali se to nisam usudio zbog brojnih isušenih kanala i jaraka i drugih udubina koje sam morao prijedi. Unatoč tome sam toliko brzo napredovao da sam ved za tri četvrt sata prešao karavanski put koji vodi u Kerbelu. Tada pro-đoh kraj Tahmasije i kasnije kraj Tel Markeha, a zatim skrenuh prema Birs Nimrudu. Ovdje sam opet trebao prikladno mjesto da sakrijem konje. Jučerašnje skrovište u kojem smo otkrili tragove dikobraza bilo je izvrsno, ali se u tami dalo teško pronadi. Kad smo u rano jutro s vojnicima poja-hali u Hile, neupadljivo sam, ali tačno proučio onaj dio ruševine kraj kojega smo prolazili. Sjetio sam se nekog ureza u zidu koji je vjerojatno odgovarao mojim potrebama. Pojahah dakle u tom smjeru i nisam promašio. Sjahao sam i pobliže pretražio to mjesto. Nisam se prevario: ono je vrlo dobro odgovaralo mojoj namjeri. Zato sam odveo konje u tu rasjeklinu, privezao ih o kolčide i zapovjedio im da legnu. Nisam više imao noža, jer mi ga je Peder-i-baharat oduzeo. Uzeh dakle samo jedan revolver. Sve sam ostalo ostavio ondje. Zatim pođoh u potragu za Halefom. Prema mojim računima morao je stidi prije mene. Moj je bijeg sigurno natjerao njegove pratioce da se što više požure. Pretpostavljao sam da je onaj aps u koji su nas željeli odvesti bivša tamnica našeg bembaše. Znao sam gdje se nalazi ulaz u nju pa sam tako znao i to kamo moram podi u potragu. Morao sam prijedi preko mjesta gdje su otvoreni i spaljeni lijesovi. Pošao sam dakle onamo. Bududi da sam poznavao kraj, nije mi pružao nikakvih poteškoda, no ipak sam pomno pazio da me nitko ne čuje i ne ugleda. Iskorištavao sam svaki ugao, svaku izbočinu da bih najprije prisluškivao a onda pošao dalje. To mi je oduzelo više vremena nego što ga zapravo smio utrošiti u taj svoj put. Posvuda naokolo vladala je duboka tišina. Činilo se da se ni zrak ne pokrede. Bilo je kao da na tome mjestu još vlada smrt koja je nekod, prije dvije tisude godina, pokrila svojim pokrivačem lakomisleni Babilon. Prošao sam i kraj onoga mjesta s kojega sam sinod zajedno s Halefom promatrao spaljivanje lešina, pa se ovdje nehotice zaustavili. Onda odjednom začuh neki prigušeni glas slijeva iz razmrvljene opeke: — Sidi! Ta me riječ odmah odvukla ustranu. Zar je Ha-lefu uspjelo da sretno umakne i zar me je ovdje očekivao, znajudi da du ga tražiti? — Halefe, jesi li to ti? — šapnuh. — Jesam. Dođi brzo ovamo, jer de te inače otkriti! — Najprije se pokaži! Iziđi! — pozvah ga, natjeran svojom prokušanom opreznošdu. — Evo me! Ali sada brzo dođi! Oni su u blizini, ovdje, tamo odostraga a i prijeko. Odmah de te ugledati!

208 Halef je načas izašao iz svoga skrovišta. To je bio on, taj mali uskogrudi čovjek u odjedi koju sam dobro poznavao.. Govoredi naglo je mahao objema rukama. Mora da je za mene zaista bilo opasno da dulje ostanem ovdje. Kliznuo sam dakle prijeko k njemu i zavukao se među ruševine. Uto me zgrabiše i tako me žestoko udariše po glavi kao da su me odalamili ušicom sjekire. Padoh na zemlju kao klada. Kad sam se opet osvijestio, ležao sam u dugačkoj uskoj prostoriji ne mnogo višoj od čovjeka, sa zidovima od opeke. Zemljana uljanica koja je stajala u nekoj udubini u zidu osvijetlila ju je samo toliko da se razabirala jedino najbliža okolina te udubine u kojoj sam mogao razabrati još nekoliko takvih uljanica. U kutu, do kojega je dopiralo oskudno svjetlo, ugledao sam u tlu rupu koja je vodila u dubinu. Kraj nje su ležale daske te različiti alat i užad. Odmah sam pomislio da je to onaj hodnik u kojemu je ležao Dozorca sa svojim debelim Kepekom pa nam ga opisao. Zapao sam u stupicu, na sredu u stupicu koju sam poznavao, premda još nikada nisam bio u unutrašnjosti Birs Nimruda. Bilo je jasno da me to nije k sebi pozvao Halef. Da to nisam i sam uvidio, morao bih razabrati po tome što je meka kojom su me uhvatili sada sjedila uza suprotnu stijenu hodnika i tako me oštro promatrala da sam razabrao da je to moj čuvar. Bio je malen i uskih ramena, a nosio je Halef ovo odijelo, što neka također posluži kao isprika da sam ga onako u tami smatrao Halefom. Videdi da ga gledam, naceri se svojim golobradim licem i podrugljivo mi reče: — Hvala Alahu da si se napokon probudio! Udarac što smo ti ga dali bio je malo prejak. Čini Se da imaš željeznu glavu, jer bi svakom pravovjerniku taj udarac otvorio vrata raja. Zar ne, lukavo samo to udesili? Kad mu nisam odgovorio na pitanje, preodjeveni. krijumčar nastavi veoma samosvjesno: — Vi se nazivate glasovitim ljudima pa se ne smijete čuditi što poznamo vaše osobitosti. Kad su donijeli tvoga pratioca, Sefir je odmah rekao da deš ti podi u potragu za njima. Bududi da sam ja imao jednaki lik kao on, morao sam s njime zamijeniti odjedu, a zatim se postavismo u zasjedu da te dočekamo. Dali su mi mjesto kraj kojega si se vjerojatno imao prošuljati, a Sefir me je uputio da te tako primamim u zasjedu kao što sam to i učinio. Naši su ljudi opazili da te tvoj pratilac uvijek zove sidi. Tom mi je riječju uspjelo da raspršim tvoju prvu sumnju. Alah ti je oduzeo oštrinu vida i sluha, jer bi inače morao opaziti da te zove netko drugi. — Gdje se sad nalazim? — uptah ga. Nisam očekivao da du čuti istinu. Upustim li se međutim u razgovor s njime, možda bih iz njegovih riječi mogao proračunati nešto što mi zapravo nije htio kazati. To bi sigurno vrlo volio znati? — nasmije se. — Izlit du na tebe dobrotu svojega srca pa du ti dati željenu obavijest: ti se ovdje nalaziš u predvorju pakla u kojem te čeka đavo sa svojim podređenima da ti pokaže kako treba s tebe zguliti kožu. Reci, kako ti se to sviđa? — Posve dobro! — Ne pretvaraj se! Vidim ja na tebi koliko se potajice bojiš! Uostalom, ne moram ti ništa ni redi jer i sam znaš da de šejtan za tebe izmisliti sve ono najgore što te u paklu može zadesiti.

209 Taj je čovjek vjerojatno namjeravao da mi potanko opiše ono „najgore" ali nije dospio to učiniti, jer se iz ved spomenute rupe začu neki šum kao da se koraci polako i pipajudi uspinju stepenicu po stepenicu. Zatim se pojaviše tri čovjeka. Drugoga i tredeg nisam poznavao, ali sam zato to bolje poznavao prvoga. Bio je to Sefir. Dobaci mi ispitljivi pogled, a zatim upita moga čuvara: — Kako vidim, taj se nitkov probudio. Jesi li razgovarao s njime? — Jesam — odgovori mališan. — Sto je rekao? — Da mu se ovdje veoma sviđa. — Nije to rekao Franak, ved je to rekao njegov očaj. Može dobro zamisliti što ga ovdje čeka. Ovdje su drugi suci od onih u Hileu, a nema ni zida preko kojega bi mogao pobjedi. Sad na žalost nemamo vremena da se njime bavimo, ali demo se zato kasnije to s vedom ljubavlju pozabaviti nj me. Odnesite ga dolje! Dodi de k piškidmet bašiju. Drugoga mjesta nemamo. Ne smijemo ga odvesti k njegovom šeiku Hadedina, jer budu li njih dvojica zajedno, odmah de skovati planove za bijeg, a to moramo spriječiti. — Smijem li opet uzeti svoju odjedu? — upita stražar. — Ne bih odjedu ovog prokletnika želio nositi ni trenutak dulje nego što je potrebno. — Uzmi svoje odijelo čim se spustimo! Sad zavežite ovom čovjeku oči! Ne smije ništa vidjeti! Zato mu odvežite noge da uzmogne hodati i da ga ne morate nositi! Krijumčari izvršiše njegov nalog. Morao sam ustati pa me odvedoše do rupe da siđem niz nju. Nabrojio sam osamnaest stepenica što se slagalo s bemba-šinim opisom. Kad su ljudi dolje počeli govoriti, čuo sam po zvuku njihovih glasova da se nalazimo u velikoj prostoriji. To je svakako bio broj jedan od onih pet skrovišta što nam ih je Poljak nacrtao da nam protumači svoje doživljaje. Poveli su me dalje. Zastor koji sam dotaknuo odao mi je da smo stigli u sobu broj tri. Ovdje čuvar reče: — Sad du uzeti odjedu Hadedina. Opazio sam da je čuvar otišao nadesno pa sam iz toga zaključio da su Halefa smjestili u prostoriju broj četiri. Perzijanac ga zadrži. — Počekaj dok ne svršimo s ovim čovjekom. Jedna minuta više ili manje nije važna. Zatim začuh kako se povlači željezni zapor i kako su zazvečale željezne šipke. Perzijanci su otvarali zastor, sastavljen od čvrstih željeznih sipki koji sam ta-kođe poznavao.iz Dozorcinog izvještaja, pa me gurnuli u sobu broj pet. Tek što smo ušli onamo, odjeknu neki glas:

210 — Napokon dolazite da me pustite na slobodu! Ne bih više mogao izdržati tako u okovima i u toj tami! .— Ipak deš morati još dulje izdržati — nasmije se Sefir. — Tako drage goste ne puštamo brzo. — Ta ja sam učinio sve* što ste od mene zatražili! Sad i vi održite riječ pa me pustite na slobodu! — Umiri se, ljubimce moj! Mi još nismo sasvim gotovi s tobom. — Što hodete još? — Ti si nam dao samo jednu doznaku. Mi tražimo više! — Samo jednu? Ta vi ste i tražili samo tu jednu. Zaista je bila visoka! Iznos što sam ga ispisao na doznaci predstavlja gotovo cio moj imutak! — Upravo zato i nismo još gotovi s tobom. Mi ne želimo gotovo cio tvoj imutak, ved baš cio. — Alah kerim — neka mi bog bude milostiv! Ta šta sam vam skrivio da me želite učiniti prosjakom? Sjetite se da stanujem u vladarevoj blizini koja usreduje, te da de mi on staviti na raspolaganje čitavu svoju mod da vam se osvetim! Svi prasnuše u gromki smijeh, a Perzijanac podrugljivo nastavi: — Ti si ili lud ili si silno glup. Ovisi samo o nama hodeš li imati prilike za osvetu ili nedeš. Ako ja ushtjednem, ti nikad više nešed ugledati svoga vladara čija blizina usreduje. Treba samo da ti položim dva svoja pištolja na čelo i da pritisnem otponac pa je svršeno s tobom i s čitavom tvojom osvetom! Mora da je zaista uperio pištolj u njega, jer je komornik bojažljivo' zakriještao: -- Stoj! Ne pucaj! Učinit du sve što od mene tražite! — Dobro! Sad od tebe ne tražim više ništa nego da šutiš dokle god se nalazimo ovdje. Ne možemo podnositi tvoje cvilenje. Došli smo samo zato da ti pokažemo da smo ti zaista skloni. Tužiš se da ti se vrijeme oteglo: mi demo ti ga skratiti. Ovdje ti dovodimo druga s kojim možeš razgovarati. On je određen za smrt pa de u ovoj prostoriji pred tvojim očima umrijeti, tako da de ti to pružiti prekrasnu zabavu. Pogledaj ga samo. On je doduše... — Pa to je efendija Kara Ben Nemzi! — prekine ga sad komornik. Da mu pokaže moje lice, Sefir mi je skinuo povez s očiju i podigao uljanicu uvis. — Zar ga možda poznaš? — brzo ga upita. — Odakle ga poznaš? — Sreo sam ga putem u hanu gde se počeo prepirati sa mnom. — Onda možete ovdje divno nastaviti svoju prepirku. Imate najbolju priliku, jer vas u toku narednih šest ili sedam sati nitko nede smetati. Prije ga nisi poznavao?

211 — Nisam! Ali on pozna vas. — Odakle to znaš? — Kara Ben Nemzi me je opomenuo da vas se čuvam. — Kako to? — Rekao mi je da smjerate napadaj na karvan-i-piškidmet baši. — Mašalah! Kako je to mogao znati? Reci kako si to doznao i tko ti je to odao? Perzijanac se tim pitanjem obrati meni. Oči mu zablistaju, a krvavo crvena brazgotina na njegovu licu potamni. Bududi da nisam odmah odgovorio, doda, zaprijetivši se: — Govori odmah, jer du ti inače ja otvoriti zube! Ostadoh miran. — Nemoj sebi ništa umišljati! Ja govorim samo ono što mi se sviđa. Iz tvojih riječi ra-zabirem da se za šest .ili sedam sati namjeravaš vratiti. To mi je dovoljno da odlučim kako du onda s tobom govoriti. — Dobro! Izvrsno! — nasmije mi se u lice. — Dakle nakon toga roka deš znati kako da saobradaš sa mnom? — Tako je! — A ja znam ved sada, u ovom času, kako du se vladati prema tebi i kako de završiti naše poznanstvo. Odavde nedeš izadi živ. Umrijet deš ovdje, a tvoja de smrt b'ti strašna, tako strašna da de ti se pakao učiniti mjestom odmora. — Vjerujem da to namjeravaš, ali sam isto tako uvjeren da se ovdje ne moram bojati ni tebe, ni smrti, ni pakla. Isto tako vjerujem da de sudbina tebe mnogo brže ugrabiti nego što ti možeš zgrabiti mene. — Pa ja te ved imam! — sikne na mene. — Da, zasada, na kratko vrijeme. Ali kad sudbina zgrabi tebe, nede te više pustiti iz ruku. Ti me ne možeš ovdje zadržati, jer si za to preslab. Perzijanac ustuknu korak, pljesnu rukama u hinjenom začuđenju i podrugljivo mi dovikne: — Kako si ti divan prorok! Želiš li da padnem pred tobom na koljena i da ti iskažem obožavanje? Kažem ti da svatko koji govori kao ti boluje od neizlječive ludosti. Ubrzo deš vidjeti tko je opasniji, ja ili ti. Iz mojih te ruku ne može nitko spasiti. Ovdje u Birs Nimrudu sam samo ja gospodar! — Hvalisavce! — Ja se ne hvališem. Ja samo poznajem svoju mod, a ti se usuđuješ da sumnjaš u nju. Cuj što du ti redi! Kad svane novi dan, počet de tvoje smrtne muke, i samo deš onda svršiti o zalazu sunca ako me budeš molio za milost. Inače de tvoje muke potrajati više dana.

