Iluk se trza, kao ošamaren, streljajući dečaka otrovnim pogledom. Temudžin ne trepće. Od umora i gladi vrti mu se u glavi, ali u tom trenutku nije mu važno da li će ga Iluk ubiti. Šta god da mu donese budućnost, on pronalazi snagu da uzvrati pogled, bez trunke oklevanja ili straha. „Odan sam mu celog svog života”, odgovara Iluk, „ali dani tvog oca su odbrojani. Neprijatelji vrebaju svaku našu slabost a vesti se brzo šire. Tatari će s prvom zimom doći da nam kradu stoku, možda čak i Okluni, pa i Keraiti, samo da bi proverili jesmo li još uvek u stanju da branimo ono što je naše.” Ratnik krvnički steže svoje uzde i odvraća pogled od Temudžinovog, ne mogavši više da izdrži te žute oči na sebi. „Ti znaš šta bi on voleo, Iluk. Znaš šta moraš da učiniš.” „Ne. Ne znam, dečače. Ali znam šta je tebi u glavi i odmah ću da ti kažem: previše si mlad za vođu.” Temudžin gorko guta svoj ponos. „Onda Bekter. Nemoj da izdaš našeg oca, Iluk. Celog života te je tretirao kao rođenog brata. Ispoštuj ga sada tako što ćeš pomoći njegovom sinu.” Na Temudžinovo iznenađenje, Iluk zariva pete i odvaja se od grupe, lica crvenog od besa. Dečak se ne usuđuje da pogleda u ljude oko sebe. Ne želi da vidi njihova lica jer zna da bi se tada ceo njegov svet srušio. Zbog toga mu promiču upitni pogledi koje razmenjuju, baš kao i njihova neizmerna tuga. Stanište Vukova je tiho i mirno kada Temudžin sjaše ispred očevog šatora i duboko uzdahne. Ima utisak kao da je godinama bio odsutan. Poslednji put kada je stajao na tom mestu njegov otac je bio vitalan i snažan i ulivao je sigurnost svima oko sebe. Dečak sada ne može da zamisli da se ceo njegov svet srušio i da više ništa neće biti isto. Ukočeno stoji na čistini, gledajući nekud iznad šatora. Može da imenuje svakog čoveka, ženu i dete samo jednim pogledom na njihov šator. To je njegov narod i oduvek je znao da mu je mesto među njima. Nesigurnost je za njega novo osećanje, nešto poput velike šupljine u grudima. Otkriva da mora da skupi svu svoju hrabrost samo da bi ušao u šator svojih roditelja. Možda bi tu stajao i duže da ne vidi ljude koji počinju da se okupljaju oko njega. Ne bi podneo njihovo sažaljenje. S bolnom grimasom na licu, saginje se i prolazi kroz niska vrata, zatvarajući ih za sobom.
Noćni zastor još uvek nije prebačen preko dimnjaka iznad njegove glave, ali u šatoru je toplo i zagušljivo. Miris koji mu puni nozdrve tera ga na povraćanje. Primećuje majčino bledilo tek kada se ova okrene da ga pozdravi. Sva skupljena hrabrost nestaje kada joj padne u naručje. Suze se otimaju kontroli i majka ga neko vreme ćutke ljulja dok njegov pogled pada na očevo ispijeno telo na obližnjem krevetu. Jesugej drhti poput konja koji od sebe tera muvu. Stomak mu je uvijen zavojima i tvrd od skorelih iscedaka. Dečak primećuje tanak potočić gnoja i sukrvice koji poput crva migolji iz požutele kože, slivajući se na prostirku. Očeva kosa je začešljana i nauljena, ali deluje nekako tanje, i na njegovoj neobrijanoj bradi ima mnogo više sedih nego što pamti. Temudžin vidi oštre obrise očevog grudnog koša. Lice mu je upalo i tamno s podočnjacima, smrtna maska na čoveku kojeg voli najviše na svetu. „Pričaj s njim, Temudžine”, blago mu kaže majka. Kada podigne glavu da joj odgovori, u njenim očima vidi neizmernu tugu i bol koji mu razdiru srce. „Tražio te je, ali nisam znala da li ćeš doći na vreme.” Dečak klima glavom, brišući rukavom srebrnkasti trag sline ispod nosa, i gleda u čoveka za kojeg je mislio da će večno živeti. Groznica mu je istopila mišiće na kostima i Temudžin prosto ne može da veruje da je to isti ratnik koji je pre samo nekoliko dana tako samouvereno ujahao u stanište Okluna. Dugo zuri u njegovo lice, poražen i nem. Jedva primećuje kako majka kvasi oblogu u vedru hladne vode i stavlja mu je na ruku. Pokazuje mu prstima na očevo lice i zajedno mu brišu kapke i usne. Temudžin diše plitko, ignorišući mučninu u stomaku. Vonj raspadnutog tkiva je ogavan, ali njegova majka ne pokazuje znake gađenja i on se trudi da bude jak za nju. Jesugej reaguje na dodir, otvarajući oči i gledajući u lica iznad sebe. „Ovo je Temudžin, mužu moj, vratio se kući živ i zdrav”, nežno kaže Helun. Jesugejeve oči ostaju prazne i Temudžin oseća kako mu opet naviru suze. „Neću da umreš”, kaže ocu i počinje da jeca. „Ne znam šta ću tada.” Kan Vukova duboko uzdiše i grudni koš mu se širi poput kaveza. Temudžin se nadvija nad njim i hvata ga za ruku. Koža mu je bolesno vrela i suva, ali on je ne ispušta. Vidi kako se očeve usne pomeraju i spušta glavu niže da ga čuje. „Vratio sam se, oče”, kaže mu. Stisak oko ruke se pojačava, dovoljno da ga zaboli. Temudžin obema rukama hvata očevu koščatu šaku i za trenutak
im se pogledi susreću. Dečak sa olakšanjem konstatuje da ga je otac prepoznao. „Tatari”, šapuće Jesugej. Grlo kao da mu se zatvara tim rečima, ispuštajući dušu u velikom izdahu koji se završava suvim krkljanjem. Temudžin čeka da njegov otac ponovo udahne, i pošto se to nije dogodilo, konačno shvata da je ruka koju drži mlitava i beživotna. U očaju je steže još jače, vapeći da čuje još jedan uzdah. „Ne napuštaj nas”, preklinje ga, ali zna da otac ne može da ga čuje. Helun iza njega ispušta žalostan krik, ali Temudžin ne može da se odvoji od upalog lica čoveka kojeg obožava. Šta mu je maločas rekao? Ne može da se seti njegovih poslednjih reči, preplavljen iznenadnim strahom da će njegov otac otići duhovima bez spoznaje koliko je zaista značio svojim sinovima. „Sve što jesam od tebe je”, šapuće. „Tvoj sam sin i ništa više. Možeš li da me čuješ?” Oseća majčine dlanove na svojim ramenima. “Čekao te je, Temudžine. Sada je umro”, tiho kaže ona. Ne može da pogleda svoju majku. „Da li je znao koliko ga volim?”, pita je naposletku. Helun se osmehuje kroz suze i za trenutak izgleda prelepo, kakva je verovatno bila u mladosti. „Znao je. Bio je tako ponosan na tebe i činilo se da će mu srce prepući od tog ponosa. Često te je posmatrao kako jašeš, igraš se i svađaš sa svojom braćom. Na njegovom licu bih videla osmeh. Nije hteo da te razmazi, ali nebeski otac mu je dao sinove koje je mogao samo da sanja. Ali ti si bio njegov ponos, njegova jedina radost. Znao je to.” Ovo je previše za Temudžina i on besramno pušta da mu poteku suze. „Moramo ostalima da kažemo da je konačno umro”, opominje ga Helun. „A šta onda?”, pita Temudžin, brišući suze. „Iluk ne želi da ja vodim Vukove. Hoće li Bekter biti kan?” Na licu svoje majke traži znake razuveravanja, ali tamo vidi samo iscrpljenost i tugu koja joj magli oči. „Ne znam šta će biti, Temudžine. Da je tvoj otac poživeo još nekoliko meseci, možda to i ne bi bilo važno, ali ovako? Nijedno vreme nije dobro za umiranje, ali sada...” Počinje da rida i Temudžin je privija uz sebe, spuštajući joj glavu na svoje rame. Nije ni sanjao da će u dvanaestoj godini tešiti svoju majku, ali sada mu to deluje tako prirodno i kao da ga ojačava za ono što ga čeka.
Svoju mladost oseća kao slabost, ali duh njegovog oca je blizu i on zna da će pronaći snage da se obrati plemenu. Pogled mu leti po unutrašnjosti šatora. „Gde je soko kojeg sam mu darovao?” Njegova majka odmahuje glavom. „Nisam mogla da se brinem o njemu. Iluk ga je dao drugoj porodici.” Temudžin se bori sa rastućom mržnjom prema čoveku u kojeg je njegov otac imao najveće poverenje. Izvlači se iz majčinog zagrljaja i Helun ustaje, gledajući u nepomično telo svog muža. Dečak vidi kako se njegova majka nadvija nad licem njegovog oca i neizmerno nežno mu ljubi usne. Čini mu se da vidi kako joj celo telo drhti prilikom kontakta. Drhtavim prstima mu sklapa oči i navlači pokrivač preko rane. Vazduh je vruć i smrtan, ali Temudžinu taj vonj više ne smeta. Duboko ga udiše, puneći pluća mirisom svog oca, i ustaje. Pljuska lice hladnom vodom iz vedra i briše ga čistim ubrusom. „Idem da im saopštim”, kaže majci. Helun klima glavom, očiju uprtih nekud u daljinu dok se on saginje da prođe kroz vratašca, izlazeći u svežinu sutona. Žene u plemenu upućuju svoje naricaljke nebeskom ocu, obaveštavajući ga da je veliki čovek napustio ravnicu. Jesugejevi sinovi se okupljaju da odaju poslednju poštu svom ocu. U zoru će ga umotati u belo platno i odneti na visoko brdo gde će ostaviti njegovo nago telo jastrebovima i lešinarima koji su bliski duhovima. Ruke koje su ih učile da zatežu luk, strogo lice, celo njegovo telo biće rastrgnuto na hiljade komadića koje će jata ptica odneti po blagoslovu nebeskog oca. Jesugej viće neće biti vezan za zemlju kao oni. Dok noć odmiče, ratnici u grupicama idu od šatora do šatora, konsultujući se sa porodicama. Temudžin ne učestvuje u tom procesu iako želi da je Bekter sada tu da posmatra nebeski pogreb praćen recitalima. Ma koliko da se ne slaže sa svojim bratom, zna da će biti povređen ukoliko propusti propoved o Jesugejevom životu. Te noći niko ne spava. Dok se mesec diže na noćnom nebu, na sredini staništa gori velika vatra i stari pripovedač Čagataj čeka da se svi okupe, stežući u ruci mešinu ohlađenog crnog ajraga. Samo patrolne konjice i izviđači ostaju na svojim položajima. Svaki čovek, svaka žena i svako dete prilaze da čuju priče u Jesugejevu čast. Svi će plakati jer suza prolivena na
zemlju jednog dana postaje reka koja će utoliti žeđ stadima i porodicama svih plemena. Nema stida u oplakivanju kana koji ih je čuvao u surovim zimama i od Vukova napravio vodeću silu u ravnici. Temudžin isprva sedi sam iako mnogi prilaze da mu spuste ruku na rame i kažu nekoliko reči utehe. Temuževo lice je crveno od plača, ali on sedi pored Kačijuna, prećutno deleći tugu sa svojim bratom. Kasar takođe prilazi da čuje Čagataja, bled i ispijen dok grli Temudžina. Poslednja stiže Helun, noseći svoju kćer Temulun u prevojima svoje bluze. Grli svoje dečake, jednog po jednog, zatim seda do njih, zagledana u plamen. Kada se celo pleme okupi, Čagataj pročišćava grlo i pljuje u razbuktalu vatru iza sebe. „Znao sam Vuka kada je bio mali dečak a njegovi sinovi i kćer tada behu samo san nebeskog oca. Nije uvek bio čovek koji je vodio naše pleme. Jednom se, kao mlad, ušunjao u šator mog oca i ukrao saće s medom, umotavši ga u platno. Zakopao ga je, ali u to vreme imao je psa, crno-žutog lovca. Životinja je iskopala platno i donela mu ga baš u času kada se ovaj pravdao da ni ne zna gde stoji med. Posle toga je dobio takve batine da tri dana nije mogao da sedne!” Čagataj zastaje, čekajući da se smeh stiša. „Ratnike je počeo da predvodi sa samo dvanaest leta, napadajući Tatare i zaplenjujući im konje i ovce. Kada je Iluk poželeo da se oženi, Jesugej je bio taj koji je zaplenio konje kako bi ovaj mogao da ih pokloni nevestinom ocu. Doveo je tri riđe kobile i tuce brava za samo jednu noć. Dvojica mu nisu bila ravna u mačevanju, ali čak ni tada niko nije mogao da se meri s njegovim mačem ili lukom. Bio je strah i trepet svom plemenu, i kada je postao kan, ljudi su naučili da se plaše Jesugeja, čak i oni koji su jahali s njim.” Čagataj uzima veliki gutljaj ajraga i mljacka usnama. „Kada je njegov otac otišao na nebo, Jesugej je okupio sve ratnike i odveo ih na nekoliko dana. Živeli su samo na par šaka hrane i tek toliko vode da okvase grla. Svi oni koji su otišli s njim vratili su se s vatrom u stomaku i odanošću u srcu. Udahnuo im je svoj ponos i Vukovi su rasli jaki i debeli na ovčetini i mleku.” Temudžin sluša kako starac recituje o očevom junaštvu. Čagatajevo sećanje je dovoljno oštro da pamti čak i Jesugejeve reči i koliko ljudi je palo od ruke njegovog oca. Možda malo preuveličava, ali dečak to ne može da zna. Stariji ratnici klimaju glavama i smeškaju se pri sećanju na svog
hrabrog vođu. Mešine sa ajragom se prazne i čuju se sve češći povici odobravanja dok Čagataj rečito oslikava bitke velikog kana. „Tada su starom Jekeu odsekli tri prsta desne šake”, nastavlja pripovedač. „Jesugej ga je našao u snegu i vratio nazad. Jeke je video šta ovaj nosi u ruci i rekao mu da to baci psima. Jesugej mu je odgovorio da će vezati prste za štap i češati se njime kada ga zasvrbe leđa.” Kasar se kikoće i upija svaku reč zajedno sa svojom braćom. Ovo je istorija njihovog plemena, priče o muškarcima i ženama koji su ih stvorili onakvim kakvi su danas. A onda se Čagatajevo držanje naprasno menja i glas opet postaje tajanstveno tih. „Za sobom je ostavio jake sinove da ga prate. Želeo je da Bekter ili Temudžin jednog dana vode Vukove. Čuo sam priče među porodicama. Čuo sam obećanja i oprečna mišljenja, ali krv kanova teče njihovim venama, i ako postoji čast Vukova, oni svog kana neće postideti. Jesugej nas sada gleda.” Staništem Vukova najednom vlada muk. Temudžin oko sebe čuje odobravajuće mrmljanje nekih ratnika i oseća na sebi stotine očiju. Počinje da ustaje, ali u daljini se prolama cviljenje rogova i ratnici se bude iz svog pripitog transa, skačući na noge i pripremajući se za opasnost koja dolazi. U krug obasjan vatrom iskrsava Iluk, streljajući Čagataja pogledom. Temudžin primećuje da pripovedač deluje krhko i umorno, sada kada je čarolija prekinuta. Povetarac mu nosi dugu sedu kosu dok uzvraća Iluku pogled bez trunke straha. Iluk oštro klima glavom kao da konačno donosi odluku. Odmah mu dovode njegovog konja i on gipko skače u sedlo. Sledećeg trenutka bez osvrtaja nestaje u tami. Zvuk rogova se utišava odmah nakon što okupljeni shvate da je to izviđačka konjica koja se upravo vratila iz potrage. Bekter jaše na čelu desetorke, zaustavljajući svog konja tik pored vatre. Temudžin vidi da na sebi ima oklop i oružje, različite od onog koje je viđao pre. Pod sjajem plamena primećuje i odsečene glave, kosom uvezane za Bekterovo sedlo. Telom mu prolazi drhtaj pri pogledu na njihova otvorena usta iz kojih kao da još uvek izviru očajnički krici. Iako im je koža nagrizena i tamna, zna da su to lica onih koji su ubili njegovog oca. Samo je još njegova majka čula kako Jesugej na samrti šapuće ime svog neprijatelja, ali ni ona ni Temudžin tu informaciju nisu podelili s drugima. Pomalo je sablasno čuti kako pristigli ratnici imenuju Tatare. Podižu lukove
i mačeve isprskane osušenom krvlju dok se užasnute porodice okupljaju oko njih, pružajući ruke da dotaknu glave kažnjenih. Bekter silazi s konja, koračajući kao da je vođstvo nad plemenom već odlučeno. Nekada je to bio nemio prizor u Temudžinovoj mašti, ali posle svega što je preživeo, najednom oseća beskrajno zadovoljstvo. Neka njegov brat preuzme pleme! Razgovor je isprva bučan, zaglušen preneraženim uzvicima kao reakcijom na opis odmazde. Pet tela leži i truli ne mestu gde je napadnut kan Vukova. Pogledi upućeni Jesugejevim sinovima puni su divljenja. A onda na scenu stupa Iluk, koji skače sa svog sedla da se suoči s braćom. Temudžin odlučno staje pored Bektera, Kasar i Kačijun takođe. Braća ćutke gledaju u Iluka, čekajući da im se prvi obrati. Možda greše, znajući da je Iluk moćan ratnik i da u poređenju s njim izgledaju kao žutokljunci. „Tvoj otac je konačno umro, Bektere”, počinje Iluk. „Namučio se, ali i tome je došao kraj.” Bekter posmatra očevog slugu poluzatvorenih očiju, svestan izazova i opasnosti. Podiže glavu i obraća mu se, osećajući da nikada neće biti jači nego što je u tom trenutku. „Biće mi čast da povedem Vukove u rat”, odlučno kaže. Neki od ratnika mu kliču, ali Iluk sporo odmahuje glavom, gušeći euforiju manjine koja se usudila da pokaže podršku kanovim sinovima. Ponovo vlada muk i Temudžin zadržava dah. „Ja ću biti kan”, odgovara Iluk. „Odlučeno je.” Bekter poseže za svojim mačem, ali Ilukove oči sijaju od zadovoljstva. Temudžin grabi brata za ruku, skoro istovremeno kada i Kačijun. „Ubiće te”, šapuće Temudžin dok Bekter pokušava da se oslobodi stiska. „Ili ću ja ubiti njega što krši zakletvu”, sikće Bekter. U međusobnoj prepirci dečaci ne stižu da odreaguju kada Iluk isuče svoj mač i balčakom kao čekićem obori Bektera na zemlju. Temudžin pada s njim, ali Kačijun se isprečava između svoje braće i očevog sluge, pokušavajući da odbije njegov sledeći udarac. Iza njih, Helun ispušta prestravljeni vrisak i taj zvuk kao da osvešćuje Iluka koji Kačijuna odguruje grubim zamahom ruke. Gledajući ih s visine, ratnik vraća mač u korice. „U čast vašeg oca večeras neću prolivati krv”, obećava iako mu je lice iskrivljeno od besa. Podiže glavu kako bi svi okupljeni mogli da ga čuju.
