Karl May - Kod rusevina Babilona

101 — Jeste. Zatim se okrenuo k nama pa me je upravo obasuo svojom srdžbom. Nadjeo mi je različita pogrdna imena, nabrojio mi koliku sam neizmjernu" štetu nanio krijumčarima i zaprijetio mi da de oni tražiti nadoknadu i moj život. Govorio je dugo, a ja du biti kratak i redi. samo to da mu nisam ništa odgovorio. Ni Kepek nije rekao ni riječi. Zatim je Perzi-janac počeo iznova, spominjudi podrugljivo moja istraživanja što sam ih poduzeo da otkrijem skrovište krijumčara. Odakle je sve to znao? Zar se možda među mojim službenicima nalazio netko tko je stajao u njegovoj službi, pa mu je sve odao? — To je vrlo vjerojatno, jer ja iz tvoje pripovijesti zaključujem da je organizacija krijumčara veoma velika i dobro sređena, a njezino vodstvo smiono i lukavo, pa se sa sigurnošdu dade pretpostaviti da su krijumčari postavili svoje uhode kako bi doznali sve što si kanio poduzeti protiv njih. Gdje je pak bilo ljudi koji su u to bili upudeni? Samo među tvojim službenicima. — To je tačno*. Da sam bar i u tom pogledu držao oči otvorene! Tek sad biva jasno zašto su mi često propali planovi koji su bili tako pomno smišljeni da bi morali dovesti do uspjeha. Vidim da sam prema svojim podređenima bio odviše povjerljiv, a to je pogreška koju sam morao teško okajati. — Odmah počevši od onog vremena o kojem pripovijedaš? — Tako je. Ved sam ti rekao da mi vođa krijumčara nije samo prijetio smrdu ved da je tražio i naknadu. Zahtijevao je cio moj imutak, a kad sam mu rekao da nisam bogat, nasmijao mi se i spomenuo mi tačan iznos moga imutka, kao da sam mu ga sam povjerio. Sefir je zatražio doznaku za banku u kojoj su ležale moje ušteđevine, a kad sam to odbio, rekao mi je da de me za jedan sat ubiti zajedno s onbašijem. Dao mi je taj sat vremena za razmišljanje i sjeo s ostalima da počeka. Kad je vrijeme razmišljanja prošlo, zapitali su me jesam li se predomislio. Rekao sam im da nisam. Zatim oni zabiše dva klina o stijenu pa meni i Kepeku svezaše uže oko vrata. Nisam mogao posumnjati u to da de nas objesiti, pa sam dakle više iz obzira prema onbašiju nego prema sebi samome izjavio spremnost da platim taj iznos. Možda deš redi, efendijo, da je to bilo kukavno? — Nije. Na tvome bi mjestu svatko tako postupio, jer kad se čovjeku pruži izbor da živi kao siromah ili da bude obješen kao bogataš svatko de odabrati ono prvo. Ta ti si imao unosan položaj pa si dakle ubrzo opet mogao postati imudan. — To sam i sam pomislio, ali sam ubrzo morao uvidjeti da mi je ta nada uzaludna. Skinuli su s nas užeta i donijeli mi — ah, možeš li pogoditi što su mi donijeli? — Ne mogu. — Donijeli su moj vlastiti pribor za pisanje, zajedno s hibro.m1, kalemom2 i varakom3, pa je začudo čak i taj varak bio moj! Ukraden iz moje službene sobe! Sve je to bilo smotano u zamotljaj u kojem se nalazio i moj šama ahmar4 i moj hatim/\ što kažeš na to? — Dakle je ta stvar pripremana dugo vremena i vrlo pomno. Ti si dakle napisao doznaku? — Jesam. Sefir mi ju je kazivao u pero. Mora da je bio vješt trgovac, jer ju je sastavio tako, da bih i ja, da sam bio blagajnik dotične banke, bez ikakvog premišljanja isplatio novac. Isplata mojega pologa nije uostalom bila vezana nikakvim rokom, jer sam ja u svojim prilikama i kao turski službenik te podređen paši koji mi nije bio sklon, a živedi tako daleko od Stambula, bio izložen kojekakvim

102 neugodnostima, pa sam mogao štoviše računati i s time da de me iznenada otpustiti. Kad je Sefir uzeo doznaku u ruke, usporedi je s nekim drugim papirima i reče mi: „Ovdje imam neke papire koje si ti potpisao, pa sam s njime usporedio tvoje današnje pismo. Da si izmijenio rukopis, mi bismo vas ipak objesili. Sad du vam još nešto pokazati, a onda du te nešto upitali. Promisli dobro prije nego što odgovoriš, jer o tvojoj odluci ovisi vjerojatno vaš život." Odvezali su nam konopce s nogu tako da smo mogli hodati, ali ruke su nam ostale vezane. Dok su nam ostali svijetlili s uljanicama, on je pošao u kut u kojem je ležala užad pokrivajudi tlo. Odmakli su užad a zatim i pijesak koji je ležao odozdo, bar šaku visoko. Zatim se pojaviše neke daske a ispod njih, kad su daske bile uklonjene, rupa sa stubama koje su vodile u dubinu. Sišli smo dolje i stigli u veliku prostoriju punu takve količine krijumčarske robe da se ja od iznenađenja uopde nisam mogao snadi. Tu je visjelo, ležalo ili stajalo ... 1 tinta : papir ' pero ' pečat ' pećatnjak — Molim, dopusti mi! — prekinuo sam bembašu — Kako je visoka bila ta prostorija? — Možda četiri stope iznad čovječje visine — od govori Poljak. — Ti to sigurno više nedeš znati, ali bilo bi vrijedno doznati koliko je stepenica vodilo dolje. — Ipak, to još i danas znam. Kad sam morao sidi u tu rupu i kad sam pod sobom ugledao tamnu dubinu, pomislio sam da tamo dolje leži naša tamnica u kojoj de nas pustiti da poginemo. Odlučio sam da u tom slučaju poduzmem sve što je mogude da se -spa-semo. Bududi da je stepenište bilo pri tome važno, prebrojio sam stepenice. Bilo ih je osamnaest. — Jesu li bile obične visine? — Jesu. Mislim da se u ovdašnjim kudama računa šest stepenica na jednu ser-i-šahi1. — Tako je. Jedna ser-i-šahi ima stotinu i dvanaest centimetara. Ako je prostorija bila za četiri stope viša od čovjeka, onda mora da je svod bio debeo devedeset do stotinu centimetara. Razmak između oba poda gore u hodniku i dolje u skladištu mora dakle da je iznosio otprilike tri metra i pedeset centimetara, odnosno prema perzijskoj mjeri tri kraljevska lakta i pola vedžeba2. Dozorca me zamišljeno pogleda i reče: — Neprekidno se moram pitati zašto me ti o tome tako potanko ispituješ, a sad štoviše i proračunavaš tačnu visinu? — A ja ti opet odgovaram da to činim po starom običaju. Ako znamo kako -se duboko nalazi skladište ispod hodnika, onda se može izvana navesti, a da se uopde i ne uđe u skladište u kojoj visini ili dubini Birs Nimruda treba tražiti tu prostoriju. U kojem je kutu hodnika ležala ona užad? — Desno odostraga. Ipak mi se čini kao da ti imaš neke namjere koje želiš preda mnom prešutjeti. — Zaista nemam nikakve. Na sva moja pitanja navelo me je samo moje zanimanje za tvoju sudbinu. Ta je prostorija bila dakle puna krijumčarske robe?

103 1 „kraljevski lakat", mjera za dužinu 3 stopa, perzijska mjera za dužinu — Do vrha puna, i to tako da ja jedva ostajalo mjesta da prođemo između nje. Sefir je zapovjedio svojim ljudima da posvijetle naokolo pa smo opazili veliku količinu kalemkar1 tkanine koja se vrlo teško izrađuje i neobično je skupa, a boja joj dobija stalnost pomodu sakes-smole. Vidjeli smo nadalje skupocjenu tkaninu iz vune murgus2 i divne ferše3 iz Ferahana kod Kirmanšaha, obojenu svilu i valovite nare4 i šalove abrišum protkane palminim vlaknom. Osim toga ugledasmo velike bale sagrija5, čerme hamadani8 i puste7 buhara. Iza toga odveli su nas u još tri druge prostorije u kojima je čuvana slična roba, a i dijge stvari, na primer hašiš, opij, mirodije, ružino ulje i arsen-iz Kaswina, određen za Stambul. 7. okazali su nam lapis lazuli iz Turkestana i dijaman'.e brušene u Ispahanu i Sirasu, a zatim veliko mnr't/o barasa, šir-hama i maden-i-naua8, koji su sami po sebi predstavljali velik imutak. — Zašto su sve to pokazali tebi, najvišem carinskom službeniku, pred kime su to zapravo morali sve sakriti? Postoji samo jedan razlog, naime da te zavedu u napast i da te potajice povezu s krijumčarima. Dadeš li se zamamiti i pristaneš li na to, oni bi mogli sklopiti još bolje poslove nego dotad. — Da, to je bila prava svrha. Sefir mi je predložio da pomognem njihovo poslovanje pa je za uzvrat ponudio da de mi vratiti moju bankovnu doznaku i da de mi svake godine ispladivati toliki iznos novca, zaista veoma znatan, da bi se mnogi drugi vjerojatno njime dao zamamiti. Ja sam mu pak odgovorio da nisam zločinac i da ne želim takav postati. On se razgnjevio i rekao nam: „Radi se o vašem životu. Vi poznate naše skrovi-šte i vidjeli ste sve što se u njemu nalazi, pa nam prema tome samo vaša smrt može pružiti onu sigurnost koje se ne smijemo odredi. Ja du sad poslati 1 doslovno: crtež perom 8 angorska koza * čilim ' moare 6 šagren koža E maroken koža ' crne janjeće kožice • tri vrste tirkiza glasnika s tvojom doznakom u Bagdad. Ako ne bude ispladena, ti si svakako izgubljen. Dobijemo li novac, još du jednom razgovarati s tobom." Pošto mi se tako zaprijetio, ponovo su nas svezali i zatvorili. Nisu nam dali ni vode ni hrane. — Zaboravio' si da spomeneš mjesto na koje su vas odveli. Govorio si također još o tri prostorije, ali nisi rekao kako su bile međusobno povezane i kako ste iz jedne došli u drugu. — Umjesto vratiju kroz otvore koji su bili poicri-veni sagovima. — Ne postoji dakle nikakav sakriveni mehanizam koji bi onemogudio ulaz nekome tko prodre u te prostorije? — Ne postoji.

104 — Prema tome radi se samo o dva sakrivena mjesta, naime o vanjskom ulazu i u onome otvoru iznad stubišta sakrivenog užadi. Kako su one ostale tri prostorije ležale u odnosu prema prvoj? — Iz prve prostorije ulazilo se u srednju kraj koje su zdesna i slijeva ležale obje ostale prostorije. Sučelice prvoj pružala se s druge strane srednje prostorije tamnica u koju su nas zatvorili. Bila je jednako velika kao i ostale četiri uvad1. — Dakle je tih pet prostorija sačinjavalo pravilni lik sastavljen od jednako velikih četvorina, koje su se jedna s drugom dodirivale u obliku križa? — Tako je! Ja du ti to pokazati. Dozorca je uzeo čibuk i narisao njime sliku koju ovdje donosim. Zatim nastavi: 5 i 2 3 4 1 - U prostoriju broj 1 vode stepenice odozgo. Odande smo otišli u sobe broj 3, 4 i 2, a zatim su nas opet • svezali i odvukli u sobu broj 5 gdje smo morali ostati ležati, nepomični kao smotljaji robe. 1 množina od uda = soba — U tami? — Da. Dok su krijumčari bili još kod nas sa svjetiljkama, mogli smo se ogledati, ali nismo vidjeli ništa osim golih zidova od opeke, a dolje na tlu u lijevom kutu hrpicu zemlje. — Je li se tlo sastojalo od zemlje? — Nije, ved od opeke. — Onda je ta hrpica zemlje tako neobična da bi pobudila moju pažnju da sam bio na tvome mjestu. — Zar možda zbog kanafida1 koji su kasnije došli? To su veoma miroljubive životinje koje nede čovjeku ništa učiniti. — Kanafidi? Oh, zar ste u toj prostoriji imali kap društvo dikobraze? — Jesmo. Pošto smo. tako, kako nam se činilo, ležali ovdje cijelu vječnost, čuli smo neki tihi šum. Nešto je pucketalo, kao da se sudaraju tanki štapidi, a nakon toga je nekoliko životinja počelo trčati amo tamo. Ponajprije n'smo znali kakve su to životinje, ali kad smo čuli značajno roktanje, kojim se kunfud javlja kad je ljutit, razabrali smo da su to kanafidi. — Neobično, veoma neobično. — A zašto? — upita bembaša.

105 — Zar to ne uviđaš? Najprije je neobično da su se te inače tako plašljive životinjk- usudile dodi u vašu neposrednu blizinu. To bi še možda dalo objasniti time što je bilo proljede, dakle ploba njihova parenja kada njihov nagon u traženju ženke može biti jači od njihove prirođene bojažljivosti. Mnogo je upadljivija okolnost da su se dikobrazi našli u toj sobi sagrađenoj od opeke. Oni često kopaju dugačke hodnike, ali ipak ne mogu prodrijeti kroz čvrstu opeku. Mora dakle da je u zidu bio jedan dio sagrađen od opeke sušene na zraku koja se raspala, ili se pak možda radi o nekom zasutom izlazu iz ruševine koji vam uostalom nije mogao biti od koristi, jer ste bili svezani. Mnogo je važnije pitanje kako je vaša soba bila odijeljena, odnosno zaključana od sobe broj 3. Zarobljenici se ne čuvaju u prostoriji koja umjesto vrata ima dilim. — Što se toga tiče, krijumčari nisu nipošto bili toliko neoprezni. Oni su ispod prostorije broj 5 spustili 1 množina od kunfud = dikobraz zastor učinjen od čvrstih željeznih šipaka koji se po miloj volji dao namotati, odnosno odmotati i pričvrstiti uza zid. Da i nismo bili svezani, te da smo uza se imali i svoje noževe, ipak nam ne bi bilo uspjelo da prerežemo te šipke. — Upravo okolnost da se na tim vratima nalazio zastor od željeznih sipki dopušta nam da zaključimo da su se u tu sobu ved i prije vas smještali zarobljenici. Nastavi, molim! — Činilo nam se da je prošla cijela vječnost — nastavi Poljak — dok nismo opet čuli kako zvekedu željezne šipke i ponovo ugledali svjetlo. Došao je Sefir, a s njime i svi oni koji su ved bili Ovdje. Rekao mi je da je primio novac. Činilo'se da je zbog toga blaže raspoložen, jer je nastupio mnogo manje osorno nego prije. Upitao me je doduše jesam li se predomislio, a kad sam mu odgovorio da nisam, primio je to odbijanje bez prijašnje srdžbe, pa mi je rekao mirno iako veoma odlučno: „Tim si odbijanjem sam izrekao svoju osudu. Moram se pobrinuti za to da nam ne uzmogneš naškoditi. Mi smo slutili da deš odbiti prijedlog da priđeš k nama, pa smo: odlučili da demo te u tom slučaju pogubiti. Netko se međutim, zauzeo za tebe. Nije potrebno da znaš tko. Obedao sam tom čovjeku da du ti pošted-jeti život budeš li spreman da nas na drugi način osiguraš. Čuj dakle što du ti sada redi! Pristaneš li na to, pustit demo vas na slobodu. Ne pristaneš li, nedeš preživjeti naredni sat. Dakle: vi dete se zakleti zakletvom koju du vam ja kazivati da ovo mjesto nedete odati nikome na svijetu, a ti deš, čim se vratiš u Bagdad, predati ostavku na svoj položaj. Ne učiniš li to, stidi de te naša osveta. Bude li pak ovo skrovl-šte ovdje prije ili kasnije bilo kako otkriveno, pa uz-mognemo li u vezi s time ma samo i naslutiti da ste prekršili svoju zakletvu, onda vas očekuju grozne muke i najstrašnija smrt. Osim toga ne smiješ do kraja života otputovati iz Bagdada da ne uzmogneš izmadi našoj osveti. Mi demo te stalno promatrati i nedemo te nikad izgubili iz vida. Usudiš li se izvršiti ma i najmanje pripreme za put bit deš izgubljen!" — Eto, efendijo, ovo je Sefir zatražio od mene. Sto bi ti učinio na mom mjestu? — Nikako ne bih učinio ono što si ti učinio — odgovorili. — Ja se vjerojatno uopde više ne bih nalazio u toj tamnici. Uostalom, sad se ne radi o tome. Vi ste prisegli pa su vas pustili na slobodu, a ti si se onda vratio u Bagdad i dao si ostavku na svoj položaj?

106 — Tako je! Zaista ne znam što bih inače mogao učiniti. Morali smo se zakleti pa su nas odmah odvezali i pustili nas iz tornja. — Nodu? — Ne! Bio je bijeli dan. — Zar zaista? To je bilo vrlo neoprezno od Sefira. — Zašto je bilo neoprezno? — Jer. ste mogli vidjeti ono što je dotad pred vama čuvano kao tajna, naime ulaz, njegov položaj i način na koji se dao otvoriti i zatvoriti. — To smo odista sve vidjeli. Sefir je stajao kraj nas i rekao: „Neka vam to što ja ovo ne skrivam kao tajnu pred vama pokaže kako vas čvrsto držim u rukama." Uostalom, što se tiče potajnoga ulaza, mi ga nikako ne bismo mogli pronadi, sve kad bismo ga i ne znam kako dugo tražili, jer nismo zapamtili crte kojima je bila naznačena ona mala opeka koju treba ukloniti prije nego šio se mogu vede opeke pomadi. Napeo sam uši, kad mi je bembaša to rekao. On je prisegao da nede odati ulaz, a nije ni slutio da mi je upravo tim riječima sve odao. Na opekama Birs Nimruda nalazili su se znaci klinovoga pisma. Dozor^a nije govorio o klinovima, ved o crtama, a taj je izraz privukao moju pažnju na okolnost na koju se dosad nisam obazirao, jer sam je smatrao beznačajnom. Kako znamo, na pergamentu Pedera-ibaharata nalazili su se crteži čije značenje u ono vrijeme nisam znao. Kad mi je bembaša opisao put u unutrašnjost Birs Nimruda, taj mi je crtež odjednom jasno iskočio pred oči, pa sam na svoje začuđenje razabrao da su crte, od kojih se taj crtež sastojao, imale prikazati put do skrovišta krijumčara. Kad je on sad rekao „crte" umjesto „klinove", dosjetih se da sam ispod crteža na pergamentu također primijetio klinove na koje se nisam posebno obazreo. Precrtao sam plan, ali nisam precrtao te klinove, no na sredu raspolažem vanredno dobrim pamdenjem koje često zadržava predmete i zbivanja, meni posve ravnodušne, pa mi ih onda odjednom jasno pokaže čim se moje misli u vezi s nekim predodžbama vrate na isto mjesto ili u isto vrijeme. Tako je bilo i sada. Tek što je bembaša izgovorio riječ „crte" odmah su mi se u duhu tako jasno pojavili znakovi na onom pergamentu da ne samo što sam znao koliko ih je ved sam jasno razabirao i njihovu različitu veličinu i njihov uzajamni položaj. To su bile riječi u babilonskom klinovom pismu. Nisam više slušao što mi je starac dalje pripovijedao:, ved sam uz nešto napora preveo klinove u slijedede riječi: ... ro-men a. Illai in tat habad bad a Illai — to doslovno znači: „pridonijeti najvišem božanstvu u jedinoj namjeri da posluži u slavu najvedeg božanstva...". To je dakle bio ulomak jedne rečenice, svakako još čitljiviji dio napisa na tom kamenu, dok su ostali znaci postali nečitljivi. Uostalom, ovdje se nije radilo o odgonetavanju napisa koji je prvobitno postojao, ved o tome da se zadrži preostali ulomak pomodu kojega se dao onda prepoznati određeni kamen. Sve kad bi čovjek i tačno poznavao napis, ipak bi, "ako nikad nije bio ondje, morao naidi na .velike teškode da ga otkrije, jer to kamenje Obično mjeri jednu staru babilonsku stopu u četvorini. Pratio sam i dalje tu pomisao, ne obazirudi se na ono što mi je bembaša govorio, a onda ga iznenada upitah:

