Iskupljenje nije riječ koju Jim Heron osobito dobro poznaje. Njegov je životni moto osveta, a baš i ne zazire od grijeha. No sve će se to promijeniti kada, nakon nezgode koja ga zadesi na gradilištu, postane pali anđeo sa zadatkom da sedam ljudskih duša spasi od sedam smrtnih grijeha. Neuspjeh ne dolazi u obzir. Njegov bivši šef Vin diPietro svoj je život u potpunosti posvetio poslu – a onda mu je planove pomutila sudbina u vidu neobičnog spasitelja na Harleyu te jedna nevjerojatno hrabra i lijepa žena koja će ga natjerati da ponovno razmisli o svojoj budućnosti. Kako bi pridobio ženu svog života, ali i od zla otkupio vlastitu dušu, Vin će se morati udružiti s ovim neobičnim palim anđelom ...
D Predgovor emon je tako ružna riječ. I kvragu, tako staromodna. Kada ljudima kažeš demon, odmah im glavom počnu prolijetati fantazmagorični prizori u stilu Hieronymusa Boscha ili – još gore – debilane tipa Danteova Pakla. Ono, stvarno. Plameni jezici, duše na mukama, sveprisutno zavijanje. No dobro, u Paklu možda stvarno jest malo toplije. I da to mjesto ima službenog slikara, Bosch bi bio prvi na popisu. No nije u tome stvar. Demon je zapravo sebe smatrao nečim više nalik pedagogu slobodne volje. Mnogo boljim, mnogo modernijim. Nekom vrstom suprotnosti Oprah. Poanta svega je u utjecaju. Stvar je u tome što obilježja duše nisu toliko različita od dijelova ljudskoga tijela. Tjelesni oblik ima mnoge rudimentarne elemente, primjerice slijepo crijevo, umnjake i trticu, koji su svi u najboljem slučaju nepotrebni, a u najgorem mogu ugroziti funkcioniranje cjeline. Duše su isto takve. I one imaju beskorisne terete koje im onemogućuju pravilan rad, sve one iritantne, pravične djeliće koji lepeću kao slijepo crijevo koje samo čeka da se upali. Vjera, ufanje, ljubav ... Razboritost, umjerenost, pravednost i postojanost ... Sve to beskorisno smeće samo puni srce pretjeranom moralnošću i duši priječi ostvarivanje urođene želje za zlobom. Uloga demona jest ljudima pomoći da spoznaju i izraze istinu koju kriju u sebi, a da njihovo istinsko biće pritom ne zamagljuje sva ta usrana, zavodljiva ljudskost. Dok god ljudi budu vjerni svojim najdubljim osjećajima, stvari će se kretati u pravom smjeru. A u zadnje vrijeme uglavnom i jest tako. Kada se u obzir uzmu svi ratovi na planetu, svi zločini i nebriga za okoliš, ona financijska septička jama poznata pod nazivom Wall Street te sveprisutna nejednakost u svim svojim oblicima, stvari zapravo stoje sasvim dobro. No to nije dovoljno, a vremena je sve manje.
Da se poslužimo sportskom analogijom – Zemlja je igralište, a utakmica se igra još od izgradnje stadiona. Demoni su domaća momčad. Gostujuća se sastoji od anđela koji propagiraju onaj privid sreće znan kao Raj. U kojem je službeni slikar jebeni Thomas Kincaid. Svaka je duša igrač na terenu, sudionica u sveopćoj borbi dobra protiv zla, a u statistici je zabilježena relativna moralna vrijednost njezinih djela na Zemlji. Rođenje je početni zvižduk, a smrt završni. Nakon nje rezultat se uvrštava u ukupnu evidenciju. Treneri moraju ostati izvan terena, no u igru uz ljude mogu uvoditi i dodatne igrače kako bi utjecali na tijek igre, a mogu tražiti i minutu odmora radi održavanja motivacijskih govora. Što se obično naziva »bliskim susretom sa smrću«. Problem je u sljedećem: kao gledatelj koji prati utakmicu u doigravanju na hladnom sjedalu, svjestan je da je pojeo previše grickalica, dok mu u uho urla neki neobuzdani navijač. Stvoritelj je razmišljao o povlačenju iz igre. Previše promašaja. Previše minuta odmora. Previše neodlučenih utakmica koje su dovele do previše produžetaka bez pobjednika. Ono što je započelo kao napeto natjecanje odavno je izgubilo privlačnost, a momčadi su upozorene: Završavajte, dečki. I tako je došlo do toga da su obje strane morale sporazumno odabrati samo jednog napadača. Jednog napadača i sedam pomoćnih igrača. Umjesto beskrajnog mimohoda ljudi, sve se svelo na sedam duša o kojima će ovisiti ravnoteža između dobra i zla ... Sedam prilika da se utvrdi je li čovječanstvo dobro ili zlo. Neodlučeni rezultat nije moguć, a u igri je ... sve. Ako pobijedi momčad demona, pripast će joj igralište i svi igrači koji su ikada postojali ili će ikada postojati. A anđeli će biti podjarmljeni za vijeke vjekova. U usporedbi s time, mučenje ljudskih grešnika činilo se kao prava gnjavaža. Ako pobijede anđeli, čitava će se Zemlja pretvoriti u jedno golemo jebeno božićno jutro, u zagušujući val sreće, topline, suosjećanja i darežljivosti koji će je cijelu prekriti. U tom stravičnom slučaju demoni će prestati postojati ne samo u svemiru, već i u srcima i mislima čitavoga ljudskog roda. Iako je, s obzirom na toliku sreću i radost, to zapravo bilo najbolje što im se moglo dogoditi u takvom raspletu događaja. To ili opetovano zabadanje štapa u oko. Demoni si nisu mogli dopustiti da izgube. To jednostavno nije dolazilo u obzir. Sedam prilika nije tako puno, a gostujuća momčad pobijedila je u
metafizičkom bacanju novčića, pa je mogla stupiti u kontakt s napadačem koji će naganjati sedam »lopti«, da se tako izrazimo. Ah, da ... Napadač. Kao što se moglo i očekivati, odabir kandidata za tu ključnu poziciju prouzročio je dugotrajne žustre rasprave. Na kraju je, međutim, odabran jedan, jedan kojega su obje strane smatrale prihvatljivim ... Jedan od kojega su oba trenera očekivala da se utakmica okrene u korist njihovih vrijednosti i ciljeva. Siroti papak nije pojma imao što ga čeka. No demoni nisu bili spremni takvu ogromnu odgovornost prepustiti običnom čovjeku. Na slobodnu se volju, naposljetku, može utjecati – to i jest temelj čitave igre. Zato su odlučili poslati nekoga na teren kao igrača. To, naravno, nije bilo u skladu s pravilima, no bilo je vrlo u skladu s njihovom naravi – i ujedno nešto za što njihovi protivnici jednostavno nisu bili sposobni. U tome je bila prednost domaće momčadi: s anđelima je bilo dobro to što su uvijek igrali po pravilima. Nisu mogli drugačije. Luzeri.
Ž Poglavlje 1 eli te.« Jim Heron podignuo je pogled s Budweisera. Na drugom kraju pretrpanoga, mračnog kluba, preko tijela odjevenih u crno i okićenih lancima, kroz gust vonj seksa i očaja ugledao je osobu na koju se odnosio komentar. Žena u plavoj haljini stajala je pod jednom od rijetkih stropnih svjetiljki u Iron Masku, a zlaćani joj se sjaj prosipao po smeđoj kosi nalik na onu Brooke Shields, bjelokosnoj koži i fantastičnom tijelu. Bila je pravo otkrivenje, istaknuti odsječak boje medu tmurnim, neoviktorijanskim kandidatima za gutače Apaurina, lijepa kao manekenka, blistava kao svetica. I zaista ga jest promatrala, iako nije baš bio siguran da ga je i željela; oči su joj bile duboko usađene, što je značilo da je, dok ga je tako gledala, žudnja zbog koje je ostao bez daha isto tako mogla biti i privid prouzročen građom njezine lubanje. Kvragu, možda se jednostavno pitala što on radi u klubu. Što bi značilo da imaju nešto zajedničko. »Kažem ti, stari, ta ženska te želi.« Jim je skrenuo pogled na svodnički raspoloženog kompanjona. Adrian Vogel bio je razlog zbog kojeg je završio na tom mjestu i osoba kojoj je Iran Mask definitivno odgovarao: od glave do pete nosio je crno i imao je piercinge na mjestima u čijoj blizini većina ljudi ne bi nikada poželjela iglu. »Ma daj.« Jim je otpio još jedan gutljaj Buda. »Nisam njezin tip.« »Siguran si?« »Aha.« »Koji si ti kreten.« Adrian je provukao ruku kroz svoju crnu valovitu kosu, koja se pod njegovim dodirom namjestila poslušnošću dobro dresiranog psa. Čovječe, da nije radio na baušteli i psovao kao kočijaš, čovjek bi se zapitao
ne lunja li po ženskim odjelima s pjenama i lakovima za kosu. Eddie Blackhawk, treći član njihova društva, odmahnuo je glavom. »Ako ga ne zanima, ne znači da je kreten.« »To ti kažeš.« »Živi i pusti druge da žive, Adriane. Tako je bolje za sve.« Dok se ponovno naslanjao na naslon baršunastog kauča, Eddie je u svojim trapericama i vojničkim čizmama više nalikovao bajkeru nego gotičaru, što je značilo da su i on i Jim izgledali kao da su se našli na pogrešnom mjestu – iako je, s obzirom na njegov golem stas i one turbočudne crveno-smeđe oči, bilo teško zamisliti da bi se Eddie uklopio igdje osim među profesionalne hrvače: usprkos činjenici da je kosu nosio upletenu u dugačku pletenicu, nitko ga na gradilištu nije gnjavio, čak ni balvani od krovopokrivača koji bi malo toga prešutjeli. »Dakle, Jime, ti nisi baš neki pričljiv tip.« Adrian je promatrao gomilu, bez sumnje u potrazi za nekom Plavom Haljinom za vlastite potrebe. Nakon što se neko vrijeme usredotočio na plesačice koje su se izvijale u željeznim kavezima, dozvao je konobaricu. »A nakon mjesec dana rada s tobom, znam da to nije zato što si glup.« »Nemam previše toga za reći.« »To je sasvim u redu«, promrmljao je Eddie. Vjerojatno je zbog toga Jim više volio Eddieja. Bio je to još jedan član Kluba nerazmetljivih muškaraca, tip koji se nikada ne bi poslužio riječju ako je poruku mogao prenijeti klimanjem ili odmahivanjem glavom. Kako se uspio tako sprijateljiti s Adrianom, čija usta nisu poznavala pojam praznog hoda, bio je misterij. Kako mu je mogao biti cimer, bilo je jednostavno neobjašnjivo. Nebitno. Jim nije imao ni najmanju namjeru upuštati se u istraživanje razloga i objašnjenja njihova odnosa. Nije to bilo ništa osobno. Njih su dvojica zapravo bila tvrdoglavi pametnjakovići s kakvima bi se u neko drugo vrijeme i na nekom drugom mjestu zasigurno sprijateljio, no ovdje i sada njihove ga se stvari nisu ni najmanje ticale. Izašao je s njima samo zato što mu je Adrian zaprijetio da će ga nagovarati dok ne pristane. Ukratko, Jim je svoj život živio prema kodeksu svojevoljnih izopćenika i od drugih je ljudi očekivao da ga ostave na miru u izoliranoj samoći. Otkad je napustio vojsku, lutao je uokolo, a u Caldwellu je završio samo zato što je na tom mjestu zaustavio automobil – i namjeravao je ponovno dignuti sidro čim kompleks na kojem su radili bude gotov.
