Karl May - Kod rusevina Babilona

251 — Tako je. — Onda budi proklet i umri! Sefir se baci na mene, slijep u svojoj srdžbi i ne mašivši se oružja. Ispružio je prema meni zgrčene prste obiju ruku. Naglo se pokrenuti ustranu, tako da je promašio, izvukoh ruke iz uzica, zgrabih ga za vrat, privukoh ga posve sebi, preokrenuli se na njega i tresnuti ga po sljepočici. Nemodno baci ruke u zrak, noge mu se grčevito stegnu i ispruže, i on se smiri. To se sve zbilo brže nego što to mogu ispripovjediti. Bila su dovoljna dva tri čvrsta trzaja sponama da se posve oslobodim, a zatim skočih na noge. Držedi uljanicu u ruci, mališan je stajao kao da se skamenio i buljio u mene. Onda odbaci svjetiljku da se ugasila i u sobi zavlada tama. — Pasji sine, ipak nam nedeš umadi — viknu. Radi opreza sam mu pokušao izmaknuti, ali me je ved napao. Osjetio sam njegovu ruku koja me je zgrabila, a zatim ubod, koji bi mi bio prodro u srce da se nisam ved prije toga okrenuo. Ovako me je taj ubod pogodio u mišicu u ruke i zadao' mi, kako se kasnije pokazalo, neopasnu ranu. Htio sam ga zgrabiti, ali spretni mališan mi je brzo umaknuo i latio se pištolje što ja onako u tami nisam opazio. Skočio sam prema ulazu da mu zakrčim uzmak. Uto prasnu njegov hitac, nanišanjen onamo gdje sam još maločas stajao. Bljesak plamena pokaza mi njegov lik. Skočio sam onamo, široko zamahnuo i udario ga po glavi da je pao na tlo. Odmah sam se sagnuo na njega i uvjerio se o tome da mi više ne može nauditi. Sad je sve bilo tiho, a i ja se nisam pokrenuo da ustanovim je li netko čuo hitac. Ništa se nije ni maknulo. Onda začuh tihi komornikov glas: — Efendijo! — Što je? — odgovorih. — Jesi li mrtav? — Glupost! Ako ti odgovaram, ne mogu biti mrtav. — Dakle nisi ni udavljen ni ustrijeljen? — Nisam, samo sam nešto malo okrznut nožem. — Gdje su ta dva strašna čovjeka? — Leže ovdje. Moji su ih udarci onesvijestili. Nemoj sad govoriti. Još ne znamo sigurno je li netko čuo hitac ili nije. Čekali smo još neko vrijeme. Nitko nije došao, pa sam smatrao da smijem zapaliti svijedu. Uljanicu nismo mogli zapaliti, jer se bila razbila. — Slava Alahu! — uzdahnu Perzijanac. — Vidim da si ostao pobjednik.

252 — Srce mi se upravo ukočilo od straha kad je Sefir stajao pred tobom kao gladni tigar, a onda se bacio na tebe da te udari svojim pandžama. Još nikad u cijelom svom životu nisam tako drhtao i bojao se kao sada. Da te je on ubio, bio bih i ja izgubljen. Kad deš me konačno osloboditi tih spona? — Odmah! Sad demo za promjenu svezati njima te ljude. Odriješio sam ga, a on skoči na noge i glasno vikne: — Slava Alahu da je prošla te velika i strašna opasnost... — Ne viči toliko! — prekinem ga. — Varaš se ako misliš da je opasnost ved prošla. Uhvatili smo tek dvojicu, a imamo posla još sa trideset i dvojicom drugih. — Što? Još trideset dvojica? Kako de to svršiti? Od straha su mu toliko zadrhtale noge da je morao sjesti. Sad sam čvrsto svezao Sefira i njegovog pomagača, koliko je to ved tražila naša sigurnost. Upravo sam s time bio gotov, kad začuh Halefov glas: — Sidi, sidi, netko je pucao. Jesi li ovdje? — Jesam, Halefe! — odgovorih mu. — Ja sam ovdje. Hodeš li ubrzo dodi? — Odmah! — Samo da su ti lopovi ponijeli sa sobom ovamo moj bič! Jesi li ga možda vidio? Nisam mogao, a da se unatoč našem ozbiljnom položaju ne nasmijem. Tek što je moj čestiti Hadži doznao da je spašen, prva mu je pomisao bila upravljena njegovom ljubljenom biču. Rekao sam Perzijan-cu da ostane miran, uzeo svijedu i prešao do Halefa koji me je čekao. Kad me je ugledao gdje ulazim, nasmije se. — Sefir me je htio uvjeriti da si njegov zarobljenik. Ja mu to nisam povjerovao, pa sam mu obedao da de doživjeti prisni susret s odlučnošdu mojega korbača. — To sam čuo. On nije lagao: zaista sam bio zarobljen, ali sad sam slobodan i imam ga čvršde u svojoj vlasti nego što je on imao mene. Sve du ti kasnije ispripovjediti, ali sad du te odvesti k njemu. — Onda mi najprije omogudi da se poslužim svojim rukama i nogama, jer se ovako, kako. sad ležim, nikako ne mogu povjeriti tvom ljubeznom vodstvu. Krijumčari su zavili Halefa u sag, a zatim ga omotali uzetima. Samo mu je glava virila iz svežnja. Izbavili ga. Tek što se osovio na noge, podigne ruku na zakletvu: — Onako istinski kao što sam se napokon izbavio iz kože toga čilima tako du istinski održati svoju riječ i dati da Sefir okuša moj bič. Oni su mi ga oduzeli, ali du ga ja potražiti. Nadi du ga, pa ako su ga sakrili i

253 na kraju svijeta, ili još malo dalje od kraja! Ti ne voliš jezik moga korbača, sidi, ali ovaj se put možeš protiviti koliko god hodeš, ja du održati riječ! — Umiri se, dragi Halefe. Danas sam potpuno sporazuman s tobom. Kad sam čuo kako ti se on zaprijetio batinama, odlučio- sam da im baš on nede umadi. — Onda neka budu blagoslovljeni tvoja uviđavnost i dubina tvojega razbora koja me usreduje, dokle god ljudi budu živjeli na zemlji. Sada dođi, odvedi me k Sefiru. Ne smijem ni časka časiti da mu donesem žudenu sredu svojega pozdrava. Ne možeš ni slutiti kako moje srce žarko žudi za njim! Halef me uze za ruku i povuče me za sobom. Razabrao sam da ga ovaj puta ne bih mogao zadržati da svojem gnjevu — da se poslužim njegovim načinom izražavanja — dade oduška „blagoslovom biča". Sefir je obilno zaslužio takvo kažnjavanje, pa se ovaj put iznimno želja maloga Hadžija slagala s mojom željom. Odvukao me u srednju prostoriju i htio da pođe dalje, no ja sam zastao. — Prije nego što pođemo Sefiru moram doznati kako su se vladali prema tebi, počevši od trenutka kad sam skočio u vodu. Reci mi to, dragi Halefe! — Nema li za to vremena? Poginut du od žeđi budem li i dalje odgađao sastanak s Perzijancem. — Onda mi je žao što sam prisiljen da te pustim umrijeti. Moram znati kako se vladao prema tebi da prema tome podesim i svoje vladanje. — Onda moram obuzdati obilje svoje čežnje za njime da te obavijestim. Kažem ti, međutim, da de on za svaku minutu što je dulje moram čekati, dobiti pet udaraca više. — Onda budi kratak! — Kratak? O sidi, kako malo razumijevanja imaš za potrebu takvih prijateljskih dokaza! Ja du naprotiv otegnuti što više mogu, jer što je vedi broj udaraca što de ih on dobiti, to više raste spoznaja o mojoj sklonosti, i to se temeljitije u meni razvijaju osjedaji nježnosti povezujudi moju dušu s njegovom. Dakle, što bi htio znati i što da ti kažem? Bit de bolje da me pitaš da bih kratkodu svojih doživljaja mogao razvudi prema duljini tvoje radoznalosti. — Nisi li ti, kad sam skočio sa splavi, nadošao na pomisao da skočiš za mnom? — Jesam! Došao sam na tu pomisao, pa bih je nesmetano mogao izvršiti, jer se naša dva prisna prijatelja nisu u prvi čas mogla brinuti za mene, bududi da su bili dovoljno zauzeti time da sačuvaju splav da se ne izvrne. Međutim, ved u narednom trenutku razabrao sam kako treba da se vladam. Budem li skočio za tobom, dok su mi vezane ruke i noge, onda deš ti biti prisiljen da priskočiš u pomod mojoj nemod-nosti, a time bismo se izvrgli opasnosti da nas ponovo upecaju. Da, ja bih i sebe i tebe doveo u životnu opasnost, bududi da bi ona dvojica mogla nađodi na posve nesvrhovitu pomisao da pucaju na nas. Ti si morao što brže nestati. Morao si zaroniti i plivati ispod vode. To ne bi mogao učiniti da si morao meni priskočiti u pomod. Zato sam ostao mirno ležati, pa smatram da sam pravilno postupio. — Tako je! Inače bi samo ugrozio naš spas.

254 — Eto, i ja sam tako mislio. Uostalom, ti poznaš povjerenje kojim ja uljepšavam tvoj život. Čim si skočio u vodu, bio sam uvjeren da deš pobjedi, požuriti konjima i odjahati do ruševina da me izbaviš odande. Imao sam dakle slatku svijest da se u sebi mogu nasmijati našim protivnicima, dok sam im prividno bio posve nemodno izručen. Ta mi je pomisao obasjala radošdu zdanje moje duše, a bez takvih bi se radosti život na zemlji dao usporediti s kostima s kojih je sudbina ved strgala meso. — Ova je tvoja usporedba upravo divna, dragi Halefe! — Oh, moje usporedbe su uvijek izvrsne i bez greške što kod tvojih, oprosti mi, nije uvijek tako. Ipak se možeš utješiti time da svaki čovjek ne bi mogao podnijeti one prednosti kojima ja raspolažem. Potrebno je mnogo poniznosti i samosvladavanja da bi se tako sakrila veličina moga duha da ne smrvi nijednog nedužnog čovjeka. — Onda nemoj dopustiti da smrvi ni tebe, jer si u tom pogledu posve nedužan! — Kako ti to misliš, sidi? — Razmisli o tome kasnije kad budeš imao vremena. U tvojoj pripovijesti ti još ležiš svezan i nemodan u košari od trstike, pa zato imaš mnogo povoda da se vježbaš u poniznosti i samosvladavanju o kojima si maločas govorio. Što se dalje dogodilo? — Sidi, nešto, čemu sam se od srca morao nasmijati. Kad su naime veslači uspjeli ponovo uspostaviti ravnotežu svoje splavi, stadoše obojica dovikivati za tobom. Najprije su ti zapovjedili da se vratiš i obedali ti da de ti u tom slučaju oprostiti tvoj pokušaj bijega. Kad su onda razabrali da tvoj razbor ne dopire tako daleko da uvidiš kako je to izvrstan prijedlog, stadoše te moljakati. Zaklinjali su te da se vratiš i da ih ne unesrediš, jer da de or.i veoma loše prodi budu li mogli samo mene predati. Sažalili su mi se u tom jadikova-nju pa sam ih stao tješiti, rekavši im da moja osoba bez tvoje predstavlja mnogo vedu vrijednost. — Hvala ti! — Molim! Ti ljudi nisu bili dovoljno uviđavni da mi to povjeruju, pa su još neko vrijeme jadikovali sve dok nisu uvidjeli da se tebi u vodi očito mnogo više svidjelo nego kod njih. Zaveslali su dalje što su god brže mogli, vjerujudi da de, što prije stignu Selim i jave da si pobjegao, njemu biti lakše da te opet uhvati. Iz rijeke smo stigli u neki kanal, a po kanalu do cilja. Jedan je od njih dvojice otišao, a drugi je ostao kraj mene da me čuva, premda sam dovoljno star i razborit da se i sam pobrinem za to da me nitko ne ukrade iz košare. Zatim dođoše po mene, pri čemu su bili toliko oprezni da su mi svezali oči. Nosili su me dugo vremena i veoma daleko. Kad su me napokon položili na tlo i skinuli mi povoj s očiju, nalazio sam se ondje gdje si me ti našao, a preda mnom je stajao Sefir. — Samo on? — Ne. Kraj njega je bio još neki mališan. Zatim se zbilo nešto što ne mogu shvatiti. Vjerojatno dakle nede ni tvoja oštroumnost biti dovoljna da mi to objasniš. — A što je to bilo?

255 — Onaj je mališan pokazao toliko čežnju za mojom odjedom da me je to iznenadilo. Hodeš li mi obrazložiti tu čežnju, sidi? — Znam za njezin razlog, pa du ti ga kasnije redi. Sad samo nastavi! — Skinuli su mi spone i zatražili da se razodje-nem. Ustezao sam se, ali mi zaprijetiše batinama. Bududi da su mi ruke bile slobodne, mogao bih se braniti, ali je Sefir stajao preda mnom s pištoljem u ruci i zaprijetio mi da de me ustrijeliti ako ne poslušam. Nisam dakle mogao ništa učiniti. Morao sam se pokoriti, ali sam ipak stavio jedan uvjet. — Objasnio sam mu da sam ja muž jedne ljubljene žene i otac jednoga sina, pa da mi je stoga dužnost da se stalno brinem da očuvam zdravlje. Ovdje u toj podzemnoj prostoriji mogla bi me onako neodjevena napasti barda1 iza koje de dodi neizmjerni raš2 i sale3. Ja du dakle samo onda ispuniti želju tog mališana, ako mi dopuste da, pošto sam skinuo svoju odedu, ovijem ljepotu svojih udova njegovom odjedom. Sefir je pristao na to, vjerojatno ne zbog bojažljivog obzira prema mom zdravlju, ved da bi skratio stvar. Dok sam se preodijevao, pokušavao je da od mene štošta dozna, ali ja sam mu rekao neka se obrati na tebe, jer da deš ti sigurno dodi i da deš mu s užitkom dafi željenu obavijest. Time se morao zadovoljiti. Kad su me ponovo svezali, udaljiše se, a ja sam cijelu vječnost ostao prehlada * hunjavica 1 kašalj sam sa sobom, što je doduše neosporno za mene bilo najprikladnije društvo, ali mi je donijelo veoma malo razonode. Neprekidno sam pokušavao da se oslobodim spona, ali nisam imao ni najmanjeg uspjeha. Onda sam čuo kako su doveli nekog drugog zarobljenika koji je neprekidno jadikovao i molio milost. Nisu ga doveli k meni ved na neko drugo mjesto. Ne znam tko je to bio. — To je bio piškidmet baši. — Zar on? Prema tomu je uspio napadaj na njegovu karavanu? — Jeste! Svi njegovi pratioci su probodeni. — Alah! Tome je sam kriv. Zašto- je prezreo našu opomenu? Taj je čovjek velika kukavica, jer je cvilio poput djeteta u čijim ustima stanuje vadža snen1. Kad su mu dodijelili njegovo mjesto, vratiše se meni da provjere jesam li čvrsto vezan, a onda je prošlo dugo, dugo vrijeme, sve dok se Sefir i onaj mališan nisu vratili da ponovo zamijene odjedu. Svijest da se opet nalazim u svojoj odjedi, toliko, me je razveselila i smirila da sam blaženo usnuo i spavao, sve dok njih dvojica maločas nisu opet ušla. Veoma sam se razljutio što su me probudili oda sna pa nisam smatrao potrebnim da pred njima zatajim svoju srdžbu. Sefir je postao grub, pa se tako nismo rastali baš u najljepšem prijateljstvu, te sam mu spomenuo svoj korbač. Nakon nekog vremena planuo je hitac. Tko puca, taj je naoružan, taj je neprijatelj. Naoružani Sefirov neprijatelj mogao si ovdje u unutrašnjosti Birs Nimruda biti samo ti, pa sam zato poviknuo tvoje ime da čuješ gdje me možeš potražiti i nadi. Tako, sad znaš što si htio znati, pa nedemo više pred Sefirom skrivati užitak da nas tako lijepo ugleda jednog kraj drugoga. Uostalom, nedavno sam opazio da me je mališan opljačkao. Zamolit du svoj bič da mu posve

256 prijateljski saopdi da izrađivač moje odjede i moga pojasa nije u njima izradio džepove za druge ljude nego samo za mene. Dođi! K_d smo ušli u prostoriju broj pet, komornik je čučao ' ao zaplašena ptica u kutu i dočekao nas novim jadikovanjem. 1 zubobolja — Sretan sam da se napokon pojavljuješ, efendijo. Morao sam podnijeti pravi smrtni strah. — A zašto? — upitah ga. — Sefir me je obasuo najstrašnijim prijetnjama. — Što te je navelo da razgovaraš s njime! Ta on te nije morao vidjeti. — Ali me je čuo! — Trebao si ostati miran! — Imaš pravo. Kad se osvijestio, upitao je da li je tko ovdje, a ja mu odgovorih. Od toga časa muči me prijetnjama da de sa mnom postupati krajnje okrutno ako ga ne odvežem dok tebe nema ovdje. — I to te je uplašilo? Budi uvjeren da je taj čovjek ovdje potpuno neopasan! Halef je svoju pažnju najprije posvetio svom dvojniku koji je ležao na tlu. Široko raskrečivši noge stao je pred njega i oslovio ga: — Dopusti mi da te pozdravim, ljubljeni prijatelju moje duše! Ja sam ti neizmjerno privržen, premda zapravo ne bih smio govoriti s tobom, bududi da si me ti svojom nezahvalnošdu izložio tolikoj žalosti. Znaš li što mislim? ' Mališan je šutio, ne mičudi se. — Šutiš? — nastavi Halef. — Sidi, budi tako dobar, pa mu osvijetli ljupko lišde. Osjedam čežnju da se malo osvježim njegovim srdačnim smiješkom. Kad sam poslušao taj zahtjev i kad je svjetlost svijede pala na lice mališana, a da ga ja nisam pravo ni pogledao, Halef mi dovikne: — Što je to? Kako je oboren taj čovjek, sidi? — Oborio sam ga udarcem šake. — Onda si ga ubio! To je lice mrtvaca. Sad sam i ja tačnije promotrio toga čovjeka. Donja mu je čeljust spala, a oči mu bile ukočene i nepomične. Zdrmao sam ga a zatim ga, kad to nije dovelo do uspjeha, vrlo pomno pretražio. — Živi li još? — upita Halef.

