Karl May - Kod rusevina Babilona

151 ti inače ovim korbačem ucrtati svoj prezir preko lica da bi te svatko dokle god živiš odmah prepoznao kao ništariju što i jesi u mojim očima! Beduin je zašutio. Halefova ga je prijetnja zastrašila. Pošto su se prilike koje su se u prvi čas činile tako opasnima zasada riješile na za nas zadovoljavajudi način, sad se radilo još o tome kako demo se vratiti u grad. Upitao sam to kol agasija, a on mi odvrati: — Ako ti je pravo, efendijo, mogli bismo odmah krenuti. Ne moramo čekati dok svane, jer mi poznamo put. — Milije bi mi bilo da počekamo, i to zbog krijumčara. — Krijumčari me se ništa ne tiču. Ved si čuo da je za starog vojnika uvreda da njuška za krijumčarima. — To sam čuo, pa i ne mislim da bi ti morao trčati za ljudima zbog toga, jer nisu platili carine. To bi bila usluga koju bi meni iskazao. — Kako to? — Ja bih htio pročitati njihove tragove što sada po nodi nije mogude. — Zašto njihove tragove? — Da bi se mogla ustanoviti naša nekrivnja. — Alah! Ti govoriš u zagonetkama! Kakva posla imaju tragovi tih ljudi s vašom nedužnošdu? — Radi se o tome da pokažemo kako ne pripadamo krijumčarima. Mi tražimo naš trag, a onda i njihov. Budeš li ti, koji raspolažeš potrebnom oštroumnošdu, usporedio oba traga, morat deš se uvjeriti da mi nemamo ništa zajedničko s njima, pa možeš dakle u makemiju biti naš svjedok, za što du ti ja biti veoma zahvalan. Iskreno rekavši, meni se manje radilo o tome da mi on svjedoči, ved mnogo više o tome da doznam vode li tragovi krijumčara do mjesta u koje sam ja sumnjao. Stari oficir zamišljeno kimnu glavom i zapita: — Hodeš li ti u svom izvještaju seraskeru također spomenuti i moju oštroumnost? — Svakako! — Onda demo ostati ovdje i počekati dok svane. Možete li vi uostalom tako dugo ostaviti svoje konje bez nadzora? — Možemo. Oni su radži pak1 i radije de uginuti od gladi nego da ostave svoje mjesto. Mi moramo ovdje ostati zbog tragova. Budete li vi po tami jahali po njima, sutra ih više nedemo modi razlikovati. — Ta stvar s tragovima mi je nova. Uvijek sam mislio da je jedan trag isti kao i drugi.

152 — U tome se varaš. Čitanje tragova je vrlo važno, ali nije lako. Ono predstavlja pravu znanost kojoj se čovjek mora temeljito posvetiti. — Zar se ljudi u tvojoj domovini bave tom znanošdu? — Ne bave! Ja sam je drugdje naučio, — Dopusti mi, efendijo, da izdam zapovijedi za nod. Bududi da tek ujutro kanimo odjahati u Hile, sada demo pokušati da spavamo. Vjerojatno je kol agasi unatoč svemu onome što smo govorili još bio uvjeren da nas dvojica stojimo u nekoj vezi s krijumčarima. Odredio je dakle straže koje su imale paziti i na zarobljenike, pa se zavio u svoj ogrtač. Njegovi vojnici poveli su se za njegovim primjerom. Halef še također ispruži i upita me tiho: — Misliš li, sidi, da je za nas važno da naizmjence čuvamo stražu? 1 najčišća krv — Ne mislim — odgovorio sam. — Stari kol agasi je u tom pogledu pošten. Mi demo i bez naših pokrivača dobro spavati, jer danas nije hladno. Laku nod! — I ja ti kažem laku nod, premda znam da nedu nadi mira. Smrad tih lešina još je tako duboko u mom nosu da bi preda mnom danas pobjegla i smrt, pa kako ne bi pobjegao san. Neka je zato tvoj san što čvršdi. Njegova se želja ispunila. Spavao sam vrlo dobro i tako dugo dok me Hadži nije probudio. Uvjeravao me da nije sklopio ni oka, jer ga je uzbuđenje njegovoga nosa mučilo sve do toga .trenutka. Vojnici su pojeli svoj jednostavni zajutrak, a zatim pdšli zajedno s nama onamo gdje su stajali naši vranci. Oni nas pozdraviše radosnim rzanjem. Čeznuli su za nama, ali ipak nisu pokušali da se otrgnu. Kad smo ih poveli niz sipinu i kad ih je ugledao kol agasi, viknu udi-vljeno: — Da, to su zaista radži pak! Takvi nema ni bagdadski paša, pa vrlo dobro razumijem da se netko može polakomiti za njima. Takvi konji predstavljaju za kradljivce iskušenje kojem ne mogu odoljeti. Vi mora da ste zaista bogati ljudi. Pripazite da vam ipak ne bi jednom potajice oteli konje! Sad smo se morali pozabaviti tragovima. Kako sam ved rekao, htio sam vidjeti kamo su krijumčari sinod odnijeli šafran. Gotovo su čitavu nod proveli ovdje, a onda su se tik prije nego što je svanulo vratili do kanala, jer sam njihove keleke ugledao vani na vodi. Veslali su prema sjeveru, odakle su sinod i došli. To sam opazio, ali nisam o tome ništa spomenuo kol agasiju. Skriveno sam namignuo Halefu i upozorio ga na njih. Najprije sam oficira odveo do tragova što smo ih mi sinod ostavili došavši ovamo, a zatim sam ga doveo do tragova krijumčara koji su vodili od kanala. Ti su tragovi bili duboko utisnuti u zemlju, jer su ljudi prenosili teške terete. Vrativši se opet na naše tragove, i pošavši po njima do dogorjelih vatri, objasnio sam kol agasiju sve što nije sam uspio pronadi, pa sam osobito naglasio okolnost da se naš trag tek ovdje gdje smo bili uhvadeni sastajao s tragom

153 krijumčara, pa da dakle nismo s njima mogli imati nikakva dodira. — Sve ja to posve lako shvadam, efendijo — reče on. — Budi uvjeren da ti vjerujem svaku riječ. Dokazao si mi da niste poznavali te krijumčare te da niste imali ni pojma da de se oni ovdje nalaziti. Ako želiš, izjavit du to i u makemiju. — Molim te da to učiniš. — Ne trebaš me moliti, ved to zahtijevaj od mene, jer kaniš poslati izvještaj seraskeru. Da sam prije i sumnjao u to da imaš utjecaja na njega, svake bi moje sumnje nestalo, čim sam te vidio kako sjediš na konju. Tko ima takvoga vranca, i tko jaši kao što ti jašiš, taj moše zaista i sam biti serasker. Umalo da se nisam glasno nasmijao toj hvali, ali sam se ipak svladao. Sad smo pošli tragovima krijumčara koji su od vatre vodili prema jugu sve dok nisu iz ruševina izašli nadesno u otvorenu pustinju. Neupudenom čovjeku bi se moglo učiniti kao da su oni namjerice pošli tako u luku, ali sam jasno opazio da su se ondje gdje je njihov trag skretao od zidina bili zaustavili. Uspeli su se dakle gore, na mjesto o kojem je govorio Do-zorca. Onamo gore prenijeli su svoju krijumčarenu robu, a zatim su dolje nastavili put u otvorenu pustinju. Taj je zaobilazni put bio potreban, jer bi se inače namjerili na vojnike čije su vatre vidjeli gdje gore. O svemu tome nisam ništa rekao* oficiru. Na tom smo se mjestu okrenuli, vratili se po svom tragu, a onda pojahali prema gradu, udaljenom jedva dvadesetak kilometara. Handžija i Gasai koji su se bili priključili vojnicima da prisustvuju našem hapšenju nisu slutili da de na povratku u grad sami biti uhapšenici. Sad više nisu bili vezani, ali su njihove konje vodili za uzde vojnici, a za njima je jahao Halef da bi ih držao na oku. Ja sam jahao uz kol agasija na čelu povorke. Sad sam doznao i zašto taj oficir nije htio povjerovati da smo ovamo došli samo da pogledamo toranj. Pošto smo naime dosta dugo nijemo- jahali jedan kraj drugoga, upita me bojažljivo: — Je li zaista istina, efendijo, da si ti Evropljanin? — Istina je! — Ima li kod Evropljana krijumčara? — Na žalost ima! — Rekao si na žalost! Čini se dakle da krijumčarenje smatraš grijehom? — Sve što neki zakon zabranjuje to je s gledišta toga zakona grijeh. — Ali kako ja kao Turčin moram na primjer da za šafran koji je u Perziji mnogo jeftiniji nego kod nas pladam ovdje toliko više samo što je padišahu palo na um da tu mirodiju ocarini? — Bududi da ja nisam padišah, molim te da to pitanje ne postavljaš meni, ved njemu. — Ti mi pokušavaš izbjedi. Reci mi iskreno da li mogu postojati Evropljani koji bi se krijumčarenjem bavili i u drugim zemljama, a ne samo u svojoj domovini?

154 — To bi lako moglo biti. — Onda misao na koju sam nadošao ipak nije bila posve glupa. — Koja misao? — Smatrao sam te vođom krijumčara, pa sam pomislio da smo te samo mi spriječili da odeš zajedno s njima, jer smo te uhvatili. — Nadam se da sada drukčije misliš? — Posve drukčije. Uostalom, ne spadam među ona carinarska pseta kojima progone krijumčare, pa ti ne bih naudio ni da si zaista krijumčar. Htio sam ti to redi da uvidiš da sam ja samo vojnik i ništa drugo. Vrlo sam ga dobro razumio. Naime još nije bio potpuno uvjeren da nemam baš nikakve veze s krijumčarima, pa bi u slučaju potrebe za dobar bakšiš o tome u Hileu potpuno šutio. To je bio skriveni smisao njegovih riječi, ali se na sredu nisam trebao upuštati u to. U njegovu izjavu pred makemijem bio sam siguran i bez napojnice, jer sam ga zadobio kao prijatelja time što se nadao da du o njemu dati dobar izvještaj. Uostalom, moram spomenuti da mu u tom pogledu nisam nipošto lagao. Zaista sam namjeravao učiniti nešto za njega, pa i onda budem li priliku za to morao i silom iznuditi. Istina, to se baš i nije moralo provesti izvještajem upravljenom seraskeru. Možda sam više mogao postidi kod njegovog neposrednog pretpostavljenog nego kod toga visokog gospodina koji nije nimalo mario za nekog kol agasija u dalekom Hileu. Lako se dalo zamisliti da toga čovjeka ne bih malom napojnicom učinio svojim smrtnim neprijateljem, pogotovu kad se uzmu u obzir njegovi bijedni prihodi. Prihodi kol agasija iznosili su — ako su mu uopde bili ispladivani — u ono vrijeme u Hileu oko osamdeset pfeniga na dan, i od toga je morao pokrivati sve svoje izdatke. Naš daljnji razgovor, sve dok nismo stigli u grad, odnosio se na nevažne predmete, no on je ipak svojim držanjem i vladanjem prema meni pokazao da smo na njega pobudili željeni dojam. Činilo se da ga nimalo ne smeta što sam Evropljanin. To nije više uopde ni spomenuo. Pred sudom U Hileu smo najprije odjahali do mensila, i stali pred njim. — Ja sam vas prema nalogu što- sam ga dobio doveo opet natrag - reče kol agasi handžiji. - Možete dakle otidi u svoju kudu, ali du postaviti stražu pred vrata koja vam nede dopustiti da izađete iz kude sve dok vas ne odvedu pred makemi gdje možete iznijeti svoju optužbu i dokazati da je istinita. Upozoravam vas da se još morate smatrati kao uhapšenici. Nemojte dakle ni pokušati da bez dopuštenja odete odavde! Oni su bili uhapšeni, a mi slobodni! To ih je silno ljutilo, ali su postali ved toliko mudri da nisu uopde ništa rekli. Ostavili smo jednog stražara, a zatim odjahali dalje prema takozvanom sandžakijevom makam-i-ikametu1.

155 Ondje nas je kol agasi pozvao da sjašemo. Nismo trebali biti osobito oštroumni da pogodimo koji je uzrok tom pozivu i da nam postane jasan naš sada-nji položaj. Ipak nisam htio da naše vladanje podesim ovdašnjim prilikama, ved sam želio činiti samo ono što hodu. Zato sam upitao kol agasija, ostavši mirno u sedlu: — Zašto da sjašemo? — Jer čovjek ne ostaje u sedlu, ako ne jaše dalje. — Hm! Kod nas se kadšto zbiva da se doduše zaustavimo', ali ipak ne sjašemo. ' rezidencija — Ja vas moram izručiti. — To možeš i dok sjedimo u sedlu. — Ali, efendijo, vi se nikako ne možete s konjima zavudi u zatvor. — Treba dakle da pođemo u zatvor? — Dakako! Ta vi ste uhapšeni! — Ja to nimalo ne osjedam. — Zato jer niste vezani? Ja sam vas uhapsio i doveo vas bez spona ovamo samo zato, jer ste mi obedali da dete dobrovoljno podi sa mnom. Sad vas moram staviti u zatvor. — Ti? Mislio sam da si ti oficir da nisi obični sindadži1 koji se brine za zločince. — Mašalah! Ne bih nikom preporučio da me smatra takvim klipanom! Ja sam oficir vladara svih vjernika, ali nisam tamničar! — Onda se razljuti sam na sebe, jer si maločas rekao da želiš vršiti dužnosti takvoga klipana. Na žalost du i to morati zapisati u svoj izvještaj upravljen seraskeru. — Alah! To možeš mirno ispustiti, jer ja to nedu učiniti ako mi ispuniš slijededu molbu: sad du otidi sandžakiju da mu javim da sam vas doveo. Dok to ne obavim, vi nedete pokušati da izađete iz dvorišta. Ništa me se ne tiče što de se zatim dogoditi. Jeste 11 sporazumni? — Jesmo, ako mi odgovoriš na nekoliko pitanja. — Na koja? — Kako se zoveš? — Amud Mahuli. — Moram znati kako se zoveš, jer želim tvoje ime spomenuti U izvještaju, a ne znam hodu li opet imati prilike da govorim s tobom. Ti poznaš okolinu ove zgrade?

156 — Poznam. — U kojem dijelu stanuje sandžaki? — Ravno pred tobom. Ondje se nalaze i sobe njegovih mamurina2. — A gdje je zatvor? 1 tamničar ! službenik — Prizemno desno, ondje gdje vidiš male rupe u zidu. — Hvala lijepa! To nije stan za nas. Tamo je prijeko dvorište ograđeno zidom. Sto se nalazi iza njega? — Otvorena ulica. — Kako je široka? — Na tom mjestu može petero ili četvero ljudi prolaziti jedan kraj drugoga. Zašto me to pitaš? — Jer smo mi doduše dobri jahači, ali se iz obične opreznosti ipak unaprijed raspitujemo kad stavljamo na kocku svoje vratove. — Vratove? Ne razumijem te. — To nije ni potrebno. A sad čuj što du ti redi: mi demo te tačno deset minuta čekati. To je dovoljno vremena da obavijestiš sandžakija. Ako se dotle ne vratiš, odjahat demo. — Mogu li se pouzdati u tvoje obedanje? — Ja nikada ne kršim riječ. — Onda du otidi, jer imam povjerenje u tebe. Ne trebate čekati deset minuta, jer du se ved i prije vratiti. Otišao je, a ja sam se- morao nasmiješiti što je zatražio moju riječ. Ta njegovi su ljudi još bili ovdje. Zašto ih nije pozvao da nas čuvaju i da spriječe svaki naš pokušaj bijega? Zar je njima vjerovao manje nego što je vjerovao mojem obedanju? Činilo se da je dojam što sam ga na njega pobudio bio povoljniji nego što sam mislio. Nije vjerovao da bismo dopustili vojnicima da nas zadrže, premda su oni brojčano bili u premodi. U tom je pogledu imao pravo! Zgrada je bila, kao i sve ostale kude toga grada, sagrađena od opeke izvađene iz ruševine Babilona. Izgledala je prljava i ruševna. Dvorište nije bilo veliko, ali nam je pružilo dovoljno mjesta za sve pokrete koji de se kasnije možda pokazati potrebnim. Zid o kojem sam govorio bio je visok poput čovjeka, ali su na nekim mjestima gornji slojevi opeke bili pali, pa mi se nije činilo da bi bilo odviše smiono da na jednom od tih mjesta preskočimo na našim konjima preko zida. Zato sam ga upitao što leži iza zMa. Zapravo bih se morao bojati. Evropljanin, uhapšen u Hileu, u središtu šiitske netrpeljivosti, obijeđen zbog ubojstva jednog čovjeka i ranjavanja drugoga, a možda i zbog krijumčarenja — bilo je dovoljno

157 razloga da čovjek bude zabrinut. Ipak sam posve mirno očekivao ono što je imalo dodi, a kad sam pogledao Ha-lefa, i on se nasmiješi s puno pouzdanja. — Imaš li ved kakav plan, sidi? — Nemam — odgovorio sam mu, služedi se mo-grebničkim narječjem da ga vojnici ne bi razumjeli. — Da bih mogao imati plan, morao bih znati što de se .sad dogoditi, a bududi da to ne znam, ne možemo učiniti ništa drugo nego da mirno počekamo. — Ipak mi možeš redi kako demo se opdenito vladati? — Mogu! Nedu poricati da sam Zapadnjak, a ovdje ponajmanje. Ti se ravnaj samo premi meni i učini onako kao što ja činim. Očekujem da demo preskočiti zid. Ulica s druge strane nije široka. Da ne bi udario u protivni zid, moraš se zaletjeti koso, i to zdesna nalijevo, tako da nakon skoka gledaš prema sjeveru. Moraš pripaziti da se ni načas ne raziđemo i da se možda ne bi morao okrenuti. — Misliš dakle da nedemo uopde morati da sja-šemo? — Vjerojatno demo ipak morati sidi sa sedla. U zgradu nedemo nikako udi, a od naših konja se ni načas ne možemo odijeliti, nego demo uzde zadržati u rukama. — Ali mi smo optuženi, a oni de htjeti da nas preslušaju, pa ne možemo s konjima u zgradu. Ah, ti uopde i ne želiš udi u makemu? — Ne želim. Tko nas kani preslušati, mora izadi k nama u dvorište. — Mora izadi, mora! Htio ili ne htio! O dragi sidi, koliko se radujem! To je najzad opet takav slučaj, takva prilika u kojoj demo pokazati da smo navikli da činimo samo što želimo. Vanredno sam radoznao što de se ovdje sve desiti. Možda demo morati čak upotrijebiti i oružje? — Moramo biti spremni i na to. premda ne bih to želio. Nitko nas ne smije dirnuti, jer ako to dopustimo, ved smo napola izgubili igru. Ma kako mi bili snažni, ipak de nas svladati ako nas premod toliko stegne da ne budemo imali prostora za obranu. Gledaj; tamo na vratima one brojne ljude. Ta se zgoda jučer pročula po gradu. Ljudi su doznali da smo uhapšeni, pa se sad skupljaju radoznalci da čuju što de se s nama dogoditi. — To im možemo ved sada redi: odjahat demo i nasmijati se Hileu! — Nemoj biti odviše siguran! Nije isključeno da de se stvar odviti mnogo gore nego što mislimo. Gledaj, igra počinje. Oni ved dolaze! Ugledali smo kol agasija gdje izlazi iz vrata. Za njim je izišao znatan broj osoba. Najprije je došao neki oficir u uniformi mir alaja1 koji je vjerojatno upravo bio kod sandžakija. Zatim izađoše sluge, koji su nosili stolicu i vedi broj jastuka, a iza njih službenici makemija, jedan od njih s velikom tintarnicom, perom i papirom. To je svakako bio pisar, pa smo po tomu zaključili da de se preslušavanje obaviti ovdje u dvorištu. Kako smo razabrali iz nekih kasnijih izjava, danas je bio dan javnoga suđenja, a bududi da je naš slučaj pobudio opdu pažnju, sandžaki je odlučio da de se najprije zabaviti njime, da