212 — Onda i ti čuj što ja tebi velim! Na početku novoga dana bit de tvoja umišljena mod na kraju, a na svršetku toga istog dana zgrabit de te šaka pravde. Sad smo obojica izgovorili svoje mišljenje pa demo vidjeti što de se dogoditi. Ove riječi nisam nipošto izgovorio svjesno i namjerno, ved ni sam ne znam kako sam bio ponukan da ih izreknem. Sefir me omjeri s prezirnim pogledom. — Da, vidjet demo što de se zbiti. Ja to znam ved sada, a ti deš doznati čim se vratim. Da bi u međuvremenu dobio mali okus o užicima koji te očekuju, mi demo te sada usrediti onim položajem udova koji daje silan užitak i na koji imaju pravo samo takva istaknuta gospoda. Taj položaj nazivamo mi sa"adet--i-beden1. Svežite ga, ali tako čvrsto da se ne može ni maknuti! Mogao bih se braniti, ali predvidivo bez ikakva uspjeha. Zato sam se odrekao otpora pa sam pustio da sa mnom rade što god hode. Morao sam sjesti. Uzdigli su mi koljena do prsiju i ondje ih pričvrstili pomodu užeta koje je vodilo oko moga vrata i sagibalo mi glavu sve do koljena. Oba kraja užeta ovili su mi dolje nekoliko puta oko zglobova nogu i ondje ih čvrsto stegli. Zatim su mi ruke položili oko koljena i ondje ih, bar kako su bili uvjereni, tako čvrsto svezali da im se činilo kako je posve nemogude da bih mogao razvezati uzlove. Time je moje tijelo poprimio položaj koji na zapadu nazivamo „vezivanjem u klade". Namjerice sam se poslužio riječima „kako su bili uvjereni", jer ipak nisu posve postigli svoju svrhu, a to nisu primijetili. Dok su mi vezivali podlaktice, * zglobove sam ruku postavio što sam god više mogao jedan na drugi a pri tome laktove pritisnuo dolje što je više bilo mogude. Povučem li sad laktove gore, i izvrnem li zglobove, petlje su morale .pmlohaviti, pa bi mi možda moglo uspjeti da izvučem ruke iz njih. 1 blaženstvo tijela U toj nadi me je krijepila povoljna okolnost da su mi ruke slobodno visjele dolje. Bududi da su mi podlaktice bile čvrsto svezane jedna uz drugu, moji mučitelji nisu smatrali potrebnim da mi i šake učine neškodljivima. Smatrali su da sam im u toj podzemnoj prostoriji tako siguran da za mene nije bilo ni najneznatnije nade da im umaknem sve da i nisam bio svezan. Kad su mi tako prividno oduzeli svaku mogudnost pokreta, odvukoše me u jedan kut. Sefir me je zgrabio za rame, zaljuljao moje zgrčeno tijelo nekoliko puta kao ljuljačku gore dolje i rekao: — To je dakle sa'adet-i-beden koja de ti punih sedam sati priređivati užitak i početak srede koju smo ti namijenili. Sad se prijeti koliko god hodeš, a ja ti se mogu samo smijati. — Podsjetit du te na te riječi — odgovorih — a onda se više nedeš smijati! — Samo to učini, crvidu, ved se radujem tome! Rekavši to okrene se od mene i izađe, a ostala trojica također za njim. Željezne šipke ponovo zazveče. Začu se škripa zapora a kod nas zavlada potpuna tama. Tek što smo ostali sami, komornik reče: — Tko bi i pomislio da ...

213 — Suti! — prekinuh ga. — Budi sad miran! Moramo prisluškivati! Legnuo sam tako da mi je uho dodirnulo tlo i stao prisluškivati. Tanki zastor od željeznih šipaka nije bio dovoljan da potpuno spriječi pristup valovima zvuka. Jasno sam čuo kako su ta četiri čovjeka iz sobe broj tri prešli u sobu broj četiri, dakle k Halefu zbog njegove odjede. Otprilike nakon meset minuta vrate se odande i prijeđu u prostoriju broj jedan da bi se, kako sam pretpostavio, uspeli u hodnik. Jasno sam razabirao korake četiriju osoba pa sam dakle smio biti uvjeren da nijedan od njih nije ostao da nas čuva. Ta i čemu? Smatrali su to suvišnim, a vjerojatno su vani trebali toliko ljudi da se nikoga nisu mogli odredi. Sada izvedoh pokušaj s uzetom ovijenim oko mojih ručnih zglobova koji sam maločas spomenuo. Dobio sam malo prostora, ali ne toliko da bih mogao izvudi ruku. Ipak sam je mogao bar okrenuti i time sam prstima dopro do čvora. Sad se radilo o tome da ga odriješim u što sam utrošio četvrt sata. Dok sam se još time bavio, komornik reče: — Prisluškuješ li još ili smijem li sad govoriti? — Smiješ, ali posve tiho — šapnuh. — Možda se netko potajice došuljao ovamo da nas prisluškuje. — Reci kako si došao ovamo? Ta vi ste krenuli prema Bagdadu? — To smo samo prividno učinili. Vratili smo se zaobilaznim putem da vas spasimo. — Da — nas — spasite? Ta ti si i sam zarobljen! — To me ne smeta. Ili zar možda tebe smeta moja prisutnost? — Ne! Kako si došao na tu pomisao? Zašto me to pitaš? — Jesi li zaboravio- ono što si nam doviknuo u hanu? Tvoje su riječi glasile: „Nemojte se više nikad pokazati pred mojim očima, jer du vas inače udariti nogom". Udari me dakle sad nogom! — Efendijo, ne smiješ ono što- sam ti rekao primiti doslovno tako kako je zvučalo, pogotovu jer se sve dogodilo drukčije nego što sam ja mislio. Da sam poslušao tvoju opomenu, ne bih sad ležao ovdje, a moji pratioci ne bi bili umoreni! — Umoreni? — Jeste! Sva jedanaestorica. Stajao sam kraj njih i morao sam promatrati kako ih ubijaju a nisam im mogao pomodi. Za njihov sam život nudio mnogo mnogo novaca, ali čovjek kojega nazivaju Sefirom smijao mi se i izjavio da ne smije na životu ostaviti nijednog svjedoka, te da de on moj novac i onako posve sigurno dobiti. — Ubijeno je jedanaest ljudi! Pa to je upravo đavolski! Pripovijedaj kako ste pali u njegove ruke? — Stigli smo u Hile, pa sam odmah potražio san-džakija. Kod njega sam našao Sefira ... — I onda ste govorili o meni?

214 — Nismo! Govorili smo samo o mom putovanju i o opasnostima koje u ovom predjelu vrebaju na svakog imudnog hodočasnika. — To je izvrsno smišljeno! Uvjeren sam da je sam Sefir poveo razgovor o tom predmetu. — Dobro si naslutio. Sandžaki mi je obedao svoju zaštitu, ali me je Sefir opomenuo da ga se čuvam. — Potajice? — Jeste! Potražio me je kad sam onda ostao sam i rekao mi da je sandžaki u sporazumu s razbojnicima i da dobiva velik dio plijena. — I ti si mu to povjerovao? — Zašto da mu ne povjerujem? Takve se stvari događaju, i to ne samo ovdje u zemlji Turaka, gdje službenici često godine i godine uzalud čekaju da im se isplati plada, pa zato moraju mračnim putevima zarađivati novac. Sefir mi je u povjerenju saopdio da i on želi podi na sveta mjesta, ali da se samo dobro čuvao da ne povjeri sandžakiju kako ved iste večeri želi i sam krenuti. On da je ljude iz svoje karavane, same miroljubive i pouzdane Solaibe, ostavio kod ruševina, pa de podi na put, ne rekavši sandžakiju ni riječi o tome. — On te je dakle pozvao da mu se priključiš? — Nije, nego sam ga ja za to zamolio. — Upravo je to i namjeravao postidi. — Tako je! Samo što ja to na žalost nisam slutio. Pojahao je naprijed da nas počeka pred zgradom, a mi smo pošli za njim. Kad smo ga stigli, poveo nas je kao vođa. — Smatrao sam ga dakle opreznijim nego što je bio. Vjerovao sam da de se pobrinuti za alibi. — Što je to alibi? — To je rer matra1, dokaz da se optuženi u vrijeme zločina nalazio na drugom mjestu, a ne ondje gdje se dogodio zločin. Pretpostavljao sam da de ostati kod sandžakija u Hileu i da de pustiti da vas napadnu takozvani Solaibi. On bi dakle mogao dokazati da nije prisustvovao napadaju. — Zašto si se poslužio riječju „takozvani". — Jer ti ljudi nisu pošteni Solaibi, nego su grabežljivi Gasaji. — Alah! Upravo zato što je rekao da su njegovi pratioci Solaibi imao sam u njih puno povjerenje, jer 1 „na drugom mjestu" znam da se pripadnici toga plemena žacaju svake ratničke djelatnosti. — Baš zato da pobudi tvoje povjerenje nazvao je svoje ljude Solaibima. Da si mi u hanu povjerovao, ne biste bili pali u njihove ruke. Nastavi sada!

215 — Pošli smo dakle prema ruševinama, ali ne znam u koji njihov dio, jer je bilo tamno, a ja ne poznam taj kraj. Pojahao sam s njime na čelu, a moji lj«di za nama. Između nas i njih ostalo je nešto prostora. — Oh, upadoh mu u riječ. — Sefir te je htio odvojiti od njih, jer si ti imao ostati na životu. — Tako je! Odjednom odjeknuše iza nas krikovi. Kad sam se okrenuo, ugledah svoje ljude u borbi s nekim strancima. — Odmah si požurio onamo da im pomogneš? — Htio sam to učiniti, ali me je Sefir kundakom svoje puške udario po glavi da sam pao s konja. Skočio je za mnom i svezao mi ruke na leđima, prijetedi mi pri tome da de me odmah probosti, ako viknem ili se samo pomaknem. — Jesi li ga poslušao? — Jesam. Što sam mogao drugo učiniti? Kažem ti da nisam kukavica, ali u takvom položaju ne pomaže ni najveda smionost. To sam vidio i po svojim ljudima. Nekoliko ih je bilo mrtvo, a druge su svezali kao i mene pa ih zajedno s konjima odveli do nekog zaklonjenog mjesta, gdje su pripalili malu vatru pa nam pri svjetlu te vatre ispraznili džepove i oteli sve što smo imali uza se. Onda su moje ljude jednog za drugim bijedno zaklali. Jesi li ikad gledao kako kisab1 kolje životinje? — Jesam. — Tako, upravo tako je izgledalo kad su im redom zabadali noževe u srce. Spopadne me jeza kad pomislim na to! Jedino sam ja smio ostati na životu, jedino ja, jer sam imao potpisati isprave što su ih ti ubojice željeli pokazati da bi dobili novaca, mnogo novaca, — Jesi li to ved učinio? — Jesam! Misliš li možda da to nisam smio učiniti? Sefir je stajao kraj mene s golim nožem u ruci 1 mesar i zapovjedio mi to. Da sam samo trenutak oklijevao, probo bi i mene. — Gdje si to potpisao? — U susjednoj sobi. — Ima li tamo pribor za pisanje? — Ima pribor za pisanje i sve što je potrebno. Isprave sam morao zapečatiti svojim prstenom koji su mi oduzeli. Sefir je sve to izvadio iz velikog sanduka okovanog željezom. Ključ toga sanduka nosi ispred prsluka na uzici oko vrata. Ondje sam ugledao novaca, mnogo srebrnoga i zlatnoga novca. Pokazao mi je i svjetlucave dragulje. — Kako? Pokazao ti ih je?

216 — Jeste! Nemoj se čuditi! To je istina, jer sam to vidio svojim očima! Bilo je to jedno čitavo brdo bogatstva! — Krivo si me razumio. Nipošto se ne čudim tome bogatstvu. Mene se bogatstvo ne doimlje, ali to što ti je on dobrovoljno pokazao svoje blago, nije za tebe dobar znak. — Kako to? — Ti se nadaš da deš se ubrzo osloboditi? — Sigurno! Morat du doduše još jednom potpisati, kao što si maločas čuo, a onda de me on pustiti na slobodu. — Je li ti tvoj mučitelj to obedao? — Jeste! — I ti si povjerovao? — A zašto da ne povjerujem? — Čovjek ne bi smatrao mogudim da možeš još i pitati! Sefir je dao umoriti tvoje ljude da ne bi bilo svjedoka njegova zlodjela. Ostavi li tebe na životu, onda si ti ipak svjedok toga zločina. Daj malo razmisli! — Alah! Alah! Razumijem što misliš. — Kad razbojnik pokaže nekome svoje blago, onda to čini samo u slučaju ako je uvjeren da dotični čovjek ne može ništa odati. Tu sigurnost pruža jedino smrt. — Mebada — daleko od toga! Dao si da zavirim u ponor, crn kao dubina prokletstva. — Iskren sam prema tebi! Ti si me ved jednom nagradio nevjerovanjem pa si to morao skupo platiti. Ako me sad ponovo ne budeš slušao, onda si izgubljen. Nedeš nikad više ugledati nebo, nego de te ovdje isto tako zaklati kao što su zaklali tvoje ljude. — Jesi li uvjeren u to? — To je moje čvrsto, nepokolebljivo uvjerenje. — Onda neka mi Alah bude milostiv! Moram ti povjerovati, premda to ne želim. Kad razmislim o tvojim riječima i o opakosti tih ljudi — kad pomislim kako su hladnokrvno pobili moje pratioce, onda ne mogu drugo ved da povjerujem da sam zaista izgubljen! Sad kad je razabrao što ga očekuje poče jadikova-ti i plakati. Molio se Alahu, cvilio od straha i stao mi davati kojekakve beskorisne i neprovedive prijedloge kako da se spasimo. Meni je u međuvremenu uspjelo da razvežem uzlove i oslobodim ruke. Preostali dio zadade da skinem uže s vrata, koljena i nogu bio je prava sitnica. Zatim ustadoh, pa počeh s beskrajnim užitkom ispravljati i protezati ruke i noge. Neka se sad pojavi Sefir sa svim svojim ljudima — ja ih se nisam bojao!