107 — Postoji li u blizini onoga kamena s crtama i drugo kamenje označeno ist:m znakovima? — To više ne znam — odgovori. — Ali kako dolaziš na to pitanje? Ja govorim o nečem posve drugom, a ti me prekidaš s tim kamenom? Mislim da me uopde nisi slušao što sam ti govorio. — Vjerojatno. Ja sam naime razmišljao o tome ne bismo li možda ipak ... — Molim te, nemoj razmišljati o tome, molim te nemoj! — upadne mi sad u riječ Dozorca. — Ja nam ti pripovijedao ono što sam ti smio pripovijedati, jer znam da si šutljiv čovjek. Više ti ne smijem redi. Znaš da ne smijem odati tajnu, jer bi me kao kazna neminovno zadesila smrt. — Ti dakle misliš da te još i sada promatraju? — Mislim! — Onda možda znaju i to da sam kod tebe? — Neka znaju! Ne mogu zamisliti zašto bi ml to moglo naškoditi. Tebe se sve to krijumčarenje ništa ne tiče. — Sto je bilo s onim carinicima koje si poveo sa sobom dok ste vi bili zarobljeni u Birs Nimrudu? — Oni su u Hileu uzalud čekali na mene, a zatim me isto tako uzalud tražili. Vratili su se zatim u Bagdad ne brinudi se više za mene. Uostalom, Sefir nam je vratio naše konje i naše oružje, pa smo najprije odjahali u Hile da se ondje najedemo, jer smo više od tri dana proveli u tornju. Čim sam se vratio u Bagdad, javio sam paši da sam bolestan, zamolio ga da me otpusti i nisam ozdravio prije dok moj nasljednik nije stupio na moje mjesto. Odredili su mi bijednu mirovinu, od koje smo dosad životarili, pa ako ti kažem da od onoga vremena nismo ni jedan jedini puta objedovali ovako kao što smo objedovali danas, onda de ti to biti dovoljno da razumiješ naš položaj. Ima krajeva u kojima bih, jer je tamo jeftino, mogao bolje živjeti nego ovdje u skupom Bagdadu, ali ne smijem otidi odavde, jer mi život stoji na kocki. — Zar nikad nisi pokušavao otputovati iz Bagdada? — Nisam! Kako bih mogao uopde i dodi na tu pomisao? Mi smo ovdje zarobljenici, jednako kao i onda u Birs Nimrudu. Pitat deš me zašto ti se nisam povjerio još tada kad si prije više godina bio moj gost. U ono te vrijeme nisam poznavao tako dobro kao što te poznam sada, pa zato nisam imao razloga da ti reknem kako smo nesretni. Mi smo od sveg srca čeznuli da odemo odavde, ali smo se ipak osjedali prikovanim za cio život. Upravo mi je odvratan život na koji me ovdje prisiljuju. Počeo sam se kloniti ljudi. Ako se tamo na tornju u Babilonu dogodi ma kakva malenkost, ako se sruši koji kamen pod utjecajem atmosferskih prilika, ili ako se desi što slično, oni bi mogli pomisliti da sam pokušao da prodrem onamo. Neprekidno gledam ubojičin bodež kako visi na dlaci iznad mene, pa se trzam na svaki neobičan zvuk, kao da čujem kako tane, namijenjeno meni, izlazi iz puščane cijevi. Ne jedem ništa iz tuđe ruke, jer bi moglo biti otrovano, pa se hranim samo ostacima jela kojega je prije toga pojeo moj onbaši. Želio bih umrijeti, samo da se riješim toga života koji mi razaraju strah i bojazan. No usprkos tome bojim se smrti, jer u meni živi neki glas i dobacuje mi da još ne smijem umrijeti, jer

108 moji posljednji dani života imaju neku svrhu koja mi je nepoznata. Neopisivo sam nesretan. To mi možeš vjerovati, efendijo. Zaista sam žalio toga starca! Strah je tako razorio njegov značaj, slomio njegovu odlučnost i pretvorio ga u leptira koji bježi pred svakom sjenom što padne na njega. Od srca bih mu poželio da se riješi te patnje. — Ti si nesretniji nego što misliš — rekoh. — Ti se bojiš smrti i bojiš se ža svoj život, ali ved odavno uopde ne živiš. — Lako je tebi držati propovijedi: tebi ne prijeti nikakva ubojnička ruka! — Misliš li? Kad bi ti znao koliko su se puta ved takve ruke ispružile prema meni! Meni su život nastojali oduzeti ljudi koje uopde nisam poznavao ili, još gore, ljudi koje sam smatrao prijateljima. Smrt je stajala tik ispred mene, kraj mene ili iza mene, a da ja to nisam slutio. To je gore i opasnije nego kad čovjek pozna osobe pred kojima se mora čuvati, kao što ih ti poznaš. Rekao si mi da mi ne prijeti nikakav ubojica, a ja ti kažem da ovdje ima ljudi koji že-đaju za mojom krvlju. Vidiš li možda da sam zabrinut? — To su sigurno neki obični ljudi, ali moj je neprijatelj Sefir, modni vođa bande zločinaca od koga se ne može obraniti ni bagdadski paša. — Varaš se. Čovjek koji mi ovdje u Bagdadu želi oduzeti život vjerojatno je jednako modan Kao i Sefir. Bududi da ,.sefir" znači poslanik, sigurno se on samo povremeno i prolazno nalazi ovdje. Ja čak slutim da ova dvojica poznaju jedan drugoga, da su prijatelji i jednako veliki nitkovi. — Sto kažeš? Tvoj i moj život ugrožavaju dva čovjeka koji su jedan drugome prijatelji? — Tako je! — Zar je tvoj protivnik također krijumčar? — Možda je čak i nešto gore. — Tko je to i kako se zove? — Jesi li kad čuo ime sil? — To je perzijski izraz, a znači „sjena", — Ja sam o toj riječi govorio kao o imenu, a n« o izrazu. — Onda ga ne poznam. -i- Budi sretan da ga ne poznaš! Kao što se sjena nikada ne može odvojiti od čovjeka, tako ni sil ne napušta onoga iza čijih peta hoda s golim handžarom u ruci. — Dakle, tebe progoni takav sil?

109 — Nekoliko takvih ljudi. Nasludujem da je njihov vođa prijatelj i saveznik tvojega Sefira, pa se ne bih začudio kad bi se, susrevši jednoga od njih, i onaj drugi našao pred mojim šakama. To bi me radovalo, jer bih tako mogao svu onu sklonost što ju je Sefir dosad tebi posvetio privudi na sebe bududi da sam uvjeren da bih brzo svršio s njime. — Efendijo, ti imaš mnogo samopouzdanja, možda čak i previše! — To ne vjerujem! Tko smatra da može učiniti više nego što zaista može, taj je umišljen. Ali tko se boji da ne može učiniti ni ono što zaista može učiniti taj nije pravi muškarac. Ja sebi ništa ne umišljam, ali želim biti potpuni muškarac, čovjek mora sam sebe tačno poznavati, a to dobro poznavanje samoga sebe ne može se baš tako lako postidi. Čovjek ga stječe samo borbom s neprilikama, neprijateljima — a osim toga, i to ne u najmanjoj mjeri — u borbi sa samim sobom. Što je čovjek pri tome hladnokrvniji, to lakše i brže pobjeđuje i to sigurnije stječe spoznaje o samom sebi. Kad ih je pak jednom stekao, može mirno usporediti svoju snagu sa snagom drugih ljudi, pa postupiti prema ishodu te usporedbe. Tko na opravdane i samosvjesne riječi drugoga čovjeka namršti čelo i govori o oholosti, taj ne poznaje punu vrijednost samopouzdanja, jer sam nema pravoga povjerenja u sebe, premda potajice misli da je valjan čovjek. — Efendijo, znam to dobro, ali ja sam star, a ti si još mlad, a osim toga tebi nisu umorstvom istrgnuti iz naručja oni koji su ti bili najmiliji na svijetu. — Pa ipak sam izgubio isto toliko kao i ti, a možda i više. Uostalom, ti se žališ da ti je smrt ugrabila sve tvoje. Pitam te dakle možeš li zaista ustvrditi da su oni mrtvi? — Efendijo! — planu. — Zar se kaniš okrutno poigrati s mojom tugom? — Ne kanim! Takvo nešto ne bih nikada pokušao. Nemoj mi povjerovati da sam tu pomisao ubacio u tvoju dušu u površnoj lakoumnosti. Dobro znam što radim. Kad sad razgovaram s tobom, svaku sam riječ promislio, pa je ona zbog toga veoma važna. — Kako onda dolaziš do toga da moje mrtve ubrojiš među žive? — Ja sam te samo pitao možeš li dokazati da su oni zaista mrtvi. Možeš li to učiniti? — Mogu!... A ipak i ne mogu. — Jesi li vidio njihove lešine? — Nisam. — Jesi li razgovarao s ljudima koji su bili pouzdani svjedoci njihove smrti? — Ni to nisam. Svi-su mi pripovijedali da su moji ubijeni, ali nitko nije bio prisutan i nitko nije na vlastite oči vidio to djelo. — Pa ti ipak tako čvrsto vjeruješ u to? Ja bih na tvom mjestu tražio neoborive dokaze.

110 — Efendijo, nemoj me tjerati da se sam optužim! Nemoj mi srce činiti još težim nego što. je bilo za vrijeme svih tih godina, i nego što je još i danas! — Ja bih ti ga naprotiv želio olakšati. Ti si mi samo ukratko pripovijedao o onim događajima u Damasku. Razmisli malo! Možda se u toj tami koja je dosad vladala ipak dadu pronadi mjesta koja su malo svjetlija pa ti možda daju temelja da se ponadaš. — Oh, priznat du ti da je bilo sati u kojima sam poželio posumnjati u istinitost onoga što sam dotad smatrao neoborivim. No ma kako se trudio da pronađem jedan jedini razlog koji bi mojemu sidru nade mogao dati uporište, ono se uvijek vradalo iz dubine i ponovo mi donosilo tugu. — Onda ga sad opet baci! — To mi ništa ne koristi! Reci i sam: zar mi članovi moje obitelji, da nisu mrtvi, ne bi poslali neki znak da žive? — Oni to ne mogu učiniti, jer ne znaju gdje se nalaziš. — Onda su trebali sve dotle tražiti dok me ne nađu. — To su vjerojatno i učinili. Moraš uzeti u obzir da ti nisi smio dopustiti da se za tebe čuje. Kako su te dakle mogli pronadi? — Istina je efendijo! — Uostalom, možda te i nisu tražili, jer su te smatrali mrtvim. Sigurno su doznali da si bio strijeljan. — Ipak su od vojnika koji su me poštedjeli inogli doznati da nije tako. — Zar su oni smjeli o tome govoriti? — Mojoj ženi i njezinim roditeljima? Svakako su smjeli, jer ih oni ne bi odali. — Kako možeš pomisliti da bi članovi tvoje obitelji mogli otidi u tvoju četu da pitaju nisu li možda vojnici, da te spase, nišanili kraj tebe, a ne u tebe? Da im je to i palo na pamet, ipak ne bi znali koji su vojnici bili određeni da izvrše tvoje smaknude. Morali bi se posvuda raspitivati, a to bi pobudik> sumnju. Razmisli malo o tome! — Priznajem da o tome zaista nisam razmišljao. — Bio si uvjeren da su svi tvoji rođaci ubijeni. Pretpostavit du da to nije tako. U tom su slučaju pobjegli pred razbješnjelom masom koja ih je ugrožavala. U vrijeme kad je ulica u kojoj su stanovali bila opljačkana i spaljena, oni su se nalazili ved na sigurnom mjestu, možda izvan grada. Mogude je također da su se sakrili u tvrđavicu koju je branio Abd el Kadei*. U prvom se slučaju tvoji nisu smjeli vratiti u grad, dok u njemu ne bude uspostavljen mir, a isto tako nisu do toga vremena mogli izadi iz tvrđavice. U to si vrijeme ti ved bio mrtav, to jest službeno ustrijeljen i pokopan. Doznali su to kad su

111 se opet smjsli vratiti. Za njih nije bilo nikakva razloga da sumnjaju u smaknude, pa su ga dakle morali prim'ti kao činjenicu. Ne uviđaš li to? — Efendijo, kad mi tako govoriš, ja to ne mogu oboriti ni jednom riječju. Sto misliš što su članovi moje obitelji mogli zatim učiniti? — Pretpostavivši da su moja nasludivanja tačn% oni su se ubrzo odselili iz Damaska. Nisu imali povjerenja u mir koji je iznuđen silom, što je moglo '.ako dovesti do novoga, još vedega krvoprolida. Zašto da se baš tvoj tast osjeda sigurniji od drugih šiita ili Evropljana? Bembaša se nemirno pomicao na stolcu. B'lo je pravo čudo da sam nikad nije nadošao na te misli na koje sam ja nadošao. Napokon mi odgovori: — Čuj, efendijo, sad ni sam ne vjerujem u to da je moj tast, ako nisu svi bili poubijani, ostao u Damasku dulje nego što je to bilo prijeko potrebno. — I ti si uvjeren da bi mirza Sibil poveo sa sobom samo svoju ženu? — Ne, on bi svakako poveo i moju ženu i moju djecu. — Ali kamo? — Tko bi to mogao znati? — Tačno je da nitko ne bi mogao znati, ali bar mogao naslutiti. Razmisli malo! — Hm! Ja bih. na njegovom mjestu svakako otputovao u Bejrut, jer je on ranije stanovao ondje i ondje bio sretan. — Na njegovom mjestu^ja to ne bih učinio, jer je upravo u Bejrutu pobuna bila najžešda i najraširenija. Prilike su se smirile samo zato jer su vlasti upotrijebile silu. Bejrut leži usred toga opasnog područja. Izbije li ponovo buna, dalo se sa sigurnošdu pretpostaviti da de opet početi ondje. Ako je mirza Sibil otputovao iz Damaska bojedi se da bi se ondje moglo ponoviti krvoprolide, onda s'gurno nede podi onamo gdje de najprije izbiti rtova nesreda. — Efendijo, zapažam da si ti nekako sveznajudi! — Nemoj pretjerivati! Ja se samo služim svojim zdravim ljudskim razborom i izvlačim zaključke iz činjenica. — Reci mi onda kamo je mirza Sibil mogao podi, ako nije otišao u Bejrut? — o bembašo, tome se pitanju zaista moram začuditi! — Psja krew! Tu nema što da se čudiš! Priznao li ti to ili ne priznao, ipak je potrebno malo biti sveznajudi da se takve stvari pogode. Svatko može nešto izračunati, ako raspolaže brojevima određenim za tu stvar. Što pak ima onaj koji treba da nešto pogodi?

112 — Onda nedemo pogađati, nego demo izračunati. I mi ovdje imamo brojke iako se one ne sastoje od jedinica, desetica ili ništica, ved od činjenica. — Izražavaš se učeno, efendijo! To ja ne razumijem. — Odmah deš razumjeti ako ti navedem primjer. Ti se ovdje osjedaš nesretnim i volio bi otidi odavde. Kad bi to mogao učiniti, i kad te ništa u tome ne bi priječilo, koje bi mjesto i koju zemlju odabrao? — Kakva li pitanja! Otišao bih u Buluniju,1 jer sam rođen Bulunj2. O tome ne može biti nikakve sumnje. — Nikakve sumnje? — upitah nasmijavši se. — A ti ipak gajiš sumnju u koju zemlju bi mogao podi tvoj tast. — Mašalah! Da, to je zaista čudo! Efendijo, ti me zaista umiješ uhvatiti! — No, što kažeš sada? — Mirza Sibil otišao je u Perziju, jer je rnogao otidi samo u Perziju bududi da je rođeni Perzijanac. Nesreda što ju je doživio u stranoj zemlji, u inozemstvu, morala ga je potjerati onamo kamo srce vuče čovjeka sve do posljednjeg dana njegova života, naime u njegovu domovinu. A ja stanujem ved tako dugo i tako blizu granici te zemlje, a nisam došao na pomisao na koju si me ti sada naveo! Koliko sam samo mogao istraživati, iako ne sam — jer nisam smio odavde — ali ono bar po drug:m ljudima! Možda bih pronašao one koje sam smatrao izgubljenima. O efendijo, što sam ja to propustio? To ne mogu sebi oprostiti! — Smiri se! Kako se čini, mi smo sad zamijenili naša gledišta? Ti si poprimio moje, a meni si prepustio svoje. 1 Poljska ' Poljak — Kako to? — Maločas nisi htio ni da čuješ za neku nadu, dok sam ja pokušavao da ti u srce ulijem prvu zraku nade. Sad se čini da u tebi više nema tuge, ved da u tebi živi samo nada pa te moram opet dovesti do tvojih prijašnjih sumnji. — Nemoj to činiti, efendijo, molim te! Ti ni ne slutiš koliko si me usredio time što si iz moga sjedanja otro krv moje obitelji za koju sam smatrao da je prolivena. — Varaš se. Ja nisam zbrisao te krvave tragove, jer bih se s takvom namjerom ogriješio o tebe. Nisam bio nakanio da u tebi probudim puno uvjerenje, jer kad bi se ono kasnije pokazalo kao varava slika, tvoja bi se tuga morala udvostručiti. Ja sam ti, kao što sam ti ved rekao, želio dati samo tračak nade koji de prekinuti tvoju krutu ravnodušnost prema životu. Ti pak skačeš odmah s jednog pretjerivanja u drugo, pa smatraš sigurnošdu ono što je u najboljem slučaju samo mogude. Čuvaj se! Ja du ti sad iznijeti uvjerljive razloge da su tvoji dragi umoreni.