257 — Ne živi, mrtav je — morao sam potvrditi, uspravivši se. — Onda je tako kako sam ti rekao: ubio si ga. Tvoj je udarac bio izračunat za snažnijeg čovjeka, pa si previše zamahnuo. Ne budi tako ozbiljan. Ti nisi ubojica, ti si samo osvetnik njegovih djela. Tko je to maločas pucao? — On je pucao. — U koga? — U mene. — Je li te pogodio? — Nije! — Onda budi miran, jer ne moraš sebi ništa predbacivati. Pokušao te ubiti, ispalivši hitac u tebe, pa je dobio zasluženu pladu. — A ved prije toga je pokušao da me probode. — I nije te pogodio? — Osjetio sam ubod, ali sigurno nije ništa važno. Osvijetlio sam svijedom dotično mjesto i opazio da mi je rukav krvav. Halef je to također opazio, pa zabrinuto viknu: — Pa to je krv! Brzo skini kaput! Moram pogledati je li rana opasna, jer inače ne mogu biti miran! Poslušao sam ga. Ozljeda nije bila vrijedna spomena. Mali komadid platna što smo ga donijeli iz susjedne prostorije bio je dovoljan da se rana poveže. Nakon toga Halef pretraži džepove i pojas ubijenog čovjeka. — Pogledaj, sidi! Ovdje je sve što mi je ukrao! — reče zadovoljno. — Nadam se da du isto tako dobiti i svoj bič! Njega moram najprije potražiti. Upitat du Sefira gdje je. Sefir nas je promatrao s neopisivim izrazom lica, pa je na Hadžijevo pitanje odvratio šutnjom. Hadži mu onda izvuče nož iz pojasa, položi mu ga na prsa i zaprijeti se: — Hodu da znam gdje je moj bič! Ako mi to smjesta ne kažeš, probost du te! Gdje je dakle moj bič? Nije dobio odgovora, pa mu zato vrškom noža probode kožu. Ugroženi čovjek klonu, jer nije znao hode li ga Hadži probosti ili nede. Bojažljivim se pokretom izmače nožu i konačno reče: — Bič je ovdje. Peder-i-baharat ga je donio. — Gdje du ga nadi? — Leži gore u hodniku, a isto tako i tvoj nož! — Gle kako lijepo umiješ odgovarati, kad ti čovjek otvori usta! Jesi li ga ved pretražio, sidi?

258 — Nisam! To demo kasnije učiniti. Zasad bih htio uzeti samo jedan predmet. Oduzmi mu ključ, što ga nosi ispod odjede na uzici oko vrata. — Pasji sine, što te se tiče moj ključ? — Budi miran, janješce moje — nasmije se Halef. — Pogledaj ovaj nož! Probost du te smjesta ako ne ostaneš mirno ležati. — Onda ga samo uzmi u đavolovo ime. I onako znam da du ga ubrzo opet dobiti. Vi držite da imate posla samo sa mnom ili sa svega još nekoliko ljudi, ali je ovdje toliko ljudi da ne možete izadi, a da se ne namjerite na njih, i da im ne padnete u šake. Halef mi je predao ključ i ja ga spremih u džep. — Dobro znam da nisi sam ovdje. Ovdje su još trideset i tri čovjeka. — Progutao te pakao! Tko ti je to odao? — Ja sam ih vidio i prebrojio. — Vidio — i — prebrojio? — ponovi moje riječi. — Zar me želiš uvjeriti da tvoj pogled prodire kroz zidove i hrpe ruševina? — Ne prodire moj pogled, ved sam prodirem kroz njih. Zar si zaista tako glup da vjeruješ, kako sam cijelo vrijeme svezan ležao ovdje? Da si bio tako pametan, pa da si samo jednom došao ovamo da vidiš, ne bi me našao ovdje. Tek što si izišao iz ove prostorije, otišao sam odavde zajedno s piškidmet bašijem. — Lažeš! — Koješta! Odjahali smo u Hile da uhvatimo Pe-der-i-baharata i njegove pratioce, a zatim smo doveli vojnike koji su vas opkolili. Vidio sam te gdje sjediš kod Gasaja dijeledi plijen, pa sam čuo sve što si s njima govorio. Onda smo se vratili ovamo, pa smo se sami opet svezali da te zavaramo. Ved si maločas čuo koliko ja znam, pa te je bar to moralo dovesti na pomisao da smo otišli odavde i da sam razotkrio sve tvoje današnje namjere. — Nedeš me prevariti. Sve je to laž, laž i samo laž! — Posve mi je svejedno vjeruješ mi ili ne vjeruješ. — Sigurno vam ne bi palo na um da se dobrovoljno opet svežete! — To je bilo samo prividno. Zar se ne sjedaš kako sam se brzo oslobodio svojih spona kad je došlo vrijeme za to? — Ipak niste otišli odavde! Zastor je bio izvana zakračunan! — Tvoju beskrajnu lakomislenost dokazuje i to da vi ni sami ne poznate puteve koji vođe u tvoje skrovi-šte. Eto, gledaj!

259 Uklonio sam vojnikovu tkaninu i spremio je u džep da mu je vratim, a njemu sam pokazao otkrivenu rupu. — Kako dugo poznaš ved taj zatvor, a i ne slutiš da upravo iz njega vodi put u slobodu. Ja sam pak odmah na prvi pogled naslutio da se ispod te hrpe smrvljene opeke sakriva prilika za bijeg. On se zagleda u kut, ne izgovorivši ni riječi. Izvu-koh svoju henrijevku iz jame i nastavih: — Ovu pušku nisam imao sa sobom kad ste me vi dovukli ovamo. Odakle mi ona? Morao sam je svakako donijeti. Ako još i sad sumnjaš, onda zbog svoje gluposti zaslužuješ još više batina nego što sam ti ih namijenio. — Proklet bio! — sikne Perzijanac, a zatim zašuti. Bio je odviše zapanjen. Nisam smatrao pogreškom da mu i dalje rastumačim: — Sjeti se i toga kako sam određeno nagovijestio što de se dogoditi. To sam mogao učiniti samo zato jer sam unaprijed znao da du izidi iz ovog zatvora mnogo prije nego što si ti to slutio. Ti si čak tvrdio da nikad više nedu prijedi preko njegovog praga. Tek je sad zaurlao: — Nečista svinjo! Pravi đavole! Sad mi je sve jasno! Nitko ti nije odao to što znaš, ved si sve doznao prisluškujudi. Ipak ti to sve nede koristiti, jer du se spasiti i smrviti te! Pritegne laktove i koljena uz tijelo, svinu se, a onda se ispruži, napevši svu svoju neobičnu tjelesnu snagu. Nešto prsnu i krknu, no sav mu je napor bio uzaludan. Uzice su čvrsto držale, pa su mu pri tom trzaju zadale tolike boli da nije mogao obuzdati jauk. — Ne trudi se, jer je sve i onako uzalud! — nasmijah se. — Imam više iskustva u vezanju ljudi od tebe. Koga ja svežem, taj se bez mojeg dopuštenja nede osloboditi. A sad ti se još zahvaljujem na pripravnosti kojom si mi objasnio jednu od vaših najvedih tajni: — O tome ne znam ništa! — dreknu na mene. — O silanima! — objasnih mu. — Ja nisam rekao ništa, baš ništa! — O emiru-i-silanu! — Taj ne postoji! — I o Džul-i-Širas. — To je bajka. Ona nije nikad postojala. — Onda ni riječ sil nije ništa drugo nego bajka. — Tako je!

260 — Ali predmete iz bajke ne može čovjek vidjeti. — Ti ih i ne vidiš. — Pa ipak, ja nešto vidim, a bududi da vidim, to nikako ne može biti predmet iz bajke. — A što to? — Prsten na tvojoj desnoj ruci. Sefir se prestraši, ali se sabere i odgovori prisiljeno se nasmijavši: — To je posve običan prsten, prsten kao i svi ostali. — Nas dvojica, naime ja i ti, mi to bolje znamo. To je prsten silana, s oznakom čina koji među njima zauzimaš. — Pasji sine! — Stoj! — prekinuti ga ja. — Čuvaj se te riječi! Ako je još jednom čujem pokazat du ti kako se postupa s psima. Upamti to! Bududi da znam da taj prsten nedeš više u svom životu ustrebati, ti deš mi ga prepustiti kao uspomenu na naš sastanak. — I ne mislim na to! — To nije ni potrebno, jer ovdje vrijedi ono što ja mislim. Daj ga ovamo! Pristupio sam Perzijancu da mu skinem prsten. Pri vuka vši svezane ruke k sebi on zakriješti silno uzbuđen: — Da se nisi usudio! Nemoj ga doticati! Branit du se svom snagom. — Koješta! Sve i da nisi vezan, nasmijao bih se tvojoj snazi. — Pogledaj moju šaku! Nedu je otvoriti, pa dakle ne možeš dobiti prsten osim da mi odrežeš ruku. — To nije potrebno, jer je dovoljan samo jedan pritisak. Pogledaj kako se to radi! Ljevicom sam ga uhvatio za zglob ruke, položio palac desnice na unutarnju a svinuti kažiprst na vanjsku srednju kost ruke, pa mu tako stisnuo kosti da je vrisnuo od boli i morao otvoriti šaku. Brzo sam posegnuo, zakrenuo prsten s prsta i začas mi je ležao na dlanu. — Vidi, ovdje je! — nasmijah se. — Nosit du ga kao uspomenu na tebe, pa sam ti od srca zahvalan na pripravnosti kojom si mi ga prepustio. Da ti do-kažem svoju zahvalnost, sad du ti pokazati da ova rupa zaista predstavlja početak hodnika u slobodu!

261 Krijumčar zastenje duboko, upravo životinjski. Činilo se da mu bijes guši riječi. Komornik mi je morao pomodi da očistimo hodnik od prašine i krhotina opeke, a zatim siđoh u njega, otpuzah do kraja i zatražili od vojnika koji je ondje čekao da mi doda Hadžijevo oružje. Zatim se vratih u tamnicu. Halef se veoma obradovao videdi što sam mu donio. — Sidi, tek sad se opet osjedam kao čovjek — reče. — Dok čovjek nema ništa osim golih ruku, izručen je svakome tko ima jedan hitac u pištolji. Sad imam ono što trebam pa sam spreman da se upustim u borbu sa svim Sefirima svijeta. Pogledaj onoga ondje! Nede više psovati. Opazio sam da je Sefiru svezao krpu oko usta i upitao ga zašto je to učinio. — Kad si ti iščezao u ovoj jami, taj je lopov ponovo počeo govoriti o psima. Vjerojatno je mislio da du ja biti strpljiviji od tebe. Odmah sam mu s njegove odjede otrgnuo dvije krpe, pa mu jednu strpao u usta, a drugu svezao oko glave. Ako je prije govorio što je mislio, sad ima prilike da razmišlja što bi htio govoriti. Sto de biti sada? Ja sam opet naoružan pa sam spreman na sve što zatražiš od mene. — Moramo izadi da bismo sada, kad imamo vođu, pohvatali i njegove ljude. — Da, učinimo to! Oni de biti oduševljeni kad se umjesto njihovoga vođe pojave tako dva hrabra čovjeka kao što smo mi! Hodemo li se provudi kroz tu jamu? — Nedemo! Prodi demo gore kroz hodnik da krijumčarima dođemo iza leđa. Prije toga moramo Sefira malo bolje osigurati nego što je osiguran sada. — Kako demo to učiniti? — Svezat demo ga tako da se zadavi čim se pokuša osloboditi. Donesite ga ovamo. Halef i komornik ga dovukoše u srednju prostoriju. Spustio sam rešetke i povukao kračun. Zatim potražismo prikladnu uzicu, a kad smo je našli, naslo-nismo Sefira na željezne šipke i svezasmo ga o njih tako da mu je uzica bila ovijena oko vrata-i da bi se morao "zagušiti ako pokuša da se vedim naporom oslobodi. Kad smo to obavili, okrenuh se komorniku koji bi nam za naših daljnjih pothvata mogao biti samo na smetnju. — Sad demo se latiti toga da uhvatimo Sefirove ljude. Jasno mi je da jedva čekaš da se osvetiš. Ti si sam sebe nazvao vanredno hrabrim ratnikom, pa se radujemo- da deš nam svojom hrabrošdu znatno olakšati pobjedu. — Tako je! — ozbiljno naglasi Halef. — Mi trebamo takvoga junaka kao što si ti, jer de tanad kao ose letjeti amo i tamo. — Letjeti? — preplašeno upita kukavica. — Svakako!

262 — Onda de — onda de — dodi do lijepe borbe, pa mi je zaista žao što ne mogu u njoj sudjelovati. Vi i sami vidite da nemam oružja. — Onda ostani ovdje i počekaj dok dođemo po tebe. — Bere-i-huda — zaboga! — prestrašeno viknu Perzijanac. — Zar da ja sam ostanem kraj Sefira? Ako se u međuvremenu ovdje nešto dogodi? — Mi se pouzdajemo u tvoju prokušanu hrabrost kojom deš pobjedonosno svladati svaku opasnost. Rekavši to, ostavio sam ga i dohvatio svijedu da pođem ispred Halefa. Volio bih se ogledati po tim prostorijama, ali sam se toga morao sada odredi. Prešli smo iz sobe broj tri u sobu broj jedan. Tu smo ugledali stepenice koje vode gore u hodnik. Bududi da se moglo očekivati da de se gore nalaziti ljudi Sefirovog povjerenja, morao sam ugasiti svijedu. Pipajudi pođosmo uza stepenice, ja na čelu, zatim Halef a na kraju Perzijanac. Gore u hodniku bilo je potpuno tamno, ali dalje naprijed razabiralo se slabašno svjetlo. Htio sam krenuti dalje, no osjetih da mi put zakr-čuju kojekakvi predmeti. Kako sam se pipajudi uvjerio, bile su to same vrede, sanduci i omoti, dakle krijumčarena roba koja je ovdje bila spremljena. — Htio bih da znam — šapnu mi Hadži — zašto su tim stvarima tako zakrčili hodnik? — Ne možeš li to pogoditi? — Ne mogu! Zašto ih nisu odmah spustili niza stepenice? — Jer svi članovi krijumčarske družbe ne smiju upoznati ove prostorije i put koji vodi do njih. Vedina vjerojatno i ne zna da taj hodnik postoji. Oni smiju udi u ruševinu samo do određene tačke, dokle donose omote. Svega nekolicina pozna ovaj hodnik i ništa više. U njega oni unose robu. Naposljetku ima i nekoliko ljudi koji znaju za donje prostorije. Oni onda odnose robu onamo, pa ih Sefir ponekad upuduje i u druge tajne. Tako ja sebi to zamišljam, pa de vjerojatno tako i biti. Hodnik je bio samo prividno zakrčen. Osjetio sam da su lijevo uza zid ostavili uski prolaz. Njime smo polako stigli do ulaza. Pri tome je ved spomenuto svjetlo postajalo sve jasnije. Vidjeli smo da je vani u međuvremenu svanuo dan. Vrijeme je proteklo brže nego što smo mi dolje opazili. Uto mi se učini da čujem ljudski govor. Zastao sam i počeo prisluškivati. Da, to su bile poluglasne riječi koje dopirahu k nama od ulaza. Tiho smo se šuljali dalje, pa smo, obišavši oko jedne hrpe omota, ugledali i ljude koji su govorili. Bila su to tri čovjeka: jedan kraj drugoga čučali su na zemlji, gledali van iz hodnika i živo gestikulirali. Činilo se da ih je nešto uzbudilo. Sto smo im se više približavali to smo jasnije razabirali njihov razgovor. Naposljetku su se između nas i njih nalazile samo još dvije vrede, jedna na drugoj, pa sad začuh kako je jedan od njih rekao: — Ne, ne smijemo sad k njemu dolje. Znate da se neposlušnost kažnjava smrdu! — Ovako neočekivani događaj predstavlja ipak iznimku! Možda de nas baš zbog toga kazniti, jer mu to nismo javili.

263 — Imaš pravo — složi se tredi s njime. — Sto nas se uopde tiču ti gasajski psi? Cini se da je cio taj pothvat uperen samo u njih. — Bojim se da je na žalost uperen i u nas — odgovori drugi. — Zašto tako misliš? — Jer asakeri nisu otišli. Tako su opkolili cijelo to mjesto da se baš ni jedan od nas ne može odšuljati. Slutim da nisu došli samo zbog Gasaja, ved i zbog nas. Zato unatoč Sefirovoj strogoj zabrani ipak predlažem da ga obavijestimo. Bude li primljen prijedlog toga čovjeka, ovi de nas krijumčari opaziti, jer ovdje nije bilo za nas mjesta da se slobodno kredemo. Morali smo ih pretedi. Zato šapnuh Hadžiju: — Zgrabi onoga nalijevo objema rukama za vrat i nemoj dopustiti da viče! Sve se mora obaviti posve tiho. Ja du preuzeti drugu dvojicu. Polako smo se izvukli iza vreda, a kad je Halef odostraga zgrabio onog krijumčara kojeg sam mu pokazao, ja istodobno udarih šakom njegovoga susjeda, a tredega stisnuh za vrat. Grčevito je stegnuo ruke i noge, ali je i on dobio udarac po glavi i smirio se. Halef je svojega čvrsto držao za vrat, ali taj se nije još onesvijestio. Svezao sam ga uzetom kojih je bilo nekoliko u blizini, a onda sam mu, kad ga je Hadži pustio, stavio nož na prsa, zaprijetivši mu se: — Da nisi ni pisnuo, jer du te inače probosti! Ha-lefe, smotaj njegov turban u tri čepa koje demo im zatadi u usta da ne uzmognu govoriti! — S najvedim užitkom, sidi! — odgovori Hadži. — Ako taj klipan dobrovoljno ne otvori gubicu, ja du ga — on se prekinu, jer mu je pogled pao na suprotnu stijenu na koju još nismo bili pogledali- Halefove oči zasjaše. — Hamdulilah! Eno vidim svoj korbač, a i svoj nož! Dobio sam natrag svoj bič, pa je sada osvajanje svih babilonskih ruševina i uopde svih ruševina svijeta za nas prava malenkost! Halef je najprije uzeo svoj ljubljeni bič, a tek je onda krijumčarev turban razrezao u tri dijela pa mu jedan dio utrpao u usta. Ostala dvojica su također bila svezana i usta im začepljena, pa smo sad svu svoju pažnju mogli posvetiti onome što se zbivalo vani. Prizor koji smo ugledali bio je veoma zanimljiv. Da nas nitko ne opazi, oprezno smo se primakli kraju hodnika i opazili, otprilike tridesetak koraka od nas, kraj neke stazice kroz ruševine koja se spuštala dolje, petnaest lupeža sakrivenih iza nekog z'da. Nisu željeli da ih opaze vojnici koji su još zauzimali položaj što smo im ga odredili ja i kol agasi. Amud Mahuli sjedio je u sredini polukruga i promatrao uzvisinu gdje smo se nalazili. Pred njim su ležala dva reda ljudi ispruženih na tlu koje je nekoliko vojnika posebno čuvalo. Po njihovom držanju, dalo se zaključiti da su svezani. Nabrojio sam petnaest ljudi i povjerovao da su to Beduini plemena Gasai, jer ih nigdje nisam više mogao ugledati. Udaljenost je bila odviše velika a da bismo mogli razlikovati njihovu odjedu, a pogotovu crte njihovih lica, no vjerojatno su to bili oni. Kako je Amudu Mahuliju uspjelo da ih svlada? I Halef je to opazio pa mi reče:

264 — Dolje je cijelo mnoštvo vojnika. Kako su došli ovamo? Ti mi uopde nisi rekao što se dogodilo otkako si skočio u vodu. Držim da deš shvatiti da bih to volio znati. — Doznat deš, jer mi se čini da sad imam vremena za pripovijedanje. — Nede li te oni ljudi dolje smetati? — upita pokazujudi na krijumčare tamo vani. — Ne vjerujem, jer ne očekujem da de dodi ovamo. — Zar im je to možda zabranjeno? — Zabranjeno im je radi opreza da ne bi doznali gdje se nalazi hodnik. Kad bi oni smjeli udi u hodnik, ne bi se više nalazili tamo dolje, ved bi se povukli u unutrašnjost i bili bi mnogo bolje zaštideni nego tamo vani. — To je tačno. Oni vide da su opkoljeni, ali bez Sefirove zapovijedi ne smiju poduzeti ništa. Sad čekaju da se on vrati iz ruševine. Kako li de razrogačiti oči kad se umjesto njega pojavimo mi. Veselim se tome! No ti si mi rekao da deš mi ispripo vi jediti što si doživio. Sjedosmo pa mu opširno ispripovijedih što se zbilo. Razumljivo je da nismo skidali pogleda s krijumčara, no ipak se nije zbilo ništa što bi me smetalo u mom izvještaju. Ni Halef me nije prekidao. Kad sam završio, najprije se tiho nasmije a onda reče: — Sidi, imaš li nos? — S tvojim dobrostivim dopuštenjem — imam. — Onda te molim da ga malo nategneš čim ti opet jednom pade na um da mi predbaciš nešto zbog moje lukavosti! Zar je uopde mogude da si me zanrjenio s čovjekom koji nije imao sa mnom ništa zajedničko osim moje odjede? Trebalo bi se stidjeti! Kad moje poštovanje i moja ljubav prema tebi ne bi bili veliki poput cijelog mojeg srca, onda bi se obilje moga poštovanja rasplinulo u ništa. Kako du svojoj Hani, naj-ljupkijoj od svih zemaljskih ljupkosti, te Kari, svom sinu i nasljedniku koji nosi moje i tvoje ime, modi tako objasniti tvoje pogreške da mi oni povjeruju? Oboje de klimati glavama sve dotle dok se izlože opasnosti da im glave olabave i otpadnu! Sto de redi Hana kad dozna što si sve nodas počinio? A ipak to još nije sve! Sjedam se nečega što je još mnogo gore. — A što? — Znam da pišeš knjige u kojima iznosiš sva što možeš pripovijedati o meni i o sebi. Zamisli sad brojne ljude koji de, čitajudi te knjige, otkriti tajnu da u tvom razumu postoji nekoliko mjesta što ih treba slijepiti i popraviti! Nede li to za tebe biti strašno? Međutim, ja du se pokazati kao tvoj istinski prijatelj pa du ti dopustiti da to mjesto u svojem knjigama preskočiš, ali zato veoma ozbiljno zahtijevam od tebe da se ubudude kaniš toga da tražiš kod mene neprekidno takva mjesta koja bi se trebala popraviti! Nemoj sad biti odviše tužan i potišten, nego se utješi i osokoli! Ne postoji čovjek koji ne bi katkad počinio pogrešku,pa stoga ni ti ne smiješ odmah očajavati. Rado du ti pomodi da se uzdigneš iz svoje duboke žalosti koju si sam skrivio pa ti izdajem utješnu svjedodžbu da se opdenito nisi baš loše ponio. Sto je istina istina je i ja to priznajem. Peder-i-baharat i njegovi drugovi leže u

265 okovima, Sefira smo također uhvatili, a Gasaji leže dolje, pa se sad radi samo još o tome da uhvatimo i ovih petnaest krijumčara. Što misliš kako bismo to najlakše izveli? — 1 ti mene pitaš? Halefe! Čovjeku kojemu je toliko potrebno da ga sljepljuju i popravljaju, kao što je to potrebno meni, ne smije nitko dopustiti da se miješa u tako važne stvari. Naprotiv, smatram potrebnim da ti stupiš na moje mjesto i da dovršiš čitavu stvar. Halef se počeše po zatiljku. — Eto, takav si ti! Ne podnosiš nikakav ukor, a ipak je kritika živi stric i pradjed svakog popravka. Kad bih sad ja stao na čelo ovog pothvata, požnjeo bih cijelu slavu i sve časti pa tebi za tvoje knjige ne bi preostalo ništa nego da rekneš da si i ti bio prisutan. To ne želim. Kao tvoj zaštitnik želim da ljudi spoznaju tvoju vrijednost i da se nauče da te poštuju kao moga pratioca. Možeš dakle mirne duše odrediti što se ima dogoditi. Sve de to izvrsno prodi, jer ja stojim vjerno uza te, a ti znaš da se možeš u mene pouzdati. — Hvala ti, moj dragi, moj obzirni i moj požrtvovni prijatelju! Moje je uho oduševljeno zbog tvojih riječi, a moje je srce puno naslade zbog tvoje dobrote i tvoje obzirnosti! Sada, kad mi ti to dopuštaš, ja du napregnuti svoj ograničeni duh da pronađem pravi način kako bismo te krijumčare... — Ne, sidi, ograničen nisi! — uvjereno me prekine. — To nisam htio redi a nisam ni rekao! Tvoj je um svojom duljinom modniji od moga pa me ne dostižeš samo u širini. Ne može biti dakle govora da si ograničen. Skupi samo svo potrebno samopouzdanje pa deš sigurno nadi pravo rješenje! Ja sam sad uz tebe, ja tvoj vjerni Halef! — Dobro! Tvoja me prisutnost krijepi i podstiče. Uz pomod tvoje uviđavnosti i tvojega vrijednog, uvijek izvrsnog savjeta, ja du nadodi na pravu pomisao kako bismo pohvatali krijumčare na što neopasniji način. — A' što deš učiniti ako se oni budu branili? — Branili? A kakvim oružjem? — Svi imaju noževe, a kod nekih vidim i pištolje! — Noževima bi nam mogli nauditi samo u borbi prsa o prsa, ali mi demo paziti da nam se ne približe. Iz daljine ne mogu nam nauditi ni. taneta iz njihovih starih furuda1. Puške nemaju sa sobom. Sigurno su ih negdje spremili. Pogledat du ne nalaze li se možda negdje vani u blizini. Legao sam na pod i otpuzao iz hodnika. Nisam se prevario. Puške su bile naslonjene na zid lijevo od ulaza, dok je desno ležala hrpa pojedinačnih opeka, a i takvih gdje je po nekoliko bilo još međusobno vezano smolom. Neke od tih opeka pokazivale su na vanjskoj strani slova klinovoga pisma pa nije bilo teško pogoditi da sačinjavaju vrata na rupi iz koje sam se izvukao. Ležao sam gornjim dijelom tijela izvan otvora u zidu, ali nitko me nije opazio. Upravo sam se ht!o povudi, kad se jedan od krijumčara okrene i pogleda gore. Ugledao me je i odmah prepoznao da sam stranac. Kriknuo je, upozorio svoje drugove na mene i pokazao u mene rukom. Brzo sam i odlučno skočio na noge, izvukao svoju opetušu iz hodnika i uperio je u te ljude. Halef se odmah poveo za mojim primjerom.

266 — Efendija! - začuh ih gdje viču. - Efendija! Slobodan je! Teško nama! Skoč;li su na noge, pa su ih sad vojnici mogli odozdo ugledati. Mislili su samo na Halefa i na mene, a zaboravljali su vojnike koj ma se nisu željeli pokazati. Doviknuh im: — Ostanite gdje jeste, jer demo inače pucati!. Tko se makne s mjesta gdje stoji odmah de dobiti tane! — Ali ti deš prije toga dobiti moje! — odgovori jedan, izvukavši svoj pištolj i opalivši u mene. Tri druga dadoše se zavesti pa se povedoše za njima, ali nijedan hitac nije pogodio. 1 plural od farđ = kubura — Vi ste se usudili da pucate na nas — odgovorili. — Sada dolazi kazna. Oborit du vas na zemlju, pucajudi vam u noge. Pripazite! Brzo sam ispalio četiri hica, i sva se četiri krijumčara srušiše. Urlali su silno glasno, ali su zato ostali posve zanijemili. Još nikad nisu vidjeli i čuli četiri tako brzo ispaljena hica iz jedne cijevi, pa msu to uopde mogli shvatiti. Halef iskoristi njihovu zapanje-nost da ih pouči na njegov poznati način. — Sto ste toliko razjapili oči i gubice? Efendijeva je puška čarobna pa može tisudu godina neprekidno pucati a da je on ne treba puniti. Sad ste i sami uvidjeli da nijedan njegov hitac ne promaši. Mi smo savladali sve koji su se nalazili u unutrašnjosti ruševine. Sad se i vi morate predati, jer de čarobnoj puški ne možete usprotiviti. Efendijo, pokaži im kako brzo slijedi jedno tvoje tane za drugim i kako sigurno pogađaš njima. — Dobro! Neka vide — odgovorih. — Još jedanaestorica stoje uspravno. U svaku od te dvadeset dvije noge poslat du jedno tane! Nanišanih, a oni u istom trenutku svi čučnuše, pokriše rukama i odjedom noge i stadoše drečati što su god glasnije mogli. Svi su pogledi bili upereni u nas, pa tako krijumčari nisu opazili što se dogodilo pred ruševinama i što se ondje još događalo. Kol agasi je naime čuo hice i ugledao me. Možda me je unatoč udaljenosti prepoznao, ili je pomislio da hici znače borbu. Gdje se god bori, tamo ima i neprijatelja. A neprijatelj krijumčara mogao sam biti samo ja. Morao mi je pritedi u pomod, pa je zapovjedio svojim ljudima da se uspnu na ruševine. Oni se brzo uspeše, a da to krijumčari nisu primijetili jer su bojažljivo čučali iza kamenja. Kol agasi je bio tako pametan te je svoje askere poslao da se uspnu u širokoj liniji, tako da ni sada nije bilo nikakve pukotine kojom bi krijumčari mogli pobjedi. Ona četiri ranjenika podizala su veliku buku, istodobno jadikujudi i psujudi. Nismo se ni obazirali na njihove uvredljive poklike. Sve su to bile kukavice. Bili su doduše nadareni potrebnom spretnošdu za nodno krijumčarenje i šuljanje, ali nisu imali nikakve sklonosti za smiona djela pa je to vjerojatno bio razlog zašto se Sefir nije njima poslužio za napadaj na karavanu piškidmet bašija, ved je za taj pothvat unajmio Beduine. Da bi privukao njihovu pažnju i da im ne bi dao vremena da se osvrdu, Hadži im je održao govor u kojem im je dokazao da su izmet čovječanstva, a mi smo, naprotiv, najsjajniji junaci. Potpuno je

267 postigao svrhu, jer još nije ni izdaleka dovršio govor, kad se Amud Mahuli sa svojim ljudima pojavi pred ostacima ruševina, iza kojih su čučali krijumčari. Zato Halef zastade i obrati se meni: — Askeri su stigli! Moram dakle na žalost prekinuti svoju kaznenu propovijed. Sad opet dolaziš ti na red. Izvoli nastaviti! — Ne pada mi na pamet. Bit de dovoljno da dadem znak rukom. Kol agasi je stajao iza krijumčara, uperivši pogled u mene. Domahnuh mu. On viknu zapovijed, a njegovi vojnici jurnuše na krijumčare koje je taj iznenadni napadaj toliko prestrašio da uopde nisu pomislili da se brane. Naša pomod nije bila potrebna pa smo kao gledaoci mogli ostati gdje smo se nalazili. Ipak je moj Hadži bio nemiran poput žive, pa se nikako nije mogao suzdržati a da se ne umiješa: — Ovdje u hodniku sam vidio uže od paominog lika — reče — na koje možemo svezati te lopove, jednog uz drugoga, kao što se na uzicu nižu datulje. Podi du po njega. Uđe u hodnik, iznese cijelu hrpu užadi, uzica i remenja, pa ih odnese vojnicima. Bio je pravi užitak gledati kako je upravljao vezanjem krijumčara koji su se opirali. Kad je to bilo gotovo, vojnici odvedu krijumčare, svezane u dugačkom nizu o jedno uže, niz ruševinu. Ranjenike su morali nositi. Ona tri čovjeka koja smo iznenadili na ulazu morala su se priključiti zarobljenicima. Kad je čitava povorka krenula, pristupi mi kol agasi, upitavši me: — Efendijo, kako ti je uspjelo da se uspneš ovamo? Kad si se ono rastao od nas, pošao si prema drugoj strani ruševine. I sam sam se začudio kad te onda ugledah ovdje gore. — Jesi li me odmah prepoznao? — Jesam! Mi smo ovu stranu tako čvrsto zaposjeli da se nitko ne bi nikako mogao provudi kroz naše redove. — Možda du ti ispripovijediti kako sam uspio preletjeti preko Birs Nimruda i spustiti se ovamo. — Preletjeti? Ne, preletio nisi. Ovdje vidim ulaz. Možda i na protivnoj strani postoji takav ulaz koji si poznavao. Ušao si ondje i prošao si cijelom unutrašnjošdu ruševine. — O tome kasnije! Sad mi reci kako ti je uspjelo uhvatiti Gasaje? — Posve jednostavno. Promatrali smo ih sve dok onaj Perzijanac, sandžakijev prijatelj, nije svršio i otišao. Mislio sam da si mu ti smrvio ruku, ali čini se da ta rana nije bila odviše teška, jer je doduše imao povezanu ruku, ali se ipak mogao služiti prstima. — Da, to je i meni dokazao. — Kad je otišao, spremiše se i Gasaji za odlazak. Pri deobi plijena dobili su konje i deve iz karavane piškidmet bašija. Dopustim li da uzjašu te životinje, morao sam računati s time da du izgubiti bar nekoliko ljudi. Nisam to dakle nikako smio dopustiti. Privukao sam dio svojih ljudi pa smo ih napali tako neočekivano, da su se prestrašili tako kao što su se maločas prestrašili krijumčari. Nekolicinu koji

268 su se branili oborismo kundacima. Tako smo ih lako svladali da sam se upravo začudio. Istina, borba se nije odvila tiho, tako da je buka upozorila krijumčare. Morao sam dakle što se god brže dalo opet povudi liniju koja je opkoljavala cio ovaj prostor da krijumčarima onemogudim bijeg. Uvidjeli su ubrzo da su opkoljeni pa su se povukli gore, ali se nisu usudili da nas napadnu. I sam znaš što se zatim dogodilo. Znao si koliko ih ima, a tvoj je uvjet bio da ne dopustim ni jednome od njih umadi. Nije bilo samo Perzijanca i još jednog čovjeka, no ne vjerujem da smo tome mi krivi. Potpuno sam uvjeren da se nisu mogli provudi kroz naše redove. — Nemoj se brinuti za svoju nagradu! Mi smo te ljude sami pohvatali. Lice staroga oficira, dosad malko zabrinuto, opet se razvedri. Na njemu se pojavi povjerljiv i lukav smiješak te me upita: — Onda te vjerojatno smijem upitati: je li netko umakao, efendijo? — Imamo ih sve. — Tvoj je uvjet dakle ispunjen. — Jeste! — Bududi da si sam upravo spomenuo riječ nagradu, sigurno se nedeš razljutiti na mene ako i ja pomislim na to. Ili hodeš li mi to možda zamjeriti? — Zamjeriti? Nedu! Ti nesumnjivo imaš pravo da me podsjetiš na moje obedanje. Druga je stvar da li vjeruješ hodu li ga modi ispuniti. — Neka to Alah dade! — viknu Amud Mahuli, duboko uzdahnuvši. — Hm! Ipak se čini da nisi u to baš posve uvjeren. — Oprosti, efendijo! Ti si glasovit čovjek, stojiš u padišahovoj sjeni i smiješ p'sati izvještaje koje čita serasker. Opazio sam i to kako je paša iz Stambula prijazno razgovarao s tobom. Uvjeren sam dakle da de ta visoka mjesta u vladi saslušati tvoje riječi i tvoje prijedloge, te da de ih uzeti u obzir, ali — ali... — Sto, ali? — Da bih odmah imao postati bembaša, to — to... — Samo nastavi! — To ti ipak nede uspjeti! — Zašto nede? — U prvom redu jer si stranac, a o meni odlučuju samo visoki oficiri koji su Turci i muslimani. — Lijepo! A drugo?

269 — Drugo, jer tvoj utjecaj ne može djelovati ved sada, bududi da tvoj izvještaj seraskeru nije još stigao1 u njegove ruke. — Ako jedino to smeta, onda tvoje imenovanje za bembašu ne stoji loše. Ja nikad ne obedajem ništa za što nisam uvjeren da mogu i održati. Seraskera danas ne trebam. Upravo zato što sam došao sa Zapada možeš se pouzdati u moju riječ. Rekao sam ti: ako ne dopustiš da umakne nijedan od tih trideset i pet ljudi, ti deš odmah postati bembaša. Sto sam ti rekao, to vrijedi. — Alah! Efendijo, onda uzmi u obzir da nam nitko nije pobjegao. — To i uzimam u obzir. — Prema tome bi ja sad morao biti bembaša? — Ti i jesi bembaša! — Ali ja o tome ne vidim i ne zapažam ništa. — Onda pročitaj, pa deš shvatiti. Izvukoh ispravu što je dobih od Osman-paše i pružih mu je. Amud Mahuli je uze, stade je čitati, teško se mučedi i odgonetavajudi pojedina slova. Očekivao sam glasan izraz radosti, ali sam se razočarao. Kad je Amud Mahuli pročitao isprave, nije se ni pomaknuo, ved je nijemo gledao preda se. Onda mu se tijelo grčevito zatrese, kao da želi glasno zajecati i kao da pokušava obuzdati jecaje, ali iz očiju mu briznuše krupne suze, skliznuvši niz suncem opaljene mršave obraze. Zatim priđe k meni i uhvati me za obje ruke: — Oprosti mi, efendijo, što sam posumnjao da deš tako brzo modi izvršiti svoje obedanje. Ti si me oslobodio teške nevolje. Sad sam se riješio svih svojih briga i u mom srcu ima mjesta samo radost i zahvalnost. A sad mi kaži što da učinim? — Ja imam ovdje gore još posla s Halefom, a ti se vrati svojim ljudima da posvetiš svu svoju pažnju zarobljenicima, jer ti snosiš odgovornost da svi budu ovdje na broju kad stigne Osman-paša. — Hode li on dodi ovamo? — Nadam se da hode! Pošalji odmah glasnika na brzom konju u Hile. Neka pođe po pašu i neka ga dovede ovamo. — Poslat du svoga najboljeg jahača. A sad još jedno pitanje, efendijo! Hodeš li mi za nj možda zamjeriti? — Sigurno nedeš pitati ništa što mi se ne bi svidjelo. Govori dakle. — Mislio sam ono obedanje što si ga dao mojim askerima. — Ah, oni obedani pijasteri?

