301 — Ne oboje istodobno! — zamoli Halef. — Moja usta nisu vrata kroz koja se u isto vrijeme može ulaziti i izlaziti. Ako kroz njih uđe komadid mesa, onda se ne može istodobno na usnama pojaviti sjaj ljepote mojega govora. Molim te da mi dopustiš da zanosnu snagu moga načina izražavanja ne zasjene potrebe želuca i rad zubi. — Onda pripovijedaj sada, a kasnije demo jesti. Kepek sigurno nede dotle umrijeti od gladi. Debeljko mi je odgovorio samo dubokim uzdahom punim odricanja, pri čemu je sklopljene ruke položio na mjesto gdje se kod njega ispod debelog zaštitnog sloja masti odvijao plemeniti proces probave. Halef se ugodno smjesti i poče pripovijedati. Po izrazu njegova lica dalo se razabrati da demo čuti majstorsko djelo istočnjačke rječitosti. Čuli smo ga — i time je rečeno sve. Ved sam više puta opisao njegov način izražavanja, pa je dovoljno da ovaj puta reknem da je potpuno postigao namjeravanu svrhu. Češde bi skočio na noge da svoje riječi poprati živim pokretima, pa je upravo zanio bembašu, a i Kepek je bio toliko oduševljen njegovim riječima da je od samoga uzbuđenja sve dublje klizio sa zida o koji se naslonio, te je, kad je Halef završio jednom efektnom rečenicom, ved ležao s glavom na podu. — To je zaista bio opasan i divan doživljaj! — viknu Dozorca. — Nitko ne bi mogao ni naslutiti da dete nešto takvo doživjeti. — Ja sam nestao, mene više uopde nema! — potužio se debeljko. - Ova me je napeta pažnja upravo ubila, pa me od oduševljenja bole i ruke i noge. U pomod! U pomod! Hadži Halefe, podigni me! Halef se od svega srca potrudio da posluša taj poziv. Kad je napokon podigao na noge Dozorcina slugu koji se od napora zacrvenio poput raka, Kepek pljesnu tustim rukama i prizna, iskredudi oči od udivljenja: — Vi ste pravi junaci! Vama nije ništa preteško ni previše! Dakle taj lav koji riče, Sefir, zaista je uhvaden? — Jeste! - ponosno izjavi Halef. - Sve je upravo onako kako sam ti ispripovijedio. Taj lav koji riče, kako si ga ti nazvao, sad je zgaženi crv koji vam više ne može nauditi. — Možda ipak može? — odvrati bembaša. — To je tako opasan čovjek da se ne moraš bojati jedino njegove lešine. To što ste se unatoč mojoj opomeni upustili u sukob s njime bilo je smiono, čak i ludo smiono. Efendijo, divim se tvojoj hrabrosti, tvojoj promišljenosti i tvojoj hlađnokrvnosti, pa sam ti dužan vječnu zahvalnost zato što si na takav način mislio na mene. Ipak du modi biti posve miran tek kada budem sasvim tačno znao da Sefir više ne živi. Kad sam mu htio na to odgovoriti, začu se vani na vratima snažno kucanje. — Netko je došao, bembašo! — reče Kepek svome gospodaru. — Pođi ti i pogledaj tko je! Ja sam se toliko izmorio slušajudi da moram ostati ovdje.
302 Ponovo se spusti na jastuk, pridržavajudi se o zid, a njegov poslušni gospodar iziđe kroz vrata, vukudiza sobom papuče. Potrajalo je dulje vremena dok7 se vratio. Doveo je sa sobom — Amuda Mahulija kojemu sam opisao gdje se nalazi naš stan. — Oprosti, efendijo, što te danas opet smetam! — pozdravi. — Htio sam te posjetiti tek sutra, ali mi je paša povjerio dva pisma koja trebam još danas predati. Amud Mahuli izvuče iz džepa dva pisma, pa jedno od njih pruži Dozorci, a drugo meni. Na mojem pismu stajao je napis: „Efendiji Kara Ben Nemzi". Na naslovu pisma upudenog našem gostoprimcu stajalo je: „Mir alai". — To je ili zabuna ili pismo nije upravljeno meni — reče Dozorca. — To nije zabuna i pismo zaista pripada tebi — odgovori Amud Mahuli nasmiješivši se. — Morao sam predati dugačak i opširan izvještaj Osman-paše koji se veoma toplo zauzeo za nas, jer kad je ovdašnji paša pročitao pismo, njegova se prijaznost udvostručila. Pružio mi je ruku i potvrdio moje imenovanje za bembašu. Dao je donijeti kavu i lule, pa sam morao sjesti k njemu i pripovijedati. Onda je napisao ova pisma i poslao me ovamo. Pročitao sam naslov i dopustio sebi da ga upozorim kako je napisao mir alai, umjesto bembaša. On mi na to reče da Osman paša tako želi i da de sutra uveče kazati sve ostalo. Otvorili smo pisma. Sadržavala su veoma uljudan poziv na akšam taami1 kod paše za sutra i ništa više, no to je ipak bilo dovoljno. — Pozvan sam na akšam taami kod paše! A zatim taj viši čin — uzbuđeno viknu stari Poljak — što to ima značiti? — Da je Osman-paša održao riječ — odvratih. — Ti si rehabilitiran, pa još i više, jer mi se čini da deš sutra dobiti i imenovanje za pukovnika. — Dozorca ispusti pismo iz ruku. — Zar je to zaista mogude? Onda bi trebalo još samo da se Sefir smakne, pa da u tom pogledu opet zadobijem svoj mir. — Da se Sefir smakne? — upita Amud Mahuli. — Ta on je mrtav! — Mrtav? — začudih se. — O tome ne znam ništa. — Umro je onako kako si mu ti to nagovijestio. — A kada i gdje? — Kada? — još prekjučer uveče. Gdje? — u zatvoru. Sam se objesio. — Sam se objesio? — Da, tako je! Osman paša je došao u njegovu deliju da ga presluša, pa ga je opet zaključao. Kad je