158 nas nede pustiti da dugo čamimo u istražnom zatvoru, ali da de nas zato strože kazniti. Pri optužbi kakva je bila podignuta protiv nas mogao se pokazati u svom. punom sjaju. Gledalaca je bilo dovoljno. Iza službenika opazi-smo nekoliko ljudi dostojanstvena držanja, članove suda, kako sam kasnije doznao. Zatim je došao on sam, vladar i gospodar Hilea i sandžaka koji se pružao oko toga mjesta. Ved na prvi pogled na njemu se dalo razabrati da je Turčin staroga soja, od kojega ja kao Evropljanin nisam mogao očekivati ni traga sklonosti ili poštede. Bio je malenoga stasa i usko-grud, ali zato mu je to vedi bio turban no nije mi unatoč svom golemom opsegu uspio uliti nikakvo poštovanje. Njemu slijeva hodao je neki čovjek na koga se u prvi čas nisam pravo obazreo. Bio je odjeven u perzijsko ruho. Sve te osobe, osim kol agasija, pošle su kraj zgrade do mjesta gdje je sa zida visio stari prilično otrcani 1 pukovnik komad platna, a sad su ga sluge brzo napele. To je platno predstavljalo krov kojim se sud na javnim sjednicama zaštidivao od sunca. Ved spomenuta stolica postavljena je u sjenu platna, a sandžaki sjede na nju kao na prijestolje. Njemu zdesna i slijeva polože sluge jastuke da bi istaknutim pravnim veličinama pružili prilike da što mekše sjede podvinutih nogu. Ostali prisutni, umno manje nadareni, smjestiše se kako su znali i umjeli. Čovjek odjeven u perzijsko ruho sjeo je neposredno kraj sandžakijeva stolca. Pošto se makemi tako svrstao, prišlo je mnoštvo gledalaca da bi majdan el adi1 zatvorili u polukrugu. Za to vrijeme je kol agasi prišao k nama. Lice mu je bilo veoma ozbiljno, a i glas mu je ozbiljno zvučao. — Prijavio sam vas, a bududi da se makemi ved skupio za današnju sjednicu, sandžaki je odlučio da de vam odmah održati suđenje. S vama de postupati s najvedom strogošdu pa ne možete očekivati nikakve obzire. — Zna li on da sam ja Evropljanin? — upitah. — Zna! Rekao sam mu to. Također sam mu saopdio tko ste vi. — A što je on kazao na to? — Rekao je da ga se ništa ne tiče tko ste vi. On ne treba da zna ništa drugo nego da ima posla s krijumčarima i ubojicama, a takve ljude ne smije štedjeti. — Hvala ti na tom saopdenju! Kako vidiš mi srno održali riječ i ostali smo ovdje. Tebi je dakle sad svejedno što demo dalje poduzeti? — Nije! — Ta maločas si tako rekao! — Nisam znao što de dodi. Mir alaj mojega puka bio> je kod sandžakija. Zapovjedio mi je da sa svojim ljudima zaposjednem vrata kako ne biste mogli pobjedi. Moram ga poslušati, ali se nadam da se zbog toga nedeš ljutiti na mene, efendijo!

159 -- Uživaš moju sklonost u istoj mjeri kao i prije. 1 doslovno: mjesto pravde — A ako želite pobjedi, a ja vas u tome spriječim što de onda biti s izvještajem o meni? — Napisat du ga i poslati. Ako onemogudiš nad bijeg, onda dvostruko zaslužuješ hvalu kojom du (<¦ pohvaliti. — Ali ako vas smaknu, nedeš modi napisati izvještaj ! — U tom se pogledu ne brini! Prije nego što nas sandžaki dade smaknuti, mi demo njega objesiti na prvo uže! — Kako se možeš šaliti s tako ozbiljnim stvarima? Sad sjašite i dođite sa mnom. Treba da vas dovedem pred suce. Prije nego što sam uspio na to odgovoriti, Halef prigušeno krikne od iznenađenja. — Što je? — upitah ga. — Pogledaj onoga čovjeka koji sad stoji kraj Per-zijanca i razgovara s njime! — šapnu. — Okrenuo je lice od mene. — Ali ja sam ga vidio! — Tko je to? — Safi! — Tko, tko? Zar onaj Safi, onaj sil koji nas je htio predati u ruke Peder-i-baharatu? — I kojega si ti pomilovao, premda bih ja volio da je okušao moj bič. — Ne varaš li se? — Ne varam! Eto, sad se okrede. Prepoznao sam ga. Da, to je zaista onaj čovjek iz Mansurije. I on nas je svakako prepoznao. Što traži ovdje u Hileu? Zar je došao ovamo zbog kakvih silan-skih poslova? Zašto je govorio s Perzijancem? Pozna li ga? Onda sigurno i taj Perzijanac spada u tajno bratstvo. Je li mu izdajica rekao da smo to mi bičevali Peder-i-baharata? Tko je taj Perzijanac? Kakvu svrhu ili kakav je razlog imala njegova prisutnost? Je li on bio samo odjeven u perzijsko odijelo ili je mogude bio i perzijski podanik? Ako je tomu bilo tako, onda nije imao pravo da sjedi u makemiju koji nam je imao suditi. Dok su mi se sad ta pitanja vrzla po glavi, kol agasi me je pozvao da sjašemo. — Ostat demo na konjima! — odgovorih mu. — Pa nikako ne možete na konjima dodi pred makemi!

160 — A zašto ne možemo? — To je zabranjeno. — Ne postoji zakon koji bi određivao da se čovjek smije pred sudom pojaviti samo pješice! — Sve ako o tome i ne postoji zakon, ipak se tvoj postupak protivi običajima! — Varaš se. To je kod mene tako stari običaj da ga se nikad nedu odredi. Svaki put kad izlazim pred sud, dolazim onamo samo na konju. — I ja! — podupre me Halef. — Ja sam šeik Ha-dedina, kod kojih se ubojica može osuditi na smrt samo ako sjedi u sedlu. — Vaši običaji ne vrijede u Hileu! — Onda je najzad vrijeme da ih mi uvedemo! — veoma odlučno reče mali Hadži. — Ja ne mogu za to preuzeti odgovornost! Zamisli što de me zadesiti kod mir alaja, pukovnika moje pukovnije ako vas dovedem na konjima. — Mi to i ne tražimo od tebe. Možemo se mirno odredi tvoje pratnje — odvratih. — Dođi, Halefe! Ne mogu se sjetiti da sam ikad bio tako raspoložen kao tada. U meni je bilo nešto što mi uopde nije dopuštalo da taj makemi shvatim ozbiljno. Činilo se da je Halef jednako dobro raspoložen. Čuvši što sam rekao, nasmije se široko i vedro odgovori: — Ne bismo, li se odrekli preslušavanja i radije pojahali ravno među njih da se ta mudra gospoda razíete na sve strane? — Gotovo bih i ja to poželio. Ipak mislim da je bolje da se odreknemo te ludosti. Time bismo sami sebe lišili užitka koji de nam prirediti naša pobjeda u dvoboju riječima s tim oštroumnim ljudima zakona. Budimo dakle razboriti! Dođi! Naprijed! — Da, naprijed, sidi! Razgovarat demo s njima tako kako vjerojatno još nitko nije govorio u makemiju. Slijedila je sudska rasprava koju ne bih smatrao mogudom da je nisam sam doživio. Poznavaoci turskih prilika iz onog vremena nede se uostalom začuditi ako pročitaju te retke. Cijelo je zbivanje samo zbog toga bilo neobično, što su oba optužena bili ljudi kojima cio taj visoki sud nije mogao uliti nikakva straha. Jedini razlog za bojazan mogao je ležati u okolnosti što smo se nalazili usred netrpeljivog pučanstva, i što se polukrug gledalaca od minute do minute povedavao. Svi ti ljudi koji su ulazili kroz otvorena vrata bili su naoružani, pa je bilo veliko pitanje hode li makemi u slučaju potrebe imati dovoljnu mod da nas zaštiti pred nasilnostima i hode li uopde htjeti da nas zaštiti. S druge strane poznavali smo dojam što ga neustrašivi nastup umije izazvati upravo u ljudi koji se tako lako uzbuđuju. Mi smo dakle napeto očekivali što de se dogoditi, ali nipošto nismo to očekivali bojažljivo. Pojahali smo prema ved spomenutom polukrugu koji se otvorio pred nama da nas propusti. Kol agasi je otišao prema vratima k svojim vojnicima koji su imali zadadu da spriječe naš bijeg. Pukotina u redovima gledalaca odmah se za nama zatvorila.

161 Predsjednik suda je sebi drugačije zamišljao na? dolazak pred njegov makemi. Začuđeno nas pogleda i ljutito dreknu na nas: — Kako se smijete usuditi da se pred nama pojavite na konjima i naoružani? Dolje s konja i odbacite oružje! — Smatram da je bolje da ostanemo na konjima — odgovorili mu mirno. — Vama nije ovdje dopušteno nikakvo vaše mišljenje. Vi imate samo slušati! — odvrati sandžaki istim zapovjednim glasom. — Mi smo zaista poslušni i to upravo time što ostajemo u sedlima. Mi naime slušamo potrebu. — Kakav je to izgovor! Ne razumijem te. Govori jasnije! — Ako pravilno nasludujem, tebi su govorili o našim konjima? — upitah. — Jesu! Zbog tih demo vam nemani vjerojatno izredi smrtnu osudu. — Mi možemo tu osudu mirno dočekati i u sedlima. Ako pak sjašemo, moglo bi se lako dogoditi nešto što bi dalo gradiva za novu optužbu. — Sto misliš? Što bi se moglo dogoditi? — Kako vidiš, naši su ždrijepci radži pak. Oni su kao svaki čistokrvni konj opasni, ako ih netko odvoji od njihovih gospodara. Kad bi vidjeli da nas vi silite da se odvojimo od njih, pošli bi ipak za nama i pri tome bi svakoga tko ih želi spriječiti oborili udarcima kopita. Zato smo ih, da spriječimo nesredu, doveli ovamo k vama. — Ipak možete sjahati i konje držati za uzde. To vam zapovijeda poštovanje što ste ga dužni iskazati makemiju. Pred sucima nitko ne sjedi, ved stoji. Zahtijevam da to učinite i vi. Htio sam odbiti njegov zahtjev, ali me pretekne Halef, upitavši sandžakija: — Možeš li preuzeti odgovornost za svoj zahtjev? Njegovo je lice pri tome pokazivalo onaj lukavi izraz koji se na njemu zapažao uvijek kad bi gajio kakvu potajnu misao. — Za ono što zapovijedam preuzimam i odgovornost — glasio je odgovor. — Onda demo učiniti tako kako tražiš. Hadži skoči sa sedla., a ja se povedoh za njegovim primjerom, jer sam pogodio što namjerava. Pustimo li uzde nadugačko, tako da naši konji imaju glave slobodne, oni bi stajali mirno. Oduzmemo li im pak tu slobodu i zgrabimo ih kratko ispod glave, oni de se odlučno braniti i pokušavati se na sve načine osloboditi. Sjahavši, Halef je namjerno okrenuo svoga konja tako da se upravo iza njega nalazio Safi, sil iz Mansurije. On opomenu njega i njegovoga susjeda: — Pomaknite se! Ovaj vranac ne trpi da mu se netko nalazi tako blizu!

162 Nikome nije palo na um da posluša taj poziv. Mali šeik zgrabi za uzde tik kraj Barkove gubice, a pastuh smjesta pokuša odbaciti glavu da se otrgne. Kad mu to nije uspjelo, žestoko se ritnu stražnjim nogama i pogodi sila. Na sredu nije ga pogodio opasno, ali ipak tako da ga je udarcem oborio i da je sil pri tome sa sobom povukao još nekoliko ljudi. Moj Asil Ben Ri se vladao isto tako, jer sam ga i ja uhvatio na kratko. Pogodio je čak dva čovjeka i odbacio ih daleko, i dok se zbog toga oko nas podigla velika buka, pustili smo naše vrance da poskakuju oko nas i da se neprekidno ritaju sve dok polukrug gledalaca nije toliko uzmakao da kopita više nisu mogla nikoga pogoditi. Za to vrijeme su ozlijeđeni ljudi uklonjeni, a koliko god je gledalaca ostalo oko nas svi su nam dovikivali kletve i proklinjanja. Halef je međutim još glasnije zaurlao na sandžakija da ih je sve nad vikao: — Evo ti posljedice! Sad snosi za njih odgovornost! Tko ne pozna konje, ne smije davati zapovijedi o čijem djelovanju ne razumije ništa! Na sandžakiju se vidjelo da je htio oštro odbiti tu uvredu, ali ga pukovnik pokretom ruke smiri i dobaci mu nekoliko riječi koje zbog buke nismo razumjeli. Zatim nam sandžaki zapovjedi ono što smo i namjeravali postidi: — Uzjašite opet! Zasad neka vam to bude dopušteno. Kasnije demo ved uspjeti da obuzdamo i vas i vaše zvijeri. — Uzjahat demo dakle — s visoka mu odvrati Halef — ali dopusti da te upozorimo da su jahači i konji obično jedni drugima slični. I mi se običavamo vladati samo prema svojoj volji. Na žalost, a možda i na sredu, sandžaki se nije obazirao na naše riječi jer je bio zabavljen time da izda svojim slugama zapovijedi kako da stišaju buku i da smire opde uzbuđenje. Oni se umiješaju među gledaoce pa im je uspjelo da ih umire. Samo jedan od prisutnih kao da se nije mogao tako brzo obuzdati kao ostali. To je bio onaj čovjek odjeven u perzijsku odjedu s kojim je Safi maločas govorio. Safija su odnijeli malo dalje pa je sad sjedio ondje jaučudi i gladedi rukom onaj dio tijela gdje je bio pogođen. Perzijanac je stajao kraj njega, pokazivao rukom u nas, mahao prijetedi rukama po zraku, pa je od svih ljudi on bio posljednji koji je sjeo na svoje mjesto. Prije nego što je sjeo rekao je tako glasno sandžakiju da je to svatko mogao čuti: — Vidiš, pašo, da su tri osobe teško ozlijeđene. To ne smije prodi bez kazne, jer tomu nisu krivi konji, nego su to jahači namjerice učinili. Ondje sjedi Safi, vjeran padišahov podanik. On je moj znanac i stoji pod mojom zaštitom. Nadam se da de udarac kopitom koji ga je pogodio biti najstrože kažnjen. Samo ako se to zbude, modi du te, kako ti želiš, pohvaliti svome gospodaru, kraljevskom silulahu1 čiji sam ja sa'id2. Tek sada, dok je govorio, našao sam vremena da toga čovjeka promotrim pažljivije nego prije. Nije bio visok, ali veoma pledat. Glas mu je zvučao zapovjedno, a uz to je nekako neobično režao. Obrazi i brada bili su mu obrijani, ali je zato nosio dugačke brkove preko čije je lijeve polovine prolazila brazgotina crvena poput vatre koja se pružala od čela do kuta usana. Očna duplja preko koje je brazgotina prolazila bila je prazna. Udarac čiji je trag bila ta brazgotina stajao ga je lijevoga oka. Opazio sam da je govoredi često podizao ruku da bi pogladio brkove i prevu-kao ih preko brazgotine.

163 Svatko de mi lako povjerovati da sam se iznenadio. Upravo tako kako je izgledao taj čovjek kraj sandžakija, opisao nam je Dozorca Sefira. Njegova je pojava bila tako izrazita da nije moglo biti nikakve sumnje. On je našega starog gostoprimca i njegovog debelog Kepeka prisilio u Birs Nimrudu da prisegnu. Preda mnom je stajao Sefir, vođa krijumčara kojega sam toliko želio vidjeti. Ipak nisam očekivao da du ga nadi kod padišaho-vog namjesnika. Zaista je bio smion ili bolje redi drzak da uđe u taj grad i u kudu u koju je zapravo spadao kao robijaš. Tko je toga čovjeka imao za neprijatelja ne bi mogao ustvrditi da ima posla s protivnikom dostojnim prezira. Iz riječi sa'id, kojom je sebe označio, dalo se zaključiti da je ustvrdio kako je on visoki službenik perzijskoga šaha. Vjerojatno je tvrdio da se po njegovom nalogu nalazi ovdje. Mene se nije ticalo kakvu je posebnu svrhu pri tome želio postidi. Ona se vjerojatno odnosila na krijumčarenje, a to nije spadalo na mene. Ipak se iz Safijeve prisutnosti te iz okolnosti da je Perzijanac uzeo toga čovjeka pod svoju zaštitu dalo zaključiti da on pripada silanima. Sigurno je bio istaknuti član toga tajnoga društva, a sad kad sam to znao čvrsto sam odlučio da nedu otidi 1 doslovno: sjena božja 1 podlaktica iz Hilea, a da ponovo ne posjetim Birs Nimrud i da se umjesto' našeg bembaše obračunam s tim navodnim ili pravim Perzijancem. Upravo to što je bio tako smion čovjek, pred kojim si se morao dvostruko čuvati, budilo je u meni želju da se upustim u borbu s njime. Kad smo ono s Poljakom sjedili na njegovom krovu i kad nam je starac pripovijedao svoje doživljaje, Halef mu je rekao: „Volio bih da nas Sefir zatvori u Birs Nimrud", a zatim dodao: „Nikad se bez biča ne bih spustio u Birs Nimrud". Sad mu se možda pružila prilika da dokaže kako je to ozbiljno mislio. Uostalom nisam imao vremena da se u tom času dugo bavim tim mislima, jer smo morali pripaziti na Perzijanca koji je nastavio svoje optužbe. — Ta su dva čovjeka uopde veoma nasilni ljudi koji su ved davno zaslužili da ih na smrt izbičuju. — Poznaš li ih? — upita namjesnik. — Poznam. Mogao bih ti vrlo mnogo o njima pripovijedati, ali je potpuno dovoljno da te obavijestim o jednom njihovom nedjelu. Oni su se na keleku spustili niz Tigris pa su nodu napali nekoliko mojih prijatelja koji su se iskrcali na obali i mirno spavali: Svezali su ih, opljačkali i zatim umalo što ih nisu ubili. — Alah! Znaš li ti to sigurno? Znam. Postoji ovdje čak i svjedok koji se na to može zakleti. — Tko je to? — Safi koji sjedi ondje. On je bio prisutan. — A gdje se to dogodilo? — Iznad Bagdada.