„Vukovi će jahati! Neću da ostanem na mestu gde je krv mog kana uflekala zemlju. Skupite šatore i stoku. Sutra u podne krećemo na jug.” Zatim prilazi kanovoj udovici i njenim sinovima. „To ne važi za vas”, cedi kroz zube. „Neću da strepim od vaših noževa. Ostaćete ovde i odnećete telo pokojnog kana na brdo.” Helun se blago ljulja na povetarcu, lica očajnog i bledog. „Ostavićeš nas da umremo?” Iluk sleže ramenima. „Živi ili mrtvi, više nećete biti Vukovi. Gotovo je.” Čagataj staje iza Iluka i Temudžin vidi kako ga starac hvata za ruku. Iluk instinktivno podiže mač, ali Čagataj ignoriše oštricu pod svojim grlom. „Činiš zlo!”, opominje ga Čagataj. „Sramotiš sećanje na velikog čoveka, ostavljajući nas bez ikoga da osveti njegovu smrt. Kako će njegov duh da se smiri? Ne možeš da ostaviš njegovu decu samu u ravnici. U tom slučaju, možeš i sam da ih ubiješ.” „Sklanjaj se, starče. Kan mora da donosi teške odluke. Neću da prolivam krv dece ili žena, ali ako umru od gladi, moje ruke će biti čiste.” Čagatajevo lice se mrači od srdžbe dok spušta ruke na Ilukov oklop i udara ga. Nokti mu se zarivaju u kožu Ilukovog vrata i reakcija ratnika je nezaustavljiva. Iluk uranja mač duboko u starčeve grudi i obara ga na zemlju. Krv kulja iz Čagatajevih otvorenih usta i Helun pada na kolena, naričući i plačući dok njeni sinovi preneraženo posmatraju scenu. Odnekud dopiru krici očevidaca ubistva i neki ratnici staju između Iluka i Jesugejevih sinova, spremni da isuku mačeve. Iluk odmahuje glavom i pljuje na Čagataja čija glava leži u lokvi krvi. „Nije trebalo da se mešaš, budalo matora”, kaže mu, vraćajući mač u korice i odlazeći odatle. Ratnici pomažu Helun da ustane i žene pritrčavaju da je odvedu nazad u šator. Okreću lica od uplakane dece i Temudžinu se čini da je to najgora stvar koja je mogla da mu se dogodi. Porodice ih napuštaju i sada su izgubljeni. Kada Vukovi podignu svoje šatore, na tvrdoj zemlji ostaju crni krugovi, raštrkani ostaci starih kostiju, komadići kože i opeke. Jesugejevi sinovi sve to posmatraju kao izgnanici, stojeći sa svojom majkom i sestrom. Iluk se poneo okrutno i Helun je potrebna pomoć da zauzda Bektera u pokušaju da
se obračuna sa slugom koji je naredio da se njihov šator i sve u njemu spakuje i ponese. Neke žene se bune protiv tog čina, ali većina ćuti. Iluk ih sve ignoriše. Kanova reč je zakon. Temudžin u neverici odmahuje glavom dok se njihov imetak tovari na tuđa zaprežna kola i stoka isteruje iz obora. Ne promiče mu ni to da Iluk nosi Jesugejev mač dok nabusito šetka po opustošenom staništu. Bekter stiska vilice kada primeti njegovu oštricu i ne skriva svoj bes. Iluk im se smeška dok prolazi pored njih, uživajući u njihovoj nemoći. Temudžin se pita kako je očev sluga svih ovih godina uspevao da sakrije svoju pritajenu ambiciju. Osetio ju je kada mu je Jesugej poklonio crvenu pticu, ali tada nije ni sanjao da bi Iluk tako svirepo izdao svog kana. U jednom trenutku čuje krik sokola kada mu uvežu krila pred dugo putovanje. Ne može da ga uzme. Prizor Čagatajevog sklupčanog tela neprestano mu iskrsava pred očima, podsećajući ga na prethodnu noć. Stari pripovedač će biti ostavljen tamo gde je pao, potvrđujući zločin koji je učinjen njegovoj porodici. Iako su njeni sinovi bledi od očaja, Helunin pogled vrca od hladnog besa kojim kažnjava svakog ko se usudi da je pogleda u oči. Kada je naredio da se kanov šator zapleni, Iluk nije ni pogledao u Helun nego je zureći nekud u daljinu sačekao da se posao obavi. Veliki slojevi teškog platna su odvezani i složeni, drvena konstrukcija je srušena, čvorovi od suvih tetiva su presečeni i umotani. Sve iz šatora je uzeto, od Jesugejevih lukova i strela do njegove zimske odeće obložene krznom. Bekter je psovao i vikao kada je shvatio da će ih ostaviti bez ičega. Helun je samo odmahivala glavom na Ilukovu drskost. Bluze njenog muža su prelepe, sašivene s ljubavlju, ali i previše dragocene da bi ih nosili oni koji neće preživeti. Zima će ih dokrajčiti čim padne prvi sneg. Ipak, ona dostojanstveno podnosi sažaljive poglede, lica ponosnog i suvog od suza. Njihovo poniženje ne traje dugo. Sve je usmereno na pokret, i u vreme kada sunce odskoči visoko na nebu, stanište je prazno a kola natovarena, s muškarcima koji prebacuju užad i sve čvrsto uvezuju. Helun drhti na vetru koji najednom duva jače. Sada nema nikakvog zaklona, ali njeno telo je utrnulo. Zna da bi Jesugej isukao mač svog oca i odsekao glave onima koji su sve to osmislili. Ali njegovo telo leži na zemlji, nepomično i obmotano platnom. Tokom noći, neko je umotao komad starog platna oko Čagatajevog iskasapljenog tela, skrivajući mu krvavu ranu. Njih dvojica leže jedan do drugog i Helun ne može da podnese taj jezivi prizor.
Iluk konačno duva u svoj rog i čobani teraju stoku povicima i dugim motkama. Najednom se diže buka blejanja koza i ovaca koje pokušavaju da izbegnu bolne udarce. Pleme kreće na svoje putovanje. Helun stoji sa svojim sinovima poput blede statue i posmatra njihov odlazak. Temuž tiho jeca i Kačijun ga uzima pod ruku, za slučaj da dečak pokuša da potrči za plemenom. Prostrana ravnica ubrzo guta povike čobana i njihov tovar. Helun gleda za njima sve dok joj se ne izgube iz vida, osećajući u sebi neku vrstu olakšanja. Zna da je Iluk u stanju da pošalje svoje ljude nazad da završe krvav posao i pobiju prognanu porodicu. Kada ostanu sasvim sami, okreće se prema svojim sinovima i skuplja ih oko sebe. „Treba nam sklonište i hrana, ali pre svega moramo što pre da odemo odavde. Uskoro će doći lešinari da prebiru po pepelu. Ne samo oni na četiri noge nego i oni na dve. Bektere!” Oštar povik budi njenog najstarijeg sina iz transa dok pilji u udaljene figure. „Potreban si mi da se brineš o svojoj braći.” „Ima li to smisla?”, uzvraća on, okrećući se da pogleda po ravnici. „Ionako ćemo svi umreti.” Helun ga udara preko lica i ovaj se tetura, sevajući očima. Sveža krv mu curi iz rane koju je prethodne noći napravio Iluk. „Zaklon i hrana, Bektere. Jesugejevi sinovi neće tek tako umreti, kao što bi to Iluk voleo. Niti će njegova žena. Treba mi tvoja snaga, Bektere, razumeš li?” „A šta ćemo... s njim?”, pita Temudžin, gledajući u očevo telo. Helun za trenutak ćuti, prateći njegov pogled. Zatim steže pesnice i gnevno odmahuje glavom. „Zar im je bilo teško da nam ostave bar jednog konja?”, pita ona ispod glasa. Najednom dobija viziju kako plemenski proždrljivci odmotavaju platno sa Jesugejevog tela i smeju joj se u lice. Ali sada više nema kud. „To je samo telo, Temudžine. Duh tvog oca je otišao odavde. Neka vidi kako možemo da preživimo i biće srećan gore.” „Ostavićemo ga divljim psima?”, užasnuto pita Temudžin. Bekter dolazi k sebi i klima glavom. “Moraćemo. Psima ili pticama, zar je bitno. Koliko daleko bismo uspeli da ga odnesemo, Temudžine? Već je podne a znaš gde je šuma na vrhu brda?” „Crvena gora”, predlaže Kačijun. „Tamo ima zaklon.”
Helun odmahuje glavom. „Predaleko je da bismo stigli pre mraka. Idemo na istok, tamo je stena koja će poslužiti do sutra. A blizu je i šuma. U ravnici ćemo umreti, ali u šumi nećemo. Za deset godina ću pljunuti Iluka.” „Gladan sam”, javlja se Temuž, šmrkćući. Helun gleda u svog najmlađeg sina i oči joj se pune novim suzama. Uvlači ruku u prorez svoje bluze i iz džepa vadi platnenu vreću sa njegovim omiljenim slatkim sirom. Svako uzima po komad ili dva, ćutke kao da se zaklinju. „Preživećemo ovo, deco moja. Preživećemo dok ne ojačate. Kada Iluk bude ostario, svaki put kada bude čuo kopita u mraku, pitaće se da li ste to vi došli po njega.” Dečaci gledaju u majčino lice, čitajući na njemu samo odlučnost, dovoljno snažnu da zaseni njihov očaj i osokoli ih. „Sada pokret!”, zapoveda ona. „Zaklon pa hrana.”