113 — Ne! Ne čini toga! — odbije me on. — Ja i previše dobro poznam te razloge. Oni su ubili u meni svu životnu radost, pa mi onemogudili da i najmanje uživam u životu. Obedajem ti da se nedu pretjerano nadati. Zadajem ti riječ da du se kretati između nade i bojazni, sve dok jedno ili drugo ne postane sigurnošdu. ' — To je pravi postupak. Vjeruj mi da sam ja, budedi u tebi tu nadu, bio potpuno svjestan svoje odgovornosti, no ipak sam se usudio da to učinim slušajudi jedan unutarnji glas. Taj me glas još nikada nije prevario, osim ako ga ne bih krivo razumio. On me je često spasio iz teških opasnosti i pomogao mi da riješim zadade za koje bih inače bio preslab. Ne vjerujem ni da sam danas krivo shvatio taj glas, ali te ipak oporninjem da ne očekuješ više nego što ti može dati jedna takva mogudnost. — Hvala ti, efendijo! Bit du tako oprezan kao što ti želiš. Ali taj tračak koji je ved počeo zagrijavati moje staro umorno srce ne puštam više iz ruku. A sad mi dopusti da o tome više ne govorimo. Hodeš. Veoma sam ga dobro razumio. U njemu se rodilo nešto, jedna iskra nade koja mu je obedavala takvu radost i toliku sredu da ga je ved i sama pomisao na nju ispunjavala ushidenjem. Htio je da najprije to sačuva u sebi, dok se sve u njemu ne pročisti i slegne. Zato sam mu odgovorio: — Imaš pravo! Osim toga ved je i kasno. Pođimo na spavanje. — Ne, to ne, nikako ne! Ako se radi o meni, onda demo ovdje dočekati zoru. Zamisli samo da ja ovdje živim u krajnjoj osamljenosti i da moram tvoju prisutnost iskoristiti što više mogu, te što više uživati u njoj. Popodne mi nisi još mogao redi kako deš dugo ostati u Bagdadu, ali možda si se u tom pogledu u međuvremenu ved odlučio. — Sutra demo odjahati. — Zar ved tako brzo? — prekinu me Dozorca. -Efendijo, molim te nemoj mi to učiniti! — Nisi mi dopustio da završim rečenicu. Htio sam ti redi da demo sutra odjahati ali da demo iie ubrao vratiti. — To ved bolje zvuči. Ali zašto želiš ved sutra otidi? Morate se odmoriti od putovanja. — Naprotiv! Moramo se malo pokrenuti. Mi smo za vrijeme cijeloga puta morali sjediti na keleku, pa iako ne bismo mogli redi da nas je to umorilo, ipak moramo imati obzira i prema našim konjima. Te vatrene životinje morale su neprekidno mirno stajati, a ti kao stručnjak moraš znati da ih ne smijemo duije ostaviti da stoje. — To priznajem, no vi biste ipak mogli na njima izjahati samo na dulju šetnju. — Imamo razloga da to ne učinimo. Ved sam ti rekao da se moramo čuvati neprijatelja. Mi ih se doduše nipošto ne bojimo, ali je uvijek bolje izbjegavati, zlo nego ga izazivati. — Kamo želite pojahati? — U Birs Nimrud. Pitanja koja sam ti postavio nemaju uostalom nikakve veze s tim planom. Kad smo te ono prije nekoliko godina ostavili proživjeti smo ondje tako teško vrijeme da nam je taj kraj za cio

114 život ostao nezaboravan. Bududi da se dakle nalazimo u Bagdadu, otidi demo opet onamo da posjetimo te predjele. — Veliš da ste preživjeli teško vrijeme. Sto ste to doživjeli? Smijem li to doznati? Hodeš li mi ispripovjediti? Tek što je stari Poljak izrekao riječ ispripovjedi-ti, kad se moj Halef brzo umiješa: — Nemoj, bembašo, tu molbu upraviti mojem efendiji, ved je upravi meni. On ne voli da iz svojih usta odmota beskrajno dugačko devino uže takve pripovijesti, a bude li na to prisiljen, on ga pregrize prije nego što se uže odmotalo, i proguta kraj ondje, gdje bi ovaj mogao nanijeti najvedu štetu njegovom zdravlju. Mene je pak Alah nadario nerazgrizivim uzetom, pa ono što sam jednom započeo običavam uvijek dovesti do kraja, gdje više nema što da se kaže. Zato se izjavljujem spremnim da ti saopdim sve što želiš znati. Nadam se da se nitko tome ne protivi. Pod tim „nitko" bio sam mišljen ja. Poznavao sam užitak koji sam priređivao malom Halef u, kad mu he bih uskratio dopuštenje da pripovijeda pa sam mu to uskradivao zaista samo kad bi se radilo o nekom posve stvarnom izvještaju što sam ga sam morao dati. Halef je naprotiv volio svoje pripovijedanje iskititi, pa iako je takva sklonost zajednička svim Istočnjaci-ma, Halef je njome bio tako bogato nadaren da sam često bio prisiljen da prekinem njegovo pretjerano hvalenje. Uostalom, iskreno moram priznati da sam ga i sam volio slušati, jer je bio zaista dobar pripovjedač pa je svoje pripovijedanje dotjerivao s toliko humora da sam u tome upravo uživao. Bududi da nisam odmah odgovorio na njegovo pitanje, protumačio je moju šutnju kao pristanak, i odmah počeo* pripovijedati, što je potrajalo pun sat i meni pružilo nov dokaz njegove umjetnosti kojom je umio čak i tužne zgode, kao što je to bilo umorstvo naših suputnika, i naše oboljenje od kuge, prikazati tako da je do posljednje riječi privlačio pažnju slušalaca. Kad je završio, Halef doda na njemu svojstven način: — Kako vidite, nisu nas požderali ni neprijatelji, niti nas je progutalo ždrijelo kuge. Alah nas je sačuvao za daljnja velika djela, o kojima du možda modi drugom prilikom pripovijedati, čim opet. budem raspoložen da vam o tome govorim. Sad vam želim samo još redi da namjeravamo odjahati u Perziju, kako bismo povedali slavu koju naša imena ondje ved odavno imaju. Bude li nam se prohtjelo, spremni smo da se borimo s cijelom vojskom tamošnjega vladara pa da ga, ako nas omjeri samo jednim mrkim pogledom, iskorijenimovs lica zemlje zajedno s čitavim njegovim haremom. Sto de se nakon toga dogoditi, naime hodemo li odande odjahati u Amiriku1 ili Usterali,2 to mora zasad ostati naša tajna koju- nipošto ne smijemo odati. Sigurno je da de vijesti o našim dijelima doprijeti do vas prije nego što se mi vratimo u šatore Hadedina. Neka vam Alah dotad sačuva snagu i razbor tijela i duše kako biste moju pripovijest o lome mogli primiti s istim onim udivljenjem s kojim ste saslušali i ovu današnju. Nakon toga zanosnog završetka napunio je Halef lulu i stao pušiti beskrajno zadovoljan time što njegovu govorljivost nisam zakinuo za namjeravam uspjeh, prekidajudi ga u govoru. Onbaši je svoje oduševljenje izražavao dubokim roptavim disanjem i kao da nije nalazio riječi. Njegov je gospodar cijelu stvar prihvatio treznije, rekavši:

115 — Vi ste zaista proživjeli teške stvari, pa zato na mogu shvatiti što vas može još mamiti da ponovo posjetite ta mjesta. Ja na primjer ne bih nikad viša želio vidjeti Birs Nimrud, ako me tamo silom ne natjeraju. — To si ti — dobaci Halef — ali mi smo ljudi drugog kova. Kad bismo mi doživjeli ono što je snašlo tebe i tvoga onbašija, mi bismo odmah narednih dana ponovo pošli onamo da razrušimo to gnijezdo i da ga izravnamo sa zemljom. — Da golemi Birs Nimrud izravnate sa zemljom? — A zašto ne? Zar možda misliš da to ne bismo mogli učiniti? Uostalom, to ne bi bilo ni potrebno, jer se mi na vašem mjestu ne bismo dali zatvoriti, ne bismo položili zakletvu i ne bismo potpisali doznaku. 1 Amerika s Australija — Lako je tebi sada to tvrditi kad niste bili na našem mjestu. — Varaš se, jer ne poznaš ni mene ni moga sidija. Sto bi taj Sefir o kojem si pripovijedao bio prema njemu? Pa da je ne znam kako snažan i lukav i hrabar, ipak mu to ne bi ništa koristilo protiv snage, mudrosti i smionosti moga sidija, a pogotovu ne protiv moje. Mi smo svladali posve drukčije ljude nego što je taj Perzijanac. Volio bih da nas on zatvori u Birs Nimrud! Ubrzo bi doznao kako smo se hitro umjeli osloboditi da ga oborimo u prah svojim podrugljivim smijehom. Hadži nije promislio da bi te riječi mogle povrijediti bembašu. Isto tako nije ni slutio kako de se njegovo hvalisanje ubrzo ostvariti. Umirio sam se kad je Poljak mirno odgovorio: — Neka vas Alah očuva toga da ikad dođete u takav položaj! I najjači i najmudriji čovjek ne može kad je svezan ništa poduzeti protiv svojega neprijatelja, a vaši neprijatelji .. . ah, ta vi ste mi htjeli redi tko su oni! — Da, doznat deš to i začudit deš se, kad čuješ kako smo ih se lukavo i lako riješili. Hodeš li ti to možda ispripovjedati, sidi? — Nedu — rekoh. — Imaš pravo — samosvjesno nadoveže mališan. — Tko želi pripovijedati o takvoj stvari mora imati otvorena usta, pokretljivi jezik, prodirni razbor i veliku dubljinu uma, te istodobno veliku umjetnost, da počne i završi upravo na pravom mjestu. S tim znanjem ' i tom vještinom raspolaže- međutim, vrlo malo ljudi, a ako toga nema, onda se nitko nede začuditi da se najljepše gradivo za pripovijedanje pretvara u staro, raz-derano i slomljeno sedlo na koje nitko ne može uzjahati. Sad du dakle početi a vi me pobožno slušajte! Razumije se samo po sebi da je Halef našem susretu s Peder-i-baharatom dodao nekoliko pustolovnih pojedinosti koje uopde nisu postojale. Isto je tako neminovno bilo da je doduše mene hvalio, ali da sebe nije nipošto zaboravio. On je to, kako- je poznato, obično činio tako da je sebe prikazivao kao moga savjetnika i zaštitnika. Na kraju je još dobacio:

116 — Kažem ti, o bembašo, da je takav korbač pravi pojam pobjedničke neodoljivosti! Ja se bez biča nikad ne bih spustio u Birs Nimrud. Da ste sa sobom ponijeli bič, bila bi vas pratila naklonost sudbine, pa biste odande opet izašli kao slobodni ljudi. Dozorca nije na tu opomenu ništa odgovorio, ved ine upita: — I ti sad misliš, efendijo, da de te ti Perzijanci potražiti ovdje u Bagdadu? — Ako uopde dođu ovamo, oni de to sigurno učiniti. — odgovorili mu. — I zato želiš ved sutra odjahati? — Ne samo zato, jer sam ti ved rekao da ih se ja doduše klonim, ali da ih se ne bojim. Nemam nikakva razloga da ostanem ovdje. — Zar moja molba nije dovoljan razloga za tebe? — Nije, jer demo se vratiti. Onda demo imati razloga da ostanemo, jer pred nama leži put od više dana, prije kojega se moramo odmoriti. — Onda nedu više navaljivati, ali te molim da kod Birs Nimruda ne poduzmeš ništa što bi mi moglo naškoditi. Ved. sam obedao da du ti učiniti po želji, pa se možeš pouzdati u to da du održati riječ. Prvobitno sam namjeravao posjetiti samo ona mjesta uz koja su me vezale uspomene, ali iskreno priznajem da me je bembašina vijest potaknula da malo više pažnje posvetim Birs Nimrudu. Odavno sam znao da se u njemu nalaze hodnici u koje su istraživači ved često pokušali prodrijeti. Kasnije su ti pokušaji obustavljeni jer su u mnogo prilika nesretno* svršili. Podzemne su prostorije u kojima se nalazio Poljak to više pobudile moju radoznalost, jer se na njih odnosio i crtež u mojoj bilježnici. Htio sam ih istražiti ali nisam Dozorci o tome ništa rekao. Razumljivo je da sam odlučio da nedu poduzeti ništa što bi moglo njemu naškoditi. Više nije bilo ni govora o tome da bismo cijelu nod ostali budni. Malo nakon ponodi pogledasmo što rade naši konji, a zatim legosmo na počinak. U HILE Od Bagdada do Hilea. računa se tri nepuna dana putovanja. Sa svojim brzim konjima nismo trebali toliko, pa zato nismo krenuli na put ved prije podne. Naprotiv, jednako kao prije mnogo godina, pustili smo da prođe najveda vrudina i pojahali zatim, oprostivši se od Dozorce i njegovog debelog onbašija, uz rijeku, pa preko mosta, na desnu obalu Tigrisa. Kad smo se odande osvrnuli, grad je, jednako kao i nekod, svjetlucao u odrazu sunčanoga sjaja. Lijevo smo ugledali narodni vrt i zgrade karantene, malo dalje tvrđavicu, a tik uz rijeku vladinu palaču. Lijevo je ležalo predgrađe sa starom medresom od Mosianci-ra. Zatim se pružalo more kuda iznad kojih su

117 se uzdizali minareti i kupole mošeja, a iznad svega toga prostirala se maglica i tanki oblak prašine, značajni za Bagdad. Odavde krenusmo prema kanalu Ošah, a kad smo i njega prešli, ugledasmo pred sobom otvorenu pustinju. Da, ta je krajina bila pustinja. Ondje gdje su se, nema tome tako dugo, redali jedan Vrt za drugim, gdje su se njihale tisude palmi, mirisalo cvijede i sjalo divno vode, pruža se sada prema zapadu, sve do obala Eufrata, nepregledna prazna pustinja. Naš nas je put vodio kroz pustinju najprije do han Asada, a zatim do han Bir Nusta, do* kojega smo stigli u predvečerje. Nismo kanili prenoditi u hanu zbog gamadi. Zašli smo samo u nj da napojimo konje, a onda odjahali još komad puta prema hanu Iskende-rije. U pustinji smo sjahali, i zabili u zemlju kolčide, zavezali o njih naše konje i rasprostrli pokrivače da legnemo na njih. Dosad nismo naišli ni na kojeg šiitskog hodočasnika, a ni na karavanu mrtvih, no ipak je Halef, kad smo sjeli jedan kraj drugoga, rekao: — Sidi, ne mirišeš li ništa? Meni je upravo tako kao da se nalazimo u kužnom dahu karavane mrtvih. Zar tebi nije isto tako? — Da, upravo tako — potvrdio. — Na naše njušne živce djeluje sjedanje. Ne samo što upravo vidim gdje kraj mene prolazi mrtvačka karavana ved je uistinu njušim. Ono vrijeme bilo je tako strašno da nije čudo kako naši nosovi još ni danas nisu zaboravili zadah lešina koji im je svojedobno tako naudio. Sto smo doživjeli s mrtvačkom karavanom ved sam ispripovjedio, pa ne moram ponavljati. Ipak je sve to još jednom u duhu prošlo ispred nas kad smo sada nakon mnogo godina sjedili u nodnoj osamljenosti uz isti put kojim smo onda projahali. Sjedanje nam je posve jasno nacrtalo nekadanje događaje, pa nam se zato i učinilo da jasno osjedamo one strašne „miomirise raja". Znali smo da je to samo zabluda, jer je zrak bio svjež i čist, obedavajudi nam san koji de nas okrijepiti. Pojeli smo jednostavnu večeru, pobrinuli se za konje, a zatim se zajedno sa svojim puškama za-vismo u pokrivače i sklopismo oči. Mogli smo se mirno prepustiti snu, jer je moj san lagan pa se mogu u njega pouzdati, a osim toga oba su naša vranca bila dresirana tako da njiskanjem odaju svakoga tko nam se pokuša približiti. Prislonjen uza svog pastuha, komu sam u uho rekao običaj enu suru, ubrzo sam zaspao i nisam se probudio prije dok ne osjetih oštru jutarnju studen. Bududi da ovdje nije uz put bilo vode, mogli smo naše konje napojiti tek u hanu Iskenderiji. Uzjahali smo dakle i krenuli najprije prema tome cilju. Ovdje se pod ''Jači han razumije ono što se na zapadu ne baš posve pravilno naziva karavanserajem. Hanovi ili kanovi između Bagdada i ruševina Babilona svi su gotovo jednako građeni. Sagradila ih je Perzija da bi pomogla hodočasnicima, pa je svaki od njih sačinjavao malu tvrđavu okruženu zidovima koji su imali pružiti dovoljno zaštite protiv eventualnih napadaja Beduina. Ispod tornja koji je omogudavao da se nadaleko razgleda pustinja, ulazilo se kroz čvrsta vrata u dvorište okruženo sobama sa svedenim stropovima. U sredini dvorišta uzdiže se platforma na kojoj gosti nodu spavaju. Odostraga se nalaze staje za konje i deve. Nodenje u takvom hanu je besplatno, ali putnik navikao na čistodu mora to nodenje zbog brojne gamadi skupo platiti. Ono* pogotovu postaje odvratnim ako putnika za vrijeme boravka u hanu zadesi ta nesreda da istodobno stigne i karavana s lešinama, pa se

118 smrdljivi lijesovi istovare pred njim. Makar odmah pobjegao, pa se zaustavio tek na Sjevernom polu, ipak može biti siguran da de njegov izmučeni nos i tamo na vječitom ledu osjetiti zadah lešina. Nakon dva sata stigli smo do hana i ujahali kroz vrata. Ovaj han bio je dovoljno velik, da se u njemu smjeste stotine ljudi i životinja, ali je toga dana bilo u njemu malo gostiju. Svi prisutni nam posvetiše živu pažnju koja se doduše nije odnosila na nas, nego na naše konje. Svi su se oko njih nagurali da ih promotre, Mičudi od udivljenja. Bududi da nas je to smetalo, obratih se nadgledniku koji nas je za bakšiš oslobodio nasrtljivaca. Kad smo sjahali na bunaru, ved su se ondje nalazila dva čovjeka koji su napajali konje. Nismo ih htjeli smetati, ved počekasmo dok dovrše. Dok smo ih tako promatrali, opazio sam na prstu jednoga od njih srebrni prsten koji mi je udario u oči. Oštrije sam pogledao onamo i opazio da ima osmerokutnu ploču. Gradio sam se kao da želim pogledati dolje u vodu da ustanovim hode lije i za nas biti dovoljno, ali sam pri tome tačno promotrio njegovu ruku. Da, bio je to prsten silana. Napis na njemu sastojao se od ilova „sa" povezanog sa slovom „lam" a iznad toga nalazio se tešdid1 koji sam jasno razabrao, premda je bio sitan. Prikriveno sam pogledao i ruku drugog čovjeka, pa sam opazio da i on nosi isti prsten na istom prstu. Ta su dva čovjeka dakle bili silani.' 1 znak udvostručenja Uto mi nadođe misao ne bi li to bila dobra prilika da okušam djelovanje našega prstena. Sad kad to pripovijedam i kad poznam sve što se kasnije dogodilo, znam da je izvođenje te misli bilo vrlo neoprezno. Vrativši se Halefu, izvukoh iz džepa prstenje što sam ga oduzeo Peder-i-baharatu i njegovim pratiocima, stavio* zlatan prsten na prst, a Hadžiju dao jedan srebrni prsten, rekavši mu: — Stavi neopazice taj prsten na prst! Ti su ljudi silani. ¦ Radoznao sam što de učiniti kad opaze naše prstenje. — Mašalah! To je dobra misao! — tiho se nasmije dok su mu oči radosno bljesnule. — Možda de nam taj susret donijeti pustolovinu o kojoj možemo onda kasnije pripovijedati. Ako me nešto upitaju, ja du im redi — da ... — Ništa im nedeš redi! — prekidoh ga. — Prepusti meni da ja govorim. Ne znamo šta demo doznati pa moramo dakle biti oprezni. A sad pripazi i nemoj se nespretno vladati! — Zar ja? Nespretno? — povrijeđeno de on. — Sidi, zar si ti mene, svog prijatelja i zaštitnika, ikada vidio nespretnog? Zar bi moja Hana, najljupkija od svih divnih ruža i katarinčica iz djevojačkog raja ikada mene odabrala-kao muža svojega srca da sam nespretan . .. Dalje nisam čuo njegove riječi, jer sam brzo napunio svoj čibuk, pošao do ona dva čovjeka i zamolio jednoga od njih koji je pušio: — Duhan je hrana duše, a njegov dim uzdiže misli sa zemlje. Nemam vatre pa te molim da razveseliš moje srce.