164 — Onda se mjesto čina ne nalazi u mom području, pa ja na žalost ne mogu o tome suditi. — To znam, ali sam uvjeren da se i to djelo može danas uzeti u obzir kao razlog za pooštrenje kazne. — Ja du se ved pobrinuti za to da tim psima onemogudim da počine ma kakvu daljnju štetu. — Onda te molim da uzmeš u obzir i okolnost da je jedan od njih stranac. Drugi tvrdi da je šeik Hadedina. To je najveda laž koja se uopde dade zamisliti. Dovoljno da ga samo pogledaš, pa da ti odmah postane jasno tko je i što je. Tvrdim da je on konjokradica kojega je njegovo pleme izbacilo. Kako bi inače ovakvi lopovi došli do takvih konja? Tko zna kakvoj su velikoj gospodi ukradeni ti konji, jer samo veoma bogati i ugledni ljudi mogu imati ovakvu čistu krv. Ako im oduzmeš vrance i izvršiš potrebnu istragu, ubrzo deš doznati komu zapravo pripadaju konji, pa deš, vrativši konje njihovom vlasniku, modi stedi velike zasluge. To je sandžakiju odmah bilo jasno pa mu brzo odgovori: — Potpuno se slažem s tvojim mišljenjem, pa du zapovjediti da te lopove sve dotle batinaju po tabanima dok priznaju svoj čin i dok mi reknu gdje da potražim prave vlasnike konja. Sad sjedi, jer im želim pokazati da de njihov zločinački život ovdje na pravedan način završiti. — Neka dođe deinekdžija sa svojim ljudima! Na tu zapovijed udalji se jedan sluga i ubrzo se vrati s deinekdžijom. Deinekdži, riječ koja bi se dala najlakše prevesti s „majstor batina" obavlja službu koja je veoma bolna za sve one koji mu padnu u šake. Iako mora obavljati i kojekakve druge dužnosti u vezi sa zemaljskom pravdom, ipak je njegova najmilija djelatnost usmjerena na one dijelove tijela koji su veoma osjetljivi, naime na tabane. Iako nikada nije postojao deinekdži koji bi imao prilike da s mnogo ljubavi ispita osjetljivost mojih tabana, ipak se mogu vrlo dobro uživjeti u položaj onakva siromaha kojega je zadesila zla kob da mora sam podnijeti ovakvo istočnjačko izvršenje kazne. Nije dakle čudo da gospodin deinekdžija uživa posvuda na Istoku ugled i da ga se svi silno boje. Ovaj je došao držedi se dostojanstveno, i nosedi ispod ruke desetak prutova. Za njim su stigli njegovi podređeni, „sluge batina". Nosili su drveni uređaj sličan klupi koja nije imala dvije noge. Umjesto tih dviju noga bila su o dasku klupe pričvršdena dva remena. Stručnjaci koji govore arapskim jezikom nazivaju tu klupu džaman alam1. Primjena toga veoma svrhovito sagrađenog alata odvija se ovako: klupa se polaže na zemlju tako da obje njezine noge strše u 1 deva bolova vis. Zatim pozivaju krivca da se smjesti na nju. On to čini tako da legne na klupu i to leđima prema gore, iako se leđa nemaju čega bojati. Zatim mu se, jedan remen veže preko zatiljka, a drugi preko tijela i preko ruku koje mora ispružiti uz tijelo, tako da se uopde ne može ni maknuti. Potkoljenice mu se svinu *i pri vežu uz noge klupe, čime se tabani golih nogu pruže u onaj poprečni položaj koji želi postidi prijazni deinekdžija. Cim je postignut taj hal el kabul1, sve su važne pripreme izvršene i majstor dijeli prutove pomodnicima koji na propisan način počinju osuđenika udarati po tabanima, dok sam deinekdži pazi da se sve vrši s propisanom snagom i u određenom broju.

165 Sad su dakle i za nas donijeli takvu poznatu „devu bolova" i položili je pred nas, a ljudi određeni da izvrše kaznu povukoše se za nekoliko koraka i zasta-doše ondje u stavu očekivanja. Opazio sam kako su oči svih ljudi koji su nas okruživali počele sjati i kako su njihova lica poprimila svečani i radosni izraz. Sandžaki pokaže rukom na mučilačku klupu te nas opomene: — Vidite što vas čeka budete li poricali. Dat du vas sve dotle batinati dok sve priznate. Poštedite dakle sami sebe batina, pa mi iskreno odgovorite na moja pitanja! Prekinuo se i zašutio da poveda dojam svojih riječi pa pružio čibuk da mu ga ponovo napune. Pri tome moram spomenut; da su svi članovi suda pušili, što im ja uostalom nisam zamjeravao, jer i sam volim pušiti. Zatim nas sandžaki izravno upita: — Vi ste ubojice? Bududi da je pri tome gledao u mene, izjavih: — Nismo! — Vi ste krijumčari? — Nismo! — Vi ste ukrali te konje? — Nismo! — Reci „jesmo" jer dete inače odmah dobiti basto-nadu! Jeste li vi iznad Bagdada na obali rijeke napali one ljude o kojima smo maločas govorili? 1 položaj prihvaćanja — Nismo! — Jeste li ih opljačkali? — Nismo! — Jeste li ih tukli? — Jesmo. — Napokon, napokon priznanje! To je vaša sreda, jer bi va'i inače za samih pet minuta iz mesa nogu izvirile ^osti. Odgovaraj dalje! Uto se umiješa i Perzijanac, izjavivši glasno: -» Eto, pašo, ovi su ubojice, krijumčari i kradljivci priznali! Sad te još molim da dadeš dozvati onog neozlijeđenoga Gasaja i handžiju koji de dokazati da su oba optuženika kriva i zbog ubojstva. Taj se čovjek vladao upravo tako kao da je član makemija, a to nipošto nije bio. Ipak sam tu primjedbu sačuvao za kasnije. Sandžaki posla glasnika po handžiju i Gasaja, pa je rasprava tako

166 prekinuta dok ne dođu svjedoci. Halef je to vrijeme ispunio dajudi primjedbe o raznim članovima suda i drugim osobama. Te su primjedbe bile kadšto toliko smiješne da sam se morao glasno nasmijati zbog čega se razljutio sandžaki, a osobito Perzijanac, ali nam nisu ništa rekli. Naposljetku su dovedena oba svjedoka i predsjednik ih ispita. Oni su cijelu zgodu prikazali u krajnje nepovoljnom svijetlu po nas. Kad bi se postupilo po njihovim izvrtanjima i pretjerivanjima, zaista ne bismo mogli računati ni s kakvim obzirom. Pošto su dali svoj izvještaj o događaju u dvorištu mensila, pripovijedali su o našem sinodnjem hapšenju i o tome što se nakon toga dogodilo. To su također prikazali tako da zaista nije trebalo mnogo mašte da nas svatko smatra saveznicima krijumčara. Upravo smo uživali slušajudi zatim kako se Perzijanac trudio da iz onoga što su izjavili svjedoci sastavi neoborivi dokaz da smo mi krijumčari. — Opdenito je poznato — rekao je. — da se krijumčarenje obavlja u velikom opsegu, i da uslijed njega jednako šah-in-šah kao i padišah gube mnogo novaca. Vlasti paze danju i nodu da otkriju kojim putem i na koji način odavde i odande prelazi roba preko granice, ali sav taj trud i sva pažnja bili su dosad uzaludni, jer nitko nije došao na pomisao da se samo zbog toga ne mogu otkriti sve te niti, jer se one skupljaju u ruci jednoga stranca. Kad nam je sad napokon zbog jučerašnje nezgode, koju je također on izazvao, uspjelo da uhapsimo njega i jednog od najopasnijih njegovih ljudi, ne smijemo nipošto dopustiti da nas on zavede u bludnju, ved moramo obojicu pomodu basto-nade prisiliti da sve priznaju. To je moje mišljenje, a tko misli drukčije, taj je za mene izdajica pravde. Bilo je to zaista besramno! Taj je čovjek sam bio vođa krijumčara, pa je prema tome morao biti uvjeren da smo mi nevini! Ipak se usuđivao da tako drsko okrene ražanj i da nas pri tome otvoreno gleda u oči. Da je samo znao kako ga mi poznamo bolje nego što on to nasluduje! Veoma bih volio da mu u lice dobacim dokaz njegove pokvarenosti, ali upravo time bih sam sebi onemogudio da ga odlučno pogodim. Sve da sam u tom pogledu stavio najmanju primjedbu, Perzijanac bi to odmah osjetio, pa bi mi mogao pobjedi da ga više ne uzmognem uhvatiti. Zadovoljio sam se dakle time da ga promatram mirno se smiješedi, a kad je završio da reknem sandžakiju, kako de kol agasi dokazati da mi nismo stajali ni u kakvoj vezi s krijumčarima. Amud Mahuli je smjesta pokazao da to zaista želi učiniti. Opisao je tragove, pa uz pomod tih tragova objasnio da nas je radoznalost dovela do vatre krijumčara, te je završio pravilnom primjedbom: — Oni su mi zadali riječ da nede pobjedi, a vrlo bi lako bili mogli umadi, no to nisu učinili. Krijumčar ne održava takvo obedanje. Povrh toga i okolnost da su bez ikakve prisile dojahali s nama ovamo mora poslužiti kao dokaz njihove nedužnosti. Amud je dakle dobro obavio svoju zadadu, pa me je pogledao, a pogled kao da mu je jasno rekao: možeš biti sa mnom zadovoljan; hodeš li dakle taj moj iskaz uvrstiti u svoj izvještaj seraskeru? Domahnuo sam mu u znak potvrde, a onda se okrenu padišaho-vom namjesniku koji se, silno razljuden zbog-toga što me je kol agasi svojim iskazom rasteretio, obratio kol agasijevom pretpostavljenom, pukovniku: — Sto kažeš na to, mir alaje, da se tvoj podređeni usuđuje braniti zločince čija je krivnja ved potvrđena sa puno dokazana, te izjavljuje da su oni nevini? Nadam se da deš ga zbog toga kazniti!

167 Pukovnik koji se ved jednom umiješao u našu korist pokazao se i ovaj puta pravednim. — Amud je kao svjedok izjavio ono što je smatrao ispravnim. Kako možeš tražiti da ga zbog toga kaznim? — Ja ti to zapovijedam! — Ti se u pogledu opsega svoje vlasti varaš. Ti si upravitelj svojega sandžaka, a ja sam zapovjednik svojega puka. Ja sam u određenim i tačno propisanim prilikama obavezan da ti iskažem vojnu pomod, ali uzajamno ne možemo jedan drugome ništa zapovijedati. Kol agasi je izjavio ono što je prema svojoj savjesti morao izjaviti. Ja bih na njegovom mjestu učinio to isto. — Ali ti ipak moraš uvidjeti da Amud brani krivce. Dokazano je da su ta dvojica optuženih skrivili smrt jednoga čovjeka, te da su krivi da je drugi slomio nogu. Nadalje je dokazano da su oni krijumčari i da su jučer, vršedi svoj zabranjeni zanat, počinili oskvrnude lešina što vapi upravo do neba. Ta se dva zločina kažnjavaju smrdu. Trede je dokazano da su na Tigrisu napali nekoliko osoba, da su ih opljačkali i zlostavili. Upravo mi je neshvatljivo kako netko može govoriti u njihovu korist! — Je li to zaista sve dokazano? — Pa ti si to sam čuo! — Dopusti mi da mislim drugačije! Da se okrivljenome dokaže krivnja, mora ga se u prvom redu preslušati. — Pa ja sam to učinio! — Nisi! Ti si postavio nekoliko pitanja, ali to nije bilo preslušavanje. Nije sačinjena čak ni mazbata1. Ti znaš isto tako dobro kao i ja da je preslušavanje bez mazbate samo običan razgovor i da nema vrijednosti. Ovdje sjedi pisar, ali njegovo je pero suho. Još ga nije ni zamočio u tintu. A ipak je propisano da moramo svi mi potpisati tu mazbatu ako preslušan je treba da ima punu vrijednost. Ja uostalom nisam vidio 1 zapisnik nikakve nesporne dokaze, a ni optuženi nisu priznali. Osim toga htio bih te upozoriti da samo makemi kao cjelina može donijeti odluku o krivnji ili o nekrivnji, a ne možeš samo ti sam. Mi ne sjedimo ovdje samo kao nijemi slušaoci, nego smo se sabrali da pod tvojim predsjedništvom izrečemo pravdu! To je zvučalo oštro. Taj je oficir imao osjedaj časti. Je li se on za nas zauzeo samo zbog toga što je taj osjedaj bio povrijeđen, ili su ga uz to i neki osobni razlozi naveli da se usprotivi sandžakiju? Dok je govorio, opazio sam na njemu neki posebni izraz lica, a i pogledi njegovih očiju, koji bi nas kadšto pogodili, bili su neobični. Sandžaki nije mogao obezvrijediti pukovnikove prigovore. Uzalud se borio protiv svoje srdžbe. Konačno ljutito rekne:

168 — U tako neobičnim prilikama kao što je ova, imam pravo da se poslužim i neobičnim sredstvima. Ti de ljudi biti kažnjeni! — Ako im krivnja bude dokazana! — Ved sam im dokazao krivnju! Uto se mir alaj poluglasno nasmije: — Oni nede biti kažnjeni bez obzira na to je li njihova krivnja dokazana ili nije. — To zvuči nejasno. Govori jasnije! — Dobro, onda du biti jasniji: ta dva čovjeka nede dopustiti da ih itko kazni. — Ja te ne shvadam! — Pogledaj ih samo! Zar oni izgledaju tako kao da de dopustiti da s njima radiš što hodeš? — Mašalah! Odmah de oni pokazati druga lica! Bududi da ti to zahtijevaš ja du izvršiti propisno preslušavanje i zatim zapisati mazbatu. Neka se zabilježi svako pitanje i svaki odgovor, a ako ti lopovi ma jedno pitanje poreknu, dobit de bez milosti bastonadu. — Hode li sjahati? — Moraju sjahati! — A tko de se usuditi da za to vrijeme prihvati njihove konje? — Mi demo ih protjerati. Neka trče kamo god hode, samo da ne ostanu ovdje u dvorištu. Počnimo dakle. Zaista je ved bilo tome vrijeme, jer je ovo dosad sve bilo samo djetinjarija. Kjatib1 je namrštio čelo i važnim pokretom zamočio pero u tintu, a predsjednik nam po drugi put dobaci strašno pitanje: — Jeste li vi ubojice? Savjetujem vam da to odmah priznate, jer dete inače bez oklijevanja biti prikopčani onamo! Rekavši to, pokazao je „devu bolova". Odmahnuh nemarno rukom. — Hamdulilah! Čini se da se konačno završava šala i da započinje zbilja! Zato te pitam: jesi li ved kada prisustvovao kojem preslušavanju? — Jesi li lud? Kako mi možeš upraviti takvo pitanje? — Nemaš razloga da se tome čudiš. Naprotiv, svi mi ovdje imamo povoda da se začudimo kad ti pokušavaš provesti preslušavanje, a ne znaš koje pitanje moraš najprije upraviti. — Kakvo pitanje? — zagrmi na mene. — U prvom redu moraš znati tko smo mi.

169 — To znam: vi ste ubojice! — Zabranjujem ti da nas tako nazivaš! Taj izraz ne smiješ primijeniti na nas prije nego što je dokazano da ga zaslužujemo. Ako ne znaš što se... — Suti! — zapovijedi. — Ako me budeš vrijeđao, dobit deš toliko udaraca da deš ... — Mir! — prekinuh ga veoma odlučno. — Sad du najzad ja govoriti, a ti imaš mirno slušati dok ne svršim! Dajem ti svoju riječ: ako me još jednom preki-neš, a da te nisam ništa upitao, natjerat du konja na tebe, srušiti te sa stolca i zgaziti te kopitama svoga konja! Ti nas želiš osuditi a da uopde nisi pitao tko jmo mi. Zato ja pitam tebe: a tko si ti? Da nisi možda jvdašnji sandžaki? Da si to, morao bi imati bar ono najosnovnije znanje koje je potrebno da se vodi preslušavanje. Bududi da to ne razumiješ, smatram te svim mogudim, samo ne tako visokim upravnim činovnikom. Što de biti iz padišahovog carstva ako svoje pokraj ne prepusti upravi tako neiskusnih ljudi! Dokaži mi dakle tko si i tražiš da odgovorim na tvoja pitanja! Tako, ja sam zasad gotov. Sad možeš opet ti govoriti, dok ja ponovo ne započnem. 1 pisar U dvorištu je vladala nijema tišina. Takvo se nešto ovdje još nije nikad dogod.lo. Evropljanin, okrivljen zbog brojnih zločina, usudio se ovdje pred ma-kemijem tako govoriti s najvišim službenikom sandžaka! Samog sandžakija umalo što nije udarila kap. Promucao je nekoliko riječi što ih nisam razumio, pa zato nastavih: — Ako si ti unatoč svemu tome ipak sandžaki, onda te pozivam da mi u prvom redu saopdiš pred kakvim se mi to sudom nalazimo. Naše je pravo da to doznamo, pa nemamo ni najmanje volje da se toga odreknemo. Je li to šerijat1 ili je nisamijat2? Ako je nisamijat, moramo opet znati da li se pred nama nalazi hukuk-mehkemessi3, džeza-mehkemessi1 ili tidžaret--mehkemessi5. Odgovori dakle? — To je džeza-mehkemessi — odgovori kratko, jer još nije uspio svladati svoju zapanjenost. — Onda članove toga suda nije imenovao ministar pravde, ved ste ih vi sami - ovdje odabrali. Tko je od vas kršdanin? — Nitko! — Nitko! A vi ipak znate da sam ja kršdanin. Da sam ja stanovnik Hilea, imao bi se sud kojemu bih se ja morao podvrdi sastojati od muslimana i kršdana. Ti mi pak priznaješ da ste vi sami muslimani. Znao si da nemaš prava izricati nada mnom presudu, pa si ipak to pravo prisvojio. Vrijeđao si me izrazima kao što je pasji sin, krijumčar i ubojica, a ipak si znao da mi nemaš prava redi ništa, baš ni riječi i ništa mi zapovijedati! Ja du se zbog toga potužiti kad umru adlije ve mešebije nasaretija8 i saopditi kakav sandžaki sjedi ovdje u Hileu! Tvoja je nepravednost bila još i gora, jer ja sam stranac, inozemac, pa si se morao 1 duhovni sud, sastavljen od samih muslimana 1 svjetovni sud, sastavljen od muslimana i kršćana ' građanski sud ' krivični sud

