Karl May - Kod rusevina Babilona

51 — Suti! Ti govoriš gubicom gluposti i jezikom nerazbora. Ako planu naše puške onda de svi vaši očevi, preci i djedovi postati siročad a sva vaša djeca, vaši unuci i unuci vaših potomaka postat de udovice. Vaši prijatelji de umrijeti, vaši rođaci i znanci propasti, vaši gradovi i sela izumrijeti, a cio Fars1 postat de bojište na kojem de samo lutati udovice i siročad da oplakuju pobijeđene i da tuguju za poginulim. U koritima rijeka tedi de vaša krv u more, a vjetrovi de duše istjerane iz tijela nagoniti zrakom kao prašinu. Vi ste nemodni... Ovdje se mališan prekine, okrene se k meni i doda običnim glasom kao da žali: — Šteta, sidi, da me više ne mogu čuti. Na žalost su ved daleko. 1 Perzija — Onda zatvori usta i budi miran! — Miran? Zar možda nisam smio ništa redi? Zamisli samo da su me oni htjeli učiniti preminulim suprugom moje udovice i poginulim ocem- moga siročeta! To nisam smio dopustiti! Ti znaš da se ne bojim smrti, ali ne mogu podnijeti želju da bi se mojom smrdu Hana, najdivnija žena svih zemalja, izuzevši tvoju Emeh, pretvorila u tužnu udovicu. Kad se Halef ponovo latio vesla, još je dugo nešto brundao: oluja koju su u njemu uzvitlale udovice i siročad vrlo se polako stišavala. U KOLIBI OD TRSTIKE Prošli smo kraj Sinđije i vidjeli da Perzijanci nisu ovdje pristali, a ni u Sadiji. Kad smo popodne stigli u Mansuriju, stajao je na obali neki čovjek sa ženom. Ved su nam izdaleka domahivali da se zaustavimo. — Sidi, ti bi ljudi željeli da ih povezemo — reče Halef. — Kako mogu tražiti od nas da još toliki teret natovarimo na naš ved i onako teško opteredeni kelek. — Ne pretvaraj se! — odgovorih mu. — Tvoje dobro srce je. odmah odlučilo da ih povezeš sa sobom. Poznam te. — Da, sidi, ti dobro poznaš svog Halefa. Ljudima koji su tako siromašni da nemaju ni kozjih mješina za kelek ne smijemo odbiti takvu molbu. Sigurno putuju u Bagdad. Muškarac bi mogao onamo stidi pješice, ali od nježnih ženskih nogu ne možemo zahtijevati takav napor. Hodemo li pristati uz obalu? — Hodemo — odgovorih, premda sam u pogledu nježnih ženskih nogu iz ovih krajeva bio drugoga mišljenja. Kad smo se približili obali, puštajudi da nas voda polako nosi, začusmo da smo pravo naslutili. Taj nas je čovjek zamolio da povezemo njega i njegovu ženu Rekao je da nam za to doduše ne može ništa platiti, ali da de nam biti iskreno zahvalan. — Pred jedan se.sat ovuda provezla splav s tri muškarca — doda zatim. — Doviknuli smo im našu molbu, ali oni nam odgovoriše da smo prokleti suniti i zaveslaše dalje. Neka Alah uništi te otpale pristalice krivoga nauka!

52 Kad je naš kelek dodirnuo obalu, muškarac i žena prijeđoše na njega a mi se vratismo u sredinu rijeke. „Nježne" noge te žene bile su vede od muškarčevih nogu, što se uostalom može često opaziti kod Beduina koji su se negdje stalno naselili, jer muškarci gotovo sve puteve prevaljuju na konju. Taj par nije imao sa sobom ništa osim nešto malo hrane umotane u staru krpu. Muškarac nije imao oružja. Na prvi pogled nisu izazivali loš dojam, a bili su tako skromni da su sjeli straga na rub splavi. Bududi da sam ja tamo u blizini upravljao kormilom, mogao sam ih neupadljivo promotriti. Iznenadih se opazivši da čovjek nosi na prstu srebrni prsten kakva sam ja dva kraj onog zlatnoga imao u džepu. Sad sam odmah znao na čemu sam. Čim mi je tok rijeke dopustio da napustim kormilo, prešao sam Halefu na prednji dio splavi i tiho 'ga upitao: — Kako ti se sviđaju ti ljudi? Da me oni ne bi razumjeli, rekao sam mu to arapskim jezikom kojim govore Hogreb-Beduini, a Halef ga je, bududi da je potjecao iz toga kraja, izvrsno govorio. On mi odvrati istim narječjem: — To su siromašni ljudi do kojih nam ne može biti stalo, osim što smo ih poveli sa sobom. Zašto me to pitaš jezikom moje domovine, sidi? — Da me oni ne razumiju. To dvoje ljudi ne mogu nam nipošto biti tako ravnodušni kao što ti misliš. Oni smjeraju protiv nas neko zlo. — Alah — zaista? Zašto zlo? — Nemoj se ogledavati. Oni ne smiju opaziti da govorimo o njima, jer namjeravaju da nas izruče Perzijancima. — Mašalah! Imaš li razloga da to povjeruješ? — Muškarac ima na prstu prsten silana. — Da nije to kakav drugi prsten? — Nije. Baš je dobro da to prstenje nosim još u džepu i da ti nisam dao zatraženi prsten. Ti bi ga vjerojatno stavio na prst pa bi time bilo odano da prstenje nisam bacio u vodu. Mi uopde zasad nedemo nositi to prstenje. — Jesi li uvjeren da su oni razgovarali s Perzi-jancima? — Jesam. „Otac mirodija" zauzima neki viši položaj. On vjerojatno pozna sve članove sila u krajevima u kojima ima posla. — Mislio sam da silana ima samo u Perziji. — Ja nisam. Podsjedam te na naše jučerašnje na-sludivanje da silani možda stoje u nekoj vezi s babijima. Kad je šah zbog pokušaja atentata počeo da ih tako bezobzirno progoni, tisude su babija pobjegle pred njima pod mirzom Jahjom u Irak Arabi, gdje su svoj glavni stan premjestili u Bagdad.

53 Otada ih ovdje svakako ima još mnogo iako se javno ne priznaju kao pristaše babija. Ako je istina da između babija i silana postoji neka veza, onda se ne trebamo čuditi da smo danas sreli ovdašnjeg sila. Perzijanac gaj pozna, pa se iskrcao u Mansuriji i dao mu nalog koji se odnosi na nas. — Kakav bi to nalog mogao biti? — To demo doznati. Za nas je vrlo važno da je Peder-i-baharat učinio pogrešku bez koje bismo vjerojatno naletjeli u postavljenu stupicu. Morao je redi tome čovjeku da ne smije dopustiti da opazim njegov prsten, jer ja to prstenje smatram čarobnim. — To je tačno, sidi. Pošto je to zaboravio, mi smo opomenuti pa demo se čuvati da uletimo u stupicu koju nam pripremaju. — Naprotiv, opreznost mi nalaže da se gradim kao da su me zavarali. Znademo li gdje se nalazi neprijatelj i gdje de nas napasti, onda smo ved upola pobijedili. Ako mu se uklonimo i odemo u Bagdad, onda ne znamo gdje nas i kako nas čeka opasnost. Ona nas ondje može zatedi posve nepripravne, ali ovdje demo tačno znati na čemu smo. — Kako deš to doznati? — To de mi redi taj sil ili njegova žena, iako to ne namjeravaju redi. Redi de mi ved danas, jer sam uvjeren da de napadaj na nas biti izvršen prije nego što stignemo u Bagdad. Nasludujem da de nam ti ljudi savjetovati gdje da nodas prenodimo, čime nas žele izručiti Perzijancima. Moramo se graditi da smo prijazni i bezazleni da oni ne naslute kako sumnjamo na njih. Sad sam otišao natrag na stražnji dio splavi i započeo razgovor s to dvoje ljudi pravedi se u njemu što bezazlenijim. Uspjelo mi je da ih zavaram i da kadšto uhvatim koji njihov pogled kojim kao da su jedno drugome kazivali da se njihova namjera dobro odvija. Prošli smo još kroz Dokalu i drugih nekoliko sela sve dok nismo stigli na krivinu rijeke iza Jehultija. Tada doviknuh Halefu: — Pripazi ima li tu kakvo mjesto prikladno za nodenje! Za pola sata zapast de sunce. Sad se dogodilo upravo ono što sam očekivao: tek što sam to izrekao javi se čovjek iz Mansurija: — Čujem da kanite pronadi mjesto prikladno za spavanje. Ja poznam jedno takvo mjesto, efendijo, jer često putujem u Bagdad, pa uvijek nodu ostajem upravo ondje. — A gdje to? - upitah ga. — Na desnoj obali, nedaleko odavde. — Kakvo je to mjesto? — To je hus el kasab fersi1 u kojoj ima mjesta za desetoricu ljudi. Zidovi su čvrsti protiv kiše i opake magle. U kolibi nema gamadi pa se pod njezinim krovom spava kao pod Alahovom zaštitom, a slatki sni mame svakoga koji prođe kroz gostoljubivo otvorena vrata.

54 Kako je to samo zamamno zvučalo! Taj je čovjek postao pravim pjesnikom da nam tu stupicu prikaže što zamamnijom. Gradio sam se kao da to nisam zapazio pa odgovorih: — Ima li u blizini grmlja? — Koliko god hodeš. Ne moramo pustiti vatru da se do jutra ugasi, jer ovdje vlada običaj da svatko tko prenodi u kolibi, ujutro, prije nego što ode, sabere nekoliko svežanj a drva i šaša za one koji dođu za njim. Rijeka ti daje vodu za pide. Ima dakle svega što je potrebno da vam boravak u kolibi bude ugodan. 1 koliba od trstike — Lijepo. Mi demo dakle prenoditi u toj kolibi. Reci nam samo kad moramo skrenuti onamo. On dobaci svojoj ženi zadovoljan pogled. Imali smo nadi čak i drvo za vatru! Nije mi bilo ni na kraj pameti da povjerujem kako svatko tko je tamo prenodio na spomenuti način skrbi za svoje nasljednike. Perzijanci su se ved davno nalazili ondje. Da bi nas mogli promatrati, željeli su da zapalimo vatru, pa su se dakle potrudili da za nas saberu dovoljno goriva. Uostalom, bilo je mogude da demo do kolibe stidi tek kad se spusti mrak. Onda bi za nas bilo odviše kasno da tražimo drva, pa su se zato oni radije pobrinuli da im vatra učini naše likove vidljivim. Sil nas ubrzo pozove da skrenemo prema obali. Čas zatim ugledasmo kolibu, a on nam pokaza i mjesto gdje smo se imali iskrcati. Nisam poslušao taj poziv, ved upravih splav na drugo mjesto gdje na obali nije bilo grmlja, pa smo ga dakle mogli dobro pregledati. Ako su se Perzijanci, koji su ovamo stigli prije nas, ved nalazili u grmlju, mogli su nas jednostavno postrijeljati. Ja sam im doduše oduzeo barut, ali se razumijevalo samo po sebi da su se u Mansuriji pobrinuli za to da nadoknade taj gubitak. — Zašto nisi pristao niže dolje kod kolibe? — upita me sil. — Ja sam ti pokazao mjesto koje je mnogo prikladnije od ovoga. — Zbog konja — odgovorih. — Oni su od jutra dosad morali stajati pa treba da se sada malo pokrenu. Mi demo sad malo jahati. Dotle ti sa tvojom ženom pođi u kolibu. Mi demo dodi za vama prije nego što se smrači. Izvukosmo konje na obalu i uzjahasmo. U galopu jurnusmo iza pruge trstike i grmlja koja je rasla uz rijeku, prema kolibi udaljenoj pedesetak koraka od vode. — Zašto si ovamo pojahao na konju a nisi došao na splavi? — upita me Halef. — Da ovamo stignem prije toga čovjeka i njegove žene — izjavih mu. — Tražim tragove Perzijanaca. Bilo je dovoljno da jednom pojašem oko kolibe i odmah sam ugledao tragove. Ta tri čovjeka zadojena mržnjom iskrcala su se ovdje, sabrala šest velikih svežnjeva drva i trstike pa se onda udaljila na svojoj splavi. To su mogli učiniti samo niz rijeku pa sam tako znao u kojem su se smjeru sakrili. Vrlo vjerojatno . nisu bili daleko odavde, a isto se tako sigurno dalo pretpostaviti da su odabrali takvo mjesto na obali s kojega su mogli opaziti naš dolazak. Ono mora da je virilo u rijeku, a kad sam uzeo u obzir doseg ljudskoga oka, onda mi nije bilo teško da bar

55 otprilike odredim gdje se to mjesto moglo nalaziti. Sva njihova pažnja bila je usmjerena uz rijeku pa sam dakle morao, ako sam ih htio pronadi a da me ne opaze, sidi na obalu nizvodno od njihovoga skrovišta. Kad sam to objasnio Hadži Halefu, odjahasmo u polukrugu do rijeke. Ondje sjahasmo, ostavismo konje i probismo se kroz grmlje do vode. Tu smo ugledali jezičac kopna koji se nastavljao s obale i iza kojega je, sakrivena pred pogledom iz kolibe, a sad okrenuta prema nama, bila svezana splav Perzijanaca. Oni sami ležali su nedaleko odande na rubu šaša i. činilo se, zaključujudi bar po njihovim pokretima, da vode živahan razgovor. — Sidi, tvoja je oštroumnost tačno pogodila — dobaci Halef. — Ti se ljudi nalaze upravo ondje gdje si nasludivao. Najradije bih otišao tamo da se jezikom svojega biča porazgovorim s njima. — Zato ne postoji sada nikakav razlog — odgovorih. — Ako tako želiš govoriti s njima, onda bismo najprije morali dokazati da kane neprijateljski nastupiti prema nama, a takvih dokaza još nemamo. — Imamo ih. Mi znamo da su nagovorili onog muškarca i onu ženu da nas izruče u njihove ruke. — To je zasad samo nasludivanje. Najprije trebamo sigurnost, a te du se domodi čim se posve smrači. — Ti dakle kaniš te lopove prisluškivati kao što si ih i sinod prisluškivao? — Kanim. — Nede li se silu činiti čudnim ako odeš bez valjana razloga? — To bi zaista moglo izazvati njegovo nepovjerenje, pa se moramo pobrinuti za izgovor. Taj de čovjek najprije moliti mogreb, a zatim ašu. Pri aši du otidi. Ako te onda on na kraju molitve upita zašto sam otišao, redi deš mu da ja kao kršdanin ne mogu biti prisutan kad netko zaziva Alaha. To je razlog kome on ne može prigovoriti. — Imaš pravo, sidi. A što ako Perzijanci dođu u kolibu dok ih ti tražiš? Što da onda činim? — Do toga nede dodi. Možemo pretpostaviti da de ti ljudi napustiti svoje skrovište tek kad ih potraži njihov saveznik da im podnese izvještaj. Dokle god on nije bio kod njih, mi demo biti pred njima sigurni. Sad se pak moramo vratiti, jer de inače pasti nod prije nego što stignemo do kolibe. Vratili smo se k svojim konjima i u luku pojahali natrag do kolibe. Bududi da smo onamo stigli iz posve drugoga smjera, nije silu ni palo na um da smo bili na rijeci. Stijene kolibe sastojale su se od šaša i ilovače. Bile su gotovo pola metra debele, ali su, kako sam opazio, na jednome mjestu bile oštedene pa se izvana moglo zaviriti u kolibu. Ulaz je bio zastrt starom rogožinom. Na krovu je postojala rupa kuda je mogao izadi dim. Unutrašnjost kolibe je bila tako jvelika kao što je to rekao sil, ali je bila prljava. Odrekao sam se slatkih snova koji su nas prema njegovom izrazu ovdje očekivali, jer se samo po sebi razumjelo da nedemo spavati u toj prljavoj staji, ved pod vedrim nebom. To mu uostalom nisam smio još redi, ved sam morao prihvatiti sve prijedloge toga čovjeka koji se gradio da se veoma skrbi za našu udobnost.

56 U jednom je kutu naslagao' drva kojima smo kasnije imali hraniti vatru. Uklonio je i najgoru prljavštinu da nam omogudi da bar donekle ugodno ležimo. Ukratko, radio je sve što je u danim prilikama bilo mogude da stekne naše povjerenje i naše priznanje. Bili smo prijazni prema njemu i njegovoj ženi pa smo ostatke naših zaliha hrane podijelili s njima. Kad smo pojeli, došlo je vrijeme za ašu i on se pripremi za molitvu. U tom času prođoh kraj njega udaljujudi se od rijeke, prividno dalje na suho. Kad me više nije mogao čuti, skrenuh s toga smjera natrag prema rijeci, ali ne posve do nje, jer je ipak bilo mogude da su Perzijanci postali nestrpljivi i da su prišli bliže. Pokušao sam tačno upamtiti udaljenost i oblike obale pa ipak mi nije bilo lako da se tako dobro snađem da bih stigao do rijeke upravo ondje gdje se nalazio onaj jezičac kopna. Čas mi se činilo da se prerao premali razmak, a čas opet preveliki. Potrajalo je d< -kle neko vrijeme prije nego što sam razabrao da se moj cilj nalazi preda mnom. Najprije sam se razljutio zbog toga lutanja, ali sam ubrzo uvidio da mi je to zaobilaženje čak -bilo korisno. Bio sam se naime upravo sagnuo da se provučem kroz grmlje kad za sobom začuh nagle korake. Brzo se žavukoh u guštaru i tek što sam to učinio, kad naiđe sil, zastane neposredno ispred mene i pljesnu rukama. Pošto je nekoliko puta ponovio taj znak, odjeknu s vode glasno pitanje: -> Min haida - tko je tu? — To sam ja, Safi - javi se čovjek. — Dođi ovamo, ravno! Safi se probijao tako glasno kroz grmlje da sam mogao podi za njim a da me nitko ne čuje. Perzijanci su skočili na noge. Safi je stajao pred njima, a ja sam posve blizu ležao na zemlji. — Očekivali smo te tek kasnije — reče Peder-i-baharat. — Zar je nešto pošlo krivim putem kada ti tako rano dolaziš? — Nije — odgovori Safi. — Došao sam ved sada, jer mi se pružila povoljna prilika. Taj je đaur naime izašao u nod da se pomoli. On se žaca da svoje molitve obavlja u prisutnosti pravoga vjernika. — Otišao je u nod? A kamo? Da nije možda pošao ovamo? — Ne, nije. Krenuo je na protivnu stranu. Taj evropski pas je najgluplji čovjek kojega sam u životu vidio. U mene ima neograničeno povjerenje. — Je li odmah bio spreman da vas poveze sa sobom? — Jeste, odmah. — To možemo zahvaliti samo mojoj mudrosti, jer sam ti zapovjedio da sa sobom povedeš svoju ženu. Nije on tako glup kao što ti misliš, ali je prisutnost tvoje žene probudila njegovo povjerenje, jer se kod pothvata kao što je naš žena inače ostavlja kod kude. Je li ti bilo teško da ga namamiš u kolibu?