217 Najprije sam pošao u onaj lijevi ugao na koji me je upozorio Dozorca pa sam ondje pretražio tlo. Ovdje se zaista nalazila niska i široka hrpa izmrvljene opeke, tako fine i lagane da sam u nju mogao zavudi ruku gotovo do pazuha, ne naišavši na neki osobiti otpor. Zatim priđoh ulazu da opipam vrata od željeznih sipki. Ovuda nismo mogli izadi. Bududi da su pri tome šipke tiho zazvečale, piškidmet baši me opomene: — Čuj! Je li netko na vratima? — Nije, to sam bio ja — odgovorih mu. — Ti? — upita začuđeno. — Sad čujem tvoj glas odozgo. 'Zar si ustao? Kako si došao do vrata? Ta ti si svezan! — Bio sam, ali više nisam. Dok si ti tamo jadi-kovao, ja sam radio i oslobodio se spona. Sad du odvezati i tebe. — Alah, Alah! Kakva li me je to sreda zadesila! Daj požuri ovamo, efendijo, i oslobodi me! — Oslobodi me! — Ne tako glasno! Zapravo te ne mogu osloboditi. — A zašto ne možeš? — Jer deš me ti, čim ti se približim, udariti nogom. — Ne govori tako! Oprostimo i zaboravimo što je bilo. Izjavljujem ti da te smatram veoma dobrim i plemenitim čovjekom. Zaista sam uvjeren u to. — Da, sad kad ti mogu biti od koristi sad me hvališ, ali dosad si me nazivao psetom. Ipak du ti se smilovati i nedu te ostaviti ovdje dok se vrati Sefir. Kako si svezan? — Noge su mi vezane jedna uz drugu, a ruke vezane uz tijelo. — Onda mi nede biti teško da te oslobodim. Kleknuo sam kraj komornika, pa sam bez mnogo muke skinuo s njega ona dva užeta, a on skoči na noge i stane tako neoprezno davati oduška svojoj radosti da sam mu morao zapovjediti da šuti. Sad se radilo o tome da onaj kut pretražim tačnije nego što sam to maločas učinio. Pri tome mi je komor-nik mogao pomodi. Odstranili smo izmrvljenu opeku, vadedi je objema rukama i odbacujudi je na stranu na tlo. Ovdje ne samo da je bilo brašno od opeke ved i mnogo prhkih komadida opeke. Tako smo uskoro iskopali jamu koja je postajala sve dublja. Posao nam je brzo odmicao. Kad smo stigli metar duboko, naiđo-smo na čvrsto tlo. Brašnasta masa nastavljala se desno i lijevo u Vodoravnom smjeru. Nalijevo je ulazila u unutrašnjost zgrade, a nadesno je vodila iz nje. Zato smo nastavili kopati u tom smjeru što je sad bilo malo teže s obzirom na to da smo morali masu izvlačiti iz hodnika. Ja sam kopao naprijed, izbacivao brašno u komornikov pojas koji je ležao iza mene a on ga je onda, svinuvši svoj pojas u obliku vrede, izvlačio u sobu i ondje ga istresao. Ubrzo sam naišao na posve neznatan otpor i opazio da je dovoljno da tu laku masu guram naprijed. Puzao sam dalje i dalje, a Perzijanac za

218 mnom. Osjetio sam da udišerh svježi zrak. U hodniku više nije bilo komadida opeke, a malo zatim nadošao mu je kraj. Unatoč tami razabrao sam da se desno i lijevo uzdižu visoki zidovi te da se ispod mene nalazi neka šupljina, a iznad nje mali komadid neba na kojemu su svjetlucale zvijezde. Prepoznao sam taj prostor sličan ventilacionom otvoru koji je ležao preda mnom: bilo je to boravište diko-braza u kojemu smo jučer bili sakrili svoje konje. Ležedi u jami tako da mi je glava virila iz nje, pogledao sam na hrpu ruševina koja se uzdizala uza zid. Nedostajala su još dva metra pa bi doprla do mene. Dikobrazi su se do toga otvora uspeli uza zid služedi se šupljinama nastalim uslijed toga što su se pojedine opeke razmrvile. Ja se nisam mogao njima poslužiti, pa sam se jednostavno pustio da padnem dolje na hrpu, što nije bilo opasno, jer je hrpa bila mekana. Perzijanac začuđeno proviri kroz rupu. — Gdje se nalazimo? — upita. — Opet na slobodi. Siđi. Spašeni smo! — Alhamdulilah! Spašeni smo! Na slobodi! Lako tebi govoriti. Kako da siđem dolje? Ta tu nema ljestava! — Zar sam ja trebao ljestve! Ti zaista previše tražiš od srede. Ne bi li možda poželio da ti pošaljem nosiljku i da te u njoj onda odnesem dolje. Povedi se za mnom i skoči! Ili ostani u svojoj jami i pusti da te Sefir iz nje izvadi. Ja odlazim. Laku nod! Okrenuo sam se i sišao niz hrpu ruševina. Zatim iza mene nešto zatutnji: vrhovni komornik je sletio kraj mene zavijen u oblak prašine i doviknuo mi: " — Stoj! Stoj! Povedi me sa sobom, povedi me sa sobom! Nikako nedu ostati ovdje! — Ne! Ti mene moraš povesti sa sobom, jer si me ved pretekao! — odgovorih mu smijudi se i spuštajudi se za njim. Kad sam stigao do njega, stajao je dršdudi čitavim tijelom. Tapšao se po odijelu da istjera iz njega prašinu i jadikovao: — To je bio strašan skok, glavom naprijed! Nikad se više nedu usuditi da takvo nešto izvedem! Ti si me lijepo mogao spustiti dolje! Na svakom mjestu svoga tijela imam osjedaj da sam dobio bastonadu. — Raduj se što nisi svoju slobodu morao platiti skuplje, ved samo s tim osjedajem. Umiješ li dobro jahati? — U to ne smije nitko sumnjati. — To je dobro, jer demo odjahati u Hile. — Zato su nam potrebni konji. — Konje imam. Skriveni su ovdje u blizini. Za jedan sat moramo biti ondje. — Ali donde trebamo tri sata. Zašto tako brzo?

219 — Jer mnogo prije zore moramo opet biti ovdje. — Opet ovdje? Kažem ti da me nijedna sila na svijetu ne bi dovela ovamo! — O tome demo kasnije govoriti. Sad naprijed! — Sto deš usred nodi u Hileu? — Dovest demo ovamo vojsku pa demo zarobiti Sefira i sve njegove lopove. — To je sjajna zamisao! Budu li s nama vojnici, onda du i ja opet dojahati amo. — Onda dođi! Spustili smo se iz ruševina. Kad smo sišli dolje, zastah osluškujudi. Ništa se nije dalo ni vidjeti ni čuti. Krenusmo nadesno, pa smo nakon pet minuta stigli do mjesta gdje su stajali naši konji. Ovdje smo isprašili odijela da se riješimo prašine od smrvljene opeke. Uzeo sam svoje oružje, Perzijancu dao Hale-fovo, a zatim zajahasmo konje da bismo otišli iz Birs Nimruda. Uostalom, nadali smo se da demo ga ubrzo opet ugledati. Kako sam poznavao put, mogli smo se usuditi da unatoč tami pojurimo galopom, jer nismo smjeli gubiti vremena. Najprije sam skrenuo prema putu koji je iz Hilea vodio u Kefil, a kad smo došli onamo, potjeran konje, doviknuvši im vedri „kavem"1! Oni pojuriše ravnom krajinom na kojoj nije bilo nikakvih zapreka. Komornik se također pokazao kao dobar jahač, tako da smo brzo napredovali. Samo dva puta dopustih konjima da pođu polaganije, tako da smo za nepuni sat ugledali prve kude Hilea. OSMAN - PASA Bududi da sam znao gdje se nalazi sandžakijev seraj1 nije mi bilo teško da ga pronađem po tami. Držao sam da du morati kucati na vratima jer je ved bilo kasno, ali ne samo što su vrata bila širom otvorena, ved smo, ujahavši u dvorište, opazili da je rasvijetljen i ulaz u sandžakijev stan. Pojahali smo onamo i sišli s konja. Pred vratima su stajala dva stra-žara koja danju nisam opazio. — Je li sandžaki budan? — upitao sam. — Jeste! — odgovori jedan od vojnika. — Moramo odmah k njemu. Pridržite naše konje! — Ne smijemo nikoga propustiti. — A zašto? — Iz Stambula je stigao neki oficir, padišahov poslanik. Razgovara sa sandžakijem pa ga ne smijemo smetati. — Ipak moramo k njemu. Evo vam da osvijetlimo vašu dobru volju!

220 Utisnuh mu u ruku nekoliko srebrnjaka. On ih prinese k svjetlu da pogleda koliko ih je, a zatim reče: — Gospodaru, tvoja dobrota premašuje zapovijedi koje smo dobili. Dajte svoje konje mom arkadašu2, on de ih dobro čuvati. Ja du skočiti u kudu da dozo-vem kol agasija, komandira straže. 1 palaca 1 drug Nestade i vrati se s oficirom. Obradovao sam sc videdi da je to čestiti Amud Mahuli koji je tako čvrsto vjerovao u moj utjecaj na seraskera. Kad me prepozna, "začuđeno pljesnu rukama: — Ti si to, ti? Efendijo, to je smiono, to je štoviše ludo smiono od tebe. Uhvatit de vas, zatvoriti i osuditi. Sandžaki se silno razbjesnio zbog vašega bijega! — Ne bojim ga se. Odvedi me k njemu. Moram mu saopditi nešto vrlo važno što ne dopušta nikakve odgode. — Sto se dogodilo? Zašto si se vratio? — Sad nemam vremena za pripovijedanje, jer mi je važna svaka minuta, ali ubrzo deš doznati što želiš znati. Daj nas dakle odmah najavi. — Vjerojatno vas uopde nede primiti sandžaki, ved sultanov izaslanik. — Tko je to? — To je neki general. Ne znam kako se zove. Uvečer je stigao iz Bagdada, pa otada vladaju u kudi same tajne. Sabrani su svi visoki sandžakovi službenici, pa i nekoliko oficira koji nešto potajno vijedaju. Kad bih znao da deš me zaista pohvaliti u svom izvještaju, nešto bih ti povjerio. — Spomenut du te, pa du te ved i u Bagdadu preporučiti. — Povjerovat du ti dakle. Dođi ovam. Uze me za ruku, odvede me u stranu i šapne mi u uho: — Mislim da stvar sa sandžakijem ne stoji baš najbolje. Ja sam iza vrati ju čuo strogi generalov glas, a zatim kad sam ušao u sobu, bilo je sandžakijevo lice tako smeteno da sam povjerovao da se protiv njega nešto loše sprema. Otkako je general ovdje, nije sandžaki izdao ni jednu jedinu zapovijed, pa se dakle čini da ne smije više zapovijedati. Zbog toga mislim da nedete govoriti s njime, ved sa sultanovim glasnikom. — To mi je drago. Najavi nas dakle! — To ne smijem. Samo pozvanim osobama smijem dopustiti da uđu, pa samo zbog tvog izvještaja činim iznimku, zbog koje du vjerojatno dobiti oštar ukor. Najaviti vas ne smijem, ali ja ne mogu cijelo vrijeme biti na vratima, pa ako me koji čas nema ovdje, i vi uđete, ja nisam tome kriv. — Gdje su ta vrata?

221 — Uspnite se tamo desno uza stepenice pa dete se nadi ravno pred njima. U prvoj sobi nalazi se moja straža koja de vas odbiti. Vaša je stvar kako dete se tu snadi. Morate udi u drugu prostoriju. Ja sad odlazim, jer ne smijem znati za vas. Amud Mahuli iziđe na dvorište, a ja se uspeh stepenicama i otvorih spomenuta vrata. U sobi je bio jedan onbaši1 s pet vojnika. Priđe k nama da nam zakrči put, ali ga odgurnuh ustranu, rekavši strogo — Ruh min haun!2 — što ga je tako zapanjilo da smo nas dvojica prije nego što se on snašao bili ved u susjednoj sobi. Tu je na jastucima duž zidova sjedilo nekoliko službenika, pušedi. Malo podalje sjedilo je nekoliko oficira, a na drugoj strani, sam i posve odijeljen od njih, sjedio je sandžaki, bez čibuka, i sav klonuo u se. Kad smo ušli, podigne glavu. Videdi tko je došao, brzo skoči na noge, požuri prema vratima iza nas i ondje raširi ruke da bi nam spriječio bijeg pa viknu: — Eto, to je taj pobjegli lupež, eto ga opet! Zgrabite ga! Uhvatite ga da ponovo ne pobjegne! Ostali se brzo podigoše sa svojih sjedala i zagledaše se u nas iznenađeno. Okrenuo sam se sandžakiju i mirno mu rekao: — Ne uzbuđuj se! Ne pada nam na um da izađemo iz ove sobe prije nego što postignemo svoju svrhu. Požurili smo ovamo da govorimo s tobom. Nadam se da imaš vremena? — Vremena? Da, za tebe imam vremena, veoma mnogo vremena, ali samo za to da te dadem svezati i baciti u tamnicu! — Do toga nede dodi, jer u tamnicu ne spadamo mi, ved posve drugi ljudi. Ti se jučer počinio neoprostive pogreške. Morao bi ih skupo platiti. Požurili smo ovamo da ti pružimo prilike da ih opet popraviš. Imam dakle pravo da od tebe očekujem zahvalnost. 1 desetar « Odlazi! — Zahvalnost? — nasmije se glasno i podrugljivo. — Da, dobit deš zahvalnost bastonade, nju deš dobiti! Vi zločinačka klateži, vi dete... Uto se podiže zastor pred vratima i pojavi se neki oficir u uniformi turskog generala pa oštro upita: — Kakva je to dreka i buka u mojoj blizini? Zar se. vi tako obazirete na padišahovog izaslanika, da... Nije dalje govorio. Opazio je mene, i odmah je ozbiljan izraz njegovog lica ustupio mjesto prijateljskom smiješku. Sandžaki to nije opazio, pa brzo upadne: — Hasretine,1 ovdje stoji silno opasan lupež koji mi je danas pobjegao. On je krijumčar, kradljivac, razbojnik i ubojica, pa ga treba odmah zgrabiti! General ga prezirno pogleda. — Ja du ga odmah zgrabiti, i to za ruku. Priđe mi, uhvati me za ruku i srdačno ih stisne, a zatim me pozdravi njemačkim jezikom:

222 — Koje li radosti da vas neočekivano nalazim ovdje! Tome se doduše ne čudim, jer sam maločas doznao da se nalazite u ovom kraju, pa sam odlučio da du vas potražiti, da du vas posjetiti. — Ako vaša ekselencija nije iznenađena, ja sam svakako iznenađen — odgovorih. — Nisam mogao ni slutiti da se nalazite u Irak Arabiju, a pogotovu ne ovdje u Hileu. Vidim da ste u neočekivano kratko vrijeme prekoračili čin pukovnika. Smijem li vam čestitati, gospodine generale? — Hvala vam! Odabrali su me da u delikatnoj stvari hitno otputujem u Hile da bih, opremljen potrebnim punomodima, iznenadio i preslušao ovdašnjeg sandžakija. — Ah! Dakle je pod određenom sumnjom? — Ne radi se više o samoj sumnji, ved je meni uspjelo da protiv njega saberem dokaze. Vi znate da se šah Nassir-ed-din pokušava domodi Bagdada. Prije nekoliko godina iskoristio je teške prilike u kojima se nalazila Turska, da zatraži Bagdad, ali je naišao na neočekivani otpor. Sad se sve više javljaju znaci da pokušava na drugi način ostvariti tu svoju namjeru, 1 ekselencijo! a pri tome je ovdašnji sandžaki veoma optereden. Nisam ovdje još sve ispitao, ali ved sada znam da ga najprije očekuje skidanje s položaja, a zatim još i vede kazne. On je i s vama i s vašim dobrim Halefom postupao tako da je zbog toga zaslužio i više nego ukor. — Ekselencija to znade? — Ja sve tačno znam. Mir alai koji vas poznaje sve mi je pripovijedao. Pokaza pukovnika koji je za njim ušao u sobu. Bio je to onaj čovjek koji se za vrijeme makemija tako ljubazno zauzeo za nas. — Taj je pukovnik — nastavi general — čestit čovjek, pa sam njegovom potporom ovdje ved mnogo doznao. Ja du ga preporučiti na pravome mjestu. Kad je to rekao sjetih se Amuda Mahulija pa zato upitah generala premda sam mu zapravo morao saopditi mnogo potrebnijih stvari: — Vaša ekselencija govorila je o punomodima. Bi li se te punomodi možda mogle protezati i na to da se jednog starog i zaslužnog kol agasija usredi višim činom? Nasmiješi se i pogleda me u lice: — Zar je za vas stekao zasluge? — Velike zasluge! — To padišah mora nagraditi. Vi znate da se kod nas, a pogotovu u toj dalekoj pokrajini, dade učiniti mnogo toga što se drugdje ne bi smjelo dogoditi. Olakšat du dakle vaše srce viješdu da mi nede biti teško da ga unaprijedim u čin alaj eminija ili bem-baše. Hodete mi redi kako vam je bio od koristi?