11 Sitna kiša rominja dok Bekter i Temudžin šćućureni sede, mokri do gole kože. Pre mraka su stigli do šumom zaštićene stene na brdu gde potok žubori kroz nakvašenu zemlju. Uski usek u steni obložen je tamnim borovim iglicama i srebrnim brezinim grančicama, bledim poput kostiju. Zvuk kiše je neobičan i zastrašujući dok dečaci drhte u velikom gnezdu od tamnog korenja. Pre nego što je pao mrak, Helun im je naredila da skupe mlado granje, dovukavši sama velike komade trulog drveta po lišću i blatu kako bi ih ušuškala pod niskim drvetom. Dečacima su ruke bile izgrebane, ali im majka nije dala odmora. Čak je i Temuž nosio naramke suvih borovih iglica, sipajući ih preko grančica, gegajući se nazad po još, i tako u nedogled sve dok njihov konak u divljini nije počeo da liči na udobno sklonište. Prostor nije bio dovoljno veliki za Bektera i Temudžina, ali Helun ih je zahvalno poljubila i ostavila da ponosno gledaju kako se s bebom u naručju uvlači u malu jazbinu. Kasar joj se poput drhtavog psa sklupčao između nogu a Temuž tik do njega, jecajući sebi u bradu. Kačijun je neko vreme stajao sa svojom starijom braćom, ljuljajući se od iznemoglosti. Onda ga je Temudžin uzeo za ruku i ugurao u procep sa ostalima, uspevši da pronađe malo mesta i za njega. Kada je beba počela da sisa, glava njihove majke je klonula od umora. Temudžin i Bekter su se tiho udaljili, tražeći bilo kakav kutak gde bi se bar preko noći zaštitili od kiše. Nisu ga pronašli. Gomila korenja je delovala nešto privlačnije od ležanja na mokroj zemlji. Nevidljive džombe i čvorovi sada su ih žuljali svud po telu dok im je ledena kiša kapljala po licu, vraćajući ih u surovu stvarnost i namećući im pitanje šta ih sutra čeka. Činilo se da noć traje večno. Temudžin se po ko zna koji put budi, nameštajući zgrčene noge i razmišljajući o danu za sobom. Neobjašnjivo mu je to što su očevo telo
ostavili na čistini. Tokom odlaska su se nebrojeno puta osvrnuli da pogledaju u belu tačku koja je bivala sve manja. Helun nisu promakli njihovi žudni pogledi, i ljutili su je. „Do sada ste uvek bili okruženi porodicama”, rekla im je. „I niste morali da se krijete od lopova i lutalica. Sada morate. Običan čobanin može sve da nas ubije i tu nema pravde.” Nova stvarnost im je ledila krv u žilama, baš kao i kiša koja je tada počela da pada i srozala im duh. Temudžin trepće pod kapima koje mu padaju nekud odozgo. Nije siguran da li je uopšte spavao iako oseća da je vreme prošlo. Stomak mu je bolno prazan i pita se kako će obezbediti hranu. Kamo sreće da im je Iluk ostavio bar jedan luk. U tom slučaju mogao bi sve da ih nahrani mrmotima. Bez oružja će umreti od gladi za samo nekoliko dana. Diže glavu i vidi da su se kišni oblaci razišli i pustili zvezde da obasjavaju šumu. Voda se s drveća još uvek cedi, ali on se nada da će jutro biti toplije. Kiša mu je natopila svaki pedalj odeće koja je već bila umrljana zemljom i lišćem. Pod prstima oseća gnjecavo blato dok steže pesnicu pri pomisli na Iluka. Borova iglica mu se zariva u dlan, ali on je ne oseća i tiho proklinje čoveka koji je izdao njihovu porodicu. Namerno je stiska jače sve dok mu celo telo ne zadrhti i dok ne vidi zelene munje pred očima. „Sačuvaj ga”, šapuće nebeskom ocu. „Sačuvaj ga živog i zdravog da ga ubijem.” Bekter pored njega gunđa u snu i Temudžin opet sklapa oči, vapeći za još kojim satom sna pre nego što se razdani. Želi isto što i njegova mlađa braća: da ga majka zagrli i reši sve njegove probleme. Umesto toga, ubeđuje sebe da mora da bude jak, za nju i za svoju braću. Jedna stvar je sigurna: preživeće i jednog dana će pronaći Iluka. Ubiće ga i iz njegove mlitave ruke uzeće Jesugejev mač. Ta misao ga teši dok pada u san. Ustaju u prvi osvit zore, kada im prvi zraci sunca obasjaju prljava lica. Helunine oči su crvene i otečene, ali ona neumorno okuplja svoju decu oko sebe, dajući im da piju vodu iz jedine čuture koju je ponela sa sobom. Njena sićušna kćer se buni, sveže uneređena. Helun nema čime da je prepovije i odojče počinje da plače, crveneći u licu i ne pokazujući znake popuštanja. Helun može samo da zanemari njenu vrisku i ponudi joj sisu koju beba
uporno odbija. Majka na kraju gubi strpljenje i ostavlja obnaženu dojku da joj visi dok devojčica steže svoje sićušne pesnice i urla ka nebu. „Ako hoćemo da preživimo, moramo da nađemo neko suvo mesto i organizujemo pecanje i lov”, kaže dečacima. „Pokažite mi šta ste sve poneli sa sobom kako bismo znali čime raspolažemo.” Primećuje da Bekter okleva i smrknuto ga gleda. „Ništa ne skrivaj, Bektere. Sledeću noć nećemo preživeti ako danas ne budemo lovili i ugrejali se.” Po danu je lakše pronaći mesto gde su naslage borovih iglica suvlje. Helun skida svoju dolamu i drhti od hladnoće. Dečaci vide tamnu fleku na njenom boku, tamo gde je njihova sestra tokom noći ispraznila creva. Zapahnjuje ih vonj izmeta, što tera Kasara da rukom pokrije lice. Helun se pravi da to ne primećuje i iritirano skuplja usne u tanku crtu. Temudžin vidi da se njegova majka s velikim naporom kontroliše dok širi svoju dolamu na zemlji. Na meko platno nežno spušta bebu koja uplakanim okicama gleda u svoju braću oko sebe. Njeno sićušno telo toliko drhti da dečake boli sam pogled na nju. Bekter pravi grimasu i iz pojasa vadi nož, a zatim ga spušta na zemlju. Helun palcem proverava oštricu i klima glavom. Zatim poseže za teškim užetom od upletene konjske dlake, uvezanog oko njenog struka. Prethodne noći, sakrila ga je pod bluzom, tražeći bilo šta što će im pomoći u ovom iskušenju. Namotaji užeta su uski ali jaki i ona ga spušta na zemlju pored hrpe noževa njenih sinova. Osim svog malog noža, sve što Temudžin može da doda jeste platneni pojas koji mu pridržava bluzu. Dugačak je i gusto tkan. Ne sumnja u to da će ga Helun mudro iskoristiti. Dečaci fascinirano posmatraju kako Helun iz dubokog džepa svoje bluze vadi kutijicu od kosti. U njoj je komadić oštrog čelika i dobar kremen. S neizmernim poštovanjem ih spušta na zemlju. Tamnožuta kutija je prelepo izgravirana i ona je za trenutak miluje palcem, izgubljena u sećanjima. „Vaš otac mi je ovo poklonio kada smo se venčali”, pojašnjava a onda uzima kamenicu i razbija kutijicu na paramparčad. Svaki komadić je oštar kao britva i ona ih brižljivo skuplja, birajući najbolje i deleći ih dečacima. „Ovaj će biti dobar za udicu. Od ova dva napravite vrhove za strelu. Kasare? Ti uzmi konac i pronađi dobar kamen da izbrusiš udicu. Pomoću noža iskopaj crve i pronađi zaštićeno mesto. Danas nam treba tvoja sreća.” Kasar uzima svoj deo bez trunke uobičajene veselosti.
„Razumem”, odgovara, omotavajući konjsku dlaku oko šake. „Ostavi mi malo da napravim zamku”, kaže mu kada dečak ustane. „Trebaće nam creva i tetive za luk.” Okreće se prema Bekteru i Temudžinu i svakom daje po jedan oštar komadić kosti. „Uzmite svoje noževe i napravite lukove od vrbovine. Dovoljno često ste videli kako se to radi.” Bekter pritiska komadić kosti o svoj dlan, probajući ga. „Da bar imamo rog ili konjsku dlaku...”, počinje on. Helun ga bez reči posmatra, ućutkujući ga svojim prodornim pogledom. „Neće nas spasti jedna zamka za mrmota. Ne moraš da praviš luk na koji bi tvoj otac bio ponosan, samo iseci nešto čime možeš da ubiješ. Ili možda hoćeš da svi legnemo na zemlju i čekamo da nas dokrajče zima i glad?” Bekter se mršti, iznerviran ovom kritikom pred ostalima. Ne gledajući u Temudžina, grabi svoj nož i odlazi, stežući kost u pesnici. „Mogu da vežem oštricu za štap i tako napravim koplje, možda za ribu”, predlaže Kačijun. Helun ga zahvalno gleda i duboko uzdiše. Zatim podiže najmanji nožić i stavlja mu ga u ruku. „Dobar si ti dečko”, pohvaljuje ga, spuštajući dlan na njegov obraz. „Otac vas je učio kako da lovite. Ne verujem da je ikada pomislio koliko će vam to značiti u životu, ali sada nam je potrebno sve vaše umeće.” Helun sažaljivo gleda u ono malo preostalih predmeta pred sobom i uzdiše. „Temuže? Zapaliću vatru ako mi doneseš nešto suvo što može da gori. Bilo šta.” Debeljko ustaje, drhtavih usana. Još uvek se nije oporavio od užasa koji je preživeo i oseća kao da se valja u sopstvenom beznađu. Ostali dečaci vide da je Helun nervozna i da je na ivici da pukne, ali Temuž u njoj još uvek vidi jedinu uzdanicu i pruža ruke da ga primi u zagrljaj. Ona mu dopušta da se nakratko privije uz nju a potom ga nežno odguruje od sebe. „Idi nađi šta možeš, Temuže. Tvoja sestra neće preživeti još jednu noć bez vatre.” Temudžin pravi grimasu kada buckasti dečak počne da plače i kada Helun odbije da ga pogleda, i odlazi trkom pod obližnju krošnju. Temudžin nespretno pruža ruku u pokušaju da nekako uteši svoju majku. Hvata je za rame i, na njegovo zadovoljstvo, ona krivi glavu
očešavši obrazom njegovu nadlanicu. „Napravi luk, Temudžine. Pronađi Bektera i pomozi mu”, molećivo mu kaže, podižući oči ka njemu. Dečak bolno guta pljuvačku, gušeći glad, i ostavlja je s bebom čiji plač odjekuje u mokrom šumarku. Temudžin pronalazi Bektera po zvuku struganja oštrice noža duž borove grane. Tiho zvižduće, nagoveštavajući bratu svoj dolazak. Bekter ga dočekuje smrknutog lica. Bez reči, Temudžin mu prilazi i pridržava tanku granu, posmatrajući kako ovaj delje drvo. Nož mu je oštar i čvrst, primećuje Temudžin, i Bekter kao da iskaljuje sav svoj bes na drvetu. Temudžinu je potrebna hrabrost da ruke drži mirno dok mu se oštrica zariva nadomak prstiju. Nedugo zatim, Temudžin odvaljuje cepku niz granu, otkrivajući beličasta vlakna mladog drveta. Luk će biti skoro beskoristan, sumorno zaključuje on. Teško je ne setiti se prelepih primeraka koji su krasili šatore Vukova. Napravljeni su s vrhunskom umešnošću i strpljenjem. Borova kora se lepi za kuvane pločice od ovčjeg roga, zatim se ostavlja da odleži godinu dana na suvom i mračnom mestu pre nego što se komadi opet sjedine u luk. Svaki je čudo genijalnosti, sposoban da ubije na daljinu i do dvesta aldi. Luk koji on i njegov brat klešu biće nešto malo bolji od dečje igračke i od njega će zavisiti njihovi životi. Temudžin ogorčeno frkće dok Bekter sklapa jedno oko, podižući uvis granu s koje još uvek visi vrbova kora u fronclama. Stariji brat frustrirano steže vilice i sledećeg trenutka u izlivu besa lomi poluisklesanu granu o deblo ispred sebe. „Ovo je gubljenje vremena”, u očaju kaže Bekter. Temudžin spušta pogled na nož u Bekterovoj ruci, najednom svestan toga koliko su nemoćni, tako prepušteni sami sebi. „Koliko daleko mogu da odmaknu za jedan dan?”, pita Bekter. „Ti znaš da pratiš tragove. Čuvare znamo kao svoju rođenu braću. Pustiće nas.” „Šta bi uradio?”, pita ga Temudžin. „Ubio Iluka?” Za trenutak vidi iskru u Bekterovim očima dok ovaj razmišlja o toj ideji, a onda odmahuje glavom. „Ne. Njemu ne bismo mogli ni da priđemo, ali zato možemo da ukrademo luk! Samo jedan luk i nekoliko strela. Da preživimo. Zar ti nisi gladan?”
Temudžin se trudi da ignoriše bolnu prazninu u stomaku. I ranije je osećao glad, ali uvek je znao da ga na kraju dana čeka topao obrok. Sada sve deluje mnogo gore i stomak ga boli čak i na dodir. Nada se da to nije prvi znak crevne bolesti koja obično prati slabu ishranu. Na ovakvom mestu i u ovoj situaciji svaka bolest bi mogla da ga ubije. Svestan je, baš kao i njihova majka, da koračaju po tankoj liniji između života i smrti. „Umirem od gladi”, odgovara Temudžin, „ali nikada ne bismo mogli da uđemo među Vukove a da se ne oglasi uzbuna. Čak i da uspemo, pratili bi nas čak dovde jer nam Iluk drugi put ne bi poštedeo život. Taj slomljeni štap je sve što imamo.” Dečaci ćutke gledaju u polomljenu granu i Bekter je besno grabi, lomeći je rukama na sitne komade. „U redu, idemo ispočetka”, smrknuto kaže. „Iako nemamo ni tetivu, ni strele, ni lepilo. Šanse da nešto ulovimo s lukom jednake su onim kad životinju gađamo kamenicama!” Temudžin ćuti, potresen ovim izlivom besa. Poput ostale braće, navikao je da neko zna šta ih čeka. Možda su se previše bili navikli na tu bezbrižnost. Otkad je u svojoj ruci osetio očeve mlitave prste, oseća se izgubljeno. Ponekad mu se čini da neka nova snaga tinja u njegovim grudima, ali uporno očekuje da se ova agonija sama od sebe završi i da se ponovo vrati svom starom životu. „Umesto tetive, uplešćemo niti od odeće. Trebalo bi da izdrže dva hica. Ionako imamo samo dva vrha za strelu.” Bekter stenje umesto odgovora i uzima drugu grančicu, savitljivu i tanku poput njegovog palca. „Onda drži čvrsto”, naređuje mu, zamahujući nožem. „Napraviću dovoljno dobar luk da ubije iz dva pokušaja. Ako to ne upali, ješćemo travu.” Kačijun sustiže Kasara u visokom procepu na vrhu brda. Figura njegovog starijeg brata toliko je mirna i stopljena sa okolišem da malo nedostaje da ga mimoiđe. Pažnju mu privlači jezerce u koje se uliva potok i njegov brat koji sedi na samoj ivici. Kasar je napravio jednostavan štap od duge brezove grane. Kačijun mu zviždi, obaveštavajući ga da je stigao, i prilazi najtiše što može, ne odvajajući pogled od bistre vode.
„Vidim ih. Zasad nisu veće od prsta”, šapuće Kasar. „Izgleda da im se ne sviđaju crvi.” Obojica zure u komadić crvenog mesa koji visi u vodi na dubini od jedne ruke. Kačijun se zamišljeno mršti. „Trebaće nam više od jednog ili dva ako večeras mislimo nešto da jedemo”, zaključuje on. Kasar uzdiše. „Ako imaš neku ideju, onda kaži. Ne mogu da ih nateram da zagrizu udicu.” Kačijun dugo ćuti, i oba dečaka bi verovatno uživala u idili da im creva bolno ne zavijaju. Kačijun konačno ustaje i počinje da odmotava narandžasti pojas oko svoje bluze. Dug je tri alda, odnosno, tri čoveka od glave do pete. Verovatno ga se ne bi ni setio da nije video Temudžina kako svoj dodaje Heluninoj gomili. Kasar podiže pogled i uglovi usana mu se okreću nagore. „Okupaćeš se?”, pita brata. Kačijun odmahuje glavom. „Mreža će biti bolja od udice. Mogli bismo sve da ih ulovimo. Pokušaću platnom da preprečim potok.” Kasar vadi svog mokrog crva iz vode i spušta dragocenu udicu na stenu do sebe. „Možda upali”, priznaje on. „Odoh uzvodno da uzburkam vodu štapom pa će sve da nagrnu dole. Ako uspeš da zatvoriš tok, uhvatićemo nekoliko uz ivicu.” Dečaci nevoljno gledaju u hladnu vodu. Kačijun teško uzdiše, omotavajući platno oko svoje ruke. „Važi. Bolje išta nego ništa”, kaže i hrabro spušta nogu u jezerce. Od studeni im tela nekontrolisano drhte, ali dečaci brzo rade i vezuju platno na oba kraja potoka. Koren drveta s jedne strane je savršeno sidro i Kačijun spušta oveći kamen na drugu, udvostručivši platno i povlačeći ga k sebi. Ima više nego dovoljno, i u vreme kada prvo jato ribica dodirne narandžastu barijeru i jurne unazad, dečaci zaboravljaju na studen. Kasar seče komadić platna i vezuje nož za štap, praveći kratko ali ubitačno kopljište. „Moli nebeskog oca da naiđe neka velika”, kaže svom bratu. „Ovo mora da upali.” Kačijun ostaje u vodi, trudeći se da previše ne drhti dok njegov brat odlazi, gubeći mu se uskoro iz vida. Ne mora više ništa da mu kaže.
Temudžin pokušava da istrgne luk iz Bekterove ruke, ali ovaj izmiče ruku, stežući jače nož u drugoj. „Imam ga”, breca se Bekter. Temudžin posmatra kako njegov stariji brat savija vrbu i kroz rupicu na vrhu provlači upletenu nit, vezujući je za drugi kraj. Lice mu se krivi jer svaki čas očekuje da grana pukne i uništi njihov treći pokušaj da naprave luk. Predugo trpi Bekterov nabusit pristup izradi oružja, kao da su drvo i nit neprijatelji koje treba kazniti. Šta god da pokuša da mu pomogne, ovaj to grubo odbija, a kad Bekter po ko zna koji put omane, on je taj koji mora da drži drvo dok ga ovaj iznova delje. Drugi luk je pukao i prve dve niti su trajale tek toliko da ih nategnu ne bi li isprobali njihovu elastičnost. Sunce je već visoko na nebu a njihovo strpljenje na izmaku. Nova nit je ispletena od tri tanka konca izvučena iz Temudžinove bluze. Detinje je debela i neravna, i primetno vibrira dok Bekter odapinje luk, praveći nervoznu grimasu na licu. Ovoga puta ostaje čitava i dečaci istovremeno uzdišu od olakšanja. Bekter palcem dodiruje zategnutu nit, proizvodeći dubok melodičan zvuk. „Završio si strele?”, pita Temudžina. „Samo jednu”, uzvraća ovaj, pokazujući mu ravnu brezovu grančicu sa iglom od kosti udenutom u njen vrh. Trebala mu je čitava večnost da izbrusi kost u željenom obliku, ostavljajući šiljak koji je umetnuo u procep na vrhu grančice. Zadržavao je dah, znajući da nema drugu zamenu ako ova pukne. „Onda mi je daj”, zapoveda Bekter, pružajući ruku. Temudžin odmahuje glavom. „Napravi svoju”, odgovara mu, sklanjajući strelu iza leđa. „Ova je moja.” U Bekterovim očima vidi bes i strepi da bi stariji dečak mogao da ga udari lukom. Možda ga u tome sprečava vreme i trud uložen u njegovu izradu jer Bekter naposletku klima glavom. „Trebalo je tako nešto da očekujem od tebe.” Bekter razmetljivo spušta luk daleko od Temudžinovog domašaja i počinje da traži kamen kojim će izbrusiti svoj komadić kosti za vrh strele. Temudžin ga frustrirano gleda, iznerviran time što je prinuđen da sarađuje sa budalom. „Okluni ne pričaju najbolje o tebi, Bektere, znaš li to?”, izaziva ga. Bekter šmrkće, pljuje na kamen i počinje da brusi kost.