119 Takvoj uljudnoj molbi nije mogao izbjedi. Pretpostavio sam da de se poslužiti kresivom koje je u tim krajevima bilo uobičajeno. Međutim on je izvukao iza pojasa žigice i jednu upalio. Ta neznatna okolnost bila je za mene ipak važna, jer mi je dala osnovu za zaključke koje inače ne bih mogao izvudi. Bio je tako uljudan da mi vatru položi na duhan. To sam iskoristio da čibuk pridržim tako da je njegov pogled morao zapeti na prstenu na mome prstu. Dogodilo se dakle ono što sam i očekivao. Opazio je prsten, od iznenađenja ispustio zapaljenu žigicu i viknuo: — Abaraka 'lan — blagoslovljen bog! Što to vidim na tvojoj ruci? Ja sam u znak opomene podigao ruku i ispitljivo se ogledao. On tiho doda: — Oprosti mi, gospodaru! Toliko sam se iznenadio što te ved ovdje nalazim da umalo što nisam zaboravio nužan oprez! On me je dakle smatrao nekim koga je zapravo drugdje morao tražiti. Sad sam morao postupiti veoma spretno. — Gdje si mislio da deš me nadi? — U Bagdadu, a ni tamo^ nisi mogao stidi nego tek jučer. — Pogodio si, ali ja se ondje nisam uopde zadržavao. — Jesu li ti odmah predali Selirovu poruku? — Jesu. Sefir! Riječ je djelovala na mene kao električni udar. Sefir je bio ovdje! Je li to bio isti Sefir o kojemu je pripovijedao bembaša? Gdje se nalazi? Što kani? Na što se odnosila njegova uputa? Tko i što je taj čovjek kojim.su me sada smatrali? Sva ta pitanja i još mnogo drugih prošla su mi sad glavom. Možda bi moglo" to uspjeti da ih njega izmamim prave odgovore. Taj čovjek pogleda sad ispitljivo Halefa, opazi na njegovoj ruci srebrni prsten te me onda ponizno upita: — Oprosti, gospodaru, ako se usuđujem da te upitam: je li taj čovjek možda onaj Aftab za kojega mi je Sefir rekao da te prati. — Tako je! — potvrdih vidjevši da me taj čovjek smatra Peder-i-baharatom. — Ti si se za vrijeme svoga putovanja nazivao Kasim-mirza? — Kasim-mirza je moje sadanje ime — potvrdih mu. Peder-i-baharat se i prema meni poslužio tim imenom. On je dakle zauzimao položaj na čelu sila, zbog čega sam sad poprimio dostojanstveno držanje i stao govoriti kao pretpostavljeni. Da ne bih dugo ostao u neizvjesnosti, odmah nadovezah pitanje: — Sefir te je dakle poslao u Bagdad da me ondje potražiš?

120 — Jeste, o gospodaru. — I dao ti je poruku za mene? — Jeste, gospodaru. — To „jeste, gospodaru" moglo mi je lako postati opasno, ako sam ja uvijek morao stavljati pitanje, a od njega dobivati samo takve kratke odgovore. Zato ga upitah oštrije: — Kakva je to vijest? Govori! Ne volim postavljati nepotrebna pitanja. — Oprosti, gospodaru, ai: je Sefir veoma strog prema nama. Mi smijemo odgovoriti samo ako nas nešto pitaju, a i tada moramo biti što kradi. Trebao sam ti poručiti da ne ostaneš u Bagdadu, ved da odmah dođeš. — Zašto? — Lešine de ubrzo stidi. Ne dovode ih karavanskim putem, ved su zbog vede sigurnosti na Nehr Sersaru otpremljene u Eufrat, niz koji se spuštaju kelekima. — A kamo? Dobaci mi začuđeni pogled. — To ti moraš znati bolje od mene, gospodaru! Eto, tako sam ipak pobudio njegovu sumnju. Brzo sam dakle ispravio: — Ja dakako poznam obično mjesto, ali sam pomislio da je Sefir možda za ovu pošiljku zbog vede sigurnosti odredio koje drugo mjesto. — Dosadanje je mjesto najbolje koje postoji. Nema dakle nikakvoga razloga da se odabere koje drugo mjesto. Upitao sam se sam u sebi o kakvom se transportu zapravo radi. O lešinama! Tu je riječ neobično naglasio. Sigurno dakle nije mislio prave lešine. Ali što drugo? Zar su se možda silani služili kakvim potajnim jezikom? Htio sam to ustanoviti pa sam zato upitao, premda sam se pri tome izlagao opasnosti da ponovo pogriješim. — Znaš li kakve su lešine ovaj put? Pri tome sam riječ lešine naglasio isto tako kao on maločas. Nije posumnjao, ved mi je povjerljivo odgovorio: — Ako ti to ne znaš, onda to sigurno ne zna još ni Sefir. Čovjek koji ih šalje sigurno ima razloga da to čuva kao tajnu. Te su lešine međutim samo jedno od onoga, što ti imam redi. Ima tu još nešto drugo što se čini mnogo važnijim. — A što to?

121 — Karavan, — Kakav? — To moraš ti najbolje znati! Činilo se da opet želi posumnjati, pa zato oštro rekoh: — Govori uljudnije, jer du ti inače pokazati kako imaš sa mnom razgovarati! Dakako da ja to najbolje znam, ali ti govoriš o jednoj karavani opdenito, a bududi da imamo često posla s karavanama, mogao si ovaj puta misliti običnu karavanu, a ne onu o ^ojoj se posebno radi. Ako nisi dovoljno pametan da to shvatiš i ako ubudude ne budeš mogao jasnije govoriti, ja du zatražiti od Sefira da mi za slični slučaj pošalje drugog glasnika koji je manje glup i uljudniji. Sil sav klonu od prepasti i zamoli me: — Ne čini toga, gospodaru! Ti znaš što bi me to stajalo. Nisam mislio nijednu drugu karavanu, ved samo karvan-i-piškidmet baši1, o čijem si odlasku ti obavijestio Sefira. — Hudara šukr!2 Sad postaješ jasniji. Savjetujem ti da takav i ostaneš, jer glasnika koji govori u zagonetkama i ne umije otvoriti usta, takvoga glasnika ne trebamo. Da, ja sam Sefira obavijestio o njoj. Sto mi on poručuje?• — Sefir je izaslao izvidnike koji su mu javili da de karavana još danas ili sutra stidi u Bagdad. Ti bi je mogao slučajno sresti, i ljudi iz karavane mogli bi 1 karavana 2 perzijski: vrhovnog komornika hvala bogu! te prepoznati. Zato treba da brzo odjašeš iz Bagdada i da požuriš k njemu. To sam ti imao poručiti. — Bududi da si me na sredu susreo ved ovdje, ne moraš odjahati u Bagdad. To de vam dobro dodi. Vratit dete se dakle k njemu sa mnom. Rekao sam to kao zapovijed, premda sam u sebi želio da mi se ti ljudi izgube što prije iz vida. Budem li ih morao povesti sa sobom, izvrgavao sam sebe i Halefa slučajnostima koje su nam mogle biti neugodne. Obradovao sam se dakle kad je brzo odgovorio: — Oprosti, gospodaru, da te ne možemo pratiti, jer moramo i prijeko u Madain. — U Madain? Dakle ne samo u Bagdad k meni? — Ne. Mi smo morali najprije potražiti tebe, a zatim odjahati niz Tigris u Madain. To bi nas najprije odvelo ovamo gore, a zatim tamo prijeko opet dolje, dugačak put, koji možemo tako skratiti da ved odavde odjašemo. ravno u Madain. — Hodete li se vratiti Sefiru?

122 — Nedemo. Moramo, nadalje, prije nego što se vratimo, odnijeti važnu Sefirovu vijest u Kut el Amaru. Činilo se da taj Sefir održava veoma rasprostranjene veze. To me se uostalom nije ništa ticalo, pa mi je to u ovom času moglo biti samo drago. Odavde u Madain bilo je osam sati puta, odande u Kut al Amaru dvanaest sati, a iz Kut el Amare do ruševina Babilona, gdje se prema mom nasludivanju morao nalaziti Sefir, opet četrnaest sati. Ma kako se ta dva silana požurila na svojim ne odviše snažnim konjima, ipak su put morali prekidati da jedu i spavaju, pa prema tome nisu mogli, kako sam prosudio prema njihovoj vanjštini, stidi do Sefira prije dva i pol dana. Do toga demo se vremena mi, bududi da smo htjeli samo ukratko pohoditi neka mjesta, ved davno vradati u Bagdad, pa se nismo trebali bojati da demo ih sresti. To me je toliko smirilo da sam se usudio izredi prilično neovlašteno pitanje: — Kakvu poruku nosite u Madain i Kurt el Amaru? — Nemoj nam zamjeriti, gospodaru, ali to moramo prešutjeti. — I prema meni? — Prema svakome, a bududi da Sefir nije kod tebe učinio iznimku, moramo smatrati da si i time obuhvaden. — Tako.je pravo! To mi se kod vas sviđa! Čovjek ne smije ni za volju pretpostavljenoga odstupiti od svoje dužnosti. Je li vam Sefir označio određeno mjesto gdje bih se imao sastati s njime? — Ti ga znaš, gospodaru! — Dakako! Ali se on ne zadržava neprekidno ondje, pa vam je mogao redi gdje bih 'ga u takvom slučaju mogao još pronadi. — Ne bude V ondje, onda moraš počekati na njega. Guštara tamariska iznad Hilea dovoljno je velika i gusta da sakrije tebe i sve one koje deš ondje nadi. Ni danas tamo nitko ne zalazi, otkad je ondje počinjeno veliko umorstvo. Treba idi gotovo dva sata preko vrudega pijeska, a svi stanovnici Hilea vjeruju da se duhovi ubijenih ljudi onuda šuljaju danju i nodu. Ondje si, gospodaru, sigurniji nego u Ibrahimovom1 krilu. — Dobro! Vi mi dakle nemate više ništa javiti? — Baš ništa — ili ipak nešto? Dosjetio sam se. Sefir je rekao da ti nešto još ne znaš pa da bi te to neznanje moglo putem možda zavesti na kakvu pogrešku. On je naime zbog karavane-i-piškidmet bašija stupio u vezu s Gasajima. Njihova se četica raspršila ovdje, pa se, da ne pobudi sumnje, izdaju za Solaibe. To treba da ti kažemo. Sad ti pak zaista nemamo više ništa redi, gospodaru! — Dobro! Zadovoljan sam s vama i zaslužili ste bakšiš. Dobit dete ga od mene kad se budemo ponovo sreli u Hileu. Kad ste krenuli odande? — Sinod. — Onda dete se u Madainu morati čestito naspavati. Nemojte dakle krzmati, ved se požurite da što prije stignete onamo.

123 — Krenut demo odmah, jer su nam konji napojeni i tu nemamo više nikakva posla. Alah bio s tobom! Dour-i ser-et bigar-der, - aga2 — kružit du oko tvoje glave, ago. 1 Abraham Uljudna perzijska fraza; upotrebljava se u razgovoru s osobama viših staleža Vinuli su se u sedla 1 izjahali kroz vrata. Halef je poveo naše konje do vode i dok ih je napajao, veselo mi i lukavo namigne. — Alah stvara bistre glave i mračne glave. Tvoja sjaji poput sunca na nebu, a njihove su povijane mrakom nerazbora, tako da u dubine njihove mudrosti gledam kao u mračni zdenac u kojem se ne može pronadi ni kapljica vode. Tvoje ih je oko progledalo kao što sunce gleda kroz staklene ploče. Oni su te naprotiv smatrali nekim drugim čovjekom. Oni su tako naivno isprepleli tri ličnosti da ih ni ja više ne raza-znajem, premda sam-Hadži Halef Omar, glasoviti šeik Hadedina od velikog plemena Samar. — Zar ti je to razaznavanje doista tako teško? — upitah nasmiješivši se. — Nije mi lako, sidi, jer nisam razumio sve, bududi da se radilo o tri osobe i četiri mjesta koja sam opet smiješao. Dok se govorilo o tim osobama, moja je duša jahala između Bagdada, Nadaima, Kut el Ama-re i Hilea, amo i tamo, ne nalazedi ulaza u dubine mudrosti koja je tekla preko tvojih usana. — Ne radi se o tri osobe ved samo o dvije. — Ne, radi se o tri osobe. Ti, Sefir i Peder-i-baha-rat. Vi ste tri -osobe i ti to sigurno nedeš poredi. Ti su ljudi toliko izmiješani da ja više ne znam jesi li ti Peder-i-baharat ili taj Sefir, ili je Sefir ti, ili si ti Sefir, ili je pak Sefir onaj Peder-i-baharat. S kime te zapravo zamjenjuju i kako treba da počnem da odijelim tebe od njega, a vas dvojicu onda od tredega. — Sil me je smatrao Peder-i-baharatom. To si morao razumjeti. — Peder-i-baharatom? Ako je to učinio, onda ga nikako nisam mogao razumjeti, jer pri tome nema nikakve pameti. Tko tebe, glasovitog efendiju Karu Ben Nemzija smatra takvim lopovom, taj je zavrijedio da ga išibaju. Da sam ja shvatio tu njegovu drskost, moj bi korbač izvršio posao o kojem bi leđa toga čovjeka mogla još dugo pripovijedati. Kad si mi to razjasnio, sada shvadam i sve ostalo. Taj Sefir, neprijatelj našeg dobrog bembaše, nalazi se Ji-Hileu. — U blizini Hilea. Njegovo se skrovište nalazi u guštarima tamariska dva sata iznad grada. On je i ondje dobro skriven, jer je put onamo težak, a povrh toga se ljudi boje duhova ubijenih koji navodno ondje lutaju. — Vrlo dobro! To. mi se vanredno sviđa! I ja du onuda lutati, ukazavši mu se kao duh. Sa sobom du povesti još jednog drugog duha, izrađenog od kože potočnog konja. Taj de duh također obilaziti, ali ne vodom ni obalama, ved na njegovim leđima! Sve de dotle obilaziti po tim leđima, dok Sefir i sam ne postane duh, naime duh žalosti i jadikovanja zbog udaraca što ih je dobio od mene, jer je našem dragom bembaši oteo sav novac i njegovo zaposlenje! Sto taj ništarija radi u svojem skrovištu?

124 — Pa čuo si da čeka lešine. — Lešine mu priuštavam! Neka ih pojede na bilo koji način, kako god zaželi, kuhane, pržene, pečene ili odmah svježe iz lijesa. Nije li uostalom bilo govora i o nekoj drugoj karavani? — Jeste, o karvan-i piškidmet baši. — To ne razumijem. Govorim prilično dobro perzijski, no ipak ne znam što znači piškidmet baši. — Ta riječ, isto kao feraš baši1, označava dvorjanina sa šahovog dvora. — Znači dakle visokog službenika koji sada putuje . s karavanom? — Tako je! — Što Sefir namjerava s njime? — Ne znam! — Ne znaš? Sidi, kako si duboko ražalostio moju dušu! Tvoje su oči inače tako oštre, a tvoje uši hvataju sve glasove, počevši od urlika oluje i udarca groma do ljupkog pjevanja sarasira2. Pa ipak su pred tobom ostale skrivene namjere toga Sefira koji je tisudu puta vedi od cvrčka. — Čuti crvčka gdje cvrči i progledati tajne namjere podmukloga zločinca dvije su posve različite stvari. Ne mogu znati što Sefir namjerava s karavanom toga komornika, ali bar mogu naslutiti. — Dobro, a što nasluduješ? 1 vrhovni komornih ! množina od sarsur - cvrćalt — Da je kani napasti pomodu plemena Gasai koje je unajmio. Iz te veze s Gasajima uostalom zaključujem nešto što je za nas možda važno da on ili nema uza se dovoljno silana, ili da ovi ne bi htjeli napasti karavanu, jer nisu razbojnici i ubojice, ved se bave manje zločinačkim zadadama. — Ali Peder-i-baharat je također sil, pa nas je ipak htio ubiti. — On može biti iznimka. Ti si ga udario, a mi znamo da se udarci mogu oprati samo krvlju. — Ne vjerujem da je to iznimka, sidi. Ako Sefir želi napasti komornikovu karavanu, mora od nje očekivati veliki plijen. — Tako je! To se .dade lako shvatiti premda ne znamo ništa sigurno, ved samo nasludujemo. Sve to stoji u vezi s majdana koma1 u Parizu. — U Parizu! Glavnom gradu Franaka?. Majdana koma, u kojoj se pokazuje sve što je stvorio i izradio neki narod? U kakvoj vezi stoji ona sa Sefirom i s na-mjeravanim napadajem? — upita začuđeno Halef. — Sidi, ti si najpametniji čovjek kojega poznajem, ali nikako ne možeš Sefira dovesti u vezu s Parizom i majdana komom.

125 — Ja du to bar pokušati. Šah namjerava naime otputovati u Pariz, da bi pogledao tu majdana komu. Svi njegovi službenici su s time sporazumni, ali svedenstvo se tome protivi. Razumljivo je da šah zna, kao i svaki drugi musliman, kako se ti pobožni ljudi dadu zadobiti: treba ih kupiti. Dovoljno je da se bogato nadari nekoliko mošeja, da se nekim utjecajnim imamima pošalje zvonki pozdrav, a ako i to ne pomogne, onda treba posegnuti za najdjelotvornijim sredstvom koje još nikad nije bilo uzalud okušana. U svete gradove pošalje se karvan-i-rašva2 pa čovjek može biti siguran da uspjeh nede izostati. Svedenstvo iz Mešhed Alija i Kerbele ima velik utjecaj na pristalice šije. — Nastavi, sidi. Sad počinjem shvadati. Upravo si počeo pobjeđivati sumnju koju sam maločas izrekao. — Ovakvu karvan-i-rašvu može šah povjeriti samo veoma prokušanom čovjeku za kojega zna da se u 1 Izložba * karavana podmićivanja njega može pouzdati. Uzevši U obzir prilike koje vladaju na njegovom dvoru, koga poznaje šah tačnije od svojih komornika? Među ljudima svojega povjerenja odabire najpoverljivijega i najpouzdanijega, pa mu predaje« bogate darove, s isto tako važnim ali tajnim nalozima, pa kad se povorka krene na put, možemo je s jednakim pravom nazvati karvan-i-rašva, kao i karvan-i-piškidmet baši, jer joj se na čelu nalazi komornik. — To zvuči vrlo jednostavno — prizna Halef —pa se zaista čudim da to nije meni samome palo na pamet. — Ja razmišljam i dalje, dragi Halefe. Cuo si, da je Peder-i-baharat obavijestio Sefira o toj karavani. On je boravio u Perziji, vjerojatno u glavnom gradu, pa je dočuo za kpmornikove namjere. Putovanje poduzeto na vladarevu zapovijed, a u svrhu da se predaju dragocjeni pokloni, sigurno se čuva kao najveda tajna, pogotovu jer je taj pothvat usmjeren protiv raspoloženja u svedenstvu. Svakako je dakle stajalo mnogo vremena, mnogo pažnje i lukavštine, te mnogo novaca, da se podmiti neki upudeni čovjek ili nekolicina upudenih, trebalo je dakle neobično mnogo žrtava da se prodre u tu tajnu, pa ako sve to nije Pe-der-i-baharatu bilo odviše, mora da se zaista radi o veoma velikoj stvari. Peder-i-baharat je iz Perzije ovamo poslao glasnika, a Sefir je u susret karavani, otpremio izvidnike. Sve su to okolnosti prema kojima možemo zaključiti da je ta karvan-i-piškidmet baši vrlo važna za njih obojicu, vjerojatno još važnija od takozvanih lešina koje de doploviti niz Eufrat. — Je li to važno i za nas, sidi? — Zasad još nije, ali bi u određenim okolnostima moglo postati. Mi se ne namjeravamo sastati s'njima, ni s Peder-i-baharatom ni sa Sefirom. Budemo li se ipak s njima sastali, morat demo biti spremni da nas uvuku u tu tajanstvenu stvar, jer se Sefir nalazi pred nama a Peder-i-baharat iza nas, dok je mjesto na kojemu se žele sastati istodobno isto mjesto koje mi želimo potražiti. Ipak vjerojatno postoji način da izbjegnemo te susrete. — Koji način?