S obzirom na njegova bivšeg šefa, bilo je bolje biti pokretna meta. Bilo je samo pitanje vremena kada će se pojaviti neki specijalni zadatak, a Jim mu opet postati zanimljiv. Dok je ispijao pivo, zaključio je da je dobro što mu se čitava imovina svodi na odjeću, kamionet i onaj razvaljeni Harley. Naravno, nije to bilo Bog zna što za jednog tridesetdevetogodišnjaka ... O čovječe ... Datum. On je četrdesetogodišnjak. Danas mu je rođendan. »Moram te pitati«, rekao je Adrian naginjući se prema njemu. »Imaš neku žensku, Jime? Zato te ne zanima Plava Haljina? Mislim, daj, jebeno je dobra.« »Nije sve u ljepoti.« »Da, ali sigurno ne škodi.« Prišla im je konobarica, a dok su ostala dvojica naručivala još jednu rundu, Jim je bacio pogled na ženu o kojoj su klepetali. Nije skrenula pogled. Nije ustuknula. Samo je polako oblizala crvene usne kao da je čekala da je ponovno pogleda. Jim je vratio pogled na praznu bocu i promeškoljio se u separeu. Činilo mu se da mu je netko nasuo užareni ugljen u hlače. Prošlo je dugo, jako dugo. Nije se to moglo nazvati sušnim razdobljem, pa čak ni klasičnom sušom. Sahara bi bila točniji opis. I tko bi rekao, tijelo mu je bilo spremno okončati niz ljevoručnih obrada. »Otiđi onamo«, rekao je Adrian. »Upoznajte se.« »Dobro mi je tu gdje jesam.« »Što znači da bih možda trebao ponovno razmisliti o ocjeni tvoje inteligencije.« Adrian je lupkao prstima po stolu, pri čemu je bljeskao teški srebrni prsten koji je nosio. »Ili barem o tvojim seksualnim porivima.« »Samo ti daj.« Adrian je okrenuo očima. Očito je shvatio da nema smisla inzistirati na Plavoj Haljini. »Dobro, odustajem.« Zavalio se na kauč tako da su on i Eddie ležali u sličnim pozama. Kao što se moglo i očekivati, nije uspio dugo šutjeti. »I, jeste čuli za pucnjavu?« Jim se namrštio. »Opet se nešto dogodilo?« »Aha. Pronašli su tijelo dolje kod rijeke.« »Ondje se obično pojavljuju.« »Kamo ide ovaj svijet?« rekao je Adrian ispijajući ostatak piva. »Isti je kao i uvijek.«
» Misliš? « Jim se naslonio dok im je konobarica stavljala nova pića na stol. »Ne, znam.« »Deinde, ego te absolvo a peccatis tuis in nomine Patris, et Filii, et Spiritus Sancti ...« Marie-Terese Boudreau podignula je pogled prema rešetkastom prozoru ispovjedaonice. S druge strane pregrade svećenikovo se lice vidjelo iz profila i u tamnoj sjeni, no znala je tko je. I on je znao tko je ona. Zbog čega je bio itekako svjestan onoga što radi i razloga zbog kojih se morala ispovijedati barem jedanput tjedno. »Idi, dijete. Čuvaj se.« Kada je zatvorio pregradu koja ih je dijelila, u grudima ju je stegnula panika. U tim tihim trenucima u kojima bi razotkrila svoje grijehe otkrivalo se ponižavajuće stanje u kojem je završila, a riječi koje je izgovarala bacale su blistavo svjetlo na stravičan način na koji je provodila noći. Uvijek je moralo proteći neko vrijeme prije nego što bi ružni prizori izblijedjeli. No gušenje koje joj je izazivala spoznaja o njezinu sljedećem odredištu neće nimalo popustiti. Pokupila je krunicu i pospremila je u džep kaputa te podignula torbicu s poda. Koraci koje je začula neposredno ispred ispovjedaonice natjerali su je da pričeka s izlaskom. Imala je dobre razloge ne privlačiti pozornost na sebe, a neki od njih nisu imali nikakve veze s njezinim »poslom«. Kada se zvuk teških peta udaljio, rastvorila je crvenu baršunastu zavjesu i izašla. Katedrala svetog Patrika u Caldwellu bila je otprilike upola manja od one na obližnjem Manhattanu, no ipak dovoljno velika da izazove strahopoštovanje čak i u usputnih vjernika. Gotički lukovi nalik anđeoskim krilima i prostrani svod za koji se činilo da gotovo dotiče nebo u njoj su istodobno izazivali osjećaj nedostojnosti i zahvalnosti što se nalazi pod tim krovom. A obožavala je i miris u unutrašnjosti crkve. Vosak, limun i tamjan. Prekrasno. Dok je prolazila duž kapelica posvećenih raznim svecima, vijugala je među skelama postavljenima radi čišćenja mozaika na zidovima glavnog broda. Kao i uvijek, redovi palucavih zavjetnih svijeća i prigušeno osvjetljenje
nepomičnih kipova na nju su djelovali umirujuće; podsjećali su je da onkraj života čeka vječnost ispunjena spokojem. Pod pretpostavkom da te sveti Petar pusti da uđeš. Bočna vrata katedrale zatvarala su se poslije šest poslijepodne, pa je, kao i obično, morala izaći na glavni ulaz, što joj se činilo kao zloupotreba tih veličanstvenih dveri. Ta su se izrezbarena vrata činila primjerenijima kao dobrodošlica stotinama ljudi koji su svake nedjelje dolazili na misu ... ili uzvanicima na važnim vjenčanjima ... ili uzornim vjernicima. Ne, ona je više bila tip za sporedna vrata. Barem u tom razdoblju svoga života. Upravo kada se svom težinom naslonila na tešku drvenu površinu, začula je svoje ime i osvrnula se. Koliko je vidjela, nije bilo nikoga. U katedrali nije bilo čak ni ljudi koji bi se molili u klupama. »Da?« zazvala je, a glas joj je odzvanjao. »Velečasni?« Kada nije dobila odgovor, kralježnicom joj je prostrujala hladnoća. Brzim je pokretom uprla tijelom u lijevo krilo vrata i izjurila u hladnu travanjsku noć. Rukom je pridržavala revere vunenog kaputa i brzo hodala, a ravne su joj cipele kuckale o kamene stube i niz pločnik dok je žurila prema automobilu. Čim je ušla, zaključala je sva vrata. Zadihano je pogledala oko sebe. Sjene su se uvijale po tlu ispod drveća bez lišća, a pod tanašnim se oblacima ukazao mjesec. Iza prozora kuća preko puta crkve kretali su se ljudi. Pokraj nje se polako provezao karavan. Nigdje nije bilo nikoga tko bi je vrebao, nikakvog muškarca u crnoj skijaškoj masci, nikakvog napadača. Nikoga. Obuzdala je napad panike i uspjela uvjeriti Toyotu da pokrene motor. Čvrsto je stisnula upravljač. Provjerila je retrovizore, a zatim se uključila u promet i uputila dublje u centar grada. Dok se tako vozila, svjetla uličnih svjetiljki i drugih automobila blještala su joj u lice i ispunjavala unutrašnjost Camryja, osvjetljavajući pritom crnu sportsku torbu na suvozačkom sjedalu. U njoj se nalazila njezina strašna odora, a čim se napokon izvuče iz noćne more kojom je živjela, namjeravala ju je spaliti zajedno sa svime što je morala stavljati na sebe svake večeri tijekom proteklih godinu dana. Iron Mask bilo je drugo mjesto na kojemu je »radila«. Prvo je odletjelo u zrak prije neka četiri mjeseca. Doslovno. Nije mogla vjerovati da se još time bavi. Kad god bi pakirala tu sportsku
torbu, imala bi osjećaj da je ponovno uvlače u ružan san, a nije bila sigurna čine li ispovijedi kod Svetog Patrika cijelu stvar boljom ili gorom. Ponekad joj se činilo da samo na svjetlost dana izvlače gadosti koje bi bilo bolje ostaviti gdje jesu, ali potreba za oprostom bila je presnažna da bi joj se mogla oduprijeti. Kada je skrenula u Ulicu Trade, pokraj nje su se zaredali bezbrojni klubovi, barovi i saloni za tetoviranje poznati pod kolektivnim nazivom »caldwellska promenada«. Iron Mask nalazio se pri kraju ulice, a baš kao i svi ostali klubovi u blizini, pred njim se svake večeri stvarao vječni red pretendenata na status zombija. Skrenula je u uličicu, prevezla se preko rupa u cesti pokraj kontejnera za smeće i ušla na parkiralište. Camry je savršeno pristajao na mjesto pokraj zida od opeke nad kojim je stajao znak »Samo za osoblje«. Trez Latimer, vlasnik kluba, odlučno je zahtijevao da sve žene koje rade za njega koriste njima namijenjena parkirališna mjesta najbliža stražnjem ulazu. Po brizi za osoblje mogao se mjeriti s Velečasnim, a svi su zaposlenici to znali cijeniti. Caldwell je imao svoju tamnu stranu, a Iron Mask mogao je bez problema ponijeti titulu njezina središta. Marie-Terese izišla je iz automobila sa sportskom torbom u rukama i podignula pogled. Sjajna svjetla grada zatamnila su onih nekoliko zvijezda koje su treptale oko raskidanih oblaka, a nebo se činilo još dalje nego što je zaista bilo. Zatvorila je oči, nekoliko puta duboko udahnula i čvrsto stisnula ovratnik kaputa. Kada uđe u klub, tijelom i umom pretvorit će se u nekoga drugog. Nekoga koga ne poznaje i koga se ne želi sjećati. Nekoga tko joj se gadi. Nekoga koga prezire. Zadnji udah. Neposredno prije nego što je otvorila oči, panika se vratila. Unatoč hladnoći, pod odjećom i po čelu oblio ju je znoj. Dok joj je srce nabijalo kao da bježi od džepara, upitala se koliko će još takvih noći moći izdržati. Činilo joj se da tjeskoba iz tjedna u tjedan postaje sve gora, kao lavina koja se zahuktava, preplavljuje ju, prekriva je teškim ledenim pokrivačem. No nije mogla prestati. Još je otplaćivala dugove ... Neke novčane, neke koji su se više činili egzistencijalnima. Dok se ne uspije vratiti odakle je počela, morala je ostati ondje gdje nije željela biti. Osim toga, govorila si je da ne želi ne prolaziti kroz tu nesmiljenu tjeskobu. To je značilo da se još uvijek nije potpuno predala okolnostima i da barem dio njezina istinskog bića
još uvijek postoji. Ne zadugo, istaknuo joj je slab glas u glavi. Stražnja vrata kluba naglo su se otvorila, a glas s naglaskom izgovorio je njezino ime u prekrasnim tonovima. »Marie-Terese, jesi dobro?« Otvorila je oči, namjestila masku te smireno i odlučno prišla šefu. Trez ju je nesumnjivo primijetio na nekoj od sigurnosnih kamera – Bog zna da ih je bilo posvuda. »Sve je u redu, Trez, hvala ti.« Pridržao joj je vrata, a dok je hodala pokraj njega, proučavao ju je tamnim očima. Kože boje kave i lica koje se zbog glatkih kostiju i savršeno razmjernih usnica činilo etiopskim, Trez Latimer bio je pravi komad, no ako se nju pitalo, ono što je na njemu bilo najprivlačnije bilo je njegovo pristojno ponašanje. Tip je kavalirštinu pretvorio u znanost. Iako nije bilo pametno zamjeriti mu se. »Svake večeri to radiš«, rekao je zatvarajući vrata kroz koja su ušli i navlačeći zasun. »Stojiš pokraj auta i gledaš nebo. Svake večeri.« »Stvarno?« »Netko te gnjavi?« »Ne, ali da me gnjavi, rekla bih ti.« »Nešto te gnjavi?« »Ne. Sve je u redu.« Trez se nije činio uvjeren dok ju je pratio do ženske svlačionice i spremao se ostaviti je pred vratima. »Zapamti, dostupan sam dvadeset i četiri sata dnevno i uvijek mi se možeš obratiti.« »Znam. I hvala ti.« Položio je ruku na srce i lagano joj se naklonio. »Nema na čemu. Pazi na sebe.« Duž zidova svlačionice nalazili su se dugački metalni ormarići, a prostor između njih prekidale su klupe vijcima pričvršćene za pod. Na drugom kraju prostorije nalazilo se osvijetljeno zidno ogledalo duž kojeg se protezao dva metra dugačak pult prepun šminke. Posvuda su bile razbacane perike, oskudna odjeća i cipele s visokim potpeticama. U zraku se osjećao miris djevojačkog znoja i šampona. Kao i uvijek, u svlačionici je bila sama. Uvijek je prva dolazila i prva odlazila, a sada, kada se prebacila u radni režim, nije bilo oklijevanja ni zastajkivanja u uobičajenom postupku. Kaput je pospremila u ormarić. Cipele za po vani je izula. Skinula je
gumicu koja joj je kosu držala u repu. Otvorila je sportsku torbu. Traperice, bijelu dolčevitu i tamnoplavu jaknu od flisa zamijenila je odjećom koju inače ni u ludilu ne bi odjenula, čak ni za maškare: mikroskopskom suknjom od lycre, topićem otvorenih leđa koji joj je dosezao do donjeg ruba rebara, čarapama bez haltera s čipkastim rubom i droljastim cipelama koje su joj stezale prste. Sve je bilo crno. Crna je bila zaštitna boja Iron Maska, baš kao i onoga drugog kluba. Nikada nije nosila crno kada nije bila na poslu. Otprilike mjesec dana nakon početka te noćne more bacila je svaki, i najmanji komad odjeće koji je u sebi imao išta crno. Bila je toliko temeljita da je morala otići kupiti nešto odjeće kada je zadnji put morala ići na sprovod. Pred osvijetljenim je zrcalom svoju kestenjastu grivu naštrcala lakom za kosu, a zatim prebrala palete sjenila za oči i rumenila u potrazi za tamnim, šljokičavim bojama koje su ostavljale dojam djevojke iz susjedstva otprilike koliko i duplerica u Playboyu. Brzim je pokretima nanijela olovku za oči u količinama kojih se ne bi posramio ni Ozzy Osbourne i prilijepila umjetne trepavice. Preostalo joj je još samo da otvori torbu i izvadi ruž za usne. Nikada nije dijelila ruževe s drugim djevojkama. Sve su svakoga mjeseca išle na temeljite preglede, ali nije željela riskirati. Sama je odlučivala o tome što će raditi i koliko će paziti na vlastitu zaštitu. Ostale djevojke možda imaju drugačije standarde. Sjajna crvena smjesa imala je okus po plastičnim jagodama, ali ruž je bio od ključne važnosti. Nije se ljubila. Nikada. Većina muškaraca to je već ionako znala, ali uz taj masni namaz mogla je svaku raspravu srezati u korijenu: nijedan od njih nije želio da mu supruga ili djevojka sazna što je zapravo radio kada je izašao s »dečkima«. Marie-Terese nije željela pogledati vlastiti odraz u zrcalu, već se okrenula na drugu stranu i uputila ususret buci, ljudima i poslu. Kako se dugim, slabo osvijetljenim hodnikom približavala samom klubu, ritam glazbe bivao je sve glasniji, baš kao i zvuk njezina srca koje joj je nabijalo u ušima. Ili je to možda bio jedan te isti zvuk. Kada je stigla do kraja hodnika, pred njom se rasprostro klub, a njegovi tamnoljubičasti zidovi, crni pod i krvavocrveni strop bili su osvijetljeni toliko škrto da je imala dojam da ulazi u špilju. Vibra je bila sva u izopačenom seksu: žene su plesale u kavezima od kovanog željeza, tijela su se kretala u
parovima ili trojkama, a hipnotična, erotična glazba prožimala je gusti zrak. Kada su joj se oči priviknule na tamu, proučila je prisutne muškarce, primjenjujući pritom podatkovni filtar za koji bi voljela da ga nikada nije razvila. Nije bilo moguće procijeniti je li netko potencijalni klijent na temelju odjeće, društva ili vjenčanog prstena. Stvar nije bila ni u tome kako su je gledali, jer svi bi muškarci obavili uobičajen pregled od grudi do bokova. Potencijalne klijente moglo se prepoznati po tome što bi te promatrali s nečim što nije bila puka pohlepa: dok bi ti očima proždirali tijelo, za njih je stvar već bila obavljena. To joj, međutim, nije smetalo. Nije bilo toga što bi joj ijedan muškarac mogao učiniti, a da bi bilo gore od onoga što je već prošla. Osim toga, dvije je stvari sasvim sigurno znala: na kraju će biti tri ujutro, i baš kao i njezina smjena, taj dio njezina života neće trajati vječno. U pribranijim, manje depresivnim trenucima govorila bi si da je to teško razdoblje nešto što će preživjeti i preboljeti, otprilike kao da joj život ima virozu. Iako je bilo teško imati vjere u budućnost, morala je vjerovati da će se jednoga dana probuditi, okrenuti lice prema suncu te uživati u činjenici da bolesti više nema i da je ponovno zdrava. To je, naravno, bilo pod pretpostavkom da je riječ samo o virozi. Ako je to što radi više nalik raku ... Možda jednog dijela nje više nikad neće biti, zauvijek će ga odnijeti bolest. Marie-Terese isključila je mozak i krenula naprijed, u gomilu. Nitko nikada nije rekao da je život zabavan, lagan, pa čak ni pošten, i ponekad je, da bi se preživjelo, bilo nužno činiti stvari koje bi se tradicionalnom dijelu mozga činile potpuno i apsolutno neshvatljivima. No u životu nema prečaca i svaka se pogreška plaća. Uvijek.