170 5 trgovački sud ' ministar pravosuđa obratiti na sefaret1 moje vlade. Da bi tome izbjegao1 i da bi me osudio bez ikakva prava, ti me radije uopde nisi ni upitao tko sam i odakle sam. Sada te razumijem. To deš teško okajati, jer de moj hardžije nasa-reti2 zatražiti od vašega račun zbog tih protuzakonito-sti i uvreda što sam ih ovdje podnio. Sad sam opet gotov, pa ti dopuštam da i ti nešto rekneš. . — Kako se zoveš i iz koje zemlje potječeš — upita me. — Zovem se ... — Stoj! Dopusti mi da govorim umjesto tebe! — prekine me mir alai, koji je najvedom pažnjom pratio moje riječi. Zatim ustane sa svoga sjedala i glasno viknu: — Ovaj stranac zove se efendija Kara Ben Nemzi. On potječe iz carstva Almanje, čiji je car prijatelj velikog gospodara. Taj se efendija uvijek s mno-no požrtvovne ljubavi i dobrote zauzimao za sirotinju, nemodnike i ugrožene ljude naše zemlje. On ne zna što je strah, ne boji se nikakve opasnosti, ne bježi ni pred kojim neprijateljem, a njegova je mudrost jednako velika kao što su veliki i njegova snaga i njegova hrabrost. Njegov vjerni pratilac kojega vidite ovdje kraj njega nikad se ne odvaja od njega i sudjeluje u svim njegovim djelima. On se zove Hadži Halef Omar Ben Hadži Abul Abas Ibn Hadži Davud al Go-sara. — Što? Ti nas poznaš? Ti poznaš mene? Ti poznaš štoviše čitavo moje ime koje bih uostalom mogao još jako produžiti? — veselo upita Halef. — Da, ja vas poznam. Ja sam maločas ustvrdio da vi nikako nedete dopustiti da vas netko kazni, jer vam vaša volja daje krila, a vaša srdžba probija rupe kroz zidove. — Ali ja se tebe ne sjedam. Gdje si nas sreo? — Ja sam vas vidio prijeko među planinama Je-sidi. Tome je ved davno. U ono vrijeme bio sam još milasim3, pa sam se nalazio kod četa koje su stajale pod zapovjedništvom mir alaja Omara Ameda. Bio je to pretjerano strog i bezobziran čovjek, zbog čega je 1 poslanstvo ! ministar vanjskih poslova 5 poručnik kažnjen vatrenom smrdu. Vi ste se nalazili u blizini pa ste vidjeli kako je Pir Kamek, vrhovni vođa obožavatelja vatre, skočio zajedno s njime u vatru lomače, tako da su obojica izgorjela. Zatim je efendija Kara Ben Nemzi posredovao da se sklopi mir između Jesi-dija i nas. Tek smo tada doznali, što vam imamo zahvaliti. Mi smo bili opkoljeni sa svih strana, pa nitko od nas ne bi spasio živu glavu da se taj efendija nije zauzeo za nas. To se prenijelo od usta do usta i svi su vas zavoljeli. Mi smo također čuli sve ono što ste prije toga doživjeli. Kasnije, kad sam službovao u Kerkuku i u Sulejmaniji, često sam još čuo pripovijedati o Kara Ben Nemziju i njegovom Hadži Halefu Omaru, o vašim konjima, o vašim, puškama i vašim djelima kod Beduina u Džezireu, i kod kurdskih plemena u planinama i dolinama. Ponosio sam se time što vas poznam i poželio sam da vas ponovo sretnem. Danas mi je ta želja ispunjena, pa možete zamisliti kako se tome radujem. Volio bih vam se odužiti što ste mi onom prilikom spasili život, ali ja na žalost nisam sandžaki od Hilea, ved sam samo zapovjednik svojega

171 puka. Ako vam uostalom mogu inače iskazati kakvu uslugu, molim vas da mi to bez suzdržavanja kažete. Sad mi dopustite da vam nešto spomenem: ja sam član ma-kemija, pa sam kao vojnik preuzeo zadadu da vam ne dopustim da pobjegnete. Tim dužnostima moram udovoljiti. U svemu ostalome što prelazi taj okvir rado du vam pružiti svoju pomod i svoju zaštitu, iako sam uvjeren da Kara Ben Nemzi i Hadži Halef ne trebaju te zaštite, premda su prividno uhapšenici. Taj susret s mir alajem bio je opet jedan od onih brojnih slučajeva, što sam ih doživio, a koji su mi dokazivali da svako dobro djelo donosi i svoje plodove. Uostalom, činilo se da je taj pukovnik bio valjan oficir, ako je otada iz čina milasima uznapredovao do čina mir alaja. Kako sam ved spomenuo, pukovnik je govorio tako glasno da su ga svi čuli. Dojam njegovih riječi bio je povoljan za nas. Osim toga moj je nastup prema san-džakiju bio upravo nečuven. Mogao bih redi da je to bio prizor koji je izazvao živo zanimanje za nosioca glavne uloge. Svi su zaboravili da sam ja Zapadnjak inovjerac, pa su u meni gledali samo hrabroga Čovjeka K tomu je pridolazilo i to da sandžaki uopde nije bio obljubljen u Hileu. Svi su mu potajno priušta-vali ukor što ga je dobio. Kad se sad mir alaj tako toplo zauzeo za nas, raspoloženje je postalo još prijatnije. Među prisjednicima suda nalazio se i neki stari Indijac koji nam se sad prijazno nasmiješio i domahnuo nam. Sandžaki i Perzijanac su se dakako posve drukčije vladali. Razbjesnili su se zbog pukovnikove povoljne izjave i stali nešto šaputati. Opazio sam da krijumčar poučava sandžaki ja kako se ima vladati da bi ipak postigao svoju namjeru. On je prihvatio Perzijan-čeve prijedloge. Vjerojatno je pri tome postojalo i neko potajno utanačenje, jer je sandžaki pružio Per-zijancu ruku kao što se čini u znak potvrde nekog obedanja. Zatim sandžaki ponovo prihvati riječ: — U ovoj stvari došlo je do obrata koji za sobom povlači izmjenu postupka. Da mi je mir alaj rekao da pozna optužene, i ja bih se prema njima od samoga početka drukčije vladao. Jesu li ta dva čovjeka svojedobno pokazali mir alaju svoje papire i tako mu dokazala da su to zaista oni za koje su se izdavali? — Nisu — odgovori pukovnik. — Oni su bili poznati kao efend'ja Kara Ben Nemzi i Hadži Halef Omar, pa su ih svi tako nazivali. — Jesi li kasnije možda vidio njihovu putnicu? — Nisam! Ali ja izjavljujem da su to oni ljudi kojima ih smatram. — To mi nije dovoljno. Bududi da jedan od njih izjavljuje da je podanik strane države, pa to čini možda samo zbog toga da izmakne našem pravosuđu, potreban je najvedi oprez i najveda savjesnost. Moram vidjeti njihove papire. — Papire? — nasmije se Halef. — Misliš li da ja, slobodni Beduin i šeik svoga plemena, nosim sa sobom putnicu kad izjašem u okolinu. — Ipak, vidiš da ovdje trebaš putnicu.

172 — A tko da mi je ispostavi? Gdje je ta oblast na koju se neovisni Ibn Arab ima obratiti u toj stvari? Takve oblasti nema. I ti veliš da ja ovdje trebam isprave? Cemu i zašto? — Jer stojiš pred sudom koji mora znati tko si. — Pogledaj tamo onoga Gasaja! I on stoji pred sudom, pa čak i kao svjedok. Je li ti on pokazao svoju putnicu? — To nije potrebno, jer ga handžija pozna. — Je li handžija vidio njegovu putnicu? — To je svejedno. — Mašalah! Nas pozna mir alaj a ti mu ne vjeruješ, ali ovakvom prostaku poklanjaš svoje povjerenje. Jedan od te dvojice je krčmar, obični varilac kave, a drugi je visoki oficir. Da sam ja mir alaj, ja bih se zbog te uvrede ozbiljno porazgovorio s tobom. Premda te riječi nisu bile upravljene njemu, Sefir je naglo skočio sa svoga jastuka i ljutito viknuo: — Zar je uopde mogude da . optuženik može sebi na ovom mjestu, dakle pred ljudima koji ga imaju suditi, dopustiti takve uvrede? Time je zaslužio basto-nadu koju mu treba smjesta dati! Halef posegnu za bičem. Očito je kanio počiniti neopreznost, pa sam ga zato pretekao odgovorivši Per-zijancu: — A tko si ti da se ovdje usuđuješ javljati za riječ? Spadaš li ti u ovdašnju makemu ili jesi li bar stanovnik ovoga grada? U tom bi se slučaju bar donekle moglo ispričati to tvoje samovlasno miješanje. — Tebe se ništa ne tiče tko sam ja! — odvrati prezirno. — Dokazat du ti da me se to tiče više nego što ti to očito misliš. Mi nemamo ni najmanje volje da dopustimo da se ovdje miješa čovjek koji spada na posve drugo mjesto, a ne uz bok najvišega službenika okruga Divanije. — Kako to misliš? — To deš doznati kad ja to ushtjednem. Zasad želim samo upitati da li sandžaki Divanije sam zna što treba učiniti a što ne treba, ili mu je potreban tutor koji de umjesto njega govoriti ili raditi? — Suti! — viknu sandžaki na mene. — Taj je čovjek moj prijatelj, pa mu dopuštam da govori kad god hode. — Posve je nevažno što mu ti dopuštaš. Glavna je stvar da mu ja zabranjujem da se miješa u našu stvar. Ja sam Evropljanin, a moj je pratilac slobodni Hadedin. Vaša makemi nema dakle modi nad nama. Ako vam poričem pravo da nam sudite, oijda pogotovu ne želim dopustiti da čovjek koji uopde ne spada ovamo, ved prijeko u Farzistan1, bude toliko drzak da se grubo vlada prema nama i da te

173 podjaruje protiv nas. Ako ti ne smatraš svojom dužnošdu da mu to zabraniš, mi demo sami preuzeti na se da mu začepimo usta! — Alah! A kako dete to učiniti? — To de se odmah pokazati ako se usudi da nas opet uvrijedi. Radi se samo o mojoj dobroj volji, pa bih se ovdje pred vama mogao pojaviti ne kao optuženi, ved kao tužitelj. U prvom redu ne priznajemo vašu nadležnost.. — Onda najprije dokaži da si Franak! — To je posve lako. Pritjerao sam konja tik do njega, izvadio svoje tri putnice, pružio mu ih, a zatim potjerao vranca na staro mjesto. On je rastvorio isprave jednu za drugom pročitao ih i pomno ispitao pečate i potpise, ali nije im iskazao propisano poštovanje. Zatim progovori, no u glasu mu se jasno razabiralo razočaranje: — Tadno je! Zaista taj je čovjek! Spada pred drugoga suca. Ne mogu učiniti ništa nego ga dati odvesti u Bagd*ad.~ — Posve tačno! — upadoh mu u riječ. — A ondje de moj prvi posao biti da posvjedočim da si pečatu i vlastoručnom potpisu padišaha uskratio( dužno poštovanje. Cini se da ja kao inozemac bolje poznam tvoje dužnosti od tebe samoga. Bududi da si se sad uvjerio tko sam ja, predstavljam ti svoga pratioca kao po svem svijetu poznatoga Hadži Halefa Omara, šeika Hadedi-na od velikog plemena Samara. Nadam se da se nitko nede usuditi da posumnja u istinitost mojih riječi! Uto Sefir brzo upadne: — Ja sumnjam u njih! Te su putnice krivotvorene. Taj čovjek pomodu njih pokušava izbjedi pravednoj kazni. Putnice treba rastrgati, odmah rastrgati! Onda on pripada nama, i ne može se usprotiviti osudi makemija. Daj ih ovamo, daj ih meni! 1 Perzija Sefir posegnu i istrgne putnice sandžakiju iz ruke. Moje su isprave bile u najvedoj opasnosti. Nisam smio ni trenutak oklijevati da ih spasim pa zato izvukoh revolver iz pojasa i upraviti ga u Sefira. — Pusti moje isprave, smjesta ih pusti! Čim po-segneš drugom rukom za njima, ja du ti je smrviti! Perzijanac je držao isprave u ljevici. Samom jednom rukom nije ih mogao razderati, ved je u tu svrhu trebao i desnu ruku. — Nedeš se usuditi da pred makemijem pucaš u mene! — nasmija se. — Gledaj samo kako de poletjeti krpice papira! Posegnu drugom rukom, a ja smjesta opalih. Ispustio je papire, glasno kriknuo, uzdigao ranjenu ruku u zrak i skočio prema meni. Snažno sam pritisnuo koljenima konja, pa ždrijebac skoči prema njemu i obori ga na tlo. Čas kasnije skočio sam iz sedla, podigao lijevom rukom putnice, desnicom odalamio

174 Sefira kundakom revolvera po glavi, tako da je, pošto se bio ved napol uspravio, ponovo pao na zemlju, pa se smjesta vinuh na svoga Asila Ben Rija. Časni članovi makemija skočili su na noge, kao da ih je izbacilo čelično pero. Povikali su od prepasti zbog mojih nedjela, ali pukovnik je nekoliko puta dobacio — aferim!1 — Gledaoci su također podigli buku. Zavladalo je toliko uzbuđenje da nisam smio da ga ne iskoristim. — Sad dalje, Halefe, dalje! Dobacivši Hadžiju te riječi, potjerao sam svoga konja ravno kroz mnoštvo koje je žestoko mahalo rukama i vikalo. Halef se smjesta natisnu za mnom. Galopom jurnusmo preko dvorišta prema mjestu koje sam ved prije bio naznačio. Bio je pravi užitak kakvom smo lakodom preskočili preko zida na ulicu koja je doduše bila uska, ali je ubrzo ušla u širu ulicu. Zatim projahasmo kroz grad, sve dok ga nismo ostavili za sobom, i našli se na poznatom putu u Bagdad. Tada me Halef upita: — Zašto se tako žuriš, sidi? Tko jaše na takvim konjima kao mi, toga nitko živ ne može stidi! 1 Izvrsno! — To je istina, ali želim pobuditi dojam kao da se radujem da smo pobjegli iz Hilea, i kao da i ne mislim na to da se ikada vratimo ovamo. — Zar se kaniš vratiti? — Svakako! — Hamdulilah! Nasludujem razlog i znam što kaniš. — A što? — Razbio si Sefiru metkom ruku, ali to nije dosta, ved želiš i dalje obračunati s njime. Nasludujem li pravo? — Nasluduješ. — Onda priznajem da tvoja odluka dolazi istodobno i iz mojih usta. Perzijanac je posumnjao u našu hrabrost. Dokazat demo mu da imamo vedu mjeru toga Alahovog dara nego što ga je on ikada upoznao. — Oh, meni je posve svejedno smatra li me kukavicom ili junakom. Ipak želim dokazati niakemiju, a osobito sandžakiju, tko spada pred sud, Perzijanac ili mi. — Tako je. Hadži potjera svoga ždrijepca da poskoči, a zatim klikne, dok mu je lice zasjalo od radosti:

175 — Kakva li užitka, kakve li blaženosti! Eto, upravo to ja volim, eto to je po mom srcu! Moraju naučiti da nas poštuju, da poštuju tebe i mene! Moraju uvidjeti da svojstva naših prednosti i prednosti naših svojstava nikada ne mogu dosedi. Moraju spoznati da mi raspolažemo besprimjernošdu svih neusporedivosti pred kojom svi naši neprijatelji padaju u prašinu. Pozvat du ih da nam navedu samo jednoga čovjeka komu je Alah dao tako brojne i tako divne darove tijela i duha, kao što ih je dao nama! Oni moraju u najdubljoj poniznosti i podložnosti... — Suti, Halefe — prekinuh ga smijudi se. — Budem li dopustio da još i dalje tako govoriš, postat deš uzvlšeniji od Alaha. Sjeti se samo one veličan-stvenosti koja je ulijevala poštovanje, a s kojom smo sinod pali s onoga smrvljenog zida ravno u ruke vojnicima, pa deš se sigurno sam sebi učiniti manje vrijednim divljenja! — O sidi, nemoj me podsjedati na taj pad! Zar sam možda ja sagradio Babilon? Sto mogu ja protiv toga što se opeke nisu više držale na okupu? Tvrdio si da me voliš, a ipak si bio nepravedan prema meni! Ti si isto tako pao, pa zar sam ti ja to predbacio? Nije li to dokaz da moj razbor ima vede obrazovanje srca nego tvoj? Ipak te ne želim uvrijediti, jer sam tvoj pravi prijatelj, a kao takav ti savjetujem da se više nikada ne upuštaš u penjanje kao jučer. — Na žalost moram posumnjati, hodu li modi poslušati taj dobar savjet. — A zašto? — Jer se vradamo u Birs Nimrud, pa demo se vjerojatno morati mnogo više penjati nego jučer. — Kojim putem kaniš stidi onamo? Zar možda natrag kroz grad? — Ne! Moramo preko Eufrata. — Plivati? — Možda. Bilo bi mi uostalom milije kad bismo mogli sagraditi splav. — Kada demo se dakle vratiti? — Nedemo još dugo. Sigurno je da de nas progoniti, pa moramo pobuditi dojam da želimo što brže u Bagdad. Zato je potrebno da se u najbližem hanu pokažemo samo na kratko vrijeme, a zatim da pojašemo još komad puta dalje. Naši progonitelji de vjerojatno dojahati do toga hana, a onda de se vratiti, jer de doznati koliku smo prednost stekli pred njima na našim boljim konjima. Moramo se dakle požuriti, premda se nemamo ničega bojati. KOMORNIKOVA KARAVANA Razgovarajudi, stigli smo tako daleko da nam je sada El Kulea ležala lijevo uz Eufrat. Sad krenusmo prema kanalu Vardije, a kad smo ga prešli, stigosmo u Džimčimu odakle se dugački zemljani nasipi protežu ravnim pravcem prema sjeveroistoku, a zatim se u pravom kutu vradaju prema sjeverozapadu preko rijeke. Vjerojatno su to bili nekadanji nasipi uza stari tok Eufrata.

176 Nakon toga stigosmo do srušenoga Tel Amran Ibn Ali koji je to arapsko ime dobio prema nekom ovdje pokopanom muslimanskom svecu, i ugledali goleme hrpe ruševina kasra. Kasr znači dvorac. To ime stoji u vezi sa značenjem ruševine, jer je kasr bio Nabu-kodonozorova prijestolnica koji je ovdje sagradio utvrđeni dvorac, pošto su njegovi preci prije toga vladali u nekom drugom dvorcu na desnoj obali Eufrata. Ruševine su još i sada četiri stotine metara dugačke, a tri stotine pedeset metara široke. Unatoč tome taj je veliki dvorac, kako pripovijeda neki židovski historičar prema zapisima Kaldejca Berosusa, bio sagrađen u ciglih petnaest dana. Sve kad bismo i pretpostavili da je sav građevinski materijal bio na mjestu gradnje pripremljen tako da se samo sastavi, ipak nam se to djelo čini nevjerojatnim. Pa ipak iskopan je zapis pisan klinovim pismom koji se sad nalazi u Londonu, a sadrži među ostalim važnim stvarima i slijedede riječi: „ina XV jumi sibirs.a usaklil". To znači „za petnaest dana završio sam to divno djelo". Koliko tisuda ljudskih ruku bilo je potrebno da se gradnja izvede u tako kratkom roku. Taj golemi pothvat bio je samo jedan od mnogih koji svjedoče o Nabukodonozorovu poduzetnom duhu i njegovoj radinosti. Natpis govori nadalje veoma ponosno: „Ja sam podigao palaču, sjedište svojeg kraljevstva, srce Babilona u zemlji Babiloniji. Dao sam njegove temeljne zidove položiti duboko ispod razine riječne vode. Cijelu sam građevinu postavio na valjke, okružene asfaltiranim zidovima. Tvojom sam pomodi, uzvišeni bože Merodah, podigao tu nerazorivu palaču. Neka bog zadrži svoje prijestolje u Babilonu. Neka se ondje nastani. Neka sedmerostruko umnoži njegove stanovnike. Neka putem mene vlada narodom babilonskim sve do posljednjih dana!" Nije prošlo međutim ni stotinu godina kada dođe Kir i osvoji Babilon, a kasnije je Aleksandar Veliki slomio mod perzijskih satrapa da bi upravo u toj palači umro još mlad i željan velikih djela. Nerazoriva palača, kako je naziva napis u klinovom pismu, leži ved nebrojene godine u ruševinama. Sjeverno odavde stigli smo u Mudželibe, zvan i Tel Babil1, koji nas jedino imenom podsjeda na stari Babilon. To su golemi ostaci takozvanih visedih vrtova čiji nas neizmjerno skupocjeni uređaj podsjeda na Na-bukodonozorovo nepotpuno izliječeno ludilo. Kasnije smo prošli Sat-en-Nilom i kratko se zaustavili u Tel Kreniu da nam se konji odmore. Sve dosad nas nije nitko sreo. Ondje ugledasmo tri jahača kojima kao da se žurilo. Nisu dolazili iz hana Mahavila, ved se činilo da su oko njega pojahali u luku, i da su tek sada skrenuli na put koji je vodio iz tih zgrada. Po tome se dalo zaključiti da imaju razloga da ih ondje nitko ne ugleda. Tko se pak skriva pred očima drugih ljudi, izaziva sumnju, pa smo ih tako i mi ved izdaleka promatrali s opravdanim nepovjerenjem. Kad su nam se dovoljno približili, opaz:srno da su odjeveni u perzijsku odjedu. Nekoliko trenutaka kasnije prepoznasmo i njih. 1 Babilon — Mašalah! — začudi se Halef. — Ta to je Peđer-i-baharat sa svoja dva lupeža! Kakva li sastanka! Tko bi to smatrao mogudim? — Ne samo da je mogude ved je čak i vjerojatno — odgovorili. — Znam da je Sefir očekivao Peder-ibaharata. — Zašto nisi došao na pomisao da mu izbjegneš?