126 — Da se odreknemo svog posjeta tim mjestima i da se vratimo u Bagdad, pri čemu moramo krenuti drugim putem da ne susretnemo Peder-i-baharata. — To mi ne pada na um, sidi! Sto sam jednom poduzeo to du i izvršiti. Ponajmanje bih se pak zbog tih lupeža odrekao svoga puta, jer bi izgledalo kao da ih se bojimo. Odlučili smo da demo odjahati do ruševina Babilona pa demo to i "učiniti. Misliš li ti drukčije? — Ne mislim. — Onda krenimo! Konji su pili, a naše su mje-šine s vodom pune. Neka dođe tko god hode, neka dođu silani ili druge sjene, svakoga sam časa pripravan da im svojim bičem objasnim kako im osjedaji moga srca veoma živahno udaraju u susret. Jesi li čuo, sidi — rekao sam „udaraju u susret". Rekavši to, izvuče korbač iz pojasa i zamahne njime po zraku da je sve zažviždalo. Zatim reče: — Tako, sad je mješina privezana, uza sedlo-- te možemo dalje. — Da, da, pođimo dalje, ali ne smijemo zaboraviti da skinemo prstenje s prsta i da ga spravimo u džep. — Zašto? — Jer želimo da nas smatraju silanima samo kad nam to donosi koristi. Kad bi nas svaki sil koji nas sretne smatrao sebi ravnim, mogli bismo zapasti u neugodan položaj. Ponovo uzjahasmo i izađosmo iz hana. Karavane koje putuju u Hile, posjeduju, krenuvši odavde, još hanove Nasrije i Mahavid. Mi to nismo učinili, jer smo željeli izbjedi svaki suvišni susret, a povrh toga htjeli smo podi istim putem kojim smo krenuli i u ono vrijeme da izbjegnemo karavani mrtvih i njezinome smradu. Govorim doduše o putu, ali put uopde ne postoji. Jahali smo po otvorenoj krajini ili bolje redi po pustinji. Pri tomu smo morali prijedi brojne stare, davno ved isušene kanale i jarke. Mada sam se u ono vrijeme neprekidno nalazio u omamljenosti od groznice koju je izazvala kuga, u nekom stanju sanjarenja za vrijeme kojega nisam mogao tačno upamtiti taj kraj, ipak smo danas u toj pustinji prepoznali svaku tačku kraj koje smo bili prošli. — Ovdje smo, sidi, — reče Halef obuzdavši konja — onda sjahali da pustimo neka prođe najveda danja vrudina i tu sam zapazio da si se promijenio. Lice ti je bilo sivo, a oko očiju su ti se isticali tamni kolo-bari. Morao sam ti dati vode i octa, ali tvoj je pogled ipak ostao bez duše, pa sam naslutio da naprežeš svu snagu da bi ostao uspravan, i da mi prešuduješ ono što bi rastužilo moje srce. — Da, bilo je to strašno vrijeme, Halefe — po-tvrdih. — Bio sam samo sjena. Dok smo jurili pustinjom, ona je kraj mene hrlila kao strašna utvara, a ljudi koji su se nalazili kraj mene, bili su nalik na sablasti. Ako ti je pravo, ravnajmo se onako premai vremenu kao što smo se i onda ravnali i prenodimo na istome mjestu Birs Nimruda. — Kako god hodeš, sidi. Koliko još moramo jahati do Hilea?

127 — Otprilike četiri sata. — Onda demo stidi onamo za najvede žege, pa možemo prije nego što krenemo dalje počekati da žega prođe. Oko podne stigli smo do nasada palmi koje su se protezale na lijevoj obali Eufrata. Zdesna smo ugledali ruševine El Himaar, a zatim vis Tel Babil te Kasr, ostatke nekadanjeg- kraljevskog dvorca, u čijim je dvoranama umro Aleksandar Veliki. Na brežuljku Amram Ibn Ali koji nam je ležao još bliže, nekad su se vjerojatno nalazili glasoviti- visedi vrtovi kraljice Semiramide. I s lijeva smo razabirali mnoštvo ruševina. Najveda se od njih još i danas zove Babil. Kad smo stigli u Hile, projahasmo pontonskim mostom na drugu obalu rijeke, te svratisrno u neki mensil1 u koji smo zašli radije nego u han, jer u njemu danas nije bilo gostiju, ali se zato ondje nalazila prilično velika podzemna prostorija, veoma ugodno hladna. Ostavili smo konje pod zaštitnim krovom i snabdjeti ih hranom i vodom, a zatim siđosmo u podrum. Halef je nakon toga uz dozvolu handžije2 otišao u matbah3 1 arapska gostionica ; gostioničar ' kuhinja « da sam za nas pripremi pile s rižom, dok ja legoh na jastuke. Cio Hile izgrađen je od opeka babilonskih ruševina, pa sad sačinjava glavno mjesto okruga Diva-nije. Ovdje se razdvajaju karavane koje putuju u Kerbelu i u Nedžef Ali. Od javnih je zgrada najpoznatija mošeja Eš Sems1. Grad je bio prilično nečist, pa je izgledao upravo kao smetište sve mogude istočnjačke prljavštine. Pile nam je zaista prijalo, jer ga je Halef sam ispekao. Kao smo zatim naručili kiselo mlijeko — Hile je naime zbog svoga kiselog mlijeka nadaleko glasovit — morali smo baciti najgornji sloj, jer je bio tako prljav da ga nismo mogli jesti. Handžija je to opazio i zamjerio nam. Smrknuo je čelo i upitao nas zašto to činimo. Halef, koji je u takvim stvarima bio uvijek vješt na jeziku, odmah je pronašao izgovor: — Oprosti nam, uzore pobožne gostoljubivosti! Mi smo pokajnici, pa smo se, da sami sebe kaznimo, i da se vježbamo u odricanju, zavjerili da ni od jednog jela što ga jedemo nedemo pojesti najbolji dio, a ti deš nam priznati da je ono što smo skinuli i bacili bio baš najbolji dio tvojega mlijeka. — Neka vam Alah bude milostiv, i neka vam dade snagu da svoj zavjet ispunite kod svakog jela, a ne samo kod mlijeka! Vi ste morali dakle i od vašeg pileta ostaviti najbolje dijelove, ali ste ga cijelog pojeli. — Varaš se, nismo ga cijeloga pojeli. — Ali ja više ne vidim ništa od njega! — Zaista? Dopusti da se zabrinem za svijetlo tvojih očiju! Sto bi bilo pile da mu Alah nije dao kosti da ga održavaju u uspravnom stavu? Kako bi moglo postojati da nema perje koje sačinjava ukras njegove ljepote? Ako te je dakle Alah blagoslovio razumom, ti deš razabrati da su kosti i perje na piletu najbolji. Pogledaj ovamo! Ovdje vidiš kosti, a pođeš li u kuhinju, otkrit deš i perje jer nismo pojeli ni jedno jedino pero.

128 Handžija nije znao što da kaže na to, pa ode zlovoljno mrmljajudi, a Halef se veselo nasmije. ' sunčana mošeja Nakon nekog vremena vrati se handžija s tri čovjeka, odjevena u stare otrcane mašlahe1 koji nisu pobuđivali baš mnogo povjerenja. Pogledali su nas s upadljivom radoznalošdu i sjeli nedaleko od nas. Kad su naručili čibuke i kavu, jedan se od njih obrati k nama: — Vidjeli smo prijeko vaše konje i zadivili im se. Tko ima takvoga konja mora biti veoma bogat. Smijem li upitati gdje je vaša domovina? Halef me upitno pogleda, a ja mu neprimjetno kimnuh, pa je dakle preuzeo riječ: — Mi stanujemo u dalekoj zemlji Sibiri,2 gdje se planine uzdižu do mjeseca i bijele se od snijega u koji se ondje pretvara sva kiša. — Alah! Kako mora da je ondje hladno! Mi ovdje ne znamo što je snijeg, ali smo čuli o tome. Vjerojatno ondje stanuju suniti? — Ne, sami šiiti! — Onda neka Alah blagoslovi tu zemlju, i neka učini da za svakog stanovnika izrasle sto tisuda palmi. Jesu li ljudi ondje imudni? —. Jesu, svi su imudni. To se vidi po vašim konjima. Kad ti stanovnici pođu na putovanje, onda sigurno napune džepove samim zlatom? Potvrdivši naše bogatstvo, Halef je bio veoma neoprezan, jer je te grabežljive ljude mogao lako namamiti na nas. I eđutim sada je pametnije odgovorio: — Ne, ne uzimaju ništa sa sobom jer su ljudi ondje tako gostoljubivi da nitko ne treba novaca. — Ovdje morate međutim svako gostoprimstvo platiti, pa sigurno nosite sa sobom dragocjenosti. Možda biserje ili čak drago kamenje? — Drago kamenje? Kakvo to kamenje misliš? — Dijamante, rubine, smaragde, tirkize. — Alah! Alah! Zar je to kamenje možda kod vas plemenito? — Sigurno! 1 vuneni ogrtač ' Sibirrja — Kakve li zemlje! I kakav ste vi to narod! Kod nas u Sibiri sastoje se sVe planine od samog takvoga kamenja. Zato se nitko na njeg ni ne obazire. Pu-tevi su popločeni dijamantima, a kude sagrađene od

129 rubina i tirkiza. Za gradnju mošeja uzimamo same smaragde koji moraju biti tako krupni kao deset vaših šljunaka. Tek sada je čovjek uvidio da mu se Halef ruga. Maši se noža i zaprijeti: — Suti! Ako nas kaniš vrijeđati, odmah deš osjetiti ovu oštricu! — Samo je ostavi na miru! — nasmije se Hadži. — I. mi imamo noževe. Tvoja velika radoznalost zaslužila je pouku, pa sam ti je dao. Mi sad držimo kef1 i htjeli bismo se odmoriti. Zašto nas ne ostaviš na miru? Mi nismo dječaci kojima svako može upudivati neoprezna pitanja. To sam ti još htio redi, a sad nas pusti na miru! Uto taj čovjek skoči na noge, pruži prema Halef u stisnute šake i vikne: — Za ove bih te uvrede probo da nismo — da nismo Solaibi. Jesi li čuo za to pleme? Prema nekom starom sporazumu Solaibi uživaju mir u koji nitko ne dira. Nitko ne smije sa Solaibom neprijateljski postupati. Za uzvrat pripadnici toga plemena dužni su da sa svoje strane izbjegavaju sve što bi moglo djelovati izazovno. Sefirovi su nam glasnici odali da se Sefir povezao sa četom Gasaja koji se izdaju za Solaibe. Vjerojatno su i ta trojica pripadala njima. Bududi da je Hadži skrivio taj neugodan prizor, nisam mu dopustio da nastavi, nego sam sam opomenuo čovjeka: — Ako si zaista Solaib, nemoj nanositi sramotu miroljubivosti svoga plemena i mirno sjedi. Ako želimo s nekim govoriti, običavamo sami zapodjeti razgovor. Počekaj dakle da učinimo ono što želimo. — Čini mi se da vi sebe želite prikazati otmjenim ljudima — kaza podrugljivo — a ja du vam redi što ste vi! Vi ste. .. Skočih brzo na noge, stupih tik pred njega i rekoh osorno: 1 popodnevni počinak — No, što smo mi? Govori! Usta su mu bila još otvorena, pa je zaboravio da ih zatvori, premda je oklijevao da odgovori. Dok sam ga čvrsto gledao u oči, polako je ustuknuo korak za korakom, a onda sjeo na isto mjesto na kojem je maločas sjedio, ne odgovorivši ni riječi. I sam pođoh natrag na svoje mjesto, vladajudi se kao da osim nas nije ovdje nitko prisutan. Nedugo zatim Beduini odoše, ali su nam prije toga dobacili poglede pune prijetnje. — Sidi, ovaj te se preplašio! — nasmije se Halef. — Odmah sam vidio da je kukavica. — To nije dobra svjedodžba za tebe! Treba li kukavicu razdražiti dotle da se razgnjevi? — Eto, kakav si opet, sidi! Sam si me svojim znakom pozvao da mu odgovorim. — Jesam li te pozvao da to učiniš ovako kao što si učinio?

130 — Zar sam mogao drukčije? Sto je trebao pitati za naš imutak? Čestit čovjek to ne čini, a nepošten čovjek me time vrijeđa, jer me smatra toliko glupim da du mu to redi. Ja sam ti ved kazao da ga smatram kukavicom, pa dodajem da je povrh toga nitkov, jer ima i kukavnih nitkova. Sto misliš o tim ljudima? — Smatram ih pripadnicima plemena Gasai koji de sudjelovati u namjeravanom napadaju na karavanu. Bilo bi mi draže da nisu došli ovamo. — Bili tko mu drago i što mu drago, meni je svejedno. Ako su pak zaista Gasai, kako ti misliš, moraju paziti na karavanu i nemaju vremena da se bave nama. Mi smo sigurni pred njima. Ali čuj! Začuli smo topot kopita i brzo potrčali gore u dvorište. Beduini uz koje se nalazio i handžija odvezali su naše konje i sad su nastojali da uzjašu. Zdrijepci su im se opirali. Kad je Halef to ugledao, odmah se lati biča, ali ga zgrabih za ruku. — Nemoj ih tudi! To je drsko od njih, ali neka im bude kao hode. Kaznit demo ih tako da ih konji zbace. Halef je svladao srdžbu i odgovorio ljutilo se na-smjehnuvši: — Tako je pravo, sidi! Ipak de tako sletjeti s konja da to nede baš lako zaboraviti. Prepusti to meni! Meni de to bolje uspjeti, jer sam ja sam uvježbao trik s vrancima. Mali šeik udesi dobrodušno lice, priđe k tim ljudima i upita ih: — Htjeli biste okušati konje? — Da, upravo bi to htjeli — dobaci gostioničar. — Ti konji imaju samoga šejtana1 u tijelu i ne dopuštaju nikome u sedlo. — Da, navikli su da nose samo dobre jahače, pa se čini da nemaju povjerenje u te Solaibe. — Neka samo počekaju! Mogu se samo opirati da ih uzjašemo, ali kad jednom budemo gore, odmah de vidjeti jesmo li jahači ili nismo. Daj ih najprije umiri! — To mogu učiniti za vas, ali vas ipak opominjem: konji de vas zbaciti. Nemojte kriviti nas ako slomite vratove. — Naši vratovi pripadaju nama, a ne tebi: mi demo ih sami umjeti očuvati! — Dobro! Uzjašite sada! I čvrsto se držite, jer dete inače biti brže dolje nego što ste došli gore! Nije bilo osobito upadljivo što su ti ljudi pokušali zajahati naše konje bez naše dozvole. Beduin je rođeni jahač pa se vrlo lako sav oduševi kad ugleda čistokrvnog konja. Razumljivo je da poželi da ga okuša. Zbog toga su se i ta tri čovjeka oduševila i poželjela da uzjašu konje, ali me to nisu mogli zamoliti zbog naše malopređašnje prepirke.

131 Pastusi su bili uzbuđeni. Još su se ritali, premda smo sad i mi, njihovi gospodari, bili ovdje. Uto Halef digne ruku i vikne „Sus!"2 Zastadoše odmah nepomični. Dva Beduina zajašu i konji ih poslušaju. Projahali su čitavu školu i na kraju počeli oponašati pokrete igre barud s iznenadnim skretanjem u izlomljenoj crti, što ovdje u tom uskom dvorištu nije bilo neopasno. Opazio sam da vranci neprekidno gledaju Halefa. Pametne su životinje znale o čemu se radi. Upravo u taj čas pojurila su oba jahača s protivnih strana jedan prema drugome, kad odjeknu Halefov zov: - Litat, litat!3 1 đavo • mir • dolje! Hadži je te dvije riječi odvojio jednu od druge oštrim zviždukom. To je bio zna-k. Vranci se usred galopa baciše visoko u zrak — svinuli su leđa kao mačke, strelovito klecnuli koljenima i opet visoko skočili u zrak — a jahači izletješe u velikom luku iz sedla i teško tresnuše na opeke. Kratko je vrijeme vladala nijema tišina. Konji su stajali mirno, a odbačeni ljudi nepomično ležali. Handžija i tredi Beduin također se u prvi čas nisu ni pomakli, ali sad požuriše prema ljudima ispruženim na tlu. Na Halefovom licu pokazao se izraz ponosne radosti. — Sto kažeš, sidi? — upita. — Kako su dresirani naši ždrijepci? — Izvrsno — pohvalio sam ga. — Čini mi se međutim da su jahači ozlijeđeni. — Svejedno mi je. Zašto su uopde dirali naše konje. Opomenuo sam ih, a ti si sam svjedok da su rekli da de se sami pobrinuti za svoje vratove. Pogledaj, sad su dobili pladu! Jedan se pokušao ispraviti, ali mu to nije uspjelo jer je slomio nogu. Drugi je ležao onesviješten. Zasad se nije moglo ustanoviti je li i on ozlijeđen. Otišli smo po naše stvari u podrum. Kad smo se vratili, ti su se ljudi bili dogovorili i stvorili odluku koju nam je očito imao saopditi handžija, jer me je neprijateljski upitao: — Cini se da kanite otidi? — Tako je! — potvrdio sam. — To ne možete. Morate ostati. — A zašto? — I sam vidiš što se ovdje dogodilo. Taj je čovjek slomio nogu, a onaj drugi je možda mrtav. — Sto se to nas tiče! Mi smo ih opomenuli, — Ali "vi ste dali konjima znak da ih zbace. — To na tebe ne spada. Najprije češ redi što ti moramo platiti za hranu. — To dete kasnije doznati. Ja vas ne puštam.