„Baš me briga šta misle o meni, brate”, osorno odgovara. „Ako postanem kan, napašću ih već prve zime. Pokazaću im cenu njihovog ponosa.” „Potrudi se da to ispričaš majci kada se budemo vratili”, nastavlja Temudžin. „Biće joj drago da čuje šta planiraš.” Bekter diže glavu i gleda u Temudžina svojim sitnim, tamnim očima, ne trudeći se da skrije bes. „Pravo si derište”, odgovara posle nekog vremena. „Nikada ne bi mogao da vodiš Vukove.” Temudžin oseća bujicu gneva, ali to ničim ne pokazuje. „To se još ne zna, zar ne?”, odgovara mirno. Bekter ga ignoriše, tanjeći kost koja počinje da poprima oblik šiljka. „Nemoj da stojiš tu nego budi od koristi. Idi traži leglo mrmota.” Temudžin uspeva da se uzdrži od odgovora. Okreće mu leđa i odlazi. Te noći jedu sirotinjsku večeru. Helun je nekako održala vatru, uprkos vlažnom lišću. Još jedna hladna noći bi ih ubila a ona ne prestaje da strepi od toga da bi neko mogao da primeti vatru. Procep u steni dovoljno je uvučen, ali ona svoje sinove raspoređuje oko vatre kako bi svojim telima sakrili svetlost. Svi su iznemogli od gladi. Temužu su usta zelena nakon pokušaja da glad utoli biljkama koje je ubrzo zatim povratio. Krajnji ishod lova su dve ribe, obe uhvaćene više zahvaljujući sreći nego ribolovačkom umeću. Ma koliko da su sitne, miris njihovog hrskavog mesa dečacima tera vodu na usta. Temudžin i Bekter su ljuti jedan na drugog posle celodnevnih čarki. Temudžin je pronašao mrmotsku jazbinu, ali Bekter je odbio da mu ustupi luk. Temudžin se obrušio na njega i tako su se valjali u blatu sve dok jedna strela pod njima nije pukla. Bekter je pokušao da polomi i drugu, ali Temudžin je bio brži. Odmah potom je odlučio da iskoristi Kačijunov nož i sledećeg dana sam iskleše luk. Helun drhti i oseća se bolesno dok spušta grančice u vatru, pitajući se koji od njenih sinova će ostati gladan. Kačijun i Kasar su zaslužili bar da probaju meso, ali ona zna da im je najpotrebnija njena snaga. Ukoliko se onesvesti od gladi, ili čak umre, ostali neće dugo izdržati sami. Gnevno steže vilice, gledajući u dva starija dečaka. Obojica na licu imaju modrice od tuče i najradije bi ih i sama prebila zbog tvrdoglavosti. Ne razumeju da
im nema spasa, nema izbavljenja. Njihovi životi zavise od dve mršave ribice na vatri, jedva dovoljne za jedan pošten zalogaj. Helun noktom probada jednu nagorelu ribu, trudeći se da prikrije svoj očaj. Providna tečnost joj obliva prst i ona ga oblizuje, sklapajući oči kao u ekstazi. Ignoriše bolni vapaj u stomaku i lomi ribu na dva dela, dajući jednu polovinu Kačijunu a drugu Kasaru. Kačijun odmahuje glavom. „Ti prva”, kaže dečak, mameći joj suze u očima. Kasar ga čuje i zastaje s ribom pred otvorenim ustima. Oseća primamljiv miris pečenog mesa i Helun vidi pljuvačku koja mu se skuplja u uglovima usana. „Ja mogu da izdržim duže od tebe, Kačijune”, kaže mu majka. „Ješću sutra.” Za Kasara je to dovoljno. Ubacuje ribu u usta i zvučno sisa njene sokove. Kačijunove oči su tamne od gladi, ali odlučno odmahuje glavom. „Ti prva”, ponavlja on, pružajući majci glavu ribe. Helun je uzima i ozbiljno ga gleda. „Zar misliš da ću uzeti tvoju hranu, Kačijune? Dragi moj sine?” Glas joj postaje grublji. „Jedi, ili ću je baciti u vatru.” Dečak trepće pri pomisli na tako nešto i odmah je gura u usta. Svi čuju krckanje kostiju dok žvaće ribu i uživa u svakoj mrvici hranljivog zalogaja. „Sada ti”, kaže Temudžin majci. Uzima drugu ribu u nameri da joj je doda. Bekter ga udara po ruci i Temudžin s ogromnim naporom volje obuzdava nagon da se opet pobije s bratom. „Ja večeras ne moram da jedem”, pojašnjava Temudžin, kontrolišući svoj bes. „Ni Bekter. Podeli drugu ribu sa Temužem.” Ne može da podnese gladne oči oko vatre i najednom ustaje, želeći da pobegne odatle. U glavi mu se vrti i nesiguran je na nogama. Utom Bekter grabi drugu ribu, deli je na dva dela, jednu polovinu ubacuje u svoja usta a drugu daje svojoj majci, ne mogavši više da podnese njen pogled. Helun skriva svoju nervozu, umorna od malodušnosti koju je glad unela u njenu porodicu. Svi osećaju da im je smrt bliža nego ikad i teško im je da ostanu jaki. Oprašta Bektera i poslednje parče daje Temužu koji ga halapljivo guta, tražeći očima još. Temudžin pljuje na zemlju tako da nekoliko kapi pljuvačke leti na Bekterovu dolamu. Pre nego što najstariji brat skoči na noge, Temudžin nestaje u tami. Vlažan vazduh se brzo hladi bez sunca i dečaci se ubrzo spremaju za još jednu ledenu noć.
12 Temudžin je vrlo miran dok cilja preko kopljišta. Iako su se mrmoti razbežali A po njegovom dolasku, dovoljno su glupi stvorovi da se posle kraćeg vremena opet vrate. S pristojnim lukom i strelom ojačanom perjem, bio bi skoro siguran u dobar ulov. Stanište najbliže njihovoj steni prilično je izloženo. Temudžinu bi dobrodošlo nekoliko žbunova iza kojih bi se sakrio, ali prinuđen je da ukipljeno sedi i čeka povratak prevrtljivih glodara. Povremeno šara pogledom oko brda za slučaj da neko ne naiđe. Helun ih je kljukala upozorenjima sve dok se nisu pretvorili u strašljive senke koje su se oprezno kretale kad god bi napustili sklonište u steni. Temudžin sedi okrenut licem ka vetru kako mirisom ne bi uzbunio svoj plen i prinuđen je da luk drži polunapetim, svestan toga da bi svaki nagli pokret oterao životinje još dalje. Ruke mu drhte od umora i u glavi ne prestaje da mu odjekuje glasić koji ga opominje da ovoga puta mora da ubije. Posle četiri dana života na nekoliko sićušnih zalogaja ribe i divlje lukovice, Jesugejevi sinovi i udovica su na ivici iznemoglosti. Helun je izgubila energiju i po ceo dan bezvoljno sedi sa uneređenom bebom u naručju. Njihova sestrica se prva tri dana dobro hranila, međutim, kako je Helunino mleko izgubilo na kvalitetu, beba ne prestaje da plače. Dečaci sve teže podnose njeno tužno cviljenje. Kačijun i Kasar su se popeli na vrh brda, izviđajući okolinu u potrazi za nekom domaćom životinjom, odlutalom od svog stada. Kačijun je sebi napravio mali luk i tri strele sa vrhovima od zašiljenog ugljevlja. Temudžin im želi sreću iako zna da on ima najviše šanse da ih spase. Samo kada bi još dobro pogodio. U ustima skoro da oseća ukus toplog mrmota koji sedi na dvadeset koraka od njega. Bila bi to dečja igra da raspolaže pravim oružjem. Ovako je prinuđen da čeka do iznemoglosti. U rukama mu se gomila agonija i ne usuđuje se da govori naglas, ali zato u mislima priziva
nervozne stvorove, mameći ih da odlutaju dalje od svoje sigurne jazbine i priđu mu bliže. Treptanjem odgoni znoj koji mu curi sa čela i posmatra kako debeli mrmot gleda oko sebe. Glodar kao da oseća da je predator tu negde. Temudžin vidi da se životinja koči i zna da će njen sledeći pokret biti trk nazad u rupu i uzbunjivanje ostalih. Ispušta dah i otpušta kopljište, umoran od predugog čekanja. Strela pogađa mrmota u vrat. Pun pogodak bez prave snage koji ostavlja ranjenu životinju da se grozničavo koprca. Temudžin spušta luk i skače na noge, trčeći prema svom plenu pre nego što se oporavi i nestane pod zemljom. Vidi mu svetlo krzno na stomaku i trči još brže, očajnički želeći da zgrabi ovu priliku. Svom snagom pada na mrmota, frenetično ga grabeći obema rukama. Ranjena životinja skiči i malo nedostaje da mu se izmigolji iz stiska. Temudžin vadi strelu, puštajući krv da pokulja na suvu zemlju. Oči mu se pune suzama olakšanja dok hvata mrmota za vrat i uvrće ga. Životinja se još uvek koprca uz njegovu butinu, ali ne zadugo. Dečak zadihano ustaje, gledajući svoj plen, srećan što će večeras konačno jesti nešto konkretno. Čeka da ga prođe vrtoglavica, osećajući u ruci težinu mrmota. Debeo je i zdrav. Njegova majka će večeras spremiti topao obrok od mesa. Tetive će samleti u prah i pomešane sa ribljim lepkom namazati na luk, čime će ga ojačati. Sledeći hitac će biti iz veće daljine i biće to siguran ulov. Temudžin spušta ruke na kolena i tiho se smeje. Ovo je tako mala stvar a znači tako mnogo. Utom iza sebe čuje poznati glas. „Šta si ulovio?”, pita Bekter, koračajući kroz travu. Luk mu visi o ramenu i ne deluje nimalo ispijeno i izgladnelo kao ostali. Kačijun je prethodnog dana prvi izneo svoju sumnju da Bekter svoj ulov ne deli sa ostalima iako svoj deo spremno prihvata. U poslednja četiri dana, otkad žive u divljini, porodici nije doneo ništa. Temudžin se uspravlja, osećajući neprijatnost pod Bekterovim pogledom koji odmerava njegov ulov. „Mrmota”, odgovara, podižući ga. Bekter prilazi bliže i pokušava da mu ga otme. Temudžin trza ruku i mlitav leš pada u prašinu. Dečaci se istovremeno bacaju na njega, divljački se tukući između sebe. Temudžin je previše slab da bi zadržao Bektera u svojoj nameri. Stariji brat ga odguruje u stranu, ostavljajući ga da zuri u plavo nebo i bori se za dah.
„Ja ću ga odneti majci. Ti bi ga verovatno pojeo sam”, dobacuje Bekter kroz ciničan kez. Nažalost, Kačijunove strepnje će sada biti svaljene na njega. Temudžin pokušava da ustane. Bekter ga pritiska nogom i ovaj više ne pruža otpor. Snaga ga je potpuno izdala. „Uhvati sebi drugog, Temudžine. Ne vraćaj se bez još jednog plena.” Bekter se smeje, podižući mrtvog mrmota sa zemlje. Ubrzo nestaje u podnožju brda gde je šuma zelenija i gušća. Temudžin ga bespomoćno posmatra, svestan svog srca koje preti da mu prsne u grudima. Sa strepnjom se pita da li bi glad mogla potpuno da ga raslabi. Ali u jedno je siguran: neće umreti dok Iluk vlada Vukovima i dok Bekter ne dočeka svoju kaznu. U vreme kada se pridigne, ujedno uspeva da obuzda svoj bes. Glupi mrmoti su se u međuvremenu vratili i sada opet beže glavom bez obzira, uplašeni njegovim pokretima. Temudžin smrknuto podiže svoju strelu i zapinje je o luk, zauzimajući položaj strpljivog lovca. Mišići ga bole i noge prete da utrnu pod naporom, ali srce usporava svoj ritam i čekanje se nastavlja. Te večeri jedu samo jednog mrmota. Helun oživljava kada joj ga Bekter preda i odmah potpaljuje veću vatru kako bi zagrejala kamenje. Drhtavim rukama brižljivo seče stomak i vadi creva i iznutrice, puneći šupljinu vrelim kamenčićima. Iako su joj ruke omotane tkaninom od bluze, povremeno se trgne od vreline pod prstima. Meso se peče iznutra a potom se spolja valja u žar kako bi kožica bila hrskava i ukusna. Srce se takođe peče u žaru sve dok ne procvrči. Ništa se ne baca. Sam miris pečenja uliva malo boje u Helunine obraze. Ushićeno grli Bektera dok joj se olakšanje pretvara u suze kojih kao da nije svesna. Temudžin ne spominje ono što se dogodilo. Majka im je potrebna da bi opstali, a on ne želi da je dodatno raslabi optužbama na račun svog iscerenog brata. Bekter se naslađuje novostečenom pažnjom, trijumfalno gledajući u Temudžina. Mlađi brat mu uzvraća smrknutim pogledima kad god primeti da njihova majka ne gleda. Primetivši napetost među starijom braćom, Kačijun laktom gura Temudžina. „Šta je s vama dvojicom?”, šapatom pita dečak kada posedaju da jedu.
Temudžin odmahuje glavom, ne želeći da obelodanjuje svoj bes. Ionako su mu na pameti samo komadi ukusnog mesa koje Bekter prebira po šakama, deleći ih ostalima poput kana. Temudžinu ne promiče da njegov stariji brat sebi ostavlja plećku, najbolje parče. Niko nikada nije jeo nešto ukusnije od tog mesa. Punih stomaka, porodica je odmah srećnija. Jedan hitac strelom uneo je toliko promena iako je Kačijun gozbi doprineo sa još tri ribice i nekoliko skakavaca. Mlađi dečaci prebrzo jedu i prinuđeni su da piju vodu kako bi rashladili jezike. Temudžin bi svom bratu verovatno oprostio krađu da ga ostala braća tokom večere nisu toliko hvalila. Ovaj se šepuri, ne skrivajući zadovoljstvo koje samo Temudžin razume. Te noći nema kiše i dečaci spavaju u drugom skloništu koje su sami napravili, umireni delimično popunjenim stomacima. Naravno, glad se ponovo vraća, grčeći im utrobu iako to jedni drugima ne pokazuju dok se ušuškavaju u steni. Temudžin ne može da zaspi. Tiho ustaje i nečujno se iskrada u tamu, tražeći pogledom mesec na nebu. Leto neće trajati večno, shvata on dok korača kroz mrak. Zima je na putu i ubiće ih kao nož zariven u grudi. Mrmoti će tokom hladnih meseci spavati u svojim jazbinama, duboko pod zemljom i daleko od njegovog domašaja. Ptice će odleteti na jug i neće moći da ih love. Zima će biti surova i za porodice u toplim šatorima, okružene stokom i konjima. Jesugejeva porodica će se zasigurno smrznuti. Dok stoji i prazni svoju bešiku na zemlju, ne može a da se ne seti Okluna i noći kada je pratio Kokea. Tada je bio samo dete koje se takmiči sa ostalim dečacima. Žudi za tom bezbrižnošću i trenucima provedenim sa Borte. Frkće pri toj pomisli, svestan toga da je Borte sada u toplom šatoru i dobro nahranjena dok njemu koža visi na kostima. Temudžin najednom oseća nečije prisustvo iza sebe i munjevito se okreće, spuštajući se u čučanj i spremajući se za trk. „Odlično čuješ, brate”, šapuće Kačijun. „Jer ja sam tih kao noćni povetarac.” Temudžin se osmehuje svom bratu, opuštajući se. „Što ne spavaš?” Kačijun sleže ramenima. „Glad. Taman sam danas izgubio osećaj kada je Bekter doneo onog mrmota. Sada mi se stomak opet probudio.”