177 — Jer nije potrebno da se klonim otvorenoga susreta s njime. U Bagdadu smo se morali čuvati da nas podmuklo ne napadne, ali ovdje nema razloga da se pred njima trojicom sakrivamo. Naprotiv mislim da bi se oni trebali nas čuvati. — To je posve tačno, sidi, ali sam sada radoznao kako de se vladati. Ja du radi opreza izvaditi bič iz pojasa. Sjahali smo i sjeli na tlo tako da su se naši konji nalazili između nas i njih. Zato nas nisu mogli prerano prepoznati. Kad je zatim pogled Peder-i-baharata pao na nas, on i nehotice obuzda konja i prokune izne-nadivši se i razljutivši se. — Pogledaj tko tu sjedi! — dovikne svojim pratiocima. — Alah nam ih je predao u ruke. Poslat demo ih šejtanu! Maši se puške da nanišani na nas, ali ga Halef preteče usmjerivši svoju pušku u njega i zaprijetivši mu se: — Makni smjesta tu pušku inače de te prosvirati moje tane. Zar si ti čovjek koji bi nas poslao onome kome spadaš? Gubite se smjesta odavde, inače demo vam podgrijati skorašnje brazgotine! Bududi da i ja, da skratim stvar, podigoh svoju opetušu, nije se nijedan od njih usudio pucati. Srdžba Peder-i-baharata bila je tolika da se unatoč pušaka koje su mu prijetile zaustavio i doviknuo: — Nemojte misliti, pasji sinovi, da du vam pokloniti ono što ste mi učinili. Svakako demo se opet sastati s vama, a onda demo iz vaše kože izrezati remenje da vas njime bičujemo do smrti. Neka vam Alah smrvi sve kosti! Pojahaše dalje. Halef nije nikako mogao šutjeti na tu prijetnju, ved dovikne za njima: — Neka đavo skuha tvoje kosti i neka ih svojoj prababi dade kao erik bulamadži1 za jelo. Zatim se okrenu meni i nasmije se: — Sidi, jesam li dobro rekao spomenuvši erik bulamadži? — Jesi! Bio si veoma duhovit. Upravo ti se divim, dragi Halefe. — Nemoj mi se rugati! Morao sam mu odgovoriti, jer bi bilo kukavno da sam mu prepustio zadnju riječ. Kako se taj glupan može i zaprijetiti da demo se opet sastati s njime, i da de. se on tada osvetiti? Ta vidio je da se nalazimo na putu u Bagdad. — Varaš se. On je samo vidio da ovdje sjedimo, a ne zna da smo ved bili u Hileu, pa smatra da dolazimo iz Bagdada i da nas je stigao. Zato je tal«> uvjeren da de "nas opet sresti. — To se zaista može dogoditi, jer se kanimo vratiti u Birs Nimrud. Uostalom ondje de doznati od Sefira da smo ved ondje bili i da smo odjahali u Bagdad. — Mnogo je važnije za mene da je Peder-i-baharat obišao han Mahavil. Slutim da se ondje nalaze ljudi koji ga ne smiju ugledati. Pogađaš li tko?

178 — Pogađam? Zar ja? Sidi, ti znaš da umijem progledati sve stvari, čim one smognu hrabrosti da mi izađu pred oči, ali ne mogu vidjeti ono što se skriva pred mojim licem. Zato sam sve pogađanje uvijek prepuštao tebi, pa i sada ostajem vjeran tome običaju. Reci mi dakle tko! — Ne mogu to sigurno odrediti, ali smatram da svojim nasludivanjem nagađam istinu. Slutim naime da je u han svratila karavana i-piškidmet bašija. Ljudi iz te karavane poznaju Peder-i-baharata, pa je zato Sefir poslao svoja dva glasnika da ga opomenu. Uostalom i bez te je opomene na oprezu, pa je zaobišao han, da ga ne otkriju. Sad de potražiti Sefira da mu javi da se piškidmet baši nalazi ved blizu, i da mogu ubrzo napasti karavanu. — Sidi, ne misliš li da bismo morali opomenuti te ljude? — Da, to nam je dužnost. Nadam se da de nam povjerovati. 1 kaša od šljiva — Zašto bi posumnjali u istinitost naših riječi? — Cesto sam ved doživio da su upravo takve do-bromišljene opomene bile odbijene s nezahvalnošdu. Možemo li im pružiti kakve dokaze ako oni-to zatraže? — Ne možemo. Ali ako se netko usudi da mi rekne u lice kako nam ne vjeruje, odmah du njegov mračni razbor osvijetliti zrakama svojega biča. Dođi, pojašimo dalje! Želio bih što prije doznati je li to zaista karavana piškidmet bašija. Nastavili smo put. Otprilike nakon pola sata pred nama je ležao han pa zakrenusrno kroz vrata. Čim smo ujahali u dvorište, ved nam je prvi pogled pokazao da se karavana nalazi ovdje. Osim nje bilo je nekoliko skupina hodočasnika i prenosilaca lešina koji su se skromno povukli u kutove, jer je komornikova karavana bila tako bogato opremljena da se nitko nije usudio pridi u blizinu njegove čete. Mi smo međutim bez oklijevanja projahali između ljudi da sjašimo uza zdenac. Činilo se da se naše neprisiljeno vladanje ne sviđa Perzijancima. Čuli smo kako o tome mrmljaju i primijetili njihove neprijateljske poglede, ali se nismo na njih ni obazreli. Karavana se sastojala od dvanaest dobro naoružanih konjanika i šest teretnih deva, natovarenih očito dragocjenim svežnjevima. Konji su bili perzijske rase i srednje kakvode, ali je jedan bio divan križanac arapske i turkmenske rase. Činilo se da pripada samom piškidmet bašiju, jer je nosio bogato srebrom okovano sedlo i uzde. Isticanje bogatstva bilo je za ovdašnje prilike veoma nerazborito, jer je izazivalo gra-bežljivost. U sjeni platforme bio je prostrt dragocjen čilim. Na njemu je komornik pušio svoju huku1. Bio je to čovjek crne brade, tridesetih godina i tako skupocjeno odjeven da je svatko morao zapaziti njegovo nastojanje da istakne svoj visoki položaj. Odjeda mu mu je bila opšivena pravim zlatnim rojtama i kidankama. Oko bokova bio mu je ovijen bijeli kašmirski šal. Crna visoka šmašenska šubara spadala je među najskuplje koje sam ikada vidio, a oružje mu je upravo svjetlucalo od uloženog zlata i srebra. Kako je to bilo neoprezno među stanovništvom koje je grabež smatralo unosnim sportom! Njegovi su pratioci bili slično odjeveni i naoružani, iako ne tako skupocjeno.

179 1 vodena lula Kad sjahasmo, on pošalje jednoga momka k nama s pozivom da dođemo k njemu. — A šta demo kod njega? —. upitah. — Da mu prema svojoj dužnosti kažete tko ste vi i što ste te da mu dokažete da vam pripada pravo da boravite u njegovoj blizini koja usreduje. — Tako! A tko je on? — On je piškidmet baši vladara svijeta, i smije se služiti naslovom emin-i-husur1. Čovjek je sve to izrekao tako nabusito, a na licima njegovih drugova koji. su stajali oko nas ocrtavala se tolika preuzetnost da sam ga odbio. — Vladar svijeta? Gdje postoji čovjek koji vlada cijelim svijetom? Piškidmet baši? Dakle namještenik koji mora obavljati službu! Emin-i-husur? Dakle pouzdanik neke druge ličnosti ali ne moje. Ja nisam sluga kao što je on. Kako možeš ustvrditi da bih mu morao pridi, jer mi je to dužnost? — Ti se dakle ustežeš? — upita me strogo. — Ustežem? Gle, gle! Zar sam ja sluga koji stoji pod njegovom vlašdu? Nalazimo li se mi možda u Perziji? Vi ste ovdje stranci, tačno kao i mi. Došli ste ovamo da se odmorite, jednako kao i mi. Imamo dakle ista prava. Posve mi je svejedno tko ste, a što se vas tiče tko sam ja? A ako vaš piškidmet baši želi da od mene nešto zatraži, neka samo dođe k meni. Ovdje nam nitko ne može ništa zapovijedati! — Dakle ne želiš k njemu? — upita me s istim bezobzirnim tonom kao i prije. — Ne želim! — Onda demo te mi prisiliti! — Samo pokušaj! Ti si za njegovu blizinu rekao da ona „usreduje", ali mi znamo da sredu treba potražiti na posve drugim mjestima a ne u bliz ni ljudi koji nisu upoznali ni pravila najjednostavnije uljudnosti. — To je uvreda! Ne budete li dobrovoljno pošli za nama, mi demo primijeniti silu! Sjedoh na rub zdenca, uzeh henrijevku u ruku i pokazan uzicu, na koju je handžija objesio luk. — Pogledaj onaj niz basala1. Pogodit du prvih pet lukovica s lijeve strane. Pripazite! Lukovice su visjele u udaljenosti od pedesetak koraka. Opalio sam pet puta, i svaki je hitac pogodio naznačeni cilj. Nekoliko Perzijanaca požuri onamo da se uvjeri. Kad su se vratili, začuđeno javiše da sam pogodio svih pet lukovica, a da uopde n.'sam punio pušku, premda je ona imala samo jednu cijev. — To je čarobnjačka puška — razjasni Halef. — Taj efendija, poznat po cijelome svijetu, puca deset tisuda puta a da ne puni pušku. Što ste vi prema nama?

180 Pri tome prezirno odmahnu rukom, a ja "mirno dodah: — Htio sam vam samo pokazati što vas očekuje, ako se itko od vas usudi podidi na nas ruku. Vas je dvanaest, a za dvanaest kratkih trenutaka dvanaest metaka iz te puške oborilo bi vas na zemlju. A sad radite što god hodete! Perzijanci se zbunjeno zgledaše. Henrijevka je izvršila svoju dužnost, kao što je to ved često učinila i ulila poštovanje. Vrhovni komornik bio je svjedok događaja, pa se i on zabrinu i pozva svoje ljude natrag, — Odlazite od njega! S tako bezobzirnim i nasilnim ljudima ne mogu saobradati ratnici koji se kredu pod uzvišenom zaštitom vladara nad vladarima. Ta dva čovjeka rođena su na najdubljoj stepenici stanovništva i odgojena u tami neznanja, pa se stoga i vladaju kao neobrazovani ljudi. Ne prljajte ruke na njima. Mi ih preziremo. Čuvši te riječi, njegovi se podređeni povukoše od nas, ali se istodobno pokaza još jedno djelovanje koje on vjerojatno nije očekivao. Moj vanredno osjetljivi Halef smatrao je naime da ne smije otrpjeti uvredu koja je ležala u komornikovim izrazima. Skoči s ruba bunara, pohita k Perzijancu i ljutito dreknu na njega: 1 luk 1 pouzdanik kraljevske prisutnosti — Što si rekao? Govorio se o najdubljoj stepenici stanovništva i o tami neznanja? Vjerojatno poznaš tu stepenicu i tu tamu iz vlastitog iskustva? Nama je dvojici ona nepoznata. Osim toga usudio si se tim svojim nikad neobrisanim usnicama izredi riječ prezir. Tko si ti zapravo da ti pada na pamet da s nama razgovaraš s takvim tonom? Pužeš po odajama svoga vladara kao niska sakaja1 kroz rupe u zemlji. Padaš pred njim na koljena i lupaš čelom o tlo pred njegovim nogama. Ti si sluga njegovih zamisli i rob njegovih hirova. Odjedu i oružje kojima se ovdje dičiš nisi stekao kao častan čovjek, ved ti ih je on poklonio, jer ližeš njegovu slinu kao da je med. Mi smo naprotiv slobodni muževi. Mi radimo što hodemo, i ne savijamo svoju šiju ni pred kime, pa ni pred onim koji se tako smiješno naziva „vladarom svijeta". Tko stoji više, mi ili ti? I kome pripada prezir koji je stigao do naših ušiju, nama ili tebi? Hrabri mališan izgovorio je taj kazneni govor tako brzo da ga nitko nije mogao prekinuti. Kad je sad zastao da smogne daha, vrhovni komornik ljutito trgnu bodež iz šala koji mu je služio kao pojas. - Šuti, pasji sine! Kažeš li još samo jednu takvu riječ, ja du te probosti ili du te dati izbičevati da ti se raspuca koža! I njegovi ljudi zauzeše stav pun prijetnje, ali Hadži se nije dao utjerati u strah. Pokaza na mene koji sam držao pušku spremnu na pucanje i glasno se nasmije. — Što si rekao? Kako? Probost deš me? Pogledaj tamo efendiju! Prije nego što bi podigao bodež, njegovo bi ti tane prosviralo glavu. Ili želiš li me izbičevati? Imaš li bič? Ja ga ne vidim. Ali pogledaj ovamo, na moj bok! Ovdje visi korbač koji je s mnogo ljubavi ispleten iz traka kože potočnoga konja. Taj je korbač često razgovarao s leđima ljudi koji su se smatrali višim nego što su im dopirali nosevi,

181 ali smo ih mi svinuli da ih svojim udarcima naučimo poniznosti i skromnosti. Nemoj možda umišljati sebi da vas se mi bojimo, jer je vas dvanaest, a mi smo samo dvojica! Nikada nismo brojili naše protivnike. Što ih • gušterica je više, to nam je draže, pa vam sada iskreno velim što demo" učiniti: efendija vas svojom puškom drži u šahu. On de svakoga tko podigne ruku smjesta ustrijeliti. Ja pak skidam sad svoj korbač s pojasa, kako Vidiš, pa du ga oplesti oko ušiju prvome tko izrekne samo još jednu jedinu uvrijedljivu riječ. Ti si me nazvao „pasjim sinom". Pripazi malo i nemoj me siliti da ti pokažem tko ovdje smije nastupati kao gospodin, a s kime de se postupci kao sa psom! Halef je stajao pred Perzijancem koji je skočio sa svoga čilima, i prijetedi mu mahao bičem pred licem. Izgrđeni čovjek se razbjesni. U drugim bi se prilikama sigurno drukčije vladao, ali je vidio da je u njega uperena cijev moje puške i da mi prst leži na otponcu, a to ga je spriječilo da se odlučno brani. Na njemu se vidjelo da traži izlaz, kako bi se izvukao iz toga škripca, a da se ne osramoti. Uto se desi nešto što mu je u njegovoj neprilici priteklo u pomod. Cio prizor izazvao je pažnju ostalih ljudi koji su se nalazili u hanu. Prišli su bliže da vide kako de se upadica završiti. Tu je stajao i handžija, te nekoliko vojnika koji su se nalazili ovdje da štite han. Kao upravnik hana imao je dužnost da čuva mir i red, ali se činilo da. je miran i neodlučan čovjek kojemu nije ni padalo na um da se miješa u naše stvari. Njegovi su se vojnici zadovoljno smješkali, uživajudi u prizoru. On im je pružao divan prekid dosadne svakidašnjice na koju su ovdje bili osuđeni. Hodočasnici, prenosioci lešina i drugi ljudi vladali su se isto tako. Samo jedan od njih kao da se osjetio ponukanim da se i sam umiješa. Njegovo oštro rezano lice opaljeno od sunca bilo je vrlo pokretno. Trčao je amo tamo da bi čas pogledao mene, a čas Halefa. Vidjelo se na njemu da nešto namjerava učiniti, a kad je sad ugledao Perzijanca tako neodlučnoga, pristupi k njemu i duboko se nakloni. - Hasreti,1 oprosti što te oslovljujem. Mogu ti redi tko su ta dva čovjeka. — Tko si ti? — upita ga piškidmet baši, očito obradovan što ga je netko oslobodio njegove neodlučnosti. 1 visočanstvo — Nekada sam bio hrabri ratnik beduinskog plemena Obeida, ali sam zbog tih ljudi koje neka Alah razdere izbačen iz plemena, pa moram sada, da ne bih gladovao, služiti strane ljude. Lice toga čovjeka učinilo mi se poznatim, ali se nisam mogao sjetiti kada i gdje sam ga sreo. Uto se vrati Halef te mi tiho reče: — Sidi, ja ga prepoznajem. To je jedan od ona dva izvidnika koje smo svojedobno kaznili sramotom tako da smo im dali odrezati brade. Sad sam se i ja sjetio: Halef je imao pravo. Ta dva Beduina izgubila su uslijed te kazne čast, pa ih je njihovo pleme izbacilo. Sad je taj čovjek iskoristio neočekivanu priliku da nam se osveti. Nisam se nimalo poplašio, a Halef sjede opet k meni na rub zdenca, smješkajudi se i sav pun očekivanja.