132 — Koješta! Ti nas ne možeš zadržati. — Sigurno du vas zadržati, a ako me ne poslušate, tužit du vas sve do paše. Varaš se ako misliš da deš nas zaplašiti što ovdašnjem sandžakiju daješ visoki naslov paše. Mi stojimo pod neposrednom zaštitom padišaha, sve da i ne bi bilo tako, umjeli bismo se sami zaštititi. Hodeš li nam redi što stoji jelo? — Nedu. — Onda du ti platiti koliko hodu. To de biti više nego što bi ti smio zatražiti. Evo ti! Izvadio sam novac iz vredice i pružio mu ga. On me odozdo lupi po ruci da se novac rasuo po zemlji. Opomenuh ga: — Čuj, čovječe, ja nisam naučen da me netko udara ili ovako vrijeđa. Pokušaš li to još jednom, pokazat du ti kako kažnjavam svaku drskost. Miči se! Handžija mi je naime zakrčio put, jer je vidio da želim uzjahati. Halef je ved sjedio u sedlu. Beduini doviknuše gostioničaru da nas ne pusti. On se zaista usudio da me uhvati za ruku. — Pusti me! — pozvah ga. — Ostat deš! — dreknu on na mene i dalje me čvrsto držedi. — Onda i ti poleti onamo gdje ved leže ona dvojica! Udario sam ga čvrsto po bradi da je zateturao, zgrabio ga za lijevi bok i ispod desne ruke, uzdigao ga i bacio ga na tredeg Beduina, koji mu je htio pritedi u pomod. Obojica padoše na zemlju. Prije nego što su uspjeli ustati, sjedio sam ved na svome konju, pa pojahasmo dalje. Ljudi iza nas zaurlaše. Nismo se na to obazirali, ved potjerasmo konje kasom. Nisu nas progonili. Prošli smo zapadnim dijelom grada, i gajevima palmi prema području gdje se jugozapadno od grada nalazi Birs Nimrud u blizini ruševine Ibra-him Halil. Osumnjičeni zbog krijumčarenja Birs Nimrud bio je udaljen nepuna tri sata. Za to vrijeme sreli smo svega nekoliko pojedinačnih putnika. Kad smo stigli onamo, sunce je ved zapadalo, te se zaustavismo na podnožju ruševine na istome mjestu gdje smo se bili nekod utaborili. Nigdje nije nadaleko bilo nikoga. Mogli smo ostaviti konje bez nadzora. Uspesmo se na toranj' da razgledamo prostrano polje ruševina. Gdje je ostao onaj prastari velegrad, jedan od najglasovitijih gradova svjetske povijesti? Ostalo je samo ime. Gdje je grad i gdje je toranj? Ruševine, samo ruševine. Sa 600.000 pješaka, 120.000 konjanika i 1.000 bornih kola, te s nebrojenim tisudama jahada na devama, došao je kralj Kir i osvojio grad unatoč njegovom utvrđenom položaju i premda je Babilon bio snabdjeven zalihom hrane za dvadeset godina. Kasnije je Darije Histaspis dao srušiti vanjske

133 zidove, a Kserkso je grad do temelja opljačkao*. Čak ni Aleksandar Veliki nije mogao zaustaviti njegovu sudbinu. Nije dugo potrajalo, pa je u onom dijelu grada, koji je bio. opkoljen zidovima, rasla pšenica, a kasnije su se partski kraljevi služili Babilonom kao zvjerinjakom. Otkako su ondje zavladali Arapi, ime je Babilon posve iščezlo iz povijesti, a sad se ovdje više ne može vidjeti ništa, osim prostranog polja, pokrivena samo razlomijenom opekom, u kojem se pravo ne snalazi nt iskusno oko istraživača. Sunce je upravo zapadalo te siđosmo* k svojim konjima da rasprostremo pokrivače za nodenje. Pri tome smo stigli do neke izbočine u toj golemoj ruševini s koje ugledasmo nešto što maločas nismo zapazili. Tu je postojao stari kanal koji je ljeti vjerojatno posve isušio, ali sad je bio pun vode. Kanal je vodio do Birs Nimruda, ali nije dosizao tik do njega, ved je završavao otprilike četvrt sata hoda do njega. Mora da je ipak stajao u vezi s Birs Nimrudom, jer smo ugledali nekoliko keleka koji su plovili po njemu. — Tko bi to mogao biti, sidi? — upita Halef. — To ja isto tako ne znam kao ni ti — odvratih. — Možda to nije nimalo važno za nas, a osim toga ne znamo ni u kojem se pravcu te splavi kredu. Moramo ih malo promatrati. Ved nakon kratkog vremena opazili smo da nam se približavaju. Bududi da nas na takvu udaljenost nije nitko mogao ugledati, još smo neko vrijeme ostali stajati ondje, a zatim smo ipak morali sidi, jer bi nas inače ljudi na splavima bili otkrili. Dok smo se spuštali, Halef reče: — Sidi, imam jednu misao, ali ne znam je li pravilna ili nije? — No, što je to? — Sjetio sam se onoga što su rekli Sefirovi glasnici, naime da de lešine doploviti niz Eufrat. — I ja sam pomislio na to, premda zasad ne nalazim nikakva razloga za pretpostavku da se ovdje radi upravo o tim lešinama, — Sjeti se da demo, ako je to tačno, imati posla sa Sefirom. — I na to sam ved pomislio. — Moramo biti oprezni. Mjesto na kojem smo se htjeli utaboriti leži s iste strane ruševine kamo de dodi ti ljudi. — Ako uopde dođu ovamo, onda zaista leži s te strane. Sad moramo mirno počekati da vidimo da li oni to zaista namjeravaju učiniti. Prema načinu na koji se kredu, ovdje se radi o malim kelecima koje de ljudi doveslati do kraja kanala. Tada demo vidjeti Što de se dalje dogoditi. Možda te ljude nešto vodi samo do toga mjesta, a dalje ih ne vodi. Možda se na kele-cima nalaze stvari koje de iz kanala biti prenesene u ruševine. U tom de ih slučaju ravni pravac dovesti prema nama, ali to još ni izdaleka ne znači da de stidi upravo na mjesto gdje se nalazimo. Ipak

134 moramo biti oprezni i pobrinuti se za to da bar za svoje konje pronađemo mjesto na kojem nede stajati tako na otvorenom kao što su sada. Još je dovoljno svijetlo da potražimo takvo skrovište. Kad smo stigli dolje, pođosmo malo uz podnožje ruševine. Nije dugo potrajalo kad opazih nešto što je pobudilo moju pažnju, premda kao da nije bilo u vezi s našom namjerom da potražimo skrovito mjesto za naše konje. Bila je to neka mala sipina od rahlog izmrvljenog kamenja, a sastojala se i od raspadnutih opeka koje su se spustile s gornjeg dijela ruševina. Uz tu sipinu vodio je odande, gdje smo mi sada stajali, slabašan trag. Uostalom, taj je trag bio dovoljno jasan za lovačko oko koje se izoštrilo u prerijama i prašumama Amerike. Upitao sam maloga Hadžija: • — Vidiš li te tragove, Halefe? — Tragove? — upita začuđeno. — Ja ne vidim ništa. Kakvi su se ljudi po tvom mišljenju ovdje uspinjali? — Ne radi se o ljudima, ved o životinjama koje su se to češde šetale gore i dolje. — Zar su možda bili lavovi? — nasmije se. — Lavovi nisu bili. To su neke manje životinje koje ovdje imaju svoju stalnu stazicu. — To je mogude ali ja ne vidim ništa! Osim toga, može nam biti posve svejedno da li ovuda šedu nepoznate životinje. Dođi, sidi, pođimo odmah dalje! — Ne! Mi tražimo skrovište, a životinje koje ovuda prolaze su divlje. Divlje životinje imaju svoja skrovišta, pa demo podi njihovim tragom. Uspeli smo se dakle uza sipinu i stigli do mjesta koje se odozdo nije dalo razabrati i na kojem se u stijeni ruševine pokazala pukotina. Ta se pukotina prividno nastavljala kroza zid. Nismo mogli ustanoviti jesu li se ovdje nekod nalazila kakva vrata, ili se pak zid zbog posebnoga razloga upravo na tome mjestu istrošio uslijed zuba vremena i srušio. Ipak je pukotina bila dovoljno široka da propusti naše konje. Ušli smo u nju. Ona nas je pored silne mase opeka dovela u četverokutnu unutrašnju prostoriju, koju bismo najbolje mogli usporediti s takozvanim slijep'm dvorištem, iako nismo otkrili nikakve prozore, koji bi se nekada otvarali u nju. Zidovi koji su okruživali to dvorište bili su na mnogo mjesta raspucali i oronuli, a tlo se sastojalo od rahloga sloja opeke koji mora da je bio visok nekoliko katova. U tom unutrašnjem dvorištu bilo je tamnije nego vani, no ipak smo vidjeli da je ono puno nekih životinjskih izmetina. Sad smo otkrili i kakve su to životinje. Činilo se da je ovdje bilo njihovo igralište i borilište, jer smo naokolo ugledali velike čekinje i mnogo bod-Ijika koje su pobijeđenima bile istrgnute ili su se slomile. — Mašalah! — viknu Halef. — Čini se da smo otkrili suk el kanafid.1 Ne misliš li i ti tako, sidi? — Tako je — potvrdio sam. — To skriveno dvorište u kojem ved tisude godina nije ušla ljudska noga, jedino je prikladno za takve nodne bodljikavce. Oni mogu u mekanim sipinama i u zidovima koji su. se pretvorili u prašinu lako kopati svoje hodnike koji kadšto prodiru veoma duboko. — Ah, upravo sam se sjetio sobe u kojoj je bembaša bio zatvoren. Rekao je da je ondje bilo dikobraza. Govorio je nadalje o hrpici zemlje u kutu te sobe pa sam pomislio da bi se ta hrpa mogla sastojati od raspadnute opeke kroz koju su te životinje lako mogle prodrijeti. Za njih je dakle

135 , postojao hodnik. Bi li takav hodnik bio dovoljno širok i za ljude i svršava li se on u ovom dvorištu? — Sidi, nemoj sanjati! Ti ovdje želiš povezati stvari koje uopde ne pripadaju jedna drugoj. — Odakle znaš da ne pripadaju jedna drugoj? — Prema bembašinom opisu zatvor je ležao više nego što se mi sad nalazimo. — Jeste, računajudi od ovoga mjesta. Ali ondje pred nama, između ona dva kuta, leži sipina, gotovo za jedan kat više. Pogledaj samo onamo. Opažaš li rupe koje vode kroz urušeni zid? — Hm! Čudim se da su kanafidi iskopali hodnik upravo ovdje gdje ga ti trebaš. — Ja samo potpuno povezujem okolnosti koje, kako se čini, stoje u vezi, pa du to dvorište sutra istražiti pomnije nego što to mogu učiniti danas. Moramo se požuriti, jer de za deset minuta biti posve tamno. — A skrovište za naše pastuhe? — Našli smo ga. Dovest demo ih ovamo. — I ja mislim tako. Morat de se doduše malo penjati, ali de onda ovdje biti tako sigurni kao u Ibrahimovom krilu. Dođi, dovedimo ih! Nije bilo prošlo ni deset minuta, a ved smo smjestili konje u dvorište i vratili se na naše prijašnje logorište, jer smo ondje najlakše mogli primijetiti bude li nam se netko približio. Počeo je puhati večernji vjetar. Puhao je sa sjevera, a to nam je bilo drago utoliko što de nam, ako ljudi s kanala kane pridi ruševini, donijeti zvuk njihovih koraka. Tako je prošlo oko dva sata, kad Halef poče kašljati i nešto zlovoljno mrmljati; dok na kraju ne upita: — Osjedaš li nešto, sidi? — Osjedam — odgovorih mu, jer sam zamijetio isto što i on. — U mojem se nosu počinje razvijati bolna nelagodnost, a temeljni stupovi zdravlja mojih njušnih živaca kao da su se pokolebali. Ja ih držim — ah bah — šah... fuj! To biva sve gore! To više nije miris, to je paklenski smrad, upravo, kao da prolazi karavana s lešinama. — Ona de i dodi. — Tko? — Sto? — Karavana s lešinama? — Jeste, iako nede dodi velika karavana, kakvu smo onom prilikom vidjeli. Jasno se osjeda da se približava. Začepi nos, ali zato otvori uši! Čuj! — Začuli smo korake koji su prolazili nedaleko od nas. Odjeknulo je nekoliko poluglasnih zapovijedi, a onda opet sve utihnu.

136 — Hvala Alahu! Prošli su! — olakšano uzdahnu Halef. — Vjetar je odnio njihove mirise, pa sad možemo lakše disati. — Onda ti samo diši! Ja du te miomirise još dulje uživati, jer du podi za njima. Moram doznati tko su ti ljudi i što traže ovdje. — Oh, sidi, pusti ih da rade što hode. Kakve koristi možeš imati ako ih ugledaš, a pri tome ti nos zauvijek oboli? — Na žalost se ne mogu obazirati na zdravlje svojega nosa. Uvjeren sam da se zaista radi o lešinama što ih Sefir očekuje, pa bih htio da znam što je to s njima na stvari. — Baš ništa, osim da su to obične lešine koje prenose u Kerbelu ili u Nedžef Ali. — Nisu! Glasnik koji je govorio* o njima, neobično je naglasio tu riječ. Obične lešine prevozili bi običnim putem, a ne tako potajice niz Eufrat, zatim u kanal, a najzad ljudskim rukama ovamo. — Ti zaista želiš podi za njima? — Želim! — Onda te nedu pustiti samoga. Otpratit du te. — To nije potrebno. Ne trebam te. — Želiš li možda sam udisati taj pakleni smrad, dok ja ovdje uživam u najljepšem i najčišdem zraku? Pojahao sam s tobom da proživim sve što i ti do-življuješ. Moram dakle i ja primiti svoj dio od tih divotnih darova truljenja koji nas usreduju. Ako me dobrovoljno ne povedeš sa sobom, dodi du za tobom potajice. U to se možeš pouzdati. — Nije mi drago Halefe da želiš podi sa mnom! — A zašto? — Možda se moram izvrdi opasnostima koje de ti. .. — Izvrdi se opasnostima? Ti? — prekine ine. — I ja da te ostavim bez svoje snažne zaštite? Zar zaista misliš da bih to mogao učiniti, sidi? — Trebao bi. — Onda te uvjeravam da du potrčati za tobom, sve kad bi deset tisuda đavola ispružilo svoje ča-porke prema tebi! Bududi da je tako čvrsto ustrajao u svojoj namjeri, morao sam popustiti, jer bi on za'sta mogao podi za mnom i bez mog dopuštenja. Popustio sam dakle i rekao: — Ako tako ustraješ u tome ja ti se nedu dulje opirati, pa samo želim da mi ne pružiš povoda da ti išta predbacim. Dođi, odnijet demo svoje puške do konja.

137 — A zašto? — Ako se nekome želiš prišuljati, ne smiješ vudi za sobom teško oružje. Bududi da se ne odričeš namjere da pođeš sa mnom, moramo puške sakriti. — To možemo učiniti i ovdje. — Ne možemo. Ne znamo što de se dogoditi, pa sve naše stvari moraju biti na jednom mjestu. Dođi, ponesimo i pokrivače. Halef nje htio uvidjeti da je to potrebno, ali sam ja poslušao ono što mi je nalagala opreznost protiv koje nikada ne postupam, pa se nažalost kasnije ispostavilo da sam veoma pravilno postupio. Uspeli smo se još jednom do naših konja, čvršde ih privezali uz kolčide i sakrili puške zavijene u pokrivače, a zat.m krenusmo onim putem kojim su kraj naš prošli tajanstveni ljudi. To nije bilo baš lako, jer je otad sigurno ved prošlo četvrt sata. Na sredu smo ono što je izmaklo dosegu naših ušiju mogli razabrati očima. Nismo još dugo hodali smjerom za koji smo smatrali da su i oni njime pošli, kad zaokrenuvši iza jednog ugla ruševine opazismo nedaleko od sebe nekoliko vatri. Istodobno smo osjetili i tako neopisivi smrad da smo ustuknuli. — Neka nas Alah sačuva od devetorepog đavola! — jaukne Halef. — O Muhamede! o svi sveti kalifi, o preci i prapreci svih pravednih i pobožnih ljudi koji žive na zemlji, kakve nas paklene muke i kakve nas patnje prokletnika čekaju, ako moramo podi onamo gdje gore te vatre koje uništavaju moj nos! Zar zaista moramo onamo, sidi? — Ti ne moraš, ali ja moram! — Onda du i ja podi onamo, pa sve da se i tisudu puta moram ugušiti. Moj de me nos doduše jednom, kad mu budem morao položiti račun, tužiti zbog njegove nasilne propasti, pa du morati teško okajati to umorstvo, ali ako ti siliš naprijed, ne mogu ni ja zaostati. Sto li oni nesretnici tamo spaljuju? - — Nasludujem da vatru podržavaju lijesovima i pokrivačima mrtvih koji su natopljeni sokom lešina, i zato razvijaju taj nepodnošljivi smrad. — Vedu glupost ne mogu počiniti. — Nije to glupost, Halefe. Bududi da se njihov posao mora skrivati od danjega svjetla, oni trebaju rasvjetu a osim toga moraju uništiti sve što bi ih moglo odati. Obje te svrhe polučuju spaljujudi lijesove. Meni je samo nerazumljivo kako mogu izdržati taj nečuveni smrad. Moraš znati da se oni nalaze u neposrednoj blizini tih smrdljivih ostataka, dok smo mi došli niz vjetar, pa uživamo samo neznatan dio onoga blaženstva koje nas ondje čeka. — Isplakao bih pun Eufrat suza, jer mi je srce toliko otežalo koliko su teške sve te ruševine. Ipak nitko ne može izbjedi onome što ga očekuje, pa demo dakle i mi skupiti svu smionost svojih duša i sve raspoložive snage svoga duha, i podi u taj pakao đavolskih mirisa. Naprijed! Hadži Halef htio je da pođe, ali ga gurnuh iza sebe i opomenuh:

138 — Moraš ostati iza mene i ne smiješ učiniti baš ništa što ti ne dopustim. Ne budeš li se ravnao tačno prema meni, ne jamčim ni za što. Ne smijemo dopustiti da nas ugledaju, ved se moramo zakloniti. Zato demo se ovdje lijevo ušuljati među ruševine, i provudi se njima dok stignemo do vatre. Dođi sada! Posvuda naokolo ležale su velike hrpe zidova sastavljene od opeka, koje su bile međusobno čvrsto povezane zemljinom smolom. Čovjek se posve lako mogao sakriti iza njih. Čas koracajudi, čas poskakujudi, čas šuljajudi se, čas pužudi, pomicali smo se dalje. Desno od nas pružala se tamna otvorena pustinja, a lijevo su se prijetedi uzdizali golemi ostaci Babilonskog tornja, na čijem podnožju su se srušeni dijelovi zidova uzdizali visoko kao kude. Između tih zidova gorjele su vatre. Bile su to tri vatre, kojima smo se ubrzo približili toliko da smo jasno mogli razabrati ljudske likove. Istina, smrad je postajao sve nepodnošljiviji što smo mu se više približavali, a kad smo napokon ved bili tako blizu da smo jasno mogli razabrati svaku riječ, proze me osjedaj da du izbaciti cijelu svoju nutrinu. Morao sam napeti svu snagu da spriječim povradanje. Na sredu vjetar je odnosio gusti dim koji bi se, da je zrak bio miran, spustio na nas. Likovi koji su se kretali amo-tamo izgledali su kraj nemirnog svjetla vatre poput đavola. Zaista su bili raskidali i rascijepali lijesove, pa razvijali dugačke omote slične mumijama kako bi doprli do lešina. Nabrojio sam više od trideset ljudi, zabavljenih tim strašnim poslom. Obavljali su ga tako da sam mogao razabrati kako su tome veoma vješti. Udarcima nogu zdrobili su lijesove i upotrebljavali ih kao gorivo. Pokrivači i platno koje je služilo da se u njega ovi ju lešine, pošli su istim putem. Najstrašniji prizor koji nam se pružio bile su same lešine. Da, da su bile čvrste i tvrde poput mumija, ne bih se toliko grozio pred njima. Ali ti su ostaci, ne računajudi kosti, sačinjavali napola tekudu masu koja je — ipak je bolje da o tome šutim! Ne da se uopde redi kako su ti nitkovi postupali s tim ljudskim ostacima, određenim za Kerbelu ili za Nedžef Ali. Rođaci pokojnika morali su skupo platiti da bi ispunili posljednju želju preminulih da budu zakopani na svetom mjestu, a sad se s njihovim ostacima postupalo tako da se to upravo jezovito protivilo preuzetim obavezama. Dok smo promatrali to njihovo odvratno vladanje, opazili smo da se u lijesovima i u omocima ne nalaze samo lešine, ved da u njima ima i različitih manjih i vedih svežnjeva koje su ti ljudi vadili s najvedom pomnjom, brisali ih i malo podalje slagali na hrpu. Mora da je sadržaj tih svežnjeva bio za te ljude vredniji od lešina koje su im bile povjerene. Od čega se sastojao taj sadržaj? To nas je pitanje vrlo zaokupilo. Uostalom, možda je bilo i važno za nas. Bududi da se iz oblika svežnjeva nikako nije dalo zaključiti što se u njima nalazi, nije nam preostalo ništa drugo nego da nastavimo svoja promatranja i da počekamo što de se još desiti. Vatra je tako osvjetljivala lica tih ljudi da smo ih mogli jasno razabrati, ali se među njima nije nalazilo ni jedno lice koje smo ved vidjeli. Zbog toga je bila i uzaludna moja nada da se među njima nalazi Sefir. Premda su se ti ljudi veoma žurili, ipak je dugo potrajalo dok nisu otvorili sve lijesove i omote i dok nisu u vatru pobacali svo drvo* i sve tkanine koje je natopila tekudina leševa. Sad su složili na hrpu

139 mnogo suhoga granja tamariska, a kad se ta hrpa rasplamsala, bacili su u nju kosti koje su ležale naokolo. Bududi da su se tih kostiju držale još napola istrule krpice mesa, smrad je postao tako paklenski, te ga nismo mogli nikako dulje podnositi. Povukli smo se dakle tako daleko dok smo uhvatili toliko svježega zraka da bar nismo morali povradati. Više nismo mogli razabrati što se događa kraj vatri, jer se između nas i njih uzdigao tako gusti kužni dim da su nam se vatre učinile sada još samo kao sive tačkice u magli. Halef je tako ustrajno kašlj ao i kihao da sam ga opomenuo da bude oprezan. — Oprezan? — upita ogorčeno. — Ti tražiš od mene nešto što nije mogude, sidi! Uostalom, posve je svejedno da li da se ugušim oprezno ili neoprezno. Kako može čovjek misliti na oprez kada mu se nos za-moči u najdublji napor džehene1, dok mu ostalo tijelo još boravi na zemlji? Kad bih ja bio đavo, i kad bih za svoje drage rođake morao izmisliti najgroznije muke, zapovjedio bih im da bacaju lešine u vatru i da udišu njihov miris. Kažem ti da me nedeš više odvudi onamo gdje smo bili dok se potpuno ne izgubi taj očajni smrad. — Zar sam ja zatražio od tebe da me pratiš? Ili nisi li naprotiv ti mene prisilio da te povedeni sa sobom? — Jeste, ja sam sam kriv, sidi, što se cio moj život divlje uzbudio. Sad me nikakva sila na svijetu nede modi prisiliti da još jednom pođem onamo gdje na mene vreba propast svih mojih mirisnih živaca. — Ti deš me dakle ovdje počekati? — Počekati? Zašto? — Čim se raziđe najgušdi dim, podi du opet onamo. — Jesi li pametan, sidi? Zamisli što činiš! Ako se zbog strašnoga mirisa okreneš tako da ti unutrašnjost pakao dođe Izvana, onda deš od mene uzalud očekivati spretnost kojom bih mogao da te ponovo preokrenem tako da i dalje živiš. — To ti vjerujem. Ipak moram onamo, jer želim znati što se ondje zbiva. — Ne možeš li to i kasnije doznati? — Ne mogu! Čim ti ljudi svrše svoj posao, nede ni časka ostati ondje, nego de odmah otidi. Moram za njima da vidim kamo su krenuli. — Ne bi li bilo bolje da ih pustimo da idu kamo hode? — Ne bi! Ne samo što želim doznati koji im je današnji cilj, ved i koješta drugo. — Sidi, nemoj mi zamjeriti ako te upitam nije li to od tebe samo radoznalost, iako vrlo hrabra radoznalost?