D Poglavlje 2 raguljarnica Marcus Reinhardt, osnovana 1893., u istoj je elegantnoj zgradi od opeke u centru Caldwella poslovala otkada se osušila žbuka na njezinim tamnocrvenim zidovima. Tvrtka je promijenila vlasnika tijekom Velike depresije, no filozofija poslovanja ostala je ista te se nastavila i u eri Interneta: visokokvalitetni, važni dragulji koji su se nudili po atraktivnim cijenama i bili popraćeni nenadmašnom osobnom uslugom. »Ledeno vino se hladi u privatnoj sobi, gospodine.« »Izvrsno. Skoro smo spremni.« James Richard Jameson, praunuk muškarca koji je kupio trgovinu od g. Reinhardta, popravio je kravatu gledajući se u jednom od izložbenih stalaka obloženih zrcalima. Zadovoljan vlastitom pojavom, okrenuo se da pregleda troje zaposlenika koje je odabrao da ostanu nakon radnog vremena. Svi su nosili crna odijela: William i Terrence imali su zlatno-crne kravate s logotipom trgovine, a Janice je nosila ogrlicu od zlata i oniksa iz pedesetih godina. Savršeno. Njegovi su se ljudi elegancijom i diskrecijom uklapali u izložbeni prostor, a uz to su tečno govorili engleski i francuski. Za ono što je Reinhardt nudio, kupci su bili spremni potegnuti s Manhattana ili iz Montreala, a bilo da su dolazili s juga ili sa sjevera, put im se uvijek isplatio. U izložbenom prostoru su na sve strane namigivali svjetlucavi bljeskovi kao galaktika koja se vratila u gnijezdo, a kut izravnog osvjetljenja i raspored staklenih vitrina bile su osmišljene tako da dokrajče razliku između želje i potrebe. Neposredno prije nego što je starinski samostojeći sat pokraj vrata otkucao desetu uru, James je trknuo do kliznih vrata, izvukao usisavač za prašinu i prešao njime po otiscima stopala na antiknom orijentalnom sagu. Na povratku u spremište vukao ga je unatrag po stazi kojom je hodao kako iza
njega ne bi ostalo ništa što bi remetilo podna vlakna. »Mislim da je stigao«, rekao je William, koji je stajao pokraj jednog od prozora s rešetkama. »O ... Isuse Bože«, promrmljala je Janice naginjući se pokraj kolege. »Bome je stigao.« James je gurnuo usisavač za vrata i odlučnim pokretom poravnao sako. Srce mu je u grudima bilo vrlo aktivno i brzo je udaralo, no izvana je djelovao izrazito smireno dok je polako koračao i prilazio prozoru da bi pogledao na ulicu. Kupci su u trgovini bili dobrodošli od deset ujutro do šest poslijepodne od ponedjeljka do subote. Klijenti su dolazili privatno, poslije radnog vremena. Bilo kojeg dana i u bilo koje vrijeme, u skladu s vlastitim željama. Gospodin koji je izišao iz BMW-a M6 bez ikakve je sumnje pripadao kategoriji klijenata: odijelo europskoga kroja, bez ogrtača usprkos hladnoći, korak kao u sportaša, lice kao u plaćena ubojice. Bio je to vrlo pametan, vrlo moćan muškarac čije ruke vjerojatno nisu bile sasvim čiste, no u Marcusu Reinhardtu nisu s visoka gledali na mafijaški ili dilerski novac. Jamesov je posao bila prodaja, a ne osuda, i što se njega ticalo, muškarac koji se približavao vratima trgovine bio je oličenje vrline, uzorit građanin u mokasinkama marke Bally. James je otključao vrata i otvorio ih prije nego što je zazvonilo zvonce. »Dobra večer, gospodine diPietro.« Stisak ruke bio je čvrst i kratak, glas dubok i oštar, a oči hladne i sive. »Jesmo li spremni?« »Da.« James je oklijevao. »Hoće li nam se pridružiti vaša odabranica?« »Ne.« James je zatvorio vrata i pokazao prema stražnjoj prostoriji, predano ignorirajući način na koji je Janice očima proždirala pridošlicu. »Možemo li vam ponuditi kakvu okrepu?« »Možete radije izvaditi dijamante, što kažete na to?« »Kako vi kažete.« U privatnoj sobi za razgled zidovi su bili urešeni uljima na platnu, a u njoj se nalazio i veliki antikni radni stol i četiri zlatna stolca. Bio je tu i mikroskop, podložak za izlaganje od crnog baršuna, ledeno vino koje se hladilo i dvije kristalne čaše. James je klimnuo osoblju, pa je Terrence pristupio kako bi iznio srebrnu posudu, dok je Janice pomalo smeteno
uklonila čaše. William je ostao stajati na vratima, spreman ako ga zatrebaju. G. diPietro je sjeo i položio ruke na stol, a platinasti sat marke Chopard bljesnuo mu je ispod manšete. One njegove oči, iste boje kao i sat, nisu se toliko usredotočile na Jamesa koliko su mu probijale lubanju pogledom. James se nakašljao dok se smještao sučelice klijentu. »Nakon našeg razgovora pripremio sam izbor dragulja iz naše kolekcije, a naručio sam da se pošalje i određen broj dijamanata izravno iz Antwerpena.« James je izvadio zlatni ključ i gurnuo ga u bravu na gornjoj ladici stola. Kada bi radio s klijentom koji tek treba obaviti razgled ili kupnju, kao u tom trenutku, morao bi odlučiti je li riječ o osobi koja najprije želi pogledati najbolji dio ponude ili ju je pak bolje postupno pripremiti za najskuplje modele. Bilo je jasno kojoj skupini pripada g. diPietro. Na paleti koju je James izvadio na podložak nalazilo se deset prstena, svi očišćeni parom kako bi bili spremni za prezentaciju. Onaj koji je izvukao iz baršunastog pregiba nije bio najveći, iako tek za djelić karata. Bio je, međutim, daleko najbolji. »Ovdje imamo sedam zarez sedam karata, smaragdni rez, boja D, interno besprijekoran. Pripremio sam vam i GIA i EGL certifikate.« James je u tišini promatrao kako g. diPietro uzima prsten i priginje se da ga bolje pogleda. Nije bilo potrebe spominjati da je kamen iznimno izbrušen i simetričan, da je platinasto postolje ručno izrađeno baš za taj dijamant ili da se takvo što na tržištu pojavljuje vrlo, vrlo rijetko. Odrazi svjetlosti i vatre govorili su sami za sebe; bljeskovi su bježali u visinu uz takav sjaj da se čovjek morao zapitati nije li sam kamen čaroban. »Koliko?« odrješito je upitao g. diPietro. James je položio certifikate na stol. »Dva milijuna tristo tisuća.« Za muškarce poput g. diPietra vrijedila je maksima Što više to bolje, no iskreno rečeno, bila je to povoljna cijena. Ako je Reinhardt želio opstati, morao je pronaći ravnotežu između količine i marže: prevelika marža značila je nedovoljnu količinu. Osim toga, pod pretpostavkom da g. diPietro uspije ne završiti u zatvoru i/ili bankrotirati, bio je tip osobe s kojom je James želio njegovati dugotrajnu suradnju. G. diPietro vratio mu je prsten i pregledao certifikate. »Objasnite mi ostale.« James je sakrio iznenađenje. »Naravno. Da, naravno.« Krenuo je zdesna nalijevo duž palete i objasnio obilježja svakog prstena,
čitavo se vrijeme pitajući nije li pogrešno procijenio klijenta. Poslao je Terrencea da mu donese još šest drugih prstena, sve veće od pet karata. Sat vremena poslije g. diPietro zavalio se u stolcu. Sve dotad nije se protegnuo niti na trenutak odvratio pozornost. Nije bilo brzih pogleda na BlackBerry ni viceva koji bi razbili napetost. Nije čak uputio ni usputan pogled Janice, koja je izgledala prekrasno. Bio je oličenje potpune i apsolutne koncentracije. James se nije mogao ne zapitati kakva će to žena nositi taj prsten. Mora da je prelijepa, naravno, ali isto tako i vrlo neovisna i ne pretjerano emotivna. Općenito govoreći, čak bi i najlogičnijim i najuspješnijim muškarcima malo zablistalo u oku kada bi odabranoj ženi kupovali takav prsten – bez obzira na to bi li posrijedi bilo uzbuđenje što će je iznenaditi nečim vrhunskim ili ponos proizišao iz činjenice da mogu platiti nešto što si može priuštiti samo 0,01 posto stanovništva, muškarci bi obično pokazivali bar malo osjećaja. G. diPietro bio je hladan i neprobojan kao i dragulji koje je razgledavao. »Mogu li vam pokazati još što?« upitao je James, već pomalo rezigniran. »Možda nešto rubina ili safira?« Klijent je posegnuo u džep sakoa i izvukao tanki crni novčanik. »Uzet ču prvi koji ste mi pokazali za točno dva milijuna.« Dok je James iznenađeno treptao, g. diPietro položio je kreditnu karticu na stol. »Ako ću vam davati svoje novce, želim da se najprije malo potrudite. A popust ćete mi dati jer vam trebaju redoviti klijenti kao što sam ja.« Jamesu je trebao trenutak da shvati da bi ipak moglo doći do transakcije. »Hm, da ... Ovaj, cijenim vaš dobar ukus, ali cijena je dva milijuna tristo tisuća.« G. diPietro je potapšao karticu na stolu. »Izravno terećenje. Dva milijuna. Odmah.« James je brzo računao. I po toj je cijeni njegova zarada na prstenu još uvijek iznosila nekih tristo pedeset tisuća. »Vjerujem da će to biti u redu«, rekao je. G. diPietro nije djelovao iznenađeno. »Pametno.« »A prilagodba veličine? Znate li koju veličinu ...« »Sedam zarez sedam karata jedina je veličina koja će joj biti bitna. Ostalo ćemo srediti poslije.« »Kako vi kažete.« James je svoje zaposlenike obično poticao da se pozabave klijentom dok bi on u stražnjoj prostoriji spremao kupljenu robu u kutiju i ispisivao procjenu
za osiguranje. Te je večeri, međutim, diskretno odmahnuo glavom u njihovu smjeru dok je g. diPietro vadio mobitel i birao broj. Dok je radio u stražnjoj prostoriji, James je čuo razgovor g. diPietra. Nije bilo nikakvog zadirkivanja, nikakvog Draga, imam nešto za tebe ili Stižem k tebi. Ne, g. diPietro nije zvao svoju buduću zaručnicu, već nekog Toma u vezi s nekakvim zemljištem. James je provukao karticu. Dok je čekao odobrenje, ponovno je parom očistio prsten, povremeno bacajući pogled na zeleni digitalni zaslon na čitaču kartica. Kada mu se prikazala poruka da izravno nazove dežurnu liniju banke, nije se iznenadio, s obzirom na iznos kupnje, a čim je dobio vezu, predstavnik banke zatražio je da razgovara s g. diPietrom. James je prebacio poziv na telefon na stolu u sobi za razgled i glavom provirio kroz vrata. »G. diPietro ...« »Žele razgovarati sa mnom?« Ispružio je desnu ruku, ponovno otkrivajući onaj sat, i podignuo slušalicu. Prije nego što je James stigao do njega kako bi mu prebacio poziv s čekanja, g. diPietro učinio je to sam i počeo govoriti. »Da, tako je. Da, jesam. Da. Da. Djevojačko prezime moje majke je O’Brian. Da. Hvala.« Pogledao je Jamesa dok je vraćao poziv na čekanje i spuštao slušalicu. »Imaju vam šifru za odobrenje.« James se naklonio i vratio u ured. Kada se ponovno pojavio, nosio je elegantnu crvenu vrećicu sa satenskim ručkama i omotnicu koja je sadržavala račun. »Nadam se da ćete nam se ponovno obratiti kada budete trebali naše usluge.« G. diPietro preuzeo je svoje vlasništvo. »Zaručivati se namjeravam samo jedanput, no bit će godišnjica. Mnogo godišnjica.« Zaposlenici su uzmaknuli da bi mu napravili mjesta, pa se James morao požuriti da bi stigao otvoriti vrata trgovine prije nego što je g. diPietro stigao do njih. Kada je ovaj kliznuo van, James je ponovno zaključao vrata i pogledao kroz prozor. Automobil koji se udaljavao izgledao je božanstveno, motor je preo, a jarka svjetlost uličnih svjetiljki odbijala se od crnog laka sjajnog poput površine vode. Dok se okretao od prozora, James je ugledao Janice kako se oštra pogleda naginje kroz drugi prozor. Nije bilo nikakve sumnje da nije odmjeravala automobil, već da se umjesto toga usredotočila na vozača. Neobično, zar ne? Ono što nam je nedostižno uvijek se čini vrednijim od