270 — Tako je! Ne ljuti se što te podsjedam na to, ali ja od srca priželjkujem takvu radost svojim vojnicima. Veseo sam pa treba da se i oni raduju. — Ova ti tvoja skrb služi samo na čast. Ponovo ti velim: što obedam to i držim. Oni de dobiti novac. — Smijem li to saopditi svojim ljudima? — Smiješ! — Hvala ti! Amud Mahuli krenu, ali se nakon nekoliko koraka osvrnu, rekavši: — Efendijo, kad bi u srcima svih ljudi bilo toliko ljubavi i dobrote kao što je u tvojem srcu, onda bi ovaj svijet bio pravi raj. Zatim siđe. RIZNICA BIRS NIMRUDA Gledali smo za starim, čestitim i sada tako radosnim čovjekom, sve dok nije posve sišao. Bilo mi je neobično drago da sam mu mogao pomodi, pa sam upravo dirnut gledao za njim. I Halef je isto osjedao. — Eto opet jedan čovjek kojega si učinio sretnim, sidi! Međutim, maločas si mi rekao da svaki vojnik ima dobiti stotinu pijastera, a svaki podoficir dvije stotine. To je više od šest tisuda pijastera. Odakle deš ih uzeti. Iz svoje vlastite kese? Onda mora da je ona mnogo dublja i bogatija nego što sam dosad pomislio. — Mi imamo mnogo više novaca nego što ga trebamo, dragi Halefe. — Gdje? — Pokazat du ti to. — Alah! Ved nasludujem! U ruševinama se nalazi novac? — Tako je! — Mašalah! Tko de ga dobiti? — Prema mom shvadanju, moja je dužnost da ga predam paši. — Paši? Čini mi se da postoji samo jedan jedini paša kojemu taj novac pripada, a to si ti. — Zašto? — Jer si ga ti otkrio. — Moje se mišljenje o otkrivanju ne pokriva s tvojim.

271 — Onda imaš bar pravo na nalazninu, pa možeš zahtijevati da ta bude visoka. — To i kanim učiniti. — Koliko deš zatražiti? — Zatražit du da naš bembaša u Bagdadu dobije ono što mu je Sefir oteo. — To je dobro, pa me veoma raduje. Dalje! — Nadalje treba od toga platiti nagrade što sam ih obedao vojnicima. — I to odobravam. Dalje! — Više ništa. — Sto? Više ništa? Za tebe i za mene ništa? — Ništa! — Čuj, sidi, to je mjesto u tvom razboru koje treba slijepiti i popraviti. Zamisli samo što smo mi sve poduzeli i na što smo se sve usudili, te kako smo pri tom prošli, sve u želji da upoznamo tajne Birs Nimruda. I zato sad nemamo dobiti ništa, baš ništa? Nijedan trhonoša ni nadničar ne radi badava, pa zar da smo mi, najhrabriji junaci cijele turske carevine, a i svih drugih zemalja, više puta stavili na kocku svoju slobodu i svoj život, a da pri tome ne dobijemo ni jednu jedinu paru od svega novca što je otkriven našom zaslugom? O sidi, ti si odviše tankodutan! — Upravo zbog toga jer nisam trhonoša ni nadničar, moja mi čast zabranjuje da za sebe lično zatražim bilo kakvu nagradu. Uvjeren sam da de i tebe tvoj osjedaj časti spriječiti da dopustiš da s tobom postupaju kao s nadničarom. — S nadničarom? Čuj, sidi, ja sam šeik glasovitih Hadedina od velikog plemena Samara, i teško onome tko bi se usudio da mi uskrati dužno poštovanje! Ne treba meni toga novca! Ne želim nijedne pare. Smatram da odlično postupaš pa se s tobom potpuno slažem u tome da stojimo odviše visoko a da bi nas to malo novca moglo zamamiti da ga pogledamo. Mi ga ne trebamo. To je riješeno. Nešto je drugo za mene mnogo važnije. — A što? — Obedanje koje si mi dao. Ti želiš bivšem kol agasiju a sadanjem bembaši i njegovim vojnicima održati riječ, pa se nadam da du i ja dobiti ono što si mi obedao? " - A što to? — Moj korbač za Sefira. — Ta de ti se želja ispuniti. — Kada?

272 — Čim ga izvadimo odozdo. Sad demo k njemu da vidimo kako mu je. Onda demo pregledati te prostorije, a kad to obavimo, izvest demo ga napolje. Ti deš svijetliti. — Ja? Ne bi li to radije učinio koji askari? — Ne! Dok ne stigne paša, ne smije u unutrašnjost Birs Nimruda udi nitko osim nas. — A komornik? — On je dovoljno vidio, pa neka se sad pridruži vojnicima. Bit de mu milo da smije izidi iz mračnoga hodnika. — Treba li da pođem po hrabrog komornika? — nasmiješi se mali šeik. — Pođi! Kad ga je doveo, piškidmet baši nije umio sakriti koliko mu je laknulo što je izišao iz šikem-i-herebe1, kako ju je nazivao. Duboko je odahnuo i čas kasnije iščezao među askerima. Mi zađosmo opet u hodnik i to do one udubine u kojoj su se nalazile uljanice. Pripalismo ih i priđosmo kutu iz kojeg su se spuštale stepenice. Na rubu u hodniku nismo se ni obazreli. Nismo pretražili ni prostoriju broj jedan, ved smo najprije pošli da pogledamo Sefira koji je ležao u sobi broj tri. Još se nalazio u istom neugodnom položaju u kojem smo ga ostavili, privezan uza željezne šipke. Bio je prisiljen da ostane nepomičan i da glavu neprekidno drži uvis, jer čim bi je spustio, odmah bi mu uže, čvrsto svezano oko vrata zaustavilo dah. Nalazio se dakle u stalnom strahu da de se ugušiti, pa je bilo dakle razumljivo kad nam je sav raspaljen doviknuo: — Jeste li najzad ipak došli! Zar se tako vežu ljudi? Odvežite me i oslobodite me, jer vaš život inače 1 trbuh ruševine nije vrijedan ni lule duhana! Otidi du sandžakiju i teško vama kad dozna što ste se ovdje usudili izvesti. Samo vas moj zagovor može spasiti pred propašdu! Halef se raskoraci pred njim i upita: — Ah, ti bi nas dakle htio zagovoriti? — Htio bih, ali samo ako smjesta prekinete svoje neprijateljstvo prema meni. — Oh, mi jedva čekamo da ti uzmognemo iskazati takvo prijateljstvo. Na žalost nam to ne bi ništa koristilo, jer je tvoj zagovor isto tako nemodan kao i tvoj sandžaki. On leži u tamnici, a ruke su mu ukrašene lancima. — Lažeš! — Nemoj nas vrijeđati, jer du ti inače bičem dokazati da govorim istinu. Upravo se ti ne bi smio čud.ti tome što ja govorim o tamnici, jer si jedino ti kriv što je on zatvoren? — Ja?

273 — Da, ti! Bila je silna glupost što si Peđer-i-ba-harata poslao k njemu s pismom. To su pismo otkrili i oduzeli. .Sad znaju kakva posla imaš ti ovdje u Birs Nimrudu, a poznaju i sve ostale vaše tajne. — Uostalom, što se bav:m s tobom?! Ima ovdje ljepših stvari od čovjeka koji nije vrijedan da ga se i jednom pogleda. Nisam se obazirao na njihovo rječkanje, ved sam, držedi svjetiljku, prešao u sobu broj dva. Sad je i Halef došao za mnom. Ogledali smo se po toj prostoriji, a onda i po susjednoj. Naš stari bagdadski gostoprimac za:sta nije pretjeravao govoredi o robi koja je ovdje bila nagomilana. Uostalom, tu je vladao takav savršen red da bi čovjek mogao pomisliti da se nalazi u skladištu nekog urednog trgovca. Svaki omot i svaki predmet nosio je papirid na kome je bio zabilježen sadržaj. Bilo je dovoljno da pročitamo natpis i doznamo što se sve ovdje nalazi. Bilo je tu duhana iz Rešta, najboljeg opija, hašiša, meda od tamariska, hene, krapova crvenila iz Tebrisa, šafrana iz Saflora, suhog grožđa, sušenih krušaka, grožđica iz Savse, džulaba1 i prekrasnog skupocjenog 1 ružina vodica etr-i-džula1. Bilo je tu mirisnoga sapuna iz grada Kuma, sumpora iz Demavendija, arsena iz Kasvina, za tim dragocjenih janjedih krzna iz Buhare i Kuma, ve likih teških bala marokena koji u Perziji nazivaju čerm-i-hamadani, te sagri-šagrina izrađenog od kože . s leđa divljih magaraca. Skladište je bilo vanredno bogato različitim tkaninama za odjedu, baršunom, svilom, vunom, pamukom i drugim, a isto tako puno bogatih šalova i sagova. Sefir je morao biti uvjeren da je ovdje posve siguran, jer mu inače ne bi palo na um da ovdje skupi toliku robu. Šta li je morao sad osjedati, videdi nas kako nesmetano promatramo njegovo blago! Bio je miran te dugo vremena nije rekao ni riječi. Kad smo stigli do ved spomenute škrinje i kad sam izvukao ključ koji sam mu oduzeo da njime otvorim škrinju, glasno viknu: — Stoj! Da se niste usudili otvoriti ovu škrinju! Ipak stavih ključ u ključanicu i okrenuh. Kad je Sefir čuo taj zvuk, zaurla: — Čuvaj se! Ne dirajte ništa! U škrinji je sakrivena magija koja upropaštava svakoga tko ne pozna njezinu tajnu! — To me vanredno raduje — nasmije se Halef. — Ta tvoja čarolija vjerojatno spada u područje crne magije, a bududi da se vrlo dobro razumijem u bijelu magiju, to mi se ovdje pruža najbolja prilika da doznam koja je magija modnija, crna ili bijela. — Crna, crna je modnija! Čuvaj se! Da nisi ništa taknuo! — Ako je zaista tako, mi se ipak ne moramo bojati, jer je moj efendija majstor u plavoj, crnoj, crvenoj, zelenoj i žutoj magiji, a ti deš ubrzo razabrati da se tvoja crna magija nikako ne može suprotstaviti toj četverostrukoj i šarenoj znanosti. Sidi, otvori dakle, mirno! Podigoh poklopac.

274 — Zatvori škrinju, zatvori je! — opomenu me Sefir tako žestoko da ga je izdao glas. — Inače de te ta čarolija stajati života! 1 ružino. ulje — Ne budi smiješan! - odgovorih mu sada. — Zar zaista misliš da de Evropljanin povjerovati u takvu naivnost zbog koje bi ti se kod nas narugalo svako dijete? Škrinja je otvorena. Gdje je sad tvoja čarolija? — Onda budite prokleti u životu i prokleti zauvijek! Halef skoči k njemu. Svjetlo svjetiljke nije dopi-ralo donde. Začuo sam oštar udarac, a zatim bolni krik, a onda se sve utišalo. Hadži se vratio, ne rekavši ništa. Sve da je i htio nešto redi, ipak bi mu riječ zastala u grlu kod prizora koji mu se ovdje pružio. Kao dječak koji se ne slutedi ništa silno iznenadio. Halef raširi prste i ukočeno se zagleda u svjetlucavo zlato i srebro, u sjajne dragulje koji su ležali pred nama. U izrezbarenim drvenim zdjelicama vidjeli smo cijele hrpe inozemnih zlatnika i srebrnjaka, dok je u pojedinim pretincima ležalo mnoštvo brušenih i nebru-šenih dragulja i poludragulja. Osim toga tu je bila cijela hrpa prstenova, ogrlica, narukvica, lanaca i kojekakvog drugog nakita. U toj je škrinji ležao cio imutak. Kad sam izvukao neke pretince, ugledah dragocjene pištolje i bodeže koji su ispunjavali donji dio škrinje. Kraj njih su ležale dvije knjige. Otvorio sam ih. Tko bi to mogao zamisliti! Bile su to poslovne knji-gje čije su zabilješke obuhvadale više godina i sadržavale sve primitke i izdatke. Doista, da se začudiš! . — Mašalah! — napokon se javi Halef. — Mozak mi je zastao! Sidi, daj me udari u rebra da se opet pokrene. — Zar se mozak kod tebe nalazi među rebrima? — upitah ga. . — Ovoga časa ne mogu znati gdje se nalazi, samo osjedam da nije ondje kamo bi spadao. Koliko li novaca! Kakvih li divnih dragulja! Ja nisam draguljar pa dakle ne znam kako se zovu. Znaš li ti možda njihova imena? — Što bi mi koristilo da ti ih i nabrojim? Dragulji ne bi ipak postali naši! — Da, zapravo moja osjetljiva duša veoma tuguje što ih smijem samo promatrati, a ne smijem ih staviti u džep! Pogledaj samo ovu divnu narukvicu! Kakvo je to kamenje? — To je jedan almas1, jedan sumurud2 i jedan ja-kut3, a na njega se nastavlja trostruki red firusa4. — O, sidi, kako bi moja Hana, najljepša među ženama, kliktala od radosti da joj donesem taj nakit i da njime ukrasim njezinu ljubljenu ruku! Zar mi zaista stojimo tako visoko da ne smijemo uzeti ništa od svega toga? — Stojimo! — Zar je naša čast zaista tako silno uzvišena da bismo je uvrijedili s nekoliko takvih kamenčida? — Posve sigurno.

275 — Onda se sjeti ljupke tamnoputne gospodarice tvojega šatora! Zar ona ne uživa u tome da se ukrašuje? — Najljepši njezin i moj ukras je poštenje,"a sve što ovdje leži tuđe je vlasništvo. Uzmi to u obzir. — Uzimam to u obzir, ali istodobno uzimam u obzir i to da je prava sramota što smo otkrili to bogatstvo, a ne smijemo ga zadržati. Nadam se da je dopušteno bar to da zavučem obje ruke u to blago i da ga malo isprevrnem? — Protiv toga nemam ništa. Ako uživaš u tome, ti samo zavudi ruke u zlato! — Odmah, odmah! Pogledaj samo kako to svjetluca, kako sja! Moj mali Hadži bio je savršeno čestit čovjek, ali ga je to kamenje ipak privlačilo. Zato mu rekoh, dok je preturao po njemu i puštao da mu s jednog dlana curi na drugi: — Prijazna zraka iz očiju tvoje Hane ljepša je i tisudu puta vrednija od svega tog mrtvog svjetlucanja. Brzo izvuče ruke i toplo mi se zagleda u lice. — To je zaista istina, sidi! U očima o kojima govoriš, stanuje svjetlo ljubavi, prema kojemu je sve ovo svjetlucanje puka tama, nevidljivi uštap. Ja sam bogatiji, mnogo bogatiji od onoga siromaha kome de pripasti to zlato i to kamenje. Ne bih se zamijenio s njime. Radosni smijeh iz ustiju moje Hane, najljepše 1 dijamant 1 smaragd ' rubin 1 tirkiz od svih žena, zvuči ljepše od zveckanja tog novca. U njezinim očima i njezinom smiješku stanuje duša, ali u tom mrtvom blagu nema duše. — Alah, što to vidim! Opet zavuče ruke u dragulje i izvadi prvi komad na koji se namjerio. Njegov poklik potakne i mene da pogledam što ima. — Pogledaj, siđi, slika, dvije slike! — nastavi. — Mora da su pripadale nekom kršdaninu, jer muslimanima je zabranjeno da se dadu slikati. Ipak je odjeda tog čovjeka i te žene perzijska. Pogledaj samo! Pružio mi je malu dvostruku sliku uokvirenu draguljima. Kad mi je pogled pao na nju, umalo što nisam kriknuo od iznenađenja. Poznao sam Perzijanca čije sam lice gledao. Ovdje se nije radilo o sličnosti, ved to je bio on, svakako je bio on, naime Džafar, s kojim sam se sreo prijeko na zapadu Sjedinjenih Država. Kraj njega sam ugledao upravo divno istočnjačko žensko lice s tajanstvenim tamnim očima, ali zagonetnim crtama lica kao u sfinge, lica koje je smjesta zaokupilo moju pažnju. Izvornik te slike nipošto nije bila žena koja je u haremu duševno zahirila, ved sigurno neka istaknuta ličnost. Oštrije pogledavši opazili ispod obje slike dva fina potpisa urezana u zlatni okvir. Potpisi ispod muške slike glasio je Džafar-mirza, a ispod ženske šahsade Kanum Džul.