182 Perzijanac se spusti natrag na svoj dilim, zatakne bodež u šal, udesi dostojanstveno lice i pozove nekadanjeg Obeida: — Pripovijedaj mi što znaš o njima! Ako je tvoja stvar pravedna, mi smo spremni da ti pomognemo. — Moja stvar ne samo što je pravedna ved i krvava — posluša Beduin poziv — jer se sramota koju su mi nanijeli, može samo krvlju oprati. Pleme Ha-dedina počelo je u ono vrijeme borbu s plemenom Obeida. Spremili smo se za rat, pa je naš šeik poslao dva izvidnika da istraže što kane Hadedini. Bio sam jedan od te dvojice. Alah je htio da nas je pratila nesreda. Hadedini su nas uhvatili i pretvorili nas u stare babe, ošišavši nam brade. Time smo izgubili čast, pa nas je naše pleme izbacilo. — Ti govoriš o sebi, a htio si govoriti o njima. — Oprosti, odmah du to učiniti! U ono vrijeme nisam još poznavao te ljude, ali sam ih kasnije upoznao i mnogo čuo o njima. Ovaj mali tamo zove se Hađži Halef Omar, te je sada šeik Hadedina. — A tko su ti Hadedini? Saka bijede u pijesku! — prezirno de Perzijanac. — Tko je onaj drugi? — Taj uopde nije Ibn Arab, ved Zapadnjak. — Što, Zapadnjak? — skoči Perzijanac. — Zar se to uopde dade zamisliti? Je li ikad netko ved doživio takvo obeščašdenje hodočasničkoga puta? Ohrabrite se, ljudi, zgrabite toga lopova i izbacite ga kroz vrata živog ili mrtvog! Halef ponovo posegne za bičem i pomaknu se da skoči s ruba bunara, ali ga zadržah. — Stoj! Stvar postaje sada zabavna. Radoznao sam hode li imati hrabrosti da me napadnu. Nisu je imali, ved su samo na sve načine proklinjali i grdili, ali su ostali na svojim mjestima. Obeid ih je još potkrijepio u toj njihovoj kukavštini, opo-menuvši ih: — Ne budite neoprezni, ved pripazite! Taj vam je Evropljanin nepoznat, ali ga ja poznam, jer sam čuo sve što se o njemu pripovijeda. — Ti sam sebi protusloviš — ubaci komornik. — Najprije si nam o njemu govorio prezirno, a sada nas opominješ na oprez pred njim. — Zato jer ne želim da.mu podlegnete. — Pa mi smo premodni! — U borbi niste! Snažan je i spretan kao pantera, pa jednim jedinim metkom ubija nodu lava. Ona velika puška koja je naslonjena tamo kraj njega izbacuje tanad koja leti više dana putovanja daleko i tamo pogađa svaki cilj kako god se njemu prohtjedne. Njemu pomaže šejtan s kojim je sklopio savez. A ovom malom puškom može, premda je nikada ne treba nabijati, pucati toliko milijuna puta koliko želi, jer je puška napravljena u paklu gdje stanuju svi njegovi preci i pradjedovi. Borbom ne možete protivu njega postidi ništa. Postoji samo jedno jedino sredstvo da s njim svršite bez štete po sebe: to je lukavština!

183 Umalo da se kod tih riječi nisam glasno nasmijao. Upravo to što je u mojoj prisutnosti preporučao lukavštinu bio je i odviše jasan dokaz da sam nije raspolagao ni tragom toga svojstva. Perzijanac je to također osjetio, pa ga začuđeno pogleda i zakima glavom. — Mi se dakle ne smijemo usuditi napasti toga franačkog efendiju, ved bismo trebali biti lukavi? I to si nam ti rekao ravno pred njime? — A zašto ne? On to i onako zna, pa je posve svejedno čuo to ili ne čuo, jer je njegova lukavost gotovo još veda od snage njegovoga tijela i neproma-šivosti njegovih pušaka. — I mi bismo ga dakle trebali svladati lukavšti-nom? Hodeš li nam redi kako? — To je vaša stvar. Ja sam vas opomenuo, a sad možete činiti što god hodete. — Čujem da ga se ti vrlo bojiš. Ja ga se naprotiv ne bojim i znam što treba da učinim. Bile su to prazne riječi. Ipak se bojao, jer umjesto da me napadne stvarno ili bar riječima, okrene se handžiji koji je stajao u blizini. — Ti si nadglednik ovoga hana? Postavio te je paša? — Jesam, hasreti — potvrdi handžija, široko se nasmijavši. Očito je bio u neprilici. On je također čuo opomene, pa se silno poplašio Halefa i mene, a sad se sav uznemirio, naslutivši da de od njega zatražiti da bilo kako postupi protiv nas. — Ovaj han stoji na putu prema svetištima pristalica šije koju je Alah blagoslovio i obasjao svojom milošdu? — upita dalje Perzijanac. — Tako je! — Prema tome je taj han sagrađen samo za pravovjernike? — Jeste! — Pristup svakog nevjernika mora dakle vrijediti kao obešdašdenje toga mjesta koje se kažnjava smrdu? — Jeste! — A ti moraš paziti na to da se izvršuje namjena zbog koje je han podignut? — Tako je! — I moraš se strogo brinuti za to da ne dođe ni do kakve nezakonite upotrebe ovoga hana koja bi ga obeščastila? — Moram.

184 Upravo sam uživao, promatrajudi kako dobro uhranjeno okruglo handžijinn lice postaje kod svakog njegovog potvrdnog odgovora sve dulje. Perzijanac ga je i dalje mučio: — Jesi li čuo da se sad između tih zidova nalazi jedan Zapadnjak, dakl« kršdanin? — Jesam. — Onda te pozivamo da izvršiš svoju dužnost! Prisutnost toga čovjeka je pravi zločin, pa zahtijevamo da on bude smjesta najteže kažnjen, odmah ovdje, pred našim očima! Jesi li čuo? Ako se tomu protiviš, ja du se potužiti našem vladaru svijeta koji de zatražiti od tvog padišaha da te kazni smrdu. Kad je vrhovni komornik stavio. svoj zahtjev za izvršenje kazne, handžijino se lice ved toliko oteglo da se više ne bi moglo otegnuti ni za jednu devinu dlaku. Usporedo je porasla i njegova smetenost. Nije znao što da čini, a to je izazvalo moje saučešde prema tom bezazlenom miroljubivom čovjeku. Zato sada ja prihvatih riječ: — Priđi bliže k meni, handžijo! Čuo si što drugi misle, a sad treba da upoznaš i naše mišljenje. Ali budi uljudan, jer de inače naše puške opaliti! Toliko nas se bojao da mi se približio svega za nekoliko koraka. — Je li taj han sagrađen zaista samo za pripadnike šije? — upitah ga. — Jeste! — izjavi. — Prema tome je zabranjeno da se u njega svradaju pripadnici drugih vjeroispovijesti? — Tako je! — Jesi li ti šiit? — Nisam! — Jesu li tvoji vojnici šiiti? — Nisu. — Pa ipak ste ovdje? Obeid koji nas je optužio također nije šiit. Ja poštujem zakon, ali očekujem da de ga i drugi poštovati. Ako ovaj han postoji samo za šiite, onda iz njega moraju smjesta izadi svi koji nisu šiiti. Spremi dakle svoje stvari i prtljagu svojih vojnika! Čim vi odete, a s vama iziđe i Obeid, i mi demo napustiti han.' Bio je pravi užitak promatrati smušeno lice toga siromaha. Od neprilike se sav "skvrčio. — Osim toga smatram potrebnim — nastavio sam — da svatko koji tvrdi da je šiit pokaže da to zaista i jeste. Tko to ne može dokazati mora također otidi. Jesu li ti ljudi koji su se tako neprijateljski ponijeli . prema nama pokazali svoje putnice? — Nisu!

185 — Onda najprije pogledaj moje, ali ja zahtijevam da im iskažeš ono poštovanje koje je propisano pod prijetnjom najstrože kazne! Izvadim iz džepa putnice, danas po drugi put. otvorim ih i pružim mu ih. Bilo mi je svejedno umije li čitati ili ne umije. On ugleda pečate i preplašeno viknu: — Mašalah! To je bujuruldu, to je tesker, pa čak i ferman s vlastoručnim potpisom velikog gospodara. Alahova ljubimca! On položi pečate na čelo, na usta i na srce i tri se puta pokloni do zemlje. Zatim mi vrati papire. Izvukoh i četvrti papir te nastavih: — Bududi da naši protivnici tvrde da potječu iz Farzistana, ja du ti dokazati da mi i ondje uživamo najvede poštovanje. Čak i najviši dostojanstvenici te zemlje moraju nam iskazati one časti na koje imamo pravo na osnovu ove isprave. Vladaš li ti perzijskim jezikom? Upitavši to, pružio sam mu svoj perzijski ferman. — Na žalost ne vladam — odgovori mi on s mnogo poštovanja. — Onda du ti redi da je sam šah-in-šah osobno potpisao ovaj ferman i zapečatio ga. Napis na pečatu glasi: „Čim ruka Nasir-ed-dina dotakne pečat carstva, odmah glas pravednosti ispuni svijet od mjeseca do riba". Nadam se da uviđaš kako je moj život obasjan naklonošdu velikog gospodara, jednako kao i naklo-nošdu perzijskoga šaha, pa da češ se po tome i prema nama vladati. Ti nisi perzijski podanik, pa se dakle možeš nasmijati prijetnji koju je maločas izrekao piskidmet baši. Da se naprotiv ja na tebe potužim, smjesta bi izgubio službu! Premda je bio Turčin, on je sad i perzijskom fer-manu iskazao spomenuto poštovanje, pa mi ga je vratio, ponizno me uvjeravajudi: — Ponizno te molim, ljubimce velikoga gospodara da potvrdiš i u Bagdadu i u Istambulu da vas ja nisam uvrijedio ni jednim pogledom i ni jednom riječi, jer mi je ved prvi pogled na vas rekao da su za vas otvorena sva vrata carstva, pa dakle i vrata ovoga hana. Smatraj me dakle svojim slugom. Spreman sam da ispunim tvoje zapovijedi! — Tome se i nadam! U prvom redu tražim da i ovi navodni Perzijanci dokažu da su zaista Perzi-janci i da su šiiti. Mi smo se legitimirali. Sad dolazi red na njih! — Ti imaš pravo, pa očekujem da de i oni udovoljiti tom zahtjevu! Gostioničar se okrenu od mene prema komorniku. Vidio sam da ga se moj perzijski ferman dojmio. Oružje koje je maločas uperio u mene razabirao je sad u mojim rukama, a izraz smetenosti koji se pri tome pojavio na njegovom licu, odao mi je da mi ne može pružiti zatražene dokaze. Pokušao je to sakriti iza samosvjesnog tona, upitavši handžiju ljutito: — Zar se zaista usuđuješ ozbiljno zatražiti od mene takvu legitimaciju? Dosad si bio uvjeren da sam ja piskidmet baši perzijskoga šaha, a sad me na temelju riječi jednoga stranca pozivaš da ti to doka-

186 žem? Zar u tebi kao muslimanu toliko koleba dostojanstvo da ga može otpuhnuti laki povjetarac iz zemlje nevjernika? — Ovdje se radi samo o mom dostojanstvu kao službeniku velikoga gospodara. Čim ugledam njegov pečat koji je Alah blagoslovio moram izvršiti svoju dužnost, ne pitajudi kojoj vjeri pripada onaj koji mi je dokazao da stoji pod posebnom padišahovom zaštitom. Ti si započeo prepirku s njime, vladajudi se kao čovjek koji ima pravo ovdje gospodariti. To pravo nemaš ni kao piskidmet baši. Bududi da tvrdiš da to jesi, moja je dužnost da zatražim da mi to dokažeš. — To mogu potvrditi moji podređeni. — Ono što oni vele ne vrijedi ništa jer ih ja ne poznam. Ako si ti tako veliki gospodin koji se neprekidno krede u vječnoj šah-ih-šahovoj prisutnosti, moraš imati u rukama njegov pečat i njegov potpis. Bududi da ovaj franački efendija ima jedno i drugo, onda je tebi moralo biti mnogo lakše nego njemu da od svoga gospodara dobiješ takvu potvrdu. — Ja je nisam od njega zatražio, jer sam smatrao posve nemogudim da bi itko mogao posumnjati u istinitost mojih riječi. Ja imam doduše uza se pisma svoga gospodara koja moram predati na posvedenim mjestima i ne smijem ih pokazati nikome drugome osim onima kojima su upravljena. — To nije povoljno za tebe. Sam si rekao da ovamo spadaju samo šiiti i da bi svaki inovjerac morao izadi iz hana. Ako mi ne možeš dokazati da si vjernik šije, onda te prema tvojoj vlastitoj želji moram zajedno s tvojim ljudima istjerati iz hana! — Kolike li sramote! — plane Perzijanac. — Zar to zaista moram sebi dopustiti? — Da, moraš! Ti si stranac koji se ne može iskazati, pa moraš slušati mene, zapovjednika ovoga mjesta! — A što de se zbiti ako ti uskratim poslušnost? -~ Onda du napisati izvještaj i odaslati ga, a tebe du zadržati ovdje dok ne stigne odgovor. — Mi se ne damo zadržati! — Neka te Alah sačuva od štetne nasilnosti. Moji vas se askeri ne boje, a taj dobro naoružani efendija sigurno de mi priskočiti u pomod sa svojim hrabrim šeikom Hadedina. Sami ste vidjeli kako on umije pucati! Komornik ispitljivo pogleda svoje ljude. Sad su pokazivali posve druga lica nego malo prije. Iz njih je potpuno iščezao skorašnji izraz pouzdanja. Moj pokus s pucanjem i moje putnice pobudili su očekivani dojam. Handžija je postao hrabar, a komornik se pokolebao. Mom je malom hrabrom Hadžiju to bilo drago. Posegnu rukom za oružjem u svom pojasu pa me poduzetno upita: ' — Hodemo li tim ljudima odmah dokazati kako dva iskusna ratnika u roku od dvije minute mogu onesposobiti dvanaest protivnika? — Da, to demo učiniti, ali drukčije nego što ti misliš — odgovorih mu, pa se onda obratih handžiji:

187 — Hodeš li ti prihvatiti, ako ti netko koga poznaš, zajamči da je taj perzijski mirza zaista šahov piškidmet baši? — Hodu — odgovori handžija. — Onda reci da li me sad poznaš? — Tebe? Ti si mi pokazao najviše isprave, pa te prema tome poznajem tako dobro kao da sam od mladosti odrastao kraj tebe. — Hodeš li dakle priznati moje riječi? — Kao da su moje vlastite. — Dobro, onda te ja uvjeravam da je taj mirza zaista čovjek za koga se izdaje, pa te molim da mu dopustiš da ostane u ovom hanu dokle god on to želi. — Ti si to rekao, pa neka tako bude, efendijo! — Mašalah! — viknu Halef. — Zar ti na uvrede što smo ih morali slušati odgovaraš tom nezasluženom dobrotom? Kako mi možeš uskratiti sredu da toj dvanaestorici dokažem kako nas dvojica vrijedimo mnogo više nego njih dvanaest? Odgovorio sam mu pokazavši rukom prema Perzi-jancima. Odmah me je shvatio. Zapanjeno lice koje je sad pokazivao komornik pružilo mi je više zadovoljstva nego što bih ga osjetio da smo proveli Halefovu namjeru. Perzijanac je buljio u mene i promucao: — Alah akbar — bog je velik! Ali kako je tek veliko moje začuđenje! — Zbog čega? — upita Halef smijudi se. — Da se inozemac koji me danas prvi put vidi usuđuje potvrditi da sam ja odsjev vladareva sjaja. — Ako misliš da to znači neko usuđivanje, onda se varaš. Upravo sad se na tebi tako jasno pokazuje taj odsjev da je svaka zabuna posve isključena. Tvoje nam lice sja čitavim svojim obiljem mudrosti te raza-biremo da si odviše pametan i uzvišen a da bismo ti smjeli redi ono što bismo ti zapravo morali saopditi. — Saopditi? Meni? Sto to misliš? — Da se nalazite u velikoj opasnosti, o -kojoj ne biste imali ni pojma da ti nisi tako veliko svjetlo oštroumlja. Perzijanac mora da je u tim riječima osjetio porugu, ali je ipak, bududi da se radilo o opomeni, smatrao potrebnim da se gradi kako to nije opazio. On me dakle upita: — Ne znam kakva bi nam opasnost mogla prijetiti! Mi putujemo pod modnom šah-in-šahovom zaštitom, pa smo uvjereni da nam se nigdje ne može ništa dogoditi.

188 — O toj zaštiti možete govoriti u Perziji, ali ne ovdje. Maločas ste iskusili kako je neznatna mod te zaštite u usporedbi s našom voljom. Reci mi ima li tvoja četa posebno ime? — Zašto bi imala posebno ime? To je karavana kao i svaka druga. — Varaš se. Tvoja četa ima ime koje su joj na-djeli a da ti o tome ništa i ne znaš. — Koje ime? — Nazivaju je karvan-i-piškidmet baši. — Sigurno si joj ti sam ovoga časa nadjeo to' ime! — Nisam! Mi smo ga poznavali davno prije nego što smo te ugledali i znali smo da je na putu ta karvan-i-piškidmet baši, te da je očekuje. Kad smo ovdje naišli na vas, odmah smo vas prepoznali. Samo zato je moj efendija mogao potvrditi handžiji da si ti vrhovni komornik. — Smisao tvojih riječi mi je nejasan. Rekao si da su našu karavanu očekivali. Pitam te gdje su je očekivali i tko ju je očekivao? Mi smo se posve skrovito spremili za putovanje i tako potajice otišli da nitko nije mogao znati za nas. — Alah je dopustio da postoje ljudi koji imaju oštrije oči i uši nego što ih očito imaš ti. Vaše su pripreme zapažene. Poznato je da ste natovarili dragocjenu robu da je odnesete na sveta mjesta. Putem vas čekaju razbojnici kojima je ved javljeno da dolazite. Napast de vas,- pa ako ne poslušate našu opomenu, ne samo da dete izgubiti šah-in-šahovo vlasništvo nego dete vjerojatno izgubiti i glave. Nisam htio prekinuti Halefa. Osjedao se gospo-darem položaja, pa nisam želio da mu pokvarim taj užitak. Smatrao sam razumljivim da de on za svoju dobronamjernu opomenu požnjeti zahvalnost i priznanje. Začudio sam se dakle videdi da sam se prevario. Kad je sad zašutio, komornik pogleda čas njega čas mene, i prasne u podrugljivi smijeh. — Blagoslovljen bio Alah što je stvorio tako dobre ljude kao što ste vi! Upravo se čudim da ima tako neusporedivih ljudi! Mi smo postupali s vama posve drukčije, nikako kao s prijateljima, a kao odgovor na to vi nas pokušavate spasiti! Iz vaših jezika curi blagoslov, a s usana kaplje dobročinstvo. Upravo je smiješno da očekujete da du vam povjerovati ono što si sad ustvrdio. — Ti dakle sumnjaš u to što sam ti rekao o namjerama razbojnika? — upita Halef ljutito. — Nipošto ne sumnjam, samo što su ličnosti tih razbojnika vjerojatno druge od onih o kojima nas ti uvjeravaš. Govorio si o dragocjenom teretu samo da bi doznao što nosimo sa sobom. Ostalo ti ne moram redi, jer možeš i sam znati što je! — Jesam li te pravo razumio? — Zar možda misliš da smo...

