Temudžin mu dugo ne odgovara. Naposletku podiže glavu i obraća se svojoj braći ne gledajući ih. „Biću kan svih. Mi smo jedan narod i samo jedan čovek može da ga vodi. Kako drugačije mislite da vidite kineske gradove?” Kasar gleda u svog brata i lice mu se polako širi u osmeh. „Neka plemena nisu učestvovala u bici protiv Tatara”, podseća Kačijun obojicu. „Najmani, Ojrati...” „Ne mogu sami protiv nas”, odgovara Temudžin. „Prisvojićemo ih, jedno po jedno.” „A hoćemo li opet biti Vukovi?”, pita Kasar, sjajnog pogleda. Temudžin neko vreme razmišlja. „Mi smo srebrni narod, Mongoli. Kada budu pitali, kaži im da ne postoje plemena. Kaži im da sam ja kan ravnice i znaće me po tom imenu, Džingis. Da, to im kaži. Da sam ja Džingis i da ću jahati.”
EPILOG Utvrđenje na granici kineskih zemalja jeste masivna konstrukcija od drveta i kamena. Nekoliko Keraita koji su došli sa svojim kanom u egzil deluju nervozno dok se približavaju impozantnoj građevini. Nikada nisu videli ništa slično. Ulaz je u obliku velike drvene kapije, okovane gvožđem, u kojoj se nalaze manja vrata. Čuvaju ih dva stražara, obučena u oklop vrlo sličan onom koji su nosili ratnici Vin Čaoa. Obasjani jutarnjim suncem, podsećaju na savršeno ispolirane kipove. Togrul diže pogled ka visokim bedemima i na njima primećuje još naoružanih vojnika koji motre na svaki njihov pokret. Kineska granica je nešto više od običnog prolaza. Tokom putovanja, Vin Čao je hvalio Veliki kineski zid dugačak nekoliko hiljada milja, ali on se nalazi daleko na jugu. Poveo ih je prema utvrđenju čim ga je ugledao, svestan da bi svaki drugi pokušaj prelaska granice bio ugušen u smrti. Kineski gospodari se ne bi radovali čoveku koji je krišom ušao u njihovu teritoriju. Togrul je zadivljen raskošnom građevinom pred sobom. Ne može da sakrije uzbuđenje kada kineski čuvari na zemlju spuste nosiljku i iz nje izađe Vin Čao. „Sačekaj ovde. Imam papire koje moram da pokažem pre nego što nam dozvole prolaz”, kaže mu kineski ambasador. I sam deluje ushićeno sada kada je na pragu svoje domovine. Uskoro će se vratiti u srce Kaifenga i mali Čeng će pozavideti njegovim uspesima. Togrul silazi sa svojih zaprežnih kola, posmatrajući kako Vin Čao prilazi stražarima i razgovara sa njima. Zajedno se osvrću da odmere kolonu mongolskih vojnika i robova. Jedan od graničara klima glavom i otvara mala vrata u kapiji kroz koja nestaje. Vin Čao ne pokazuje znake nestrpljivosti dok čeka da se ovaj vrati. Uostalom, preživeo je godine u divljini bez ikakvog luksuza, preživeće i ovu formalnost. Juan ćutke posmatra kako zapovednik utvrđenja izlazi i proučava Vin Čaove papire. Ne čuje šta govore i ignoriše ispitivačke poglede koje mu
upućuje Togrul. I njemu je muka od divljačkih plemena a pogled na kineske zemlje mu podgreva nadu da će ubrzo videti svoju porodicu i prijatelje. Zapovednik konačno vraća papire, delujući zadovoljno, i Vin mu se opet obraća kao podređenom sebi. Autoritet prvog ministra zahteva momentalnu poslušnost i stražari hitro staju u vrstu kao da je smotra. Juan vidi kako se vrata opet otvaraju i zapovednik ulazi unutra, zajedno sa vojnicima. Vin okleva pre nego što se okrene i priđe koloni. Zabrinutim pogledom pronalazi Juanov lik i zadržava se na njemu. Obraća mu se na kineskom dvorskom dijalektu, i to na najformalniji način. „Ovim ljudima nije dozvoljen ulazak, Juane. Hoćeš li da te ostavim s njima?” Juan