276 Sjetio sam se da riječ mirza, ako stoji ispred imena, predstavlja opdi naslov, koji u Perziji dobiva svaki obrazovani čovjek, a osobito učenjaci, pjesnici i drugi. Stoji li pak ta riječ iza imena, onda znači princa kraljevske krvi. Prinčevi koji su u blizom i krvnom srodstvu sa šahom, nose naslov šahsade. Ako riječ kanum koja znači dama stoji iza riječi šahsade, onda je time mišljena princeza. Iz toga slijedi da je moj nekadanji suputnik Džafar bio princ, te da druga slika ima predstavljati neku princezu, krvnu rođakinju perzijskog šaha. Bududi da su obje slike bile u jednom okviru, morao sam pretpostaviti da obje te osobe stoje u uskoj vezi. Nisam mogao znati u kakvom odnosu, ali iz okolnosti da se oboje dalo slikati moglo se zaključiti da su se uzdigli iznad običnog načina mišljenja, što nije bilo čudo kod Džafar-mirze koji je toliko mnogo putovao. Sto se tiče šahsade Kanum, bio je vjerojatno opravdan zaključak da je ona jedna od onih samostalnih, Istočnjacima nemilih dama. Ako ved i kod nas ne zvuči ponajbolje kad govorimo o „emancipiranoj ženi", onda se to na Istoku osjeda još znatno jače. Žena koja uspije da odbaci sve predrasude i sve obzire, te razbije okove strogo izdvojenoga života žene, sigurno ima veoma živahan temperament, a osim toga — molim da se smijem poslužiti obljubljenim izrazom svoga malog Halefa — različite šejtane u tijelu. Zato Istoč-njak nipošto ne želi da mir svojega harema pokvari prisutnošdu takve „đavolice". Okolnost da se princeza zvala Džul, nije bila nimalo upadljiva, ali sam pri tome odmah pomislio na Džul-i-Siras. Možda je to bila posljedica dojma što ga je slika učinila na mene. Sfingine crte toga lica neobično su pristajale uz onu zagonetnost kojom je za mene bila okružena „ruža iz Sirasa". Sve te misli prolete mi brzo glavom, no ipak je Halef opazio da su slike izazvale moju osobitu pažnju. — Ti te slike tako neobično gledaš, sidi — reče. — Poznaš li možda toga čovjeka ili tu ženu? — Govori tiše! — opomenuh ga šapatom, spremivši sliku u džep. — Sefir ne smije o tome ništa čuti. Per-zijanci se ne pridržavaju onog tumačenja kurana prema kojemu je zabranjeno slikati ljude i životinje. Čovjeka kojega predstavlja ta slika moraš i ti poznati. To je Perzijanac po imenu Džafar koji je prije više godina bio gost Hadedina. — Sjedam se. Zašto si spremio tu sliku? — Šapnu. — Kaniš li je zadržati? — Kanim! — Ali si maločas rekao da su sve te stvari tuđe vlasništvo. — Onda nisam vidio još tu sliku. — Čini se da te ona najednom izvukla iz velike uzvišenosti tvoje časti. A što onda ako se i ja dadem povudi dolje zamamljen ljepotom narukvice? — To je nešto posve drugo. S tom je slikom povezana veoma zamršena stvar koju ti još danas ne mogu objasniti. Ne smijem je ostaviti ovdje, ved je moram ponijeti sa sobom. Možda du sresti njezinoga pravog vlasnika kome je slika vjerojatno ukradena. Osim toga čini se da je ta slika povezana s jednom tajnom čije rešenje leži na našem putu. To nije krađa, ved mi mudrost nalaže da je ponesem, ali ne za sebe samoga. Dođi, sad demo izadi!

277 — A kamo? — Van k vojnicima. — Hodemo li Sefira ostaviti ovdje? — Nedemo, povest demo ga se sobom. — A što je s batinama koje de obradovati njegova leđa i moju dušu? — Zar se to tako žuri? „ — Da, veoma se žuri, sidi! Ono što netko drugi treba od mene dobiti ne volim zadržati ni minutu dulje nego što je prijeko potrebno, pa prema tome ni batine koje su ved davno trebale prijedi u njegov posjed. Moram ih se riješiti i želim ih se riješiti, jer smetaju mojoj ugodnosti budem li ih i dalje morao nositi sa sobom. — Onda .demo se sad požuriti da se što brže oslobodiš toga teškog tereta. Zaključah škrinju i spremih ključ. Kad smo opet prišli Sefiru i kad ga je obasjalo svjetlo uljanice, opazih na desnoj strani njegova lica oteklinu. Bila je to posljedica udarca kojim je Halef odgovorio na njegovu grubu kletvu. Odriješismo ga od željeznih sipki i oslo-bodismo mu noge, ali smo mu laktove tako čvrsto svezali na leđima da je i dalje ostao u našoj vlasti, premda je sad mogao hodati. Zatim se uspesmo gore. Pošao je s nama bez opiranja, ali nije rekao ni riječi. Činilo se da de ga zagušiti bijes koji je kuhao u njemu. Vani na otvorenom djelovalo je njegovo lice posve drukčije nego dolje kod slabašnog svjetla male uljanice. K onoj staroj brazgotini na lijevoj strani njegovoga lica koja ga je iznakazivala, pridružila se sad tamna oteklina na drugoj strani lica koja je brzo rasla. K tome su pridolazili dugački raščupani brkovi, prijetedi pogled njegovog krvlju podlivenog oka i obješena donja usnica. Upravo me je spopala jeza kad sam pred sobom ugledao to odbojno lice. Perzijanac je htio sidi niz ruševine, ali mu zapovjedili da sjedne. Učinio je to šutke, ali s takvim pogledom koji bi me bio uništio kad bi mu se želja mogla ispuniti. — Zatvorit demo ulaz — rekoh Halefu. — Čime? — upita. — Opekama koje ovdje leže. Kad je Sefir čuo te riječi, podrugljivo se nakašlje, a ja nastavih, odgovarajudi na to ruganje: — To je naime veoma lako, samo ako čovjek zna kako treba postupiti. Možeš li se, dragi Halefe, sjetiti onoga pisma što sam ga izvadio Peder-i-baharatu iz džepa, pročitao ga i ponovo ga stavio u njegov džep? — Mogu, sidi. — To je pismo sadržavalo crtež koji se odnosio na ovaj ulaz. Upravo je nevjerojatno kako su svi ti ljudi beskrajno glupi. Tim crtežom odali su mi tajnu. U njemu je put odozdo dovde gore bio tačno ucrtan, a

278 u njega bilo je ucrtano i pismo koje se nalazilo na posljednjem kamenu, na bravi koja je otvarala ulaz. Bilo je to babilonsko klinovo pismo što ga umijem malo čitati. Zbog toga mi je bilo lako da znakove upamtim tako da ih nikad više ne mogu zaboraviti. Ti ljudi ne razumiju ništa od onog jezika i od onoga pisma, pa se moraju pomodi tako da precrtaju znakove na kamenu. Dotični znakovi znače: — romen'a. Illai ih tat kabad bad'a. Illai'. Pogledat du sada koji kamen sadrži te riječi. Opeke su bile složene redom, tako da je bio dovoljan jedan pogled da pronađem pravu. Pokazah u nju i nastavih: — Evo je ovdje. Sadrži znakove koje mi je odala neoprostiva i neshvatljiva Peder-i-baharatova neopreznost, pa je dakle posljednja opeka koju treba umetnuti. Iz toga slijedi, da moram početi s opekama koje leže na protivnoj strani. — Neka je proklet taj lakomisleni nitkov! — zareži Sefir. — Tebe pak proklinjem do... Proguta ostale riječi, jer je Halef izvukao bič i zamahnuo da udari. — Sreda tvoja što si sibl1 koji si upravo htio izre1 smede di, progutao natrag na onu nečist koja ispunjava tvoju unutrašnjost! — reče. — Inače bih te ovim bičem prisilio na to. Treba li. da ti pomognem, sidi, da složiš kamenje? — Ne treba — odgovorih. — Taj posao moram sam svršiti. Izvest du ga brže i lakše nego što bi to mogao učiniti tvojom pomodi. Pratedi rubove ulaza koji su bili posvuda oštri, ali mnogovrsni i nepravilni, te su se kretali u isprekidanoj crti, počeo sam odozdo postavljati kamenje pa mi nije bilo teško da ubrzo ispunim jamu tako kao da sam često ved obavljao taj posao. Čim sam umetnuo posljednji kamen, neupudeni čovjek, promatrajudi zid ne bi nikako mogao pogoditi da se iza njega skriva hodnik. Pojedino kamenje pristajalo je tako krasno jedno uz drugo, kao da ih sve od gradnje Babilonskog tornja nikad nije dotakla ljudska ruka. Ljudi koji su otkrili taj hodnik i izradili ova vrata bili su veoma oprezni i umjeli su pažljivo raditi. Koliko god sam se ja radovao što mi je taj posao uspio, toliko se Sefir zbog moga uspjeha ljutio. Unatoč njegovim gustim brkovima razabirao sam da mu usne dršdu od bijesa. Sigurno bi svojim osjedajima dao maha prikladnim riječima, ali je Hadži još držao bič u rukama, a strah pred tom „omes sefa"1, kako ju je Halef volio nazivati, prisili ga da bude miran. Došlo je vrijeme da siđemo s uzvisine pa smo i sišli. Halef pođe prvi, a ja posljednji. Sefir je morao hodati u sredini, a ja sam ga oštro promatrao. Kad smo stigli k vojnicima, novi bembaša ustane sa svoga mjesta i javi: — Efendijo, glasnik u Hile je ved davno odjahao, a ja sam mu zapovjedio da se što više požuri. Smijem li sad dati ovamo dovesti konje? — Smiješ. Ja du u međuvremenu otidi po čovjeka koji nas je nodu pratio.

279 — Ne bih li radije ja poslao po njega? — Ne bi, jer ga taj glasnik ne bi našao. Pošao sam sam, jer nisam smatrao uputnim da još više ljudi dozna za mjesto gdje sam se zajedno 1 majka užitka s komornikom uspeo u toranj. Kad sam došao k njemu, vojnik je ležao na mekoj prašini i spavao. Probudio sam ga i zapovjedio mu da pođe sa mnom. Protro je oči i stao silaziti, čas posrdudi, čas pužudi na sve četiri ili klizedi na leđima. Namjerice ga nisam odmah poveo na ravnicu, ved sam ga tako vodio između ostataka zidova i preko hrpa ruševina, da je, još onako bunovan, izgubio smjer. Kad smo sišli s ruševine, vojnik zastane i ogleda se. Zatim me začuđeno upita: — Taj je povratak bio"neugodan, efend'jo! Nodu smo ovamo lakše stigli. Onda je međutim bila tama pa dugo nisam ništa ni čuo ni vidio i tako sam zaspao. Gdje smo mi to zapravo bili? — To moraš i sam znati! — odgovorili mu zadovoljan uspjehom svoje male lukavštine. — Ne znam! Sad smo se verali tolikim spletom zidova da sigurno ne bih našao mjesto gdje sam spavao. — Nitko ti nede ni zapovjediti da ga potražiš. Smiri se dakle i dođi". Kad srno izdaleka ugledali askere, razabrah još prije nego što smo stigli do njih da se ondje nešto neobičnoga dogodilo. Ubrzao sam dakle korake. Čim su me ugledali, vojnici otvoriše svoj krug. Halef mi pođe u susret i dovikne: — Sidi, zamisli, onaj lupež htio je zadaviti kol aga-sija koji je sada bembaša! — Koji lopov? Sefir? — Da, on. — Kako je mogao dodi na tu pomisao? Ta on je svezan i ima ranjenu ruku! — Ta rana nije tako opasna kao što smo mislili. Može posve dobro micati prstima. — Ali ruke su mu bile svezane na leđima pa dakle nikako ne bi mogao izvršiti takav napadaj. — Sidi, te mu ruke više n:su bile vezane na leđima. — A gdje su bile vezane? — Bile su slobodne. — Onda si ti opet samovlasno postupio. Halefe, Halefe, ti se u cijelom svom životu nedeš izmijeniti! — O sidi, nemoj željeti da se izmijenim! Čitavo moje srce pripada tebi, a kad to ne bi smjelo tako ostati, onda bih ti morao oduzeti svu svoju ljubav i

280 prijateljstvo koje de ukrasiti moj život a i tvoj. Molim te da mi vjeruješ da sam najbolji upravo onakav kakav jesam. Varaš se ako misliš da sam počinio pogrešku. — Ipak se čini da si oslobodio ruke vođi tih zločinaca? — Samo načas. — A zašto? — Htio sam te osvetiti. — To je bilo krivo. Ovdje nema mjesta nikakvoj osveti. — Onda nisam trebao redi osveta, ved kazna. — Ako nekoga treba kazniti zbog mene, onda ja odlučujem o kazni, a ne ti. Zbog čega si ga htio kazniti? — Zbog toga što te je u zatvoru dao svezati u klupko. To te je moralo boljeti, pa sam htio da i on sad osjeti boli. Moraš priznati da ih je zaslužio. — To priznajem, ali nisi smio postupiti bez mog dopuštenja. — Ostao si previše dugo, a mene je nešto tjeralo da tvoga mučitelja što prije uvjerim o svojoj zahvalnosti. Zato sam mu dao odriješiti ruke s leđa da ga svežem isto tako kao što je on svezao tebe. To je bila pomisao koju bi ti morao odobriti. — To je tvoje mišljenje, a nije moje. Vi ste mu dakle odriješili ruke, a on se odmah poslužio njima? — Tako je! Taj lupež nije imao dovoljno prisutnosti duha da uvidi kako mu je to zabranjeno. Bivši kol agasi, a sadanji bembaša je, upravo kad smo mu oslobodili ruke, rekao nekoliko riječi koje su ga ozlovoljile. Stegao je prstima vrat našeg druga, oborio ga na zemlju i tako mu stisnuo žile da mu je lice poplavilo kao burnaita el kastar1, kojim Evropljani na velikim svečanostima produljuju svoje glave na njihovu gornjem dijelu. Strašno smo se preplašili za kol agasija, jer mu je dah htio napustiti udobnosti zemaljskog života. Sefir je tako čvrsto visio na njemu kao pustinjska buha koja se zagrizla u goli putnikov palac. Nekoliko vojnika moralo je napeti 1 cilinđer svu snagu da ga otrgnu. Odmah su ga svezali tako kako sam ja to namjeravao. Ne mogu ti uopde ponoviti izraze što smo ih čuli od njega. Još i sad psuje iz svega glasa. Čuješ li ga? Dođi dakle k njemu. Nadam se da deš mi dopustiti da mu najzad rastumačim svoje stajalište, ali ne baš pravo stajalište, ved zapravo njegovo sjedište, ono osjetljivo mjesto na kojem sjedi. Krajnje je vrijeme za njega da dozna da su najljupkiji oni osjedaji koje de odutjeti na spomenutom mjestu. Halef je mahao rukama po zraku da mi rastumači dublji smisao svojih riječi, a zatim pođe ispred mene onamo gdje je sjedio Sefir. Sefir je bio sputan u klupko, i to tako da bi čovjek mogao pomisliti da jedva smaže dah ali je unatoč tome urlao kao nerazborito bide i neprekidno proklinjao, služedi se upravo strašnim izrazima i prijetnjama koje su u njegovom sa-danjem položaju bile smiješne. Kad me

281 ugledao, za-urla tako da ga je izdao glas i stane mi dovikivati takve kletve da sam ustuknuo. S usana mu se cjedila slina, a krvlju podliveno oko davalo je njegovom i onako divljem licu zvjerski izraz. Preda mnom se nije nalazio čovjek, ved neko neiskazivo nisko, prosto bide s kojim je trebalo tako i postupiti. — Začepi mu usta, Halefe! — viknuh sav izvan sebe. . — Hamdulilah! — zaklikde Hadži. Napokon dolaziš k svijesti! Tek što je to rekao, kad njegovi udarci zapljuštiše tako da pogođeni čovjek prestade psovati i stade jaukati. Halef ipak nije prestao udarati dok nije utihnuo i jauk. Onda me upita, milujudi s ljubavlju svoj bič. — Treba li da nastavim to uvjeravanje ili je dosta? — Neka bude dosta! — Ali samo zasad, molim te! — A ja to zahtijevam! — javi se Amud Mahuli. — Pogledaj, efendijo, kako me je udesio! Čvrsto je odlučio da me zadavi. Ležao sam pod njim kao janje u pandžama pantere pa kad ni to ne bi bilo dovoljan razlog za najvedu strogost, onda bi njegov pogani jezik morao pokrenuti bič sve dok se mrtav ne ispruži na tlu. ' Rekavši to, pokaza svoju razbarušenu kosu, poderanu uniformu i izgreben vrat koji je još krvario. — Da mi je bar uspjelo da te zadavim, ti nedostojni pomagaču ovog prokletnika! — siknu Sefir. Halef smjesta ponovo zamahnu, opali mu još nekoliko udaraca i dreknu na njega: — Hodeš li šutjeti, opaki čovječe! Ne trpimo takvih riječi! Premda se upravo svijao od bola, Perzijanac ipak zaurla na njega: — Ti mi nemaš ništa zapovijedati! Ti si smrdljivo pseto koje prezirem pa sa svojim tri puta prokletim efendijom spadaš onamo gdje trunu lešine. Vi ste se okotili kao svinje, kao svinje vas prezirem, pa dete kao nečiste svinje i krepati! Halef smjesta ponovo zamahnu bičem, ali ga zgrabili za ruku. — Počekaj još! Pokušat du dobrim. Znam doduše da de svaka riječ biti uzalud, ali bih ipak htio pokušati da i u ovom' stvorenju probudim ljudsko dostojanstvo koje treba da ima svaki čovjek. — Što da probudiš u meni? — podrugljivo dreknu Perzijanac. — Što se tebe tiče moje dostojanstvo? Budite obojica prokleti kao što još nikad nitko nije bio proklet, vi najpodliji od svih pasa koji uopde postoje! Kletve i grdnje koje je sad izrekao ne mogu ponoviti. Mirno sam pustio da me obasipa njima, uvidjevši da ne bi bilo samo beskorisno da mu i dalje pokazujem saučešde, nego da bi bilo i smiješno. Kad je iz

282 njega izbio cio njegov gnjev, još pljune na mene i na Halefa koji smo mu stajali u blizini pa zaključi riječima: — Ovako kao što sam pljunuo na vas i kao što vas prezirem neka na vas pljuju i preziru vas svi ljudi do vječnosti. Nisam uzvratio na njegove pogrde, ved ga kratko upitah: — Gdje su lešine ubijenih članova karavane piškidmet bašija? Nije mi odgovorio, pa ni kad sam dva puta ponovio pitanje. Sad sam to isto upitao zarobljene Gasaje, ali ni od njih nisam dobio odgovora. Zato sam se obratio onome među njima kojega sam morao smatrati njihovim vođom, jer je prigodom procjene plijena vodio glavnu riječ i jer je spremio1 novac. Njegov je-dini odgovor sastojao se u tome da je podrugljivo nacerio lice. — Dat du ti usta otvoriti bičem! — zaprijetili mu se. — Samo se usudi! — viknu. — Mi smo slobodni Beduini i ne dopuštamo nikome da nas udara. Pošteni smo ljudi i ne znamo zbog čega su nas uhvatili i svezali! — Pošteni ste ljudi? Pa ipak ste tvrdili da ste So~ laibi! Sjedili ste tamo kraj vatre, pa ste se kod svakog pojedinog komada cjenkali za svoju ubojničku pladu. — To je laž! — Promatrao sam to i čuo, a to je dovoljno. Reci dakle gdje su lešine? — Ne znam ja ni za kakve lešine! Ako postoje lešine, onda ih potraži sam! Po njegovom podrugljivom izfazu lica jasno se dalo razabrati da je uvjeren da ih nedemo nadi. Zato mu odgovorih: — Ja du ti dokazati da mi je vrlo lako da ih otkrijem, a, onda du te ipak prisiliti da nam kažeš kamo ste ih sakrili. Bič čini čovjeka razgovorljivim. — Bičevati me nedeš! Cijelo bi te moje pleme napalo pa bi ti za svaki pojedini udarac uzvratilo stotinu udaraca. — Daj ga bičevati, daj ga samo bičevati! — do-viknu mi bembaša — ali prije toga dopusti da i Sefir dobije ono što mu pripada. — Nemam ništa protiv toga, ali očekujem da dete se držati uvjeta koji svakako moram postaviti. — A to je ... — Ne smijete ga ubiti. Moramo ga izručiti paši, a ja sam uvjeren da bi on uskratio da potvrdi tvoje imenovanje kad mu ga ne bih živoga predao. Ta je opomena imala svrhu da spriječi da se strogost pretvori u okrutnost ili surovost, Oficir se dakle požuri da me uvjeri:

283 — Budi bez brige, efendijo. Za toga nitkova bilo bi nezasluženo dobročinstvo da ga odmah ubijemo. Njegova kazna ne smije biti tako kratka. Ti uostalom znaš da je on u makemiju zatražio da tebi dadu ba-stonadu. Sad de sam dobiti bastonadu. To nam dopuštaš? — Dopuštam. — Samo bastonadu? upita Halef. — A ja sam vjerovao da de se moj korbač porazgovoriti s njime. Kamo kaniš, sidi? — brzo me prekide, videdi da sam krenuo da odem. — Potražit du lešine ubijenih. To je zadada čovječnosti i nije krvnički posao. — Povedi me sa sobom! Moramo dokazati Sefiru i Gasajima da uopde ne trebamo njihove podatke, nego da smo sami toliko mudri da doznamo ono što želimo znati. Pogledaj ovamo! Zataknut du svoj korbač za pojas pa se dakle odričem toga da Perzijancu narišem svjedodžbu njegove pokvarenosti na leđa. Bivši kol agasi, a sadanji bembaša ved de se pobrinuti za to da ne dobije manje nego što je pravo. Rekao sam dakle Amudu Mahuliju da demo sad otidi, ali da demo se ubrzo vratiti. Zatim zajahasmo konje i krenusmo dalje. Razumljivo bi bilo da sam piškidmet bašija upitao gdje je izvršen napadaj, ali teško da bi mi on dao određen odgovor, jer nije poznavao taj kraj. Napadnut je u nodi, a na pitanje kamo su otpremljene lešine ne bi mogao odgovoriti. Smatrao sam dakle najboljim da se pouzdam sam u se. Halef mi pri tome nije mogao mnogo pomodi, jer nije umio čitati tragove. Poveo sam ga sa sobom samo zato da ne prisustvuje batinjanju. Pojahali smo duž ruševina prema sjeveru odakle smo stigli. Pri tome sam neprekidno promatrao tlo da otkrijem tragove karavane. Ubrzo sam našao naše tragove a i druge, ali nisam našao one koje sam tražio. Zatim pojahasmo prema istoku, prešavši tragove krijumčara koji su dolazili od kanala. Ondje smo se namjerili na tragove karavane piškidmet bašija. Sad mi je bilo jasno da napadaj nije izvršen na sjeveru, ved južno od našeg sadanjeg logorišta. Karavanu je Sefir odveo dalje od mjesta na kojem su se nalazile podzemne prostorije. Bilo bi uostalom vrlo neoprezno da ju je napao upravo ondje, jer bi morao znati da de sigurno ostaviti tragove. Mi smo se dakle vratili i pojahali natrag. Kad smo se približili logorištu, doviknu nam vođa Beduina podrugljivo: — No, gdje leže ti ubijeni koje tražite? Vaša vam ih je velika mudrost sigurno pokazala! Očito je očekivao da demo nakon toga uzaludnog jahanja sjahati i ostati ovdje. Nisam mu odgovorio, ali moj mali Halef nije mogao šutjeti. Kad smo projahali kraj njega, dobaci mu prijetedi: — Došli smo samo da ti kažemo da deš, čim se vratimo, za svakoga mrtvaca koga pronađemo dobiti pet udaraca po tabanima. Bilo je tačno onako kao što sam i mislio: tragovi karavane vodili su odavde dalje i pokrivali se sa tragom razbojnika koji su se vradali s mjesta čina. Nakon pet minuta svi su ti tragovi prestali i mi se nađosmo na mjestu gdje je izvršen napadaj. Bilo je obilno natopljeno krvlju. Tu smo našli doduše

284 dosta oštrih otisaka nogu i potkova, ali tlo nije bilo izgaženo kao što to uvijek biva nakon borbe. Perzijanci su se dakle dali poklati bez obrane; bili su to kukavni ljudi, isto tako bez hrabrosti kao i njihov gospodar. To se mjesto nalazilo otprilike dvije stotine metara udaljeno od ruševina koje su se ovdje strmo uzdizale uvis. Onamo su vodile stope, tako duboko utisnute u tlo da sam rekao Halef u: — Lešine su prenijeli onamo iza onog zida. — Po čemu to nasluduješ? — upita. — Pođeš li onamo bez tereta, otisci tvojih nogu bit de mnogo slabiji nego što su ovi otisci. Stope su duboko utisnute, jer su ti ljudi prenosili mrtve. — Hodemo li ih nadi? — Svakako. Lešine nisu duhovi koji netragom nestaju. Pošli smo tragom i opazili da završava kraj neke visoke hrpe opeke nagomilane uza zid. Neke su opeke bile još povezane asfaltnom smolom. Malo prije nismo tu hrpu mogli onako iz daleka razlikovati od zida. Sjahali smo, i čim smo uklonili nešto malo odlomlje-nog zida, otkrismo široka vrata, visoka kao pola čovjeka koja kao da su vodila koso dolje u unutrašnjost ruševine. Zavukao sam se kroz njih i odmah osjetio snažan zadah truleži, a zatim onaj posebni karakteristični vonj koji ukazuje na blizinu lešina, pa čak i tada kad je smrt nastupila svega prije nekoliko sati. Oprezno pipajudi na sve strane, spustih se dolje i opazih da se strop iznad mene nastavlja u vodoravnom smjeru, dok se tlo sve više spušta, a hodnik, u kome sam se nalazio, postaje sve dublji. Hodao sam po pijesku. Stijene i strop bili su glatki pa između pojedinih kamenova nisam pronašao pukotine. Ako je to značilo da je kamenje premazano slojem asfalta, onda je ono što sam ja smatrao hodnikom zapravo bilo kanal, čija je svrha bila da unutrašnjost Birs Nimruda snabdije vodom iz nekadanjeg korita rijeke Eufrata. Pijesak što ga je postepeno nanio u unutrašnjost ruševina zapadni vjetar malo po malo uzdigao je vani tlo i ulaz kanala zasuo gotovo posve do vrha. Tako se dala rastumačiti i okolnost da je pijeska bilo i u unutrašnjosti, ali što sam dublje prodirao sve manje, te ubrzo nisam morao puzati, ved sam mogao štoviše hodati uspravno. Prešao sam možda četrdesetak metara, kad pijesak presta pa se nađoh na glatkom tlu prevučenom zemnom smolom. Ovdje sam nogom udario o neki predmet. Sagnuo sam se da ga pretražim i osjetio ne-odjeveno ljudsko tijelo. Dosjetio sam se da sa sobom imam još svijedu i žigice, pa je pripalih i ugledah onih jedanaest Perzijanaca kako leže jedan kraj drugoga i jedan na drugome. Na njima nije bilo ni komadida odjede. Bio sam navikao na takve slike, ali moram priznati da me je spopala jeza, Možda je tome pridonijelo i samo mjesto. Stajao sam u zasutom kanalu Babilonskog tornja pred golim krvavim lešinama koje su svojim ukočenim i ugasnulim očima i razjapljenim ranama pružale jezoviti pogled, pogotovu kraj nedostatne rasvjete. Titravo svjetlo zavaravalo me je tako da mi se učinilo kao da se lešine sablasno

285 miču, a onaj nepoznati dio kanala s druge strane ubijenih kao da je bio sav pun nekih bida lakih kao sjene koja su neprekidno trčkarala amo tamo i plesala. Tome se pridruživao teški vonj po truleži koji je postajao sve odvratniji što sam dalje prodirao. Taj smrad nije mogao potjecati od Perzijanaca koji su još nedavno bili živi. Morao sam doznati što je bio uzrok toga smrada, pa sam dakle prešao preko' mrtvih, bududi da nije bilo mjesta da prođem kraj njih, i pošao dalje. Sad sam opazio da se nalazim u pravoj masovnoj grobnici. Tu je ležalo cijelo mnoštvo lubanja, kostiju i drugih ostataka lešina. Na svakom koraku namjerio bih se na njih sve dok nisam stigao do nekog mjesta gdje se strop bio urušio tako da nisam mogao dalje. Vratio sam se dakle natrag. Gasaji su ovamo bacali ljude koje su umorili. Oni su dakle poznavali tu jezovitu grobnicu i prema tome ved su često bili ovdje da bi tragove i dokaze svojih djela povjerili tome tajnom mjestu. Nije dakle bilo čudo da sam odlučio da du dopustiti Halefu da ispuni svoju prijetnju. Kad me ugledao da se nakon nekog vremena izvlačim iz mračne rupe, preplašeno me pogleda i upita: — Kako to izgledaš, sidi? Da ti lice nije opaljeno od sunca, rekao bih da si blijed kao lešina. Jesi li pronašao ubijene? — Jesam! — Onda si se dakle njih preplašio? — Ne bojim se živih, još manje mrtvih. Da sam tako iscrpen kriv je onaj strašni smrad koji dolje vlada. — Sto si otkrio? Pripovijedaj! — Nedu sada, moram odmah Beduinima da im iskažem veliku radost. — A koju? — Ne pitaj, nego dođi sa mnom! Uzjahasmo i krenusmo prema logorištu. Stari Ga-sai bio je očito uvjeren da je naše istraživanje bilo potpuno bezuspješno, jer još nisam bio skočio ni iz sedla, kad me upita: — Jesi li našao pravi put? Udesio si tako sretno lice te znam da du odmah dobiti batina. Silno im se radujem! Nisam mu odgovorio, ved se okrenuh Halefu: — Koliko si mu udaraca obedao? — Pet za svakoga mrtvaca, dakle pedeset i pet — odvrati Hadži. — Neka ih odmah dobije. Zatim de svaki od njegovih ljudi dobiti trideset žestokih udaraca. Tabani im moraju popucati! Starac dreknu na mene:

286 — Da se niste usudili da me dirnete! Gdje su ti mrtvaci koje smo mi navodno umorili? — Pokaži nam ih! — Našli smo ih dolje u ruševinama kod ostataka ostalih koje ste ved prije poubijali — odgovorih. — Tvoja je prokleta gubica izvor laži, a tvoj ludi mozak rađa neistine koje... Nije nastavio ved se, kriknuvši, prekide usred riječi. Sad sam se najzad raspalio, istrgao malom Hadžiju bič iz pojasa i besramnoga čovjeka tako ošinuo preko lica da mu je smjesta puknula koža i da mu je krv briznula s obje strane lica. — Hamdulilah! Moj se sidi opametio! — kliknu Ha-lef. — Postoji samo jedan jedini jezik kojim čovjek može razgovarati s tako drskim ljudima! Treba li da nastavim ono što si tako spretno započeo? — Nastavi! Nisam prijatelj surovih kazni, ali ti su psi tisudu puta zaslužili da im se ustavi koža. Stari dobiva pedeset pet udaraca, a svaki ostali po trideset. Jesi li čuo, Halefe?! — Jesam li čuo, sidi! Čuo sam tako jasno kao da si mi to puhnuo u uho kroz deset milja dugački nafir1 i još dvadeset puta dulju surlu2. Vidjet deš kako du tačno ispuniti tvoju želju. — Ja nedu biti prisutan, nego du u međuvremenu pojahati u susret paši. Polazedi prema svom konju, ugledah Sefira gdje leži na zemlji. Tiho je jaukao. Amud Mahuli koji je stajao u blizini pomisli da žalim kažnjenoga čovjeka, pa me upita: — Tvoje je lice tako ozbiljno i strogo, efendijo. Žališ li možda toga čovjeka? — Moram priznati, bembašo, da me veoma boli kad vidim nekoga koji se doduše naziva čovjekom, ali 1 trublja ' rog nije čovjek. Samo ga pogledaj! I taj je čovjek stvoren da hoda uspravno, da živi pošteno i da bude dobar. Sto je u njemu preostalo od svega toga? Upravo ništa! Ni najniža i najružnija životinja ne djeluje tako odbojno kao takvo odvratno bide. — Ne žali za njim, efendijo — dobaci Amud Ma-huli. — On je zauvijek izgubljen. Ako sam pravo čuo, ti kaniš pojahati u susret paši. — Tako je! — Hodeš li izvijestiti pašu o svemu što se ovdje zbilo? — Hodu. — Mogu li iz tvojih riječi zaključiti da si zadovoljan sa mnom? — Pokazao si se kao oprezan i pouzdan oficir, pa mi je vrlo drago što du to modi saopditi Osman-paši. — Hvala ti, efendijo! Smijem li ti saopditi jednu misao na koju sam nadošao?

287 — Samo izvoli. — Uvijek sam se trudio da vršim svoju dužnost i da budem dobar čovjek. To mi je često bilo veoma teško, jer sam vidio da mi to nastojanje donosi samo štetu, dok su drugi koji nisu postupali pošteno brzo napredovali i pretjecali me u službi. Uvijek sam se morao boriti sa svojim srcem i sa svojim siromaštvom, pa sam se naposljetku morao pomiriti s time da mi je usud da kroz život prođem u turobnom društvu neispunjenih želja. Upravo sam se odrekao svake nade u životu i pokopao svoju čežnju i svoje želje. Znao sam da za mene nema svrhe i više nema cilja. Onda si došao ti, i sve se neočekivano izmijenilo. I meni je izišlo sunce, probudile su se tisude i tisude cvjetova. Osjetio sam da nisam mrtav, ved da živim. Ti si me oslobodio ropstva. Ti si me — efendijo; ja ni sam ne znam kako da se izrazim. Ti si upravo pobijedio moju zlu kob i zauvijek je uništio. Zašutio je, sav potresen. U očima sam mu razabrao suze. Nijemo sam ga uhvatio za desnicu i stisnuo mu je. Nakon nekoliko trenutaka on se sabere i upita: — Kako dugo deš ostati u Hileu, efendijo? — Možda demo odande odjahati ved danas, a možda tek sutra. — Ako ostanete do sutra, onda te od srca molim da večeras budeš moj gost. Ja sam doduše siromašan i ne mogu ti ništa pružiti, ali bin ipaK. bio sretan da me posjetiš. — Dobro, ja du i u slučaju ako ved danas možemo otputovati, ipak ostati do sutra da udovoljim tvojoj želji koja i mene raduje. — Ti me usreduješ, efendijo! Ja te dakle sigurno očekujem. Odjahao sam. U mislima sam još jednom prošao sve što smo proživjeli u ta dva dana, a toga zaista nije bilo malo. Jahao sam možda jedan sat, kad mi u susret đo-jaše cijela četica konjanika. Bio je to Osman-paša u pratnji nekolicine oficira, podoficira i glasnika kojeg smo mu poslali. Kad je stigao do mene, pruži mi ruku, nasmiješi mi se i reče njemački: — Kako čujem, imali ste uspjeha. Odmah sam uzjahao da udovoljim vašoj želji. Stvari u Hileu su toliko uznapredovale da sam smio odande otidi na nekoliko sati. Je li sve prošlo glatko? — Iako nije prošlo baš glatko, a ono je prošlo bar tako da mogu biti potpuno zadovoljan. Uhvatili smo cijelu družbu. — Jeste li uhvatili i onog Perzijanca kojeg nazivaju Sefir? — Jesmo. — Ali što se njega tiče radi se u prvom redu o tome da dobijemo dokaze! — Dobili smo tako uvjerljive dokaze da je dobio ved i bastonadu.

288 — Vi ste ga dakle dali kazniti? Da to niste vi, ja bih upitao na temelju čega uzimate pravo na to? — Onda du odmah priznati da su se u času kad sam odande odjahao, vojnici upravo pripremali da i uhvadenim Gasajima dadu bastonadu. — Odmah petnaestorici ljudi i bez sudske ovlasti? Dragi prijatelju, kako dete preuzeti odgovornost za to? — Odgovornost? Koješta! Mi se ne nalazimo u Stambulu, ved među razbojnicima i ubojicama, usred stanovništva koje unatoč šerijatu1 i milteku el muhu1 duhovni sud ru1 postupa ipak prema starom običaju: oko za oko, zub za zub! Sudska odluka? Vi isto tako dobro znate kako stoji stvar s ovdašnjim sucima kao i ja. Upravo vaša prisutnost svjedoči za te strašne prilike. Mogu li preuzeti odgovornost? — udario sam rukom po svom oružju i nastavio: — Ovdje se skriva odgovornost! Tko je želi može je dobiti! Ja sam morao gaziti upravo groznom moralnom prljavštinom, pa ako s njome ne postupam kao s nekim dragocjenim predmetom, ved jednostavno kao s prljavštinom, onda je to moje pravo kao čovjeka, Uostalom, kad govorim o dragocjenom predmetu, ne smijem propustiti da spomenem da nisam samo našao prljavštinu ved sam otkrio i riznicu s blagom koje vrijedi više stotina tisuda. — Riznicu s blagom? Kako to mislite? — Mislim upravo doslovno, naime riznicu koja se sastoji od više prostorija dupkom krcatih svakovrsnom krijumčarskom robom. Ondje ima i mnogo novaca, dragulja i zlatnoga nakita. — Što ne kažete! To je sigurno skladište krijumčara? — Upravo tako! — Onda ste pronašli nešto čemu zaista nema para! Kako vam je to uspjelo? Molim, pripovijedajte mi! Podnio sam mu opširan izvještaj, ali nisam spomenuo potajnu družbu silana i moje odnose prema njima, te moja iskustva, zaključke i namjere. Takvo saopdenje nisam samo smatrao nepotrebnim, ved štoviše nerazumnim, jer sam samo onda mogao imati uspjeha i ubudude ako pomno prešutim da mi organizacija „sjena" nije više potpuno tajna. Ipak me paša od časa do časa sve pažljivije slušao. Često me prekidao izrazima čuđenja i zapanjenosti. Kad sam mu pripovijedao kako sam otkrio onih jedanaest lešina i hrpe kostiju, tako se živo zamislio u moj položaj da je i sam problijedio, a kad sam na kraju ispripo-vjedio da sam, sav uzbuđen zbog tih klanja ljudskih žrtava, odmah požurio natrag i dao zapovijed da se ubojice izbatinaju, Osman-paša viknu: — Pravo ste uradili, efendijo, to je bilo najpravilnije! I ja bih to isto učinio. Taj je Sefir pravi đavo. 1 građanski i krivični zakonik On ima na savjesti i sandžakija kojega je zaveo, pa vam velim da se nedu uopde obazirati na bilo kakve međunarodne sporazume, niti du ga kao perzijskog podanika dati iz ruku. Ubrzo de svršiti s njime.