57 — Nipošto. Odmah je primio taj prijedlog. Bolje mjesto nisi uopde mogao odabrati pa se divim tvojoj oštroumr~sti kojom si izračunao da demo predveče stidi upravo donde. — Tome se ne trebaš čuditi, jer vođa silana mora biti spretan. Gdje su konji? — Sada pasu u blizini kolibe. Hodete li najprije odvesti konje? — Nedemo. Kad se domognemo tih ljudi, ždrijepci de ionako postati naše vlasništvo. Ja bi s ta dva psa brzo svršio i jednostavno ih ustrijelio, ali to ne bi bila dovoljna kazna za one boli što mi ih je onaj patuljak nanio. Bičevat demo ih njihovim vlastitim bičem sve dok im na tijelu ne ostane ni jedno mjesto na kojemu nije puknula koža kao te dvije .brazgotine koje peku kao paklena vatra. Zato ih moramo žive uhvatiti i tek kada ih izlemamo na smrt, dokrajčit demo im život s dva taneta. Kako demo doznati spavaju li ili ne spavaju? — Ja du dodi po vas. — Ne, to ne smiješ. Odeš li, mogli bi se oni probuditi i nešto posumnjati. — Onda du poslati svoju ženu. — Ni to nije mogude, jer ona spava na otvorenom i ne zna jesu li stranci još budni iil nisu. Moramo ugovoriti pouzdani znak. — Nema pouzdanijeg znaka od vatre. Dok vatra gori, njih su dvojica budna. Kad se ugasi, oni su zaspali. — Imaš pravo. Odaberimo dakle taj znak. Moramo ih napasti u tami. Pri tom moramo znati gdje de ležati. — To ja ved sada znam. Desno odostraga gori vatra. U blizini vatre priredio sam im ležaj. Ja du čekati na vas nasuprot ulazu i bit du budan dok dođete. Morate se pognuti i u kolibu ušuljati jedan za drugim. Ja du vas uhvatiti za ruke i odvesti vas onamo gdje oni leže. Što de s njima dalje biti to se mene ne tiče. — Tvoji mi se prijedlozi sviđaju i prihvadam ili. Kad sad odeš, mi demo počekati dva sata, a onda otidi u blizinu kolibe. Čim se u njoj smrači, mi demo se ušuljati u nju. Trebaš li nam još štogod redi? — Ne trebam. — Onda se sad vrati, jer bi tvoja duga odsutnost mogla udariti u oči. Nagradu koju sam ti obedao, dobit deš... Više nisam čuo, jer sam smatrao potrebnim da se sad povučem, pri čemu me je pomogao šum što ga je podizao Safi, probijajudi se kroz granje. Tako sam dobio vremena da se tiho odšuljam a kad me više nije mogao čuti, brzo otrčah do kolibe, ali u luku, tako da sam onamo stigao s druge strane. To je bilo dobro jer je žena stajala ondje. Sigurno je morala paziti da kaže Safiju iz kojega sam smjera stigao.

58 U kolibi je gorjela vatra i za njom sjedio Halef. Ušao sam, a žena za mnom. Gradedi se da uopde ne primjedujem da nema njezinoga muža, sjedoh k Halefu i povedoh razgovor s njime. Sad je došao i sil pa sjeo kraj svoje žene. Nakon otprilike pola sata ustalo je oboje i Safi mi reče: — Efendijo, hodeš li mi dopustiti da spavam ovdje u kolibi kraj vas? Kadšto mi udove trese da ilmafasil,1 pri čemu mi škodi magla s rijeke. — Možete oboje ostati — odgovorih. — O ne! Ti znaš da se žena ne može nalaziti ondje gdje spavaju muškarci. Ja du joj urediti harem vani u grmlju gdje može mirovati do jutra. — Da, učini to! Ja du vam pokazati mjesto koje je najprikladnije kao harem za nju. Dođite! Neka dođe i Hadži Halef! Safi me začuđeno pogleda, ali pođe za nama ne rekavši ni riječi. I Halef je ostao nijem, ali mu oči lukavo bljesnuše, što mi je pokazalo kako on shvada da ja za svoj postupak imam temeljita razloga. Kad smo prolazili kraj konja, skinuh Asilu laso s vrata. Halef je odmah pogodio što kanim time postidi pa je pošao kao posljednji iza njih dvoje, dok sam ja koračao na čelu. Nadzirao ih je. Bududi da sam se sve više udaljivao od kolibe i nisam zastao, upita me čovjek: — Kamo nas to vodiš, efendijo? Zar se harem nede nalaziti u našoj blizini? 1 reumatizam — On de ti se nalaziti mnogo bliže nego što misliš — odgovorio sam. — Mi idemo k našoj splavi. — To je predaleko, efendijo. — Pusti me samo da radim kako najbolje mislim. Bit dete zadovoljni sa mnom. Ja radim samo za vaše dobro. » — Ukoliko? — Vi se nalazite u velikoj opasnosti, a ja bih htio da vas sačuvam od nje. — Alah akbar! Kakvu opasnost to misliš? Nemam ni pojma da bi nas ovdje u tom sigurnom kraju mogla zadesiti kakva nezgoda. — Upravo to što nemate ni pojma o njoj udvostručuje opasnost za vas. — Onda mi reci kakva je to opasnost. Hodemo li se odmah vratiti u kolibu? — Sigurno, samo što se nedemo tako brzo vratiti kako ti misliš. Samo dođi. Idi za mnom. Safi je doduše nekoliko puta pokušao zastati, ali Halef mu je hodao tako tik za petama da je morao dalje. Tako smo stigli do splavi. Skočio sam na nju i pozvao njih dvoje da pođu za mnom. Najradije bi se opvli, ali se nisu usudili. Kad su se onda zajedno s Halef om uspeli na splav, ja im rekoh:

59 — Sjedite! Moram vam nešto Važno saopditi. — Poslušali su me a ja nastavih: — Doveo sam vas ovamo da vam spasim život. Da ste ostali u kolibi ili u blizini kolibe, morali biste prijedi preko mosta smrti. — Mašalah! Kako možeš tako nešto redi? Tko bi nam se zaprijetio smrdu? — Tri perzijska lopova koji se nedaleko od kolibe nalaze u grmlju i koji nas žele napasti za nešto više od jednog sata. — Alah! . — Sil nije od straha uspio ništa izredi osim te jedne riječi. Ja sam nastavio: — Da, ti nas Perzijanci žele napasti pa nas najprije izbičevati do smrti, a onda ustrijeliti. Zar bi ti tako nešto smatrao mogudim? — Ne — ne — ne — stane me Safi mucajudi uvjeravati. — Ja to — ni sada — ne držim — mogudim. — To činiš zato jer nemaš pojma kakvih sve nesavjesnih ljudi ima. Ta se tri Perzijanca žele, kad se naša vatra ugasi, ušuljati u našu kolibu da nas ubiju. — To — to — to ja — ne mogu — zamisliti, efendijo. — To nije ni potrebno, jer ako ti to sebi ne možeš zamisliti, ja mogu. Tako, na primjer zamišljam da ti ubojice imaju vodiča koji ih želi dovesti do našeg logora. Sad sil nije uspio više izredi ni riječi. Nastavio sam: — Taj me podli izdajica smatra najglupljim čovjekom kojega je ikada vidio u životu. Zar me i ti možda smatraš tako' glupim? — Ja...? O efendijo, kakva li pitanja! Uopde ne znam. što da ti kažem. Tko tebe smatra glupim, taj . . . ... taj... — Taj je i sam neizrecivo glup, zar ne? A ipak je taj čovjek umišljao sebi da du dopustiti da me on zavara! On je sa svojom ženom došao na našu splav da nas domami ovamo. Premda sam ga smjesta prozreo, on je vjerovao da uživa moje puno povjerenje. Zamolio me je da pristanem kod kolibe, ali ja to nisam učinio, ved sam upravio splav na ovo mjesto. Ved u tom času morao je pomisliti da se prevario s obzirom na moje povjerenje prema njemu. Nije li tako? — Jeste, efendijo... jeste! — On je nakon aše otišao Perzijancima da se s njima dogovori kada de nas i kako de nas oni napasti. Ne čudiš li se da ja to potanko znam? — Efendijo, ja — ja — ja sam još toliko prestrašen da upravo ne umijem govoriti. — Zar ne možeš zamisliti zašto sam sa svojom splavi pristao tako daleko od kolibe? — Ne mogu.

60 — Onda du ti ja to redi. Ova je splav određena da toga izdajicu i njegovu ženu tako dugo zadrži dok ja svršim s ubojicama. Ja du njih dvoje ovdje tako vezati da moraju kod najmanjeg pokušaja da se oslobode pasti u vodu i utopiti se. — O Alahu! Ti govoriš o ubojicama i o jednoj izdajici. Kad bih bar znao teo — tko? — Tko je taj izdajica? Ti lažljivče tačno znaš da mislim upravo tebe! A sad čuj što du ti redi! Pogledaj ovaj nož u mojoj ruci, a vidi da je i Hadži Halef izvukao svoj nož. Život za život, krv za krv! To je zakon pustinje. Ja du ipak biti milosrdan prema vama. Vidim da si kukavica, a ženu uopde ne računam. Ako me poslušate, nede vam se ništa desiti pa ste sutra ujutro slobodni. Oprete li se, osjetit dete naše oštrice! Ustajte! Ton kojim sam izgovorio tu zapovijed bio je tako oštar da je Safi brzo ustao, a žena se povela za njegovim primjerom. Ona dosad nije rekla nijedne riječi, pa se ni kasnije nije javila. — Postavite se leđa uz leđa i spustite ruke! Opet su me poslušali. Halef ih čvrsto gurne jedno uz drugo i reče: — Ostanite tako stajati i nemojte se ni maknuti, jer du vam inače zabosti nož u srca! Halef položi Safiju nož na prsa, a kukavni izdajica zavapi: — Nemoj me ubosti! Rado demo te poslušati! Razvio sam laso pa smo njime ovi]i muža i ženu odozgo do dolje tako čvrsto da nisu mogli ni maknuti nogom ni rukom i da su sačinjavali jedan svežanj. Taj smo svežanj najprije položili na splav, a onda ga uz rub splavi tako svezali .da su se mogli okrerluti samo prema vodi. Ne ostanu li nepomični, past de u vodu i morat de se udaviti. — Sad ste nam sigurni — rekoh im. — Ostanete li ležati mirno i posve tiho, mi demo vas kasnije odvezati i pustiti na slobodu. Pozovete li pak u pomod, bacit demo vas u vodu! — Da, to demo svakako učiniti! — potvrdi mali Hadži. — Takve odvratne stvorove kao što ste vi moramo utopiti pa neka ih požderu saratini,1 kako bi vaše duše, kad ih skuhamo, pocrvenjele od sramote. — Bit demo posve tiho! — uvjeravao me Safi. — To vam i savjetujem, jer ako me ne poslušate, nede za vas biti milosti! Zahvali Alahu što sada za1 rakovi jedno s drugaricom svojih dana i svoje zlode ležiš u najljepšem haremu koji se za vas dade zamisliti. Budite pametni i mudri pa uživajte u potpunoj šutnji i udobnosti svoga sadanjega stana dok se mi vratimo. Ustrajte vjerno jedno uz drugo i nemojte se prepirati, jer prepirka između muža i žene umara jezike i ubrzava razvoj želučanih bolesti. Ostavljam vas pun tuge i nadam se da du vas ponovo ugledati radostan.

61 Preskočismo natrag na obalu i vratismo se u kolibu kamo smo došli baš u pravo vrijeme da podjarimo vatru koja umalo što se nije ugasila. Najprije smo ono oštedeno mjesto u zidu zastrli Halefovim haikom da nas nitko ne uzmogne vidjeti izvana, a zatim is-pripovjedih Hadžiju što sam čuo kod Perzijanaca. — Oni dakle žele udi u kolibu? — upita — da nas napadnu u snu? Misliš li, sidi, da bismo se trebali graditi da spavamo? — Ne, to bi moglo biti opasno. Oni de dodi jedan za drugim. Dočekat demo ih čim se pojave. — Dočekat demo ih poznatim i prijaznim ahlan vasahlanom1 koji stanuje u tvojim šakama. Zar ne, sidi? — Tako je. — Ti deš ih odalamiti a ja du ih svezati. Ja sam i onako ponio sa sobom remenje za slučaj da ustrebamo popraviti splav. Imamo dakle sve što treba da bismo udove naših perzijskih prijatelja mogli prisno i s ljubavi ogrliti. O sidi, ti si imao pravo kad si rekao da je bolje podi u susret opasnosti nego joj se skloniti s puta. Od srca se radujem onom trenutku u kojem de se pojaviti glave ubojica da ti kucneš po njima. Dokle de to potrajati? — Za pola sata pustit demo da se vatra ugasi, a onda ih možemo počekati. — Tako kasno? Ja du ved sada prirediti remenje. — Za to imaš još vremena. Ti deš se postaviti tamo uza zid. Ja du ih dočekati umjesto sila i pružiti im ruku kako je bilo ugovoreno pa du ih dovesti k tebi i pobrinuti se zato da oni, bar prva dvojica, ne uzmognu ni pisnuti. S onim tredim ne moram biti tako 1 dobrodošlica oprezan. Čim ga budem zgrabio, ti deš se pobrinuti za to da vatra opet plane. Sad demo biti mirni, jer možda je njima dosadno pa de zbog toga prije otidi iz svoga skrovišta. U tom slučaju moramo računati s time da de vani prisluškivati. — O da, oni de još mnogo više prisluškivati kad moj bič počne razgovarati s njima. Sad smo mirno sjedili i osluškivali. Nije se čulo ništa osim pokadšto klokotanje vode kad bi kakav val udario o obalu. Tako je proteklo< tih pola sata i mi ugasismo vatru pošto smo prije toga pripremili suhi šaš i žigice da ga brzo uzmognemo opet zapaliti. Sjeo sam u blizinu vrata, a Halef je sjeo na mjesto koje sam mu odredio. Nisam se nimalo bojao zbog nas dvojice. Ako sam se za išta. skrbio, onda je to bilo hode li Safi sa svojom ženom ostati miran. Da oni viknu, naš bi se plan mogao pokvariti. Toliko smo napeli sluh da sam čuoi šum tihih ko-račaja, premda su se ljudi koji su hodali nalazili još prilično daleko od kolibe. — Halefe, dolaze! — šapnuh.

62 — Ved sam davno priredio remenje — odvrati on. Koraci su se približili i zastali vani. Perzijanci su svakako bili uvjereni da hodaju nečujno. Ja sam se sad napola uspravio i pogledao rogožinu na vratima koja se uskoro pomaknu. Nastao je otvor kroz koji sam jasno mogao razabrati nebo. Netko se uvukao u kolibu i uspravio se u njoj. Sad sam se i ja potpuno uspravio pa toga čovjeka uhvatio za ruku. — Sil? — upita on gotovo nečujno tiho. — Sil — odvratih ja i povukoh ga od vrata prema Halefu. Zatim mu ljevicom stisnuh grlo, a desnicom ga tresnuh po sljepočici. Nije se čulo ništa osim tihoga uzdaha, i čovjek klonu u moje ruke i na zemlju. — Halefe, evo ti prvoga — svezi ga! — šapnuh mu. Čas zatim bio sam opet kraj vrata. Došao je drugi. Nije ništa upitao, a ja sam ga odveo od ulaza i tresnuo ga s istim uspjehom. Kod tredega nisam trebao biti tako oprezan. Kad je ušao i uspravio se, ja sam ga s leđa oborio na zemlju, kleknuo na njega i pridržao mu ruke. Toliko se prestrašio da se uopde nije branio. — Halefe, vatre! — Odmah sidi! — glasno odgovori mališan. — Po-čekaj samo časak, evo me odmah. Žigica zaplamti i pripali šaš. Ovaj se odmah zapali i plamen osvijetli kolibu. „Otac mirodija" ležao je na zemlji pošteno svezan,, a onaj drugi tek upola vezan. U mojim se rukama nalazio' Aftab. Kad je vidio tko sam, prokune i pokuša se osloboditi. Halef je to opazio pa skočio bliže i reče: — Najprije demo svezati ovoga, jer je živ. Oba ostala su onesviještena, ako ih nisi ubio. Dragi sidi, to je tako divno prošlo da bih odmah htio početi od početka. Kad bi se bar ovdje nalazile svjedokinje naše pobjede, moja Hana, vrhunac sve ljupkosti, i tvoja Emeh, koja se dade usporediti samo sa sultanovom ljubimicom! Mi bismo zapjevali pobjedničke pjesme, a one bi slavile našu neusporedivu hrabrost! — Neka pjevaju samo kod kude, jer ovdje ne trebamo pjesama. Baci te klipane tamo u kut. Zatim demo se svaka dva sata mijenjati spavajudi i bdedi. — A što demo sa Safijem i njegovom ženom? — Oni de prenoditi na splavi. Neka im to bude kazna, a sutra demo ih pustiti na slobodu. Moramo spavati, pa bududi da to možemo samo> naizmjence, nemojmo gubiti vremena. Sa zarobljenicima demo se pozabaviti tek kad svane. Tko de preuzeti prvu stražu? — Ja, sidi, ja! Moram svakako vidjeti kakva de lica napraviti ta dva onesviještena čovjeka kad se probude i vide da nas nisu ni izlemali ni ustrijelili. Od stida de pocrvenjeti, a od sramote opet problijediti. Srdžba de im razgristi srca, a gnjev de razobiti njihova jetra i pluda. Bubrezi de im puknuti od jada, a u cijeloj njihovoj utrobi de — stoj, kamo deš?