223 — Molim vas da to smijem učiniti kasnije, jer u ovaj čas nemam za to vremena. Kod mene je sad važna svaka minuta. Radi se o tome da se uhvati opasna zločinačka banda i da se pri tome domognemo lovine kakve ovdje vjerojatno još nije bilo. — Stoji li to u vezi s vašom prisutnošdu u Birs Nimrudu, s vašim hapšenjem i vašim bijegom? — U vrlo uskoj vezi. — Onda mi sve ispripovjedite brzo, ali kratko i jezgrovito, jer nemate vremena. Koliko vas poznam, sigurno se radi o veoma važnoj stvari pa de mi biti milo budem li i ja mogao sudjelovati u jednom doživljaju Kara Ben Nemzija. — Ah, što se toga tiče, vaša se ekselencija ved nalazi usred toga događaja — nasmijah se — pa bi vam zaista bilo veoma teško da se izvučete iz njega. Sad sam mu podnio željeni izvještaj koji on primi s napetom pažnjom. Može se zamisliti kako se njegovo prijateljsko držanje prema meni dojmilo svih prisutnih. Bududi da smo razgovarali njemački, nisu doduše razumjeli nijednu riječ našeg razgovora, ali su ipak morali opaziti da stojimo u srdačnim odnosima. Adolf Farkaš, rođen u Moravskoj, a kasnije madžarski oficir, bio je za vrijeme madžarske bune Bemov ađutant pa se pri tome više puta odlikovao'. Nakon tih borbi prešla su obojica u tursku službu i primila islam, Bem pod imenom Amurat paša, dok je Farkaš odabrao ime Osman; kasnije je dobio čin paše, pa se sad zvao Dsman-paša. Za vrijeme rata godine 1893. Omer paša ga uze za svojeg ađutanta. Isto se tako iskazao i u ratu godine 1877. Za te zasluge imenovan je pukovnikom, a ubrzo zatim i generalom. Istodobno bio je profesor vojne akademije u Carigradu te je i inače uživao povjerenje padišaha kako je to dokazivalo i njegovo sadanje poslanje u Bagdad i Hile. Upoznao sam ga u Stambulu pa sam u njegovom društvu pri živahnom razgovoru popio mnogu šalicu kave i popušio mnogi čibuk. Sad smo se tako neočekivano sreli u sandžakijevoj sobi, pa je on sa sve više pažnje saslušao pripovijest o mojim doživljajima. Kad sam svršio, protare radosno ruke i reče: — To je zaista zamamno pa uviđam da ne smijete gubiti vremena. Veoma bih rado izjahao s vama i sudjelovao u tom hvatanju, ali me dužnost drži ovdje. Ne smijem se pomadi od sandžakija, a neodgodiva istraživanja potrajat de još čitavu nod. Ipak vam stavljam na raspolaganje sve što god zatražite. Recite mi samo čime vam mogu poslužiti? Jeste li ved smislili ratni plan? — Ne bih li radije taj cezarovski i napoleonovski posao prepustio vašoj ekselenciji? Meni se radi samo o tome da opet dobijem svoga Halefa neozlijeđenog. Sve je ostalo stvar ovdašnje uprave kojoj ja sve rado prepuštam, svjestan da sam ispunio svoju dužnost. — Vi ste diplomat! Ako stvar ne uspije, na vas ne pada nikakva odgovornost. Znade li ved sandžaki da je piškidmet baši napadnut i opljačkan i da su svi njegovi pratioci mrtvi? — Vjerojatno nema o tome ni pojma.

224 — Onda mu nedemo ništa ni redi. Otkako sam čuo vašu pripovijest ne mogu se naime osloboditi misli da je u pogledu svojih veza s Perzijom bio pristan prijatelj takozvanog Sefira. Taj je čovjek posrednik. Ne mislite li i vi tako? — Jeste! To je on ili je Peder-i-baharat, a možda i obojica. Okolnost da su se obratili baš tom sandžakiju čini se da ima dva razloga. — Koje? — Ponajprije, sandžaki je poznat kao potkupljiv čovjek, a s druge strane sveta mjesta do kojih je šahin-šahu sigurno najviše stalo stoje pod njegovim zapovjedništvom. — To je tačno. Vi mi otvarate oči. — Osim toga mora postojati važan razlog, zbog kojega se tako protuzakonito vladao prema Sefiru. On je njemu, inozemcu, dopustio da sudjeluje u make-miju, pa mu je štoviše dozvolio da se miješa u preslušavanje. To nam dopušta da zaključimo da između njih postoje sumnjive veze. — Slažem se! Mi demo im ved udi u trag. Ipak vas upozorujem da smo nešto važno zaboravili: nismo sami ovdje. Dužan sam da prisutnima dadem objašnjenje. Okrene se sandžaki ju i reče mu turski: — Maločas si govorio o skitnicama, krijumčarima, kradljivcima, razbojnicima i ubojicama. Kao dosad u brojnim drugim tačkama, ja se ni u ovom pogledu ne slažem s tobom, ved sam posve drugoga mišljenja. Ovaj Franak je moj prijatelj pa se radujem što sam ga ovako neočekivano sreo ovdje. Zove se efendija Kara Ben Nemzi, a stoji pod padišahovom zaštitom.. On ti je to objasnio, a također i dokazao, ali ti se nisi izvoljevao osvrnuti na njegove riječi. Sada sam primio njegovu tužbu pa du je dodati ostalim optužbama koje postoje protiv tebe i kojima de vjerojatno pridodi još i nove optužbe. Na sandžakiju se vidjelo da se nalazi u najvedoj neprilici otkako me je general tako prijazno pozdravio. Pokušao je da se ispriča, ali je u tome bio spriječen, jer je u sobu ušao moj stari kol agasi i javio da tri čovjeka žele govoriti sa sandžakijem. — Tko su oni? — upita Osman-paša. — Ne znam, jer nisu htjeli redi svoja imena. Odjeveni su kao Perzijanci, a jedan od njih rekao je da dolazi usred nodi, jer bi sandžakiju morao predati vrlo važno pismo i prijaviti mu veliko umorstvo koje se zbilo u Birs Nimrudu. — Tko je to umoren? — Piškidmet baši sa svim ljudima koji su bili s njima. — A tko ih je umorio? — Kara Ben Nemzi i onaj Hadedin, oba stranca koji su danas pobjegli odavde.

225 Paša pogleda mene, a ja kol agasija. Ta tri čovjeka odjevena u perzijsku odjedu mogli su biti samo Sefirovi ljudi. Odmah sam pomislio na Peder-i-baha-rata i njegova dva pratioca. Ako su to bili oni, onda su zaigrali veoma opasnu igru. Razumljivo je da su se smatrali sigurnim bududi da nisu znali za dvije stvari: naime, prvo da sam ja pobjegao zajedno s ko-mornikom, a drugo da su se, počevši od te večeri, sandžakijeve prilike vanredno izmijenile. Lukavi i pro-računani Sefir želio je da iz razloga koje ne treba tumačiti prebaci napadaj i umorstvo na mene i na Halefa, pa da tako odmah s početka rastereti sebe i svoju bandu od sumnje koja bi možda mogla pasti na njega. — Gdje se nalaze ta tri Perzijanca? — upitah Amuda Mahulija. — Dolje na vratima — odgovori. — Onda su vidjeli naše konje? — Nisu, efendijo. Bududi da ždrijepci pripadaju tebi, ja sam pažljivo postupio s njima pa ih dao odvesti u staju našeg seraja gde de dobiti hrane i vode. — To je dobro! Jesi li rekao tim ljudima da sam ja ovdje? — Ni riječi! Što misliš ti o svjetlu mojih misli, kad vjeruješ da bih mogao počiniti takvu glupost? — Ipak de ona dva stražara dolje štošta izbrbljati? — Nede! Dok si ti bio ovdje gore oni su smijenjeni, a ovi novi stražari i ne znaju za tebe. — Jesi li govorio o tome da je stigao padišahov izaslanik? — Nisam! Ta tri čovjeka isto tako ne slute ništa kao ni ovnovi koji se guraju na vrata iza kojih de ih zaklati. — Ta usporedba i nije tako loša. Počekaj samo časak. Okrenuh se generalu, a ovaj me preteče pitanjem: • — Nadošao si na neku misao? Vidim je na tebi. Imam li pravo? — Imaš! — Na koju? Osman-paša govorio je arapski pa me je dakle oslovljavao s ti. Prije nego što sam uspio odgovoriti, umiješa se sandžaki: — Čuo sam da je napadnuta karavana pišk'dmet, bašija i da je on umoren sa svim svojim pratiocima. Ali on stoji ovdje! Kako se to dade objasniti? — Tako jednostavno, kao što du ti ja danas još mnogo drugoga objasniti — odvratih mu. — A gdje je Hadedin? Zašto i njega nisi poveo sa sobom? — podrugljivo me upita. — Čini se da se ipak nešto zbilo što moraš prešutjeti!

226 — Blago tebi kad bi imao toliko malo prešutjeti kao ja. Uostalom, za tebe bi bilo dobro da sad uopde zašutiš. Odvedoh generala ustranu i dogovorih se s njime 0 svom planu. On pristade na njega i brzo izda potrebne zapovijedi: ostao je sam u sobi, a svi ostali prijeđoše u susjednu sobu iz koje je general maločas izišao s pukovnikom. Desetar je također sa svojim vojnicima morao dodi k nama iz predvorja, jer demo ih vjerojatno ustrebati da uapsimo ona tri Perzijanca. Uostalom, Perzijanci bi s'gurno postali nepovjerljivi da su u sandžakovom stanu naišli na takvu stražu. Sandžakiju je strogo naloženo da se ima vladati mirno i da mora šutjeti, ako se ne želi izvrdi opasnosti da postupamo s njime drukčije a ne u skladu s njegovim visokim činom. Sigurno je da je upravo njemu koji je dosad bio ovdje svemodan bilo teško da pokaže željenu poslušnost. Stao sam iza zastora da čujem svaku riječ i da uzmognem Perzijance promatrati kroz rupu u zastoru. Tek što su te pripreme bile izvršene. Perzijanci uđoše. Očekivali su da de nadi sandžakija, pa se nemalo začudiše, našavši se pred generalom o čijoj prisutnosti nisu ništa znali. Na njima se zapažalo da su u neprilici. Nisam se prevario: bio je to Peder-i-baharat sa svoja dva ortaka. — Zahtijevali ste da vas ovdje saslušaju? Sto tražite sad usred nodi — upita Osman-paša. — Zamolili smo da smijemo govoriti sa sandžaki-jem — reče Peder-i-baharat. — Sandžaki ne može dodi. Ja ga zastupam! Govorite dakle! Pogledao ih je tako oštro da se nisu usudili odbiti. Peder-i-baharat poče ponizno: — Naš je izvještaj zapravo- određen samo za gospodare ovoga sandžakija. Bududi da ti tvrdiš da ga zastupaš, mi demo to tebi saopditi. — Izražavajte se uljudnije i opreznije! Ja ništa ne tvrdim, ved ono što kažem to stoji. Upamtite to! O če^-mu se radi i šta mi to imate redi? Nadam se da je dovoljno važno da ispričate svoj dolazak usred nodi? — Važno je! Radi se o napadaju na jednu karavanu i o dvanaestorostrukom umorstvu. — Na koju karavanu? — O napadaju na karavanu piškidmet bašija koji je bio gost ovdašnjeg komandanta. Ta je karavana prije nekoliko sati napadnuta vani kod ruševina, pri čemu je piškidmet baši izgubio život zajedno sa svojih jedanaest pratioca. — A tko su ubojice? — Onaj stranac i jedan Hadedin koji su ved ovdje zbog umorstva, oskvrnuda lešina i krijumčarenja stajali pred makemijem, ali su pobjegli. — Možete li to dokazati? — Možemo! Mi smo sami svjedoci. Bili smo prisutni te smo jedini koji su izmakli krvoprolidu.

227 — Kasnije dete mi ispripovjediti kako se sve to zbilo. Sad se ovdje radi o p.smu o kojemu je bilo govora. — Pismo je određeno za sandžakija — smeteno odgovori Peder-i-baharat. — Ja sam njegov zastupnik. — U pismu se nalazi isprava koju on mora potpisati. — On de je dakle potpisati. — Mi bismo tu ispravu morali opet izručiti, pa te moramo dakle zamoliti da nam je vratiš. — Protiv toga nemam ništa. — Mi tu ispravu smijemo međutim predati samo njemu i nikome drugome. — Radi li se o tajni? — Ne znam. Dobio sam strogu zapovijed prema kojoj se moram ravnati. — Od koga? — To ne smijem redi. — Odakle dolazi pismo? — Zabranjeno nam je da i to. reknemo. Peder-i-baharat se sav svijao od straha. Vidljivo je odahnuo kad je general ravnodušno rekao: — Može biti! Neka zasad to bude po vašemu. Vratimo se dakle na napadaj na karavanu. Kako se to zbilo? — Evo ovako: nas trojica hodočast'li smo na svetište. Jučer smo stigli ovamo i našli ovdje jednoga zemljaka s kojim smo se sprijateljili. Predvečer smo željeli iskoristiti hladnije ¦ vrijeme da nastavimo putovanje pa smo ga zamolili da nas otprati komadid puta. — Kako se zvao taj čovjek? — Nismo ga pitali za ime. Rekao je da je sandžaki jev daif, pa du ga i dalje tako zvati, ako mi to dopustiš. Time je' dakako mislio Sefira, pa je bio vrlo oprezan da se tako izvuče iz obveze da spomene pravo ili lažno ime toga „gosta". Nastavi: — Daif je pristao da pojase s nama do ruševina. Putem'smo stigli karavanu piškidmet bašija koja je 1 gost

228 nedugo "prije nas otišla iz Hilea, pa smo zamolili za dopuštenje da joj se priključimo. To nam je bilo dopušteno te smo se obradovali, jer smo u Hileu čuli da je put veoma nesiguran, a čuli smo i za nekog Franka i jednog Hadedina, vođe razbojničkih Beduina koji pljačkaju svakoga hodočasnika koji im dopadne ruku. — Poznaš li imena tih razbojnika? — upita general. — Poznam! Franka nazivaju Kara Ben Nemzi, a Hadedin se zove Halef. — Ti lopovi! Moramo nastojati da ih uhvatimo! Na žalost ne znamo kako izgledaju. — Oh, mi to znamo! — ubrzo upadne Peder-i-ba-harat. — Ljudi su nam ih opisali, a danas smo ih i mi ugledali. — No, kako izgledaju? Sad je taj nitkov tako tačno opisao Halefa i mene da to ni sam ne bih mogao bolje učiniti, a zatim nastavi svoju pripovijest: — Neposredno ispred ruševina dojahaše sa strane dva čovjeka i pridružiše nam se. Alah je pomračio naše oči, inače bismo morali razabrati da su to ta dva razbojnika. Sad se sandžakijev gost oprostio od nas i poželio nam sretan put. Na žalost nam put nije bio sretan, jer tek što je daif otišao, za-praštaše hici i napadne nas mnoštvo Beduina. Opazili smo kako su ona dvojica koja su se nedavno priključila karavani, dakle onaj Franak i onaj Hadedin, povukli noževe i proboli dva hodočasnika. Sad smo ih prepoznali i brzo smo okrenuli konje da im pobjegnemo. To nam je i uspjelo, jer nas tanad, poslana za nama, nije pogodila. Nakon nekog vremena namjerili smo se opet na daifa, koji je krenuo natrag čuvši hice. Ispripovje-dili smo mu o napadaju, a on nas nagovori da s njim pojašemo natrag i da se odšuljamo na mjesto napadaja, jer da bismo ondje možda mogli spasiti koji ljudski život. Kad smo stigli onamo, gorjela je vatra, a oba vođe bili su zaposleni time da podijele plijen između sebe i Beduina. Kad su to svršili, odjahaše. Sa sobom su ponijeli i lešinu piškidmet bašija da je bace u rijeku. Kad su otišli, usudili smo se pridi vatri da pretražimo jedanaest tijela koja su ondje ležala. Svi su ti ljudi bili mrtvi, ali nisu bili ustrijeljeni, ved probo-deni. Uhvatila nas je groza. Sandžakijev gost bk> je smion čovjek. Odlučio je da de potajice pojahati za obojicom razbojničkih vođa da otkrije njihovo skrovi-šte i da ih onda uhvate uz pomod ovdašnjih vojnika. Nas je poslao natrag u Hile, da sandžakiju još iste nodi javimo taj zločin. Peder-i-baharat je zašutio pa ga Osman-paša zapita: — Jesi li gotov? — Jesam! — Možete li sve to što si nam pripovijedao potkrijepiti zakletvom? — Možemo!