289 Objesit demo ga, makar bio brat samoga šah-in-šaha. Takve ljude treba izbaciti iz ljudskog društva, s njima se mora postupati kao s divljim zvjerima. A sad se požurimo da što prije stignemo onamo! Osman-paša podbode konja, premda smo time mogli uštedjeti svega nekoliko minuta, jer se Birs Nimrud ved uzdizao pred nama. Htio sam generala najprije odvesti na mjesto gdje sam bio sjahao s komornikom, ali nije pristao, ved reče: — Najprije bih htio da vidim Sefira, Gasaje i krijumčare. Jedva čekam da se porazgovorim s njima. Na njegovom je licu ležao izraz takve odlučnosti da za život zarobljenika ne bih više dao nijednog pijastera. Učinio mi se kao utjelovljeni i neumoljivi „fiat justitia!" Kad nas je bivši kol agasi a sadanji bembaša vidio da dolazimo, smjesta svrsta svoje ljude. Paša se na to ni ne obazre. Odmahne rukom, skoči s konja i priđe Sefiru koji je ležao ispružen na zemlji. — Pasji sine, jesi li ti napao karavanu piškidmet bašija? — upita. Sefirovo lice imalo je tako zvjerski izraz da sam se, dobacivši mu samo jedan pogled, odmah okrenuo od njega. Čuo sam ga, kako je zaurlao poput pobje-šnjeloga bika: — Ti si pasji sin! Proklet bio! Paša zapovjedi bembaši: — Za ovaj odgovor dobit de pladu. Kako vidim, njegove su noge ved okušale batine, Dajte mu još trideset udaraca, ali ne kao bastonadu. Zatim se okrene starom Gasaju: — Jesi li ti napao karavanu piškidmet bašija? — Nisam! — Još dvadeset udaraca! Sad stane ispitivati jednog Gasaja za drugim. Svi su mu odgovorili „ne", pa je zato svaki puta odjeknula i njegova zapovijed: — Još dvadeset udaraca! Zatim upita krijumčare: — Jeste li krijumčarili? — Jesmo! — odgovoriše svi jednoglasno. Voljeli su otvoreno priznati nego da dobiju batira. Oni uostalom nisu morali očekivati tako teške kazne kao Gasaj i. — Je li Sefir vaš vođa? — Jeste! — Imate li određene zakone koje morate slušati?

290 — Imamo! — Smijete li mi ih saopditi? — Ne smijemo! — Kakvom biste kaznom bili kažnjeni da mi ih reknete? — Smrtnom kaznom! — Onda čujte što du vam redi! Vaš je vođa uhvaden, pa de biti kažnjen smrdu. On je dakle za vas neškodljiv. Ako mi reknete svoje zakone, ja du se za vas zauzeti kod suca. Zatajite li ih, onda de svaki od vas dobiti sada pedeset batina, a kasn'je najstrožu kaznu koja postoji. Fodete li mi redi zakone? — Hodemo! — povikaše svi. — To je vaša sreda. Ja držim riječ. Budete li zaista iskreni, onda du i ja imati dobru riječ za vas. Sad se Osman-paša obrati meni rekavši da sad ima vremena da ga povedem kamo želim. Nije nas smio pratiti nitko osim Halefa. Kad smo se počeli uspinjati, ja s malim šeikom naprijed, a paša iza nas, upita me Hadži tako da general nije mogao čuti: — Jesi li mu sve rekao, sidi? — Sve što mora znati, a inače ništa. Nemoj mu dakle govoriti o sila lima, o našem prstenju i drugim tajnama! — Nedu! Radoznao sam hode li on otkriti ulaz. — Uvjeren sam da ne može pronadi pravo mjesto. Zato su potrebne druge oči a ne njegove. Ubrzo se pokazalo da sam imao pravo. Kad smo stigli gore i kad sam rekao Osman-paši da se nalazi posve blizu zatvorenoga ulaza, dulje je vremena tražio, ali bez uspjeha. Naposljetku postane nestrpljiv. — Čovjek koji je složio te opeke, postupio je veoma pomno. Ne mogu ništa otkriti, pa mi moraš pokazati to mjesto. Zbog Halefa je govorio arapski. Da bih uklonio prvu opeku, upotrijebio sam oštricu noža i zavukao je u otvor između opeka. Sve ostale opeke mogao sam zatim izvaditi rukom. Položio sam ih jednu kraj druge tako da ih, kad budemo opet zatvarali vrata, ne uz-mognemo pobrkati. Osman-paša nas je vrlo napeto promatrao sve dok nisam završio i on mogao zaviriti u hodnik. Ponijeli smo sa sobom svijede. Bududi da one paši nisu bile dovoljne, odnijeli smo sve uljanice, koje su se nalazile u udubini na zidu, dolje u sobe, gdje smo ih pripalili. Kako se sad general začudio, ušavši u te prostorije i brzim pogledom obuhvatio sve što je ondje ležalo. Nije se uopde mogao da prestane čuditi, pogotovu kad je počeo ogledati pojedine predmete. — Imao si pravo! — prizna. — Ovdje leži cio imutak. Tko bi to mislio!

291 — Jedan je čovjek to ipak znao — dobacih. — A tko? — Moj stari bembaša u Bagdadu, o kojem sam ti pripovijedao. — Da, to je tačno! Moramo ga oštro kazniti! — Kazniti? A zašto? — Jer nije prijavio da postoji ovo skladište. — Nije to mogao učiniti, jer se pod zakletvom za-vjerio da de šutjeti. Umjesto kazne zaslužio je veliku nagradu, bududi da samo njemu zahvaljujemo što smo otkrili to mjesto. Ono najmanje, ali zaista baš najmanje što možemo za njega učiniti jeste da mu vratimo novac što ga je Sefir iznudio iz njega. — Koliko je to novaca? — Ne znam! To mi nije rekao, a ja sam smatrao neuljudnim da ga pitam. — Dakle zaista nagrada umjesto kazne? — Da! Ja du ti, iako bez njegova dopuštenja, ispri-povjediti njegovu nemirnu i nesretnu prošlost, pa deš shvatiti zašto ga žalim i zašto molim za njega. — Dobro, zasada dobro! — prekinu me Osman-paša. — Kasnije deš mi o njemu opširno pripovijedati. Zasad je dovoljno da se zalažeš za njega. Ti njemu pripisuješ zaslugu što je otkriveno ovo mjesto, ali zapravo si sam čovjek kojemu to moramo zahvaliti Ja du dakle uzeti u obzir tvoje prijateljstvo i tvoj zagovor kako ti to želiš i zaslužuješ. Da bismo mu mogli nadoknaditi gubitak, trebamo novaca. Nisi li rekao da tu ima i novaca? — Da, ima ga tamo u škrinji. Molim, dođi sa mnom! Izvadio sam ključ i otvorio škrinju. U tom je času generalovo čuđenje doseglo vrhunac. Potrajalo je dulje vremena dok se nije toliko sabrao, da je mirno mogao ogledati sadržaj stare škrinje. Najprije je procijenio novac. Bio je to visok, veoma velik iznos. Onda poče pregledavati nakit i dragulje. — Zaista se ne mogu dovoljno načuditi! — viknu. — Taj je Sefir morao biti uvjeren da nitko ne može otkriti ovo mjesto. Nisam imao ni pojma da se krijumčarenje vrši u takvom opsegu i da predstavlja tako unosan posao. Volio bih znati je li taj nitkov ovdje uložio cio svoj imutak ili ima li još više takvih skladišta? — Možda bismo od uhvadenih krijumčara mogli o tome nešto doznati. Ne vjerujem da je Sefir bio jedini poduzetnik te vrste. Onaj glasnik kojega je sinod, ili bolje redi nodas, poslao sandžakiju, vjerojatno također sudjeluje u tome. Možda se na čelu poduzeda nalazi cijela družba uglednih ljudi koja ga financira. U tom pogledu imam svoje mišljenje.

292 — Koje deš mi saopditi — molim te da to učiniš! Kako je dobro da nitko drugi osim vas nije pronašao to mjesto! Taj ne bi o njemu spomenuo ni riječi. Gotovo je neodoljivo iskušenje da čovjek ne zadrži to blago. — Za nas nije! — upadne mu u riječ Halef. — Ja dopuštam sebi samo malu primjedbu da bi se Hana, sreda mog života i najdivnija ruža među svim cvijedem cvjetnoga carstva, radovala narukvici koja leži tamo kraj tvoje desne ruke. Trebao si samo čuti što je rekao na to sidi! - — Koja narukvica, ova? — upita paša. — Da, ova. — Hana se zove vladarica tvog harema? — Tako je! Ona je naslada mojih očiju, duša mojega tijela, sunce mojih dana... Halef je još neko vrijeme nastavio tumačiti paši najpjesničkijim izrazima kako je Hana- najdivnija od svih žena i upravo neusporediva. Osman-paša mu pruži narukvicu. — Evo ti je. Neka bude tvoja, dragi Hadži Halefe. Odnesi joj tu narukvicu" da sjaj njezinih očiju uživa u njoj. Nemoj se protiviti! Uvjeravam te da ti to smijem dati. Sve što se nalazi ovdje pripada padišahu, a ja sam njegov zastupnik. Ja mogu time raspolagati kako god hodu. Vi poznate naše prilike. Put u Stambul je dug, a što ja ovdje poklanjam čovjeku koji to i zaslužuje ne može onda putem nestati u džepu osoba koje nemaju baš nikakvih zasluga. Osman je imao pravo, a Halef se nije ustezao da primi poklon. Naprotiv vrlo je brzo spremio narukvicu, pa je onda tu prehitru pripravnost izravnao žarkim izrazima zahvalnosti. Paša me pozva da i ja uzmem neku uspomenu, ali nisam to učinio. Prešutio sam mu da sam uzeo dvostruku sliku, jer bih mu inače morao redi i svoje razloge. Tu sliku nisam smatrao padišahovim vlasništvom, nego sam držao da je ona zasad predmet bez vlasnika. Predočavala je jednog mog znanca kojeg sam se nadao sresti u Perziji, pa mi nije padalo na um da to potajno prisvajanje slike smatram krađom. Upozorio sam pašu i na Sefirovo knjigovodstvo. Začudio se pa je stao pomno listati po bilješkama. Kako sam ved spomenuo, te su se bilješke protezale cio niz godina unatrag. Odjednom zastane i oštrije pogleda stranicu koju je upravo bio otvorio te reče: — Upravo je tako kao da me je ovo opomenulo da tvom bembaši nadoknadim njegov gubitak. Eto, tu stoji datum, njegovo ime, a i iznos. To je knjigovodstvo zapravo neizmjerna Sefirova drskost. Ovdje je ubilježen iznos od pet tisuda perzijskih tumana. Sto da učinim? — Hodeš li me saslušati, hasretine? — Hodu, ako ne bude predugo trajalo. — Bit du kratak, ali smatram potrebnim da ti upravo sada saopdim ono što znam o njemu. Ukratko mu ponovih ono što nam je Dozorca is-pripovjedio one večeri na svom krovu, trudedi se da

293 u paši pobudim zanimanje i saučešde prema tom čovjeku. Uspjelo mi je da to postignem, jer kad sam svršio pripovijedanje, Osman-paša mi se prijazno nasmiješi: — To je i opet pravi Kara Ben Nemzi. Zaista si me dirnuo. Tvoj stari čestiti prijatelj ne samo da de dobiti natrag sve što su iz njega iznudili, nego du ga se sjetiti i u drugom pogledu, pa du o njemu porazgo-voriti s bagdadskim pašom. Novac je ovdje. Ja bih ti ga odmah dao, ali zlato je teško. Ne možeš ga valjda vudi sa sobom? Halef mu brzo odgovori: — Vudi za sobom? A zašto ne? Ta mi imamo konje. Sve da nam daš i cijelu škrinju, mi bismo je ponijeli sa sobom. Samo pokušaj! Ovdje leži posvuda dovoljno platna u koje ga možemo zaviti. Ja du odmah sve to zamotati. Ukratko, za svega nekoliko minuta odbrojali smo pet tisuda tumana i smotali ih, a general, koji je uživao u Halefovom maru, pozove me neka mu mirno saopdim bude li se pokazalo da je Sefirod bembaše izvukao više novaca nego što je uneseno u knjigu. Zatim nastavi: — Sve du ovo isprazniti, a započinjem ved danas. Zatim demo sve te prostorije pomodu baruta didi u zrak, kako ove nodne ptice ne bi više mogle da se ovdje ugnijezde. Krijumčarsku bandu du raspršiti, ali ne barutom, to jest ne strogošdu, ved dobrotom koja je istodobno i mudrost, kako deš kasnije čuti. Treba zasuti i onu rupu kroz koju ste se i vi provukli. A sad iziđimo na danje svjetlo! Moram temeljito obaviti svoj posao. Ti si mi dao' putokaz: zub za zub. Nije me se više ticalo je li paša tim riječima zaista iznio moje mišljenje. Time sam mu sve predao, pa sam se s velikim zadovoljstvom povukao iz vodstva toga pothvata. VESEO POVRATAK Kad smo opet stigli dolje u logorište, bembaša nam javi da je zapovjeđeno batinjanje provedeno. Uostalom, nije bilo ni potrebno da nam to javi, jer bi nam ved i kratak pogled pokazao što se zbilo. Zatim su vojnici izvadili lešine onih jedanaest Perzija-naca iz zatrpanoga kanala i donijeli ih u logorište. Pogled na njih bio je u jasnom svjetlu dana gotovo još grozniji nego dolje u tamnom kanalu. Na pašinom strogom nepokretnom licu bila je upisana nepokolebljiva odluka. Pristupio je Seiiru i ponovo ga upitao: — Jesi li ti napao karavanu piškidmet bašija? — Nisam! — zareži Sefir poput razbješnjele zvijeri. — Dobro! Bududi da ne priznaješ, bit deš još danas obješen. — Ja sam Perzijanac! Nemoj to zaboraviti! — Ti si ubojica, pa deš dakle biti obješen. Zatim to isto pitanje ponovo upravi Gasajima. Udarci ih nisu omekšali pa su i opet zanijekali.

294 — Onda dete i vi biti obješeni - odredi paša. -Sazvat du makemi da odluči o vama. — Da se nisi to usudio! — odgovori stari Beduin. — Mi smo slobodni Beduini pa moraš s nama postupati prema našim zakonima. — To mi je pravo. Neka bude kako hodete! Kako glasi vaš zakon o umorstvu? — Krv za krv, život za život! Mi međutim nismo ubojice. — Ja posve tačno znam što ste vi, priznali vi to ili ne priznali! Glava za glavu! Bit dete dakle ustrijeljeni, a nedete biti obješeni. — Tome se mi smijemo! Naše bi nas pleme osvetilo, a ti ga se bojiš! — Ništarija se nikada ne bojim! Ako se hodete smijati, onda se smijte brzo! Uskoro de za to biti prekasno. Bembašo, nalazi li se među tvojim ljudima koji mubalir1? — Nalazi. — Onda se cijela stvar može obaviti brzo, pa ne moram slati u grad. Neka čovjek dođe! Tim krvavim gasajskim psima dajem četvrt sata vremena da se pripreme na smrt strijeljanjem, iako takvu ne zaslužuju. Sad neka se smiju ili neka mole, kako god hode. Nakon tih riječi njegovo lice poprimi prijazniji izraz. Domahne mi da dođem s njime, pa priđe krijumčarima koji su ležali postrance i poluglasno im reče: — Vi ste teško zgriješili i zapravo bih vas morao dugo vremena baciti u tamnicu, ali vi bar niste ubojice, a osim toga ste sve otvoreno priznali. Zato du prema vama biti blag i saopdit du vam slijedede: protiv krijumčarenja moramo postupati tako kako je to padišah zapovjedio. Zbog toga je potrebno da svaki džumrugdžija2 isto tako tačno poznaje sve smicalice krijumčara kao i vi sami. Ja dakle namjeravam oprostiti kaznu i primiti među džumrugdžije svakoga koji pristane da mi saopdi sve što zna. Istodobno vas upo-zorujem da de kazna koja bi vas sada pogodila, svakome koga kao carinika uhvatimo u nepoštenju biti odmah udvostručena. Kazna se dakle ne ukida, ved se samo odgađa: poštenim demo je ljudima pokloniti, a nepošteni de je dobiti dvostruko! Tko je s time sporazuman neka kaže da! Rijetko kada sam čuo tako veseli „da" kakav je ovdje jednoglasno odjeknuo. Paša me uze za ruku, odvede me sa sobom podalje i reče: — Hodete li se sad nasmijati načinu kojim sam kaznio krijumčare? 1 čovjek koji u skupu vjernika prvi izgovara molitve 1 carinik — Nedu! Uvjeren sam da se taj način doduše protivi zakonskim propisima, ali da ste ipak postupili veoma mudro. — To je dovoljno! Što se tiče kršenja zakona, savjest me nede baš mnogo pedi. I sami ste rekli da se ne nalazimo u Stambulu. Drugi kraj, drugi ljudi, drugi postupak. Zato de Gasaji biti strijeljani i bez prethodne sudske rasprave, čim istekne zadnji rok. Hodete li biti svjedok smaknuda?