onoga što možemo dobiti. Možda je zbog toga diPietro bio tako nezainteresiran – mogao si je priuštiti sve što mu je James pokazao, pa je za njega upravo obavljena transakcija značila koliko bi prosječnoj osobi značila kupnja novina ili soka na kiosku. Ne postoji ništa što zaista bogati ne mogu imati, i nisu li sretni zbog toga. »Bez uvrede, ali mislim da ću krenuti.« Jim je spustio praznu bocu i posegnuo za kožnom jaknom. Popio je svoju dozu od dva piva – još jedno i prijeći će u kategoriju nedopuštenih promila – što je značilo da je vrijeme za pokret. »Ne mogu vjerovati da odlaziš sam«, zavapio je Adrian, skrećući pogled na Plavu Haljinu. Još uvijek je stajala pod onom stropnom svjetiljkom. I još uvijek ga je promatrala. I još uvijek izgledom ostavljala bez daha. »Tako je, sam kao prst.« »Malo muškaraca ima takvu samokontrolu.« Adrian se nasmiješio, pri čemu mu je bljesnuo metalni obruč na donjoj usnici. »Zapravo ti se pomalo divim.« »Da, pravi sam svetac.« »No dobro, pazi kako voziš tako da možeš doma laštiti aureolu. Vidimo se sutra na gradilištu.« Uslijedila je runda rukovanja, a zatim se Jim počeo probijati kroz gomilu. Dok je prolazio, privlačio je poglede plesača okovanih crnim lancima i ovratnicima sa zakovicama, vjerojatno izazivajući u njima istu pomisao kao i oni kada bi otišli u trgovački centar: Kog vraga ti ovdje radiš? Izgleda da se levisice i čiste flanelske košulje nisu slagale s njihovim kožno-čipkastim ukusima. Jim je odabrao rutu kojom je u dalekom luku zaobišao Plavu Haljinu, a kada je napokon izašao iz kluba, udahnuo je duboko kao da je upravo uspješno položio nekakav test. Hladan mu zrak baš i nije donio toliko olakšanja koliko je očekivao, pa je, dok je zaobilazio zgradu hodajući prema stražnjem parkiralištu, rukom posegnuo u džep košulje. Prestao je pušiti, a ipak je godinu dana poslije još uvijek posezao za svojim crvenim Mariborom. Zbog te se usrane navike osjećao kao da ima amputiran ud i pati od fantomske boli. Skrenuo je za ugao i prošao pokraj niza automobila parkiranih prednjom stranom prema zgradi. Svi su bili prljavi, zamrljani solju s ceste i prljavim
nakupinama snijega starim nekoliko mjeseci. Njegov kamionet, parkiran sasvim na kraju trećeg reda, nije bio nikakva iznimka. Dok je hodao, bacao je poglede lijevo i desno. Bio je to loš dio grada, a ako ga je već netko morao napasti, bilo mu je draže na vrijeme vidjeti što mu se sprema. Ne da je imao išta protiv dobre tučnjave. U mlađim mu je danima to bila česta zanimacija, a poslije je u vojsci dobio i pravu obuku. Osim toga, zahvaljujući svom poslu bio je u izvrsnoj kondiciji. No uvijek je bolje ... Zastao je kada mu je s tla namignulo nešto zlatno. Čučnuo je i podignuo zlatni prsten – ne, bila je to naušnica u obliku obruča, jedna od onih koje se zakvače same u sebe. Očistio ju je od prljavštine i bacio pogled na parkirane automobile. Bilo tko ju je mogao izgubiti, a nije izgledala jako vrijedno. »Zašto si otišao bez mene?« Jim se sledio. Jebote, glas joj je bio seksi kao i sve ostalo na njoj. Uspravio se do svoje pune visine, okrenuo na peti i pogledao preko niza hauba. Plava Haljina stajala je otprilike tri metra od njega, pod sigurnosnom svjetiljkom – zbog čega se zapitao bira li uvijek mjesta na kojima je dobro osvijetljena. »Hladno je«, rekao je. »Vrati se unutra.« »Nije mi hladno.« Istina. Vruće kao u paklu bio bi mnogo točniji opis situacije. »Pa ... Idem ja.« »Sam?« Krenula je prema njemu, a visoke su joj pete zapinjale za razrovani asfalt. Što mu je bliže prilazila, to je ljepše izgledala. Kvragu, usne su joj izgledale kao stvorene za seks, tamnocrvene, lagano razmaknute, a ta kosa ... Mogao je misliti samo o tome kako mu se rasipa po golim prsima i bedrima. Jim je zabio ruke u džepove na trapericama. Bio je mnogo viši od nje, no njezin hod bio je kao ubojit udarac u pleksus, imobilizirao ga je vrućim mislima i živopisnim planovima: dok joj je buljio u nježnu blijedu kožu, pitao se je li zaista tako mekana kao što izgleda. Pitao se još puno, puno više o svemu što je skrivala ta haljina. Pitao se kakav bi osjećaj bio imati je pod svojim golim tijelom. Kada se zaustavila pred njim, morao je duboko udahnuti. »Gdje ti je auto?« upitala je. »Kamionet.«
»Gdje je?« U tom ih je trenutku zapljusnuo hladan povjetarac iz uličice, pa je malo zadrhtala i obgrlila se tankim, prekrasnim rukama. Njezine tamne oči, koje su u klubu izgledale tako zavodljivo, odjednom su djelovale kao da preklinju ... zbog čega mu je postalo gotovo nemoguće okrenuti se od nje. Zar će zaista to učiniti? Zar će se zaista utopiti u toj toploj ženskoj kupki, čak i samo nakratko? Vjetar je ponovno zapuhao, pa je zatapkala najprije jednom, a zatim i drugom potpeticom. Jim je skinuo kožnu jaknu i približio joj se. Ne skidajući pogleda s nje, zaogrnuo ju je onim što je do tog trenutka grijalo njega. »Ondje sam.« Posegnula je za njegovom rukom i stisnula je. Poveo ju je za sobom. Ford F-150 baš i nije najbolji automobil za određene aktivnosti, no ima dovoljno prostora ako baš zagusti, a što je najvažnije, bilo je to sve što je Jim mogao ponuditi. Pomogao joj je da uđe, a zatim obišao automobil i sjeo za upravljač. Motor se brzo pokrenuo, pa je isključio grijanje ne bi li tako spriječio puhanje ledenog zraka dok se stvari malo ne zagriju. Puznula je niz sjedalo prema njemu, a grudi su joj se izdizale iz uskih naramenica haljine dok mu se približavala. »Vrlo si drag.« Drag baš i nije bila riječ kojom bi se opisao. Osobito ne sad, uzimajući u obzir što mu se vrtjelo po glavi. »Ne mogu dopustiti da dami bude hladno.« Jim ju je pregledao od glave do pete. Šćućurila se u njegovoj krajnje iznošenoj kožnoj jakni, pognuta lica, dok joj je duga kosa padala preko ramena i uvijala se u dekolteu. Možda se postavila kao zavodnica, no zapravo je bila dobra cura koja se uvalila u nešto što nije za nju. »Želiš li razgovarati?« upitao je, jer zasluživala je nešto bolje od onoga što je on od nje želio. »Ne.« Odmahnula je glavom. »Ne, želim ... nešto.« U redu, Jim se definitivno nije osjećao kao netko drag. Bio je muškarac koji je nadohvat ruke imao prekrasnu ženu, a iako je odašiljala znakove ranjivosti, psihoterapija nikako nije bila ona vrsta aktivnosti u horizontali kojom se s njom želio baviti. Kada je podignula pogled, oči su joj bile tužne kao u laneta. »Molim te ... poljubi me?« Jim se suzdržao. Izraz njezina lica itekako ga je obuzdao. »Jesi li sigurna da to želiš?« Zabacila je kosu preko ramena i zataknula je za uho. Kada je klimnula,
bljesnula je dijamantna naušnica u njezinu uhu. »Da ... vrlo. Poljubi me.« Nije skretala pogleda s njega, pa se Jim nagnuo prema njoj. Osjećao se uhvaćenim u stupicu i to mu nije ni najmanje smetalo. »Polako ću.« O ... Bože ... Usne su joj zaista bile mekane kao što je zamišljao, pa ih je pažljivo milovao svojima, bojeći se da će je zgnječiti. Bila je slatka, bila je topla i s povjerenjem mu je prepustila određivanje opreznog ritma, pozdravila je njegov jezik u sebi, a zatim se pomaknula unatrag kako bi joj dlanom mogao kliznuti s lica na prsa ... a potom i na grudi. U tom se trenutku tempo promijenio. Naglo se uspravila i skinula njegovu jaknu. »Patent je otraga.« Brzo ga je pronašao grubim radničkim rukama i pomalo se zabrinuo da će uništiti plavu haljinu dok je povlačio zatvarač prema dolje. A onda je prestao razmišljati kada je sama povukla gornji dio s grudi i otkrila grudnjak od satena i čipke koji je vjerojatno stajao koliko i čitav njegov kamionet. Kroz finu tkaninu vidjele su joj se ukrućene bradavice, koje su u sjeni slabog osvjetljenja s ploče s instrumentima njegovim izgladnjelim osjetilima izgledale spektakularno. »Grudi su mi prave«, tiho je rekla. »Htio je da stavim implantate, ali ... ja ih ne želim.« Jim se namrštio, pomislivši da bi kretenskoj svinji kojoj je to palo na pamet trebalo priuštiti operaciju oka ... bokserom. »Nemoj ih stavljati. Prekrasna si.« »Stvarno?« Glas joj je zadrhtao. »Zaista.« Njezin stidljiv osmijeh značio mu je previše, protezao mu je prsa, dosegnuo preduboko. I predobro je poznavao ružnu stranu života, prošao je stvari zbog kojih se moglo činiti da jedan dan traje mjesecima, a njoj nije želio ništa od toga. No činilo se da ni njoj teškoće nisu strana pojava. Jim je ispružio ruku i uključio grijanje da bi joj bilo toplije. Kada se ponovno naslonio na sjedalo, odmaknula je jednu od košarica grudnjaka i obujmila se rukom, nudeći mu bradavicu. »Nevjerojatna si«, prošaptao je. Jim se prignuo i uzeo je u usta, nježno sišući. Kada je uzdahnula i zarila mu ruke u kosu, dojkom mu je pritisnula usta pa je iskusio trenutak sirove požude, jedan od onih koji muškarce pretvaraju u životinje. No tada se sjetio njezina pogleda i znao je da se neće seksati s njom.
Pobrinut će se za nju, tu u kabini kamioneta, s uključenim grijanjem i zamagljenim prozorima. Pokazat će joj koliko je lijepa i koliko je njezino tijelo savršeno na pogled, dodir ... i okus. Ali ništa neće uzeti za sebe. Kvragu, možda i nije tako loš. Jesi li siguran u to? ubacio se glas u njegovoj glavi. Jesi li zaista siguran u to? Ne, nije. No polegnuo ju je na sjedalo, zamotao svoju kožnu jaknu da joj napravi jastuk i zakleo se da će postupiti kako treba. Čovječe ... Bila je tako apsolutno prekrasna, prava izgubljena egzotična ptica koja je sklonište pronašla u kokošinjcu. Zašto je za Boga miloga željela njega? »Poljubi me«, dahnula je. Upravo kada se oslonio na svoje snažne ruke i nadnio nad nju, ugledao je brojke na digitalnom satu na ploči s instrumentima: 23.59. Točno u minutu četrdeset godina od kada je rođen. Na kraju je ispao baš sretan rođendan.