189 — Toliko se razljutio da je desnicom posegao za bičem da njime završi prekinutu rečenicu. Zgrabio sam ga za ruku, čvrsto ga zadržao i opomenuo ga: — Ne budi nepromišljen, Halefe! Može nam biti posve svejedno što govori taj čovjek. Neka kasnije na svoju štetu razabere da je sada počinio najvedu glupost svoga života. S njime smo gotovi. Dođi! — Da, odjašimo odavde, sidi — složi se sa mnom Halef. — Gorko de požaliti što danas nije bio pametniji od svoga oca, djeda i pretka koji su počinili neoprostivu glupost te dopustili da im kismet objesi takvoga sina, unuka i praunuka. Neka Alah dade da popucaju svi šavovi njegovoga tijela i njegove duše kao na starom razderanom alduvanu1. Morao sam glasno nasmijati toj želji. Perzijanac še međutim usudio samo zaprijetiti objema šakama prema nama, doviknuvši nam u nemodnoj srdžbi: — Da, gledajte da se izgubite u ime svih đavola, 1 nemojte da vas opet vidimo, jer du vas inače udariti nogom da nikad više nedete ustati! Ved sam sjedio na konju i udaljio se nekoliko koraka, ali kad sam čuo te riječi, okrenuh konja natrag k njemu: — Mogao bih te sad udariti šakom po licu, a ti se ne bi uopde usudio braniti. Ipak to nedu učiniti, ved te samo pozivam da ne zaboraviš što si sad rekao. Da ti se više ne pokazujemo pred očima? Ta valjda ne umišljaš sebi da vas se mi bojimo? To bi nakon 1 rukavica svega što se danas ovdje dogodilo bilo čisto ludilo. Ipak sam uvjeren da dete se od srca obradovati i zahvaliti Alahu kad nas opet ugledate. Ved sada tačno znam da dete nas ubrzo opet sresti, a onda nas nedete nikato udariti nogom, nego pozdraviti najsrdačnijom dobrodošlicom. Upamti što sam ti rekao! Uostalom, na to du te i podsjetiti. Zatim odjahasmo, ne osvrnuvši se na to što su Perzijanci vikali za nama. Handžija je sa svojim askerima izašao na vrata. Dao sam njemu i njima bakšiš koji su očekivali, a oni nam poželješe sredu na našem daljnjem putu. Zbog sigurnosti, a i zato da zavaramo Perzijance, kako ne bi Sefiru mogli odati kojim smo smjerom krenuli, pojahasmo putem koji je vodio u han Nasrije. Jahali smo njime sve dotle dok nas nitko više nije mogao razabrati, a onda zakrenusmo nalijevo da bismo ravnim putem kroz pustinju stigli do Eufrata. NA EUFRATU Halef je najprije neko vrijeme tiho razmišljao o našem posljednjem susretu. Kad je sve u sebi složio, upita: — Ti si tom najglupljem od svih perzijskih komor-nika rekao da de nas ubrzo opet ugledati. Jesi li to rekao samo onako ili misliš li zaista da demo se ponovo s njima sresti?

190 — Uvjeren sam u to. — Znaš li ved i mjesto gdje demo se sresti? —-Ne znam, jer mi nije poznato gdje de Sefir napasti tu karavanu. To se nikako ne može dogoditi na putu iz hana iz kojeg smo maločas otišli do Hilea. Ne može se dogoditi ni u blizini svetišta; vjerojatno de ih napasti neposredno iza Hilea. Za napadaj nije prikladnije ni jedno mjesto od ruševina Babilona. Ako se dobro zadubim u tu stvar, nije mi teško pogoditi kako de se napadaj odvijati. — Ti znaš da je moj um navikao samo na širok i težak posao. S lakšim se stvarima, na primjer s pogađanjem, načelno uopde ne bavi. Zato te molim da uzmeš u obzir dragocjeno vrijeme i da mi odmah saopdiš što je izmislio tvoj um koji je uži od mojega? — Ipak se čini da moj um unatoč svojoj uskodi vrijedi više od tvoga širokog uma, dragi Halefe! — Ne varaj se, sidi. Ne mogu povjerovati da imaš pogrešno uvjerenje kako široka mudrost postaje manja kad se razvuče. — Zasad nedemo raspravljati o tom pitanju, premda je vrlo važno. Znaš da se Sefir nalazi u Hileu. Peder-i-baharat, kojega smo sreli, nadi de ga tamo te mu redi da imaju ubrzo očekivati karvan-i-piškidmet-bašija. Sefir, kojega Perzijanci sigurno osobno ne poznaju, upriličit de neupadljivi sastanak s komorni-kom i potruditi se da stekne njegovo povjerenje. Ne sumnjam da de mu to uspjeti, pa de prema tome dobiti karavanu u svoje ruke. Navest de je da krene putem koji se slaže s njegovim namjerama, i... — Sidi — upadne Halef — sad se tvoja kratkoda složila s mojom duljinom. Shvatio sam te! Sefir de stati na čelo karavane da je odvede u propast. — Nede! Vjerojatno je odviše pametan da to učini. — Onda ti moje mišljenje ne smatraš tako izvrsnim? — Zaista ne smatram, unatoč neizmjernoj duljini tvojega razuma. Kasnije de svakako morati izadi na javu da se karavana unesredila. Da joj se Sefir pridruži, kasnije bi ga pozvali na odgovornost, a to mora izbjedi. — Čuj, sidi, kratkoda tvojega razuma nije baš loša. Ima svoje prednosti, a ja sam, kako vidiš, dovoljno pravedan da te o tome obavijestim. — Zahvaljujem ti i nadam se da de se tvoja pravednost i dalje pokazati na djelu. Dakle nasludujem da de napadaj biti izveden negdje u ruševinama te smatram da to mjesto nede biti daleko od onoga na kojem smo prisluškivali krijumčare. — Zašto? — Jer se u blizini nalazi skrovište u koje de razbojnici vjerojatno smjestiti plijen. Za nas je svejedno kakvom de lukavštinom Sefir karavanu namamiti onamo. Glavno je da pravodobno stignemo na to

191 mjesto. Nadam se da demo onamo stidi prije karavane, i da demo joj, pretpostavivši da je uzmognemo pronadi, pomodi protiv Sefira. — Da, to demo učiniti! — pristane oduševljeno Halef. — To moramo učiniti ved zbog sandžakija. — Tako je! — Dovest demo mu Sefira kao razbojnika uhvadenog na činu. Morat de uvidjeti kako je pogrešno postupao s nama i zamoliti nas za oproštenje. Tome se zaista vrlo veselim. To de biti pobjeda kojom se možemo ponositi. Ne misliš li i ti tako, sidi? — O ponosu još ne možemo govoriti. Naša je namjera dobra, ali je između nje i izvršenja put još dalek. — Između njih leži čak i Eufrat, zar ne? — Tako je. — Ako želimo stidi do ruševina, moramo prijedi na desnu obalu. U Hile, gdje. se nalazi most, ne možemo se vratiti. Kako demo prijedi na drugu stranu? — Nadam se da demo nadi krstike ili granja da složimo splav. Inače moramo plivati. — Znaš li kako je rijeka ovdje široka? — Sigurno pet stotina dra1. — Oh, ja se ne bojim plivanja, ali na tolikoj daljini ne može se spriječiti da se na nama ne smoči sve što bi trebalo ostati suho. — Postoji način da se to spriječi. Sad demo poja-hati brže da bismo na rijeci dobili vremena da sagradimo splav, ako pronađemo ono što' nam je za to potrebno. — Bilo bi najbolje, kad bi naišla kakva splav ili kakav čamac da nas preveze. — Takve se prilike moraš odredi. Moramo izbjedi svaku mogudnost da nas otkriju, a svaki čovjek koji nas sretne može biti Sefirov saveznik pa ga obavijestiti da nismo odjahali u Bagdad. Čuo si da se njegovo skrovište nalazi dva sata iznad Hilea. To ta-kođe moramo uzeti u obzir i sjetiti se da članovi njegove bande nede neprekidno sjediti u guštari, nego da de se kretati i uz obalu. Čim nas opaze, možemo se okladiti s deset prema jedan fta nam je plan propao. Naš put do Eufrata nije pružio ništa zanimljivo. Krajinu nije prekidala nijedna uzvisina, ali zato su je to češde prekidali duboki jarci. Kad smo po radosnom puhanju naših konja opazili da smo stigli u blizinu vode, sjahasmo i pješke prođosmo posljednji komad puta da nas nitko ne bi tako lako opazio. Zatim se Halef morao s konjima spustiti u jedan od ved spo1 lakat, mjera za dužinu = 67,75 cm

192 menutih jaraka, dok sam se ja oprezno približio obali da istražim možemo' li se neprimjetno približiti vodi Nigdje nije bilo žive duše. Sunce se ved spustilo vrlo nisko, pa su njegove zrake, odbijajudi se u širo kom kutu od površine vode, toliko zasljepljivale oči da su me zapekle. Radosno sam se iznenadio, ugledai ši mnoštvo grmova vrste tarfa1, koji su rasli tik pod vodu i omogudili nam, ako se na njima nismo mogli sami prevesti, da ipak prevezemo sve stvari koje se nisu smjele smočiti. Pošao sam po Halefa, a kad snio se pobrinuli za konje, počesmo rezati grančice i viza ti ih u snopove. Na žalost su grančice tarfe bile tanke, ni prst debele. Nije dakle moglo biti ni govora o splavi koja bi nas ponijela. Sunce je zapalo te se spustila večer-prije nego što smo na laku hrpu povezanih svežnjeva mogli položiti ugrožene stvari. Halef ova je zadada bila da upravlja splavi tako da je plivajudi gura pred sobom. Ja sam imao voditi konje. Privezao sam omče uz dugačke uzde, a kroz omče provukao ruke. Tako sam ždrijepce doveo do obale i zašao u vodu. Konji su me rado slijedili. Plemeniti konji iz Džezirea ne boje se vode. Nije nam bilo baš drago što se ved spustilo veče, ali danje svjetlo moglo bi nam postati opasno. I nama i konjima bila je ugodna hladna voda rijeke. Mirno smo plivali, a kad stigosmo na protivnu obalu, nismo bili nimalo umorni, tako da je Halef rekao: — To nije bio posao, ved kupelj, sidi. Upravo kao da sam ponovo rođen. — Nadam se da to nije istodobno bila i kupelj za stvari koje sam ti povjerio. — Nije, nikako! Tako sam ih pomno čuvao kao što deva čuva svoje mlado. Sada demo opet sve skinuti sa splavi, a onda splav pustiti niz vodu. — Nedemo! Svezat demo je uz obalu. — Zašto? — Jer bi nas splav možda; mogla odati. — Odati? Nemoj mi zamjeriti moje riječi, sidi, ali ti si kadšto i previše oprezan. Sve da Sefirovi ljudi 1 vrst tamariske I otkriju te hrpe tarfe, sigurno ne bi došli na pomisao il,i smo se baš mi njima poslužili umjesto splavi. — Misli su neproračunljive. Milijuni ljudi su ved mislili o koječemu što je posve nemogude, a ovdje se radi o nečemu što je mogude. U svom položaju ne možemo nikad biti dovoljno oprezni. — Sidi, kad bi svi veliki ljudi svjetske povijesti bili tako oprezni kao što' si ti, onda mi uopde ne bismo imali svjetsku povijest, jer se ne bi baš ništa dogodilo. Gdje sad posvuda sjaju glasovitosti, bilo bi mračno kao u želucu koze ili u čizmi navučenoj na nogu. — Ako čizma nije poderana! — dobaciti.

193 — Molim te, šuti, sidi! Ako navodim primjere da nešto dokažem, onda su oni uvijek besprijekorni. Prema tome ni ta čizma nije poderana, ved je takva da bih je i ja sam mogao' navudi. — Onda je brzo obuci, jer moramo dalje. Nismo zato preplivali Eufrat da se zabavljamo, razgovarajudi o čizmama i kozjim želucima. Moramo se požuriti da što prije stignemo u Birs Nimruđ. — Ne misliš li da bi bilo bolje da najprije potražimo' Sefirovo skrovište? — I ja bih to predložio, kad bi nam to mjesto bilo malo pobliže poznato, ali pošto bismo za to najprije morali s mnogo muke pretražiti obalu, izgubili bismo previše vremena. Bude li potrebno da otkrijemo to skrovište, potražit demo ga kasnije. A sada dalje! Za vrijeme toga poluglasnog razgovora ponovo osedlasmo konje i skidosmo sve stvari sa splavi. Sad uzjahasmo i krenusmo prema jugu. Za vrijeme jahanja nismo se smjeli držati tako blizu obale da bi se ondje čuo- topot kopita naših konja. Zato zakrenusmo malo nadesno. Ni sami nismo znali koliko smo za-krenuli, jer je bilo tamno', a nije nam bilo ni poznato kako krivuda Eufrat. Pošto smo neko vrijeme tako jahali, opazismo' slijeva svjetlo prema kojemu se dalo zaključiti da ondje gori vatra. Zaustavismo svoje vrance, a Halef reče: — Sidi, nasludujem da se ondje nalazi skrovište. Obala, na kojoj gori vatra, leži dublje od ravnice, pa zato' vidimo samo odraz vatre, a ne sam plamen. Misliš li da imam pravo? — Možda si tačno pogodio — odgovorih. — Hodemo li onamo da doznamo tko se nalazi ondje? — Mi? Ako> treba nešto istražiti, dovoljno je da se ja sam odšuljam onamo. — Alah! Zašto uvijek zahtijevaš da baš na tebe padne slava zbog tih otkrida? Odviše te dobro poznam a da bih mogao pretpostaviti da to činiš zbog zavisti. Vjerojatno kaniš ponovo sjesti u ved poznato sedlo da mi održiš propovijed o tvojoj ljubljenoj opreznosti. — Stvarno du to učiniti. — A ipak znaš koliko me to rastužuje. Možda sam zaista nekada, u vrijeme kad si me upoznao, bio malo neobuzdan, a možda, i malo neoprezan. Tomu je bila kriva moja mladost, ali to je prošlo. Sad sam posjednik harema s najboljom ženom na cijelom svijetu, a imam i sina koji se ravna prema pravilima moje mudrosti i mojega odgoja. Ako me unatoč tome smatraš nepromišljenim, onda je to uvreda na koju bih svakome osim tebi odgovorio bičem. Kao dokaz tvoga prijateljstva zahtijevam da mi dopustiš da pogledam kakvi su to ljudi zapalili vatru. Sto da učinim kad me je tako uporno molio? Osjedao sam se obaveznim da odbijem njegovu molbu, jer sam ga poznavao i znao sam da ga ne mogu pustiti da ode sam. Ipak nisam mogao biti toliko tvrd da ga povrijedim odbivši tu njegovu želju. Zato sam nakon kratkog oklijevanja pristao, a on se tome veoma obradovao. Sad se radilo samo još o tome da potražimo skrovište za svoje konje gdje bi morali ostati ako bih ja slučajno morao podi za Halefom. Halef doduše nije htio da shvati da je ta mjera potrebna, ali sam ovaj put proveo svoju volju. Nismo trebali dugo tražiti: posljednji duboki jarak

194 preko kojega smo prešli učinio mi se najprikladnijim. Kad uvedemo u njeg konje, ne bi ih ni danju nitko mogao opaziti, ako bi ga nepovoljne okolnosti i dovele u blizinu. Vratili smo se dakle natrag, pa smo morali jahati otprilike još pet minuta dok stigosmo dospomenutog jarka. Maločas smo ga u svijetlu zvijezda jasno ugledali, pa nam je to svjetlo i sada pomoglo da bez muke siđemo u njega. Kad je Halef odložio svoje vatreno oružje koje nije mogao ponijeti u izvide, uspesmo se opet iz jarka. Odsjev vatre dao se razabrati i odavde, ali samo stoga jer smo znali u kojem smjeru gori vatra. — Trebat deš otprilike pola sata dok stigneš onamo — rekoh. — Na povratku možeš brže hodati. Računam dakle sat i pol vremena, ali najviše! Čuješ li me? Moramo stidi do ruševina prije nego što onamo stignu Perzijanci, pa je toliko vremena prava vječnost. Više ti ne mogu dopustiti. — Ne trebam ni toliko. — Trebaš! Šuljajudi se onamo, moraš biti oprezan, a to traži vremena. Neko vrijeme moraš i ondje ostati. Pri tome ti izričito zabranjujem da se toliko približiš tim ljudima da ih uzmogneš prisluškivati. To je za tebe samoga odviše opasno. — Zašto baš za mene? Uvjeren sam da du- to učiniti isto tako dobro kao i ti. — Nemoj me još u posljednjem času navesti da te zadržim. Ti znaš što mislim, pa ipak pokazuješ toliko samopouzdanja da si me opet pokolebao! — Sidi, što ti moraš to misl-iti o meni, kad ovako razgovaraš sa mnom? Da je to čula Hana, biser- svih dragocjenosti zemlje i mora, morala bi me smatrati beskorisnim čovjekom, premda je inače uvjerena da ja umijem izvesti sve što može izvesti bilo koji valjani muškarac ili junak. Sada dakle odlazim, pa du se sigurno sretno vratiti. Alah bio s tobom! — Volio bih radije da pođem s tobom! — odgovorih. Čas zatim njegovi koraci utihnuše. Ima gluposti koje čovjek uviđa tek kasnije, a ima i takvih koje uviđa odmah. Glupost što sam je upravo počinio spadala je među ove druge. Tek što je Halef iščezao', poželio sam da ga zadržim, pa bi bilo i za mene i za njega dobro da sam to učinio. No ja sam ga odviše volio da ga tako povrijedim, pogotovu što je ved pošao u izvide. Spustio sam se dakle u jarak i sjeo k vrancima. Kad čovjek učini nešto što je radije morao propustiti, onda se u njemu javlja osjedaj nelagodnosti koji ne samo da tišti dušu ved zahvada i tijelo. Bar tako je kod mene. Dok sam sada tiho sjedio na dnu jarka, bilo mi je kao da sam pojeo neko otrovno jelo. Ukratko, bio sam silno nezadovoljan sa sobom. Sjedio sam četvrt sata, pola sata, čitav sat. Zatim se uspeh iz jarka i sjedoh gore na njegovom rubu. Vatra je još gorjela, jer sam razabirao njezin odsjev. Da su Halefa otkrili, vjerojatno bi je bili ugasili. Ta me je pomisao umirila. Međutim, prođe još pola sata, a zatim još četvrt sata, a on se nije vradao'. Zar je možda sretno izvršio izviđanje, ali nije pronašao mjesto gdje sam ga očekivao? Ta ja sam znao da ima dobar osjedaj za prostor!

195 Kad prođe još pola sata, stadoh se bojati za njega. Smatrao sam svojom dužnošdu da ga potražim. Nije mi preostalo drugo nego da se odšuljam do vatre. Da sam ga tražio drugdje ili da sam ga dozivao, bila bi nova pogreška. Istina, morao sam postupati još opreznije nego što sam bio savjetovao Halefu. Ako su ga otkrili, a pogotovu ako su ga uhvatili, i to vjerojatno Sefirovi ljudi, među kojima je bilo i takvih koji su ga poznavali, morali su pomisliti da se sigurno i ja nalazim u blizini, pa me potražiti. Ponajprije sam se morao pobrinuti da mi konji budu posve sigurni. Dalo se doduše pretpostaviti da ih nitko nede modi da otkrije, ali je isto tako bilo mogude da me neka okolnost zadrži sve do dana, a onda sam lako mogao izgubiti svoje dragocjene konje, ne samo njih ved i naše oružje. Samo se po sebi razumijevalo da nisam mogao1 sa sobom ponijeti puške. Ako se mojemu Halefu desila neka nesreda, odlazio sam sada u susret neizvjesnosti, pa nisam smio stavljati na kocku najvrednije što sam imao'. Bududi da su naši ždrijepci bili veoma vrijedni, sigurno rne ništa nede spriječiti da se pravodobno vratim ovamo. . Sišao sam dakle još jednom u jarak, pa sam sve predmete koje nisam mogao ponijeti sa sobom, pomno uvio u pokrivače, a konje svezao za kolčide što sam ih čvrsto zabio u zemlju. Za pojasom sam zadržao samo nož. Potapšavši konje i doviknuvši im riječ „sus!"1, mogao sam biti uvjeren da de do našeg povratka biti mirni, ali da de se od svakoga stranca braniti udarcima kopita. Zatim krenuh na put. 1 budi miran! Zapravo ml je bilo nemogude da sa sigurnošdu reknem kakvi su se ljudi nalazili tamo uz vatru. Postoje međutim misli o ispravnosti kojih je čovjek toliko uvjeren da uopde i ne sumnja u njih. Tako sam i sada bio čvrsto uvjeren da imam posla sa Sefirovim skro-vištem, te da du ondje nadi, ako ved ne njega samoga, a ono njegove drugove. Sigurno sam znao da se preda mnom nalazi opasnost, ali sam isto tako bio uvjeren da me ona može doduše zgrabiti, ali da me ne može svladati. To je istodobno bio i razlog da sam se od naših nenadoknadivih konja i pušaka rastao s razmjerno neznatnom bojazni. Odsjev vatre preda mnom postajao je svjetljiji. Kretao sam se onamo u ravnoj crti, pa bih svakako morao opaziti Halefa da se vradao k meni. Hodao sam pognut, i stupao što tiše. Pri tome sam prisluškivao pomno nadesno i nalijevo, pa bih čuo njegove korake, da se vradao prema meni, i da je samo malo skrenuo s puta. Sva ta moja pažnja bila je uzaludna. Kad sam imao prevaliti otprilike još stotinu koraka, legoh na zemlju i stadoh puzati, ali postrance, jer mi je oprez nalagao da ne pođem izravno cilju. Morao sam mjesto gdje je gorjela vatra, najprije odnekud promotriti gdje sam bio posve siguran. Tako stigoh do visoke obale, ugledah pod sobom rijeku i čuh njezin šum koji nije prekidao nijedan drugi zvuk. Čudno! Zabrinut za prijatelja došuljao sam se ovamo da ga potražim, a ipak nisam svoju pažnju usmjerio ponajprije onamo gdje sam ga imao tražiti, naime k vatri, ved u rijeku koja je tekla lijevo kraj mene, a čija je tamna površina bila kao prevučena mekom, svjetlucavom, srebrnastom mrežom koja se neprekidno pokretala. To tajanstveno svjetlucanje privuklo' je moje poglede i neko ih vrijeme zadržalo.