63 — Van. Spavat du vani, a ti ovdje samo govori dalje! — O sidi, kakav si ti neobičan čovjek! Tko nakon takve pobjede može odmah spavati taj zapravo nikad ne bi smio pobijediti u borbi. San je ubojica slave i svršetak osjedaja časti. U snu je i najhrabriji čovjek samo lijeni ... Dalje ga nisam čuo>, jer sam za sobom spustio ro-gožinu na vratima i pošao k svome konju koji je ležao u blizini kolibe, čekajudi na mene. Pozdravio me je tihim i sretnim dahtanjem, a ja mu zatim rekoh običajnu suru u uho. Iza toga ubrzo zaspah. Nisam se probudio dok me Halel nakon dva sata nije dotakao. — Ustaj, sidi — reče. — Moje je vrijeme prošlo pa du pokušati doznati da li likovi iz moga sna poznaju slavu što smo je danas budni stekli. — Kako Perzijanci? — upitah ga, ustavši. — Razbor im se vratio, ali su Se ipak veoma nerazborito ponijeli. — Kako to? — Oni ne žele priznati da smo mi uzvišeni iznad svih junaka cijeloga svijeta i da ni jedan jedini čovjek ne može dosedi našu mudrost i hrabrost. — Ah! Čini se da si im održao veliki govor? — Jesam, to sam učinio. Zar nisi možda s time sporazuman? — Nisam, nikako nisam. Trebalo je šutjeti. — Šutjeti? O sidi, ti nemaš ni pojma o govorničkoj nadarenosti koju mi je sudbina dodijelila. Smijem li šutjeti kad mi nadarenost otvara usta? Mogu li progutati riječi koje mi poput mladih lavova skaču s jezika i tako pokvariti zdravu probavu svoga želuca? Vjeruj mi, dragi sidi, ja se razumijem mnogo bolje od tebe u to koliko je potreban alat za govor, pa se nadam da deš to priznati i da me nedeš osuditi na šutnju kad budem govor smatrao potrebnim. Ako je mali Hadži sada ovako govorio meni, kakve li je govore onda morao držati Perzijancima! Ohladio sam njegovu zagrijanost, dobacivši mu malo zlobno: — Šutjeti je zlato a govoriti srebro, kadšto čak samo i željezni lim. Lezi i spavaj! Probudit du te za dva sata. Halef priđe svom konju i dok sam krenuo prema kolibi, čuo sam ga gdje se tuži: — Tako kadšto i posve razboriti ljudi imaju nazore koje ne može shvatiti ni najbistriji um! Samo Alah zna zašto je to tako i nikako drukčije. Kad sam došao Perzijancima, ugledah pri svijetlu vatre kako su im oči uperene u mene s mnogo mržnje. „Otac mirodija" bio je toliko drzak da drekne:

64 — Napokon se pojavljuješ! Gdje si dosad bio? O-čekujem da deš nas smjesta odvezati! Nisam mu odgovorio ni riječi, ved sam samo nabacao svježih drva na vatru i izašao, sjevši uz ono mjesto kraj zida iza kojega su oni ležali u kolibi, tako da sam mogao čuti što govore. — Taj je pasji sin gluh na moje riječi — škrinuo je Perzijanac.zubima. — Oni su znali da kanimo dodi. Uvjeren sam da nas Safi nije izdao. Gdje bi on mogao biti sa svojom ženom? Vjerojatno leže negdje isto tako svezani kao i mi. Volio bih znati kako je taj đaur mogao pogoditi što namjeravamo. Nakon toga stadoše razgovarati tiše, tako da nisam uspio ništa razumjeti. Svaki put kad bih ušao u kolibu da pod jarim vatru, čuo bih same grubosti, ali lm nisam odgovorio ni riječi Kad je prošlo moje vrijeme Halef je tako lijepo spavao da nisam imao srca da ga probudim. Ostao sam na straži do ranoga .jutra. Sad se Halef: sam probudio i stao mi predbacivati što sam ga ostavio da spava. — Ti si sigurno mislio — promrmlja mališan — da du ja te ljude, ponovo uvjeravati o vještini svoga govora. Ja to međutim ne bih učinio, jer mi je tvoj „željezni lim" oduzeo svako veselje da te ubojice osvjetljujem prednostima svoga duha. Zato se nadam da du im smjeti ne riječima, ved djelom dokazati da se lukavost mojega biča uzdiže nad njihovom mudrošdu do neba. Ti deš s time biti sporazuman, sidi, zar ne? _ u ovom slučaju hodu. Znaš da se ja protivim svakom mučenju pa i tada ako se radi o bezobzirnom neprijatelju. Ovdje nam međutim prema zakonima pustinje pripada život tih ljudi, pa ako im taj život poklonim, ipak ne smiju ostati posve nekažnjeni. — Hvala Alahu koji te je prosvijetlio tom mudrošdu! Sretan sam što mom vjernom korbaču dopuštaš da s ljubavi i nasladom istraži kako je debela koža tih ljudi. Dragi je mališan vrlo volio mahati bičem. Osjedao sam odvratnost prema takvim kaznama pa mu zato rekoh: — Oni treba da dobiju udarce bičem, ali se nadam da ti ne namjeravaš sam preuzeti dužnost krvnika. — A zašto ne, sidi? — Jer nije nikakva čast tudi čovjeka koji se ne može braniti, pa i ako je zaslužio kaznu. — Hm! — zamišljeno de Halef. — Time se čovjek doduše ne može pohvaliti, to je istina, ali istodobno to nije nikakva sramota. — Sto se toga tiče, postoje narodi kod kojih su krvnici tako prezreni da se nijedan čestiti čovjek ne druži s njima. Pa i ondje gdje se to u toku vremena promijenilo, ljudi ipak smatraju da nije dostojno suca da sam izvršava osudu. — To se mene ne tiče. Sudac si ti, sidi, a ti znaš koliko ja uživam u tome da pomodu biča povedam duljinu svoje ruke i usrdnost svoje srede. Da, da sam sudac, onda to zaista ne bih sam učinio. — Ti si mnogo više od suca, ti stojiš daleko iznad njega.

65 — Ja? Kako? — začuđeno upita on. — Slutim da me ti pomodu jedne od tvojih lukavštlna želiš zakinuti za divni užitak kojemu se moja duša ved raduje. — To nije nikakva lukavština, ved veoma ozbiljna stvar, pa je u mene ulijeva poštovanje i prijateljstvo što ih osjedam prema tebi, dragi Halefe. Lice mu se smračilo pa mu riječi nisu zvučale baš odviše prijazno kad je rekao: — To prijateljstvo i to poštovanje možeš mi sada dokazati samo time da mi dopustiš da pokrenem kožu potočnoga konja. — Saslušaj me samo još časak, pa ako još tada ostaneš u svojoj želji, ja du ti je ispuniti. Sudac donosi osude prema zakonima što ih je dao vladar. Ako se protivi časti suda da sam izvede kaznu batinjanja koju je odredio, onda vladaru koji stoji još mnogo više, nikako ne može pasti na um da vrši krvničku službu. Priznaješ li to? — To je zaista tačno, sidi — potvrdi Halef i ne slutedi da je tim svojim priznanjem upao u stupicu. — Pa ipak želiš svojom rukom biče vati Perzijance? — Tako je. Ti to, sidi, ne bi smio, jer si ti sudac. — Da, ja sam zaista sudac, ali ti si znatno uzvišen iznad mene. — Ja? Ja sam uzvišen iznad tebe? Ja — iznad tebe? — upita, a na licu mu se ukaza izraz velike napetosti. — Da, jer si ti vladar! — Ja? Ja sam vladar...? — Jesi. Ili zar možda ti ne vladaš svim hrabrim Hadedinima od velikog plemena Samara? Carevi 1 kraljevi na Zapadu vladaju svojim podanicima. Abd ul Hamid stoluje nad svim narodima Turske, Nasir ed-din daje zakone Perziji, a ti vladaš svim ratnicima i pripadnicima Hadedina. Svejedno je, nazivamo li takvog vladara carem, kraljem, sultanom, šahom ili šeikom, jer svi ti naslovi znače jedno isto i imaju jednaku vrijednost. Upravo sam se iznenadio, videdi promjenu na licu maloga Hadžija. Nestalo je mračnoga izraza, jer se postepeno pretvorio u sve stupnjeve svjetlosti, dok na koncu nije drago njegovo lice upravo sjalo od Užitka. — Kralj — car — sultan — šah — šeik! — viknu. — Z&r su zaista sve te riječi posve jednake? Ti to moraš znati, sidi, jer poznaš sve stvari koje postoje. Da, imaš pravo! Ja čuvam i usredujem svoje Hadedine upravo 'tako kao što šah čuva svoju Perziju ili sultan Tursku. Kao što car Lehistana memleketi1 ili kralj od Tune2 traže poslušnost od svojih podanika, tako i mene slušaju sva tijela, duše i srca slobodnih Beduina koji su se skupili oko moga prijestola. Raduje me, sidi, da priznaješ veličinu moga dostojanstva i da si shvatio opseg moje uzvišenosti!

66 — Da, to sam učinio, dragi Halefe. A ti se sad unatoč svem tom svojem dostojanstvu i svojoj uzvišenosti želiš poniziti do krvnika pa dijeliti batine uzvišenom rukom, na čiji znak čekaju tvoji najhrabriji ratnici? 1 Poljska • Dunav — Mašalah! Ne, ja to nedu učiniti, jer bi to uprljalo poštovanje kojim moraju u mene gledati svi moji prijašnji i sadanji preci, prapreci i djedovi. Slobodnog neprijatelja koji se može braniti smijem, ako me uvrijedi, opaliti bičem po licu, ali. mi ne pada ni na kraj pameti da bičujem zarobljenika kojemu si ti prema mojim zakonima izrekao osudu. Čuvajudi sjaj svoga života ja sam dužan da uzvišenosti svoga vladalaštva dodam neprekidno nove zrake. Zato te molim, da kad se vratimo s našeg putovanja, ne zaboraviš ponoviti ono što si upravo rekao o carevima, kraljevima, sultanima i meni kako bi Hana, taj pojam sve ljupkosti ženskoga spola, doznala što gospodar njezinoga šatora znači za nju i za sve ostale koji ga poznaju. — Učinit du to. Ti se dakle odričeš toga da svojom rukom kazniš Perzijance? — Odričem se. No pošto oni svakako moraju dobiti batina, pitam te tko de onda zapravo izvršiti tu službu koja je ipak vrijedna zavisti. — Njihov saveznik Safi. — Zar taj...? O sidi, to ispunjava svu dubinu moje duše tugom i žalošdu! Upravo zato jer je njihov saveznik on de ih udarati tako nježnom blagošdu .da de svaki udarac stidi na namijenjeno mjesto kao čisti užitak. To se protivi obilju pravednosti koja stanuje u okolini mojega srca. — O tome ne moraš voditi brigu. Postoji sredstvo kojim demo tako podjariti snagu njegove ruke da deš biti zadovoljan njime. Pođimo sad po njega i njegovu ženu. — Da, pođimo. Nadam se da je Safi dovoljno pametan da shvati da su batine za to da prodru kroz kožu tako- da ih batinani čovjek osjeti do posljednje tačke ljudske unutrašnjosti. Ako on to još ne zna, moramo se potruditi da nedostatke njegove spoznaje pretvorimo u savršenu jasnodu. Otišli smo na splav i pronašli sila i njegovu ženu u istom položaju u kojem smo ih ostavili. Sigurno su pretrpjeli teške muke, ustrajudi cijelu nod ovako, a ništa manja nije vjerojatno bila ni duševna patnja koju mora da su pretrpjeli ne znajudi kako de se ta pustolovina završiti. Kad smo ih oslobodili od lasa, jedva su mogli stajati. Žena je ostala jednako tako šutljiva kao i sinod, ali Safi nije čekao što demo mu redi, ved nas je, čim smo ga oslobodili spona, upitao: — Rekli ste da dete nas pustiti na slobodu ako ostanemo mirni. To smo i učinili. Možemo li sada otidi? — Još ne možete — odgovorih. — A zašto ne možemo? Vi ste nam to obedali, a tko ne drži riječ, taj je dostojan prezira i toga de...

67 — Suti! — upadoh mu u riječ. — Nitko nije tako dostojan prezira kao izdajica kakav si ti pa se varaš ako misliš da možeš tako govoriti s nama! Mi smo vam zapovjedili da budete mirni. Ako sad pokušaš da nas vrijeđaš, ja du povudi riječ i ti deš dobiti ono što si svojom izdajom zaslužio. Safi odmah klone i reče: — Nisam vas htio uvrijediti, ved sam samo htio znati hodemo li modi otidi i kada demo otidi. — Samo o tebi ovisi hodemo li vas pustiti na slobodu ili demo vaše lešine baciti u rijeku. — Naše lešine! — viknu prestrašeno, dok je njegova žena sva zastrašena buljila u mene. — Znači li to da dete nas umoriti? — Nedemo vas umoriti, nego demo vas kazniti smrdu, jer ste i vi nas namjeravali ubiti. Ja sam pravedan pa i najpodlijem čovjeku dopuštam život. Osim toga, ti si takav bijednik da mi je upravo odvratno da te kažnjavam. S ta dva razloga du te pustiti na slobodu ako poslušno izvedeš ono što du ti sada redi. — Reci što da činim? Je li teško? — Nije. Ona tri Perzijanca kojima si nas htio izručiti isto su tako zaslužili smrt kao i ti. Jednako kao što sam spreman da budem prema tebi milostiv, tako du i njima pokloniti život. Ipak ne smiju prodi posve nekažnjeni. — Ne, to ne smiju! — brzo upadne Halef, jer se radilo o njegovom najmilijem predmetu razgovora. — Oni de dobiti batina, upravo slatkih batina. Pogledaj ovaj korbač koji mi visi za pojasom! Izrađen je od kože potočnog konja pa zato gaji osobitu ljubav prema ljudskoj koži. Pozajmit du ti taj bič da bi svojim saveznicima dokazao kako prijateljstvo koje osjedaš za njih raspolaže onom snagom i usrdnošdu što je zahtijevam od tvojih ruku. — Jesam li te pravo razumio? — prestrašeno de Safi. — Ja da ih tučem? — Tako je — prijazno se nasmiješi Halef. — Svu trojicu i to što snažnije možeš. Mi demo pripaziti. Ako ma i jedan jedini udarac ne bude izveden tako snažno kao što to mi želimo, onda deš ti sam dobiti toliko udaraca koliko smo odredili za sva ta tri lopova zajedno. — Alah, alah! To ne mogu! — A zašto ne? — Jer bi me oni kasnije, kad vi odete, zbog toga ubili. Prilike su zaista bile takve da sam morao povjerovati Silu pa sam smatrao potrebnim da ga umirim. Rekao sam mu dakle: — Oni nede znati tko ih udara, jer demo im prije toga svezati oči. Ti deš vođi udariti pedeset batina, Aftabu četrdeset, a onom tredem trideset snažnih udaraca. Budeš li ih štedio, onda deš ti dobiti svih

68 stotinu i dvadeset udaraca određenih za njih. Mi nemamo vremena. Odluči se! Poslušnost ili smrt. Drugoga izlaza nema. Sad je izjavio da je spreman. Otišli smo do kolibe gdje smo najprije svezali i muža i ženu. Zatim sam s Halefom ušao u kolibu. Peder-i-baharat vladao se jednako kao i nodu. Tek što nas je ugledao, prodere se na mene: — Hodeš li me konačno poslušati i osloboditi nas? Naglom Hadžiju je ta drskost tako zašla u ruku da je zamahnuo, zaboravivši veličinu svoga dostojanstva, a i opseg svoje uzvišenosti, pa Perzijancu raspalio žestoku zaušnicu. — Pseto! — zagrozi mu se. — Sad osjedaš samo moju ruku, ali rekneš li još jednu jedinu neuljudnu riječ dobit deš moj nož da odjuriš u pakao. Sad demo tebi i tvojim drugovima dati da okušate mali predokus radosti koje te ondje očekuju. Perzijanac se nije usudio ništa odgovoriti. Zato su vrlo jasno govorile njegove oči, sipajudi u nas munje smrtne mržnje. Halef mu razmota kašmirski pojas ovijen oko pasa, razdere ga u tri dijela i njime sveže zarobljenicima oči. Zatim izađosmo. Napolju me je Halef odveo malo u stranu da ga ne uzmognu čuti Safi i njegova žena, pa me upita: — Sidi, hodeš li prisustvovati kad ti silani budu sad dobili dobročinstva naše zahvalnosti? — Nedu. To znaš ved otprije. Ja ne mogu gledati kada čovjeka tako strašno ponizuju, pa nastojim da tome izbjegnem. Ti su ljudi vezani, pa moraju bez otpora primiti ono što dobivaju. Safi se također nalazi u tvojoj vlasti, pa zato mislim da nije potrebna moja prisutnost pri tom odvratnom prizoru. — Odvratnom? Sidi, ti si u svakom pogledu snažan čovjek, samo si u tome- jednom slab. Nije odvratno, ved je naprotiv radosno gledati da pravda nije prevarena za ono što joj pripada. Ti si me nazvao vladarom. Dužnost svakoga vladara jeste da se uvjeri kako je svaki zločin dobio zasluženu kaznu. No, eto, ja se o tome želim osobito uvjeriti, pogotovu što je kazna ovdje mnogo manja nego što bi zapravo morala biti. Tko je zaslužio smrt pa dobiva samo batine, on ih mora dobiti tako da ne može pomisliti da su to slatke datulje. Ja sad idem, pa ako sil ne bude udarao iz sve snage, ja du zaboraviti uzvišenost svoga vladala-štva pa du snagu njegove ruke pojačati svojim kor-bačem. Halef je odvezao Safija i ušao s njim u kolibu dok je žena i dalje ostala privezana. Otišao sam da ne čujem dreku bičevanih ljudi. Prošlo je oko pola sata kad se Halef vratio. Moj trag mu je rekao kamo sam otišao, ali njegovo lice nije nipošto pokazivalo tako zadovoljan izraz kakav sam od njega očekivao. Zato ga upitah: — Je li sve prošlo u redu? — Jeste — mrzovoljno reče Hadži. — Samo predjeli koje je posjetio korbač nisu više glatki. — Pa ipak ti nisi zadovoljan?

69 — Stvar je protekla posve drukčije nego što sam očekivao. Safi je udarao iz sve snage, ali nijedan od ta tri psa nije ni pisnuo. Samo su škripali zubima. Kad je pao posljednji udarac, pomislio sam da de mi se bar prijetiti i proklinjati me, ali su ostali nijemi. — To je za nas mnogo opasnije nego da su ne znam kako bjesnili. Teško nama, ako im dopadnemo šaka! — Hodeš li ih pogledati? — Nedu. — To sam i mislio pa sam zato pretražio njihove pojaseve i džepove i donio ti sve što sam pronašao. — Sto je to? — U džepovima Pedera-i-baharata našao sam ovaj novac i ovaj pergamenat. Ona druga dvojica nisu imala ništa osim nešto malo sitnoga novca koji sam im ostavio. Vredica što mi ju je Halef pružao sadržavala je oko pet stotina tumana. Vratio sam mu je. Pergamenat je bio nekoliko puta složen i na jednoj strani ispisan brojkama. Na drugoj strani ugledao sam mali crtež meni nepoznatog područja, te cio niz imena koja za mene vjerojatno nisu imala nikakve vrijednosti. Ipak sam prema svom starom običaju prenio plan i ta imena u svoju bilježnicu. Malu skupinu poluizbrisanih crtica, sličnih klinovima, smatrao sam beznačajnima, jer su izgledale kao da ih je netko povukao samo da bi ispitao pero, ali su mi, kako se kasnije pokazalo ostale čvrsto usađene u sjedanje. Zatim sam Halefu vratio i pergament pa mu rekao: — Odnesi to sve natrag! To ne trebam. — Sto demo učiniti? Ja sam sila opet svezao kraj njegove žene. — Nastavit demo plovidbu, a njemu i njojzi demo toliko popustiti spone da de se morati još neko vrijeme truditi da se posve odvežu. Tako demo dobiti toliku prednost da demo u Bagdad stidi prije ta tri Perzijanca, premda njihova splav pliva brže od naše. — To si pametno učinio, iako se zapravo ne trebamo bojati takvih ljudi. Ti mi dopuštaš da se, prije nego što pođemo, oprostim bar od onog čovjeka iz Mansurije i njegove žene. — Čemu to? To nije potrebno! — Nije potrebno? O sidi, kako si ti malo upuden u potrebe ljudskih pozdrava! Ljudi se ne sastaju i opet ne rastaju, a da nisu izveli propisane poklone kojima izražavaju poštovanje, i da se nisu uzajamno uvjerili o svojoj velikoj ljubavi i vjernosti. Ako se u zemlji tvojeg nekadanjeg rođenja može živjeti bez tih uljudnosti, onda time nikako nije dokazano da se i visoko obrazovani narodi Istoka moraju tako nijemo razidi, kao dva dafada1 koji su se sreli, zapiljili se jedan u drugoga, a onda nijemo odskakali dalje, jedan prema istoku, a drugi prema zapadu.