Temudžin pljuje na zemlju. „Mog mrmota. Ja sam ga ubio. On se samo pojavio i oteo mi ga.” „Pretpostavio sam. Ali mislim da ostali to nisu primetili.” Temudžin ćuti i posmatra mračnu figuru svog brata. Pod njegovom dolamom primećuje nabreklinu i ubada je prstom. „Šta ti je to?”, radoznalo pita. Kačijun se nervozno osvrće ka steni pre nego što izvuče nešto napolje i podigne uvis kako bi Temudžin mogao da vidi. U pitanju je kostur još jednog mrmota. Temudžin pruža ruku da opipa kosti, osećajući kako ga preplavljuje novi talas besa. Polomljene su upravo onako kako bi to učinio gladan čovek u želji da s njih sastruže sve meso. Bekter nije palio vatru. Kosti su sveže, ne starije od jednog dana. „Ovo sam našao tamo gde Bekter obično lovi”, pojašnjava Kačijun drhtavim glasom. Temudžin okreće krhke koščice u ruci, prelazeći prstima duž lobanje. Bekter je tu ostavio nešto mesa iako očne duplje zjape prazne. Ubio ju je na dan kada niko ništa nije ulovio, ostavivši porodicu bez ijednog obroka. Temudžin se spušta na kolena i počinje da opipava kostur u potrazi za ostacima mesa. Nozdrve mu se pune vonjom truleži, ali ne toliko gadnim da mu ubije glad. Kačijun kleči pored njega i obojica navaljuju na koščice, guleći zubima ono malo mesa što je preostalo na njima. Ne traje dugo. „Šta ćeš da radiš?”, pita Kačijun kada završe sa glodanjem. Temudžin donosi odluku i ne kaje se. „Jesi li ikada video krpelja na konju, Kačijune?” „Naravno”, odgovara mlađi brat. Obojica znaju koliko ta štetočina može da popije konjske krvi i dostigne veličinu ljudskog palca. Kada ga izvuku iz konjske kože, za sobom ostavlja krvav trag koji dugo ne zarasta. „Krpelj je opasan kada je konj slab”, tiho nastavlja Temudžin. „Znaš li šta moraš da učiniš kada ga nađeš?” „Da ga ubijem”, šapatom odgovara Kačijun. Kada Bekter narednog jutra napusti sklonište, Temudžin i Kačijun se iskradaju za njim. Znaju gde voli da lovi i puštaju ga da odmakne kako ne bi osetio da ga prate. Kačijun zabrinuto gleda u Temudžina dok se šunjaju između drveća. Temudžin primećuje njegov strah i pita se zašto ga i sam ne oseća. Glad mu
proizvodi konstantan bol u stomaku i dvaput se zaustavlja da iz creva izbaci zelenkastu tečnost, brišući se vlažnim lišćem. Oseća vrtoglavicu i slabost, ali iscrpljenost mu potire svaki osećaj samosažaljenja. Pomišlja da ima blagu groznicu, ali tera sebe da nastavi dalje iako mu srce ubrzano lupa u grudima. Ovako je kad si Vuk, teši sebe. Ne postoji strah niti žaljenje, samo iskonski nagon za eliminisanjem neprijatelja. Nije teško pratiti Bektera po blatnjavoj zemlji jer se ne trudi da sakrije svoje tragove. Jedina opasnost koja im preti jeste da natrče na njega kada se šćućuri da vreba svoj plen. Temudžin i Kačijun nečujno tapkaju za njim, naprežući sva čula. Kada ugledaju par slavuja na drvetu ispred sebe, Kačijun lako hvata svog brata za ruku, pokazujući mu da zaobiđu to mesto kako bi izbegli ptičje krike upozorenja. Kačijun zastaje i Temudžin se okreće prema njemu, primetivši sa žaljenjem kako se lobanja njegovog brata savršeno ocrtava pod zategnutom kožom. Pretpostavlja da i sam izgleda kao da je preblizu smrti. Ukoliko sklopi oči, čini mu se da će izgubiti ravnotežu i zato pušta da se zaljulja, čekajući da vrtoglavica prođe. Potreban mu je ogroman napor volje da uspori dah i frenetično lupanje srca. Kačijun podiže ruku i Temudžin okreće glavu, zaledivši se u mestu kada vidi Bektera koji je zauzeo položaj na samo sto koraka dalje. Teško je ne uplašiti se od figure koja kao kip kleči u šiblju, zagledana u potok. Obojica su osetila silinu Bekterovih pesnica u dečjim igrama. Temudžin odmerava svog starijeg brata, pitajući se da li je dovoljno blizu da ispali strelu. U njegovoj glavi nema mesta za sumnju. Vid mu je bistar, možda samo malo pomućen, ali zato su mu misli hladne i spore jer je već zacrtao svoj put. Kačijun i Temudžin se trzaju kada Bekter otpusti strelu u vodu. Obojica se hitro vraćaju u zaklon, osluškujući lepršanje krila i panično gakanje. Vide tri patke koje divlje uzleću i oglašavaju upozorenje. Bekter trči iz svog skloništa i uskače u potok. Za trenutak ga gube iz vida, ali ubrzo se pojavljuje, penjući se na obalu sa crvenom patkom u rukama. Temudžin viri kroz grančice i trnje. „Čekaj ovde”, mrmlja on. „Nađi mesto s druge strane staze. Sredićemo ga u povratku.” Kačijun teško guta, trudeći se da ne pokaže nervozu. Ne sviđa mu se hladnoća koju vidi u Temudžinu i kaje se što mu je prethodne noći pokazao kostur mrmota. Po danu mu ruke drhte svaki put kad pomisli na to šta
planiraju da učine, ali kada ga Temudžin pogleda, on spušta glavu. Mlađi dečak čeka da Bekter okrene leđa i hita preko staze, zatežući strelu u trku. Temudžin suženim pogledom posmatra kako Bekter čupa strelu iz mrtve patke koju ubacuje u svoju bluzu. Oseća ubod razočaranja dok Bekter proteže mišiće i odlazi u pogrešnom pravcu, udaljavajući se od stene. Temudžin podiže dlan, dajući Kačijunu znak da sačeka. Pretpostavlja da će se Bekter negde nasamo nasladiti debelom patkom i želi da ga ubije kad ga uhvati na delu. Da je samo malo snažniji, s dobrim mlekom i mesom u stomaku, možda bi ga već sada napao, ali previše je slab i zaseda je jedino što mu je preostalo. Creva mu se grče od bola, terajući ga da zažmuri i sklupča se dok teskoba ne prođe. Ne usuđuje se da spusti pantalone dok čeka, za slučaj da ga Bekterov oštar nos ne nanjuši. Jesugej ih je odgojio tako da uvek budu u pripravnosti i Temudžin ne želi da izgubi svoju prednost. Guši neprijatnost i odlučuje da čeka. Najgori trenutak je kada šumski golub sleti na drvo nedaleko od mesta gde dva dečaka čuče, skriveni u vlažnom šiblju. Temudžin u agoniji motri na pticu, znajući da bi je lako pogodio budući da je na samo nekoliko koraka od njega. Golub kao da nije svestan njihovog prisustva a napad gladi opet cedi Temudžinovu utrobu iako se iz petnih žila trudi da to ignoriše. Koliko zna, Bekter će se uskoro vratiti i svaka ptica koja izleti iz krošnji odaće njihov položaj. Ipak, ne može da odvoji pogled od goluba, i kada ovaj odleti, Temudžin ga prati pogledom sve dok mu se ne izgubi iz vida, osluškujući lepršanje njegovih krila. Bekter se vraća kada sunce zađe za stenu i senke se izduže. Temudžin mu čuje korake i budi se iz stanja bliskog transu. Iznenađen je otkrićem da je toliko vremena prošlo i pita se da li je spavao. Telo ga izdaje a voda ne može da popuni bolnu prazninu u njegovom stomaku. Temudžin zapinje svoju strelu dok čeka da se Bekter približi, tresući glavom ne bi li odagnao pospanost i razbistrio vid. Opominje sebe da će ga Bekter ubiti ukoliko ga promaši i zato skuplja svu snagu, moleći se nebeskom ocu da ga telo posluša još samo malo. Bekter je sve bliže i zna da je nastupio trenutak. Izlazi na stazu samo nekoliko koraka od Bektera, podiže svoj luk i zateže ga. Bekter ga zapanjeno gleda, otvorenih usta, posežući za nožem zadenutim u pojas. Temudžin otpušta strelu, gledajući kako se zariva u bratovljeve grudi. Istovremeno, Kačijun ispaljuje strelu otpozadi, pogađajući ga u bok i narušavajući mu ravnotežu.
Bekter se tetura, režeći od besa. Vadi svoj nož i pravi jedan korak a onda pada licem nadole. Obe strele su ga pogodile i Temudžin čuje šištav zvuk pražnjenja vazduha iz probušenih pluća. Ne oseća nikakvo sažaljenje prema mladiću koji mu leži pod nogama. U magnovenju prilazi bliže, odbacujući luk i uzimajući nož iz Bekterove šake. Diže glavu i gleda u Kačijunovo preneraženo lice, zatim pravi grimasu i zariva oštricu u Bekterov grkljan, ispuštajući mu krv i život. „Gotovo je”, kaže Temudžin, gledajući u ukočen, staklast pogled u očima svog brata. Ne oseća sopstvenu težinu dok pretražuje Bekterovu dolamu u potrazi za patkom. Ne našavši je, šutira beživotno telo i teturavo se udaljava od njega, očekujući da svakog trenutka izgubi svest. Spušta čelo na vlažnu svežinu obližnje breze i čeka da mu se puls umiri. Iza sebe čuje Kačijunove tihe korake po lišću koji se udaljavaju od tela njihovog brata. Temudžin otvara oči. „Nadajmo se da će Kasar doneti nešto za jelo”, naposletku kaže. Kada mu Kačijun ne odgovori, Temudžin uzima Bekterov luk i prebacuje ga preko svog ramena. „Ako drugi vide Bekterov nož, znaće”, upozorava ga Kačijun glasom očajnika. Temudžin podiže ruku i hvata ga za vrat, smirujući istovremeno i sebe i njega. U Kačijunovom glasu čuje paniku i oseća njen prvi odjek u sebi. Nije razmišljao o tome šta će se dogoditi kada njegov neprijatelj bude mrtav. Bekter više ne može da mu se osveti, niti da povrati očev šator i stoku. Istruliće na mestu gde sada leži. Stvarnost se urezuje u Temudžinovu glavu i on konačno počinje da shvata šta je učinio. Čudno je kada mučni osećaj ubistva zamene slabost i glad. „Reći ću im”, odlučno kaže Temudžin. Pogled mu uporno pada na Bekterovo telo, kao da ga na to prisiljava neka nevidljiva sila. „Reći ću im da nas je sve puštao da gladujemo. Ovde nema mesta za žaljenje. I to ću im reći.” Kreću nazad prema steni, donekle utešeni prisustvom onog drugog.
13 Helun sluti da nešto nije u redu istog časa kada se dečaci vrate u logor. Kasar i Temuž sede pored nje, dok mala Temulun leži na komadu platna nadomak vatre. Helun polako ustaje, njeno usko lice već pokazuje strah. Dok se Temudžin približava, prvo što zapaža jeste da u ruci nosi Bekterov luk i koči se, upijajući svaki detalj. Ni Temudžin ni Kačijun se ne usuđuju da je pogledaju u oči, i kada im se majka obrati, njen glas nije glasniji od šapata. „Gde vam je brat?”, pita ih. Kačijun ćutke zuri u zemlju. Helun prilazi bliže i Temudžin diže glavu, gutajući pljuvačku. „Krao je hranu i zadržavao je samo za sebe...”, počinje. Helun ispušta gnevan krik i udara mu šamar, toliko jak da dečak pada na zemlju. „Gde vam je brat?”, vrišti ona. „Gde mi je sin?” Temudžinov nos krvari u vidu crvenog potočića koji mu curi u usta i prinuđen je da pljune. Lice mu se krivi od bola i otkriva crvene zube. „Mrtav je”, breca se, i pre nego što uspe da nastavi, Helun ga udara opet i opet, sve dok se Temudžin ne sklupča na zemlji, udaljavajući se od nje. Ali ona ne prestaje da iskaljuje svoj očaj koji nije u stanju da podnese. „Ti si ga ubio?”, ciči ona. „Šta si ti?” Temudžin pokušava da joj zadrži ruke, ali njegova majka je mnogo jača od njega i nastavlja da ga tuče po licu, ramenima i svuda gde može da dohvati. „Prestani da ga biješ! Molim te!”, cvili Temuž iza njih, ali Helun ne može da ga čuje. Njene uši bubnje od besa koji preti da joj rastrgne grudi. Sateruje Temudžina uz drvo i grabi ga za ramena, drmusajući ga tako jako da mu se glava na ramenima ljulja kao krpenoj lutki. „Hoćeš i njega da ubiješ?”, urla Kačijun, pokušavajući da odvuče majku u stranu.
Helun ga odguruje od sebe i grabi Temudžina za dugu kosu, uvrćući mu glavu tako da je prinuđen da je pogleda u oči. „Rođen si sa ugruškom krvi u ruci, sa smrću. Rekla sam tvom ocu da ćeš nam doneti prokletstvo, ali nije me slušao.” Oči su joj pune suza i ne vidi da joj šake poput kandži stežu dečakovu glavu. „Krio je hranu od svih nas, puštao nas je da gladujemo”, uzvikuje Temudžin. „Puštao je tebe da gladuješ!” Počinje da ječi pod silinom njene osvete, usamljeniji nego ikada do tada. Helun ga gleda kao da je zaražen. „Ukrao si mog sina od mene, mog dečaka”, uzvraća ona, podižući iznova ruku iznad njegovog lica. Temudžin primećuje kako joj polomljeni nokti drhte. Čini se da taj trenutak traje čitavu večnost. Dečak koji prestravljeno pilji u svoju majku, čekajući da se ona obruši na njega. Snaga njenog stiska popušta naglo kao što se i javila. Helun se bespomoćno spušta na zemlju, očajna i prazna. Temudžin najednom stoji sam. Celo telo mu drhti i stomak se grči, terajući ga na povraćanje iako iz njega izbacuje samo kiselu žutu tečnost. Dok se udaljava od svoje majke, vidi kako njegova braća gledaju za njim i glasno im dovikuje. „Jeo je ugojene mrmote dok smo mi umirali od gladi! Pravedno je što sam ga ubio. Koliko dugo misliš da bismo poživeli da je nastavio da zadržava sav svoj ulov za sebe? Danas sam ga video kako ubija patku. I je li sada tu da nam da snagu? Nije, nego u njegovom stomaku.” Helun se pomera na zemlji iza njega i Temudžin se trza, strepeći od još jednog napada. Očima punim suza gleda u majku koju obožava. Mogao je da je poštedi ovog saznanja da je samo dublje porazmislio o tome. Mogao je da izmisli priču o tome kako je Bekter sam pao ili nešto slično tome. Ne, odlučno kaže sebi. Ne bi bilo pravedno. Bekter je bio krpelj u koži i uzimao je više nego što je delio sa svojim najrođenijima, ne mareći za to što su na putu da skončaju od gladi. Helun će to shvatiti, s vremenom. Njegova majka otvara krvave oči i pridiže se na kolena, ječeći od bola. Nema snage da opet ustane i Temudžin i Kasar joj u tome pomažu. Temudžin briše krvavu mrlju sa brade i mrko je gleda. Radije bi pobegao daleko odatle nego se opet suočio s njenim optužujućim pogledom, ali tera sebe da ostane tu gde jeste. „Ubio bi nas”, kaže joj ponovo. Helun mu uzvraća praznim pogledom od kojeg dečaka prolazi jeza. „Izgovori mu ime”, zahteva ona. „Izgovori ime mog prvenca.”