sužava pogled i Togrul pravi korak napred. „Šta je rekao? Šta se dešava?” Vin Čao ne skida pogled s Juanovog. „Izdao si me, Juane, one noći kada nisi ubio kana na spavanju. Kakve koristi više imam od tebe?” Juan nepomično stoji, ne pokazujući ni trunku straha. „Kaži mi da ostanem i ostaću. Kaži mi da pođem i poći ću.” Vin Čao sporo klima glavom. „Onda pođi i živi u saznanju da je tvoj život u mojim rukama.” Juan prelazi kratku razdaljinu do kapije i ulazi unutra. Togrul posmatra celu scenu iskolačenih očiju dok u njemu raste panika. „Kada prelazimo?”, javlja se njegova žena. Togrul se nervozno osvrće. Kada ugleda njegov izbezumljen pogled, lice joj se nabire od brige. Kineski ambasador im se obraća na jeziku plemena, nadajući se da je to poslednji put da preko svojih usana prevaljuje te ogavne reči. „Žao mi je”, jednostavno kaže i okreće se, nestajući iza vrata koja se zatvaraju za njim. „Šta je ovo?”, uzvikuje Togrul. „Odgovori mi! Šta se dešava?” Obliva ga znoj kada ugleda komešanje na vrhu bedema. Na Togrulov užas, vojnici se postrojavaju po zidinama, zatežu svoje lukove i ciljaju u njih. „Ne! Obećao si!”, očajnički urla Togrul. Strele lete kroz vazduh i zarivaju se u kolonu koja još uvek ne shvata o čemu se radi. Togrul pada na kolena, šireći ruke. Na desetine kopljišta tone u njegov masivni torzo. Njegove kćeri izbezumljeno vrište. Taj zvuk, isprekidan ispaljenim kopljištima, Togrula boli više od njegove lične
agonije. Za trenutak proklinje čoveka koji se plemenima predstavio kao saveznik, vladajući njima pomoću zlata i slatkih obećanja. Slaba trava pod njim jeste mongolska zemlja. Puni mu pluća i guši ga. Gnev nestaje, zamenjen jutarnjim spokojom.
POGOVOR „Najveća radost koju čovek može da oseti jeste ona kada pokori svog neprijatelja i potera ga ispred sebe, kada jaše njegove konje i oduzima mu imetak, kada vidi uplakana lica onih kojima je bio drag i kada obujmi njegove žene i kćeri svojim rukama.” - Džingis-kan Događaji iz njegove mladosti koji su uticali na stvaranje Džingis-kana izuzetno su zanimljivi. Postoji vrlo malo savremenih beleški iz tog perioda i najpoznatija među njima, „Tajna istorija Mongola”, izgubljena je. Original na mongolskom jeziku, koji je poručio samo Džingis, nije preživeo vekove. Srećom, knjiga je fonetički prevedena na kineski jezik i iz nje sam izvukao veći deo saznanja o Temudžinu od Borđigina - plavih vukova. Engleski prevod Artura Vejlija bio je moj osnovni izvor podataka za pisanje ove knjige. Iako je tačno značenje imena sporno, Temudžin je bio Tatarin kojeg je Jesugej ubio i po njemu nazvao svog sina. Ime ima sličnosti sa mongolskom reči koja znači gvožđe, što je opšte prihvaćeno kao pravo značenje iako bi moglo da bude i slučajnost. Temudžin je rođen sa krvnim ugruškom u ruci, što je bilo zastrašujuće za one koji su verovali u takva predskazanja. Temudžin je bio visok za Mongola i imao je ’mačje oči’. Čak i kao pripadnik tako izdržljivog naroda, prednjačio je u svojoj sposobnosti da istrpi vrućinu i hladnoću. Povrh toga, bio je neosetljiv na ranjavanje. Izdržljivost njegovog tela bila je prava misterija. Kao narod, Mongoli imaju jake zube, oštar vid, crnu kosu i crvenkastu kožu. Veruje se da su u srodstvu sa plemenima Indijanaca koji su prešli Beringov prelaz dok je još bio pod ledom i tako naselili Aljasku, pre oko 15.000 godina. Zapanjujuća je sličnost između ova dva naroda.