V Poglavlje 3 in diPietro sjedio je na svilenom kauču u dnevnom boravku kojim su dominirale zlatne, crvene i kremastobijele nijanse. Crni mramorni podovi bili su prekriveni antiknim sagovima, police za knjige bile su popunjene prvim izdanjima, a sa svih je strana blistala njegova zbirka kristalnih, bjelokosnih i brončanih figurica. No ono što je zaista ostavljalo bez daha bio je pogled na grad s desne strane. Zahvaljujući staklenom zidu koji se prostirao cijelom duljinom sobe, caldwellski mostovi blizanci i svi njegovi neboderi bili su dio dekora koliko i zavjese, podne prostirke i umjetnički predmeti. Beskrajni je prizor predstavljao urbanu raskoš u najboljem izdanju, bio je to prostran, svjetlucav krajolik koji nikada nije bio isti, iako se zgrade nisu mijenjale. Vinov dvoetažni stan u zgradi Commodore zauzimao je čitav dvadeset i osmi i dvadeset i deveti kat te luksuzne mnogokatnice, a ukupna mu je površina iznosila više od devet stotina četvornih metara. Imao je šest spavaćih soba, djevojačku sobu, teretanu i kinodvoranu. Osam kupaonica. Četiri parkirna mjesta u podzemnoj garaži. A unutra je sve bilo točno onako kako je on želio, svaki komad mramora, ploča granita, metar tkanine, daska parketa, stopa tepiha – sve je sam vlastoručno odabrao medu najboljim od najboljega. Bio je spreman za selidbu. S obzirom na trenutačnu situaciju, pretpostavljao je da će za otprilike četiri mjeseca biti spreman predati ključeve sljedećem vlasniku. Možda za tri, ovisno o tome koliko će brzo raditi ekipe na gradilištu. Ako je taj stan bio lijep, u usporedbi s onim što je Vin gradio pokraj rijeke Hudson izgledat će kao socijalno naselje. Morao je pokupovati desetak starih lovačkih kuća i vikendica da bi dobio željenu kvadraturu i obalno područje,
ali sve je ispalo kako je želio. Sravnio je straćare sa zemljom, raščistio vegetaciju sa zemljišta i iskopao rupu za temelje veličine nogometnog igrališta. Trenutačno su ekipe postavljale konstrukciju i radile na krovu, nakon toga će njegova horda električara ugraditi središnji živčani sustav kuće, a vodoinstalateri postaviti arterije. Na kraju će doći fini poslovi, radne površine i pločice, aparati i elementi, a zatim i unutarnji dizajn. Sve je sjedalo na mjesto, kao nekom čarolijom. I to ne samo glede mjesta na kojem će živjeti. Pred njime je na staklenom stolu ležala baršunasta kutija iz Reinhardta. Kada je sat u hodniku otkucao ponoć, Vin se zavalio u jastuke na kauču i prekrižio noge. Nikada nije bio romantičar, a nije ni Devina, što je bio i jedan od razloga što su si tako dobro pristajali. Davala mu je slobodu, bavila se svojim poslom i uvijek je bila spremna uskočiti na avion kada mu je trebala. I nije željela djecu, što je bio ogroman bonus. To si nije mogao dopustiti. Očevi grijesi i sve to. On i Devina nisu se baš dugo poznavali, ali prava stvar je prava stvar. Slično kupnji građevinskog zemljišta. Kada bi pogledao neku parcelu, jednostavno bi znao: ovdje moram početi graditi. Dok je gledao grad s mjesta toliko višeg od onog s kojega ga je vidjela većina ljudi, sjetio se kuće u kojoj je odrastao. Tada je imao pogled samo na usranu jednokatnicu preko puta i mnoge je noći proveo pokušavajući zamisliti svijet izvan onoga koji je poznavao. Dok je slušao galamu svađa svojih pijanih roditelja, jedina mu je želja bila da se makne odande. Što dalje od oca i majke. Što dalje od toga jadnog nižesrednjoklasnog kvarta. Što dalje od samoga sebe i svega što ga je dijelilo od svih ostalih. I tko bi rekao, upravo se to i dogodilo. Neopisivo mu je draži bio ovaj novi život, ovaj novi krajolik. Mnogo je toga žrtvovao da bi stigao tu gdje je bio, no sreća je uvijek bila uz njega – poput čarolije. No s druge strane, što se više trudiš, to više sreće imaš. I neka svi idu kvragu, tu će i ostati. Kada je Vin ponovno pogledao na sat, već je bilo prošlo četrdeset i pet minuta. Zatim još pola sata. Upravo kada se nagnuo naprijed i uzeo baršunastu kutijicu u ruke, iza sebe je začuo škljocaj i otvaranje ulaznih vrata. U hodniku su visoke potpetice odzvanjale po mramoru i uputile se prema njemu. Ili točnije, prošle pokraj njega.
Dok je hodala pokraj luka u dnevnom boravku. Devina je skidala bundu, ispod koje je nosila plavu haljinu marke Herve Leger koju je kupila njegovim novcem. To se zove komad: savršene obline njezina tijela pokazivale su toj krpi tko je gazda, dugačke su joj noge bile ljepše oblikovane od louboutinki crvenih potplata koje je nosila, a tamna kosa blještala je jače od kristalnog lustera koji joj je visio nad glavom. Maestralna. Kao i uvijek. »Gdje si bila?« upitao je. Ukipila se na mjestu i okrenula prema njemu. »Nisam znala da si kod kuće.« »Čekao sam te.« »Trebao si nazvati.« Imala je spektakularne oči, bademasta oblika i tamnije od kose. »Došla bih da si me nazvao.« »Mislio sam te iznenaditi.« »Ti ... ne voliš iznenađenja.« Vin je ustao, držeći kutijicu skrivenu u dlanu. »Kako si provela večer?« »Dobro.« »Kamo si išla?« Prebacila je bundu preko ruke. »Samo u klub.« Kada joj je prišao, Vin je otvorio usta čvrsto stežući u ruci ono što joj je kupio. Budi mi žena. Devina se namrštila. »Jesi li dobro?« Budi mi žena. Devina, budi mi žena. Usredotočio joj je pogled na usne. Bile su nekako veće nego inače. Crvenije. I za promjenu nije nosila ruž. Zaključak koji mu se nametnuo potaknuo je kratko, živopisno sjećanje na njegove roditelje. Vrištali su jedno na drugo i gađali se stvarima, oboje pijani kao zemlja. Tema je bila uvijek ista, a očev je bijesni glas čuo jasno kao dan; S kim si bila? Kog vraga si radila, ženo? Nakon toga bi uslijedio zvuk majčine pepeljare kako se odbija od zida. Budući da je imala mnogo prakse, ruka joj je bila prilično snažna, no votka joj je obično smetala pri gađanju, pa bi očevu glavu pogodila tek jedanput u svakih deset pokušaja. Vin je neprimjetno ispustio kutijicu s prstenom u džep sakoa. »Jesi se dobro provela?« Devina je stisnula oči kao da ne uspijeva procijeniti u kakvom je raspoloženju. »Samo sam malo izašla.«
Klimnuo je glavom pitajući se je li joj razbarušena kosa stvar frizure ili ruku nekoga drugog muškarca. »Dobro. Drago mi je. Idem malo raditi.« »U redu.« Vin se okrenuo i zaputio se kroz dnevni boravak i knjižnicu u svoju radnu sobu. Cijelo je vrijeme pogled držao na staklenim zidovima i panorami grada. Njegov je otac vjerovao dvije stvari o ženama: ne može im se vjerovati i zgazit će te ako im daš priliku. Ma koliko Vin nije želio nikakvo nasljeđe od toga kurvina sina, nije se mogao otresti sjećanja na oca. Tip je bio opsjednut mišlju da ga supruga vara, ma koliko to bilo teško povjerovati. Vinova stara bojila je kosu samo dva puta godišnje, imala je podočnjake boje olujnog neba, a garderoba joj je bila ograničena na kućni ogrtač koji je prala otprilike jednako često koliko je kupovala i boju za kosu. Nikada nije izlazila iz kuće, pušila je kao lokomotiva i imala alkoholni zadah kojim je mogla skidati lak s automobila. No njegov je otac iz nekog razloga smatrao da će tako nešto muškarcima biti privlačno. Ili da bi ona, koja nikada nije maknula prstom osim ako nije imala namjeru zapaliti cigaretu, mogla redovito pronalaziti motivaciju da ode van i pronađe tipove koje privlače ženske okružene pepeljarama i praznim bocama. Oboje su ga tukli. Barem dok nije odrastao dovoljno da bude brži od njih. A vjerojatno najljepše što su za njega učinili kao roditelji bilo je kada su jedno drugo ubili kad mu je bilo sedamnaest godina – što je stvarno jebeno jadno. Kada je stigao u radnu sobu, Vin je sjeo za stol s mramornom radnom površinom i zagledao se pred sebe u svom uredu daleko od ureda. Imao je dva računala, telefon sa šest linija, faks-uređaj i dvije brončane svjetiljke. Stolac je bio od krvavocrvene kože. Sagovi su bili boje panela of javorovine. Zastori su bili crno-kremasto-crveni. Tutnuo je prsten između jedne od svjetiljki i telefonske konzole, a zatim okrenuo leđa poslu i nastavio promatrati grad. Budi mi žena, Devina. »Presvukla sam se u nešto udobnije.« Vin je pogledao preko ramena, a vidno mu je polje preplavila njegova žena, sada omotana prozirnom crnom tkaninom. Okrenuo je stolac. »Bome jesi.« Dok mu je prilazila, grudi su joj se njihale naprijed-natrag pod lepršavim ogrtačem. Osjetio je kako mu se ukrućuje. Uvijek je obožavao njezine grudi.
Kada mu je rekla da želi implantate, srezao je tu ideju u korijenu. Bila je savršena. »Stvarno mi je žao što nisam bila tu kad si želio da budem«, rekla je odmičući taj zavodljivi ogrtač i lagano se spuštajući na koljena pred njim. »Zaista.« Vin je ispružio ruku i palcem joj prešao preko pune donje usnice. »Što ti se dogodilo s ružem?« »Umila sam se u kupaonici.« »Zašto onda još uvijek imaš olovku za oči?« »Ponovno sam se našminkala.« Glas joj je bio tečan. »Imala sam mobitel cijelo vrijeme. Rekao si mi da imaš kasni sastanak.« »Imao sam.« Devina mu je spustila ruke na bedra i nagnula se prema njemu, a dojke su joj se prelile preko gornjeg dijela ogrtača. Čovječe, kako dobro miriše. »Žao mi je«, promrmljala je prije nego što ga je poljubila u vrat i zarila mu nokte u noge. »Pusti me da ti nadoknadim.« Sklopila mu je usne na koži i počela sisati. Vin je pustio da mu glava padne unatrag i pogledao je polusklopljenih očiju. Bila je san svakog muškarca. I bila je njegova. Zašto onda dovraga nije mogao izgovoriti one riječi? »Vine ... Molim te, ne ljuti se na mene«, prošaptala je. »Ne ljutim se.« »Mrštiš se.« »Stvarno?« A kad se on to zapravo smijao? »Pa, zašto ne vidiš što možeš učiniti da mi popraviš raspoloženje?« Devinine su se usne zadignule kao da je upravo takav poziv i čekala, a zatim mu je brzim pokretima razvezala kravatu, rastvorila ovratnik i raskopčala gumbe na košulji. Usnama mu je klizila do bokova, otkopčala remen, izvukla košulju iz hlača te mu noktima i zubima zagrebala kožu. Znala je da voli grubo i to joj nije ni najmanje smetalo. Vin joj je odmaknuo kosu s lica kada mu je izvadila ukrućeni kurac, i dobro je znao da nije jedini kojemu se nudi pogled na ono što će mu učiniti: obje su stolne svjetiljke bile uključene, što je značilo da će svatko tko je još u uredu u nekom od nebodera i ima dalekozor moći uživati u vrhunskoj predstavi. Vin je nije zaustavio niti je ugasio svjetiljke. Devina je voljela publiku.
Kad su joj se usne rastvorile nad njegovim glavićem, zastenjao je, a zatim zaškrgutao zubima kada ga je uzela duboko u grlo. Bila je vrlo dobra u tim stvarima, pronašla je ritam koji ga je izluđivao i gledala ga dok ga je obrađivala. Znala je da voli malo prljavo, pa se u zadnji čas izmaknula kako bi svršio po njezinim savršenim grudima. Grleno se nasmijala i gledala ga ispod obrva, oličenje zločeste curice koja se još nije zasitila. Devina je bila takva, znala se mijenjati u skladu sa situacijom, biti čedna žena u jednom trenutku i drolja u sljedećem; njezina su raspoloženja bila maske koje je stavljala i odbacivala kako joj se prohtjelo. »Još uvijek si gladan, Vine.« Prekrasna joj se ruka spustila niz svjetlucavi top do tangi i ostala ondje dok se ispružala na leđa. »Zar ne?« Tako na svjetlu oči joj nisu bile tamnosmeđe, već duboko crne, i ništa im nije promicalo. Bila je u pravu. Zaista ju je želio. Želio ju je od trenutka kada ju je ugledao na otvaranju neke galerije i odnio kući i Chagalla i nju. Vin se premjestio sa stolca i kleknuo joj među noge, šireći ih još više. Bila je spremna za njega, pa ju je uzeo tako na podu, pokraj svoga radnog stola. Seks je bio brz i žestok, no ona je bila luđački napaljena i to ga je uzbuđivalo. Dok je svršavao u nju, izgovorila je njegovo ime kao da joj je dao upravo ono što je željela. Spustio je glavu na skupi svileni sag. Teško je disao i nije mu se sviđalo kako se osjeća. Sada, kada je strasti nestalo, nije se osjećao samo potrošenim: bio je pust. Ponekad mu se činilo da je, što više ispunjava nju, on to prazniji. »Hoću još, Vine«, rekla je dubokim grlenim glasom. U svlačionici Iron Maska Marie-Terese zakoračila je pod vrući tuš i otvorila usta, puštajući da se voda prelijeva i u nju i po njoj. U posudici od nehrđajućeg čelika ležao je sapun zlatne boje. Posegnula je za njim i ne gledajući. Utisnuti naziv, Dial, bio je već gotovo potpuno ispran, što je značilo da će sapun potrajati još samo dvije ili tri noći. Dok je prala svaki centimetar tijela, njezine su se suze stopile sa sapunicom i slijedile je u odvod do njezinih nogu. Na neki je način to bio najgori dio svake noći, to vrijeme koje je provodila sama s toplom vodom i grubim sapunom, gori čak i od poslijeispovjedne potištenosti. Zaboga, došla je do faze kada je i sam miris sapuna bio dovoljan da joj natjera suze na oči, što je bio nepobitan dokaz da se Pavlov nije razumio samo u pse.