140 — Jesi li ikada vidio da sam ja radoznao? Sjeti se našega gostoprimca u Bagdadu, bembaše! Čuo si svaku riječ što nam ju je ispripovjed'o, pa moraš jednako kao i ja naslutiti da se sad nalazimo na putu da otkrijemo tajnu njegovoga neprijatelja Sefira. Mislim da ispred nas leži mogudnost da našem gostoprimcu iskažemo veliku uslugu, pa sam uvjeren da tu priliku ne smijemo pokvariti strahom pred smradom. K tome pridolazi, iskreno rečeno, još jedan razlog . . . — Još jedan razlog! — klonulo me prekinu Halef. — Sidi, ako ti počneš navoditi razloge, onda tu nema više obrane. Ja te poznam! Znam da de me taj razlog svladati, ali te ipak molim da mi ga saopdiš. — Odnosi se na kraj u kojem se nalazimo. Mi stojimo na mjestu koje je u povijesnom pogledu vanredno glasovito. Stara povijest pripovijeda o Birs Nimrudu čije ruševine strše ovdje pred nama poput tamnih sablasti iz pradavnih vremena. Protekla tisudljeda urušila su doduše građevine koje su ved davno napuštene, ali ih nisu posve razorila. Taj Birs Nimrud vidio je kako nastaju i propadaju golema svjetska carstva, vidio je modne vladare, koji su vladali brojnim milijunima ljudi i htjeli ga ponovo izgraditi da bi ostao kao spomenik njihova imena i njihove veličine, ali nitko nije uspio ostvariti tu namjeru. Kako vidiš zadržavamo se na historijski veoma značajnom mjestu, u blizmi kojega smo obojica, ti i ja, preživjeli najopasnije sate svoga života. Nas mora privudi sve što se odnosi na nas, pa i ta ljudska gamad koja se probija zidovima B'rs Nimruda da bi iza njih nagonrlala plodove svojih zločina. Shvadaš li sada da me nešto privlači da pođem za tim ljudima? Shvadaš li da bih htio doznati što se zbiva iza toga kamenja? — To je dakle ipak samo radoznalost, sidi. Bojao sam se toga tvoga razloga. Doduše ne znam jesi li ved rekao sve što si htio redi, ali ja sam sada — čuj! Tko to puca? Od mjesta gdje su gorjele vatre dopro je prasak hica. Ubrzo zatim začusmo još jedan hitac. Smrdljivi dim nije više bio tako gust kao malo prije. Nije dakle više premašivalo ljudsku snagu da podnesemo taj miris. Morao sam znati tko je pucao i zbog čega. Zato sam opet otpuzao prema mjestu s kojega smo maločas promatrali onaj odvratni prizor. Hrabri Hadži pošao je tik za mnom. Maločas je doduše rekao da ga nijedna sila na svijetu ne bi mogla na to navesti, ali ipak nije mogao dopustiti da pođem sam u susret opasnosti. Nisam mu to branio, premda bi mi bilo mnogo draže da je ostao ondje gdje je bio. Kad smo stigli do svoga prijašnjeg promatraiišta, nismo više nikoga vidjeli. Vatre su još gorjele, ali su samo još osvjetljivale pustu krajinu koja je grozno zaudarala po lešinama. Posvuda je bilo još brojnih ostataka lijesova i tijela koja nisu bila bačena u vatru. Kako smo mogli naslutiti po hicima, cio je prizor bio naglo prekinut. Tko je sad smetao te ljude i zašto ih je smetao? Bilo kako bilo smatrao sam sigurnim da je tih trideset lešinara otišlo do onoga mjesta u ruševinama gdje se prema izvještaju našega bembaše iz Bagdada nalazio ulaz u skrivene prostorije u kojima je bio sasužnjen. Ne samo da ne bi imalo svrhe da sad pođemo za njima onamo, ved bi bilo i opasno, bududi da de oni — bez obzira na to jesu li sami ispalili te hice ili ih je ispalio netko drugi — svakako biti oprezni pa bismo im lako mogli pasti u ruke. Zbog toga sam smatrao potrebnim da na brzu ruku pregledamo mi<*-

141 sto gdje smo se nalazili, a sve ostalo da odgodimo dok ne svane. Zbog sigurnosti ja sam se najprije odšuljao oko toga mjesta u krugu i uvjerio se da se osim nas dvojice nitko ne nalazi u blizini. Kad je to bilo obavljeno, mogli smo i mi pridi k vatrama. Učinili smo to, premda je smrad bio još tako žestok da bi nas zapravo morao otjerati što dalje. Moje osjetilo njuha bilo je u toku mojih putovanja često teško povrijeđeno, ali nikada tako strašno kao danas. Mjesto oko vatre smo samo zbog toga pretražili da po mogudnosti doznamo što se nalazilo u tajanstvenim svežnjevima. Nismo tražili bez uspjeha. Dva su svežnja morala biti oštedena ili su se razmotala, jer smo na dva mjesta na tlu našli dio njihovoga sadržaja. Bio je to šafran u nitima i u prašku. Ugledavši to, sjetio sam se bembašinih riječi: „Sad bi prema visini carine kojom se ocarinjuje šafran morao biti najunosniji predmet krijumčarenja". Poznato je da je istočnjački, a pogotovu perzijski šafran, nepatvoren, najbolji među svim vrstama. Otkako sam ustanovio da ga krijumčare preko granice čak u lijeso-vima s lešinama, pristajem na to da jela pripremljena sa šafranom okušam samo ako sam potpuno uvjerim da potječe od našeg zapadnjačkog crocusa sativusj. Upravo je Halef stavio sličnu primjedbu kad nas iznenadi topot konjskih kopita koji nam se brzo približavao. Činilo se kao da nam prilazi mnogo konjanika u kasu. Jesu li to možda bili krijumčari koji su se vratili na konjima da spale posljednje ostatke lešina? — Eno ih, vradaju se! — opomene me Hadži i uhvati me za ruku da me odvuče odavde. — Brzo! Moramo se sakriti! Najbolje je mjesto gore na onom zidu. Ja du se prvi uspeti na njega! Halef me ispusti i. požuri prema nekoj ruševini visokoj poput malene kude iz čijeg je zida stršilo kamenje tako da se lako dalo uspeti na nj. Bio bih doduše odabrao drugo skrovište, jer je ovo bilo izloženo jarkom svjetlu vatre. Uostalom, kad je čovjek jednom bio gore, nije ga nitko mogao ugledati, a bududi da se Halef ved počeo uspinjati, nije ni meni preostalo ništa drugo nego da se povedem za njegovim primjerom. Spomenuti ostatak zida sastojao se vedinom od pocaklenih opeka, međusobno povezanih zemljinom smolom. Ta je smola držala tisude godina, pa zašto da joj se ne bismo mogli i danas povjeriti? Na žalost je njezina pouzdanost bila mnogo manja nego što sam to mislio. Halef se ved nalazio nekoliko metara iznad zemlje, a i ja sam upravo podigao nogu da se uspnem za njim, kad se izbočina u zidu preko xoje se penjao, slomila i pala na mene. Bio je to komad težak nekoliko metričkih centi, pa me oborio na tlo i ostao ležati na meni. Čuo sam prestrašeni Hadžijev krik. Hadži je pao zajedno s tim dijelom stijene. Nekoliko trenutaka osjedao sam cio teret na svojim prsima, a onda izgubih svijest, premda mi glava nije bila povrijeđena. Kad sam se opet osvijestio, bio sam doduše oslobođen od kamenog tereta, ali inače nisam bio slobodan, jer nisam mogao pomaknuti ni ruke ni noge. Kraj mene je ležao Halef jednako svezan kao i ja. Oko nas sjedilo je dvadesetak asakera1 čiji je vođa bio neki stari kol agasi2. Bili su to konjanici, jer sam u bliz-ni ugledao njihove konje. Kraj njih su se nalazila dva čovjeka u građanskom odijelu, a kad sam ih ugledao, odmah sam znao na čemu sam. Bio je to naime handžija kojemu smo se svratili u Hileu, te onaj tredi Beduin čije su pratioce zbacili naši konji. Ti su prijazni ljudi sačuvali prema nama takvu privrženost punu ljubavi da su došli za nama čak ovamo, i to u vojničkoj' pratnji. Iz toga se dalo zaključiti da su nas prijavili, a to me opet dovelo do. zaključka da je Beduin kojega smo smatrali onesviještenim bio mrtav. Obojica su nas promatrala, i čim sam otvorio oči, handžija doviknu kol agasiju:

142 — Probudio se i -otvorio oči. Sad je vrijeme da ga preslušamo! Stari oficir nije ni trepnuo okom, i nije odgovorio ništa. Kad ga je handžija ponovo pozvao, okrene lice prema njemu, omjeri ga začuđenim pogledom punim omalovažavanja i upita: — S kim ti to zapravo govoriš? 1 plural od askar — vojnik ' zastavnik — S tobom! — odvrati krčmar. — Sa mnom? To ne mogu vjerovati, jer Kad bi to zaista htio, morao bih ti dati bastonadu, jer mi ne iskazuješ onu uljudnost i ono poštovanje što ih imam pravo zahtijevati. — Čemu su me onda poslali s vama, ako ne smijem govoriti? — Morao sam vas povesti sa sobom da od vas saznam jesu li ljudi koje demo uhvatiti zaista oni pravi. Tko ti je uostalom rekao da ne smiješ govoriti? To ti nije zabranjeno. Smiješ ti govoriti, ali uljudn) i po mogudnosti samo kada te nešto pitam. Ti ne spadaš k nama, jer nisi vojnik. Ja sam naprotiv of'cir vladara svih pravovjernika, pa ako mi nešto želiš saopditi, onda to smiješ učiniti samo u obliku najponi-znije molbe. Uto se brzo umiješa Beduin: — Ako moj prijatelj mora šutjeti, onda du to glasnije govoriti ja. Ja sam slobodan Ben Arab i ne moram slušati ni jednoga vojnika. Zahtijevam da smjesta preslušaš ubojice moga druga koji je pri padu s konja slomio vrat! Svi smo mi svjedoci. — A tko si ti i što si ti? — prezirno reče kol agasi. — Ja du ti to redi: vi ste doduše tvrdili da ste Solaibi, ali ste zapravo, kako se ispostavilo, Gasai, a pripadnici toga plemena poznati su nam kao razbojnička klatež i kradljivci. Trebalo bi vas povješati. I ti sad tvrdiš da ne moraš slušati vojnika, pa mi želiš zapovijedati što da radim. Budeš li izgovorio još jednu jedinu riječ, a da pri tome ne pogneš glavu u dubokom poštovanju, odmah du ti pokazati tko ovdje zapovijeda. — Alah! Ti nas nazivaš kradljivcima i klateži? Odmah du otidi odavde! Okrenuo se kao da želi ustati, ali mu kol agasi zapovjedi: — Ostat deš ovdje. Vi ste mi predani da vas povedeni sa sobom. Ja sam dakle odgovoran za vas, pa vas moram dovesti natrag. U slučaju potrebe naša de vas tanad spriječiti da nam pobjegnete.1 Sad više ni riječi prije nego što vas pozovem da govorite. Mi smo padišahovi vojnici, čiji kismet1 neka zasja u punom 1 sudbina svijetlu, i nismo čuvari carinika koje je Aiah prokleo da se prehranjuju otpacima krijumčarenja. Ako smo danas prisiljeni da jednom stupimo u stope carinika, mi smo doduše morali poslušati, ali unatoč tome ostajemo ono što smo i bili.

143 — Nismo mi zatražili od vas da stupite u te stope. — Da ste to učinili, loše biste prošli. Bududi da je tako da su ljudi koje imamo uhvatiti, krijumčari, i bududi da ih mi moramo predati, onda je to upravo tako kao da smo preuzeli dužnosti carinika. Sad šuti, jer sam s tobom svršio. Nije mi bilo jasno zašto se kol agasi tako vlada. Zar je zaista toliko držao do svoje vojničke časti da mu se današnja služba činila uvredom'' Uostalom, njegovo me se mišljenje nije trebalo ticati. Važniji mi je bio dokaz da ona tri Beduina nisu bili Solaibi, ved Gasai, kako sam i naslutio. Iz togn se dalo zaključiti da su i moja ostala nasludivanja bila opravdana. Činilo se da ona nezgoda sa srušenim opekama nije za mene ostala bez posljedica. Boljela su me prsa i teško sam disao. Kako je stajala stvar s Halef om? Ležao je tako mirno uza me da bih mogao pomisliti da spava, pa čak i da je i mrtav da mu oči n:su bile otvorene i da se nisu neprekidno pomicale. Okrenuo sam glavu prema njemu i šapnuo: — Jesi li ozlijeđen? — Nisam — odgovori Hadži isto tako tiho. — Jesam li dugo bio onesviješten? — Otprilike deset minuta. — Zar nisi mogao pobjedi? — Pobjedi? Bez tebe, sidi? Nisam li ja tvoj prijatelj koji s tobom mora sve dijeliti, trpjeti i podnositi? — Da si slobodan, mogao bi mi više koristiti nego sada. — Vojnici su me napali isto tako brzo kao i tebe. Morao bih se braniti, ali nisam htio, bududi da to nije nikakva klatež nego su to sultanovi ratnici. — To imaš zaista pravo. Je li te kol agasi ispitao? — Dosada nije sa mnom progovorio ni riječi. On nas je tražio, i kad je ugledao vatre, poslao je dva izvidnika. Krijumčari šafrana pucali su na njih pa misli da smo to bili mi. Zaključio sam to po njegovim riječima. — Možemo mu dokazati da to nismo bili mi. — Sto misliš o našem položaju? Oni navodni Solaibi bili su zaista Gasai. Jedan je slomio nogu, a drugi je čini se mrtav. — Ja se usprkos tome ne bojim, pa prema tome se ni ti ne moraš bojati. — Bojati? Ne bih se bojao pa da je i cijelo pleme Gasai slomilo sve svoje noge i vratove. Kako stoji stvar s tobom, sidi? Opeke koje su me povukle sa sobom i pale na tebe, bile su veoma teške.

144 — Malo me bole prsa, ali čini mi se da rebra nisu ozlijeđena. — Hvala Alahu! Da je to kamenje palo na mene, moja rebra sigurno ne bi odoljela, jer se sastav mojih lijepo oblikovanih tjelesnih oblina odlikuje vedom nježnošdu nego tvoja građa od čvrstih kostiju. Halef je to izrekao glasnije nego što je to namjeravao. Zato ga je kol agasi čuo i doviknuo nam: — Vi imate šutjeti! Zar ne znate da uhapšenici ne smiju razgovarati. Iskoristio sam tu priliku da mu uljudno odgovorim : — Budi tako dobar, hrabri jizbašo1, pa mi dopusti da te zamolim da mi ispuniš jednu želju. Bududi da sam ga oslovio kao kapetana, na njegovom se licu pokaza zadovoljan osmijeh. Glas mu je zvučao prijazno kad me je pozvao: — Da čujem što hodeš! — Vidim na tebi da ne samo što si zaslužan oficir ved da raspolažeš i visokim prednostima pravednosti i blagosti srca. Mi ne znamo zašto ste nas uhvatili i svezali, pa te molimo da nam kao zapovjednik ove izvrsne čete saopdiš zbog kojih si razloga zapovjedio da nas uhvate? Taj je čovjek možda cio ljudski vijek bio obični vojnik. .Nije bio toliko oštrouman da shvati koja se namjera skrivala iza mojeg uljudnog načina izražavanja, pa se zbog toga osjetio polaskanim i odgovorio mi otvoreno: 1 kapetan — Alah ti je dao dar govora obrazovanih ljudi. Zbog toga tvoje riječi zvuče posve drukčije od izraza što sam ih maločas čuo iz ustiju tvojih tužitelja. Prava, je šteta da upravo ubojica i krijumčar raspolaže darom takve lijepe govorljivosti. — Dopusti mi, jizbašo, da te ne razumijem. Ti nas smatraš krijumčarima? — Tako je! Jasno je dokazano da ste krijumčari. Mi smo tačno pretražili mjesto na kojem smo vas uhvatili, pa smo vas onda doveli ovamo gdje ne smrdi toliko po lešinama kao ondje. Ne znamo kako je s tim lešinama i s time što ste ih potajice spalili, ali smo pronašli šafran što ste ga prosuli po zemlji. On nam je odao da ste vi krijumčari. — Veoma mi je žao što su okolnosti pomutile bistre oči inače tako oštroumnog čovjeka kao što- si ti. Krijumčari o kojima ti govoriš uopde nas se ne tiču. — Uopde vas se ne tiču? Onda je vjerojatno zabluda i to što vas smatram ubojicama? — Tako je! Neka mi tvoja dobrota oprosti, ako te upitam zašto imaš o nama takvo mišljenje koje nas vrijeđa? — Redi du ti, bududi da me tako uljudno pitaš. Mi smo se nalazili u blizini, naime prijeko na humku s malom, ali glasovitom mošejom u kojoj se nalaze kosti praoca Ibrahima. Uto ugledasmo nekoliko