U današnjoj Mongoliji, veći deo populacije još uvek lovi pomoću luka ili puške, uzgaja ovce i koze, i obožava konje. Mongoli praktikuju šamanizam i svako uzvišenje je označeno dugom plavom trakom u čast nebeskog oca. Ritual nebeskog ukopa - to jest, polaganja tela da ga raspore divlje ptice i odnesu u visine - obavlja se onako kako sam opisao u knjizi. Mladi Temudžin je odveden u pleme svoje majke, Oklune, da tamo sebi nađe ženu iako je njegova majka, Helun, odabrana na drugačiji način - Jesugej i njegova braća su je oteli od njenog brata. Jesugeja su skoro sigurno otrovali njegovi neprijatelji Tatari iako tačni detalji nikada nisu otkriveni. Nakon Jesugejeve smrti, pleme je izabralo novog kana i prognalo Helun i njeno sedmoro dece, uključujući Temulun, tek rođenu devojčicu. Ovom pričom nisam obuhvatio njegovog polubrata Bigataja budući da nije odigrao važnu ulogu u njenom životu a knjiga je ionako prepuna sličnih imena. Iz istog razloga izmenio sam neka imena gde sam smatrao da je original previše dugačak ili previše složen. Iluk zvuči mnogo jednostavnije od ’Tarkataj-kiriltak’. Mongolski jezik nije nimalo lak, ali zanimljivo je napomenuti da oni ne izgovaraju slovo ’k’ pa tako reč kan zvuči kao ’han’, na primer, Kublaj-kan (unuk Džingis-kana) u originalnom izgovoru glasi ’Huplaj-han’. Tačno je da Džingis bolje zvuči kao ’Čingis’, ali ’Džingis’ je kako sam prvi put čuo i tako mi najbolje zvuči. Nije se očekivalo da će Helun i njena deca preživeti, ali jeste, što ide u prilog toj izuzetnoj ženi koja je uspela da sačuva svu svoju decu uprkos hladnoj zimi. Zaista ne znam kako su uspeli da prežive bez hrane i na temperaturama i do -20 stepeni, međutim, Bekterova smrt jasno pokazuje koliko su bili na ivici očaja. Dobar primer za to jeste moj vodič kroz Mongoliju koji je spavao na zemlji samo u svojoj dolami i to na tako niskim temperaturama da mu se kosa smrzavala i lepila za zemlju. Mongoli su i danas vrlo izdržljiv narod. Od svih sportova, najviše cene rvanje, streljaštvo i jahanje. Temudžin je ubio Bektera baš onako kako sam opisao u knjizi, samo što je Kasar bio taj koji je ispalio drugo kopljište, a ne Kačijun. Nakon što su otkrili da Bekter krade hranu od ostalih, dečaci su ga sačekali u zasedi. Da bi ovaj čin bio razumljiv, mislim da je neophodno doživeti da vam porodica gladuje a Mongolija je surova zemlja. Kao dečak, Temudžin nikada nije bio okrutan i ne postoje podaci da je ikada uživao u uništavanju svojih neprijatelja, ali zato je bio sposoban za istinsku svirepost.