Kada je završila, izašla je iz tuš-kabine i dohvatila grubi bijeli ručnik. Koža joj se napela na hladnoći, stisnula, postala nalik oklopu, a njezina volja obavila je sličan manevar, privlačeći osjećaje i ponovno ih stavljajući pod čvrsti nadzor. U međuprostoru između tuša i svlačionice opet se presvukla u traperice, dolčevitu i jaknu od flisa, a radnu je odjeću nagurala u sportsku torbu. Kosu je morala sušiti desetak minuta prije nego što je bila spremna izići u hladnu noć, a zbog tog dodatnog gubitka vremena čeznula je za ljetom. »Jesi skoro spremna?« Trezov glas dolazio je kroz zatvorena vrata svlačionice. Morala se nasmiješiti. Iste riječi svake večeri, i to uvijek točno u času kada bi odložila sušilo za kosu. »Za dvije minute«, doviknula je. »Nema problema.« A to je zaista i mislio. Trez je inzistirao na tome da je otprati do automobila, bez obzira na to koliko joj je vremena trebalo da se spremi za odlazak. Marie-Terese odložila je sušilo, skupila gustu kosu u rep i učvrstila je gumicom. Nagnula se bliže zrcalu. U nekom trenutku tijekom smjene izgubila je naušnicu i Bog zna gdje je sada. »Dovraga.« Prebacila je sportsku torbu preko ramena, izašla iz svlačionice i zatekla Treza kako u hodniku tipka na BlackBerryju. Spremio je mobitel u džep i odmjerio je. »Jesi li dobro?« Ne. »Jesam. Bila je pristojna večer.« Trez je kratko klimnuo i otpratio je do stražnjih vrata. Kada su izašli, počela se moliti da ne započne s nekim od svojih uobičajenih predavanja. Trezovo mišljenje o prostituciji bilo je da žene imaju pravo odlučiti da će se time baviti, a muškarci imaju pravo odlučiti da će za to plaćati, ali stvari se moraju obavljati profesionalno – kvragu, nije jedanput otpustio curu zbog nekorištenja kondoma. Isto je tako smatrao da ako postoji i najmanja naznaka da žena nije sigurna u svoj odabir, mora imati svaku priliku da ponovno razmisli o tome što čini i povuče se iz posla. Bila je to ista filozofija koju je u ZeroSumu provodio Velečasni, a ironično je bilo to što se zbog takvog pristupa većina djevojaka nije željela povući. Kada su stigli do njezina Camryja, zaustavio ju je spustivši joj ruku na podlakticu. »Već znaš što slijedi, zar ne?« Uputila mu je lagani smiješak. »Tvoj govor.«
»Ne govorim to tek tako. Ozbiljno mislim o svakoj riječi.« »O da, znam da je tako«, rekla je izvlačeći ključeve. »I to je vrlo ljubazno od tebe, ali ja sam gdje mi je i mjesto.« Na djelić sekunde mogla se zakleti da mu je u tamnim očima bljesnulo neko zelenkasto svjetlo, no bila je to vjerojatno samo varka prouzročena sigurnosnim svjetiljkama koje su obasjavale stražnju stranu zgrade. A kada je vidjela da je samo gleda, kao da bira riječi, zavrtjela je glavom. »Trez ... Nemoj, molim te.« Jako se namrštio, opsovao ispod daha, a zatim rastvorio ruke. »Dođi, stara.« Dok mu se približavala i zatim stajala pod okriljem njegove snage, zapitala se kako bi bilo imati takvog muškarca, dobrog, iako možda ne savršenog, no časnog, pravednog i brižnog. »Nisi više predana«, tiho joj je šapnuo Trez. »Vrijeme je da prestaneš.« »Dobro sam ...« »Lažeš.« Rekao je to dok se odmicao od nje, glasom tako čvrstim i sigurnim da joj se činio da joj čita ravno iz srca. »Daj da ti ja dam novaca koliko ti treba. Možeš mi vratiti bez kamata. Nisi ti za ovo. Neke jesu. Ti ne. Ovo ti nije dobro za dušu.« Bio je u pravu. Bio je sasvim, sasvim u pravu. No zauvijek je prekrižila oslanjanje na bilo koga, čak i na nekoga tako dobroga kao što je Trez. »Uskoro ću se povući«, rekla je tapšajući ga po širokim prsima. »Još malo i isplivat ću. Tada ću prestati.« Trezovo se lice stvrdnulo, a čeljust mu se napela, što je pokazivalo da će poštovati njezinu odluku iako se ne slaže s njome. »Zapamti što sam ti rekao o novcima, u redu?« »Hoću.« Istegnula se na prste i poljubila ga u taman obraz. »Časna riječ.« Trez ju je smjestio u automobil, a kada se isparkirala i uputila prema ulici, pogledala je u retrovizor. Promatrao ju je obasjan svjetlošću stražnjih svjetala njezina automobila, ruku prekriženih preko širokih prsa ... a onda je nestao kao da je jednostavno ispario. Marie-Terese nagazila je na kočnice i protrljala oči pitajući se je li poludjela ... No tada se iza nje pojavio drugi automobil i zabljesnuo joj retrovizor zasljepljujućom svjetlošću. Pribrala se, pritisnula papučicu gasa i napustila parkiralište. Tko god da se vozio iza nje, skrenuo je na sljedećem križanju, a vožnja do kuće trajala je otprilike petnaest minuta. Kuća koju je unajmila bila je sićušna, tek mala jednokatnica u pristojnom
stanju, no postojala su dva razloga zbog kojih se odlučila upravo za nju, a ne neku od ostalih koje je pogledala kada je stigla u Caldwell: bila je blizu škole, što je značilo da u susjedstvu ima mnogo ljudi koji prate što se događa, i vlasnik joj je dopustio da ugradi šipke na sve prozore. Marie-Terese parkirala je u garaži, pričekala da se vrata zatvore, a zatim izašla iz automobila i ušla u zamračeni stražnji hodnik. Prošla je kroz kuhinju, koja je mirisala po svježim jabukama koje je uvijek držala u zdjeli, i tiho se uputila prema svjetlosti koja je dopirala iz dnevnog boravka. Usput je ostavila sportsku torbu u ormaru za kapute. Ispraznit će je i prepakirati kada ne bude nikoga da je vidi. Kada je stupila na svjetlo, prošaptala je: »To sam samo ja.«
S Poglavlje 4 pavao je s njom. Prva Jimova misao sljedećeg jutra nije bila baš najugodnija, pa je pokušao pobjeći od nje okrenuvši se na drugu stranu u krevetu. To mu je buđenje učinilo samo još gorim. Ranojutarnje svjetlo bez problema je probijalo zavjesu pokraj kreveta, pa je, dok mu je jarka svjetlost rezala lubanju, poželio da je usrani prozor izrađen od granita. Čovječe, nije mogao vjerovati da je spavao s onom prekrasnom, ranjivom ženom u kamionetu – kao da je nekakva kurva. U to da se poslije toga vratio kući i opio do besvijesti bilo je već lakše povjerovati. No to je značilo samo da se i dalje osjećao krivim zbog onoga što je učinio i da će cijeli dan morati mamuran zabijati čavle. Super isplanirano. Zbacio je pokrivač sa sebe i zagledao se u traperice i flanelsku košulju koje je nosio u klubu. Obeznanio se prije nego što se stigao svući, pa je sve na njemu bilo zgužvano, no levisice će ipak nositi na posao. Košulju je, s druge strane, morao poštedjeti dvanaestosatne smjene na baušteli. Bila mu je to jedina »dobra« košulja, to jest jedina bez mrlja od boje, bez rupa, bez otpalih gumba i bez istrošenih manšeta. Za sada. Jim se svukao i bacio košulju na kosi toranj prljavog rublja pokraj kreveta. Dok je s glavoboljom hodao do tuš-kabine, podsjetio se zašto je dobro imati malo namještaja u kući. Ako se izuzmu dvije hrpe odjeće – jedne čiste i jedne koja je to tek trebala postati – imao je samo još pleteni kauč koji je dobio uz garsonijeru i stol s dva stolca, a ništa od navedenog, hvala Bogu, nije se nalazilo na putu do kupaonice. Brzo se obrijao i istuširao, a zatim navukao bokserice i levisice te progutao četiri aspirina. Uslijedili su potkošulja, čarape i cipele. Na putu prema
vratima dohvatio je pojas za alat i radnu jaknu. Njegov unajmljeni stan nalazio se iznad pomoćne građevine nalik na garažu, pa je zastao na vrhu stubišta škiljeći toliko da je iskezio zube. Čovječe ... Od sve te svjetlosti koja mu je probadala oči činilo mu se kao da se Sunce odlučilo pomaknuti bliže Zemlji da bi joj pokazalo koliko je voli. Spustio se niz škriputave drvene stube. Prošao pošljunčenim kolnim prilazom do hladnog kamioneta. Cijelim je putem nosio izraz lica iz kojeg se dalo zaključiti da mu je stopalo probodeno šiljkom za led. Kada je otključao vozačeva vrata, osjetio je dašak parfema i opsovao. U sjećanje su mu navrle slike, sve jedna putenija od druge, a svaka novi izvor nadahnuća za glavobolju. Još uvijek je psovao i škiljio dok se vozio prilaznim putem i pokraj bijele farmerske kuće u vlasništvu njegova postarijega gazde, g. Perlmuttera. Tijekom čitava Jimova podstanarstva u garsonijeri u velikoj kući nije živio nitko: prozori su bili iznutra zatvoreni daskama, a na trijemu je trajno nedostajalo pletenog namještaja u bilo kakvom obliku. Ta vječita napuštenost glavne kuće i otkazni rok od trideset dana bile su mu dvije najdraže stvari vezane uz mjesto stanovanja. Na putu do posla zaustavio se na benzinskoj stanici te kupio veliku kavu, sendvič od puretine i Coca-Colu. Nazovi-kava imala je miris po starim cipelama i omekšivaču za rublje, a purica od koje je napravljen sendvič vjerojatno nije živjela u ovom stoljeću, no budući da je već mjesec dana doručkovao istu stvar i još uvijek je funkcionirao, bilo je očito da ga ta kombinacija nema namjeru ubiti. Petnaest minuta poslije jurio je cestom 151N, pio kavu, nosio sunčane naočale i osjećao se rubno ljudskije. Gradilište na kojem je radio nalazio se na zapadnoj obali rijeke Hudson, a kada je stigao do križanja na kojem je morao sići s glavne ceste, vratio je poklopac na plastičnu čašu i čvrsto primio upravljač. Zahvaljujući teškim vozilima koja su se svakodnevno tandrkala njezinom neasfakiranom površinom, cesta koja je vodila niz poluotok bila je pravi koncentrat rupa, pa su mu amortizeri na kamionetu čitavim putem cviljeli i stenjali. Jednog će dana sve to biti prekriveno uredno podšišanim travnjacima, no zasad je blago valovito zemljište nalikovalo licu petnaestogodišnjaka. Kroz očerupanu travu potamnjelu od hladnoće posvuda su izbijali bezbrojni panjevi – prištevi na licu zemlje koje je stvorio odred s motornim pilama. A to još nije bilo ono najgore. Četiri brvnare u potpunosti su srušene, a od tih
građevina koje su tu stajale više od stotinu godina ostali su samo temelji i goli ožiljci u travi. No sve je trebalo maknuti. Tako je naredio glavni izvođač. Koji je ujedno bio i sam sebi investitor. I otprilike jednako ugodan kao i mamurluk u vedro, hladno jutro. Jim je parkirao u redu kamioneta koji se počeo stvarati kako je sve više radnika pristizalo na posao. Ostavio je sendvič i kolu na podu kabine kako bi ostali hladni i uputio se zemljanim putem ispresjecanim tragovima guma prema kući u nastajanju. Kostur joj je već bio podignut, a sada je bio red na koži: pločama od iverice koje su se pribijale na okosnicu konstrukcije. Bilo je to čudovišno zdanje, toliko veliko da su u usporedbi s njime bogataške kuće u gradu djelovale poput igračaka. »Jim.« »Chuck.« Predradnik Chuck bio je visok oko metar devedeset, čvrstih ramena, okruglog trbuha, a iz usta mu je vječito visio opušak cigare – i uglavnom nije govorio više od navedenog. Naravno, dijelom je razlog bio i to što je Jim savršeno dobro znao na kojem dijelu kuće radi i što mora učiniti, i obojica su to znala. Na projektu je radilo dvadesetak stolara vrlo različitih vještina, radne etike i trezvenosti, a Chuck je znao što mu je činiti sa svakim od njih. One koji su bili razumno inteligentni i znali rukovati čekićem ostavljao je na miru jer je imao itekako puno posla s kretenima. Jim se pripremio i krenuo po materijal. Kutije s čavlima stajale su u zaključanom ormariću na betonskom bloku predviđenom za garažu za šest automobila, a pokraj njih su bili poredani agregati na benzin koji su već počinjali rikati. Namrštivši se na buku, prekoračio je produžne kabele koji su vodili do kružnih pila i pištolja za čavle te napunio spremnik s lijeve strane pojasa za alat. Bilo je pravo olakšanje uputiti se prema južnom dijelu kuće – koji je, s obzirom na tlocrt, bio gotovo u susjednom okrugu. Počeo je raditi. Podizao je ploče od iverice veličine sto osamdeset puta sto dvadeset centimetara i zabijao ih u okvir konstrukcije. Koristio je čekić umjesto pištolja za čavle jer je, eto, bio baš takav staromodan tip – i zato što je čak i uz takav ručni rad bio jedan od najbržih stolara na gradilištu. Na zvuk dvaju Harleyja koji su se približavali niz zemljani prilaz podignuo je glavu. Eddie i Adrian zajedno su zaustavili motocikle i sišli s njih, a zatim u istom