70 Put k našoj splavi vodio je kraj kolibe, pa je Halef pošao k njoj, držedi se ponosno. Ondje sam napola odvezao Safija i njegovu ženu, i to tako da de se morati još nekoliko sati truditi da se posve oslobode svojih spona. Dok sam to činio, mali je Hadži rekao ' silu: — Ako se plemeniti prijatelji moraju rastati, onda s njihovih trepavica cure suze rastanka, a sunce tuge zapada iza bregova žalosti. Kad sam te prvi puta ugledao, moja ti je duša pohrlila u susret kličudi od radosti, a sada kad se moram od tebe zauvijek rastati, vidim pred sobom otvoreni grob svoje srede i spuštam se u njega u nadi da deš ubrzo dodi za mnom i da deš umjesto mene biti u njem pokopan. Naše je drugovanje bilo kratko, pa ipak su te ovdje vezale najsrdačnije spone, a naša je splav cijelu nod bila ljupko boravište vašeg duševnog mira. Nadam se da naš sa-danji gorki rastanak ne predstavlja razdvajanje zauvijek, jer bih želio da se naše oči ponovo sastanu. Onda de ti moje bilo posvetiti sve svoje udarce, pretvorivši se u kožu potočnoga konja, a milovanje mojega korbača dokazat de ti dubokom usrdnošdu da mi je uspomena na tebe i tvoje zasluge draga. Ja sam Hadži Halef Omar, šeik Hadedina. Nemoj to zaboraviti, ti oče izdaje, ti djede laži, i ti striče himbenosti i prezrenosti! Pošto je Halef tako dao oduška svome srcu, on u znak prezira podigne praznu ruku u zrak i okrene se da pođe za mnom. Odveli smo naše konje na splav, odvezali je i gurnuli je, pustivši da polako plovi niz vodu. Držali smo se u blizini obale da bismo opet pristali ondje gdje je ležao kelek Perzijanaca. Htio sam 1 žabac toj trojici ljudi onemoguditi da nas stignu prije Bag dada i da doznaju gdje bi nas tamo mogli nadi. Zato sam prerezao uže na kojem je visjela splav, pa smo je odvukli za našom splavi usred rijeke i pustili je da pliva dalje. Zatim se latismo vesala da ubrzamo našu plovidbu, i ubrzo prođosmo kraj sela Rešidije. Nakon toga su slijedila sela Suadžen, Džerijat el Maman, Babib el Muralad i Imam Musa, odakle smo onda možda još jedan sat plovili između pauninih gajeva koji su se pružali zdesna i slijeva rijeke, sve dok nismo stigli do mosta u Bagdadu. Ondje smo pristali uz kumruk,1 ali nam nije nitko dodijavao, jer sam odmah pokazao svoje valjane isprave. Stigli smo dakle sretno do prvoga cilja našeg puta. ' carinarnica POLJAK I NJEGOV SLUGA Prije nego što nastavimo svoj put brodom htjeli smo posjetiti one predjele koji su za nas bili toliko važni i u kojima smo za vrijeme svog prijašnjeg boravka u tom kraju tako nemodni i osamljeni ležali zahvadeni kugom. Prvi nam je posao bio da u gradu potražimo stan. Nisam htio ostati u kakvom karavan-seraju zbog gamadi, a i moj je Halef smatrao da demo, kako se on volio izražavati, i onako brzo upoznati „privrženost i ljubav toga stanovništva". Bilo je dakle, razumljivo da sam najprije pomislio Aa onog čudaka, onog Poljaka kod kojega smo nekod stanovali i koji je stekao moju naklonost. Nismo međutim znali da li još živi, da li se još nalazi u Bagdadu u istoj kudi. Uostalom, nisam bio jedini koji se sjetio toga Ijubeznoga gostoprimca, jer kad smo svoje konje poveli s keleka na obalu, Halef reče:

71 — Splav je sad za nas postala bezvrijedna i nitko je nede od nas kupiti, pa demo je dakle ostaviti da leži ovdje. Neka je uzme tko god hode. Kamo da se sad obratimo, sidi? — To i ja tebe pitam — odgovorih. — Pala mi je na um jedna misao pa se nadam da de se i tebi svidjeti. Znaš li kod koga smo onda stanovali? — Znam, dakako. — Hodemo li opet onamo? — Bilo bi mi drago da opet pronađemo tog čovjeka. — I njegovoga slugu kojemu je on bio podređen! — nasmije se Halef. — Tko je pročitao moju knjigu „Iz Bagdada u Stambul" sjetit de se toga debeloga sluge i neobičnog načina na koji je obavljao svoje dužnosti. Mogab sam pretpostaviti da je taj debeljko ved umro, jer je ved i onda onako pretjerano debeo bio izvrgnut kapi. Imali smo vremena, pa dakle nije bilo pogrešno ako potražimo tu kudu. Uzjahasmo dakle svoje konje i krenusmo u onom smjeru koji nas je imao dovesti u traženi predio grada. Čitalac de se sjetiti da je Poljakova kuda ležala u gajevima palmi na jugu grada. Premda je otad prošlo mnogo vremena, ipak smo je lako pronašli, ali nismo se zaustavili pred malim vratašcima, ved pred glavnom kapijom koja se nalazila na protivnoj strani vrta. Ondje sjahasmo i ja zakucah. Potrajalo je dugo prije nego što sam čuo polagani korak koji se iznutra približavao vratima. U vratima se nalazio mali otvor zatvoren poklopcem koji se sad otvori. Najprije ugledasmo dugačak šiljati nos, mnogo šiljatiji nego što je bio prije, a iza toga staro, blijedo i naborano lice. Tupe oči promatrale su nas kroz velike okrugfe naočari, a tanak i drhtavi glas upita: — Što tražite ovdje? Prepoznao sam ga: bio je to naš nekadanji gostoprimac, bivši turski oficir podrijetlom iz Poljske. U ono vrijeme još nije nosio naočari, a i inače je bio veoma ostario. Vjerojatno me nije više poznavao. Bududi da je govorio arapski, odvratih mu istim jezikom: — Stanuješ li sam u toj kudi? — Zašto to želiš znati? — upita nepovjerljivo. — Jer bismo te htjeli zamoliti da smijemo svratiti k tebi. — Ja nemam mjesta za strane ljude. — Mi ne tražimo stan badava, nego demo ti rado platiti. — Ja ne iznajmljujem. Osim toga vidim da imate i konje, a za konje nema kod mene mjesta.

72 — Ti imaš veliko dvorište. Dio toga dvorišta je natkriven pa tamo ima mnogo više mjesta, a ne samu za dva konja. — Psja krew - pasja krv! Poznaš li moje dvorište? Onda ti pogotovu ne mogu vjerovati. Gubite se odavde! Htio je da zatvori otvor u vratima, ali mu to spriječili rukom te ga pokušao umiriti. — Ne budi nepovjerljiv. Mi smo pošteni ljudi i imamo ti izručiti pozdrave. — Pozdrave? A od koga? — Sjedaš li se da je nekod kod tebe stanovao jedan perzijski princ s dvije žene i slugama? — Sjedam se — odgovori brzo. — S njima je bio i neki efendija iz Evrope sa svojim arapskim pratiocem. — Taj se efendija zvao Kara Ben Nemzi? — Jeste! Poznaš li ga? — Poznam ga i imam ti isporučiti njegove pozdrave. — Dakle Kara Ben Nemzi još živi? Kod mene je bio samo kratko vrijeme, ali sam ga zavolio. Reci mi gdje se sada nalazi i kako mu je. — Ne bi li bilo bolje da ti to reknem u tvom stanu? — Tako je! Uđite! Otvorit du vam! Mora da su se vratašca na protivnoj strani upotrebljavala češde nego ova velika veža. Starac je morao napeti svu snagu svojih drhtavih ruku da okrene ključ u bravi, a onda se krila vratiju nisu htjela pomadi, tako da smo ih mi morali gurnuti izvana, Kad su se vrata otvorila, ugledasmo Poljaka upravo onakvoga kao što je bio i nekada, u golemim papučama i dugačkom iznošenom kaftanu koji je odozdo bio sav otrcan. Uveli smo konje u dvorište, a zatim opet zatvoriti vrata, zaključah i predadoh mu ključ. — Dođite najprije u dvorište! — pozva nas, a zatim pođe stružudi svojim tankim nogama po zemlji kroz vrt ispred nas, sve dok nismo stigli do natkrivenoga dijela dvorišta. Ondje privezasmo vrance. Zatim nas uvede u predvorje iz kojega je vodilo poznato stepenište na prvi sprat. Ovdje je otvorio vrata nadesno te uđosmo u knjižnicu koja je izgledala tačno kao nekod i imala jednaki uređaj. Pozvavši nas da zajedno s njime sjednemo na divan, pljesnu na istočnjački način rukama. Napeto sam čekao tko de se javiti na taj znak. Posve sam jasno mogao u sebi predočiti onoga strašno debelog Ganimeda koji je popio gospodarevo vino, pa mu je umjesto njega ulio u bocu vode, kao da sam ga tek jučer posljednji put sreo. Poljak je morao još nekoliko puta pljesnuti rukama da bi se napokon, pošto sam i ja snažno pljesnuo, otvorila vrata i na njima se pojavio... da, to je bio on, baš on, ali još mnogo deblji nego što je živio u mom sjedanju. Obrazi su mu se duboko objesili. Koža mu je ispod očiju stvarala krvavo crvene vredice,

73 a oči se gotovo uopde više nisu ni vidjele. Odozdo mu je lice završavalo u debelom podvoljku, sigurno teškom kao tusti boljoneski odojak, a odozgo u fesu, toliko masnu da bismo iz njega kuhanjem sigurno mogli dobiti punu funtu loja. Jedina odjeda te ljudske bačve sa slaninom sastojala se od razderanog kaitana koji više uopde nije imao boje, ali je ipak sjao u svim mogudim bojama. Kroz tu tanku odjedu jasno su se razabirali golemi obrisi ruku i nogu, debelih kao u slona. A njegovo tijelo! Ti bokovi! Najodrasliji morž bio je gladan siromašak u omjeru s opsegom i likom toga turskog sluge. A onda njegove noge! Papuče u koje su bile zataknute bili su najljepši dunavski čamci s polupokrivenom palubom. Kod njega nije moglo biti ni govora o nekom hodanju. Naprijed se mogao pomicati samo tako da je ukočeno gurao noge pred sobom. Ved sada, kad nije učinio ništa osim što je otvorio jedna ili dvoja vrata, čitavo mu se čelo sjalo od znoja. Nije dakle čudo da je njegov gospodar morao osobno dodi pred nas na vrata. Ipak je taj debeljko bio drag i dobar momak, jer mu se lice upravo sjalo od pripravnosti da nas posluži kad je povjerljivo i podložno upitao: — Sto želiš efendijo? Pljesnuo si rukama. I opet, i opet! Kad deš me najzad pustiti na miru? Ali samo zapovijedaj! Rado du učiniti sve što naređuješ. — Kave i duhana! — glasio je odgovor njegovog gospodara. — Vidiš da imam goste. — Kave? Alah o Alah! — uzdahnu debeljko iskre-nuvši odice. — Sto jadikuješ? Požuri! Gostima se daje kava. — Da, daje im se efendijo, ja to tačno znam. Nudi im se kava ... naime ... ako je čovjek ima. — Ta ti si tek prekjučer zatražio od mene šest pi-jastera da kupiš kave. — Jesam. Zaklinjem .ti se svim prorocima i kalifima da sam kupio kavu. — Gdje je onda? — Nema je više. — Nema je više? Pa ja zbog svojih očiju uopde nisam pio kave. — O efendijo, ne ljuti se na mene! Ja sam nedužan, jer upravo zbog mojih očiju moram piti kavu da bi ih naoštrio za službu. — Ali kave za šest pijastera za dva dana? — A koliko dobiješ za šest pijastera? Kad pođem da kupim kavu, moram putem kudi dva puta svratiti kavedžiji da se malo okrijepim, a na povratku kudi i opet dva puta. To stoji četiri pijastera, pa dakle za kupnju kave preostaju samo dva pijastera. Koliko se dobiva za njih? Vidiš i sam, efendijo, da sam nedužan. — Ali ja ipak moram svojim gostima ponuditi kavu. — Da, zaista im moraš ponuditi. Daj mi dakle opet šest pijastera, pa du podi po nju.

74 — Ako te pošaljem, ti deš se opet četiri puta svratiti kavanaru, pa deš se tek uvečer vratiti da mi doneseš bina1 za dva pijastera. Ja sam upravo van sebe i ne znam šio da radim. Bududi da je to rekao napola sluzi, a napola meni, pokušah ga umiriti. — Nemoj se brinuti, efendijo. Mi smo se snabdjeli kavom za put, pa je još nešto malo imamo. Nalazi se u bisagama. Moj de je pratilac donijeti. — Zahvaljujem ti, gospodine. Olakšao si mi srce i spasio si me od sramote da svojim gostima ne mogu ponuditi smeđe pide gostoljubivosti. Zato deš sa mnom popušiti najbolji duhan koji se može dobiti ovdje -u Bagdadu. Donesi brzo čibuke! Debeljko, komu je bila upravljena ova zapovijed, ponovo iskrenu oči i turobno viknu: 1 sirova kava u zrnu — Cibuke? Alah, Alah! Duhan, o duhan! — Nemoj jaukati ved se požuri. — Molim te, efendijo, skupi cio svoj razbor! Zašto da se žurim kad se žurbom nede baš ništa izmijeniti? U kudi nema duhana. — Nema duhana? — To nije mogude. Pa valjda se nije cio duhan mogao potrošiti. Ved puni tjedan dana nisam pušio. — Ni ja nisam pušio! — Onda reci što je! Moram svojim gostima ponuditi čibuke. — Da, zaista im moraš ponuditi, efendijo. Molim te dakle za deset pijastera da pođem po duhan. Debeljko je pogledao svoga gospodara, a ovaj opet nemodno pogleda mene, tako da sam mu rekao: — Ne brini se za duhan, efendijo. Imam ga sa sobom. Tvoj sluga — kako se zapravo zove? — U šali ga nazivamo Kepek. — Neka dakle tvoj Kepek donese čibuke, a za to de vrijeme moj pratilac donijeti kave i duhana. — Kako si dobrostiv, gospodaru! Samo uslijed tvoje prijaznosti mogu ispuniti dužnosti koje imam prema vama. Halef je otišao, ali Kepek se nije ni maknuo. U neprilici je pomicao svoje debele ruke amo tamo i objesio donju usnicu da se u punoj veličini mogao razabrati posljednji zub koji mu je preostao od sva tri-, deset i dva zuba. — Sto hodeš još? — upita ga njegov gospodar.

75 — Ti govoriš o čibucima, efendijo — zastenje Kepek — ali mi imamo samo još jednoga, iz kojega obojica pušimo. — Onda idi i donesi tu lulu. Razumije se da me je taj odnos između gospodara i sluge veoma zabavljao. Mora da su postojali temeljiti razlozi zbog kojih je gospodar pokazivao tako veliki obzir prema sluzi. Sjedam se da mi je Poljak nekad rekao: „Možda du vam jednom ispripovjediti zašto sam tako obziran prema tom čovjeku. On mi je iskazao velike usluge." Debeljko se dakle zvao Kepek. To je turska riječ, a znači mekinje. To i nije bilo loše. Postoje određene životinje koje se hrane mekinjama da bi se ugojile. Pri tome sam se sjetio riječi koju je njegov efendija onom prilikom rekao: „On sam pojede i popije gotovo sve, a ja dobivam samo ono što preostane." Tako zaista nije bilo čudo da je Poljak imao premalo onoga obilja u kojemu se njegov sluga upravo gušio. Sad se vratio Halef s kavom i duhanom. Donio je i naše lule, čime smo Poljaka spasili i posljednje neprilike, jer da nismo imali čibuke, morali bismo sva trojica redom pušlti iz njegovog čibuka. Uto se vratio i Kepek, pa je dašdudi od zasoplje-nosti donio gospodarovu lulu. Izvršivši taj teški posao, odgegao se opet napolje, ali nije zatvorio vrata, ved ih je samo prislonio. Bio sam uvjeren da je ostao vani pred njima da štedi svoju snagu i da ne mora prolaziti dugačak put ako njegov gospodar opet pljesne rukama. Ali što de biti s kavom? Činilo se da je na kavu zaboravio, premda je vredicu s našim kavinim zrnjem s mnogo ljubavi zavukao ispod kaftana na prsa. Kad su čibuci bili napunjeni i pripaljeni, započe nekadanji oficir: — Vi mi dakle donosite pozdrave perzijskoga princa koji se zvao Hasan Ardžir-mirza? To je bio veoma otmjen gospodin pa je možda pripadao samoj šah-in-šahovoj obitelji. Uto debeli Kepek proviri glavom kroz vrata i reče: — Da, sigurno je bio visokoga podrijetla, jer mi je, prije nego što je otišao, dao kao bakšiš tri zlatna tumana. Uvukao je glavu, a njegov gospodar nastavi, a da ga uopde nije ukorio: — Imam razloga da ni prema kojem Perzijancu ne budem gostoljubiv. Ovome sam ipak otvorio svoju kudu, jer mi ga je doveo Kara Ben Nemzi kojega sam zavolio čim sam ga ugledao. Kepek opet proviri kroz vrata i viknu: — I meni se veoma svidio, jer mi je dao kao bakšiš dva zlatna tumana. Ja sam se zaista onom prilikom mogao za Polja-kovu gostoljubivost odužiti njegovom sluzi napojnicom od šesnaest maraka, jer je Hasan Adžir-mirza bio prema meni veoma velikodušan. Tusto lice iščeznu opet iza vrata, a starac nastavi;

76 - Onaj Inglisi, koji je neprekidno govorio o iskapanjima bio je neobičan čovjek. A ipak je morao biti bogat, veoma bogat, jer sam kasnije čuo da je kupio svu prinčevu dragocjenu imovinu. Sad se ponovo pojavi Kepekovo lice i mi čusmo radosnu potvrdu: - Da, bio je veoma bogat, jer mi je kao bakšiš dao zlatnu englesku liru, za koju sam dobio stotinu i dvadeset pijastera. — Sve skupa si kao bakšiš primio tri stotine šezdeset pijastera? Imaš li ih još? - upita njegov gospodar. — Nemam! - A gdje su ti? - Svi su potrošeni, nema ih, otišli su za burmut. - Psja krew! Toliko novaca za burmut! — Ne ljuti se, efendijo, i nemoj se uzalud uzrujavati! Izračunaš li koliko je vremena otada prošlo sigurno deš uvidjeti da sam nedužan. Nakon tih riječi Kepek ponovo povuče glavu. Nagli Halef nije bio toliko strpljiv da počeka dok mi se ne učini da je došao pravi čas da reknem tko smo, ved upita: — Jesi li ikad još čuo o onim ljudima koji su kod tebe stanovali? — O Perzijancima i o Inglisiju nisam čuo ništa, ali o onoj dvojici jesam. Ja živim veoma osamljen i rijetko izlazim iz ove kude. Naprotiv kad Kepek odlazi da nakupuje namirnice, svrada u četiri kavane, o kojima je maločas govorio. Ondje sjede ljudi i razgovaraju o čudesima i djelima iz prošlih vremena, o velikim vojskovođama i drugim junacima. Pripovijeda se i o događajima iz sadašnjosti, pogotovu ako su se odigrali ovdje u blizini. Tako je Kepek nekoliko puta čuo govoriti o efendiji iz Almanje i njegovom arapskom pratiocu koji su bili moji gosti. Ta su dva čovjeka neusporedivi lovci i najglasovitiji ratnici čitave Džezire. Oni napadaju i ubijaju lava, a sve se plemena koja stanuju između graničnih planina i pustinje boje njihove hrabrosti, njihove lukavštine i njihovih pušaka. Kara Ben Nemzi posjeduje navodno dvije učarane puške koje uopde ne mora nabijati, i koje nikada ne promašuju cilj. Ako se oko njih mogla stvoriti takva legenda, onda on i njegov Halef, bez kojega ga još nije nitko vidio, moraju ipak biti izvanredni ljudi. Za tih je riječi lice moga malog Halefa zasjalo od ushidenja. Oči mu zablistaše a glas mu je bio pun radosti kad je upitao: — Halef? Zar se samo tako zove? Ne poznaš li čitavo njegovo ime? — Koliko se sjedam ime mu je Hadži Halef Omar. — O, nikako! To je samo početak. Taj najglasovitiji ratnik među svim beduinskim plemenima zove se Hadži Halef Omar Ben Hadži Abul Abas Ibn Hadži Davud al Gosara. Ni to nije još izdaleka njegovo