145 vatri, pa sam izaslao dva svoja čovjeka da izvide tko ih je zapalio. Oni su izvršili taj nalog, ali ste. ih vi opazili, pa ste pucali na njih. Oni su čuli zvižduk tanadi iz vaših pušaka. Niste li dakle ubojice? — Nismo! Znamo da je netko na njih pucao, jer smo i mi čuli dva pucnja. Ali ja sam ved jednom bio tako slobodan da tvojoj prijateljskoj sklonosti saopdim okolnost da se krijumčari koji su pucali nas ništa ne tiču. — Dopusti mi da sada ja ne mogu shvatiti ono što si mi rekao. Ti tvrdiš da ne pripadaš njima, a ipak smo vas mi zatekli kod njih. — Bududi da si Alahov ljubimac, jizbašo, on de ti odmah u tom pogledu prosvijetliti pamet. Budeš li tako dobar da se mislima svoje duše vratiš malo unatrag, sjetit deš se da nas nisi ugledao kod njih. Kad si ti stigao na mjesto smrada, njih ved davno nije bilo, jer su odmah otišli odande, pošto su pripucali na tvoja dva izvidnika. — Možeš li to dokazati? — Ja? Čovjek koji ima tako prodornu bistrinu duha kao što je imaš ti, tačno zna da ne trebam ništa dokazivati. S tvojim dopuštenjem stvar leži tako da naši tužitelji moraju dokazati da smo mi počinitelji. — Bit du dakle pravedan i saopdit du ti da se čini da si i ti Alahov ljubimac, jer tvoje riječi sadržavaju gotovo isto toliko oštroumnosti kao i moje. Priznajem da smo, kad smo stigli na spomenuto mjesto, ugledali samo vas dvojicu, ali na žalost u bijegu. Zašto to? Cija je stvar pravedna, ne mora bježati pred padiša-hovim ljudima. — Kad smo pojahali do Birs Nimruda, učinili smo to samo u namjeri da pregledamo glasovite ruševine ovoga kraja. Pri tome nas je stiglo veče, pa smo potražili mjesto na kojem bismo mogli prenoditi. Ugledali smo vatre i prišli im, ali nas je smrad otjerao. Ipak smo primijetili tridesetak ljudi koji su otvarali lijesove u kojima su se nalazile lešine i krijumčarska roba. Lijesove i lešine spalili su, a robu vadili iz njih i spremali na stranu. Uto začusmo dva hica, nakon čega su krijumčari brzo iščezli. Mi smo zatim prišli bliže, jer nas je radoznalost natjerala da pogledamo to mjesto. Dok smo to radili, začusmo vas gdje se približujete. Povjerovali, smo da se to približuju krijumčari pa smo se htjeli što prije sakriti, jer smo mi čestiti ljudi koji poštuju Alahove i padišabove zakone. Pri tome je moj pratilac pao i mene je kamenje oborilo na tlo. Sto se zatim zbilo, to ti znaš bolje od mene. Sad sve jasno stoji pred tvojim oštrim očima, pa tvoja nepokolebljiva mudrost nede oklijevati da s nas skine predbaci-vanja koja nas optereduju. — Tvoje su riječi neoborive kao sure u kuranu, ali du ti iskreno priznati da se ne mogu pouzdati samo u njih, ved da moram najprije pitati svoje izvidnike. — Prije nego što to učiniš, neka mi tvoja dobrota dopusti još jednu primjedbu. Kad smo prišli vatrama nismo imali uza se ni svoje konje ni svoje puške, jer smo ih ostavili na sigurnome mjestu. Tvoja dobro

146 uvježbana sposobnost razmišljanja nede sigurno oklijevati da potvrdi da se bez pušaka ne može pucati. Kako sam čuo, to nisu bili hici iz pištolja, ved iz pušaka. — Od tebe je bilo veoma razborito što se obradaš mojoj uvježbanoj sposobnosti razmišljanja. Ako niste sa sobom imali puške, onda su sigurno morali pucati neki drugi ljudi. Ipak nedu krzmati da se raspitam o tom o čem sam govorio. To je i učinio, pa mu izvidnici izjaviše da se oni doduše nisu toliko približili vatrama da bi uzmogli razabrati crte lica, ali da ipak nisu između krijumčara ugledali dva tako odjevena i tako čista čovjeka. Zatim se kol agasi ponovo okrene k nama rekavši: — Duli ste da je izvještaj ispao u vašu korist. Ako želite tome nešto dodati, samo recite! — Hvala ti! — odgovorih. — Upoznao sam ved vrlo mnogo i vrlo visokih padišahovih oficira iz Istambula, ali među njima nije bio nijedan koji bi ;te premašivao oštroumnošdu, čovjekoljubivošdu i pravednošdu. Ako mi dopustiš, ja du poslati izvještaj hasretiju se-raskeru1, i u njemu te tako spomenuti da on svoj pogled uperi u tebe. — Hasret'ju seraskeru, nesavladivome? — upita — upola veselo upola začuđeno. - Oprosti što se čudim! Poznaš li ga? Imaš li ti kod' Babi humajuna2 takav utjecaj da zapovjednik ratnih poslova uopde može primiti tvoj izvještaj, a da i ne pitam hode li ga pročitati i hode li se obazreti na njega? Ovo je pitanje dovelo vodu na mlin moga maloga Halefa. Taj je mlin sve dotle stajao, pa Halef nije oklijevao da ga čestito pokrene. Tek što je kol agasi izgovorio svoje pitanje, kad Hadži živo upadne, ne čekajudi moj odgovor: — Kako možeš izgovoriti te riječi u kojima se zapravo skriva uvreda za nas? Ti si hrabar i pametan čovjek, a ipak si zaboravio da učiniš ono što si odmah na početku trebao učiniti, naime da nas upitaš tko smo mi. Ja sam šeik Hadedina od velikog plemena Samara. Zovem se Hadži Halef Omar Ben Hadži Abul 1 njegova ekselencija, ministar rata 1 Visoka porta Abas Ibn Hadži Davud al Gosara. Ovaj moj drug čiji sam ja prijatelj i zaštitnik zove se efendija Kara Ben Nemzi. On potječe iz Almanje, pa je sa mnom projahao sve predjele zapada i istoka, sjevera i juga, da bi izveo smiona i hrabra djela. Njegovi ga prijatelji vole, a njegovi ga se neprijatelji boje. Mi smo ubili lava, a crnu panteru uklonili sa svijeta. Pobijedili smo čitava plemena, a ni u jednoj borbi nismo neprijatelju pokazali leđa. Moj efendija govori sve jezike svijeta, pozna sve zvijezde na nebu po njihovim imenima i umije ti redi kako se zovu sve životinje, biljke i kamenje. On je najglasovitiji ratnik, najmudriji učenjak i najdivniji čovjek kojeg poznam. Njegove želje ispunjuju sultani, carevi, kraljevi i knezovi, jer ga svi vole i poštuju, a kad njegov izvještaj o tebi stigne u Istambul seraskeru, on de efendijino pismo pritisnuti o čelo i svaku de riječ tako poslušati kao da ga je napisala ruka vladara nad svim pravovjernicima. To što smo sada tvoji zarobljenici, ne mijenja ništa na našoj slavi, jer samo okolnosti da se pod nama zdrobio zid možemo pripisati da sada pred tobom ležimo ovako kako to nikako ne dolikuje našem staležu. Ne, ne želim ni spomenuti vašeg sandžakija1 u Hileu, ali kad paša u Bagdadu sazna da smo mi još samo jednu minutu bili svezani pošto smo ti rekli svoja imena, onda de

147 iz njegove kancelarije zapuhnuti vjetar za koji ti ozbiljno savjetujem da ga odvrneš od sebe, jer si svojim izvrsnim svojstvima stekao sklonost naših srdaca. Sad znaš tko smo mi pa deš prema tomu i postupiti. Kol Agasi bio je odviše Istočnjak a da bi ga smetala Halefova pretjerivanja. Vidio sam na njemu da je Halef pobudio namjeravani dojam. Izvještaj ministra rata i prijetnja s pašom u Bagdadu dobro su djelovali. Neko je vrijeme zamišljeno gledao preda se, a onda kao da je stvorio odluku, jer je uzdigao glavu i upitao me: — Je li tako kako je rekao šeik Hadedina, efendijo? — Jeste — odgovorih bez oklijevanja. 1 pokrajinski namjesnik, upravitelj sandžaka — Onda bih vrlo rado udovoljio pravednosti na koju ste se pozvali, samo ako mi pružiš mogudnost da preuzmem odgovornost za to. — Kako ti sebi zamišljaš tu mogudnost? — Možeš mi je dati tako da se legitimiraš. — To je vrlo lako. Odveži mi ruke pa du ti pokazati više putnica nego što ih trebaš da se opravdaš. U svom džepu imam jedan bujuruldu, jedan teskere pa čak i ferman s vladarevom tugrom1. — Alah! Zaista s tugrom? — začudi se, pun poštovanja. — Dakako! — odgovorih mirno kao da je to nešto posve obično. — Onda ostavi te visoke sultanove spise u džepu. Ja ih i onako ne bih mogao sad pročitati kod nedovoljnog svjetla vatre. Upravo je tako kao da sam se i sam uvjerio o- tome. Molim te da mi još nešto savjetuješ! Padišahov potpis nalaže mi da vas oslobodim, ali je meni zapovjeđeno da vas odvedem u Hile. Smatraš li mogudim da ja istodobno udovoljim objema dužnostima? — Smatram! — A kako to? — Ti deš nas osloboditi, a mi demo s tobom odjahati u Hile. * — Hodete li to zaista učiniti? — Hodemo, dajem ti riječ. — Primam je i molim te za dopuštenje da vas sam odriješim. — Ugled sultanova potpisa bio je tako ispunjen poštovanjem da nas nije smio dotadi obični vojnik. Nije bilo teško pogoditi zašto se odrekao toga da pročita papire. Sigurno ili bar vjerojatno nije umio čitati, odnosno čitao je slabo, a osim toga svakako nije znao kako mora propisno postupiti s ispravom koja je sadržavala tugru. Handžija i Gasai

148 se usprotiviše tome da nas kol agasi oslobodi. Kad nam je dakle sam skinuo spone, vlasnik konačišta doviknu mu ljutito: potpis — Stoj! Ti nemaš pravo puštati krijumčare i ubojice na slobodu, a da na to nisi ovlašten. Ako to ipak učiniš, ja du te prijaviti čim stignemo u makemi1. Stari mu je oficir htio odgovoriti, ali ga zadržah i obratih se sam handžiji: — Ti nemaš tu ništa određivati, jer budem li ja htio nede makemi odlučiti o nama, nego deš ti biti optuženik. Zapravo nisam htio s tobom govoriti, ali du ti ipak u svojoj prevelikoj dobroti uputiti nekoliko primjedbi: mi nismo krijumčari, i ja du to dokazati. Osim toga nismo mi pucali na vojnike. O tome nema nikakove sumnje, jer mi nemamo pušaka. Može se dakle sad raditi samo o ona dva unesredena Beduina. Tvrdim da su oni htjeli ukrasti naše vrance, a ti si bio s njima u dogovoru. Da nismo pravodobno izašli u dvorište, oni bi odjahali na vrancima, a mi više nikad ne bismo vidjeli konje. Bududi da smo pravodobno izašli, pa ih je naš dolazak u tome spriječio, oni su se gradili kao da žele samo iskušati pastuhe. Samo zbog nezaslužene uljudnosti i da ne bismo s njima došli u sukob, mi smo im dopustili da uzjašu. — Ali niste im rekli kako je to opasno! — upadne mi handžija u riječ. — Uvijek je opasno kad te konj zbaci. Uostalom, ml smo ih opomenuli. Seik Hadedina ih je pozvao da ne bace krivnju na njega ako slome vratove, a do-bi6 je kao odgovor da oni sami umiju čuvati svoje vratove. — Ali šeik je konjima doviknuo riječ „litat", na što su oni zbacili jahače koji su se unesredili. — Možeš li to dokazati? — Mogu! — uvjeravao je on — mogu se na to zakleti! — Da je to šeik doviknuo konjima? — Jeste! — Mi naprotiv tvrdimo da tu riječ nije doviknuo konjima v.ed jahačima. Opazio je da je stvar za njih postala odviše opasna, pa ih je svojim poklikom pozvao da sjašu. Nisu ga poslušali, pa su ih konji zbacili. Možeš li se možda zakleti da on nije doviknuo jahačima ved baš konjima? 1 sudnica, tuđ Zapanjeno me je pogledao i zašutio, toliko ga je iznenadilo moje neočekivano tumačenje. — Ti dakle vidiš — nastavih — da smo mi u punom pravu i da nepravda stoji samo na vašoj strani. Nesreda se uostalom dogodila u tvom dvorištu, pa sam uvjeren da de makemi samo tebe zbog toga pozvati na odgovornost. Sad poznaš moje mišljenje, pa ako se usudiš da nam rekneš ma i još jednu jedinu riječ, ja du ti odgovoriti tako da to temeljito osjetiš.

149 Handžija se razljuti zbog toga što je podlegao u toj prepirci, ali se zbog moje prijetnje ne usudi odgovoriti, ved poluglasno prokle. Njegov drug, Beduin, nije mogao obuzdati srdžbu. Ljutito me napade: — Ti se gradiš kao da si sam sultan! Nemoj sebi umišljati da te se bojim ili da se bojim onoga što deš redi u makemiju. Ti nas namjeravaš nazvati ko-njokradicama, pa te pozivam da nam dokažeš da smo htjeli ukrasti vaše konje! — Ti nemaš prava ovdje ništa zahtijevati! — odgovorih mu. — Bude li potrebno pružiti dokaz, ja du ga ved pružiti na sudu. — Onda nemam više s tobom i sa svim ovim nikakva posla. Vidjet demo se u makemiju! Ta je prijetnja imala pokriti njegov uzmak. Bio sam uvjeren da je uvidio kako je njegova stvar izgubljena i da se više nije želio pokazati. Kad je ustao, skoči i handžija na noge. — I ja du s tobom. Nemam nikakva posla ondje gdje se na slobodu puštaju krijumčari ili ubojice, a čestiti se ljudi vrijeđaju. Ostajem kod onoga što smo rekli i što ja ponavljam: vidjet demo se opet u makemiju! Kad su nas vojnici uhvatili, nisu nam oduzeli ništa od naše imovine. Zato sam sad mogao posegnuti u pojas i izvudi revolver. Upravio sam ga u njih dvojicu i zaprijetio se: — Sad stvar stoji posve drukčije nego prije. Prije smo mi bili uhvadeni, a sad dete to biti vi! Htjeli biste otidi, a imate i razloga, no nama je do toga da ostanete kraj nas, pa demo se pobrinuti za to da ne uzmognete otidi bez našeg pristanka. Zatim se okrenuh kol agasiju i nastavih: — U ime tugre koju nosim uza se i koju mora slušati svaki službenik i podanik pad:šaha, pozivam te da ta dva čovjeka svežeš onako kao što smo mi maločas bili vezani. Očekujem da deš mi smjesta ispuniti tu želju! Stari oficir dao je odmah takav nalog, pa su ta dva čovjeka koja su bila uzrokom našega sužanjstva sputana isto tako kao što smo maločas bili svezani mi. Tugra čini prava čudesa. To je sultanovo ime, napisano u isprepletenim slovima u obliku arabeske, i to posebnim pismom koje se naziva divani. Mnogi učenjaci smatraju da tugra vuče podrijetlo od sultana Mura da I, koji je nekod neku ispravu ovjerovio otiskom svoga dlana. Drugi to opet pripovijedaju za sultana Orhana. Najbolji poznavaoci tvrde međutim da tugra potječe od sultana Muhameda II, osvajača Carigrada. On je godine 1453. osvojio taj grad i time uništio Istočno rimsko carstvo. Kad je, ujahavši u Carigrad, stigao do crkve sv. Sofije, umočio je, bududi da nije znao pisati, ruku u tintu i pritisnuo je na crkvena vrata u znak da time zaposjeda tu crkvu. To je bila prva tugra. Riječ vuče svoj korijen iz staro-turske riječi turgai, što znači isto toliko kao „neka ostane" ili „neka bude zauvijek!" Istina, tugra je prilično slična otvorenom dlanu. Ona se kuje i na turskom metalnom novcu, pa zamjenjuje vladarev lik, a smješta se i iznad ulaza u palače i Javne zgrade, kao što su mošeje, zaklade, kasarne i škole, što ih je sultan podigao. Na isprave stavlja se tugra u zlatu ili u crvenoj i crnoj boji, a

150 izvode je posebni službenici koji se zovu nišandži. Vrlo- se rijetko događa da se sultan udostoji vlastoručno potpisati neku ispravu koju mu predlože. To se događa samo ako se ta isprava odnosi na nekog čovjeka koji uživa veliku sultanovu milost, ili ako pri tom igraju ulogu okolnosti koje umije iskoristiti samo pravi poznavalac prilika na dvoru. Kadšto neki niži činovnik putem koji je samo njemu lično otvoren postiže više nego što može postidi šeik-ul-islam ili veliki vezir. Bududi da je čovjek koji je meni pomogao nedavno umro, smijem i ja sada redi da sam. svoje turske papire uvijek dobivao putem podređenog službenika čiji bi položaj kod nas na Zapadu bio jedan od najnižih. To ie bio moj prijatelj, Mustafa Muharem-aga koji je pedeset godina bio kapidži1 Visoke porte. Da, vratar! To je zaista niski čin, ali utjecaj toga isto tako čestitoga kao i korjenitog kapidže dopirao je do najtajnijih dvorana seraja. Kapidži je uživao gotovo besprimjernu naklonost, pa je vrijedio gotovo sveti običaj da se udovolji njegovoj skromnoj želji, koju je uvijek umio iznijeti na poseban način. Za njegove dugogodišnje službe koja je u tom pogledu zaista bila jedinstvena došlo je na Visoku portu cijelo mnoštvo velikih, glasovitih i utjecajnih ljudi, ali su svi opet iščezli. Mustafa Muharem-aga ostao je naprotiv na svom položaju sve dok ga nije opozvala smrt. Kadšto je upravo o njemu ovisilo hode li netko dobiti zamoljenu audijenciju ili nede. Bilo je dovoljno da on dade kratki, mali mig, pa je posjetilac bio primljen, ili bi se pak morao odredi svoje želje, pa čak i kada je inače bio istaknuta ličnost. Imao sam pri-like da steknem sklonost toga kapidže, pa mi ju je on do svoje smrti vjerno sačuvao. Nikad je nisam zlorabio, nikad mu nisam dodijavao kojekakvim željama, i upravo sam zato uvijek imao isprave s vlastoručnom tugrom velikog gospodara. Nije mi ni padalo na um da ga upitam kako je dolazio do ličnog potpisa sultanovog, a kad je jednom u mojim očima pročitao to pitanje, osmjehnuo se i rekao: „Hidmet etmeje oiren-mejen efendilik dahi etmes" - tko ne umije biti sluga ne umije biti ni gospodar. Ne moram sigurno posebno istadi da isprava s vlastoručnom sultanovom tugrom uvijek polučuje posve drugi dojam od obične isprave, ispostavljene u jasi odasi2. Primjer je zato i ono silno poštovanje koju je samo spominjanje tugre pobudilo u kol agasiju. Handžija je bio toliko pametan da ostane miran dok su ga vezali, ali Beduin je psovao zbog toga nezasluženoga i nedostojnog postupka sa slobodnim čovjekom. Oficir bi ga sigurno također bio ušutkao, ali ga je Halef pretekao. On nije mogao mirno slušati takve riječi, pa je izvukao bič iz pojasa, prišao Beduinu i zaprijetio mu se: 1 vratar ¦ ured, poslovnica — Kako se ti nazivaš? Slobodnim čovjekom? Ne vidiš li da si svezan? Je li svezani čovjek slobodan? Gdje ti je razbor? Vjerojatno ga nisi nikada ni imao, jer da je ma i najmanji trag razbora u tvojoj glavi, ti bi se sad čuvao da otvoriš vrata svojih neopranih ustiju. Vi ste nam rekli da ste Solaibi, a sad se ispostavlja da pripadate plemenu Gasai. Zašto ste nas prevarili? Pošteni Ben Arab nede nikad zatajiti svoje pleme. Ja bih radije umro nego da poreknem da pripadam Hadedinima. A sad bi se ta usta koja su nam lagala htjela pretvoriti u veliku gubicu da nas progutaju. Zatvori ih i ostavi ih zatvorena, jer du