ritmu svukli kožnate jakne i skinuli crne sunčane naočale. Kada su krenuli prema kući, uputili su se u njegovu smjeru, pa je Jim zastenjao: Adrian ga je gledao s izrazom iz kojeg se vrlo jasno moglo iščitati pitanje Što se dakle dogodilo s komadom?. Što je značilo da je primijetio da je Plava Haljina nestala u otprilike isto vrijeme kad i Jim. »Sranje«, promrmljao je. »Što je?« Jim je samo odmahnuo glavom kao odgovor tipu pokraj sebe i vratio se poslu. Namjestio je ploču uz grede, pridržao je na mjestu bokom, izvukao čekić iz pojasa, uzeo čavao i udario. I opet. I opet. I opet ... »Sinoć bilo dobro?« rekao je Adrian prilazeći mu. Jim je nastavio zabijati čavle. »Ajde, daj, ne moraš sve u detalje ... Ali reci nešto.« Adrian se okrenuo prema cimeru. »Može malo podrške, a?« Eddie je samo prošao pokraj njih, gurnuvši Jima ramenom, što je na njegovu jeziku značilo dobro jutro. Bez riječi je preuzeo pridržavanje ploča od iverice, što je Jimu omogućilo da ih zabija dvostruko brže. Bili su sjajan tim, iako im je Adrian uprosječivao brzinu. Marljivost mu nije bila glavna vrlina, pa je vrijeme radije provodio izvodeći gluposti i meljući bez prestanka. Bilo je pravo čudo što je uspio ne dobiti otkaz u četiri tjedna koliko je radio na gradilištu. Adrian se naslonio na neobrađeni dovratnik i okrenuo očima. »Nećeš mi reći jesi li dobio rođendanski poklon ili ne?« »Ne.« Jim je namjestio čavao i raspalio ga po glavi. U dva udarca bio je potpuno zabijen u ploču, pa je prešao na drugi, ponovno zamišljajući Adrianovo lice u njegovu središtu. »Baš si pizda.« Pa, sinoć je definitivno bilo i toga, ali to se nije nimalo ticalo ovog kvartovskog blebetala s metalnim fetišem. Stvari su krenule uobičajenim ritmom. Ostali radnici micali su se Jimu i Eddieju s puta dok su se kretali kućom, zatvarajući otvor od mjesta na kojem su prestali s radom dan prije, postavljajući zaštitu od proljetnih kiša koje su upravo počinjale. Kuća je trebala imati nekih tisuću četiristo četvornih metara, pa zatvaranje konstrukcije u samo tjedan dana nije bio mačji kašalj. Ipak, Jim i Eddie su rasturali, a krovopokrivači su već stigli do polovice krovnih greda. Do kraja vikenda više neće morati brinuti o hladnoj kišici i
ledenom vjetru, i hvala Bogu na tome. Dan prije bio je pravi šou gadnoga, vlažnog vremena, a još uvijek je bilo lokvica koje bi mu svako toliko zaprskale traperice. Pauza za ručak stigla je vrlo brzo, što se obično događalo kada bi radio s Eddiejem, i dok su se drugi radnici namještali uz rub kuće okrenut prema suncu, Jim se vratio u kamionet i jeo sam u kabini. Sendvič je još uvijek bio hladan, što mu je uvijek poboljšavalo okus, a kola je bila upravo spektakularna. Dok je tako sjedio sam i žvakao, pogled mu se zaustavio na praznom sjedalu pokraj njega ... što ga je podsjetilo na tamnu kosu koja se razlijevala po njemu, izvijeni ženski vrat na svjetlu ploče s instrumentima i dodir mekog tijela pod njegovim. Baš je seronja što ju je tako iskoristio, a opet, kada je sve bilo gotovo, nasmiješila mu se kao da joj je dao upravo ono što je željela. No to nije mogla biti istina. Seks između dvoje neznanaca bio je samo privremena pošteda od usamljenosti. Kako bi to moglo biti dovoljno nekome poput nje? Isuse, nije znao ni kako se zove. Kada je duboko dahtanje bilo gotovo, poljubila ga je i zadržala mu se na usnama, a zatim je namjestila haljinu i otišla. Jim je opsovao, otvorio vozačeva vrata i otišao ručati sjedeći na stražnjem braniku. Na suncu je bilo toplije, no što je još važnije, zrak je mirisao po svježim borovim daskama, a ne po parfemu. Okrenuo se prema nebu i pokušao izbrisati sve misli iz glave. Izgubio je zanimanje za sendvič i odložio ga na plastični omot, pa se umjesto toga usredotočio na kolu. Pas se pojavio trenutak poslije, vireći iza hrpe posječenih stabala koja je trebalo odvesti. Bio je veličine manjeg terijera i imao krzno koje je nalikovalo izraubanoj čeličnoj vuni. Jedno mu je uho bilo preklopljeno, a na njušci je imao nekakav ožiljak. Jim je odložio kolu dok su se tako međusobno promatrali. Sirota je životinja bila uplašena i koristila je masakrirana debla kao zaklon jer su bila mnogo, mnogo veća od nje, no bila je i pregladnjela: sudeći prema tome kako je taj crni nosić njuškao povjetarac, bilo je očito da ga miris puretine snažno doziva. Pas je nesigurno zakoračio van. Napravio je još jedan korak. Pa još jedan. Šepao je. Jim je polako posegnuo sa strane i položio ruku na sendvič. Pogurnuo je gornju polovicu peciva, odgurnuo klonulu salatu i stiroporsku rajčicu, pa
izvukao krišku puretine. Nagnuo se prema dolje i pružio psu meso. »Nema baš neki okus, ali neće te ubiti. Časna riječ.« Pas je počeo kružiti, polako se približavao na onoj šepavoj prednjoj šapi, a proljetni mu je vjetrić zadizao grubu dlaku i otkrivao oštra rebra. Ispružio je glavu koliko god mu je vrat dopuštao, a stražnje su mu noge podrhtavale kao da je spreman u svakom trenu odskočiti i pobjeći. Glad ga je, međutim, natjerala da se približi iako to nije želio. Jim se nije micao, već je pustio da se životinja približi njemu. »Ajde, mali«, rekao je hrapavim glasom. »Treba ti hrana.« Pas je izbliza izgledao posve iscrpljeno, a kada je napokon uzeo puretinu, učinio je to brzim pokretom i uz trenutačno povlačenje. Jim je pripremio sljedeću krišku, a taj se put životinja približila brže i nije pobjegla takvom brzinom. Treću je krišku pas uzeo nježnim pokretom, kao da mu prava priroda nije ono u što ju je iskustvo pretvorilo. Jim mu je dao i pecivo. »To je to.« Pas je sjeo pred Jima i nagnuo glavu u stranu. Imao je pametne oči. Pametne, stare, umorne oči. »Nisam baš za pse.« Pas očito nije govorio engleski. Iznenađujuće elegantnim pokretom prebacio se Jimu u krilo. »Koga vra ...« Jim je izmaknuo ruke i zagledao se u psa. »Isuse, nisi baš težak.« No da. Vjerojatno danima nije jeo. Jim mu je nesigurno spustio ruku na leđa. Isuse. Osjećao je same kosti. Začuo se zvižduk koji je označavao kraj pauze, pa je Jim još jedanput pomilovao psa, a zatim ga spustio na zemlju. »Žalim ... Kao što sam rekao, nisam baš za pse.« Uzeo je pojas za alat iz kabine i pričvrstio ga dok se udaljavao od kamioneta. Pogled preko ramena pokazao se kao pogreška. Sranje, pas je ležao pod kamionetom, iza stražnje gume, i promatrao Jima onim starim očima. »Ne držim ljubimce«, doviknuo mu je Jim hodajući prema kući. Gradilište je preplavilo predenje motora automobila koji se približavao, a kada su radnici koji su sjedili uz rub kuće pogledali prema njemu, izrazi lica kolektivno su im se posložili u jebi ga, što je značilo da se Jim nije morao osvrtati da bi znao tko dolazi.
Investitor/vlasnik/gnjavator opet je stigao. Seronja se svaki put pojavljivao u drugo doba dana, kao da namjerno ne želi ustaliti nikakav raspored kako bi mu inspekcije bile što točnije. Zato nije bila potrebna osobita inteligencija da bi se dokučilo što traži: zabušante, loše izvedbe, pogreške, krađu. Zbog toga se čovjek osjećao nepošteno i lijeno čak i ako to nije bio, a za mnoge je radnike to bila uvreda preko koje su bili spremni prijeći samo zato što su svakoga petka na vrijeme dobivali plaću. Jim je ubrzao korak dok se BMW M6 zaustavljao baš pokraj njega. Nije pogledao ni automobil ni vozača. Uvijek se tipu sklanjao s puta, ne zato što bi se morao zbog nečega opravdavati u smislu učinkovitosti, već zato što je on, jednostavno rečeno, bio šljaker: kada bi general došao u inspekciju postrojbi, prema zapovjednoj je strukturi to značilo da je to problem predradnika Chucka, a ne Jimov. Hvala Bogu. Jim je skočio na platformu i uputio se prema mjestu na kojem je tog jutra radio. Slijedio ga je Eddie, uvijek spreman nastaviti s poslom, a pridružio im se i Adrian. »Isuse ... Bože.« »O ... čovječe.« »Modre de Dios ...« Zbog komentara koji su prokuljali iz drugih radnika Jim se ipak okrenuo. O, kvragu, ne ... Koji jebeni zajeb: iz automobila je izlazila nevjerojatno prekrasna brineta s elegancijom zastave koja se razmata na mirnom lahoru. Jim je stisnuo oči. Vidio ju je u kabini svog kamioneta, ispruženu na leđima, kako njegovim usnama nudi svoje nage grudi. »E to je jebena ženska«, rekao je jedan od radnika. Čovječe, postoje trenuci u životu kada bi bilo odlično jednostavno nestati. Ne zato što si slabić, nego zato što ti jednostavno ne treba još i ta komplikacija. Ovo je bio jedan od tih trenutaka. I mnogo više od toga. »Ono, jebote, Jim ...« Adrian je provukao ruku kroz svoju gustu kosu. »To je ...« Da, je. »To nema nikakve veze sa mnom. Eddie, je li spremna ta daska?« Upravo kada se Jim namjeravao okrenuti, brineta je podignula pogled i oči su im se srele. Na lijepom joj je licu bljesnuo znak prepoznavanja, upravo u trenutku kada joj je njezin muškarac prišao i rukom je obujmio oko struka. Jim je zakoračio unatrag ne gledajući kamo ide. Sve se dogodilo u trenu. Brže nego potez šibicom. U trenutku kraćem od
udaha. Jim je petom nagazio na komad daske koja je ležala na produžnom kabelu i gravitacija mu je preuzela tijelo i izbacila ga iz ravnoteže. Dok je padao, iščupao je kabel iz spoja kojim se nastavljao na drugi, a kraj priključen na izvor struje veselo je odlepršao u jednu od lokvica. Jim je udario o pod ruku i nogu razbacanih na sve strane ... što bi u normalnim okolnostima rezultiralo samo masnicama na stražnjici i ramenima. No nezaštićena mu je ruka završila u vodi. Električni mu je udar jurnuo uz ruku i zabio mu se ravno u srce. Dok mu se kralježnica izvijala prema nebu, a zubi se stiskali u čelični zagriz, oči su mu se razrogačile i sluh isključio, a svijet je počeo nestajati dok mu u svijesti nije ostala samo divljačka bol koja mu je proždirala tijelo. Posljednje što je vidio bila je Eddiejeva dugačka pletenica koja se njihala s jedne strane na drugu dok se njezin vlasnik bacao prema njemu da mu pomogne. Vin nije vidio kada je radnik pao. No čuo je težak udarac krupnog tijela, a zatim žurne korake nogu u čizmama i psovke ljudi koji su pritrčavali sa svih strana. »Ostani ovdje«, rekao je Devini vadeći mobitel. Dok je žurio prema zbrci, utipkao je 911, ali nije odmah pritisnuo tipku za poziv. Skočio je na daske i otrčao do ... Palcem je pritisnuo tipku i uputio poziv. Oči radnika koji je ležao na tlu bile su fiksirane na jarkoplavno nebo nad njime, ali ga nisu vidjele, a udovi su mu bili ukočeni kao u mrtvaca. Produžni kabel pod naponom i dalje je ležao u lokvi, no grčevi su čovjeka odbacili dalje od izvora smrtonosnih udara. Vin je začuo glas na drugoj strani telefonske linije. »Hitna služba, o kakvom je hitnom slučaju riječ?« »Čovjeka je udarila struja.« Vin je odmaknuo mobitel od usta. »Isključite te jebene agregate!« Vratio se pozivu i rekao: »Adresa gradilišta je Cesta 151 Rural North 77. Mislim da je u nesvijesti.« »Je li netko započeo s oživljavanjem?« »Ne, ali sad će.« Vin je predao mobitel predradniku Chucku i razmaknuo ljude pred sobom. Spustio se na koljena, rastvorio radnikovu jaknu i položio mu glavu na mišićava prsa. Srce mu nije kucalo, a kada mu se zaustavio nad usnama, nije