77 potpuno ime, jer bi ga on pomodu svojih nebrojenih predaka, prapredaka i djedovskih prapredaka mogao toliko razvudi da bi ono doseglo od zemlje do neba i od neba opet do zemlje. Stari je Poljak svakako poznavao mišljenje Beduina da je onaj čovjek vrijedan to više poštovanja što mu je dulje ime, te da svatko tko se želi istadi dodaje svom imenu toliko imena svojih predaka koliko ih poznaje ili ne poznaje. Zato mu se to dugačko ime što ga je Halef izrekao nije učinilo ničim osobitim, pa reče: — Htio bih znati je li istina da je taj Halef prvotno bio siromašan i nepoznat čovjek, pa se svojom hrabrošdu uzdigao na položaj šeika Hadedina? — Istina je. Ja to mogu posvjedočiti — potvrdi Halef. — Bi li ti prepoznao toga pobjednika svih dosadanjih junaka, kad bi opet došao k tebi? — Sumnjam da bih ga prepoznao, jer su moje stare oči postale veoma mutne i slabe. — Ne bi li ga prepoznao ni po glasu? — To ne znam. Da bi mogao upamtiti glas nekog čovjeka, moraš dugo boraviti s njime. Hadži Halef Omar je naprotiv samo kratko vrijeme proveo kod mene. Osim toga nije mi tom prilikom tako udario u oči da bi se njegov glas ili njegov lik urezali u moja sjedanje. Ili — Nije ti udario u oči? Sto to čujem? Dopusti mi da se silno začudim! Takav pobjedonosni junak kakav je taj neusporedivi šeik Hadedina ipak raspolaže tako neistraživom dubinom sposobnosti da se ureze u svačije sjedanje, pa se njegovo lice ne može ni najoštrijim nožem izrezati iz bogate slave njegove prošlosti- i iz sjedanja ljudi koji mu se dive i silno ga poštuju. Svi ratnici neprijateljskih plemena i sve divlje zvijeri planina upamtile su njegovo lice i bježe smjesta čim ga ugledaju ili začuju njegov silan glas. A ti, kojemu je iskazana velika čast da ga upoznaš u svojoj kudi i da udišeš divote njegove prednosti, ti si ga mogao zaboraviti? Tomu se zaista čudm! Pogledaj ovoga glasovitog Kara Ben Nemzi efendiju! I on de ti redi da slabost tvojega pamdenja ne može doduše sjajne zrake moje uzvišenosti nikada . .. Uto Poljak prekinu Halefa. Mališan koji se redovito razmetao hvaledi sam sebe, neoprezno je spomenuo moje ime. Poljak najprije napne uši, a onda mu naglo upade u riječ: — Ovaj Kara Ben Nemzi efendija ovdje, kažeš -jesam li te pravo razumio? — Alah! — nasmije se Halef napola u neprilici. — To mi je zaista izletjelo iz usta. Pogledaj ga samo! Ni-njega nisi prepoznao. — Mašalah! - To ste dakle vas obojica! Ti si Hadži Halef Omar, a ovo je Kara Ben Nemzi! — Da, nas nitko ne može zamijeniti ni s kojim drugim čovjekom. — Onda neka ste mi dobro došli! Velim vam da vam na raspolaganju stoje sve prostorije moje kude i cijeli moj imutak dokle god to želite!

78 Skočio je na noge i pokazao iskrenu radost koja je bila to dirljivija što nam naš tadanji kratki boravak kod njega nije davao osnove da povjerujemo kako je sačuvao takvu naklonost prema nama. Pomislio sam da ovdje sigurno postoji još koji razlog što nam se toliko obradovao. Uostalom, nije on bio jedini koji je pokazao toliku radost, jer su se sad širom otvorila vrata i Kepek dohrli k nama koliko su mu god to dopuštale njegove goleme naslage sala. On mi pruži obje ruke i vikne svojim visokim masnim glasom: — Slava Alahu za tu veliku radost koju mi je danas udijelio! Kako vidiš, efendijo, nisam zaboravio ona dva zlatna tumana koja si mi dao. Oni su doduše ušli u obliku burmuta u moj nos, ali ipak nisu iščezli jer su se odande spustili u srce. Mi smo sve od onog vremena neprekidno željeli da vas opet vidimo kako bismo vas uputili u jednu stvar o kojoj uzalud razbijamo glavu. Dakle je ipak postojao posebni razlog za tu radost kojom su nas dočekali. Odnos između toga gospodara i sluge bio je tako srdačan da se ni ja nisam žacao da mu stisnem ruku, što se doduše s obzirom na opseg njegovih jastuka na rukama nije dalo obaviti jednim stiskom, ved samo malo pomalo. — Da, tako je - suglasi se i Poljak. - Moram te, efendijo, zamoliti za savjet, jer osim tebe nemam nikoga kome bih se mogao povjeriti. — Budem li ti mogao dati savjet, rado du to učiniti. Zašto sam upravo ja taj čovjek? — Jer te smatram jedinim pravim čovjekom na koga se mogu obratiti. Sve ono što se o tebi pripovijeda i što sam ja čuo putem Kepeka dovodi me do uvjerenja da se nedu na tebe uzalud obratiti. Zbog toga sam sretan što ste došli, jer de mi vaš dolazak povratiti mir mojega srca koji sam izgubio. — A meni de vratiti snagu zdrave probave koju sam također izgubio — doda Kepek, udesivši tužno lice. — Moj je želudac nekad primao sve što sam mu nudio, ali ved dulje vremena uskraduje mi službu, tako da jedva mogu silom toliko ugurati u njega Koliko je prijeko potrebno da me za nuždu održi na životu. Uvjeren sam da du umrijeti polaganom smrdu od gladi, pa si ti efendijo došao u Bagdad upravo da me spasiš. Mogao bih se glasno nasmijati toj gorkoj tužaljci, ali sam pazio da ne odam svoju potajnu veselost. Ni njegov gospodar nije ni trepnuo okom za tog jadi-kovanja, ved mu naloži: — Moramo pokazati da su nam ti gosti dobro došli. Kepek, požuri, potrči, skoči i priredi dobro jelo. Ved je davno prošlo vrijeme objeda. Požuri, potrči, skoči! Kakva li naloga za toga gorostasa! Nije se ni pomakao da ma jednom zako-rakne, ved je samo polako, kao u krajnjem čuđenju, zakimao glavom, pogledavši pri tome svoga gospodara s očitim predbacivanjem: — No, što još stojiš ovdje? — upita ovaj. — Zar zaista ne znaš što treba učiniti za tako dobrodošle goste? — Da, to vrlo tačno znam.

79 — Onda se požuri i pripremi nam jelo! — O Alahu, o Muhamede! Ja treba da se požurim, a nikakva žurba ne može ništa promijeniti! — Na čemu ne može promijeniti? — Na potpunom pomanjkanju svake zalihe namirnica. Gdje ništa ne postoji tamo se ništa ne može ni skuhati. — Ali ti si još prekjučer, kad si donio kavu i duhan, kupio i pola brava. — Da, kupio sam ga. — I jedno pile? — Bio je to čak mladi pijetao, najbolji od sve peradi na tržnici. — Donio si i riže, maslaca, rajčica i mirodija? — Da, da, sve sam to donio — prizna Kepek. — Onda imaš svega da prirediš dobro jelo. — O efendijo, ti se izvoljevaš šaliti. Sve to što si nabrojio, sve je to ved pojedeno. — A tko je to mogao pojesti? — Ja! — Ti? Onda bi morao imati želudac kao kosedž1! Debeljko udesi najbjednije lice i reče: — Efendijo, neka ti Alah oprosti što me uspoređuješ s takvom morskom nemani! Zar nisi maločas čuo što sam ti rekao? Efendija Kara Ben Nemzi i šeik Hadži Halef Omar su čuli. Oni de mi poslužiti kao svjedoci da više ne mogu gotovo ništa jesti, jer je moj siromašni želudac slab i tanak kao mjehur od sapunice koji može svakog časa pudi. — Mada imaš tako slab želudac, ti si sam pojeo pola brava i mladog pijetla. Ono što sam ja od toga dobio to se uopde ne može računati. 1 morski pas — Alah! Ti bacaš moju dušu u silnu tugu. Sve što sam učinio, učinio sam od ljubavi i poštovanja prema tebi. Brav je pred dva dana podnio smrt, tako da je njegov miris počeo čeznuti za sahranom. Zar sam ti dakle mogao dati da jedeš od njega? — Zašto si ga dakle kupio kad je smrdio? — Jer nisam bio kod kisaba1 dok još nije smrdio. — Trebao si dakle uzeti svježe bravetine.

80 — Svježe nije bilo. Sve meso koje je visjelo kod njega smrdjelo je. — Zašto onda nisi otišao kojem drugom kisabu? Debeljko iskrene oči od saučesnog začuđenja, pljesnu rukama da je odjeknulo kao da je puklo veliko jedro na glavnoj katarki i vikne: — Neka me Alah zaštiti! Da pođem drugom kisabu? Pogledaj me, efendijo! Zar sam ja hrt da smatraš kako mogu trčati od jednog mesara do drugoga? Zamisli samo da du biti odmah mrtav ako izgubim dah, a on mi se ne vrati! Osim toga tačno znaš da nisam morao otidi samo mesaru, ved i u druge dkekine2. Meso sam spekao i pojeo skupivši sve svoje samosvladavanje kako ti ne bi bio prisiljen da na svom zdravlju iskušaš tužno djelovanje takvoga jela. Umjesto da zato požanjem hvalu, moram slušati riječi ukora. Činilo se da je starca to predbacivanje dirnulo, jer je blago nastavio: — Manimo se dakle bravetine! Ali bar taj pijetao nije trebao tako brzo nestati u tvom želucu. — Molim te ne govori o njemu! Tako je bilo zapisano u knjizi života. On je zaklan istoga dana kao i brav. Oboje sam kupio istoga sata, zajedno ih odnio kudi, pa brava i pijetla spekao na štednjaku jednog kraj drugoga. Iz toga slijedi da ih je zajedno valjalo i pojesti. Osim toga pijetao me je sigurno spasio smrti. Kad je naime bravetina pošla putem koji joj je bio preodređen, moj je siromašni želadac pao u stanje takve bijede da sam ved pomislio da du se oprostiti od ove zemlje, i da sam jasno osjetio da mi je pre-određeno da du se zbog toga što sam pojeo to pokva1 mesar * Trgovine, reno meso sastati sa svojim precima. Onda sam pomislio na tebe i na to što de biti s tobom, ako te ja, jedina potpora tvoga života, budem morao ostaviti. Morao sam dakle svladati nevolju svoje probave, a to sam mogao polučiti samo tako da sam pozvao natrag svoj želudac koji je ved napola bio umro, zamamivši ga mladim pijetlom, da još jednom pokuša ispuniti svoje zemaljske dužnosti. Uspjelo mi je. Drugo ništa ti ne mogu redi, efendijo, a sad radi što god nodeš. Ovaj snažan dokaz polučio je svoju svrhu. Činilo se da je starca dirnula jedina potpora njegova života, jer je dobrodušno mahnuo rukom i rekao: — Ne kanim te žalostiti, pa povlačim svoje pred-bacivanje. To međutim ne mijenja naš položaj. Moramo jesti, a nemamo ništa za jelo. — O Alahu, o Alahu! Kakvih li kratkih misli i kojeg li nedostatka potrebne prisutnosti duha! Poslu-šaš li dobar savjet koji mi upravo lebdi na usnama svoj de našoj nevolji odmah biti kraj. — Sto mi dakle savjetuješ? — Daj mi opet novaca, pa du podi da donesem sve što trebamo. — I nedeš se vratiti prije večeri?

81 — Ta ja moram posjetiti svoje kavane da pripovijedam kako su k nama došli neusporedivi efendija Kara Ben Nemzi i hrabri šeik Hadži Halef Omar. Morat du odgovoriti na stotinu pitanja, pa se nikako ne mogu prije mraka vratiti kudi. Da je evropski sluga tako nešto rekao svi bi ga smatrali ludim. Ali Kepek je držao da ima pravo da nas pusti da gladujemo kako bi se on mogao prošetati. Činilo se da njegov gospodar u svojoj bezgraničnoj obzirnosti ne zna što da kaže, pa mi se dakle učini da je vrijeme da se umiješam. Moj je mali Hadži ved odavno izgubio strpljivost. On ustane, prijateljski potapša po ramenu toga vječno nevinog krivca i: upita ga: — Oprosti mi, prijatelju polovice brava i posve mladoga pijetla. Možeš li mi redi tko je gospodar ove kude? — Efendija kome služim — glasio je odgovor. — Lijepo, ti najgladniji među svim kuharima svih zemalja na svijetu! Ne smiješ dakle raditi ono što li se prohtije, ved ono što traži gostoprimstvo tvoga gospodara, a ono traži od njega da njegovi gosti dobiju što prije nešto za jelo. Poželiš li onda kasnije otidi u kavane, možeš to mirno učiniti. Ja ti nemam što zapovijedati, ali ako ondje ... pripazi sad što ti kažem ... ako ondje spomeneš ma i jednu riječ o tome da se mi nalazimo u Bagdadu i gdje se nalazimo, onda deš sutra ujutro biti lešina koju su čitavu nod postepeno ubijali. Debeljko od prepasti uzmaknu nekoliko koraka, i to tako brzo kako od njega nipošto ne bih očekivao. Problijed'o je sve do podvoljka i promucao: — Lešina koju su čitavu nod — postepeno ubijali - ! — Tako je — vrlo ozbiljno izjavi Halef. — Ali zašto? — Ali zašto? — Zašto mrtva... zašto ubijena ... zašto lešina ...? — To du li objasniti. Mi imamo neprijatelje koji nas progone i koji nas traže u Bagdadu. Pronađu li nas, dodi de do borbe. Nas dvojica demo doduše pobijediti, ali kuda u kojoj stanujemo morat de snositi posljedice. Njihove de stanovnike polako mučiti do smrti. — Mučiti — do —smrti—! Neka me Alah sačuva od đavola, od smrti i od svih ljudi koji me žele ubiti. Ne pada mi ni na pamet da zađem u kavane dokle god ste vi ovdje. Držat du jezik za zubima i nikome nedu odati gdje se nalazite. Najradije bih ostao kod kude, i ne bih uopde izašao izvan granica našeg vrta. — To si mudro sm'slio. Spreman sam da ti olakšam tvoju hrabru povučenost, tako da sam pođem u dudane i da nakupujem što trebamo. Ti dotle naloži vatru. Dođi sa mnom u kuhinju! Obojica izađoše a kad su nestali, Poljak me zabrinuto upita: — Hadži Halef. Omar je sigurno pretjerao. Zar zaista imate neprijatelje koji vas progone?

82 — Mi smo se doista sreli s nekim ljudima koji su prema nama tako neprijateljski postupili da su odutili naš bič. Bili su to Perzijanci — odgovorih mu. — Ah, dakle opet Perzijanci! — Tako je! Oni upravo plamte od osvete, a bududi da znadu da se nalazimo u Bagdadu, oni de nas potražiti da pronađu priliku i osvete nam se za udarce što su ih dobili. Halef je malo pretjerao da tvoga slugu zaplaši zbog poznatih razloga. Čini se da je taj Kepek prilično plašljiv. — Varaš se, efendijo! On je bio onbaši1 i to jedan od najvrednijih i najhrabrijih podoficira. Kod te bih ti prilike htio redi da se ja zovem Dozorca, i da su me iz vojske otpustili kao bembašu2. Kepek je sad star i lijen. Prije je bio spretan, pokretan i vječno raspoložen za tučnjavu, a njegova silna debljina sad kao da govori upravo protivno. Možda su i ta ljubav koja ga veže uza me i brižljivost kojom me neprekidno okružuje djelovale u tom pravcu da se sad čini staloženiji nego što je bio prije. On me je više puta izbavio usred neprijatelja, pa mi je i inače iskazao različite usluge zbog kojih imam obzira prema njegovim slabostima. Uvjeren sam da bi i sada stavio na Kocku svoj život za mene ako bi to bilo potrebno. On mi je vjeran kao zlato, a ima i iskustva uz štednjak, tako da ne moram držati kuhara. Jede doduše vanredno mnogo, pa mi daje samo otpatke, ali za mene je i to dovoljno. Sto se pak tiče njegove kave, on kuha dvije vrsti, i to dobru i jaku kavu za sebe, a rijetku za mene, jer tvrdi da bi meni jaka kava odviše zašla u krv i da moji živci ne bi to mogli... Psja krew! Ja govorim o kavi i pri tom sam se sjetio da još uvijek nemamo kave. To je zaista neobzirno prema tebi, . efendijo! Neka Kepek odmah donese kavu! Bembaša je dva, tri. pet pa i deset puta pljesnuo rukama, ali debeljko nije dolazio. Tek kad sam ja otvorio vrata i tako čvrsto pljesnuo dlanovima da su me zaboljeli, dovuče se polako i nevoljko reče: — I opet! Tek što sam tome Hadži Halefu koji ništa ne shvada dao upute kojima se samo smije umjesto da ih primi s dostojanstvom, opet moram trčati ovamo! Sto hodete? — Kavu! — odgovori Dozorca. 1 desetar ! major — Kavu? Kave nema, pa de je tek Hadži donijeti sa sobom. Bududi da on sam plada sve što de donijeti, ja sam mu rekao da ne zaboravi kavu. Pomislio sam da je debeljko zaboravio na kavu, pa ga podsjetih na to da ju je sakrio na svojim prsima. On mi odgovori toliko hladnokrvno da me je to zaista iznenadilo: — Da, ja sam spremio kavu u kaftan, efendijo, ali sam je opet izvadio iz njega. — A gdje je ta kava sada? — Ja sam je sakrio i spremio. — Sigurno je želiš sam popiti?