Temudžin se trza i najednom mu se vrti u glavi. Krvav nos mu pulsira na licu i pred očima mu seva. Sve što želi jeste da legne i spava, ali on ostaje tu, zagledan u svoju majku. „Kaži mu ime”, ponavlja ona. Bes u njenim očima zamenila je tupa praznina. „Bekter”, uzvraća Temudžin, „koji je krao hranu dok smo mi umirali.” „Trebalo je da te ubijem na porođaju kad sam videla šta ti je u šaci”, kaže Helun glasom previše tihim da bi se u njemu osetio bes, pre bi se reklo da je to strah. „Trebalo je da znam u šta ćeš se pretvoriti.” Temudžin oseća kako ga nešto razdire iznutra, ali ne uspeva da spreči svoju majku u nameri da ga povredi. Želi da joj pritrči i oseti njen topao zagrljaj, da učini sve samo da zbriše taj odvratan bol koji joj je naneo. „Beži od mene, dečače”, tiho naređuje Helun. „Ako te vidim u snu, ubiću te zbog onog što si učinio. Zbog onog kojeg si mi uzeo. Ti ga nisi smirivao kada su mu rasli zubi. Ti ga nisi negovao kada je goreo u groznici, nisi mu kuvao čajeve i ljuljao ga kada je bilo najgore. Ti nisi ni postojao kada smo Jesugej i ja voleli svoje prvo čedo. Kada smo bili mladi i kad nam je on bio sve.” Temudžin sluša, tup od šoka. Možda njegova majka zaista nije shvatila u kakvog je čoveka Bekter izrastao. Beba koju je dojila izrasla je u okrutnog kradljivca, ali Temudžin ne može da pronađe reči da joj to kaže. Dok mu se formiraju u ustima, on ih guta, znajući da su beskorisne, ili još gore, da će je opet razgneviti. Umesto toga, tužno odmahuje glavom. „Žao mi je”, kaže, i dok to govori, zna da mu je žao zbog bola koji joj je naneo a ne zbog ubistva. „Gubi se odavde, Temudžine”, šapuće Helun. „Ne mogu više da te gledam.” Dečak počinje da jeca a onda se okreće i trči pored svoje braće. Svaki dah mu reže grlo i ukus krvi mu još dugo ostaje u ustima. Ne vide ga narednih pet dana. Iako Kačijun brine o svojoj mlađoj braći, jedini znak da to i Temudžin čini jeste plen koji donosi i ostavlja na rubu njihovog malog logora. Prvog dana to su dva goluba okrvavljenih kljunova i još uvek topla. Helun ne odbija dar, ali nikom ne spominje ono što se prethodnog dana dogodilo. Meso jedu u mučnoj tišini, Kačijun i Kasar razmenjuju poglede, dok Temuž šmrkće i cvili svaki put kada ga Helun
ostavi samog. Bekterova smrt bi verovatno bila olakšanje za mlađe dečake da se dogodila u vreme kada su bili sigurni u staništu Vukova. Oplakali bi ga i njegovo telo odneli na nebeski ukop, tešeći se pogrebnim ritualom. Međutim, u stenama na brdu ta tragedija je samo još jedan podsetnik na to da im smrt diše za vratom. U početku je to bila avantura sve dok im glad nije stanjila kožu na kostima. Kako stvari stoje, sada žive kao divlje životinje i pokušavaju da ne razmišljaju o predstojećoj zimi. Kasar je s vremenom izgubio svoju uobičajenu razdraganost. Nakon Temudžinovog odlaska, potpuno se povlači u sebe, preuzimajući obavezu ukorevanja Temuža zbog preterane privrženosti majci. U Bekterovom odsustvu svaki od dečaka pronalazi svoju novu ulogu i Kasar je taj koji svakog jutra sa Kačijunom ide u lov. Uzvodno otkrivaju jedno bolje jezerce, ali put do njega vodi ih pored mesta gde je ubijen Bekter. Kačijun u međuvremenu pretražuje zemlju i uočava mesto gde je Temudžin odvukao leš i pokrio ga granjem. Telo njihovog najstarijeg brata očerupali su lešinari, i kada Kačijun druge večeri pronađe mršavog psa nadomak logora, s naporom guta svaki hranljivi zalogaj, ne uspevajući da se otrgne viziji kako Temudžin ubija životinju dok ova čereči Bekterovo telo. Ali hrana im je svima preko potrebna a pas je najhranljiviji obrok koji jedu otkad su proterani iz plemena. Pete večeri, Temudžin se vraća u logor. Porodica je zatečena njegovom pojavom, mlađa braća zure u Helun, iščekujući njenu reakciju. Majka ga ćutke posmatra, primetivši da u rukama nosi živo jare. Njen sin deluje snažnije, zaključuje ona. Koža mu je potamnela od sunca i vetra tokom celodnevnog lova po okolnim brdima. Zbunjuje je osećaj olakšanja pri spoznaji da je živ i zdrav, što donekle zasenjuje mržnju zbog onoga što je učinio. Helun još uvek ne može da mu oprosti. Temudžin hvata svoj plen za uvo i podiže ga visoko, pokazujući ga celoj porodici. „Nekoliko milja zapadno odavde nalaze se dva stada koza”, kaže im. „Nečuvana.” „Da li te je neko video?”, najednom pita Helun, iznenađujući ih sve. Temudžin je gleda i njegov miran pogled postaje nesiguran. „Nije. Uzeo sam ga kad su čobani zašli za brdo. Ne znam, možda će primetiti da ga nema. Ali velike su šanse da neće.” Premešta se s noge na nogu, čekajući da njegova majka još nešto kaže. Ni sam ne zna šta će učiniti ako ga opet otera.
„Čobani će ga tražiti i pratiće tvoje tragove”, tiho kaže Helun. „Možda si nam ih navukao na vrat.” Temudžin uzdiše. Nema snage za još jednu svađu s majkom. Pre nego što Helun stigne da se pobuni, on seda pored vatre i vadi svoj nož. „Moramo da jedemo da bismo preživeli. Ako nas nađu, ubićemo ih.” Primećuje da lice njegove majke opet postaje hladno i čeka na novi izliv njenog gneva. Tog dana je pretrčao mnogo milja i svaki mišić ga boli. Ne bi podneo još jednu noć u samoći i možda se delić tog straha oslikava na njegovom licu. Kačijun se oglašava, razbijajući neprijatnu napetost. „Noćas bi trebalo da jedan od nas izviđa oko logora za slučaj da dođu”, predlaže dečak. Temudžin klima glavom, ne gledajući ga. Oči su mu fiksirane za majčin lik. „Potrebni smo jedni drugima”, kaže joj. „Ako sam pogrešio što sam ubio svog brata, to neće ništa promeniti.” Jare bleji i pokušava da se provuče između Helun i Temuža. Helun ga hvata za tanak vrat i Temudžin u odblesku vatre vidi da su joj oči uplakane. „Šta da ti kažem, Temudžine?”, mrmlja ona. Jare je toplo i ona zariva lice u njegovo krzno, slušajući ga kako cvili. „U srce si me ranio i možda mi više nije ni stalo do onog što je ostalo.” „Stalo ti je do drugih. Moramo da preguramo zimu ili ćemo umreti”, podseća je Temudžin. Dok govori, uspravlja leđa i njegove žute oči kao da poprimaju boju plamena vatre. Helun klima glavom, pevušeći pesmu iz svog detinjstva i igrajući se sa jarećim ušima. Bila je svedok kada su njena braća umirala od kuge koja ih je ostavljala izobličene i crne. Pleme ih je ostavilo u ravnici daleko od očevog plemena. Čula je krike ratnika koji nisu mogli da se izleče. Njihova agonija bila je nepodnošljiva sve dok im smrt konačno nije donela olakšanje. Neki su preklinjali da im oni zdravi nožem prekrate muke i želja im je bila uslišena. Celog svog života, Helun je okružena smrću i možda će kao majka Vukova ipak uspeti da preživi i smrt rođenog sina. Helun ne zna da li je u stanju da voli biće koje je ubilo njenog prvenca iako žudi za tim da ga privije uz sebe i odagna svu njegovu tugu. Umesto toga, ona uzdiše i uzima nož. Za logor je napravila činije od brezovine koje sada deli Kasaru i Kačijunu. Temuž ćutke prilazi i uzima svoju. Pred njom ostaju dve prazne
činije. Helun konačno diže pogled ka Temudžinu. „Uzmi činiju”, tiho mu kaže. „Krv će ti dati snage.” Temudžin zahvalno spušta glavu, svestan da je to svojevrstan poziv da ostane. Primećuje da mu ruke drhte dok uzima činiju i pridiže je sa ostalima. Helun pojačava stisak oko jareta pre nego što zabode oštricu i iseče mu žile na vratu. Krv kulja preko njenih šaka i dečaci podmeću činije kako bi se što manje izgubilo. Jare se divljački bori dok se činije pune toplom tečnošću. Dečaci je piju uz mljackanje i osećaju kako im prodire do kostiju, grejući im krv i toleći im glad. Kada mlaz splasne u kapljanje, Helun podiže mlitavu životinju jednom rukom i strpljivo puni svoju činiju do vrha. Jare se još uvek povremeno trza a onda konačno umire, očiju krupnih i mračnih. „Meso ćemo ispeći sutra uveče, kada budemo sigurni u to da vatra neće privući čobane koji tragaju za izgubljenim jaretom”, kaže dečacima. „Ukoliko dođu, odavde ne smeju otići živi i odati naše skrovište. Razumete li?” Dečaci oblizuju krvava usta, klimajući glavama. Helun duboko uzdiše, potiskujući svoju tugu negde duboko, tamo gde još uvek oplakuje Jesugeja i sve što su izgubili. Mora da je zaključa inače će je uništiti. Ipak, negde u dubini svog bića ona još uvek neutešno plače. „Doći će da nas ubiju?”, pišti Temuž, nervozno gledajući u mrtvo jare. Helun odmahuje glavom, privlačeći ga k sebi i tešeći ga kratko. „Mi smo Vukovi, mališa. Ne umiremo tako lako.” Kod poslednjih reči, oči podiže ka Temudžinu i on drhti od hladnoće koju vidi u njima. S licem priljubljenim uz smrznutu travu, Temudžin zuri u dvojicu čobana. Spavaju na leđima, umotani u postavljene bluze, s rukama uvučenim u rukave. Njegova braća leže na stomacima levo i desno od njega dok im se mraz uvlači u kosti. Noć je savršeno mirna. Uspavane životinje i čobani nisu svesni gladnih pogleda Vukova. Temudžin napreže oči u tami. Sva tri dečaka nose lukove i noževe. Na njihovim licima nema ni trunke radosti dok posmatraju prizor pod sobom, vrebajući pravi trenutak za napad. Svaki pokret bi mogao da izmami panično blejanje koza i tako probudi dvojicu čobana. „Ne možemo da priđemo bliže”, šapuće Kasar.
Temudžin smrknuto razmišlja o tome šta mu je činiti, zanemarujući bol u telu nažuljanom na hladnoj zemlji. Čobani su snažni, sposobni da prežive u divljini. Verovatno i sami imaju lukove i noževe i koriste ih brzo i vešto u odbrani stoke od šumskih zveri. Neće im biti važno da li ciljaju u životinje ili trojicu dečaka, naročito po mrklom mraku. Temudžin guta knedlu skupljenu u grlu, zureći u spokojnu scenu. Verovatno bi se sa svojom braćom nečujno vratio u logor da nije konja koji mirno stoji nedaleko od uspavanih čobana. Spava stojeći, s glavom opuštenom skoro do zemlje. Temudžin čezne za jahanjem. Konj bi mu omogućio da jaše dalje nego pre i da sa sobom donosi veći ulov. Ukoliko je kobila, moći će da muzu mleko. Usta mu se pune pljuvačkom pri sećanju na ukus kobiljeg mleka. Čobani sigurno imaju još dosta korisnih stvari koje će im dobro doći i on ne može da podnese pomisao na to da ih pusti da tek tako odu, bez obzira na rizik. Bliži se zima. Dani i noći su sve hladnije i na koži već sad oseća kako mu se formiraju sitne iglice od mraza. Bez mrmotskog loja na koži, koliko dugo će još izdržati ? „Vidiš li im pse?”, mrmlja Temudžin. Niko ne odgovara. Sklupčani od zime, teško da mogu biti primećeni. Temudžin se ježi pri pomisli na to da ih krvoločne životinje napadnu u mraku, ali nema drugog izbora. Čobani moraju da stradaju da bi njegova porodica preživela. Duboko udiše vazduh, proveravajući da li je tetiva na njegovom luku suva i zategnuta. „Ja imam najbolji luk. Prišunjaću im se i ubiću prvog koji ustane. Vi krenite za mnom i ubijte pse kada me pojure. Jasno?” Na slaboj mesečini može da vidi kako nervoza razdire njegovu braću. „Prvo pse pa onda onog koji ostane na nogama”, nastavlja Temudžin, želeći da bude siguran. Dok klimaju glavama, on nečujno ustaje i prikrada se uspavanim čobanima. Kreće se uz vetar kako svojim mirisom ne bi uzbunio stoku. Studen kao da je omamila stanovnike malog logora. Temudžin im se brzo približava, osluškujući sopstveni dah. Luk mu je u pripravnosti dok nečujno trči. Za nekog ko je obučen da ispaljuje kopljišta sa galopirajućeg konja, ovo neće biti teško, nada se. Na trideset koraka od svog plena, primećuje pokret pored uspavanih čobana, tamnu priliku koja ustaje i počinje da zavija. S druge strane, drugi pas mu trči u susret, lajući u znak upozorenja. Temudžin uzvikuje od straha, očajnički pokušavajući da se fokusira na čobane.
Jedan čobanin se trza iz sna, skačući na noge baš u trenutku kada Temudžin zateže i otpušta prvu strelu. U tami se ne usuđuje da cilja grkljan i strela se prvom čobaninu zariva u grudi, obarajući ga na jedno koleno. Temudžin čuje kako u agoniji bola doziva drugog čobanina koji se u tom trenutku pridiže i poseže za svojim lukom. Ovce i koze panično bleje, bežeći na sve strane. Neke unezvereno protrčavaju pored Temudžina i njegove braće. Temudžin hita da usmrti i drugog čobanina. Strela mu je za pojasom i on je brzo vadi, psujući kada mu se zaglavi u tkanini. Čoban već namešta svoje kopljište, veštim pokretima ratnika, i Temudžin zna da je ovo trenutak odluke. Ne uspeva da oslobodi svoju strelu i komešanje s njegove leve strane ispunjava ga panikom. Okreće se u trenutku kada mu jedan pas skače za vrat, obarajući ga na zemlju. Pri tom čuje kako mu čobanova strela zviždi iznad glave. Iz grla mu se otima krik kada mu pas zarije čeljusti u ruku, ali Kasarovo kopljište pogađa životinju u vrat. Temudžin je u međuvremenu ispustio svoj luk i sada vidi kako čobanin smireno namešta sledeću strelu. Da stvar bude gora, prvi čobanin teturavo ustaje, napipavajući svoje oružje. Temudžin razmišlja o tome da se baci u trk. Zna da mora što pre da pobegne inače će čobani krenuti u poteru za njima i po mesečini ih lako sustići. Opet trza svoju strelu i konačno je oslobađa. Drhtavim rukama je umeće u svoj luk i cilja. Ali gde je drugi pas? Kačijunova strela pogađa čobanina visoko iznad brade. Za trenutak ovaj stoji sa zategnutim lukom i Temudžin odlučuje da ispali kopljište pre nego što ovaj ispali svoje. Čuo je za ratnike koji su tako dobro obučeni da isuku mač i kada su smrtno ranjeni, ali čobanin u tom trenutku pada na zemlju. Onaj kojeg je Temudžin ranio namešta svoj luk, urlajući od bola pri pokušaju da ga zategne. Temudžinov hitac mu je rasporio grudne mišiće i ovaj ne može dovoljno da nategne tetivu da bi ispalio strelu. Temudžin oseća kako mu srce jače lupa, svestan da je bitka izvojevana. Kasar i Kačijun mu prilaze i sva trojica ćutke posmatraju kako čobanovi prsti nespretno klize sa luka. „Drugi pas?”, mrmlja Temudžin. Kačijun ne može da odvoji pogled od ranjenog čobanina i moli se u sebi da ovaj konačno posustane. „Ubio sam ga.” Temudžin zahvalno tapše svog brata po leđima. „Onda, hajde da ovo završimo.”