303 1 večera pola sata kasnije došao čuvar da mu donese vode, bio je Sefir ved mrtav. — Kada si to doznao i od koga? — To mi je ispripovjedio ved Osman-paša dok si ti još spavao kod mene a on me pozvao da mi rekne kako imam s vama odjahati ovamo. — Zašto si to dosad prešutio? — Jer mi je Osman paša naložio da ti Sefirovu smrt saopdim tek ovdje u Bagdadu. Možda možeš sam pogoditi njegove razloge. Dakako da sam ih mogao pogoditi! Osman je rekao Sefiru da de još istoga dana biti obješen, pa se njegova riječ obistinila. Nisam se morao vradati u Hile i pitati staroga suca da doznam kako se to dogodilo. On mi i onako ne bi rekao, a ja sam i sam mogao odgovoriti na to pitanje. Ta se vijest vanredno snažno dojmila Dozorce. Osjetio se slobodnim od svega straha i brige, pa je od radosti počeo poskakivati po sobi kao da je mladid. Kepek je također dao različitim poklicima oduška svojoj radosti, ali pri tome nije propustio da upita Ha-lefa da li jelo zaista stoji ved u kuhinji. To je podsjetilo domadina da ima dužnosti kao gostoprimac. Zamolio je Hadžija da donese jelo i pozvao Amuda Mahulija da za vrijeme boravka u Bagdadu ostane kao gost u njegovoj kudi. Mjesta je bilo dovoljno za sve. „Bivši kol agasi, a sadanji bembaša" rado je primio taj poziv. Vjerojatno je ved i sam potajice želio , da dulje ostane u mom društvu. Pojeli smo jednostavnu hladnu večeru u tako vedrom raspoloženju kakvo je ta kuda vjerojatno rijetkq_doživjela. Halef je bio izvrsno raspoložen, bududi da^smo šutke primali njegove vatrene izljeve o našim neuporedivim junaštvima. Debeli Kepek koji je neprekidno nijemo rabotao zubima, te je samo očima i ušima pratio Hadžijev svečani govor i njegove geste, također nas je sjajno zabavio. Poslije večere odosmo svojim konjima koji su također dobili „svečanu i pobjedničku večeru", kako se izrazio Halef, a kad se smračilo uspesmo se, jednako kao i one posljednje večeri, prije nego što smo pojahali prema ruševinama, na ravni krov da bismo uz zapaIjene čibuke neprekidno jedan drugoga uvjeravali kakva je velika razlika između onoga i današnjeg dana. Spavati smo pošli zaista veoma kasno. Poziv k paši nije se odnosio samo na mene, ved i na Halefa. Imao je dodi i Amud Mahuli. Kad smo stigli onamo, opazismo da se radi o istik-balu, svečanom primanju na kojem su bili prisutni svi pašini visoki oficiri i službenici. Za vrijeme prve četvrti sata sve se odvijalo veoma svečano. Tek kad su pripaljeni čibuci, postalo je ugodnije. Paša me pozva da mu ispripovjedim ponešto iz mojih i Halefovih doživljaja, a ja mu odgovorih da je šeik Hadži Halef Omar mnogo bolji pripovijedač od mene. Moj mališan bio je time sav oduševljen, pa je svoju nečuvenu zadadu da zabavi pašu, iznad kojega se vijalo nekoliko bun-čuka, obavio tako sjajno da je naš gostoprimac na kraju smiješedi se priznao da još nikad nije zbog neke pripovijesti pošao tako kasno spavati kao upravo danas.
304 Oprostio se od svakoga pojedinačno. Našem Poljaku koji se pojavio u svojoj staroj uniformi bem-baše reče: — Moram ti saopditi da ti je padišah — neka ga Alah blagoslovi i zaštiti — dao zbog tvojih zasluga čin mir alaja. Pismenu ispravu o tome dobit deš narednih dana. Nemoj zahvaljivati meni, ved zahvali svojem prijatelju efendiji Kara Ben Nemziju kojemu, kako se čini, čak i vladar svih pravovjernika mora Ispuniti svaku želju. Rekavši to, stisnu i meni ruku, vedro se smije-Sedi, a zatim smo smjeli otidi, prolazedi mimo dvostruki red službenika koji su nam se duboko klanjali. Kudi pojahasmo na bijelim magarcima. Neočekivana posljedica Poljakovog unapređenja bila je da Halef sad nije više govorio samo o „bivšem kol agasiju i sadanjem bembaši", ved i o „bivšem bembaši i sadanjem mir alaju", te da se Kepek još više napuhavo nego što je sam po sebi bio dobeo. Neizmjerno se ponosio time što je sada sluga mir alaja i osoba njegova povjerenja.