83 — Tako je! Uvidjet češ, o efendijo, da sam na to ovlašten. Znaj da je za nekoliko dana moja id jaum il vilede,1 pa du pozvati nekoliko znanaca. Oni su izvrsni poznavaoci kave, pa bududi da sam vidio da ti imaš bolju kavu nego što je kupuje moj efendiju, ja du tvoju kavu sačuvati za svečanost, a vama du skuhati onu što de je donijeti Hadži. Samo se strpite. Nede dugo potrajati i on de se vratiti. — Ali zašto da baš tvoji posjetioci dobiju tu moju dobru kavu? — Efendijo, kako to samo možeš pitati? Jedno je od najvažnijih propisa kurana da se gostima treba time iskazati čast da im se daje ono najbolje što se ima. Sad sam debelom onbašiju ipak morao pokazati strogo lice: — Upravo zato što poznam te propise veoma se čudim što se ti usuđuješ uzeti moju dobru kavu i meni umjesto nje ponuditi lošiju! Smjesta deš skuhati moju kavu, jesi li čuo, smjesta, i to onako jaku i dobru kako to traže otmjena gospoda. Ja te uostalom opominjem pred Hadži Halefom. On je navikao^ da ga veoma pomno dvore i ne dopušta da ga itko zanemaruje. Osim toga on voli jesti i piti što je bolje mogude, a tko se na to ne obazire, on mu brzo umije uliti dužno poštovanje. Čuvaj se njegove srdžbe! On je slobodan Ben Arab,2 pa ako mu itko i najmanje povrijedi čast, smjesta uzvrada udarcima ili ubodima nožem. 1 proslava rođendana * Arap Ovakav ukor nije debeljko vjerojatno ved odavno čuo. On se sagnu i ponizno odgovori. — Hvala ti, efendijo, što si me upozorio na ta opasna šeikova svojstva. Pa to je pravi divljak! Odmah du donijeti tvoju kavu, jer voda ved kuha, a ja sam kavu ved stucao u džurnel binu.1 — Ved? Ah, kava je dakle bila određena za tebe i mi je nismo trebali dobiti? — Prestani s predbacivanjima, efendijo! Bududi da sam kavu htio ponuditi svojim gostima, morao sam je najprije okušati da se uvjerim je li dobra. Ti si me međutim poučio, pa sad znam kako se imam vladati. Miris te kave ublažit de tvoju srdžbu i osvježiti osjetljivost tvojeg njuha. Ved se žurim! Kepek zatopta nogama o pod kao da vozi dvokoli-cu, a zatim brzo izađe. Nasmijao sam se, ali tako da me nije mogao čuti, a i njegov se gospodar nasmije i reče: — Dobro znam da sam ga razmazio. Ja ga držim kao što se u Evropi postupa sa psetancem, i što je drskiji to sam ja slabiji prema njemu. Sad si mu ulio potrebno poštovanje, pa budi siguran da de to ubrzo djelovati. Dozorca je imao pravo: debeljko se vratio tako brzo da to nikako ne bih mogao očekivati od njega. Postavi kavu na serir2 između nas. Vidjelo se na njemu da mu se voda skuplja u ustima, pa nam reče dok mu se u glasu osjedala iskrena žalost: — Evo vam- kave! Velim vam da nisam okušao ni jedan gutljaj. Ja du tu kavu i nadalje priređivati samo za vas, pa sve da mi njezin miomiris otme i mir moje duše. Ipak te molim, efendijo — bude li Alah toliko milostiv da ti prosvijetli misli, pa da dođeš na pomisao da bih i ja smio popiti šalicu toga pida — nemoj oklijevati da mi to saopdiš.

84 Kad je Kepek izišao, poslužismo se sami. Na Istoku se kava služi u šalicama a ne u vedim posudama. Kepek je međutim donio ibrik pun kave. To mi je bilo drago, jer mi ne bi bilo ugodno da me Kepek neprekidno smeta dolaženjem i odlaženjem. Osim toga oče1 mužar * niski stol kivao sam da de Poljak iskoristiti okolnost što smo ostali sami, i da de mi redi ono na što me je pripremio. Dulje smo vremena sjedili tako jedan kraj drugoga. Bembaša je uživao u mom duhanu i mojoj kavi, ne govoredi ni riječi. Samo je zamišljeno gledao preda se. Naposljetku me upita: — Jesi li možda čuo za Džul-i-Siras?1 — Džul i Siras? Jesam. Ruže iz Širasa su glasovite, ali priznajem da mi se uzgoj ruža u Rumeliji više sviđa od onoga u Perziji. — Nisam to mislio. Ne govorim o uzgoju ruža opdenito, a ni o ružama iz Sirasa u množini, ved o jednoj ruži u jednini, o jednoj posve određenoj ruži koju s meni nepoznatoga razloga nazivaju Džul-i-Siras. — O takvoj ruži nisam još nikada čuo. — To je velika šteta. — Kako to da ti koji ved duge godine stanuješ ovdje smatraš da bih ja morao znati nešto što ti ne znaš? — To mi pitanje kazuje da ne znaš što se o tebi pripovijeda. Prema opisima koji kolaju o tebi, efendiji Kara Ben Nemzi, ti sve možeš i sve znaš. — To je pravo istočnjačko pretjerivanje. Evropljani raspolažu s više znanja od neukih Beduina. — Ti međutim uživaš tako neobičan glas da sam i ja sklon da povjerujem tome da vrijediš više od bilo koga drugoga. Je li šeik Hadži Halef Omar tvoj prijatelj? — Jeste, on je moj prijatelj. — Onda je Hadži Halef Omar upuden u sve što se odnosi na vaše sadanje putovanje? — Jeste. Pred njim nemam tajni. — Onda nedu sada govoriti, ved tek kada se on vrati. Dotle se možemo razgovarati tvojim materinjim jezikom. Još od onog vašeg prijatnog posjeta znaš da ga razumijem. Vrlo sam rado prihvatio taj prijedlog, ali nismo dugo razgovarali, jer je Halef ušao u sobu i javio: — Donio sam sve što sam mogao nabaviti u blizini. Toga je dovoljno da više dana živimo, ako taj debeli otac proždrljivosti ne bude nodu opet progutao sve da

85 1 ruža iz Sirasa bi se od ljubavi prema svom gospodaru spasio od smrti. Sad moram pitati tko de kuhati i pedi? — Kepek — odgovori bembaša. — Alah! Poznaš li njegovu kuhinju? Kad si posljednji puta bio ondje? — Nisam bio ved nekoliko godina. To je neprijeporno Kepekovo carstvo, pa mi ne dopušta da ni načas zađem u njega. — To sam i mislio! Zato se tako razbjesnio kad sam mu govorio o čistodi života i o prijatnom izgledu jela. Uostalom odgovorio sam mu kako treba. Od prepasti je odmah sjeo na zemlju, te je zatutnjilo tako da sam povjerovao da je zemlja pukla. — A onda? — zabrinuto upita stari. — Što sad radi? — Ne brini za njega! Još sjedi čvrsto i ne može zbog svoje neljudske težine ustati dok mu ja ne pomognem. Ostavi ga da sjedi dok se ne vratim. U prvom te redu moram pitati smijem li iskreno govoriti. — Smiješ. — Onda ti moram redi da nemaš ni pojma kako je dosada za tebe kuhao i pekao. Kad bi bio prisiljen da progutam i jedan jedini zalogaj iz tuste ruke toga džida el vasaha,1- tijelo bi mi se izvrnulo kao vredica za novce. Bojao sam se da de se naš gostoprimac uvrijediti, pa sam Halefu dao kradomice znak da bude umjereniji. On je međutim nesmetano nastavio: — Moj sidi mi domahuje da šutim. Ali ako želimo kod tebe išta pojesti, onda moram govoriti da te upozorim na to kako du ja, dokle god se nalazimo ovdje, biti jedini hukumi el matbah.2 Ne želim opisivati tu kuhinju, jer za to ne bih našao riječi, ali posuđe — kakvo je to posuđe?! U kutu stoji limena posuda s vodom u kojoj tvoj kuhar pere lice i ruke, a onda iz nje grabi za kuhanje. Na dnu posude leži mulj nekoliko prsta debeo. Ja sam mu tu vodu, kad je od prepasti sjeo na zemlju, izlio na glavu. — To nisi smio učiniti! — upadne mu bembaša u riječ. — Ako Kepek od toga oboli... i... ' djed prljavštine kuhinjska vlast — Nemoj se toliko brinuti za njega! — prekinu ga Halef. — Ta ga je kupelj osvijestila i bila mu je korisna. Zatim sam ugledao jednu tandžaru1. U njoj se nalazila gusta mast s tragovima prstiju u njoj, a kad sam ga upitao čemu služi, reče mi da odavde vadi mast da bi premazao svoje papuče. U toj istoj tandžari kuha onda meso i varivo. Ja sam iz nje izvadio mast i premazao mu je po licu. — Na zdravlje! O šeiče Hadži Halefe, ako si to učinio, onda de Kepek ...

86 — Ne brini ništa, efendijo! — upadne mu Halef u riječ. — Nije mu nimalo naškodilo. On je to oblizao i činilo se da mu dobro prija. Dok se time bavio, ja sam se dalje ogledao po kuhinji i otkrio bakrenu rniklaju2 u kojoj peče meso. Upravo je u njoj bio pripremio marham3 da pomodu nje istjera stjenice koje stanuju u njegovoj postelji. I tu sam mu mast nama-zao na prvu mast na licu. Zatim... — Stoj! — prekinuh ga ja. — Ne želim više ništa čuti. Sad deš još jednom otidi od kude i kupiti sve posuđe što ga trebaš i pokloniti ga debeljku. Nadam be da deš time ponovo stedi njegovu naklonost. — Ja se dakle smijem smatrati vladarom, kuhinje? Poljak je zatresao glavom i tako mu po tamošnjem običaju dao znak da je s time sporazuman. Mali šeik izađe. Dozorca se nalazio u najvedoj neprilici pa se trudio da isprikama oslabi dojam što ga je Halsfov izvještaj morao izazvati u meni. Pomogao sam mu u tome, pogotovu što je glavni uzrok tog lošeg gospodarenja očito ležao u njegovom siromaštvu. Razgovarali smo o njegovoj domovini koju kao da je još vrlo volio. Upitao me kanim li danas još izadi, a kad sam mu rekao da ne kanim, prošetali smo se vrtom. Pri tome sam se uvjerio da su naši konji dobro opskrbljeni. Kad smo se vratili u kudu i prolazili kraj kuhinjskih vrata, zastasmo načas da prisluškujemo. Čuli smo zveckanje lonaca i debeljkov glas: — Nemoj dopustiti salsi4 da se prelije preko lonca, poštovani šeiče Hadedina, jer je šteta za svaku izgubljenu kap. Vidim da si ti pravi ašči nad aščijama1, pa se kao sultan radujem tvom jelu. Bembaša se nasmjehne, a ja sam bio zadovoljan zbog lijepe sloge koja je očito opet vladala među njima. Nismo dugo sjedili u sobi kad se u nju dokotura Kepek i upita svoga gospodara: — Efendijo! Objed de uskoro biti gotov pa 'leik tvrdi da sam mu ja u kuhinji samo na putu. Smijem li sjesti ovamo, kao što to smijem uvijek kad nemamo drugoga posla? 1 zdjela ' tava * mast ' juha Starac me upitno pogleda. Zaista sam mogao zamisliti da ta dva osamljena čovjeka vrlo često sjede jedan uz drugoga, jer su jedan bili upudeni na drugoga, pa stoga nisam htio da zbog nas prave iznimke. Zato sam odgovorio onbaši koji je sad izgledao mnogo čišde nego maločas: — Samo sjedi! Nemamo ništa protiv toga. Kepek sjede sučelice nama, ali kako! Najprije se okrenuo prema zidu i podbočio se o njega rukama, a zatim je pustio da mu tijelo polako klizne dolje. Pri tome se nije sagnuo, ved je puštao da mu tijelo u ukočenom stavu klizi tako da su mu se noge okliznule od jastuka prislonjenih o zid. U trenutku kad se zbog svoje težine nije više mogao uzdržati brzo se i snažnim pokretom prebaci ustranu, pa tako sjede na jastuk žestoko tresnuvši o njega. Prizor što mi ga je pružio potaknuo me je na smijeh pa sam ga jedva obuzdao. Trbuh mu je ležao na stegnima poput krupnoga balona i napinjao mu kaftan. Od napora mu se lice jarko zacrvenilo i sav je soptao. Pri tome se uzalud trudio da potkoljenice pokrije prekratkim skutovima svoga kaftana. Kad je opet smogao zraka, duboko i olakšano odahnu pa izjavi: — Tako! Sad nedu više ustati dok se ne najedem.

87 — Jesi li gladan? — upita njegov gospodar. — Samo gladan? O Alahu! To je mnogo, mnogoviše od gladi. Efendijo, kad čovjek gleda toga šeika Hadedina od velikog plemena Samara kako tako marljivo i čisto radi po kuhinji, u ustima ti se skupljaju sve mogude sline s neba i zemlje. Taj se razumije u stvar, 1 kuhar nad kuharima da, taj se razumije u to! Htio bih ga bez prekida promatrati kako kuha i bez prekida jesti stvari što ih pripremi. Kepek mjacnu jezikom, udesi najsretnije lice i nastavi: — Uostalom, šeik i nije tako zao kao što sam to mislio. Isprva je prema meni bio veoma veoma zao, a zatim je pokazao lončarske divote i rekao mi da de mi sve to pokloniti, čime se srdžba mojega srca pretvorila u ugodnu tronutost. Zatim je donio vode, pripalio vatru i postavio meso i varivo na pravo mjesto. Kad je tako svršio posao oko štednjaka, ponovo je donio vode, uzeo sapun što ga je također donio sa sobom, pa se posvetio temeljitom čišdenju moje ličnosti, čime je stekao moju punu naklonost. Zatim mi je pomogao da ustanem i iskazao mi čast, naloživši mi da neprekidno miješam žlicom rižu kako ne bi pregorjela. Za vrijeme toga posla naše su se duše sve više približavale jedna drugoj. Opazio sam u dubini svoje unutrašnjosti da sam ga zavolio, a kad mi je dopustio da okušam prvi lijepo pečeni komadid mesa, nisam mogao drukčije ved sam ga morao zagrliti, a on me je na to uljudno zamolio da odem ovamo k vama, te da mirno i pun zadovoljstva počekam užitak koji me očekuje. Dok je to govorio na Kepeku se jasno dalo vidjeti unutrašnje zadovoljstvo. Prijaznost mu se još i pojačala kad je Halef nogom otvorio vrata i ušao u sobu. Ruke su mu bile pune jela. Pošto je to odložio i još nekoliko puta odlazio u kuhinju i natrag, poKrio je cio serir i sav pod proizvodima svoje djelatnosti. Pred debeljkom se sad uzdizalo tako golemo brdo riže i mesa da sam bio uvjeren da to nede modi pojesti cijelog današnjeg i sutrašnjeg dana. Nisam međutim, morao dugo čekati, pa je brijeg iščezao i Kepek je počeo čeznutljivo gledati prema nama ne bi li i od nas mogao nešto dobiti. Mi smo mu tu želju tako obilno ispunili da sam se najzad po-plašio za njega a i on" je sam morao uvidjeti da se i najveda rupa jednom ipak mora napuniti. Pogladio se rukama po onom dijelu svoga tijela koji sam malodaa usporedio s balonom i rekao, uzdahnuvši: — Sad prestanite, jer više ne mogu! Oh kako sam nesretan što sam sit i što mi je želudac tako malen! Zašto čovjeku prija jelo i onda kad više ne može jesti? Ipak se nadam da de vrsni šeik Hadedina danas još jednom podi u grad i potražiti mesara, jer bi se lako moglo dogoditi da se sutra kod njega više ne nađe ništa dobro za jelo. Mnogo zadovoljniji od toga nezasitog čovjeka bio je Halef, jer smo mu svi priznali njegovu umjetnost tako što smo sve do kraja pojeli. Zatim nas je utješio, a pogotovu Kepeka, rekavši da ne mora otidi mesaru, jer mu je ostavio narudžbu za meso koje če nam u sumrak donijeti teklid.

88 Meso je zaista stiglo u naznačeno vrijeme. Nisam znao hodu li i ja modi pojesti nešto od njega. Za danas sam bio do grla sit, a sutra... sutra smo kanili otidi, osim ako budu vijesti što nam ih je želio kazati bembaša, možda takve da nam dadu povoda da produžimo svoj boravak. Bembasina pripovijest Nakon kratkog sumraka spustila se nod, a vrudina koja je vladala u toku dana pretvorila se u tako tešku sparinu da smo uzeli duhan i lule i popeli se na krov. Nismo dugo sjedili gore kad se i onbaši sopdudi uspne za nama i sjede uz Halefovu pomod na jastuke što smo ih za njega pripremili. Njegov gospodar i on naizmjence su u kratkim stankama pušili na svoj jedini čibuk. Nebo je neposredno nakon mladoga mjeseca sjalo u punom sjaju. Večernji povjetarac njihao je palmino lišde, pa je samo tihi šapat tih listova prekidao tišmu koja je vladala u tom zabačenom predjelu grada. Bilo je to pravo raspoloženje iz bajke. Narod smatra da su se u Bagdadu odigrale gotovo sve one pripovijesti, koje su pod naslovom „Auf leila va leila"1 našle milijune i milijune slušalana i čitalaca. Izvor se tih bajki vrlo vjerojatno nalazi u Hesar efsane,2 zbirci Perzijanca Rastija. One imaju za proučavanje Istoka veoma veliku vrijednost, iako se ta knjiga ne može dati u svačije ruke. Bajke su nenadmašive ako se radi o tome da upoznamo život, običaje i nazore, način mišljenja i osjedaje Istoka. Nigdje se tako -vjerno ne prikazuje neobuzdana hrabrost i pie-menito viteštvo Istočnjaka, njegov pustolovni duh, žar njegove mržnje i njegove ljubavi, pohlepa njegovih 1 „Tisuću i jedna noć" > Tisuću pripovijsti službenika, lukavost takozvanog slabog spola, divota bogatstva i golotinja siromaštva, kao upravo u tim pripovijestima pomodu kojih se jednako lijepa kao i smiona Šeherazada borila s kraljem Seherbanom za svoj život. Jesu li sjedanja iz tih nodi što ih je ona provela bdedi sada šaputala kroz tiho lelujanje jorgova-nova lišda? Ako je tome bilo tako, onda ja nisam pravo osjedao taj čar, jer su mi se misli-bavile čovjekom uza me, čiji je život također bio neobičan i za kojega sam slutio da ga tišti teret koji mora nositi još i sada u starosti. Što ga je potjeralo iz domovine i što mu ni sad nije dopuštalo da se vrati onamo? Zašto se zakopao ovdje u dubokoj samodi? — Efendijo, govoriš li poljski? Gotovo sam se preplašio kad je to pitanje najednom odjeknulo tako iznenada i neočekivano u dubokoj tišini. — Ne govorim! — Ali poznaš li poljsku povijest? — Poznam.