229 — U tvom izvještaju ima nekoliko tačaka koje su mi nejasne. Morat deš mi dakle odgovoriti na nekoliko pitanja. Rekao si mi da ste se sprijateljili s daifom. Kako to da ne znaš njegovo ime? Prije nego što se čovjek s nekim sprijatelji, nastoji doznati kako se taj čovjek zove. — Siitski hodočasnici to ne čine. Ti si sunit pa to dakle ne možeš znati. — Dobro, to si izvrsno odgovorio! Dalje! Palo je toliko hitaca, ali nijedan nije pogodio. Ubijeni nisu bili ustrijeljeni, ved probodeni. Nije li to čudno? — Nije! Ljudi nisu očito dobro nišanili. — I svih dvanaest članova karavane ostalo je posve mirno, dopustivši da jednog za drugim probodu? — To je bilo od straha. — Daif je čuo hice pa sigurno nije bio daleko. Vi ste se vratili s njime? Mora da je dakle proteklo samo vrlo malo vremena od napadaja, najviše nekoliko minuta? — Više nije. — Pa ipak je ved gorjela vatra? I ljudi su se ved bavili raspodjelom plijena? Moraš sam priznati da tvoja pripovijest mjestimice zvuči neobično čudno? — Alah! Rekao sam punu i č'stu istinu. — Vi ste prije toga bili u Hileu? — Jesmo! — Kako dugo? — Nekoliko sati. — Kamo ste nakanili odavde? — Najprije u Kerbelu. — A zatim? — U Nadžef Ali. — Dakle ne opet preko Hilea jer bi to bio zaobilazni put, ved preko Kefila? — Tako je. — A kamo ste nakanili iz Nedžef Alija? — Dolje u Samavat. — A zatim?

230 — Odande smo se preko Korne, Havise i Disfula kroz dolinu rijeke Kerha kanili vratiti u Perziju. — Dakle niste željeli dodi ovamo? — Nismo — odgovori Peder-i-baharat koji je inače b'o veoma lukav, a sada nije ni slutio kakvu mu je stupicu general postavio tim riječima. Iznenađenje je potpuno uspjelo. Osman-paša nastavi: — Kako stoji stvar u pogledu pisma upravljenog sandžakiju? Vi ste ga trebali predati, ali ste odjahali, ne predavši ga, premda se niste kanili vratiti? Sad ste pak došli usred nodi da ga predate. Objasni mi to protuslovlje! Perzijanac je bio potpuno uvjeren da de ga primiti sandžaki pa dakle nije bio pripremljen na takvo preslušanje. Sada je razbijao sebi glavu da pronađe ma kakav izgovor. Nekoliko je puta zaustio da govori, ali ne pronađe ništa što bi mogao bar i malo vjerojatno iznijeti. — No, govori! — potakne ga Osman-paša. — Zašto sad šutiš? Zar se nisi dosjetio nikakvom izgovoru? — Mi, mi — mi — mi smo na pismo zaboravili! — konačno izmuca Peder-i-baharat. — Zaboravili? Zaboravili ste pismo koje je tako važno da ga ti sad donosiš u tako neprikladno vrijeme? Pismo koje je toliko vrijedno da ga vi ne želite povjeriti ni meni, ved ga hodete samo vlastoručno predati sandžakiju? Zar ste zaista tako glupi da smatrate kako du povjerovati tom izgovoru? Ti si upravo nevjerojatno drzak da si mi u lice rekao toliko laži koje bi progledao svaki glupan. Ne samo tvoj posljednji izgovor ved sve što si mi pripovijedao o tom napadaju bilo je od riječi do riječi laž. — Nemoj to misliti! — brzo i bojažljivo upadne Peder-i-baharat. — Moj se izvještaj zasniva na čistoj istini koju demo odmah potvrditi zakletvom. — Da, zaista vjerujem da se nedete žacati da položite tu krivu zakletvu! Vi dakle ostajete kod toga da su Kara Ben Nemzi i Kadedin vođe Beduina koji su napali karavanu piškidmet bašija? — Ostajemo! — Kojemu su plemenu pripadali ti Beduini? — To ne možemo znati, jer nismo razgovarali s njima. Osim toga bilo je tako tamno da nismo mogli razabrati nikakve plemenske značajke. — A piškidmet baši je zaista mrtav? — Jeste! — I vi ste zaista vidjeli njegovu lešinu? Promisli dobro prije nego što odgovoriš! Peder-i-baharat se poplaši tih upornih pitanja. Počeo je nasludivati da ovdje nije zrak za njega tako zdrav i čist kao što je to zamišljao. Ipak nije imao izlaza: nije mogao povudi svoje laži pa je ustrajao u njima. — Da, mi smo je vidjeli! Taj je čovjek zaista mrtav. Bio je jedan od prvih koji su bili probodeni.

231 Osman-paša umetne kratku stanku da poveda značenje narednih riječi, a onda oštro pogleda u oči Peder--i-baharatu i naglasi pitanje: — A ja sam vjerovao da je neozlijeđen i da se nalazi u unutrašnjosti Birs Nimruda kao zarobljenik! To je Perzijancima došlo tako neočekivano da se nisu mogli svladati. Tako su se trgnuli i stali jedan drugome dobacivati preplašene poglede da je to potpuno dokazalo njihovu krivnju. Nijemo su i zapanjeno stajali pred generalom. Ovaj nastavi s jednako strogim glasom: — Sandžakijev gost je pošao za vođom razbojnika da otkrije njihovo skrovište? — Da, tako je rekao — jedva izusti Peder-i-baharat. Vidjelo se da je očito u velikoj stisci. — To je bilo posve suvišno, jer ja tačno znam to skrovište. Hadedin leži odvojen u desnoj prostoriji, kad se sa stepeništa dođe u prvu sobu. Pođe li se ravno, ugleda se rešetku od sipki iza koje su ležali Kara Ben Nemzi i piškidmet baši! — Bere i huda — zaboga! — viknu Peder-i-baharat. — Odakle — odakle znaš... zaustavi se oprezno. U pravi se čas prekinuo, v'dedi da umalo što nije izrekao priznanje, pa se ispravi izmijenivši svoje riječi: — Ne znamo što misliš. Nemamo ni pojma o tome što nam želiš redi. — Zaista nemate? Onda vas upozoravam da vam nisam rekao da se ta dva čovjeka ne nalaze ondje gdje su, ved da su ondje bili. Oni naime više nisu zarobljeni. Vaš Sefir... — Sefir! Sefir! — viknu Aftab veoma neoprezno. — Ah, prestrašio si se, jer poznam ime toga takozvanog „gosta" što ste ga tako oprezno krili. Ta tvoja prepast dokazuje vašu krivnju. Dakle, vaš Sefir se veoma prevario u pogledu Kare Ben Nemzija. Taj Franak je mudriji i spretniji od svih vas zajedno. On je naime poznavao unutrašnjost Birs Nimruda davno prije nego što ste ga vi odnijeli onamo pa se potajice smijao Sefiru, kad je taj stajao pred njim i govorio mu o mukama kojima ga kane mučiti. — Ja — ja— mi— ti — ti vidiš kako smo upravo zanijemili od začuđenja zbog toga što nam pripovijedaš. Mi to ne možemo pojmiti — promuca Peder-i-baharat. — Niste zanijemili od začuđenja, ved od straha! Kad su Kara Ben Nemzi i Halef u onoj guštari od tamariska uz Eufrat pali u tvoje ruke ti si vriskao od radosti, držedi da deš im modi vrat;ti one udarce bičem što si ih od njih dobio. Sad međutim pomalo uviđaš da de se dijeliti batine, i to žestoke batine, ali ih nede dob;ti oni, ved vi! Sad je Peder-i-baharat smatrao da je došao čas da potisne svoju zapanjenost i da počne glumiti čovjeka koji je nedužno osumnjičen. Uspravi se i upita: — Gospodine, kako dolaziš do toga da nam predbacuješ takve nerazumljive stvari? ...

232 — Suti! — zagrmi general na njega. — Mene ne zovu gospodinom, a za tebe sam hasretin. Dosad si pomno izbjegavao da me .tako osloviš, ali demo te mi brzo poučiti u uljudnosti. Govoriš li pak o „nerazumljivim stvarima", odmah deš ih razumjeti. Pogledaj onamo! Poznaš li ih? Osman-paša pokaže prema zastoru. Očekujudi taj trenutak, ved sam davno mahnuo komorniku da priđe k meni pa sam sad izašao zajedno s njime. Naše su pojave djelovale još jače nego što smo očekivali. Premda su ti ljudi bili drski i okorjeli, ipak nisu mogli odoljeti prepasti koju im je donio taj trenutak. Oni klonuše, a Peder-i-baharat potrči prema vratima. Potrčah i ja, postavih se između vratiju i njega, izvukoh revolver, uperih mu cijev u prsa i zaprijetih mu se: — Odlazi od vrata, jer du te inače ustrijeliti! To ga potjera nekoliko koraka natrag, ali bududi da je pri tome posegnuo u pojas, dodah: — Dolje s rukom! Sad je šali kraj, sad postaje ozbiljno! — Onbašo, ulazi! Desetar je poslušao zov, pa se sa svojim ljudima požurio u sobu i postavio se na vrata. Dok sam ja i dalje ugrožavao Perzijance svojim revolverom, vojnici im oduzeše noževe i pištolje. Puške nisu imali sa sobom. Nisu ni pokušavali da se odupru. — Tako! — rekoh, okrenuvši se Pederu-i-baharatu. — Znaš li čime si mi se zaprijetio i što se ima dogoditi kad se ponovo susretnemo? Eto, susreli smo se, a što de sad biti? Cuo sam ga kako škripi zubima. Nije mi ništa odgovorio. — Mislili ste da ste ne znam kako pametni, a ipak ste silno glupi — nastavih. — Zaista je jedva zamislivo da ste me bacili u Birs Nimrud te da ste mi prije toga odali kako se može udi u unutrašnjost te ruševine. — Tko je to odao? — viknu. „ — Ti! Ti sam! — To je laž, samo laž! — Koješta! Nisi li sa sobom imao pismo koje je sadržavaio nacrt ulaza pa čak i znakove urezane u opeku? Stegnu šake i skoči prema meni, ali se ipak nije usudio da mi priđe posve u blizinu. — Ti si ih imao u rukama? Ti si ih vidio? Proklet bio! — Da, ja sam ih imao u rukama i dobro sam razumio te znakove. — Onda mora da si ili sveznadar ili se baviš đavolskom magijom! — Zato nije potrebno ni jedno- ni drugo, nije potrebno ništa nego da čovjek ne bude baš posve tako glup kao što ste vas trojica. Odredi du se uostalom toga da vam predočujem vašu glupost, jer je vi i

233 onako ne biste uvidjeli. Radije demo što brže svršiti stvar. Daj mi ono pismo što si ga donio sandžakiju! On i nehotice trgne rukom prema natrag, ali je brzo opet povuče s mjesta koje je dodirnuo. — Ja nemam nikakvog pisma. — Ne govori takve besmislice! Čovjek se upravo mora nasmijati kad sad poričeš nešto što si maločas tvrdio. — Pismo je bilo samo izlika. Ja ga zaista nemam. Uostalom, sve da ga imam, ipak ga ne bih dao. — Ja du ga ved nadi! — Onda ga potraži! — zaurla ljutito na mene i prisiljeno se nasmije. Ja mu zađoh za leđa i položih ruku na mjesto koje je malo prije dodirnuo, pa rekoh: — Ovdje je! — Ovdje za pojasom? Onda ga izvadi! — U pojasu vjerojatno nije ved ispod njega u sir-džami1. — Napak2! Ti si pravi đavo! Tek što je izgovorio tu uvredljivu riječ, raspalih mu zaušnicu da se ispružio po tlu. — Pridržite ga! — doviknuh desetaru. Onbaša se sa svojim ljudima baci na Peder-i-ba-harata prije nego što se ovaj uzmogao didi. Pokušao se doduše braniti, ali nije mogao odoljeti tolikim snažnim rukama. Uto se rastvori zastor i u sobu jurnu sandžaki. Bio je silno uzbuđen, pa se ljutito izdere na mene: — Kakva posla imaš ti s pismima koja su upravljena meni? Jesi li ti možda moj skrbnik ili jesam li ja dječak koji mora moliti za dopuštenje ako poželi 1 hlače : nitkov nešto što je njegovo? Ako se ovdje nalazi pismo za mene, onda ga ne smije dobiti nitko drugi osim mene! — Zar ni ja? — upita general. — Ni ti! Osman-paša mu položi ruku na rame pa mu ozbiljno reče: — Čini se da ti još ne znaš zašto sam ja ovdje. Redi du ti to dakle kratko i jasno: ja sam padišahova ruka koja se ispružila da otvori knjigu tvojih djela. Tu se ti ne možeš ništa opirati ni braniti. Ja

234 postupam prema propisima što sam ih dobio, pa budeš li se opirao, znat du slomiti tvoju neposlušnost! Sandžaki uzmaknu za korak i borbeno mu se zagleda u lice, ali je pred pogledom koji ga je susreo oborio oči i predomislio se. — Znam da moram slušati ako se radi o službenim stvarima. Ovo je pismo međutim upravljeno na mene u posve privatnoj stvari. — Oho! Ti dakie ved znaš njegov sadržaj? — Znam! — Onda znaš dakle da je taj čovjek, premda on to niječe, donio za tebe pismo. — Ja to ne mogu tvrditi, ali ako ima pismo za mene, onda znam da sadržaj toga pisma nije služben. — Zašto se onda taj čovjek toliko boji? Zašto odbija da pokaže pismo? — Upravo zato što se njegov sadržaj ne odnosi na moju službu, ved na posve privatnu stvar, na moju obitelj za koju se ne smije brinuti nitko, pa ni moj pretpostavljeni, pa čak ni padišahova ruka, kako ti sebe nazivaš. — Dobro! Ako je tako kako kažeš, ja du ti prepustiti pismo. Neka ga dakle taj čovjek preda! — Ja nemam nikakva pisma — uporno je tvrdio Peder-i-baharat, nemodno pokušavajudi da se podigne s poda gdje su ga pridržavali vojnici. — Bududi da on još poriče, čini se da to pismo sadrži neke sumnjive stvari — dobaci Osman paša. — Pretražite ga! — Ne trebamo dugo tražiti — ubacih ja. — Glasnik je pokretom svoje ruke sam odao gdje se pismo nalazi. To demo odmah vidjeti. Rekavši to, sagnuo sam se i zavukao ruku ispod stražnjeg dijela Perzijančevoga pojasa. Ovaj se nije mogao protiv toga braniti. Odmah sam osjetio ono što sam tražio. U unutrašnjem dijelu hlača, ondje gdje se inače ne ušivaju džepovi i gdje ih nitko ne traži, nalazio se džep iz kojega izvukoh pismo. Brzi pogled pokaza naslov koji je opreza radi bio napisan na pismu. Kad sam se opet uspravio, priskoči sandžaki k meni, ispruži ruku da bi mi istrgao pismo, i pri tome viknu: — Ovamo s time! To je moje! Ne smiješ ga ni dotadi! Ja sam isto tako brzo stavio pismo na leđa i od-gurnu uzbuđenog čovjeka. — Ne žuri toliko. Radi se o naslovu! — Zar je to možda tvoj naslov? — zaurla bijesno na mene.