196 Desno od mene, dolje u vodi, ležala je splav od šaša, istog oblika koji su ta prevozna sredstva imala još u prastaro vrijeme. Splav, ili mogli bismo redi čamac bio je nizak i okrugao, te ispupčen poput zdjele za vodu. Bio je napol pokriven gustim grmijem ta-mariska koje se bujno i gotovo neprohodno pružalo kraj obale. Dalo se razabrati samo jedno mjesto gdje nije raslo grmlje. Ondje je gorjela vatra, a kraj nje sam opazio jednoga jedinog čovjeka. Drugi je Beduin čučao uz vodu i držao udicu u ruci. To je bila prava slika mira. Gdje je tu bio ma i trag opasnosti za mene? Zar sam se zaista nalazio u traženom skrovištu za koje su ljudi u Hileu vjerovali da ovuda nodu lutaju duhovi ubijenih? Ili su ta dva čovjeka Dila samo bezazleni ribari koji kušaju u mraku hvatati ribu da bi je sutra ujutro prodali u Hileu? Nešto se u meni bunilo protiv pomisli da su zaista tako bezazleni kao što su izgledali. U takvom okruglom čamcu od šaša koji se lako vrtio veslati puna dva sata uz struju nije baš posao kojeg se čovjek lada radi hvatanja ribe, a ribu možda uopde i nede uhvatiti. Osim toga, upravo je ta slika savršenoga mira pojačala moju nepovjerljivost. Učinila mi se odviše ude-šenom, odviše umjetnom. Rekao sam sam sebi da se iza toga — kako se to obično kaže — nešto skriva, pa bih ta dva čovjeka pustio da i dalje igraju svoju ulogu mirno i nesmetano da nisam ovamo došao zbog Hale-fa. Morao sam znati zašto se nije vratio, a to sam mogao doznati samo ovdje. Tko zna što su učinili s njime! Svaka je minuta mogla biti dragocjena, pa zato nisam smio besposleno čekati da vidim hode li ti ribari uhvatiti ribu ili nede. Najprije sam želio doznati da li se ta dva čovjeka zaista nalaze ovdje sami, pa sam odlučio da se prošuljam duž visokoga ruba obale kako bih otkrio da li se još netto nalazi u šikari. Stadoh dakle oprezno puzati po zemlji u tome smjeru. Prošlo je više od četvrt sata, dok sam posve pre* tražio golo mjesto koje se pružalo dolje kroz grmlje. Opet sam nepomično ležao i razmišljao. Unatoč svojim oštrim očima i ušima nisam zapazio ništa. Ako se netko ovdje sakrio da me počeka u zasjedi, mogao je to učiniti samo dolje u grmlju. Morao sam dakle dolje, a to je bilo isto tako teško' kao i opasno — teško jer se gornji dio strme obale sastojao od dubokoga i rahloga pijeska koji de se vjerojatno urušiti u dubinu, jer me nede modi nositi. Opasno je pak bilo, jer me je svatko- tko je čučao dolje u grmlju, morao otkriti, čim kliznem dolje preko gologa mjesta. Postojao je uostalom još jedan način da polučim svoj cilj. Trebao sam naime podi još dalje, spustiti se do vode, pa se duž vode odšuljati natrag. Tako ne bih došao, sa vrha obale, ne bi me mogao dosedi sjaj vatre i nitko me ne bi mogao opaziti. To je međutim tražilo više vremena nego što sam mogao utrošiti u te nevažne pripreme. Možda mi ipak uspije da se odavde nezapaženo spustim, a možda je i rub obale bio čvršdi nego što sam to mislio. U blizini sam ugledao nekoliko tamnih tačaka. Smatrao sam ih kamenjem ili čvrstim mjestima, jer su se svojom tamnijom bojom isticale na svijetlom pijesku. U blizini mjesta gdje sam se nalazio bile su dvije takve mrlje, a po strani još tri. Ipak sam, uzevši u obzir sve okolnosti, odlučio da pođem zaobilaznim putem, pa sam polako stao puzati dalje. Tako sam stigao do one dvije spomenute tačke koje su mi bile najbliže. Htio sam prodi kraj njih, ali sam se zaustavio, jer su se pokrenule. Hode li se možda to kamenje početi kotrljati uslijed pritiska što ga je moje tijelo vršilo na pijesak na rubu obale? Ne! To uopde nije bilo kamenje, jer su se odjednom iz pijeska pojavile četiri ruke, četiri šake me zgrabiše za vrat i za mišice, a neki glas viknu: — Lahaun, lahaun, ja ridžal — ovamo, ovamo, ljudi! Imamo ga!

197 Neka nitko ne misli da sam se prestrašio. Bio sam navikao na ovakva iznenađenja. Ovo me je međutim tako brzo zateklo da nisam imao ni trenutka vremena za obranu. Držali su me za vrat i za ruke, no ja sam unatoč tome pokušao da se uspravim. Uspjelo mi je da seotresem jednoga napadača, pa sam se napol ispravio i htio zgrabiti drugoga. Uto mi onaj prvi baci dvije šake pijeska u lice, a nebrojena zrnca pijeska zađoše mi u oči. Nagonski sam posegnuo rukama prema ugroženim očima, pa odmah izgubio stečenu prednost. Bio sam zaslijepljen i time sam izgubio mogudnost da umaknem svojim protivnicima. Odmah doju-riše. ovamo i drugi. Čuo sam desetak, dvanaestak različitih glasova gdje zbrkano viču. Sa svih me strana pograbiše, baciše na zemlju, svezaše pa me odvukoše kroz grmlje niz obalu sve dok me nisu bacili na zemlju kraj vatre. Dragi čitaoče, jesi li ikad imao oči tako pune pijeska da u njima ne bi našlo mjesta više nijedno jedino zrnce? Nisi? Ni ja nisam baš često, ali sam zato tom prilikom imao toliko pijeska u očima koliko je samo stalo u njih. Ne mogu tvrditi da je to bilo opasno za vid ali je svakako bilo veoma neugodno. Ako je čovjek tome svezan tako da ne može rukama dodirnuti zaslijepljene oči, a uz to zna da ga okružuju ljudi od kojih može očekivati sve, samo ništa dobro, onda mu "to nipošto ne. pruža olakšanje. Nisam morao dugo razmišljati kako da se vladam. Morao sam ostati miran i paziti samo na ono što se govorilo. Povrh toga morao sam prepustiti suznim vredicama da postepeno oslobode moje oči od pijeska. Kad se to dogodi i kad budem opet mogao vidjeti, onda de se pokazati što bih dalje mogao činiti. U prvom redu morao sam pomisliti da se vrlo vjerojatno nalazim u blizini svoga dragog Halefa, ali to me nipošto nije umirivalo, jer sam iz iskustva znao da je lakše da samo sebe spasiš iz takvog teškog položaja nego da moraš spašavati još nekoga drugog. Dok su mi suze pune pijeska neprekidno curile niz obraz, veoma sam pažljivo pratio sve što se događalo oko mene. Nisam propustio nijednu riječ, jer nikome nije padalo na um da govori tako tiho da to ne bih mogao čuti. — Divne li lovine! — radosno je klicao jedan od tih ljudi kojega sam po glasu prepoznao kao Peder-i-- baharata. — Danas smo ih sreli i morali smo pomisliti da žele u Bagdad. Ved smo se odrekli pomisli na osvetu kad nam uletješe u ruke! — Alah nas voli, hvala i slava mu! — doda drugi. To je bio Aftab, Pederov pratilac. — Taj se pasji sin i ne miče. Pa valjda nije mrtav? — Mrtav? A od čega? Vi ste ga dovukli ovamo, pa mu je glava pri tome strugala po zemlji. Zato se onesvijestio, premda je pijesak mekan. Takvi lopovi su jaki samo na gubici, a inače ne mogu ništa podnijeti. Počekat demo dok se osvijesti a onda mora priznati kakva su posla imali ovdje. — Sigurno nikakva —doda tredi. Po glasu sam poznao da je to handžija iz Hilea. — Mora da ih je ovamo doveo samo kismet, jer je posve nemogude da znaju za to skrovište i za naše planove. — Da, to je nemogude! — prizna Peder-i-baharat. — Samo zato i nismo iz toga prokletoga šeika Hade-dina, unatoč svim prijetnjama uspjeli istjerati ni jednu riječ. Dovedite ga sa splavi. Neka uživa u tome da svoga ljubljenog efendiju ugleda u našim rukama.

198 Čuo sam kako je nekoliko ljudi otišlo. Zatim se javi jedan koji još nije govorio. — Očekujem da de sad početi kazna kojima su ovi lupeži izbjegli, pobjegavši iz makemija. Sibat demo ih do smrti! To je bio onaj Gasai koji se izdavao za Solaiba. Ovdje su se dakle skupili gotovo svi naši ovdašnji dobri prijatelji. — Ne brini se za to! — umiri ga Peder-i-baharat. — Izbičevat demo ih do smrti i to tako polagano da de protedi puni mjesec dok crknu. Ja bih to odmah započeo, ali znaš kako je Sefir u takvim stvarima strog. On ne dopušta nikakve samovlasti, pa svako kršenje naših zakona kažnjava smrdu. — Zaista je pretjerano strog! — Nije, jer se samo tako može održati zakon i red. Svaki drugi savez može neposlušnog člana kazniti izbacivanjem iz svojih radova. Mi to ne možemo, jer bi nas izbačeni čovjek odao>. Samo smrt nam pruža sigurnost. Ne smijemo objema zarobljenicima ni pretražiti džepove, jer u njih smije najprije posegnuti samo Sefirova ruka. Dovoljno je da znamo da sa sobom nemaju oružja, osim svojih noževa, dok šeik ima i svoj bič od kože potočnoga konja. To mi je zaista bilo veoma milo! Da su nas tač-nije pretražili, pronašli bi silansko prstenje što smo ga oduzeli njemu i njegovim pratiocima. — Zar de ih možda Sefir lakše kazniti nego što želimo? — upita Gasai. — Sigurno nede! Kako ste nam vi ispripovjedili, on i sam mora obračunati s njima, a uz to du ja dobiti prvi, a možda i najvažniji glas kad im budemo sudili. To je dovoljno. Ti si se maločas potužio na strogost naših zakona, i to s nepravom, jer ta strogost upravo sada izlazi ususret tvojim željama, bududi da ona svakako traži da ti ljudi budu kažnjeni smrdu. Treba samo odlučiti kako de umrijeti. A sad šutite! Eno dovode mališana. Pokušat du doznati od njega gdje se nalaze konji i druge njihove stvari. Halefa položiše kraj mene. Bio je također svezan, pa su mu štaviše bila začepljena i usta, možda da ne bi mogao vikati kad bi došao na pomisaoi da me opomene. — Odriješite mu gubicu da može odgovarati na moja pitanja — zapovjedi Peder-i-baharat. Kad su izvršili njegov nalog, reče Halefu podrugljivo: — Imao sam pravo: uhvatili smo ga! — Zar je efendija mrtav? — veoma zabrinuto upita moj mali šeik. — Nije! Samo je izgubio svijest. Čim se opet osvijesti, dobit dete batina koje de vam prodrijeti do kostiju!

199 , — To me neizmjerno veseli — nasmije se Halef. — Kod vas je na sredu uobičajeno da batine padaju uvijek natrag na vas. — Jesi li pri svijesti? - — Jesam! Potpuno pri svijesti. Vi ste mi doduše svezali usta, ali mi niste začepili uši, a bududi da ste tako mudri da dovoljno glasno govorite, ja sam sve čuo. Vi nam bez Sefirove dozvole ne smijete čak ni isprazniti džepove pa nas još manje smijete bičevati. . — Pasji sine! Dokazat demo ti da demo te odmah bičevati do krvi, ako smjesta ne odgovoriš na moja pitanja. Čuj dakle što želim doznati: zašto niste odjahali u Bagdad? — Jer uopde nismo ni kanili odjahati u Bagdad. — A kamo ste kanili? — Do ruševina kod Kefila. — Ta to leži prema jugu, a vi ste odjahali na sjever prema Bagdadu. Ti se dakle zapledeš u protuslovlje. — Neka Alah zaštiti tvoj razbor! Čini se da spadaš među one nesretnike čiji se mozak smutio, pa upravo zbog toga u najvedem podudaranju otkrivaju najgore protuslovlje. — Smudenost leži u tvome, a ne u mome mozgu. Zahtijevam da mi to objasniš! Priznajem da sam bio veoma radoznao što de moj mali Hadži odgovoriti. Ja sam ga naime dobro poznavao. U svojim je djelima doduše bio nagao i nepromišljen, ali je inače bio vanredno lukav. Riječima se nije gotovo nikada dao nadmudriti. Zašto je upravo spomenuo' ruševine kod Kefila, predstavljalo je za mene zagonetku, ali sam bio siguran da de se dobro izvudi i da pri tome nede baš ništa odati. — Bududi da ti sumnjaš u pravi poredak moga razbora — odgovori Halef — dokazat du ti da mu ne možeš ništa zamjeriti. Moj efendija spada među onu učenu gospodu koja vole pretraživati stare ruševine da bi iskapali spomenike davnih vremena. Došao je sa mnom ovamo da to i ovdje obavi. U tu smo svrhu nakanili otidi do ruševina kod Kefila, ali su nas na žalost ovdje na Birs Nimrudu uhvatili i odveli nas u Hile. Odande smo doduše umakli, ali moj se efendija ipak nije odrekao namjere da iskapa kod Kefila. Zato smo se gradili kao da želimo krenuti u Bagdad, no odjahali smo samo do hana Nasrije. Nismo mogli natrag u Hile da ondje prijeđemo most. Zato smo skrenuli prema Eufratu, preplivali ga i legli da spavamo. Prije nego što smo sklopili oči, ugledali smo odsjev ove vatre, pa sam pošao> da pogledam tko ju je zapalio. Kad sam stigao gore na obalu, urušio se rahli pijesak poda mnom, tako da sam uletio u vašu sredinu. Uhvatili ste me. Zrake tvoje nenadmašive mudrosti de ti objasniti da je moj efendija bio radoznao zašto se nisam vratio k njemu. Pošao je da to istraži, pa je na nesredu naišao na isti prijem kao i ja. Sad mi reci da li u mom mozgu ili u svemu onome što smo učinili možeš nadi kakvo protuslovlje? Halef je sve to ispripovijedao kao nešto posve logično, tako da se Peder-i-baharat dao zavarati.

200 — Time je zaista dovoljno objašnjeno zašto ste ovdje. Ali gdje je mjesto na kojem ste htjeli spavati? Otidi demo po vaše konje. — Po naše konje? Oni nisu ondje. — Nisu? — glasilo je začuđeno pitanje. A gdje se nalaze? — U hanu Nasrije gdje smo ih ostavili na čuvanju. — A vaše oružje? — Također je ondje. Ta to je samo po sebi razumljivo. — Samo po sebi razumljivo? To ne razumijem. — Ne razumiješ? Zaista ne razumiješ? Onda je ipak smuden tvoj mozak, a ne moj. Mi smo ovdje nedužni napadnuti pa su nas odveli u makemi. Morali smo bježati i preplivati Eufrat, a voda te rijeke oštetila bi naše vlasništvo ili bi ga posve pokvarila. I unatoč svim tim brojnim razlozima i tumačenjima ti smatraš neshvatljivim da nismo ništa, ponijeli sa sobom. — Priznat deš da ste sve to mogli ustrebati i u Kefiru! — Svakako to trebamo, pa demo i dobiti. Mi naime čekamo još jednog efendiju koji de s nekoliko' slugu i pratilaca stidi za dva dana. On de se svratiti u han Nasrije, pa de mu handžija dati naše stvari a on de ih donijeti k nama, a da se one pri tome ne smoče u Eufratu ili da se u Hileu izvrgnu opasnosti da ih sandžaki zaplijeni. Ako još nešto smatraš neshvatljivim, ti to samo reci! Ja sam i budude spreman da se zauzmem za bistrinu tvoga uma koja je znatno smanjena. Moram priznati da sam se obradovao lukavosti svoga maloga Hadžije. Njegova tumačenja i njegovi razlozi bili su, osobito zbog načina na koji ih je iznio, tako izvrsni da se uopde ne bi dali bolje predstaviti. Činilo se da je Peder-i-baharat uvjeren da mu je Ha-lef rekao' istinu, jer mu je zlovoljno dobacio: — Zbog vrijeđanja mojega razbora obračunat du s tobom kasnije, jer sam ovoga časa sklon blagosti, bududi da si izvršio moju zapovijed i dao mi zatražene podatke. Zbog toga du ti kao nagradu za tvoju poslušnost saopditi da. je sva ona vaša opreznost bila uzaludna, jer demo ipak dobiti sve što ste ostavili na čuvanju u hanu Nasrije. — Kaniš li me natjerati u smijeh? — upita Halef. — Nemoj samo sebi ništa umišljati u pogledu moje poslušnosti! Sve što ja radim ili govorim činim samo zbog toga jer se to meni.sviđa, a ne možda zbog poslušnost prema tebi ili bilo kome drugome. Efendija, kojeg očekujemo nede nikako dopustiti da bilo kako izmamite iz njega ono što nam ima predati u Kefilu. - Ti govoriš kao neiskusni i slijepi dječak koji ne vidi što se nalazi pred njim. Vi uopde nedete ni stidi u Kefil, nego demo se mi nadi ondje, pa demo' njega dočekati tako da nikad više i ne pomisli na to da zakonite stanovnike toga kraja uvrijedi svojom pri-sutnošdu. Nipošto nedemo propustiti takve konje i takvo oružje kakve vi imate.