89 — Povijest te nesretne zemlje i njezinih nesretnih stanovnika! Ja spadam među te sažaljenja vrijedne ljude. — Molim te, ne govori tako! U takvom se smislu nikada ne treba i ne smije sažaljevati neki čovjek. Saučešde je pohvalno samo u određenim prilikama, a u svim drugima vrijeđa onoga na koga se odnosi. Postoji jedna vrst nesrede koju čovjek mora podnijeti s plemenitom samosviješdu. Saučešde je u tom slučaju jednako poniženju. Ja uopde imam drugo mišljenje o opdenitom pojmu nesreda nego što ga imaju drugi. Za mene rijetko postoji povod da se s pravom primijeni riječ nesreda. — Onda si ti sretan? Ili zar možda smatraš da se rijetko može primijeniti i riječ sreda? — Ne mislim. Bar što se tiče opdenitoga pojma sreda koji je jednak pojmu sretnoga slučaja. Poljak zašuti kao da razmišlja, a onda nastavi: — Čuj me dakle, efendijo! Ne trebaš znati tko sam i što sam bio. Ja to gotovo- više ni sam ne znam, ili bar ne volim na to misliti. Potječem iz starog bogatog plemidkog roda. Odrekao sam se svoga imena da se osiguram od progona pa sam uzeo ime Dozorca, jer odviše volim svoju domovinu a da bih sebi želio na-djeti ime koje nije poljsko. Naše prilike, moj odgoj i još mnogo šta ne spada ovamo. Htio bih samo spomenuti da su me izučili za oficira te da sam smatrao da je jedini cilj mojega života da oslobodim svoju domovinu ispod tuđega jarma. Bio sam u Parizu da »a svojim sumišljenicima pripremim ustanak svoga naroda. Mieroslovski me je nazivao prijateljem. Poslali su me u Njemačku, a odanle sam otišao u Rusiju, sudjelovao sam u neuspjelom napadaju na Poznanj, u pokušaju kod Sjedlcea, a u Krakovu sam bio bliz diktatoru Tyssowskome. U Galiciji su se skupili naši ljudi pod Jakobom Szelom. Unijeli su požar, pljačku i umorstvo u dvorove plemida koji su nam bili saveznici. Upravo smo plivali u krvi. Posvuda poraženi, odrekli smo se svake nade. Kamo da pođem? Svagdje su me progonili. U Pruskoj, u Austriji i u Rusiji prijetio mi je krvnik. Moja je smrtna kazna bila izrečena, a potjernice su me progonile posvuda. Sav moj posjed bio je zaplijenjen. Uzeo sam prosjačku torbu i probio se u Tursku, gdje su me pod sadanjim mojim imenom primili u vojsku. Morao sam sebi izgraditi novu bududnost, pa sam prešao na islam. Ovaj moj prijelaz bio je nagrađen višim vojničkim činom. To je bilo i onako sve što sam želio. — Onda se danas čudiš da ti je život promašen? Iskreno mi reci jesi li želio samo slobodu svome narodu ili si pomišljao i na to da bi, ako ustanak uspije, mogao dobiti kakav istaknuti položaj? — Oboje. — To je zaista bio otrovan plod. Nije čudo da si zbog njega propao. — Dopusti mi da ti pripovijedam dalje. Imao sam uspjeha ne samo kao oficir ved i kao čovjek. Živio sam u Bejrutu čija je posada spadala u arabistan or-disi.1 Ondje sam upoznao nekog perzijskog trgovca kome sam se svidio. Danomice sam zalazio u njegovu kudu u kojoj prema iranskim običajima nisu zakoni 1 arapska divizija

90 harema bili tako strogi kao što su to bili kod sunita. Taj je trgovac imao jedinicu kder koja je prema istočnjačkom načinu izražavanja bila lijepa poput jutarnje zore, a pomnije odgojena od sunitskih "haremskih kderi. Zavoljeli smo se i njezin mi ju je otac dao za ženu. Nisam trebao požaliti taj izbor. Moja je prošlost sa svim njezinim željama bila završena, pa sam živio samo za svoju obitelj i svoju vojničku karijeru. Moj mi je brak pružao sredu koja je iz dana u dan bivala sve veda, a još je i više porasla kad mi se najprije rodio sin, a godinu dana kasnije i kderka. Godinu dana nakon rođenja drugoga djeteta premjestili su me u Damask, kamo se nakon nekoliko tjedana preselio i otac moje žene, bududi da su on i njegova supruga držali da ne mogu živjeti bez svoga djeteta. To je bilo početkom 1860, one godine koja je za Damask bila tako kobna. Poznaš li žalosnu povijest te godine? — Poznam! — Onda ti ne moram o tome opširno pripovijedati. Imena koja sam nadjenuo svojoj djeci neka ti kažu kako sam bio sretan. Moj se sin zvao Ikbal,1 a moja kder Sefa.2 I moja žena imala je značajno ime, naime Almas,3 jer je za mene bila zaista dragi kamen. — Kako se zvao njezin otac? — Zvao se mirza Sibil ili Sibil-aga. — Sibil znači u perzijskom jeziku brkovi. Je li to ime bilo naslijeđeno ili ga je možda on uzeo zbog svojih brkova? — To ne znam, ali moj je tast zaista imao tako guste brkove, kakve ni na kom drugom nisam vidio. Zašto me pitaš za njegovo ime? — Nemam nekog posebnog razloga za to, Pitanje mi je nenamjeravano' izmaklo, možda samo zbog toga što si spomenuo sva imena, a njegovo nisi. — Ne volim spominjati nijedno od tih imena, jer me ona podsjedaju na izgubljenu sredu koja se nikad više nede vratiti. — Nitko se ne mora odredi onoga što ti nazivaš sredom. 1 sreća 1 slast 3 dijamant — To vjerojatno ne možeš razumjeti. Čovjek mora biti otac da bi saosjedao sa mnom. Očinska i majčinska ljubav su nešto posve drugo od opde ljubavi prema ljudima koja se od svih nas očekuje. Imaš li djece, efendijo? — Nemam! — Onda me možeš samo upola shvatiti. Zar bi se ti ikada u svom životu mogao osjetiti sretnim, kad bi ti netko ubio ženu? A meni ne samo što su ubili ženu ved i djecu, te tasta i punicu! Kad je Halef to čuo, viknu: — Alah prokleo te ubojice! Kad bi netko ubio moju Hanu, najdivniju među svim djevicama, ženama, majkama, tetkama i bratučedima, i moga dragoga sina Karu, u čijim očima svjetluca ponos i hrabrost,

91 onda bi zauvijek nestalo srede iz moga života, pa ne bih našao mira dok one nemani koje su to djelo počinile ne bih poslao k najopakijim đavolima u najdublji pakao! » — Da, ti me očito bolje shvadaš od tvoga prijatelja Kara Ben Nemzija, jer imaš sina. I ja sam se sav zažario od osvete. Nažalost nisam poznavao ubojicu, a sav moj trud da ga otkrijem bio je uzaludan. — Pripovijedaj mi kako se dogodila ta nesreda! — pozvah ga. To de ti olakšati srce. — Nede mi olakšati, nego de mi ono postati još teže - odvrati Dozorca. Čovjeka uvijek boli kad prekapa po ranama koje nede da zarastu. Ja sam ved u Bejrutu upoznao smrtno neprijateljstvo koje vlada između muslimanskih Druza i kršdanskih Maromita s Libanona i koje vjerojatno nikad nede ugasiti. Bududi da ti poznaš tamošnje prilike, ne moram ti ništa tumačiti. Druži i Maromiti stanuju na planinama Libanona i oba naroda govore arapski. Maromiti su jedna sekta katolika, iako se njihova vjera prilično odvaja od propisa rimske crkve, a Druži su muslimani, ali imaju i neki svoj tajni nauk, pa se govori da su odani još staroj sirijskoj vjeri u prirgdu. Nekada su Druži i Maromiti bili saveznici u borbi protiv Turaka, Planinski narodi se uvijek najdulje« opiru pobjednicima. Da bi se taj sklad razorio, posijano je između njih neprijateljstvo koje je donijelo ploda. Posljedice su bile krvava i ne-poštedna klanja do kojih je došlo godine 1842. i 1815. Kad su Turci izgubili kninski rat, muslimani su stali mrziti kršdane, što je najjače došlo do izražaja na Libanonu. Cijelom zemljom prošao' je. val ogorčenja, a prvi njegov znak bilo je umorstvo engleskog i francuskog konzula u Džidi. Na Libanonu su se Druži podigli da unište kršdane. I jedna i druga strana podjednako su griješile. Ako si pravedan moraš priznati da su Maromiti u moralnom pogledu stajali duboko ispod Druza i da su im često dali povoda za osvetu. Druži su opet sa svoje strane bili krajnje okrutni i krvožedni. Najkrvavije bitke odvijale su se u Hasbeji na zapadnom obronku Hermona, te u gradu Rašaj koji leži sjeverno odande. Ondje su poginule tisude i tisude Maromita. Borba se prenijela i u Damask, pa su se evropski konzuli sastali kod paše da od njega zatraže zaštitu za Evropljane u tom gradu. Paša ih je umirio, ali je iz predgrađa Selekije skupio oko tisudu ljudi, vedinom Turkmena i Kurda koji su prividno imali zaštidavati Evropljane, ali su zapravo bili određeni za to da ih pobiju. 9. srpnja došlo je do klanja. Pri tome je zaglavilo više od pet tisuda ljudi, a više od tisudu žena je nestalo. Sad su se umiješale evropske vlade, pa je Visoka porta opozvala Ahmet-pašu, uzročnika i zaštitnika krvoprolida, i umjesto njega postavila Fuad-pašu sa svježim četama koji je imao ponovo uspostaviti mir. Krivci su pozvani na odgovornost, ali nipošto pravi krivci. Ahmet-paša je uz velike počasti izašao iz Damaska, pa su ga u Smirni dočekali topovskim hicima i slavljenjem. Zapadnim silama to nije bilo pravo. U-strajali su na istrazi pa je Ahmet-paša doveden natrag u Damask i ondje ustrijeljen. Ustrijeljeno je i nekoliko drugih zapovjednika gradova, u kojima je došlo do krvoprolida. Povrh toga obješeno je oko šezdeset stanovnika koji su navodno pljačkali, te ustrijeljeno više od stotinu vojnika i oficira, među kojima sam se nalazio i ja. . — Ali ti još živiš? — Očito živim. I jedno i drugo je tačno, premda se čini da se to dvoje protuslovi. To što još živim zahvaljujem svojem onbašiju . pa mu taj spas nikada nedu zaboraviti.

92 — Zaista postajem radoznao, bembašo! Sve što si mi dosad pripovijedao ja ved znam, ali sad očekujem da deš mi redi nešto što de potpuno zaokupiti našu pažnju. — Možeš zamisliti da mi je bilo strašno kad su me prisilili da dadem pucati na nevine Evropljane. Ipak bio sam oficir i morao sam slušati. Na sredu ie moja četa bila priključena jedinicama koje su morale čuvati tvrđavicu, pa tako nisam morao biti okrutan prema Evropljanima, nekadanjim srodnicima svojega naroda. Tri dana i tri nodi ostao sam ,kraj tvrđavice, a da za to vrijeme nisam vidio ni svoju djecu, ni svoje žene ni njezine roditelje. Kad su me onda zamijenili za pola dana, našao sam svoju kudu spaljenu do temelja i čuo da razjareni muslimani nisu ubijali samo Evropljane ved i šiite. Moj je tast bio šiit, Perzijanac. To je znala cijela ona četvrt grada u kojoj smo stanovali. Isto tako je bilo opde poznato da je on bogat, a to je bilo dovoljno da pljačkaše navede na to da napadnu našu kudu. — Možeš zamisliti što sam osjedao. Počeo sam kao luđak prekapati po ruševinama kude. Kepek mi je pri tome pomagao, ali ruševine su se još pušile, pa smo se morali povudi pred vrudinom. Stali smo obilaziti susjede i tražiti obavijesti. Upravo te vijesti su moju žalost pretvorile u bijes. Moju sredu nisu umorili su-nitski fanatici, ved četa Perzijanaca pod vodstvom nekog zemljaka mojega tasta koji mu je bio neprijatelj. Taj je čovjek ubio mojega tasta i cijelu moju obitelj, opljačkao ih, a onda zapalio moju kudu. Otad onda mrzim sve što je perzijsko, a kasniji događaji samo su još povedali tu mržnju. Upravo sam izgubio glavu od gnjeva i odlučio da du potražiti zločince. U onom opdem kaosu uopde nije bilo mogude da se na njih namjerim drukčije osim slučajno. Svo Kepekovo nagovaranje nije uspjelo da me odvrati od moje namjere. Naš je dopust istekao pa smo se morali vratiti u puk i Kepek me je upozorio na posljedice koje me čekaju ako prekoračim dobiveni dopust. Na te se opomene nisam obazirao. Nije mi bilo na kraj pameti da prekinem svoja istraživanja, ali sam bar njega poslao natrag i zapovjedio mu da me ispriča kod pukovnika i da ga zamoli neka mi produži dopust. Onako uzbuđen nisam ni pomislio da mi je taj oficir nesklon, jer sam svojim marom rano postigao majorski čin koji on u mojim godinama nije uspio postidi. Osim toga postojali su izgledi da ja i ubudude brzo napredujem, pa mi je stoga zavidio. Kad sam se nakon uzaludnog traženja koje je potrajalo -još dva dana, na smrt umoran i klonuloga duha vratio k njemu, dao me je uhapsiti i zatvoriti. Izveli su me pred ratni sud gdje sam doznao da sam samo navodno tražio svoje rođake i njihovoga ubojicu, te da sam se time poslužio samo kao isprikom da uljepšam svoju odsutnost. Tvrdili su da je istina jedino to da sam se istakao ubijajudi i pljačkajudi Evropljane. Cak sam bio suočen s ljudima koji su to posvjedočili, a ti su ljudi bili... Perzijanci, perzijske sluge koje je moj tast istjerao iz svoje trgovine, jer su ga prevarili. — To sve mogu dobro razumjeti. Fuad-paša tražio je krivce, a bududi da je prave začetnike krvoprolida morao zbog određenih razloga štedjeti, želio je obijediti bilo koga, pa su ti nesretnici morali onda okajati ono što nisu skrivili. — Pravo si mislio. Sa mnom su ubrzo svršili i osudili me na smrt. Ja sam uostalom svojim vladanjem na sudu znatno olakšao tu osudu. Umjesto da se mirno branim, ja sam onako napo lud vrijeđao suce koji su i onako bili raspoloženi protiv mene, tako da se nije dalo ni zamisliti da bi me poštedjeli. Ved u sumrak istoga dana izveli su me s ostalim osuđenicima da me ustrijele. Strijeljanje su imali obaviti vojnici moje vlastite čete, a među njima moj onbaši Kepek. Kad su osuđenicima bile vezane oči, Kepek je prišao k meni. Vežudi mi maramu oko očiju, tiho mi reče: „Kad pu-knemo, padni i ostani

93 ležati nepomičan! Dogovorili smo se da nitko nede nišaniti u tebe ays time ie sporazuman i asker hekimi".1 Moram spomenuti da su rni svi moji podređeni bili skloni, jer sam uvijek oio toliko obziran prema njima koliko mi je to samo dopu1 vojni. liječnik štala moja dužnost. Liječnik je bio Grk, pa sam se često družio s njime i on mi je bio prijatelj. Kad su odjeknuli hici, bacio sam se natraške, pomno pazedi da ne maknem ni prstom. Ispaljeno je još nekoliko salvi, a onda sam opazio da liječnik pregledava ustrijeljene da se uvjeri jesu li zaista mrtvi. Kad je došao k meni, osjetih kako mi njegove ruke opipavaju prsa. Nije ništa rekao, ved je pošao dalje. Nakon nekog vremena začuh lupu lopata i motika. Mora da se u međuvremenu ved smračilo. Zatim me odvukošemalo dalje i skinuše mi povez s očiju. Posvuda oko mene vladala je tama, ali ja sam po glasu prepoznao onba-šija koji se nagnuo nada me i rekao mi: „Dođi, gospodaru, moramo odmah otidi, pobjedi iz Damaska." Skočio sam na noge i upitao ga, pošavši za njim: „Zar deš zbog mene dezertirati?" „Hodu, jer te volim." Otkako sam izgubio sve moje, smrt mi je bila posve ravnodušna, ali pomisao na njihovog ubojicu dala mi je snage da ostanem na životu. Htio sam mu se osvetiti, ali ti moram na žalost priznati da sam ga uzalud tražio. Ne želim te zamarati dugačkom pripovi-ješdu, nego du najprije spomenuti samo to da je Kepek vjerno' ustrajao uza me pa i u najbjednijim prilikama. Naš imutak sastojao se od ono nešto malo plade što ju je on uštedio. Prosjačedi smo stigli u Stam-bul i još dalje. Sretna okolnost navela nas je da se sretnemo sa Midhatom koji je kasnije, postao paša i bio veoma razborit a potom isto tako glasovit kao i krivo ocijenjen. Pošto sam mu ispripovjedio svoje doživljaje, primio me je u svoju službu. Zajedno s njime bio sam u Bugarskoj, a zatim isto tako s njime otišao sam u Bagdad. Ovdje sam dobio čin bembaše pa mi je povjeren visok položaj kod ovdašnje carine. Njegova hi me zaštita sigurno dovela na još više položaje da se nije zbilo nešto što du ti sad ispripovjedati i što me je prisililo da napust'm svoju službu. Moram spomenuti i to da je i Kepek mogao napredovati u činu, ali se zadovoljio svojim bivšim činom onbašija i ustrajao na tome da ostane moj sluga. Debeljko je dakle bio vanredno čestit čovjek pa sam tako sad mogao shvatiti zašto njegov gospodar postupa s njime tako neobičnom popustijivošdu. Poljak nastavi pripovijedanje, upitavši me: — Jesu li ti poznate prilike na ovdašnjoj carini? — Nisu — odgovorili. — Onda nemaš ni pojma o kaosu koji je vladao na carini kad je Midhat preuzeo upravu Irak Arabija. Trebalo je dugo vremena dok mu je uspjelo da uvede red, a strogost s kojom je nastupio imala je kao posljedicu da su ljudi ovdje više zamrzili carinike nego bilo gdje drugdje, gdje im također ne iskazuju nikakvu ljubav. Narod se uostalom nije zado\'oljio samo mržnjom, ved je progonio carinike pa im nije štedio ni živote, jer je krijumčarenje cvjetalo na rijeci, osobito prema perzijskoj granici tako da su stotine i stotine ljudi živjele od njega, pa su sada morale da se s nama, službenicima, bore za svoju egzistenciju. Ne

94 , znam je li danas opet tako, pa ni ne marim za to. Ipak te molim da mi povjeruješ da sam ja kao vrhovni carinik bio i najviše omražen. Mi smo u ono vrijeme preživjeli opasnosti koje ne bih želio još jednom doživjeti. Kad danas pogledaš moga debelog onbašija nije čudo da moraš posumnjati u to da mi je uvijek bio vjeran i hrabar pomagač. — Koja je roba u ono vrijeme krijumčarena? — upitah. — Ponajprije krzna, svila, šalovi, sagovi, tirkizi i opij. Sad bi, s obzirom na visinu carine kojoj podliježe, šafran mogao biti najunosniji predmet krijumčarenja. Kad je bembaša to rekao, i nehotice sam morao pomisliti na Pedera-i-baharata, „oca mirodija" i na ono što sam čuo kad sam prisluškivao razgovoru što ga je vodio sa svoja dva druga gore na Tigrisu. Poljak nastavi: — Krijumčarenjem se nipošto nije bavio svatko komu bi se to prohtjelo, ved sam zapazio da ono mora da je vrlo dobro organizirano. Svakako su postojali vrhovni zapovjednici, niži zapovjednici i obični krijumčari. Ti su ljudi morali imati potajna, ali velika skladišta u kojima se skupljala roba iz svih krajeva i čekala ondje na prav! čas kad se bez Ikakve opasnosti mogla odmah prokrijumčariti u velikim količinama. Bio sam ved dugo u službi a da mi nije uspjelo da otkrijem koje takvo skladište, a kad mi je ta želja napokon bila ispunjena to me je ne samo stajalo službe, ved i čitavog imutka, tako da me je taj uspjeh učinio siromahom. — Kako je to mogude? Ovakav uspjeh morao bi ti donijeti koristi i unapređenje! — To kažeš jer ne znaš kako je došlo do toga ot» krida. Ja sam dosada o tome šutio, ali sad du ti sve ispripovjediti. To mi je teško govoriti, jer time moram prekršiti zakletvu, pa zato dosad o tome i nisam govorio. — Jesi li se morao zakleti pretpostavljenim vlastima? — Pretpostavljenim vlastima? Nisam. Zakleo sam se krijumčarima. — To znači da su te oni prisilili da se zakuneš. Jesam li pogodio? — Jesi. — Onda ne treba da te peče savjest. Pojam zakletve traži da se ona polaže pretpostavljenoj vlasti i pred njom. Ako je takva zakletva dana pod prisilom, onda pogotovu njezino održavanje može postati zločin pa čovjek ne samo što ima pravo da se od nje oslobodi ved štoviše ima i dužnost. Zar se nisi morao zakleti da deš prešutjeti zabranjena djela? — Upravo to. — Onda si počinio veliku nepravdu. — Radilo se o našem životu. Da nisnio prisegli, krijumčari bi nas ubili.