235 — Nije, ali adresa na pismu ne sadrži samo tvoje ime, ved i tvoj službeni naslov. Neka padišabov izaslanik odluči da li se po tom naslovu dade zaključiti ima li pismo službeni ili privatni značaj. Pružio sam pismo paši. Sandžaki brzo priskoči k njemu da mu istrgne pismo, ali ja ga zgrabih odostraga za ogrlicu, zavitlah njime i odbacih ga u kut gdje je pao na pod. Opet je ustao da ponovi svoj napadaj na pismo, ali prisutni oficiri koji su također dohrlili iz susjedne sobe, stadoše pred njega i ne do-pustiše mu da izađe iz svojega kuta. Bududi da je dobro znao da pismo sadrži dokaze njegove krivnje, branio se šakama i kletvama, ali uzalud. General pročita naslov, domahne mi i odluči: — Imaš pravo. Prema napisu može se zaključiti da pismo ima^ službeni značaj. Ono pripada meni! Osman ga otvori i pročita. Pri tome mu je lice postajalo sve ozbiljnije. Kad je završio čitanje, stavi pismo u džep, pa se nekoliko časaka razmišljajudi zagleda preda se, a zatim priđe k vratima u predvorje i otvori ih: — Kol agasi! — viknu. Stari oficir uđe u sobu. — Ima li ovdje željeznih okova? — ima, hasretine! Vise na lancima dolje u kabu cs sidžu1, kamo se bacaju opasni uhapšenici. — Jesu li ti zatvori čvrsti? — Čvrsti? Alah, valah! Zidovi su debeli poput čovjeka i zidani od kamena, pod je od kamena, a i strop je od kamena. U njima nema prozora, nema nijedne rupe, a vrata su tako debela da bi čovjek morao raditi sate i sate da probuši i sitnu rupu u njima. — Koliko takvih delija ima ovdje? — Nabrojao sam deset ili dvanaest, kad sam bio dolje. — Tko ima ključeve? — Sindandžija2. Treba li da pođem po njega? — Ne treba. Ja du podi sam, a ti deš me odvesti k njemu. Zatim se okrene k meni i reče mi njemački: — Taj je čovjek izdajica. Pismo sadrži ugovor koji je on imao potpisati. U njemu su spomenuti iznosi što ih je ved primio i što ih još ima dobiti. Više vam ne smijem redi. Moram biti siguran da mi nede pobjedi, jer to traži moja odgovornost, pa moram dakle sam pregledati zalvor. Možete li se pobrinuti za to da se za vrijeme moje odsutnosti nede dogoditi ništa što bi naškodilo mojoj istrazi? — Svakako! Nemajte brige, ekselencijo. Htio bih vas sad upitati što ste odlučili o ta tri Perzijanca? — Njih demo takođe okovati. Jedan od njih, onaj kojega nazivate Peder-i-baharat, donio je pismo iz Te-herana. Sefir je pravi pregovarač i pozna cio sadržaj toga pisma. Molim vas dakle da se pobrinete za to da se u mojoj odsutnosti ništa ne dogodi!

236 Osman-paša iziđe zajedno s Amudom. Tek što je izašao, sandžaki ponovo pokuša da prodre iz svoga kuta, obasipljudi prijetnjama sve koji su ga sprečavali. — Mjesta, mjesta! Tko me zadržava njega du bezobzirno i strogo kazniti. Ja ovdje zapovijedam i nitko drugi! Moja de žalba stidi u Bagdad, pa čak i u Stam-bul. Dat du vas svrgnuti i zatvoriti! Čujete li? Ili zar se bojite onoga psa tamo? Toga izroda punog opakosti i podlosti... , 1 podzemna tamnica s tamničar * Za tili čas stvorio sam se pred njim i prekinuo ga: — Misliš li mene? — Da, tebe! — siknu na mene. - — I kako si se to usudio da me nazoveš? — Rekao sam da si pas, da si.. . Nije mogao dovršiti rečenicu, jer sam ga tresnuo po glavi da se onesvijestio. Izvukao sam mu maramu iz pojasa i njome mu svezao ruke na leđima. — Tako! Sad nam više nede smetati. Za sve ostalo pobrinut de se sindadžija! — A možda de se pobrinuti i dželat ili, da se ne bi zaprljala službenička čast, pobrinut de se sv lena uzica — doda mir alai. — Vidim, efendijo, da su tvoji udarci šakom isto tako snažni kao i prije. Time si zaštedeo uzice koje bi inače bile potrebne da mu njima s vežemo ruke i noge. Zapravo bi i ondje bio potreban takav udarac. On pokaže prema Peder-i-baharatu kojega su vojnici još držali na podu. Povjerovao je da bi generalovu odsutnost mogao iskoristiti za novi otpor. Dao sam ga svezati njegovim vlastit:m pojasom, a kad je desetar ved jednom bio kod toga posla, svezao je i oba ostala Perzijanca, a da ga ja'nisam na to ni pozvao. Uostalom, nisu se ni usudili oprijeti. Osman-paša se vrati. Neposredno za njim ušao je kol agasi, a ja sam pri tome kroz otvorena vrata opazio da je cijelo predsoblje puno vojnika. Zarobljenike odvedoše. Sandžakija su morali nositi, jer se još nije osvijestio. General je pošao s njima da se uvjeri kako su poduzete sve mjere opreza. Kad je opet ušao u sobu, upozorili ga da se moram požuriti kako bih se što prije vratio u Birs Nimrud. — Tako je! — odobri. — To je potrajalo dulje nego što si ti vjerojatno htio, ali pri tome smo uspjeli posve raskrinkati sandžakija, a to- zahvaljujem samo tebi! Tko de odrediti što se sad ima dogoditi, ti ili ja? — Molio bih te da to ti učiniš! — To je zadada koju bi ti lakše mogao riješiti od mene, jer bolje poznaš ono mjesto i tamošnje prilike.

237 Zato te molim da mi bar savjetuješ, a ja du se ravnati po tvome savjetu. — Vrk> rado, ali bi bilo bolje da pri tome govorimo njemački. — Kako god hodete! — složi se odmah sa mnom, nastavivši njemački. — Sigurno postoji nešto što bismo samo nas dvojica smjeli znati. — "Da, to je velika vrijednost skladišta krijumčarene robe. Mislim da bi u njega smjele udi samo povjerljive osobe. — I ja mislim tako. Nije li uostalom vjerojatno da de dodi do borbe u tim podzemnim prostorijama? — To je mogude, ali se nadam da du modi izbjedi borbu. Ako skladište padne u naše ruke, ono de pripasti padišahovoj vladi. Jeste li i vi toga mišljenja, ek-selencijo? — Tako je! Razumljivo je da de ljudi kojima zahvaljujemo taj dobitak, dobiti primjernu nagradu. — Dobro! Držim vas za riječ. — Tako? Vi biste htjeli — za sebe? — upita malo nevjerovano. — Sigurno- je da ste nam jedino- vi omogudili ... — Molim — prekinuh ga ja — to nisam bio ja, ved je to bio moj stari bembaša u Bagdadu. Da nam on nije ispripovjedio što je doživio u Birs Nimrudu, sad ne bismo mogli Sefiru prekrižiti račune. On je morao krijumčarima predati cio svoj imutak, pa molim da njemu isplatite predviđenu nagradu, ekselencijo! Osman paša mi pruži ruku i tronuto reče: — To sam i mislio! Drukčije nije moglo ni biti. Sad se pojavljuje poznati Kara Ben Nemzi koji se ne brine za sebe, ved za čestite i opljačkane ljude! Vaš de bembaša dobiti toliko koliko zatražite. A sada: trebamo vojnike. Kakve čete želite i koliko? — Samo konjicu i to zbog brzine. — Konjanika imamo. — Ne znam koliko članova ima Sefirova banda ovdje i koliko je Gasaja unajmio-, ali mislim da de nam pedeset konjanika biti dovoljno. — Ako zatražite, ja du izaslati cijelu posadu. — Hvala! Kad bih ja preuzeo stvar na sebe, trebao bih mnogo manje od pedeset. — A zašto to ne želite preuzeti? — Zbog odgovornosti.

238 — Koješta! Ja sam ovdje stranac. Ne uviđate li da biste mi iskazali veliku uslugu, ako me oslobodite od te stvari, preuzevši provedbu svih potrebnih mjera? Poznam vas i znam da svoju punomod ne bih mogao povjeriti boljim rukama. Molim vas dakle da to učinite — evo vam ruke! Pruži mi ruku i doda, osmjehnuvši se, dok sam ja još oklijevao: — Ja vam štoviše obedavam da du vas unaprijed nagraditi radošdu koju pružam vama i jednome drugom čovjeku. — Kojom radošdu? — Počekajte samo čas! Kako se zove onaj kol aga-si, za kojeg ste se vi založili? — Amud Mahuli. — Dobro! Vratit du se za dvije minute. Osman paša domahne mir alaju da pođe za njim, pa izađe s njime u susjednu sobu, gdje je bilo pribora za pisanje. Kad su se opet pojavili, pukovnik, koji je vjerojatno imao dati svoje mišljenje, potajice mi se nasmjehne odobravajudi, general je držao u ruci arak papira, pa mi ga pruži rekavši: — Amud Mahuli je od danas bembaša. Ovdje imate privremenu potvrdu kao jamstvo za pravo imenovanje koje de stidi za nekoliko dana. Možete mu je dati, kad god ushtjednete. Od mene i od mir alaja nede sada ništa doznati. Izvedite to kao da ga nagrađujete. Kako vidite, ja sam vam izašao u susret. A sad vam ponovo evo moje ruke — hodete li je sad napokon prihvatiti? — Hodu, od srca rado! — odgovorih, pa mu pružih ruku, a zatim svinuh papir i gurnuh ga u džep. — Dobro! Odredite dakle što se ima dogoditi! Ali nemojte sa sobom povesti manje od pedeset vojnika, jer je za svaki slučaj bolje da imate deset momaka previše nego jednoga premalo. — Onda vas molim za šezdeset vojnika, jer desetorica moraju ostati kod konja. — Lijepo! A dalje? — Komandu nad tih žezdeset ljudi preuz;ma moj stari Amud Mahuli koji me ima slušati na riječ. — Sporazuman sam! A dalje? — Omot svijeda i žigice. — I više ništa? — Ne, više ništa! Ja sam gotov, pa imam samo još jedno pitanje: Hode li vaša ekselencija dodi onamo ako pošaljemo po vas glasnika? — Pošaljete li po mene, znači da me trebate i ja du dodi. — Onda vas molim da se četa smjesta spremi za pokret. Trebam i jednog konja za piškidmet bašija.

239 — Hode Ji i on s vama? — Hode trebam ga. — Ne „matram ga previše hrabrim! — Trebam ga samo kao čovjeka, a ne njegovu hrabrost koje on stvarno nema. Taj mi je Perzijanac potreban za jednu pasivnu ulogu. — Oh, nasludujem da dete vi po svom običaju cijelu tu stvar udesiti tako da bude zanimljiva. — Bar se nadam. — Onda sam veoma radoznao što dete mi kasnije ispripovjediti. Odmah du izdati sve potrebne zapovijedi. — Ipak vas molim da se sve provede u najvedoj t'šini. Osim toga vam priznajem da sam gladan i žedan. — Ovo se zlo može odmah ukloniti — nasmije se veselo. Deset minuta kasnije sjedili su svi prisutni kraj hladnoga pečenja, a četvrt sata nakon toga javi kol agasi da su vojnici spremni za polazak. Bilo je krajnje vrijeme. Komornik nije odb:o da pođe s nama. U pratnji šezdeset vojnika osjedao se sigurnim. Međutim, da je znao zbog čega ga trebam, sigurno bi radije ostao u Hileu. Amud Mahuli se naprotiv poput djeteta radovao namjeravanom pothvatu. PONOVO U TORNJU Krenuli smo i našli malu četu konjanika kako nas čeka vani pred vratima. Zajedno s kol agasijem i komornikom pojahah na čelu čete. Tek što smo izašli iz grada, oficir me upita što zapovijedam. — Efendijo, ti si mušir1 naše vojske — reče — a ja sam ferik-paša2. Tebe moramo slušati svi, a mojih šezdeset ljudi mora slušati mene. Mi demo se rado boriti, pa smo spremni da za tebe skočimo u svaku vatru. Sad mi reci što imam činiti i kako se imam vladati! — Najprije moramo brzo i nezapaženo stidi do Birs Nimruda — ođgovorih. — Neprimijedeno? Onda bi bolje bilo da skrenemo s ,ovog puta. — Bilo bi, no onda demo možda naidi na loši teren, pa demo ugroziti noge svojih konja. — Nikako! Uzmi u obzir da je ovo naše vježbalište i da mi tu poznamo svaku stopu puta. Ako naši neprijatelji očekuju napadaj, sigurno ga očekuju iz grada. Nije li tako? — Tako je! — Oni de dakle svu svoju pozornost usmjeriti u tom pravcu, pa im se moramo približiti s koje druge strane. To de nas stajati svega pet minuta. Jesi li dakle sporazuman da pojašimo u malom luku? 1 maršal

240 ' divizijski general — Jesam! — Onda dođi i pouzdaj se u mene. Tvoji ždrijep-ci nede ni jedan jedini puta posrnuti. Pojahat demo kao po ravnoj sofri1. Zakrenuo je nadesno s puta, pa moram priznati da nije preuveličao, pozivajudi se na svoje poznavanje terena. Pri tome nije dopustio da razgovor zamre. — Sjedam se stare poslovice koja veli: sudbina okrede čovjekov kaput tri puta dnevno, ujutro jednom, upodne još jednom, a zatim uveče ponovo. Tvoj kaput kao da okrede još češde, ^aime i dva puta nodu. — Kako to? *- Jer si nodu postao zarobljenik, a sad sam izlaziš da hvataš ljude. Tako si bio moj uhapšenik, ali si nakon kratkog vremena postao slobodan a da nisi nikoga upitao za dopuštenje. — Poslovica u mojoj domovini glasi: Tko mnogo pita, taj se sav smuduje. Ovdje u našem slučaju glasila bi: Tko mnogo pita, ne može preko zida! — Daj, taj skok preko zida! Trebao si vidjeti one poglede kad ste preletjeli preko zida! Nitko se od nas ne bi usudio na takav skok. Naš puk nema loše konje, ali nema dobrih jahača. Slobodni Beduini jašu mnogo bolje od nas. Kad bih imao bataljon kako bi moji ljudi naučili jahati! Morali bi letjeti poput sokolova! Ipak nedu nikad dotjerati tako daleko. Kismet mi nikad nije bio naklonjen. — Zar se ne osjedaš sretnim? — Kako čovjek može biti sretan, ako punih pet mjeseci nije dobio pladu! Padišah je najvedi i najglasovitiji, najbogatiji i najmudriji među vladarima svih država, ali — nedeš me ožalostiti odajudi moje. riječi — njegovo bogatstvo ostaje kod njega. Ono ne dolazi k nama, a njegova mudrost dopire oko cijele kugle zemaljske, ali ne stiže u naše džepove. — Od čega onda živiš ako plada tako dugo izostane? — Zapravo i ne živim, ved gladujem, jer volim svoj harem, svoju djecu i unuke, pa im dajem one mrvice kruha što ih pobirem sa sagova svojih visokih pretpostavljenih. Rado du gladovati, ali neka bar oni budu siti. 1 niski stolić — Tvoji pretpostavljeni imaju dakle kruha? — Oh, ne samo da imaju kruha, ved imaju i mesa i uopde svega što im srce poželi! Moraš naime znati da rijeka plada teče odozgo, ali stiže samo do bembaše. Ondje obično prestaje, i samo onda kad se vojnici pobune, otvara se mala brana, ali se ubrzo opet za-čepljuje. Da, kad bih jednom uznapredovao do bembaše, onda bi zauvijek bilo pomoženo meni i mojoj kudi kojoj pripada čitavo moje srce.