Čobanin vidi kako najstariji napadač uzima strelu od onog pored sebe i ispaljuje je. Prestaje da se opire i ispušta luk iz ruku, a zatim vadi nož iz svoje bluze, dižući za trenutak pogled ka zvezdanom nebu. Glas mu umire u grlu kada mu se Temudžinovo kopljište zarije u vrat. Još neko vreme stoji, ljuljajući se na mesečini, bled kao smrt. Sledećeg trenutka mlitavo pada na zemlju. Tri brata oprezno prilaze leševima u potrazi za još nekim znacima života. Temudžin šalje Kasara za konjem koji je uspeo da pobegne od mirisa smrti uprkos uzdama uvezanim oko nogu. Okreće se prema Kačijunu i hvata ga za vrat, privlačeći njegovo lice svom tako da im se čela dodirnu. „Preživećemo zimu”, kaže mu kroz osmeh. Kačijunovo raspoloženje se popravlja i zajedno kliču. Njihov pobednički vrisak odjekuje dolinom. Možda je to suludo, ali uspeli su da zaplene svoje prvo stado iako su samo dečaci.
14 Iluk sedi, zagledan u plamen, i razmišlja o prošlosti. U protekle četiri godine otkad su napustili senku Deli’un-Boldaka i zemlje oko crvene gore, Vukovi su napredovali, dobivši na brojnosti i bogatstvu. Naravno, u plemenu još uvek ima onih koji ga mrze što je prognao Jesugejevu udovicu i sinove, ali to im nije predskazalo zlu sudbinu. Naprotiv, u proleće prve godine izrodilo se više jagnjadi nego ikada do tada. Osim toga, pleme je dobilo na desetine prinova. Nijedno odojče nije umrlo na porođaju i oni koji traže znake bili su više nego zadovoljni. Iluk stenje sebi u bradu, uživajući u slatkoj omami posle druge mešine crnog ajraga. Godine su mu išle u prilog, dobio je tri sina koji sada trčkaraju oko šatora i uče da barataju lukom i mačem. On se ugojio mada je to više stamenost nego prekomerno salo. Zubi i oči ga još uvek dobro služe i od njegovog imena zaziru sva okolna plemena. Zna da je to dovoljan razlog da bude zadovoljan. Vukovi su tokom godina odmicali ka jugu sve dok se nisu nastanili na zemlji koja obiluje muvama i omorinom od koje se po ceo dan znoje. Koža im je prepuna osipa i rana. Iluk žudi za hladnim, suvim vetrovima severnih brda i često razmišlja o tome da vrati Vukove na staru teritoriju, pitajući se kakva sudbina je zadesila Jesugejevu porodicu. Delićem svog bića žali što nije poslao ratnike da ih dokrajče, ali ne iz krivice nego iz zle slutnje da nije dovršio posao. Nateže mešinu i uviđa da je prazna. Lenjim pokretom ruke daje znak da mu se donese puna. Mlada žena ga pokorno sluša. Iluk zabavljeno posmatra kako kleči pred njim pognute glave. Od pijanstva joj se ne seća imena, ali primećuje da je vitka i dugonoga, poput ždrebice. U preponama oseća želju i pruža ruku da joj dodirne mišice. Hvata je za bradu i podiže njeno lice kako bi ga pogledala u oči. Neizmerno sporo joj uzima ruku i spušta poljubac na njenu nadlanicu, dajući joj do znanja šta mu je na umu.
Devojka deluje nervozno, ali to ga nimalo ne brine jer se kan ne odbija. Ukoliko mu udovolji, platiće njenom ocu jednim od novih ždrebaca. „Idi u moj šator i sačekaj me”, kaže joj, zaplićući jezikom. Devojka poslušno ustaje i on je pohotno odmerava dok prolazi mimo njega. Lepe noge, primećuje Iluk, razmišljajući da krene odmah za njom. Ali nagon brzo splašnjava i on se vraća svojim turobnim mislima, zagledan u plamen vatre. Još uvek pamti kako su ga Jesugejevi sinovi drsko gledali kada ih je ostavio za sobom. Da se to dogodilo jutros, verovatno bi ih lično posekao na smrt. Četiri godine ranije jedva da je držao uzde nad plemenom i nije bio siguran u to hoće li biti prihvaćen kao vođa. Ako ništa drugo, Jesugej ga je koječemu naučio. Plemena mnogo toga trpe od onog koji ih predvodi, ali uvek postoji tačka na koju treba motriti, granica koju ne sme prekoračiti. Da li je prva zima odnela onu mršuljavu decu i njihovu majku? Neobično je vraćati se na stanište koje budi toliko sećanja. Logor je te noći bio privremeno mesto gde će se konji napasti dobre trave. Mesec dana kasnije, razmišljali su da se vrate na prvobitno stanište oko crvene gore. Iluk je čuo da su Okluni tako učinili i odlučio da povede Vukove dalje na sever, sanjajući o novom pohodu. Ajrag mu greje krv i budi želju za borbom ili možda za mladim telom koje ga čeka u šatoru. Iluk duboko uzdiše, žudeći za ledenim vazduhom severa. U vlažnim noćima na jugu čeznuo je za svežinom kada mu je koža bila crvena od ujeda i neobičnih parazita koje je morao da vadi vrhom noža. Vazduh na severu je čistiji i pleme već obilato oboleva od prehlade. Jedan starac i dvoje dece su podlegli smrzotinama, nakon čega su ostavljeni na brdima da ih raznesu sokolovi. Ipak, Vukovi se rado vraćaju na zemlju koju poznaju. „Tolaj!”, uzvikuje Iluk nakon što mu lukava ideja padne na pamet. Okreće glavu ka mestu gde njegov sluga ustaje iz čučnja i prilazi mu. Iluk odmerava njegovu pozamašnu figuru dok mu se ovaj naklanja, osećajući isto zadovoljstvo kao kada posmatra svoja brojna stada. Vukovi su dobro prošli na poslednjem plemenskom okupljanju, osvojivši dve kratke trke i izgubivši onu najdužu za samo jednu vrstu. Njegovi strelci su pohvaljeni i dvojica njegovih slugu se rvala do poslednje runde takmičenja. Tolaj je dogurao do pete runde i dobio titulu Jastreba pre nego što ga je pretukao predstavnik Najmana. Iluk ga je nagradio tako što ga je uzeo za svog slugu, znajući da će za godinu do dve mladić dobiti na snazi i veštini. Već tada je slutio da će na njega moći da se kladi kao na šampiona. Mladi div mu je
sada beskrajno lojalan i to nije ništa čudno budući da ga je odgojio kao rođenog sina. „Bio si samo dečak kada smo poslednji put jahali na sever”, počinje Iluk. Tolaj klima glavom, gledajući ga svojim bezizražajnim tamnim očima. „Bio si prisutan onog dana kada smo ostavili ženu i decu starog kana.” „Shvatio sam da za njih nije bilo mesta”, uzvraća Tolaj svojim dubokim, sigurnim glasom. Iluk se smeška. „Tako je. Za njih ovde više nije bilo mesta. Obogatili smo se otkad smo se vratili s juga. Nebeski otac nas je sve blagoslovio.” Tolaj ne odgovara i Iluk pušta da se tišina oduži, prisećajući se svega što je učinio za pleme. Nisu to ni duhovi ni stare rane, ali još uvek sanja o Helun i budi se u hladnom znoju. Ponekad je zamišlja kako se naga uvija pod njim, a onda je vidi kao sablasnu vreću kostiju. Nije to ništa, samo ravnice oko starih planina oživljavaju prošlost iz pepela. „Uzmi dvojicu ljudi kojima veruješ”, zapoveda Iluk. Tolajevo lice se napinje dok zuri u svog kana, žudeći da mu udovolji. „Gde nas šalješ?”, pita mladić, strpljivo čekajući da Iluk uzme pozamašan gutljaj ajraga. „Vrati se na stara lovišta”, nastavlja kan. „Vidi jesu li još živi.” „Da ih pobijem?”, pita Tolaj. U njegovom glasu nema ničeg osim jednostavne radoznalosti i Iluk se za trenutak zamišljeno trlja po stomaku. Pored njega je mač koji je nekada pripadao Jesugeju. Očekivano je da njime presudi poslednjim izdancima Jesugejeve loze. „Ukoliko jesu, onda žive kao životinje. Čini što ti je volja.” Načas zastaje, sećajući se otpora koji su mu Bekter i Temudžin pružili one noći pored logorske vatre. „Ako nađeš najstarije dečake, dovuci ih meni. Pokazaću im šta su Vukovi postali pod vođstvom jakog kana. A onda ću da ih poklonim pticama i duhovima.” Tolaj povija svoju veliku glavu i mrmlja: „Tvoja volja”, a zatim se okreće da okupi svoje saputnike. Iluk ga posmatra dok odlazi, obasjan plamenom vatre, i primećuje njegov čvrst i siguran korak. Pleme je zaboravilo Jesugejevu decu, ipak, često se pita da li je on jedini koji ih se još uvek seća.
Tolaj napušta logor u društvu Basana i Unegena. Oba njegova saputnika se bliže tridesetoj, ali nisu rođeni za vođu kao što je on. Tolaj prednjači u snazi, i mada ima samo osamnaest leta, zna da ostala dvojica zaziru od njegove naravi. Za moćnog mladog slugu to je nešto što ga jedva zauzdava dok se naslađuje nervoznim pogledima dvojice starijih ratnika. Svestan je koliko su oprezni u zimskim mesecima i štede svoja kolena. Tolaj je u stanju da iz sna skoči na noge i u treptaju oka bude spreman za bitku, sve to zahvaljujući svojoj mladalačkoj gipkosti. Samo Iluk nikada nije pokazao ni najmanje oklevanje, i kada se jednom rvao s Tolajem, bacio ga je tako jako da je mladić polomio dva prsta i rebro. Tolaj se nakon toga ponosio jer je bio jedini koji je mogao da se nosi s njegovom snagom, zaradivši time divljenje svih Vukova. Prva tri dana jašu bez reči. Stariji ratnici se drže na sigurnoj udaljenosti od Ilukovog miljenika, znajući koliko brzo je u stanju da promeni raspoloženje. Izviđaju sa crvene gore i primećuju da je trava visoka, gusta i sočna za stada koja će Iluk poterati zajedno sa plemenom. Dobra je to zemlja i nijedno pleme se ne usuđuje da je proglasi svojom. Samo stada u daljini kvare iluziju da su potpuno sami u prostranoj ravnici. Dvanaestog dana otkrivaju usamljeni šator pored reke i galopom se ustremljuju ka njemu. Tolaj uzvikuje „Nokhoi Khor” kako bi lutajući čobani zauzdali svoje pse, zatim skače s konja i prilazi niskim vratima, ulazeći u šator bez poziva. Basan i Unegen razmenjuju poglede pre nego što krenu za njim unutra, lica hladnih i grubih. Obojica se znaju još iz vremena kada su bili deca, čak i pre nego što je Jesugej vladao Vukovima. Mladi Tolaj im ide na živce, ali obojica grabe priliku da vide šta je ostalo od onih koje su ostavili za sobom. Tolaj prihvata činiju mlečnog slanog čaja, srčući ga bučno dok sedi na prastarom krevetu. Ostali ratnici mu se pridružuju nakon što klimnu glavama čobanu i njegovoj ženi. Domaćini posmatraju strance s neskrivenim strahom, povukavši se u drugi kraj svog doma. „Nemate čega da se plašite”, počinje Basan dok uzima svoju činiju sa čajem, osećajući na sebi smrknut Tolajev pogled. Mladom ratniku uopšte nije stalo do onih koji nisu Vukovi. „Tražimo ženu sa pet sinova i jednom kćeri”, pojašnjava Tolaj. Njegov duboki glas odjekuje skučenim šatorom. Čobanova žena nervozno diže pogled i Basan i Unegen najednom osećaju kako im se puls ubrzava. Tolaj takođe primećuje njenu reakciju.
„Znate ih?”, pita je, naginjući se napred. Čoban uzmiče, vidno preplašen bahatošću ovog drskog gorostasa, i odmahuje glavom. „Čuli smo za njih, ali ne znamo gde su”, odgovara čovek. Tolaj zadržava pogled na njegovom licu, sedeći ukočeno kao kip. Usne mu se blago šire i otkrivaju dva niza belih zuba. Pretnja je ušla u šator i svi je osećaju. Pre nego što iko stigne da se oglasi, mali dečak utrčava u šator, naglo se zaustavljajući kada ugleda strance u domu svojih roditelja. „Video sam konje”, zadihano kaže, gledajući u pridošlice svojim krupnim tamnim očima. Tolaj se kikoće, i pre nego što iko napravi pokret, pruža ruke i uzima dečaka. Prvo ga stavlja na svoje koleno a onda ga okreće naopačke, igrajući se s njim. Dečak se razdragano smeje, ali Tolajevo lice ostaje hladno naočigled prestravljenih pogleda dečakovih roditelja. „Moramo da ih nađemo”, nastavlja Tolaj, nadjačavajući dečji smeh. Podiže ga bez trunke napora, šireći ruke, prevrćući dečaka iznova i uspravljajući ga tako da mu stoji na kolenima. „Opet!”, uzvikuje dečak bez daha. Tolaj primećuje kako majka počinje da ustaje, ali u tome je sprečava čobanov stisak oko njene ruke. „Znate ih”, ponavlja Tolaj, sada sa sigurnošću. „Kažite nam gde su i otići ćemo.” Opet okreće dečaka naglavačke, ignorišući njegov ushićeni vrisak. Tolaj krivi glavu, čekajući reakciju njegovih roditelja. Majčino lice se grči od brige. „Ima jedna žena sa decom u malom logoru, na dan jahanja ka severu. Imaju samo dva šatora i nekoliko konja. Mirni ljudi”, odgovara ona, skoro šapatom. Tolaj klima glavom, uživajući u nadmoći nad njom dok se njen sin kikoće u njegovom naručju, nesvestan opasnosti koja mu preti. Kada shvati da čoban i njegova žena više ne mogu da izdrže, Tolaj spušta dečaka na pod i nežno ga odguruje prema njima. Majka grli svog sina, sklapajući oči od olakšanja. „Ako lažete, vratićemo se”, preti Tolaj. Opasnost je jasna u njegovim tamnim očima i rukama koje su tako lako mogle da savladaju njihovog sina. Čoban se ne usuđuje da ga pogleda u oči i premešta se s noge na nogu sve dok Tolaj i njegovi saputnici ne napuste šator.
Kada uzjašu, Tolaj vidi gojaznog psa koji se pomalja iza šatora. Životinja je previše stara da bi lovila i blene u strance svojim beličastim očima koje nagoveštavaju da je na ivici slepila. Tolaj kezi zube na psa i ovaj uzvraća tihim režanjem iz dubine grla. Ratnik se kikoće, zatežući sigurnim pokretima strelu o tetivu. Basan smrknuto posmatra kako Tolaj ispaljuje kopljište koje pogađa psa direktno u vrat. Životinja se grči i ispušta krkljav zvuk koji zaglušuje topot njihovih konja. Tolaj deluje vanredno raspoloženo kada te noći sednu da večeraju. Sušeni mrmot nije previše star i sir se tek neznatno usmrdeo, rezeći im na jezicima dok žvaću i gutaju. „Kakva je kanova zapovest kada ih pronađemo?”, pita Basan. Tolaj gleda u starijeg ratnika, mršteći se što ga ovaj prekida u jelu takvim pitanjem. Neko vreme uživa u upitnim pogledima dvojice ratnika, svestan svoje snage kojom može da obori konja samo jednim udarcem. Ne odgovara mu sve dok Basan ne skrene pogled, znajući da je izvojevao još jednu pobedu. „Šta mi je volja, Basane”, odgovara mu, uživajući u toj ideji. „Mada kan želi da mu dovedemo starije dečake. Vezaću ih konjima za repove i naterati ih da trče.” „Možda to nisu oni koje tražimo”, podseća ga Unegen. „Ovi imaju šatore i konje.” „Videćemo. Ako jesu, uzećemo im konje”, odgovara Tolaj, smeškajući se pri toj pomisli. Iluk ni ne sanja da bi mogli da donesu i plen, ali niko neće osporiti Tolajevo pravo da zapleni imetak Jesugejeve porodice. Njihova sudbina je zacrtana onog dana kada ih je pleme ostavilo u nemilosti. Oni su van zakona ljubaznosti, obične lutalice bez kana koji bi ih zaštitio. Tolaj glasno podriguje, zavlačeći ruke pod svoju dolamu i spremajući se za spavanje. Dan za njim je bio plodonosan. Teško da čovek može da poželi nešto više. Temudžin briše znoj sa čela dok vezuje poslednju drvenu letvu, završavajući ogradu za obor u kojem će se ovce i koze okotiti. Malo stado se umnožilo posle samo nekoliko meseci dobre ispaše. Već dve godine braća se redovno susreću sa nomadima radi razmene vune i mesa za platno. Dosad su skupili dovoljno da naprave dva omanja šatora na koja je Temudžin neizmerno ponosan.