95 — Na tvom mjestu ja ne bih prisegao, a ako bi zaista to morao učiniti jer mi ne bi preostao baš nikakav izlaz, onda me takva prisega ne bi vezala, jer je nisam dao dobrovoljno, i njome sam samo potpo-mogao zločin. — Možda imaš pravo, pa se o tome ne želim s tobom prepirati. Uostalom, meni se i nije radilo toliko o prisezi kao o posljedicama do kojih je moralo dodi ako je ne održim. Budete li vi, ti i tvoj Halef šutjeli kao grob koji uopde ne umije govoriti, onda vam mogu mirno ispripovjediti sve; što bih vam htio povjeriti. — Mi ti zaista obedajemo da demo biti još šutljiviji od groba, osim ako se ne radi o stvari koju bismo bili dužni nekome saopditi. — Takve obaveze nemate, jer vi niste carinici koji su prisegli padišahu. Znam da se mogu pouzdati u tvoju riječ pa du dakle nastaviti. Kad sam naime povezao neke događaje- te iskustva i mišljenja svojih podređenih s rezultatima svojih vlastitih zapažanja i istraživanja, sve me to navelo na zaključak da se čvorište krijumčarenja mora nalaziti u ruševinama Babilona. Bilo bi preopširno da ti saopdim sve razloge koji su govorili za to. Poslušao sam dakle 'svoju zamisao i unajmio dva siromašna Beduina koje je njihovo pleme izbacilo pa stoga nisu ni prema kome imali nikakvih obaveza. Velikodušno sam im obedao veliku nagradu i tako stekao njihovu vjernost, a zatim ih poslao na ruševine. Morali su se graditi kao da ondje iskapaju starine da bi prodali nalaze, ali su imali zadadu da pomno paze, osobito nodu i da mi odmah potajice jave ako im uspije da nešto zanimljivo otkriju. Bili su to lukavi ljudi i tek što je prošlo nekoliko tjedana saopdiše mi nešto što me je oduševilo. Opazili su krijumčare koji su u određeno vrijeme i iz različitih pravaca s natovarenim životinjama, ili pak sami nosedi terete, došli na određeno mjesto, a onda opet otišli bez tereta. — Tako si dakle doznao gdje je to mjesto? — Jesam. Moji su mi ljudi to lako mogli naznačiti, premda su se pomno čuvali da se toliko približe mjestu da bi ih netko mogao opaziti. Bilo je to na Birs Nimrudu. Još i danas tačno znam to mjesto pa du ti ga opisati. Svoje sam uhode bogato nadario i zapovjedio im da i dalje paze. Vijesti koje su mi donijeli tako su jasno potvrdile sve što sam dotada pronašao da sam odlučio da iskoristim to otkride. Krenuo sam s deset pouzdanih carinika i s Kepekom onamo da pretražim to mjesto. — Kako ste to htjeli obaviti? — To du ti kasnije redi. Radilo se o skrivenom skladištu robe, očito zatvorenom prostoru. Ta je prostorija morala imati ulaz, a ulaz je valjalo potražiti. U tu svrhu ponijeli smo sa sobom alat za kopanje. — Onda ste taj alat uzalud nosili sa sobom. — Odakle to znaš? — Slutim. Da, ja nasludujem još i više, naime da ste se unesredili. — To zaključuješ po tome što sam ti pripovijedio o prisezi koju sam morao položiti.

96 — Ne samo po tome. Oba su te tvoja uhode prevarila. — Nisu. To su bili vjerni i pouzdani ljudi. — Jesu li bili uza te da ti pokažu to mjesto? — Jesu. — Jesu li i kasnije podržavao kakve veze s njima? — Nisam. Mora da su ubrzo otišli iz onoga kraja. To uostalom nije razlog da ih smatram varalicama. Obojica su uvijek davala dobar dojam, a osobito onaj koji se zvao Safi. Taj je izgledao kao utjelovljena čestitost. — Safi? — upitah iznenađeno, sjetivši se onoga čovjeka iz Mansurije koji nas je izdao Perzijancima. — Koliko je godina bilo tom Arapu? — Zašto želiš to znati? — Jer poznam čovjeka koji se tako zove. — Ima mnogo ljudi koji se tako zovu. — Kad se zbilo sve to o čemu nam pripovijedaš? — Prije sedamnaest godina. — Koliko je godina onda otprilike bilo tom čovjeku? — Rekao je da mu je trideset godina, ali je izgledao stariji. Drugi Beduin zvao se Aftab, ali bih se zakleo da je bio vjeran i bez izdaje u sebi. — Aftab. Safi i Aftab. To je čudno, hm, čudno! Poljak me začuđeno pogleda i upita: — Zar možda poznaš i čovjeka koji se zove Aftab? — Poznam ga, pa ako me moje nasludivanje ne vara, mogao bih ozbiljno ustvrditi da si upao u stupicu koju su ti postavili. — Rzecz smieszna! Smatraš li me tako glupim da mi se tako nešto može dogoditi. — U stupicu se obično ne hvataju glupe životinje, ved upravo veoma lukave. Molim te da nastaviš svoju pripovijest. — Učinit du to, ali sam veoma radoznao kako kaniš dokazati svoju tvrdnju. — To deš vrlo brzo čuti. Uostalom, rekao si da ste odavde ponijeli sa sobom alat za kopanje. Sigurno ste odjahali u Hile. — Jesmo. Čovjek mora onamo ako je pošao u ruševine Babilona.

97 — Ako čovjek kani izvesti nešto što nitko ne smije znati, onda se ne bi smio svradati u taj grad. — Mi smo prenodili u Hileu pa smo rano ujutro pojahali u Birs Nimrud. — Prema tome nije bilo .potrebno da vučete alat. Mogli ste ga nabaviti i u Hileu. — Nismo htjeli da tamošnji stanovnici znaju što namjeravamo. — Ondje su svakako opazili vaše motike i lopate koje su vaše namjere odale ved između Bagdada i Hilea. — Kako su odale? Kome? — Pretpostavljam da su ved putem pazili na vas. — Mi smo svratili' samo u han Bir Nust i u han Mahavil, gdje je bilo vrlo malo ljudi, a putem smo samo izdaleka opazili nekoliko konjanika. — Samo izdaleka? Ti su se konjanici dakle klonili toga da ih vi susretnete. Zašto? Nisu vam prišli bliže, jer su vas promatrali i jer su i oni spadali medu krijumčare kojima ste kasnije pali u ruke. — Efendijo, ti govoriš tako kao da ved znaš sve što ti želim ispripovjediti. Mi smo dakle sretno stigli u Hile, prenodili ondje i rano ujutro pojahali u Birs Nimrud gdje su nam Aftab i Safi pokazali mjesto o kojemu se radilo. Okrenuo je ispušeni čibuk u ruci i kamišom povukao nekoliko poteza pred sobom kao da. ima pred očima papir, a u ruci olovku da bi urisao prevaljeni smjer. Pri tome nastavi: — Dakle, ovdje leži Hile, a mi smo pojahali ovako kako ti sad pokazujem. Tu sprijeda leži babilonski toranj. S te smo mu se strane dakle približili. Onda su nas Aftab i Safi odveli ovamo nalijevo, gdje je stajala hrpa kamenja s klinastim pismom. Odande smo pošli koso desno gore uz neku guduru, a zatim opet nalijevo, gdje smo zakrenuli oko izbočine koja se sastojala vedinom od oštedene opeke. Iza te izbočine nalazilo se ono traženo mjesto. — Nije! — viknuh gotovo odviše glasno, naglo s« uzbudivši. — Nije? — začuđeno upita major — kako to možeš ustvrditi? — Eto, upravo u tome času znam da ono mjesto što si ga ti označio nije pravo. Pravo mjesto mora ležati više gore. — Moram ti se zaista začuditi! Koje mjesto treba da je pravo? — Ono kroz koje se stiže u skrovište krijumčara. — To> je tačno, efendijo. Čujem da ti poznaš tajnu za koju smo morali svečano prisedi da je nikada nedemo odati. Kako si došao do nje? — O tome kasnije! Vi ste dakle odmah počeli kopati na krivom mjestu, dakle na onom što si ga ti spomenuo.

98 — Nismo. Ja sam svojih deset carinika ostavio u Hileu pa sam najprije s Kepekom i sa svojim vodičima sam odjahao u Birs Nimrud da mi oni ovdje pokažu to mjesto. Možda su se mogli pojaviti kakvi razlozi da istraživanje ne provedem u prisutnosti svojih podređenih. — To je bila zaista pogrešna opreznost. Nastavi! Uvjeren sam da de sad krijumčari navaliti na vas. — Čini se da si ti sveznajudi, efendijo, jer je zaista bilo tako. Tek sto smo naime sjahali kad li se iz neke udubine sa strane pojavi više od dvadeset naoružanih lopova koji su nas tako brzo napali da nismo imali vremena da se obranimo1. Nekoliko časaka kasnije bili smo svezani. Svezali su nam i oči. Čuo sam neki glas kako zapovijeda: „Odvedite njihove konje! Odvedite ih daleko, a s njima brzo gore da .nijedan džumrug-džija1 ne može ni naslutiti što se zbilo. Sigurno de ovamo ubrzo dodi i onih deset preostalih pasa što ih je bembaša doveo sa sobom." Osjetio sam da me uzdižu i vuku za sobom, ali ne dolje'ni vodoravno, ved strmo gore, gdje su me položili na kamenje. Kažem ti da nisam bio baš osobito raspoložen, jer sam poznavao mržnju kojom su me progonili krijumčari i imao sam temeljitoga razloga da se zabrinem za svoj život. 1 carinik — Ipak nije bilo tako zlo, o bembašo. Ti još živiš. — Ne šali se! Dok sam tako ležao na zemlji, za-čuh udarce jednog kamena o drugog kao da slušam zidare na poslu. To je trajalo dulje vremena, a pri tome nisam čuo nijedne riječi. Zatim me opet podignu i odvuku za sobom, pri čemu sam se čas desno čas lijevo udarao o kamenje, vjerojatno o zidove. Zatim me ponovo polegnu na tlo i konačno počnu govoriti, ali na žalost perzijski. Taj jezik nisam tada još tako dobro poznavao kao što ga danas razumijem. Upamtio sam samo ime Džul-i-Širas koje sam morao zapaziti, jer je nekoliko puta ponovljeno. Nakon nekog vremena začusmo korake koji su se udaljavali, a onda zavlada tišina. — A Kepek? — upitah ja. — Sto se dogodilo s njim? Gdje se on nalazio? Sad debeljko prihvati riječ, odgovorivši na moje pitanje: — Efendijo, ja sam ležao kraj svojega gospodara, jer su i mene dovukli u tu rupu propasti. Drhtao sam od brige za njega, pa sam se silno obradovao kad sam začuo njegov dragi glas. On je naime upitao da H se još netko nalazi ovdje, a kad sam mu spomenuo svoje ime, stadosmo razgovarati o svom položaju. — A vaši uhode koji su došli s vama? — Oni nisu ležali kraj nas. — To vam rado vjerujem, jer su oni bili u sporazumu s krijumčarima. Zar vam nije uspjelo da se oslobodite spona? — Nije — odgovori bembaša. — Ja sam to pokušavao na sve mogude načine, ali uzalud. Tako smo ležali dugo vremena. Činilo se da je prošao cio dan, jer su nas i ruke i noge boljele od toga

99 neprekidnog ležanja. Napokon nam. se opet približe koraci. Čuli smo da dolazi više osoba. Odvezali su nam oči i mi ugedasmo tri čovjeka koji su stajali pred nama i jednog četvrtog koji je nedaleko od nas sjedio na kamenu. Toga četvrtog su ona trojica upitala što je čuo, a on im je ponovio svaku riječ što smo je mi izgovorili. Iz toga smo razabrali da nismo bili sami, ved da nas je taj čovjek morao čuvati i slušati što govorimo. — Je li ta prostorija imala prozore ili kakve druga otvore u zidu? — Nije. — Onda mora da je bila osvijetljena, čime je bila osvijetljena? — Zemljanim uljanicama od kojih sam kasnije, kad sam se smio uspraviti, ugledao u jednoj udubini cijelu zalihu zajedno s posudom za ulje. — Možeš li mi redi kako je bila građena ta prostorija? — Mogu. Bila je dugačka i uska i nije bila mnogo viša od čovjeka. — To dakle prvotno nije bila nikakva soba ved hodnik. — Možda imaš pravo, jer su gole stijene, sagrađene od opeka, bile prazne pa je samo u jednom kutu ležalo nešto alata i cijela hrpa užadi. — Jesi li vidio kakva vrata? — Nisam. — To ne mogu zamisliti, jer vjerojatno je taj hodnik bio samo predvorje drugih vedih prostorija. — To je tačno, premda ne mogu govoriti o vratima, bar ne u pravom smislu te riječi. Sve du to kasnije objasniti. Sad ti moram ispripovjediti što mi je rekao Sefir. — Sefir? Ta perzijska riječ znači poslanik. Odakle znaš za nju? — Ona su ga druga dvojica tako nazivala. Izgledao je strašno i to zbog krvavo crvene brazgotine koja je započinjala na čelu pa je preko praznog lijevog očnog duplja preko čitavog obraza dosizala sve do kuta usana i ondje dugačke brkove dijelila u dvije nejednake polovine. Udarac koji mu je zadao tu brazgotinu stajao ga je oka. Odjeda u koju je bio odjeven bila je... — To nije važno — prekinuo sam ga. — Odjeda se dade promijeniti. Kakav mu je bio lik? Je li na sebi imao još nešto upadljivo? — Imao je samo upadljive brkove. Nije bio visok, ali pledat i neobično snažan, a glas kao da mu je režao. Osim toga opazio sam da je običavao1 dlake svoga brka provlačiti preko spomenute posjekotine. Zašto me pitaš za te značajke? — Jer mi je to običaj. Ja na svojim putovanjima .pazim i na najneznatnije okolnosti pa sam često Iskusio da su mi upravo sitnice koje sam upamtio kasnije donijele velike koristi. Taj Sefir je za mene

100 važan i zbog tebe. Mi odlazimo u Perziju, a bududi da na ovom svijetu nije ništa nemogude, moglo bi se dogoditi da ga ondje sretnem. Osim toga kanim s Halefom po-jahati do Birs Nimruda, pa je zato... — To kanite? Zaista? — brzo mi upadne u riječ. — Tako je. Mi doduše ne vidimo razloga da pomislimo da demo ondje sresti Sefira, ali taj čovjek stoji u mojim mislima u vezi s babilonskim tornjem, pa. bih zato o njemu htio znati sve što mogu doznati. — Kanite li pregledati toranj?- — Dosad to još nismo kanili. — Onda nemojte na to ni pomisliti, jer bi ta misao mogla postati za vas vrlo opasna.'Ja znam što mi je donio moj tadanji posjet tornju, pa iako ne znam dali se u njemu još skrivaju isti lopovi, ipak mi neki unutarnji glas govori da vas moram opomenuti. Ponajprije se čuvajte da ondje išta istražujete, jer bi vam to moglo donijeti onu smrt kojom su se meni zaprijetili. Ja vam ne govorim ovo zbog toga da nastavite moja istraživanja, ved samo zato da čujem tvoj savjet. — Mi umijemo cijeniti tvoje povjerenje pa nedemo poduzeti ništa što bi ti moglo naškoditi. — To me umiruje. Ne smijete mi zamjeriti što se toliko brinem, jer za nas još i danas postoji ona opasnost kojoj smo nekod izbjegli položivši zakletvu. — Ne pada nam ni na um da tvoje riječi primimo drukčije nego što su mišljene, Mirno mi reci sve što ste doživjeli u Birs Nimruđu. — Sefir je neko vrijeme razgovarao sa svojim ljudima perzijski i pri tome nam od vremena do vremena dobacivao čas podrugljive čas mrke poglede. Od svoje žene i njezinoga oca naučio sam samo nešto malo toga jezika pa sam se njime mogao na silu sporazumjeti. Zato sam i tom prilikom razumio' samo nešto malo od onoga o čemu se govorilo, pogotovu jer su ti lupeži govorili veoma brzo. I ovaj je puta češde spomenuto ime Džul-i-Šira. Tek u ovom času nadošao sam na pomisao: Istočnjak se voli izražavati u slikama, a osobito svojim ženama nadijeva imena cvijeda. Možda ovdje nije bila mišljena prava ruža, ved neka žena. Onda je ta žena morala stajati u uskoj vezi s krijumčarima. Ako nekoga tako često spominješ, onda on mora da je važan, a po tomu se prema mom mišljenju dade zaključiti da ta veza nije bila obična. Povjerovao bih da je Džul-i-Siras bila žena kojega od vođa krijumčara. Što kažeš na to, efendijo? — Rješenje te zagonetke prepuštam zasada tebi. Meni je mjesto važnije od osobe. — Kako to? — Zasad za mene nije važno radi li se o osobi ili o predmetu. Glavna je stvar za mene riječ Širas. Iz toga slutim da bih rješenje te tajne mogao potražiti samo prijeko u istoimenom glavnom gradu perzijske pokrajine Faristan ili u njegovoj blizini. Sve kad bih j pogledu te pretpostavke bio u zabludi, ipak bih želio ustvrdili da bi se ondje mogla nadi uzročna veza između jedne od tamošnjih osoba i tražene Džul-i-Ši-ras. Uostalom, zasad još nije potrebno da sebi time razbijamo glavu. Ti si dakle pripovijedao da je Sefir najprije razgovarao sa svojim ljudima?