241 — Je li tvoja kuda velika? — Imam dva sina s njihovim ženama i dvije kderi s njihovim muževima i s djecom. Imam svoju majku, a i majku svoga harema. To je svega jedanaest osoba što ih imam potpomagati onom bijednom pladom koju ne dobivam. Dao Alah da se to ubrzo popravi! — On de ti pomodi, Amud Mahuli. Budem li danas s tobom zadovoljan, govorit du s Osman-pašom i zamoliti ga da se pobrine za to da ti bude ispladena zaostala plada. — Kad bi to bar htio učiniti, efendijo! Moja zahvalnost i zahvalnost čitave moje kude blagosivljala bi te do kraja naših dana. Mi smo opazili koliko te general poštuje i cijeni. Danas je u svim važnijim stvarima slušao samo tvoju riječ, pa bi ti sigurno vrlo rado ispunio i tu malu želju. Bit deš sa mnom zadovoljan, jer du učiniti sve da zaslužim tvoj zagovor. Možda deš se onda sjetiti i svoga drugog obedanja. — Kojega? — upitah ga, gradedi se da sam zaboravio. — Tvog izvještaja seraskeru. Hodeš li u njemu spomenuti i to da smo pojahali prema Birs Nimrudu da pohvatamo ubojice karavane? — Hodu! — I da ja u tom sudjelujem kao komandir šezdeset vojnika i tvoj neposredni podređeni? — Hodu! Spomenut du opširno sve što radiš i kako si se pri tome odlikovao. — Hvala ti! Znam da deš održati riječ, pa du pokušati da steknem tvoje priznanje i seraskerovu milost. Sad smo stigli ved dotle da se Birs Nimrud nalazi jugoistočno odavde. Za deset minuta stidi demo onamo. — Ved? To je bilo brže nego što sam mislio. — Znao sam da deš biti zadovoljan mojim vodstvom. Sad trebaš samo odrediti na koju tačku ruševine treba da najprije stignemo. — Sjedaš li se onog mjesta gdje smo sakrili svoje konje, a onda ujutro pošli po njih? — Da, tačno ga se sjedam. — Najprije moramo onamo, no prije toga moramo se zaustaviti na domak doziva odande, jer se želim odšuljati pješice da ustanovim gdje se nalaze ljudi koje tražimo. Pojahasmo još komadid puta, a onda se kol agasi zaustavi. — Evo, sad smo u onoj udaljenosti koju si želio — reče. — Ako zovnemo glasno, čut de se do ruševine. Ti nas dakle sad želiš ostaviti. — Tako je!

242 — Kako dugo? — To ne mogu redi. Vi ostanite ovdje i nemojte se nipošto odavde udaljivati dok se ne vratim. Pri tome se morate vladati potpuno tiho. — Ako se ne vratiš? — Vratit du se! — Hodeš li nas pronadi u tami? — Hodu! Evo, ja ti ovime povjeravam svoje puške. Nemoj dopustiti drugim konjima da se približe našim vrancima, dok ovi leže. Oni to ne vole! Halefovog Barka doveli smo za uzde ovamo. Njemu i svom Asilu dao sam znak da legnu, a oni me poslušaše. Zatim se stadoh šuljati dalje. Cio svoj plan izgradio sam na pretpostavci da se Sefir nede vratiti u unutrašnjost Birs Nimruda dok ne prođe onih šest do sedam sati što ih je spomenuo, ili da bar nede udi u onu prostoriju u kojoj smo mi ležali. Ako je u međuvremenu došao da vidi što radimo, onda je naš bijeg bio otkriven, pa nam je uma-kao, a od onih zaliha i onoga blaga u ruševini odvukao je sa sobom sve što je u brzini mogao odnijeti. Bio sam vrlo oprezan. Nož sam držao u ruci, čvrsto odlučivši da nedu dopustiti da me itko dotakne, a bude li to netko pokušao, odmah du ga probosti. Sretno sam stigao do skrovišta konja. Ondje nije bilo nikoga. Krenuo sam dalje u smjeru ulaza u skladišta krijumčara. Ondje je gorjelo nekoliko vatri, čiji mi je sjaj olakšavao da izbjegnem svaki susret. Ležedi na tlu puzao sam sve bliže dok nisam stigao do jednog osamljenog komadida zida koji je s jedne strane bio osvijetljen vatrom, a na drugu stranu bacao je duboku sjenu. Čučnuo sam u toj sjeni i stao prisluškivati. Udaljen jedva dvadesetak koraka od onog finog društva koje se ovdje bavilo svojim mračnim poslovima, mogao sam vidjeti te ljude i čuti sve što nije bilo govoreno baš posve tiho. Uostalom, vedinom su govorili glasno, po čemu se dalo zaključiti da su se osjedali sigurnima. Sačinjavali su dva odjela, te sam odmah razabrao da su jedni bili razbojnici, a drugi krijumčari. Krijumčari su bili zabavljeni time da cijelu hrpu robe u pojedinim omotima i balama prenesu do ulaza u skrovište. Učinili su to od čovjeka do čovjeka, to jest tako da su se svrstali stvorivši lanac pa je jedan do drugoga prenosio krijumčarenu robu komad po komad. Tako nijedan od njih nije trebao prijedi cio put. Uopde se dalo pretpostaviti da pravi ulaz ne poznaju svi, ved ga poznaju samo Sefirovi pouzdanici. Ti su sad stajali gore, a ostali dolje. Bududi da nisu bili zajedno, te su svoj posao obavljali vanredno tiho, nisam od njih mogao ništa doznati. Svu sam. svoju pažnju morao dakle posvetiti drugoj skupini, razbojnicima. Bilo je jasno da su razbojnici, jer je kod njih stajalo i ležalo onih dvanaest komomikovih konja i šest tovarnih deva. Teret je u dvije hrpe ležao kraj tih ubojica, pa su podizali pojedine predmete, ogledavali ih, ocjenjivali, prepirali se o njihovoj vrijednosti i na kraju ih, kad bi se s mnogo muke

243 sporazumjeli, bacali na drugu hrpu. Po tom procjenjivanju i prepiranju razabrao sam da svoj prljavi posao nisu obavili za pladu, ved za udjel u plijenu. Nabrojio sam ! petnaest ljudi, samih Beduina, pripadnika ved često spomenutog plemena Gasai. Sve su to bili suncem opaljeni, mršavi ljudi mračnog i pohlepnog pogleda. Sefir je sjedio kraj njih. U ruci je držao> knjigu, a kraj njega se nalazila velika vreda s novcem. U knjigu je unosio pojedine komade i njihovu cijenu, a iz vrede je ispladivao nekom starom Arapinu sijede brade, vjerojatno vođi tih nitkova, njegov udio u vrijednosti. Sve se to obavljalo veoma glasno, uzrujano, uz proklinjanje i prepirku koja je opasno zvučila. Samo je Sefir ostajao hladnokrvan. Činilo se da ima iskustva u saobradaju s tim ljudima, jer je mirno slušao kako su ga grdili, i na kraju bi donosio odluku kojoj se nitko više ne bi usprotivio. Zatim bi posezao u vredu i polagao utvrđeni iznos novca u prljavu Ee-duinovu ruku. Ti lopovi nisu bili iskusni trgovci, pa nisu umjeli računati. Zato nisu htjeli da se pojedine stavke zbroje i da odjednom dobiju cio iznos, ved im se njihov udio morao isplatiti za svaki pojedini komad. Jednom je Sefir ipak izgubio mir. Stigli su do nekog istočnjačkog veziva, čije je zlato zasvjetlucalo sve do mene. Gasai su to vezivo previsoko ocijenili, pa se razvila prepirka koja se toliko otegla da je Sefirovoj strpljivosti došao kraj. Skoči na noge i ljutito viknu: — Poludjeli ste, pa lajete ni zbog čega, kao što čagljevi laju na mjesec. Pogledajte tamo moje ljude. Ima ih devetnaest, ali svi zajedno nisu u toku cijele nodi podigli toliko buke koliko je svaki pojedinac među vama podigao za dvije minute. Sad mi je dosta! Mislite li da ja zbog vas sjedim ovdje i da nemam nikakvog drugog posla nego da slušam vaše urlanje? Za pola sata de oni ondje završiti svoj posao, a dotle moramo i mi biti gotovi. Imam ja još svoga posla. Budete li me zadržavali, pokupit du sve ovo ovdje te nedete dobiti više ni pare! To- je djelovalo i trgovina se ubudude brže -odvijala. Njegove riječi su mi uostalom rekle i to da se moram požuriti, jer sam znao koji je to njegov poseban posao što ga ima izvršiti za pola sata: htio je otidi k meni i komorniku, pa nas je prema mojem naumu morao prividno pronadi upravo onako kao što nas je ostavio. Ja sam se dakle najprije odšuljao tako daleko da me nitko nije mogao čuti, a onda potrčao što sam brže mogao do svojih konjanika. Kol agasi se obradovao kad me je ugledao. — Sad počinje vaša zadada — rekoh tako da su me svi mogli razumjeti. — Dobro pripazite! Devet ljudi ostaje ovdje, na ovom mjestu kraj konja! Oni se moraju pobrinuti za to da ne dođe ni do kakve buke. Deseti vojnik ide sa mnom i s piškidmet bašijem, i kasnije de doznati što mu je dužnost. Kol agasi de odrediti koja se desetorica prihvadaju ove službe. Sad dolazi glavna stvar. Čujte me!' Naguraše se blizu meni, pa nastavih: — Odvest du preostalu pedesetoricu do onoga mjesta među ruševinama gdje gori nekoliko vatri. Ondje sjede ubojice i dijele plijen. Ima ih petnaest. Ondje se nalaze i krijumčari koji svoju robu odnose u ruševine. Ima ih devetnaest, zajedno s vođom dvadeset. Mi moramo dakle uhvatiti svega skupa trideset i pet ljudi. Ako nam nijedan ne umakne, dobit de svaki vojnik stotinu pijastera, a svaki podoficir dvije stotine pijastera! Odmah se začuše tihi usklici radosti, začuđenja i suglasnosti. Nastavih:

244 — Uhvatit demo ih ovako: vi dete se svrstati u liniju koja iz ruševina u polukrugu vodi oko vatre, i vrada se opet do ruševina. Tako de ti ljudi biti opkoljeni da nijedan ne uzmogne pobjedi u ravnicu. Tko se god približi vašoj liniji, njemu dete glasno doviknuti i upozoriti ga da se povuče. Pokuša li silom prodrijeti kroz nju, imate ga bez obzira ustrijeliti. Htio bih da u zoru budu na okupu pa zato želim da ih samo odbijate. Sto de se zbiti onda doznat dete od mene, jer du se do toga vremena vratiti. Recite mi jeste li me razumjeli, ali nemojte to redi odviše glasno! Kao odgovor odjeknu „Jesmo" iz brojnih grla. Ljudi su se oduševili zbog pijastera koje sam im obedao, pa sam mogao biti uvjeren da de učiniti sve što god budu mogli da zarade taj novac. Da bih i u kol agasiju izazvao jednako oduševljenje, pozvah ga u stranu te mu rekoh tiho: — Misliš li da de učiniti svoju dužnost? — Oh, efendijo — odvrati Amud Mahuli — uvjeravam te da de oni radije umrijeti nego da dopuste da pobjegne ma i jedan od tih lopova. Ti si jednim mahom zadobio njihovu privrženost, ljubav i vjernost. — Onda du pokušati da steknem i tvoju. Ti si maločas zaželio da dobiješ viši čin, a ja sam ti rekao da de ti Alah pomodi. Ta moja riječ de se ispuniti. Alah ti šalje svoju pomod putem mene, jer ti velim slijedede: ako od tih trideset pet ljudi koje želimo uhvatiti, ne pobjegne ni jedan, ti deš biti bembaša prije nego što se vratimo u Hile. Sav se ukoči od radosti i prepasti. Nije mogao izredi ni riječ. Onda se sabere i promuca: — Bem-ba-ša. .. još prije nego — a zatim naglo nastavi: — Imam da postanem bembaša prije nego što se vratimo u grad? Efendijo, znam da si rekao istinu i da se ne šališ sa mnom pa du zato... — Suti, Amud Mahuli — prekinuh ga. — Još nisi bembaša. Ipak to možeš postati a i treba da postaneš ako ispuniš moj uvjet. Nemoj se dakle sada uzbuđivati, ved pazi da izvršiš ono što od tebe očekujem. — O efendijo, mi demo ih pohvatati sve, sve! Uvjeren sam da nam nijedan nede umadi. Dođi da što brže zatvorimo krug oko njih! — Najprije moraš odabrati onu- devetoricu koji de ostati ovdje i onog jednoga koji de podi sa mnom i koji treba da nosi Halefovo oružje. — To du obaviti za jednu minutu. Ved žurim! Amud Mahuli pozove desetoricu vojnika po imenu, a zatim ostala pedesetorica krenuše. U blizini vatri su po uputi kol agas;ja tako pažljivo sačinili lanac da to nije opazio nijedan od opkoljenih ljudi i da nije preostala nikakva šupljina kroz koju bi mogao netko pobjedi. Sad sam smireno pošao s komornikom i jednim našim vojnikom na mjesto što ga je Halef na svoj smiješan način nazvao „plandovalištem dikobraza". Kako se čitalac može sjetiti, bila je to ona skrovita šupljina u zidu u kojoj smo bili sakrili konje i gdje sam na svom bijegu s komornikom opet ugledao svijetlo dana, odnosno nodnu tamu. Znao sam da se upuštam u opasnu igru, ali sam se osjedao tako slobodnim, tako laganim i tako bezbrižnim kao da sam je ved dobio. Dok smo se uspinjali uz sipinu ruševina, Perzijanac me upita:

245 — Zašto odlaziš opet ovamo, efendijo? Mi ovdje nemamo više nikakva posla, bar ja mislim tako? — Tražim Sefira. — Maločas sam ga vidio kod njegovih ljudi! — Maločas jesi, ali sad demo ga nadi u našem zatvoru. — Zar kaniš možda ponovo zaci u njega? — Kanim! — Alah! Jesi li pri svijesti? — Mislim da jesam. Nedu uostalom sam otidi onamo, jer deš me — i ti pratiti. On od prepasti odmah zapne u izmrvljenim ope-kama, pljesnu rukama i zastenje: — Jer-deš-me-ti — pratiti! Efendijo, to mi ni ne pada na um! Ako si ti poludio, onda to nije za mene razlog da i ja poludim.. — Onda čuj što ja ovdje tražim: tvoje vlasništvo. — Moje vlasništvo? Kako to misliš? — Ne kanim spominjati tvoje konje i deve. Sigurno si opazio da su još ovdje, pa ako učiniš ono što želim, dobit deš ih natrag. Deve su međutim nosile težak teret koji se sigurno nije sastojao od bezvrijednih predmeta. — Od bezvrijednih predmeta? Vjeruj mi da je njihova vrijednost iznosila cio imutak. Bili su to šah-inšahovi darovi, a ono što poklanja naš vladar, to vrlo mnogo vrijedi! — Sto de ti dakle redi, ako mu javiš da su ti ti dragocjeni predmeti ugrabljeni? — Izgubit du njegovu milost, njegovu zaštitu i njegovo povjerenje, pa de me opet baciti u prašinu iz koje se nikad više nedu uzdidi. Tome pridolaze oni potpisi što sam ih morao dati Sefiru. On de me pomodu njih učiniti prosjakom! — Ne bi li za tebe bila sreda, kad bi sve to mogao ponovo dobiti, te šahove poklone, a i svoje potpise? — Da, to bi bila sreda za koju se ne bih mogao dovoljno zahvaliti. — No, dobro! Mi se vradamo u tamnicu da bismo sve to ponovo dobili. Ako se odlučiš da pođeš sa mnom, ja du ti pomodi da dobiješ svoje vlasništvo. — Je li to istina, efendijo? — upita brzo i stane izvlačiti noge koje su mu duboko propale u rahlu ¦ sipinu. — Jeste! — Ali Sefir de nas zadržati!