295 — Molio bih vas da me od toga oslobodite. Mi smo došli ovamo da posjetimo neka mjesta koja smo prije upoznali, a dosad nismo imali vremena za to. Ja bih večeras htio biti u Hileu, pa je tako za nas vrijeme da pojašemo onamo. Halef bi volio prisustvovati kažnjavanju ubojica, ali me ipak posluša. Odjahali smo do ceste koja vodi u Kerbelu i nastavili polako jahati da se prepustimo sjedanju na onaj davni kobni dan. Na istom mjestu gdje snio se svojedobno okrenuli okrenusmo se i sada, pa pojahasmo istim putem kojim smo jahali onoga dana kad me je zgrabila kuga. Tako smo stigli do mjesta gdje smo pronašli lešine svojih prijatelja. Ondje ostadosmo dulje vremena. Zatim ponovo pojahasmo prema tornju, ali nismo ulazili neposredno onamo, ved smo ga u krugu obišli sve do njegove južne strane, pa smo upravo u vrijeme najvede danje vrudine stigli do onog potočida na čijoj smo obali bolovali kad je kuga nakon mene zgrabila i Halefa. Bududi da je ovdje bilo bar nešto zelenila, sjahasmo da bi nam se konji malo napasli, pa stadosmo razgovarati o žalosnim danima što smo ih ovdje proživjeli. Zatim odjahasmo do mjesta među ruševinama gdje smo našim mrtvima priredili posljednje počivalište. I ovdje se neko vrijeme zadržasmo. Moj je mali živahni Halef za jahanja i na svim tim značajnim mjestima iznosio svoje osjedaje vrlo žarkim bojama i bujnim rečenicama. Vjerojatno' ne moram posebno spominjati da je u pogledu našeg novog putovanja gajio najsmionije nade. Kad smo se vratili u naše današnje logorište, do-znasmo da se paša s oficirima nalazi u unutrašnjosti Birs Nimruđa da bi sastavio popis plijena koji je trebalo prenijeti. Poslao je u grad po tovarne deve i po vojnike da Zamijene momčad Amuda Mahulija. Ti su vojnici imali pokopati Perzijance i njihove ubojice, koji su za vrijeme naše odsutnosti ustrijeljeni. Sefir je ležao miran i zgrčen na svome mjestu, ali se, nisam na njega obazirao. Piškidmet baši me upita kako stoji stvar s njegovim vlasništvom što ga traži natrag. Uputio sam ga na generala. Krijumčarima su bile skinute spone, pa su marljivo bili zabavljeni iznošenjem robe iz podzemnih skladišta. Bembaša mi saopdi da de zamjena uskoro stidi i da de se on vratiti u Hile. Obedao sam mu da du mu se pridružiti i da du do sutra ujutro biti njegov gost. Svežanj s pet tisuda tumana u zlatu ostavili smo gore u prostoriji broj tri, jer je ondje bio siguran, pa sada siđosmo onamo da ga donesemo. U skladištu je bilo veoma živo. Kad je paša doznao da kanim uskoro u grad, pozove me da odsjednemo u vladinoj palači, ali sam to otklonio, jer sam ved bembaši obedao da du dodi k njemu. Da se ne bih našao u neprilici, paša mi izjavi da ga to nimalo ne vrijeđa. Rekao mi je da je i onako pretrpan poslom pa mi se ne bi mogao uvečer posvetiti. Sad sam izvršio i ono što sam dosad bio zaboravio. Priznao sam mu da sam vojnicima, da ih natjeram da budu što pažljiviji i da nam nitko ne umakne, obedao svakom stotinu, a podoficirima dvije stotine pija-stera. Osman-paša me pohvali, pa mi je odmah od pronađenog srebrnog novca odbrojao taj iznos. Bududi da me je njegova pripravnost ohrabrila, rekao sam mu koliko vremena siromašni bembaša nije dobio pladu. Odgovori mi primjedbom koja je doduše glasila kao šala, ali je ipak bila mišljena ozbiljno.

296 — Dini se da biste vi blagoslov Babilonskog tornja željeli izliti na cio svijet. Prestanite, jer bi inače vrelo što ste ga ovdje otkrili moglo usahnuti. Dajte mu ovo kao priznanje, a ne kao zaostalu pladu. Pobrinut du se da mu plada bude ispladena. Dao mi je punu šaku zlatnika iz škrinje. Srdačno sam mu zahvalio i za danas se oprostio od njega. Halef je teški omot s novcem za našeg starog bagdadskog gostoprimca veoma ponosno iznio iz Birs Nimruda. Kako se samo Amud Mahuli obradovao zlatnim tumanima koje sam mu donio! Kad sam počeo ispladivati obedane nagrade, silno se obradovaše i njegovi ljudi. Malo kasnije stiže zamjena, a naše konjaništvo odjaše iz starog Babilona koji je i ovaj puta imao prema nama loše namjere. Komornik je ostao ovdje da zatraži od paše ono što su mu razbojnici oteli. Po cijelom gradu pročulo se naše nodno jahanje u Birs Nimrud, njegova svrha, a i njegov uspjeh. Kad smo stigli u grad, dočekalo nas je veliko mnoštvo ljudi, ali nas nije nipošto dočekalo s nekom srdačnom dobrodošlicom. Građani nisu bili baš oduševljeni što je neki prokleti stranac koji je najprije bio optužen pred makemijem, a zatim pobjegao, sad najedanput postigao tolike uspjehe, pogotovu što su mnogi među njima bili potajni saveznici krijumčara. Bembaša je stanovao u nekoj staroj kudici u čije dvorište smo smjestili konje. Gostinska soba u koju nas je smjestio biia je zapravo samo izbica, ali mi smo se ipak kod njega osjedali veoma ugodno, jer nismo stanovali u tom kutidu, ved u njegovom srcu. Zbog neprijateljskog držanja stanovništva bembaša je bio toliko oprezan da je te večeri cijele nodi postavio pred kudu stražara. Upoznali smo ne samo njegovu kudu ved i cio njegov „harem", žene, djecu i unuke, jednostavne, ali dobre ljude koji su zaista zaslužili da im se položaj popravi. U prijateljskom razgovoru proveli smo vrlo ugodno veče koje mi je ostalo u trajnoj uspomeni. Kad smo ujutro ustali s oskudna ležaja, naš je domadin ved bio kod paše i doznao od njega da ima odjahati u Bagdad da tamošnjem paši odnese pismeni izvještaj o jučerašnjim događajima. Taj pismeni izvještaj imao je nadopuniti svojim usmenim. Pri tome je general vjerojatno želio da me ugodno iznenadi, jer me je vanredno radovalo što me moj bembaša prati. Prije negO' što smo krenuli, otišao sam u vladinu palaču da se oprostim od Osman-paše i da mu se zahvalim. Rekao mi je kako se nada da de me modi pozdraviti kod kude u Stambolu kad se budem vradao iz Perzije, i saopdio mi je sve što je još jučer doznao od uvjetno pomilovanih krijumčara. Za njega je bilo mnogo, ali za mene baš ništa što bi mi moglo objasniti odnos krijumčara prema silanima, ili mi inače bilo kako poslužiti. Preskočit du naše jahanje u Bagdad, jer nam nije donijelo ništa što bi bilo vrijedno spomena. Kad smo se međutim oprostili od Amuda Mahulija, koji je morao najprije otidi paši, i kad smo se zaustavili pred našim gostoljubivim vratima i čuli kako s druge strane vrata stružu papuče staroga Dozorce, Halef reče: — Sad de početi iznenađenja! Pusti mene da govorim, sidi! Lijepo te molim! Na vratima se ukaza šiljati nos 1 staro, blijedo, ali drago bembašino lice. — To smo mi, mi! — javi se Halef.

297 S uskih beskrvnih starčevih usana začu se neki poljski izraz radosti koji nisam razumio; a zatim se otvoriše vrata. Halef odjaše smjesta do kudnih vrata, sjaha ondje, odriješi omot s novcem sa sedla i vikne: — Dođite u sobu! Prije toga nedemo redi ni riječi. Otišao je u bembašinu sobu za dnevni boravak. On pođe za njim ne rekavši ni riječi. Tek što smo ušli, kad iza nas nešto zasopde, kao što sopde čovjek koji je puna dva sata trčao. To je soptanje bilo razumljivo, jer je iza nas ušao debeli Kepek. Sad Halef upita bembašu: — Možeš li se još sjetiti svega što smo govorili? — Mogu! — odgovori stari. — Rekao sam ti da nikad nedu bez biča udi u Birs Nimrud. Osim toga sam ti rekao da želim da bi nas Sefir zatvorio u Birs Nimrud, pa da deš ubrzo vidjeti kako demo se mi začas osloboditi i uhvatiti toga lupeža. Možeš li se toga sjetiti? — Mogu! — Koliko je novaca Sefir iznudio od tebe? — Ravno dvije stotine tisuda pijastera — izjavi Poljak koji se još nije mogao snadi, gledajudi Hale-fovo lice, sjajno od radosti. — Je li to pet tisuda perzijskih tumana? — Jeste, vjerojatno! — Onda znaj da smo mi bili Sefirovi zarobljenici! — Ja sam sa sobom ponio u toranj svoj bič! — Oslobodili smo se! — Uhvatili smo Sefira, svezali ga i izlemali ga! — A ovdje je tvojih dvije stotine tisuda pijastera! — Sefir ih je morao vratiti, pa de biti obješen! — Eto, to sam ti imao redi. Vratili smo se, pa ti vradamo tvoju zakletvu da deš šutjeti i da nikad nedeš napuštati Bagdad. Ta zakletva više ne vrijedi, jer se banda raspršila i ne može ti više naškoditi. Najednom iza mene nešto teško bubne o pod. Okrenuo sam se i ugledao debeloga slugu kako leži na podu, mašudi rukama i nogama kao kornjača koju čovjek okrene na leđa. Pao je, prestrašivši se od same radosti. Podigao sam ga, ali sam pri tom morao napeti svu snagu. Tek što se opet našao na nogama, za-tetura prema Halefu, istrgne mu omot iz ruke i izjuri kroz vrata ne rekavši ni riječi. Taj tusti lukavac htio je najprije osigurati nervus rerum i smjestiti ga nekamo na sigurno mjesto. Nitko ga nije u tome spriječio. Njegov gospodar stajao je pred nama ukočen kao kip. Sirom razrogačivši oči, gledao je u nas. — Vi ste dakle — bili u — ? — najzad upita, ali nije mogao završiti rečenicu. — Jesmo — potvrdih mu rado. — Sve je upravo tako kako je rekao Halef. Ti imaš opet svoj novac, a Sefir je zauvijek onemoguden.

298 Dozorca još nije smogao riječi. Nekoliko je puta otvorio usta da nešto zapita, ali ga grlo nije slušalo. Uto se otvoriše vrata, i Kepek pruži glavu u sobu pa javi: — Novac je bio težak. Dobro sam ga sakrio. — Kamo? — upita njegov gospodar. — U kuhinju. Zatrpao sam ga ispod bahara1 gdje ga nikakav lopov nede tražiti i nadi. Daj mi pedeset pijastera, efendijo! — Pedeset pijastera! To je veliki iznos! Nemam danas toliko! Čemu ih trebaš? — Moram kupiti kave i mnoge druge stvari. — Alah! Alah! Zar opet? Ta tek si jučer otišao da kupuješ! Izišao si iza ručka, a vratio si se tek uvečer kad se ved smračilo. — O efendijo, q bembašo, zar me opet hodeš pozlijediti svojim neopravdanim predbacivanjima? U ci1 mirodija jelom gradu ne postoji ni jedan jedini seiz koji tako brzo juri kao što ja letim. Zato gubim dah, noge mi dršdu od unutrašnje uzbuđenosti, a izmoreno srce zahtijeva da sjednem, da se odmorim i smirim. — I da brbljaš, što je glavno! — Nemoj ponovo rastuživati ovo umorno srce. Ja tako nijemo sjedim u kavani kao što preminuli leži u grobu. Jučer sam nakupovao stvari za tebe i za sebe. Ti znaš da su za nas dobre i obične vrste, ali kad čovjek ima drage goste, onda mora kupiti bolje stvari. Bar u njihovoj prisutnosti ne bih ti to morao tumačiti. Proslavit demo njihov sretni povratak pa zato moram izdati pedeset pijastera, manje ne! — Na žalost nemam danas toliko novaca. — O nesredo moga života, o obilje mojih briga! Sto de redi kavedžija ako dođem k njemu praznih ruku! Izgubljena je moja čast, izgubit du povjerenje svih svojih susjeda. — A zašto? — Jer mu dugujem dvadeset pijastera što sam ih pozajmio od njega. Trebao sam naime novi lonac, glineni lonac, a moj imutak nije bio dovoljan da ga kupim. — Pa zar glineni lonac stoji dvadeset pijastera? — Ne stoji! Ja sam za njega dao pedeset para, ali mi se lonac putem razbio. Morao sam dakle kupiti još jednoga. Ovoga mi je neki magarac, kašudi kraj mene, izbio iz ruke i razbio. Kupio sam dakle tredega, i otišao u kavanu da zaboravim to uzbuđenje. Sjedajudi spustio sam se zabunom na lonac, pa deš s obzirom na težinu mojega tijela uvidjeti da se morao pretvoriti u krhotine. Bilo je to za mene vanredno bolno, zato sam jedno vrijeme morao sjediti da razmislim o bezobzirnosti ostataka mog nesretnog lonca. Onda mi je moj prijatelj kavedžija iskazao uslugu da sam pođe kupiti četvrti lonac.

299 Taj je bio vedi i stajao je sedamdeset para. Prijatelji i znanci koji su se skupili u kavani sažalili su se nad mojom nesredom pa su mi predložili da u čast nepokolebljive čvrstode četvrtoga lonca ispijemo po jednu kavu i jednu limunadu, a ja sam to zahvalno prihvatio. Iz jedne kave i jedne limunade postalo je za velike i iskrene suduti svih tih dobrih ljudi više kava i više limunada, pa deš dakle ti kao uviđavan čovjek znati da je samo po sebi razumljivo da sam se kod kavedžije zadužio za dvadeset pijastera koje mu moram ubrzo vratiti ako ne želim da i ti i ja zauvijek izgubimo čast. Volio bih se glasno nasmijati toj divnoj pripovijesti o loncu, ali sam potisnuo svoje veselo raspoloženje ugledavši turobni izraz bembašina lica i čuvši kako je uzdahnuo. — Dvadeset pijastera za tri razbijena i jedan čitavi lonac! Sto može koristiti loncu, ako netko na moj račun pije kavu i limunadu u čast njegove neslomljivosti! Onbaši, nisam više s tobom zadovoljan. A sad želiš da ti dam pedeset pijastera koje uopde ne posjedujem. Sto da radim? — Pa ti ih imaš! — Gdje ih imam? — U kuhiji, pod mirodijama. Ondje leži i više, mnogo više. Ondje se nalazi punih dvije stotine tisuda pijastera. Nadam se da to nisi zaboravio. — U taj novac nedemo dirati. — Onda budi tako dobar pa pogledaj ne bi li negdje našao još nekoliko pijastera koji su se povukli iz tvoga sjedanja. Mogao bih upravo puknuti od smijeha, promatrajudi dostojanstvenu ozbiljnost s kojom su ta dva čovjeka raspravljala. I Halef se trudio da se ne nasmije. Pogleda me pitajudi, a kad sam ja na istočnjački način zatresao glavom u znak da pristajem, reče bem-baši: — Ja sam čitavog dana sjedio u sedlu, pa je dakle sad za mene pravo dobročinstvo da uzrnognem malo hodati. Ako dopustiš, odmah du otidi u grad da na-kupujem ono što onbaši treba. U istom trenu upadne debeljko, ne čekajudi šta de njegov gospodar redi: — Da, to ti vrlo rado dopuštam! Ti deš pladati, a ja du te pratiti. — Ne, ti deš ostati ovdje — odvrati Hadži. — Kad bih te poveo sa sobom, mi bismo se možda vratili tek sutra ujutro. Bio bih vezan uz tebe kao mala brza ptičica uz golemog polaganog puža. — Treba platiti mome kavedžiji, a ti ga ne poznaš i ne znaš gdje stanuje. — Taj može počekati! — odredi Dozorca. — Tebe k njemu ne tjera onih dvadeset pijastera koje mu duguješ. — A što bi me drugo tjeralo, efendijo? — upita debeljko s nedužnim izrazom lica.

300 — Ti mu želiš pripovijedati o onih dvije stotine tisuda pijastera, pa deš mu, da dokažeš koliko si pametan i oprezan, dodati čak i to gdje si ih sakrio. Poznam te ja! — To je zaista strašna optužba! Ako želiš, ja du redi manje, mnogo manje. Je li ti pravo da spomenem samo stotinu pedeset tisuda ili čak samo stotinu tisuda? Rado du biti skroman. — Uopde ne smiješ govoriti o tom novcu! Hadži Halef Omar podi de sam. — Je li to zapovijed koju moram poslušati? — Jeste! Debeli onbaši zatetura do zida, opre se o njega objema rukama, pa se na ved opisani način uz mnogo muke spusti na jastuk i uzdahnu: — Onda du sjesti ovamo i nedu više ustati. Ako šeik ode po stvari, a da me ne povede sa sobom, neka ih sam speče i skuha bez mene. Moram se pokoriti, jer me na to sile. Eto me, sjedim dVdje pa napeto čekam da čujem što ste doživjeli za vrijeme svoje odsutnosti. Molim te, efendijo, da mi to sad ispripovjediš! Uto se brzo umiješa Halef: — Ne, ne! Sidi, obedaj mi da deš šutjeti i da nedel redi ni riječi dok se ne vratim! Ti znaš da samo ja raspolažem sposobnošdu govora i zvanjem pripovjedača koji ushiduje slušaoce. Ti bi mi uskratio najljepši od svih zemaljskih užitaka kad bi mi oduzeo pravo da budem jedini ili bar prvi koji smije govoriti o događajima na Birs Nimrudu. Ja te dakle srdačno molim da počekaš dok se vratim. — Da — odgovorih mu — ali ako sad moraš trčati po gradu, a onda se još dugo zadržavati u kuhinji, bembašino de strpljenje biti stavljeno na preveliku kušnju. — Požurit du se, upravo du letjeti. Ne pada ml na um da pečem ili kuham, nego du kupiti samo takvo jelo koje možemo pojesti onako kako ga donesem. Ti deš dakle čekati i šutjeti. — Samo pola sata, ali dulje nedu. — To je dovoljno a ja du se još mnogo prije vratiti! Ostaj mi dakle zdravo i šuti! Tek što je izrekao posljednju riječ, Halef izjuri iz vrata, a kad je kasnije opet ušao, bila je prošla tek prva polovina druge četvrti sata. Uznojio se, toliko se žurio. — Sve ved leži u kuhinji — javi. — Sto treba najprije obaviti, pripovijedati ili jesti? — Pripovijedati! — dobaci bembaša. — Jesti! — javi se debeljko. — Ili oboje istodobno? — upitah.