Kada je pleme poslalo ljude da izvide šta se dogodilo sa izgnanom porodicom, dočekale su ih gnevne strele mlade braće. Nakon potere, Temudžin se sakrio duboko u čestaru gde je proveo devet dana bez hrane i vode pre nego što ga je glad isterala napolje. Uhvaćen je, ali pobegao je i sakrio se u reci. Obala od plavog leda koju sam opisao nije iz Tajne istorije mada sam na takve prizore nailazio tokom svojih putovanja kroz Mongoliju. Ime čoveka koji ga je video u vodi ali ga nije odao bilo je Sorkansira, ali prekrstio sam ga u Basan. To je ujedno i čovek koji je Temudžina sakrio u svom šatoru. Nakon neuspele potere, Sorkansira mu je dao pegavu kobilu sa belom njuškom, hranu, mleko i luk sa dve strele, pre nego što ga je poslao nazad njegovoj porodici. Temudžinovu ženu Borte oteli su Merkiti a ne Tatari. Mladi kan je tokom napada ranjen a ona je u zarobljeništvu provela nekoliko meseci a ne dana. Kao rezultat toga, Temudžin nikada nije bio apsolutno siguran u očinstvo nad njihovim prvim sinom Jočijem, zbog čega nikada nije sasvim prihvatio dečaka. Njegov drugi sin, Čagataj, odbio je da prihvati Jočija kao očevog naslednika, zbog čega je Džingis-kan na to mesto postavio svog trećeg sina, Ogadaja. Kanibalizam u smislu jedenja neprijateljevog srca bila je retkost, ali ne i nepoznanica među mongolskim plemenima. S druge strane, najbolji deo mrmotovog mesa jeste rame, poznatije kao ’ljudsko meso’. U ovome takođe postoje velike podudarnosti sa običajima i verovanjima Indijanaca. Keraitskom kanu Togrulu zaista je obećano carstvo u severnoj Kini. lako je isprva bio mentor mladog osvajača, uplašio se iznenadnog Temudžinovog uspona. Nakon neuspešnog pokušaja da ga ubije, prekršio je osnovno plemensko pravilo da kan mora da bude uspešan. Togrul se suočio sa progonom, ali na kraju su ga ubili Najmani, verovatno slučajno, pre nego što su ga prepoznali. Izdaja od strane onih kojima je verovao u Temudžinu je probudila iskru osvete, želju za moći koja ga nikada nije napustila. Njegovi doživljaji iz detinjstva stvorili su čoveka kakav je postao, čoveka koji se nije saginjao niti je dopuštao strah ili slabost u bilo kom obliku. Imetak i bogatstvo ga nisu zanimali, samo apsolutna moć nad neprijateljima. Mongolski dvostruko rezbareni luk onakav je kakvog sam ga opisao, s većom snagom povlačenja nego engleski dugi luk koji je, dva veka kasnije, tako uspešno probijao oklop. Ključ njegove snage jeste u kompresovanom sastavu sa slojevima kuvanog roga i tetiva koje pojačavaju čvrstinu drveta.
S unutrašnje strane nalazi se sloj roga a sa spoljašnje sloj tetive kako bi se izbeglo deformisanje oblika. Ovi slojevi, debeli kao prst, povećavaju moć oružja na nivo podizanja dva čoveka u vazduh sa dva prsta - u punom galopu. Strele su pravljene od vrbovine. Džingis-kan je svoje carstvo uspostavio upravo zahvaljujući streljaštvu - tome i neverovatnoj pokretljivosti. Njegovi konjanici su se kretali brže od kasnijih oklopnih kolona i to na duge periode, živeći samo na mešavini kobilje krvi i mleka, bez potrebe za dodatnim zalihama. Svaki ratnik je nosio dva luka, sa trideset do šezdeset strela u dva tobolca, zatim mač, sekiru i pribor za oštrenje glava za strele - pričvršćen za tobolac. Osim oružja, svaki je imao uže od konjske dlake, šilo za bušenje rupa u koži, iglu i konac, gvozdeni sud za kuvanje, dve kožne čuture s vodom, pet kilograma tvrdog sira kojeg su dnevno jeli po 250 grama. Svaka desetorka je imala šator tako da su bili kompletno samostalni. Suvo meso mrmota smekšavali su noseći ga danima vezanog ispod drvenog sedla. Zanimljivo je da je mongolska reč siromašan zapravo izvedena iz glagola ’pešačiti’ ili ’koračati’. Jedna od priča koju nisam iskoristio jeste ona kada je majka Helun pokazala svojim sinovima kako jedna strela može da pukne ali svežanj strela ne može - klasična metafora za grupnu snagu. Savez sa Togrulom omogućio je Temudžinu da poveća broj svojih pristalica na nivo uspešne osvajačke vojske pod zaštitom moćnog kana. Da Kineze nije posmatrao kao lutkare svog naroda tokom hiljadugodišnje vladavine, verovatno bi ostao samo lokalni fenomen. Ali istorija je pokazala da je imao viziju nacije koja će uzdrmati svet. Neverovatne ratne veštine mongolskih plemena uzalud su trošene u okršajima jednih protiv drugih. Ni iz čega, okružen neprijateljima, Temudžin se uzdigao da ih sve ujedini. Ono što sledi uzdrmaće svet. KON IGULDEN