246 — To ne može. Mi demo naprotiv uhvatiti njega. To je glavni razlog koji me je potakao da se upustim u tako neobičan pothvat. Ipak znam što radim. Kad bih se naprotiv morao pouzdati u vojnike, Sefir bi nam mogao umadi. Budeš li imao povjerenja u mene, ja du Sefira prisiliti da nam vrati sve što ti je oduzeo, i što te je prisilio da mu predaš. Dobit deš dakle šah-in-šahove poklone, pa prema tome nedeš izgubiti njegovo povjerenje, ved stedi njegovu zahvalnost jer si ih izručio kako treba. — Kad mi tako obedavaš, ja više ne oklijevam. Čovjek se zaista usuđuje da učini mnogo ako se radi o tome da zadrži naklonost svoga vladara. — Dobro! Ako se uspnemo na vojnikova ramena, lako demo dosedi rupu u zidu. Ja du podi prvi, a ti deš za mnom. Počekaj samo još časak. Rekao sam kijalu1 neka nas počeka ovdje dok se vratimo, pozajmivši od njega neki stari rubac što ga je imao zataknutog za pojas. Trebao sam ga da njime pokrijem rupu u kutu zatvora. Žigice i nekoliko lojanica uzeo sam sa sobom ved u Hileu. Osim toga sam ondje Peder-i-baharatu oduzeo svoj nož. K tomu su pridolazili revolveri i henrijevka. Medvjedarku sam ostavio kod konja. Bio sam dakle dovoljno naoružan, pa se nisam morao bojati Sefira. Ipak priznajem da je za moj pothvat bila potrebna prilična hrabrost. Tko mi međutim predbaci đa to nije bila samo hrabrost, ved upravo drskost, toga bih morao upozoriti da sam bio uvjeren kako du u unutrašnjosti ruševine imati posla s malim brojem protivnika. Smatrao sam da smijem pretpostaviti da je svega nekoliko krijumčara poznavalo položaj i uređaj zatvorenih skrivenih pro1 konjaniku storija, jer bi Sefir bio neoprostivo neoprezan da je sve svoje krijumčare uputio u tajnu. Prema tome sam se imao bojati svega nekoliko ljudi koji su me i unijeli u podzemlje, pa sam smatrao da du ih lako onesposobiti. Sad je bilo krajnje vrijeme da pođemo u poznate prostorije. Vojnik se naslonio na zid. Njegove sklopljene ruke sačinjavale su prvu stepenicu, a njegova ramena drugu. Tako sam se lako zavukao u rupu, a komornik je došao za- mnom- Da mu pri tome nije bilo baš lako pri srcu, čuo sam po uzd .sanju i stenjanju kojim se javljao pužudi za mnom. Sad smo imali udoban put, jer u hodniku nije bilo izmrvljene opeke. Laka i kratka opetuša nije me smetala. Na kraju vodoravnoga hodnika uspravio sam se u okomiti rov i stao prisluškivati. Glava mi se nalazila ved u sobi broj pet. Ništa se nije pomaklo, pa sam se izvukao iz jame. Odmah zatim izvukao se i Perzijanac. Opipao sam rukama naokolo i ustanovio da se naše prinudno boravište nalazi tačno u istome stanju kako smo ga napustili. Naše su spone ležale još ovdje, a na drugoj stranj napipao sam hrpu prašine što smo je izbacili iz jame. Bili smo sami, pa bih volio pripaliti svijedu, ali bi njeno svjetlo prodrlo kroz zastor od sipki, pa bi nas odmah odalo, ako je netko bio u susjednoj prostoriji. Morali smo dakle sve pripreme izvršiti u tami. Najprije smo zatrpali jamu. U nju stavih opetušu i pokrih jamu vojnikovom tkaninom, pa tkaninu posuh ostatkom prašine od opeka. Tako su otvor u podu i puške sakriveni pred Sefirovim pogledom. Nož i revolver zadjeh u pojas. Prljavštinu od smrvljene opeke istresli smo iz naših kaputa koliko se god to dalo.

247 Sad sam ponovo morao svezati Perzijanca, pa ne trebam redi da on to nije htio dopustiti. Kad mirna predočavanja nisu ništa pomogla, ja sam ga nekoliko puta manje prijatno gurnuo u rebra što ga je uvjerilo da su moje mjere potrebne. Svezao sam ga isto tako kao što je bio i prije svezan. Zatim i ja čučriuh, pa svezah i sebe isto kao što sam prije bio svezan samo ne tako čvrsto, no ipak toliko da se kod površnog pregleda moralo učiniti da se na sponama nije ništa izmiieniio. Sad sam se osjedao umiren. Ispunila mi se želja da ovamo stignem prije Sefira. Neka sad dođe! Komornik nije nipošto bio tako pun pouzdanja. Nekoliko sam puta čuo neke tihe i prigušene „ah" i ,,oh", te uzdahe „Alah, Alah!" Bojao se, pa kad smo nakon nekog vremena začuli korake i kad je svjetlo prodrlo između željeznih sipki, komornik promuca perzijskim jezikom, sav dršdudi od straha: — Efendijo — oni do — dolaze! Ja sema i men, ej hejat i men — o nebo, o moj živote! Da bar nisam došao ovamo! — Šuti! — šapnuh. — Kako čujem, najprije odlaze Halefu: to moramo prisluškivati! Koraci su pošli prema broju četiri. Čuo sam Sefira a i Halefa gdje govore, no nisam mogao razumjeti ni riječi, ali kad se Perzijanac opet udaljio i kad je moj Hadži povišenim glasom doviknuo nešto za njime, začuo sam: — Nemoj da ti se nasmijem! Poznajem ja svog efendiju. On de dodi i izbaviti me odavde. Onda demo obračunati s vama! — Onda- du ti. redi da je on ved ovdje — otpovrnu mu Sefir glasno — On ved dugo leži ovdje dolje, a vezan je mnogo čvršde od tebe. — Lažeš! — Istina je! — Pa sve ako i jeste istina, onda se on s tobom poigrao, samo našalio. To je njegov običaj. On de se osloboditi, a oslobodit de i mene prije nego što ti i pomisliš. — Samo de njegova duša biti slobodna, jer demo nju, a isto tako i tvoju, batinama istjerati iz vaših prokletih tijela! — Batine su određene za tebe a ne za nas. Kunem ti se Alahom i prorokom da deš ubrzo osjetiti bič što ste mi ga oduzeli! Onda de ta tvoja duša iz tvoje šugave kože odletjeti dolje u pakao! Sefir se podrugljivo nasmije, a zatim se koraci približiše našim vratima. Razabrao sam da dolaze samo dva čovjeka. Odmakli su kračun i podigli šipke. Ušao je -Sefir s onim malim nitkovom koji me je zavarao preodjeven kao Hadži Halef. Sefir ispitljivo pogleda po cijeloj prostoriji, a zatim priđe komorniku, jer mu je taj ležao bliže od mene, pa se sagnu i pretraži njegove spone. — Još su u redu! — reče, uspravivši se. — S tobom du se kasnije porazgovoriti. Najprije dolazi na red ovaj lupež, jer s njim dosada zapravo i nisam mogao govoriti.

248 Postavi se preda me i domahnu mališanu da prinese svjetiljku kako bi me bolje mogao promotriti. Nije smatrao potrebnim da pregleda i moje spone, jer su komornikove spone bile u redu, a moj skvrčeni lik izazivao je dojam da sam ja u jednako nemodnom položaju kao i prije. — Vjerojatno si čuo što je maločas zaurlao onaj otrovni patuljak, tvoj pratilac? — upita. — Jesam — odgovorih. — Ta je ružna žaba poludjela! — Nije. — Nije? Ti se dakle slažeš s njime? — Slažem. — Onda si i ti lud! Od samog si straha posve poludio. — Moj je razbor svakako bistriji i zdraviji od tvojega. Perzijanac prasnu u isti glasni smijeh kao i maločas. — On kani biti slobodan, oslobodit de svog Hadžija, a mene de izbičevati? Taj mi nitkov sve to potvrđuje i pri tome govori o svom razumu. — Koješta! Moj.Hadži uvijek provodi ono što veli. Ako ti je obedao batine, onda deš ih dobiti, pa ma kako se ti branio! — Pasji sine, ako nisi lud, onda me sigurno želiš samo vrijeđati. Cini se da i ne slutiš što te očekuje. — Želiš li i mene natjerati u smijeh? Ako jedan od nas dvojice ne zna što ga očekuje, onda si to ti. Nagovijestio sam ti što de se dogoditi. Počekaj .do jutra! — Da, sjedam se — nasmiješi mi se podrugljivo. — Ranom zorom počet de mi suđenje, a uvečer de svršiti. Rekao si to ili nešto slično. Uostalom, to bi bilo odviše kratko! Za tebe sam se bolje pobrinuo. Ti nedeš od mene dobiti samo kratki dan nego deš mnogo dulje uživati u radostima kojima du te usrediti. Ono što si skrivio tamo prijeko na Tigrisu... — Ah, na Peder-i-baharatu! — upadoh mu u riječ. Vođa krijumčara zapanjeno uzmaknu korak i brzo upita: — Peder-i-baharat? Što znaš o njemu? Odakle poznaš to ime? Tko ti ga je rekao? Ved sama ta okolnost da si kao stranac čuo to ime, zapečatila je tvoju smrt! — Ponavljam ti da ti neprekidno sebe zamjenjuješ sa mnom. Nije zapečadena moja smrt, ved tvoja. Tebe su progledali. Poznato je da si ti Sefir o kojemu... — Sefir! — prekide me. — To je za tebe novi razlog da umreš. Da ved i onako nisam odlučio da deš umrijeti, onda bih sada odredio da ne smiješ živ odavde!

249 — Nemoj sebi toliko umišljati! Ti nemaš modi nada mnom. Ja du zdrav i čitav izadi iz Birs Nimru-da, a tebe du kao svoga zarobljenika odvesti u Hile, da te dadem zatvoriti k Peder-i-baharatu i njegovoj dvojici drugova koji leže ondje u lancima. — Ja — kao — zarobljenik — u Hile — u lancima — ! — promuca, piljedi u mene kao da sam sablast. Zaista je tako kako sam rekao. Ti si do kraja lud! — Onda ti sada lud čovjek kazuje da si Peder-i--baharata poslao u stupicu u koju je uhvaden. Ondje mu nitko nije povjerovao što- si mu zapovjedio da rekne. — Što — što mu nisu povjerovali? — Da sam ja s Hadedinom napao karavanu piškid-met bašija i da si se ti odšuljao za nama da otkriješ naše skrovište, a nisu mu povjerovali ni to da sam ja odvukao lešinu piškidmet bašija da je bacim u vodu. Htio je nešto odgovoriti, ali od zapanjenosti nije uspio izustiti ni riječi. Dođoh sad na pomisao da njegovu smetenost iskoristim da bih otkrio tajnu ruže iz Širasa, pa zato nastavih: — Kako vidiš, sve su se vaše tajne otkrile. Otkrivena je čak i vaša glasovita Džul-i-Širas. — Baci se na mene poput zvijeri, zgrabi me za oba ramena, stane me tresti i sikne na mene: — Džul-i-Širas? Biva-i-emir1, šems-i-husn2, naša sitare-i-džira3, koja stanuje tako duboko u tajnosti da sam je ja sam svega tri puta vidio? Naša lijepa, naša divna kraljica, pred kojom svi sagibljemo glavu i koljena! Ona čiji pogled začarava srca i čiji glas oduševljava za najteža i najsmionija djela? Ti tvrdiš da poznaješ nju, ti bijedni crve? Zadavit du te! Sefir me zgrabi za grlo. Ved sam htio da brzo izvučem ruke iz omče da bih se obranio, kad se dosjetiti drugom sredstvu koje de vjerojatno jednako djelovati, a moglo bi ga navesti i na daljnje neopreznosti, jer je bio toliko uzbuđen da nije mogao mirno promisliti o svojim riječima. — Da me nisi ni dodirnuo! — otresoh se na njega. — I ja sam sil. Ustukne od mene kao da je dobio žestok udarac i širom rastvori oči. — Ti - ti - ti si sil? — Ja sam čak sertip-i-s:lan4. — Sertip? Čovječe ili si đavo pa si otkrio naše tajne, ili si zaista sil. Zašto se onda izdaješ za stranca, a zapravo si pravovjerni šiit? — Da mi ruke nisu svezane, izvadio bih svoj prsten iz džepa i dokazao tko sam ja. — On — on također — ima prsten! — viknu krijumčar sve uzbuđenije. — Ako je to istina, onda te mogu provjeriti. Dovoljno je da te upitam za ime našeg vrhovnog gospodara, za Dža ...

250 Perzijanac se prekinu nakon tog jednog sloga, jer je uvidio da umalo što nije izvršio najvedu izdaju koja je uopde moguda za sila. Lako je bilo pogoditi preostale slogove toga imena, a bududi da sam ja one večeri uz Tigris naučio kako je Peder-i-baharat nazvao toga najvišeg gospodara, to sam nadopunio prekinutu rečenicu. — Ah, ti misliš Džafara, emira-i-silana. 1 kneževa udovica 2 sunce ljepote 3 zvijezda ushićenja 4 vrhovnik silana — Da, njega mislim! Ti ga poznaš! Ti znaš sve! Ti si dakle ili zaista sertip-i-silan ¦ i tvoj je čin viši. od mojega, a onda te odmah moram pustiti na slobo-' du, ili si pak sve to doznao izdajom, pa te moram činiti neškodljivim. Perzijanac je stajao preda mnom, položivši obje ruke na čelo, slika potpune bespomodnosti. Zatim se naglim i odlučnim pokretom okrene svom pratiocu i reče: — Osvijetli ga' Moram vidjeti kakvo mu je lice. Moram se zagledati u dubinu njegovoga srca! Kad je čovječuljak poslušao taj nalog, Sefirov se pogled doslovce zabode u moje oči. Brazgotina mu je bila natekla i poprimila je tamnocrvenu boju, a iz njegova lica, iz njegovih zgrčenih šaka, spremnih n » napadaj, i njegovog napetog držanja, kao da de svaki čas skočiti na mene, govorila je odlučnost i napetost, koja je, ako izbije, mogla biti i ubitačna. Usprkos tome ja sam tome pledatom čovjeku gledao u lice, mirno se smiješedi, ali sam pri tom potajice razvukao omče svojih spona da bi mi ruke bile spremne na obranu. — U tvom licu ne mogu čitati — reče, premda bi po mojoj bezbrižnosti zapravo lako mogao razabrati što je na stvari. — Ne vidim ništa, ne otkrivam ništa. Moram se utedi posve sigurnom sredstvu: zaklinjem te Alahom ili ako si kršdanin, zaklinjem te tvojim bogom da mi rekneš istinu! Hodeš li to učiniti? — Hodu! — Jesi li toliko hrabar da to priznaš ako nisi sil? — Jesam! Nemoj misliti da te se bojim. — Onda mi reci jesi li pravovjerni šiit ili si zaista Evropljanin i kršdanin? — Ja nisam šiit. — Dakle nisi ni sil? — Nisam! — Onda si bez našeg dopuštenja prodro u našu tajnu?