Nedaleko od njega, Kasar i Kačijun vežbaju streljanje u metu napravljenu od debelog sloja vune omotanog platnom. Temudžin se uspravlja, proteže mišiće i naslanja ruke na ogradu, zagledan u svoju braću. Mislima se vraća u prvih nekoliko meseci života u izgnanstvu, kada su smrt i zima pretili da ih zbrišu s lica zemlje. Svima je bilo teško, ali upornost njihove majke se isplatila. Preživeli su. Bez Bektera, među braćom se razvilo neobično poverenje, toliko duboko da su sve poslove radili s voljom. To ih je očvrsnulo i kada nisu morali da rade oko stoke ili pripremaju robu za razmenu. Svaki slobodan trenutak provodili su usavršavajući svoje veštine u rukovanju oružjem. Temudžin dodiruje nož za svojim pojasom. Oštar je dovoljno da iseče i štavljenu kožu. U njegovom šatoru je luk, kvalitetan skoro kao očev. Prelep primerak sa gravurom od sjajnog roga. Mesecima ga je ojačavao sopstvenim rukama, uživajući u njegovom dodiru i težini. Još uvek nije ubio čoveka, ali zna da bi kopljište ispaljeno iz njega pogodilo direktno u metu. Svež povetarac dopire iz pravca zelenih ravnica i on sklapa oči, puštajući da mu osuši znoj sa čela. Čuje svoju majku kako u šatoru peva Temužu i Temulun. Osmehuje se, zaboravljajući na težak život koji tu vode. Ne pronalazi često trenutke mira i samoće, samo u retkim prilikama. Iako su dosad trgovali samo sa jednim čobanom i njegovom porodicom, ne iznenađuje ga to što u široj okolini postoji još nekoliko staništa poput njihovog. Neki od njih su proterani iz svojih plemena zbog nasilja ili bluda. Drugi su rođeni bez zaštite kana. Uglavnom su to oprezni ljudi i Temudžin s njima posluje samo da bi njegova porodica preživela. Za nekog ko je rođen u kanovom šatoru, oni su besplemenski narodi, njemu ispod časti. Temudžin ne uživa u tome što je u ravni s njima i njegova braća dele istu frustraciju. Dok sazrevaju, ne mogu da izbrišu iz pamćenja život koji su vodili pre progona, niti da prestanu da razmišljaju o tome kako bi, da je pravde, njihov život zapravo trebalo da izgleda. Budućnost im je oteta u jednom danu i Temudžin s negodovanjem odbacuje misli o siromašnom životu koji bi mogao da ima u svojoj dubokoj starosti. Eto šta im je Iluk oduzeo. Rođenjem u bogatom plemenu zaslužili su veliku porodicu koja štiti svoje članove i život čini podnošljivijim. Temudžin mu nikada neće zaboraviti ove teške godine. Čuje Kačijunov ushićeni vrisak i otvara oči, gledajući u kopljište zabodeno u samo središte mete. Temudžin se uspravlja i prilazi svojoj braći,
automatski izviđajući okolna prostranstva kao što je to učinio hiljadu puta pre. Nikada nisu sigurni i žive u večnom strahu da bi Iluk mogao da pošalje desetinu svojih ratnika da dovrše započeti posao. Taj osećaj je konstantna senka u njihovim životima iako je s vremenom pomalo izbledeo. Temudžin se uverio u to da je moguće živeti neprimetno i povučeno, kao što to čine drugi nomadi. Ipak, sve što su stekli može da uništi samo jedan iznenadan napad, iz čistog hira. Njihov imetak bi bio uništen ili ukraden, u svakom slučaju opet bi ostali bez ičega. „Jesi video pogodak, Temudžine?”, pita ga Kačijun. Temudžin odmahuje glavom. „Gledao sam na drugu stranu, bratac, ali taj luk je odličan.” Poput onog u njegovom šatoru, Kačijunov dvostruki luk je sušen godinu dana pre nego što je ojačan komadićima kuvanog ovčjeg roga. Šator je smrdeo nedelju dana na riblje ulje kojim je lepljen, ali na kraju su bili ponosni na svoje remek-delo. „Probaj ga”, predlaže mu Kačijun, pružajući luk svom starijem bratu. Temudžin se smeška, primetivši opet kako su mu se ramena raskrupnjala i koliko je porastao u protekle četiri godine. Svi Jesugejevi sinovi su visoki, ali Temudžin je najviši među njima i dostigao je očevu figuru već u sedamnaestoj godini. Uzima luk i namešta strelu sa vrhom od zašiljene kosti, zatežući je vrhovima prstiju. Izbacuje vazduh iz pluća i pre nego što ponovo udahne i otpusti tetivu, gledajući kako se kopljište zariva tik uz Kačijunovo. „Odličan luk”, pohvaljuje Temudžin, prelazeći dlanom preko glatke žute rogovine. Lice mu je ozbiljno kada pogleda u svoju braću i Kačijun prvi primećuje da ga nešto muči. „Šta je?”, pita on. „Stari Horgaz mi kaže da su se Okluni vratili na sever”, odgovara Temudžin, gledajući nekud u daljinu. Kačijun klima glavom, shvatajući šta mu je na umu. Između njega i Temudžina se razvila neobična prisnost od onog dana kada su zajedno ubili Bektera. Tokom prve dve zime, porodica se borila za goli opstanak, ali već treće godine nabavili su platno za šatore i Temudžin je razmenio luk i vunu za još jednog konja kako bi ga spario sa starom kobilom koju su zaplenili od dvojice čobana. Proleće četvrte godine svima je donelo bezbrižan vetar, naročito Temudžinu. Sada imaju oružje i obilje hrane. Naselili su predeo nadomak šume gde lako mogu da se sakriju od svake opasnosti koja bi im zapretila. Njihova majka se s vremenom popunila, i mada još uvek sanja o
Bekteru i prošlosti, radosna je jer proleće budi neku novu nadu u njenim sinovima. U svojim snovima, Temudžin još uvek zamišlja Borte iako su Okluni nestali iz ravnice i nema načina da im uđe u trag. Čak i kada bi ih našao, verovatno bi ga prezreli kao i svakog drugog lutalicu. Nema čak ni mač a kamoli sredstva da ga stekne. Dečaci jašu miljama oko svog malog logora i razgovaraju sa nomadima, slušajući svakojake priče. Okluni su viđeni prvog dana proleća i Temudžin od tada više nema mira. „Hoćeš li ovde dovesti Borte?”, pita ga Kačijun, gledajući u njihov skroman logor. Temudžin prati njegov pogled i guta gorčinu skupljenu u grlu. Kada je poslednji put video Borte, bilo je to s prećutnim obećanjem da će jednog dana doći po nju i od nje napraviti ženu kana. Tada je bio svestan svoje reputacije. „Možda su je već dali drugome”, suvo odgovara Temudžin. „Koliko sada ima? Osamnaest? Njen otac nije čovek koji bi je tako dugo ostavio neudatu.” Kasar šmrkće. „Ali obećana je tebi. Ako se uda za drugog, uvek možeš da ga izazoveš.” Temudžin gleda u svog brata, svestan da je ovaj suviše mlad da bi shvatio koliko su male šanse da ijedan od njih postane vođa Vukova. Kasar nema u sebi onu unutrašnju vatru koja krasi Kačijuna, spremnost da odmah ukači njegove planove i strategije bez suvišnog objašnjenja. Ali zato Kasar ima druge vrline. Nešto što je nasledio od njihovog oca iako nikada neće dostići ono što je bio Jesugej. Da im je otac živ, Kasara bi sledeće godine odveo kod Okluna, međutim, zahvaljujući Ilukovoj alavosti, njihovi životi više ne idu uobičajenim tokom. Temudžin nevoljno klima glavom. „Kada bih imao novu dolamu i kada bih odjahao kod njih da otkrijem šta se dogodilo s njom”, odgovara mu, „onda bih sa sigurnošću znao.” „Svima su nam potrebne žene”, veselo uzvraća Kasar. „Ja već osećam nagon i neću da umrem pre nego što osetim jednu pod sobom.” „Koze će biti ljubomorne, Kasare”, začikava ga Kačijun. Kasar pokušava da ga pljusne, ali njegov brat se vešto izmiče. „Možda bih ja mogao da te odvedem kod Okluna”, predlaže Temudžin Kasaru, odmeravajući ga od glave do pete. „Ja sam sada kan ove porodice, zar ne? A ti si zgodan momak, nema šta.”
Iako predlog iznosi samo u šali, Temudžin je sasvim u pravu. Kasar je izrastao u vitkog, snažnog mladića guste tamne kose koja mu pada na ramena. Jesugejevi sinovi se više ne trude da vezuju kosu i odsecaju je nožem tek toliko da im ne pada u oči dok love. „Deset ovaca je bremenito”, obaveštava ih Temudžin. „Ako zadržimo jagnjad, moći ćemo da prodamo nekoliko koza i dva stara ovna. Nabavićemo nove dolame i možda neke bolje uzde. Stari Horgaz je baš pravio nove dok sam razgovarao s njim. Mislim da će mi dati dobru ponudu.” Kasar pokušava da sakrije zainteresovanost, ali hladna maska ratnika je među braćom odavno suvišna. Ne osećaju potrebu da se distanciraju jedan od drugog kao što ih je učio Jesugej i s vremenom su prestali da se trude. S obzirom na siromašan život koji vode, sve odluke donosi Temudžin i ostala braća su odavno prihvatila njegovo pravo vođstva. Ponosan je na to što je kan čak i nad skromnim staništem kakvo je njihovo. „Posetiću starca i nagodiću se s njim”, odlučuje Temudžin. „Jahaćemo zajedno, ali ne mogu da te ostavim tamo, Kasare. Neophodna nam je tvoja umešnost s lukom i strelom. Ako nađemo devojku koja je prokrvarila, pregovaraću u tvoje ime.” Kasarovo lice se rastužuje i Kačijun ga saosećajno pljeska po ruci. „Šta uopšte možemo da im ponudimo zauzvrat? Znaće da nemamo ništa”, sumorno kaže Kasar. Temudžin oseća kako mu se raspoloženje srozava i pljuje na zemlju. „Možemo da napadnemo Tatare”, predlaže Kačijun. „Ako ujašemo u njihovu teritoriju i uzmemo sve što tamo nađemo.” „I navedemo ih da nas prate”, iznervirano uzvraća Kasar, propuštajući iskru u Temudžinovim očima. „Smrt našeg oca nije osvećena”, kaže najstariji brat. Kačijun sluti njegove reči i skuplja pesnicu dok Temudžin nastavlja. „Dovoljno smo jaki i možemo da napadnemo pre nego što nas primete. Što da ne? Okluni će nas lepo dočekati ako dođemo sa stokom i konjima. Nikom neće smetati što nose tatarske žigove.” Temudžin hvata svoja dva brata za ramena i pojačava stisak. „Nas trojica možemo da povratimo samo malo od onoga što nam duguju. Zato što smo zbog njih izgubili sve.” Kasar i Kačijun počinju da mu veruju, primećuje Temudžin. A onda se Kačijun naglo mršti. „Ne možemo majku da ostavimo samu sa najmlađima”, podseća ga.
Temudžin brzo razmišlja. „Odvešćemo je kod starog Horgaza i njegove porodice. Biće bezbedna s njegovom ženom i decom. Daću mu petinu od svega što donesemo i pristaće. Znam da hoće.” Dok govori, primećuje da Kačijun diže pogled ka horizontu. Temudžin okreće glavu da vidi šta mu je to privuklo pažnju. „Konjanici!”, uzvikuje Kačijun, dovoljno glasno da ga čuje majka. Sva trojica gledaju u Helun koja istrčava iz najbližeg šatora. „Koliko ?”, pita ona, prilazeći im i naprežući se da vidi strance u daljini, ali vid joj više nije ni približno oštar kao nekada. „Trojica”, odgovara Kačijun sa sigurnošću. „Bežimo li?” „Pripremao si nas za ovo, Temudžine”, tiho kaže Helun. „Odluči sam.” Temudžin oseća da su sve oči uprte u njega iako ne odvaja pogled od tri tamne tačkice u ravnici. Još uvek ga drže reči koje je maločas izgovorio svojoj braći i neodoljivo želi da pljune u vetar i izazove pridošlice. Jesugejeva porodica se neće poneti kukavički, ne posle svega što je preživela. Duboko uzdiše, puštajući da mu se misli stalože. Jahači bi mogli da budu izvidnica neke veće kolone ili tri konjanika koji dolaze da pale, siluju i ubijaju. Temudžin steže pesnice i donosi odluku. „Bežite u šumu, svi zajedno”, odlučno kaže. „Uzmite oružje i sve što možete da ponesete. Ako dolaze da nas pokradu, uništićemo ih, kunem vam se.” Porodica reaguje brzo. Helun nestaje u šatoru i ubrzo se pojavljuje noseći Temulun na boku i vukući Temuža za ruku. Najmlađi sin je poslednjih godina izgubio svoju buckastu figuru, ali lice mu je sada uplašeno i bledo dok trčkara za majkom ka šumi. Temudžin se pridružuje Kasaru i Kačijunu koji skupljaju svoje strele i lukove, prebacujući vreće preko ramena i hitajući ka šumarku. Iza sebe mogu da čuju ratne pokliče jahača, ali znaju da će uskoro biti bezbedni. Temudžin guta gorčinu skupljenu u grlu dok utrčava u osenčeni šumarak. Tu zastaje i zadihano se osvrće. Ko god da su, mrzi ih što ga teraju na beg kada se zakleo da mu to više niko neće pričiniti.
15 Tri ratnika oprezno jašu kroz minijaturni logor, uočavajući odmah tanak dim koji još uvek izbija iz jednog od šatora. Čuju blejanje koza i ovaca, ali osim toga, jutro je neobično tiho i sva trojica na sebi osećaju poglede iz sigurnog skloništa. Manji šator i klimavi obor smešteni su uz potok u dnu pošumljenog brda. Tolaj je pri dolasku video figure koje trčeći nestaju u šumarku i zato oprezno silazi s konja, zaštićen njegovim telom od moguće zasede ili ispaljene strele. Basan i Unegen pod dolamama nose kožni oklop, isti kao njegov, koji im štiti grudi i uliva sigurnost u slučaju direktnog napada. Tolaj drži ruke nisko iza konjskog vrata dok signalizira ostalima. Jedan od njih mora da proveri šatore pre nego što nastave dalje, čime rizikuje da bude pogođen s leđa. Basan klima glavom, vodeći svoju kobilu do senke šatora i koristeći je kao štit dok ulazi unutra. Tolaj i Unegen čekaju da izađe napolje i šaraju očima po šumarku. Obojica mogu da vide barikade od trnja uvezane mladim granama, mudro postavljene čitavom dužinom drvoreda kako bi sprečile dalju poteru kroz šumu. Teren je očigledno pripremao neko ko je očekivao napad i u tom poslu se prilično potrudio. Ukoliko žele da stignu do drveća, ratnici će morati da prepešače tridesetak koraka preko brisanog prostora gde bi ih verovatno sačekali Jesugejevi sinovi sa lukovima i strelama. Biće to težak i krvav posao. Tolaj smrknuto sagledava situaciju u kojoj se nalazi. Više ne sumnja u to da je grupica koja je pobegla u šumu Jesugejeva porodica koju su Vukovi ostavili za sobom. Nomadi koji lutaju ravnicama ne bi pripremili svoje stanište za napad kao što su to učinili ovi. Rukom dodiruje svoj luk, ne skidajući pogled sa tamnog rastinja u kojem se krije neprijatelj. Zna da bi mogao da odjaše nazad i vrati se s dovoljno ljudi da ih pobije, ali Iluk ne bi video barikade od trnja i verovatno bi pomislio da je Tolaj izgubio živce. Neće dozvoliti da njegov kan u tako nešto poveruje i stoga počinje da se priprema za predstojeću bitku. Disanje mu od sporog i dubokog prerasta u