osjetio ni disanje. Vin mu je zabacio glavu, provjerio dišne puteve, prstima zatvorio nos i dva puta dahnuo u smrznuta pluća. Prebacio se na prsa, položio dlanove jedan preko drugog tipu iznad srca i čvrsto pritisnuo deset puta. Još dva udaha. Još trideset pritisaka. Još dva udaha. Još trideset pritisaka. Još dva udaha ... Radnikova boja lica nije obećavala i samo se pogoršavala. Kolima hitne pomoći trebalo je petnaestak minuta da stignu, no ne zato što nisu jurila. Caldwell je bio udaljen petnaest kilometara, a tu činjenicu nije moglo promijeniti nikakvo iživljavanje na papučici gasa. Kada su stigli, bolničari nisu gubili vrijeme, već su se odmah popeli u kuću i preuzeli Vinov posao. Provjerili su znakove života, a zatim je jedan od njih nastavio ono što je Vin započeo, a drugi je otrčao po nosila. »Je li živ?« upitao je Vin kada su radnika podignuli s poda. Nije dobio odgovor jer su se bolničari prebrzo kretali – što je možda bio dobar znak. »Kamo ga vodite?« rekao je Vin dok se skokom spuštao s temelja i žurio za njima. »Sveti Franjo. Znate li kako se zove, koliko ima godina, išta o njegovu zdravstvenu stanju?« »Chuck! Dolazi ovamo, trebamo podatke.« Predradnik je pritrčao. »Zove se Jim Heron. Ne znam puno više od toga. Živi sam dolje u Aleji Pershing.« »Imate osobu za kontakt za hitne slučajeve?« »Ne, nema ženu niti obitelj.« »Ja sam mu osoba za kontakt«, rekao je Vin vadeći posjetnicu i pružajući je bolničaru. »Vi ste mu rod?« »Ja sam mu šef i trenutačno sve što imate.« »U redu, javit će vam se netko iz Sv. Franje.« Bolničar je pospremio Vinove podatke u džep jakne, a radnik je utovaren u kola. Djelić sekunde poslije dvostruka su se vrata zatvorila, a vozilo je krenulo s uključenim svjetlima i sirenama. »Hoće li biti dobro?« Vin se okrenuo prema Devini. Tamne su joj oči blistale od neisplakanih suza, a ruke je držala na ovratniku krznenog kaputa, kao da se smrzava usprkos bundi. »Ne znam.« Prišao joj je i lagano je primio za nadlakticu. »Chuck, odmah
se vraćam. Najprije ću je odvesti kući.« »Može.« Chuck je skinuo zaštitnu kacigu i zavrtio glavom. »Kvragu. Baš kvragu. Taj je bio jedan od onih koji nešto valjaju.«
N Poglavlje 5 igele, baš si mamlaz.« Jim se namrštio u tami koja ga je okruživala. Glas s britanskim naglaskom dolazio mu je zdesna, pa mu je prvi poriv bio da otvori oči, podigne glavu i pogleda što se događa. Obuka je bila jača od impulsa. Zahvaljujući svojim vojničkim danima, naučio je da je, kada se osvijestiš, a ne znaš gdje si, najbolje praviti se mrtav dok ne prikupiš bar minimum informacija. Neprimjetnim je pokretom ispružio dlanove i opipao oko sebe. Ležao je na nečemu mekanom, ali ne i sasvim kompaktnom, nečemu nalik tepihu s dugačkim vlaknima ili ... travi. Nakon dubokog udaha nos mu je potvrdio ono što su dlanovi primijetili. Jebote, svježa trava?! Naglo mu se vratilo sjećanje na nesreću na gradilištu ... No koga vraga? Zadnje čega se sjećalo bilo je kako mu tijelo prži sto dvadeset volti, pa bi logičan zaključak bio da je, ako još uvijek može donekle suvislo razmišljati, još uvijek živ i da se stoga nalazi u bolnici. No koliko je on znao, bolnički kreveti nisu prekriveni ... blatom. A ni liječnici i medicinske sestre u Americi obično ne govore kao britanski lordovi niti se nazivaju pogrdnim imenima. Jim je otvorio oči. Nebo nad njim bilo je urešeno vatičastim oblacima, a iako nigdje nije vidio sunce, blještava svjetlost podsjećala je na ljetnu nedjelju: ozračje je bilo ne samo blistavo i vedro, već i opuštajuće, kao da na svijetu ne postoji ništa hitno, ništa zabrinjavajuće. Pogledao je u smjeru iz kojega su dolazili glasovi ... i zaključio da je mrtav. U sjeni golemih zidina dvorca stajala su četiri tipa s batovima za kroket, okružena vratašcima i lopticama u boji. Četvorka je bila odjevena u bijelo,
jedan je imao lulu, a drugi par okruglih naočala ružičaste nijanse. Treći je ruku položio na glavu irskoga vučjeg hrta. Četvrti član ekipe stajao je ruku prekriženih na prsima, a djelovao je kao da se dosađuje. Jim se uspravio. »Pa dobro gdje sam ja to?« Plavušan koji se upravo pripremao za udarac ošinuo ga je pogledom i odgovorio s lulom u ustima. Zbog čega mu je naglasak zvučao još aristokratskije. »Samo trenutak, ako bih mogao zamoliti ...« »Ja predlažem da slobodno nastaviš«, promrmljao je njegov tamnokosi prijatelj prekriženih ruku. Govorio je istim suhim glasom koji je i probudio Jima. »Ionako vara.« »Znao sam da ćeš doći sebi«, zacvrkutao je onaj s okruglim naočalama u Jimovu smjeru. »Znao sam! Dobro došao!« »Aha, znači budan si«, pridružio se pozdravima onaj pokraj vučjeg hrta. »Iznimno mi je zadovoljstvo.« Kvragu, svi su bili zgodni i odisali bezgraničnom bezbrižnošću koja nije proizlazila iz jednostavnoga osobnog bogatstva, već iz mnogih generacija imućnosti. »Jesmo li gotovi s čavrljanjem, dječaci?« Tip s lulom, koji se očito zvao Nigel, pogledao je oko sebe. »Volio bih malo tišine.« »A da nam onda prestaneš govoriti što da radimo?« rekao je tamnokosi. »Nosi se, Coline.« S tim je komentarom prebacio lulu u drugi kut usana, opalio batom uz zaglušan udarac, a lopta s crvenim crtama otkotrljala se kroz vratašca i udarila u plavu. Plavušan se nasmiješio kao kraljević, što je zacijelo i bio. »A sada je vrijeme za čaj.« Okrenuo se i pogledao Jima u oči. »No hajde, dođi.« Mrtav. Definitivno je mrtav i u paklu. Sigurno. Ili je to ili sanja nekakav bolestan san jer je zaspao pred televizorom usred filma Četiri vjenčanja i sprovod. Jim je ustao dok su dječaci i hrt hodali prema stolu na kojem su bili postavljeni pribor za jelo i šalice te ih je, s obzirom na to da baš i nije imao nekog izbora, slijedio na »čaj«. »Nećeš li sjesti?« rekao je Nigel pokazujući na prazan stolac. »Stajat ću, hvala. Što radim ovdje?« »Čaj?« »Ne. Tko ste ...« »Ja sam Nigel. Ovaj prilično ogorčen blesan ...« – plavušan je klimnuo
glavom u smjeru tamnokosog tipa – »... je Colin. Byron je naš dežurni optimist, a ljubitelj pasa je Albert.« »Prijatelji me zovu Bertie«, rekao je milujući hrta po vratu. »Nemoj se ustručavati. A ovo je moj dragi Tarquin.« Byron je gurnuo okrugle naočale s ružičastim okvirima više na nos i pljesnuo rukama. »Jednostavno znam da će čaj biti fantastičan.« Naravno da hoće. Nema sumnje. Napokon se i to dogodilo, pomislio je Jim. Napokon sam sasvim poludio. Nigel je uzeo srebrni čajnik i počeo nalijevati u porculanske šalice. »Pretpostavljam da si malo iznenađen što si ovdje, Jime.« Misliš? »Kako znate kako se zovem i gdje se uopće nalazim?« »Odabran si za važan zadatak.« Nigel je odložio čajnik i prešao na kocke šećera. »Zadatak?« »Da.« Nigel je podignuo šalicu ispružena malog prsta, a kada je pogledao preko ruba, bilo je teško odrediti koje su mu boje oči. Nisu bile ni plave ni sive ni zelene ... ali ni smeđe ni boje lješnjaka. Isuse Bože, Jim još nikada nije vidio takvu boju. A svi su imali takve oči. »Jime Herone, ti ćeš spasiti svijet.« Uslijedila je dugačka tišina. Tijekom koje su ga četvorica prisutnih gledala sasvim ozbiljnih lica. Budući da se nitko nije počeo smijati, Jim je zaključio da je red da on to učini. Zabacio je glavu i zagrohotao se takvom jačinom da su mu na oči krenule suze. »Ne šalim se«, odrješito je rekao Nigel. Kada je došao do daha, Jim je rekao: »Vraga se ne šališ. Čovječe, kakav sjebani san.« Nigel je spustio šalicu, ustao i uputio se prema njemu preko jarkozelene trave. Tako izbliza mirisao je na svježi zrak, a njegove neobične oči bile su nesumnjivo hipnotične. »Ovo. Nije. San.« Gad je opalio Jima u ruku. Samo je stisnuo glatku šaku i raspalio svom snagom. »Sranje!« Jim je protrljao bolno mjesto – koje je poprilično boljelo. Tip s lulom možda je bio vitak i visok, ali znao je itekako dobro tresnuti. »Dopusti da ponovim. Ti ne sanjaš, a ja se ne šalim.« »Mogu li ga sad ja udariti?« upitao je Colin uz lijeni osmijeh.
»Ne, ti loše ciljaš i mogao bi ga pogoditi u neko osjetljivo mjesto.« Nigel se vratio za stol i uzeo mali sendvič s okruglog tanjura prepunog savršenih, sićušnih zalogajčića. »Jime Herone, ti si naš tie-break, čovjek za kojeg su obje strane pristale da uđe na teren i odluči igru.« »Obje strane? Tie-break? O čemu vi to govorite?« »Imat ćeš sedam prilika. Sedam šansi da utječeš na svog brata čovjeka. Ako posao obaviš onako kako mi vjerujemo da hoćeš, rezultat tvog utjecaja bit će spas dotičnih duša, a mi ćemo nadvladati drugu stranu. Ako se ta pobjeda dogodi, čovječanstvo će i dalje cvjetati i sve će biti u redu.« Jim je zaustio da im nešto odbrusi, ali spriječili su ga izrazi na njihovim licima. Čak je i seronja među njima izgledao ozbiljno. »Ovo mora biti san.« Nitko nije ustao da ga ponovno udari, no dok su ga tako smrtno ozbiljno promatrali, počela ga je obuzimati jeziva sumnja da bi posrijedi ipak moglo biti nešto osim njegove podsvijesti koja mu priča priče dok je u nesvijesti. »Sve je ovo vrlo stvarno«, rekao je Nigel. »Razumijem da nisi ovo planirao za sebe, ali odabran si i to je to.« »Ako načas pretpostavimo da ne serete, što ako odbijem?« »Nećeš.« »Ali što ako ipak odbijem?« Nigel se zagledao u daljinu. »U tom slučaju sve će završiti onako kako sada stoji. Neće pobijediti ni dobro ni zlo, a svi smo mi, uključujući tebe, gotovi. Nema Raja, nema Pakla, sve što se dosad dogodilo bit će izbrisano iz postojanja. Tajna i čudo stvaranja gotovi, završeni, odbačeni.« Jim se prisjetio svog života ... odluka koje je donio, stvari koje je činio. »Meni zvuči sasvim dobro.« »E pa nije.« Colin je lupkao prstima po stolnjaku. »Razmisli, Jime. Ako više ništa ne postoji, onda je sve što se dosad dogodilo besmisleno. Stoga ni tvoja majka nije važna. Jesi Ii spreman reći da je ona ništa? Da njezina ljubav prema tebi, njezinu ljubljenom sinu, nije vrijedna?« Jim je teško izdahnuo kao da ga je netko ponovno udario, a bol od podsjećanja na prošlost zujala mu je prsima. Već se godinama nije sjetio majke. Možda i desetljećima. Uvijek je bila uz njega, naravno, jedina topla točka u njegovu hladnu srcu, ali nije si dopuštao da razmišlja o njoj. Nikada. A ipak mu se sada, odjednom i niotkuda, u mislima pojavila njezina slika ... tako poznata, tako živopisna, tako bolno stvarna da mu se činilo da mu je u mozak ugrađen komadić prošlosti: pripremala mu je jaja na starom štednjaku
u njihovoj prastaroj kuhinji. Čvrsto je držala željeznu dršku tave, ravnih leđa, kratko ošišane tamne kose. Počela je kao farmerova žena, a završila tako da je sama postala farmer, tijela žilava i izdržljiva koliko joj je osmijeh bio nježan i ljubazan. Volio je svoju majku. A iako mu je svakog jutra davala jaja, sjećao se toga konkretnog doručka. Bio je to posljednji koji je pripremila – ne samo njemu, već bilo kome. Kada padne noć, bit će mrtva. »Kako znate ... za nju?« upitao je Jim prepuklim glasom. »Vrlo dobro poznajemo tvoj život.« Colin je podignuo obrvu. »No to povlači za sobom drugo pitanje. Što kažeš, Jime? Jesi li spreman sve što je učinila i sve što je bila prebaciti u kategoriju – kako bi ti to lijepo rekao – sranja?« Jimu se Colin nije baš sviđao. »U redu je«, promrmljao je Nigel. »Ni mi ga baš ne volimo.« »Nije istina«, javio se Bertie. »Ja obožavam Colina. Skriva se iza grubosti, ali zapravo je predivan ...« Colinov glas presjekao je kompliment. »Baš si pizda.« »Ja sam anđeo, pa mi je takav dodatak nepotreban, baš kao i tebi.« Bertie je bacio pogled na Jima i nastavio se igrati Tarquinovim uhom. »Znam da ćeš odabrati pravu stvar jer si previše volio majku da to ne učiniš. Sjećaš se kako te budila kad si bio mali?« Jim je čvrsto stisnuo oči. »Da.« Dok je odrastao, imao je mali krevet u jednoj od propuhastih soba na katu farmerske kuće. Najčešće je spavao odjeven, bilo zato što je bio previše iscrpljen od rada u polju da se presvuče, bilo zato što je bilo prehladno da bi legao bez nekoliko slojeva odjeće na sebi. Kada bi trebao ustati za školu, majka bi mu ulazila u sobu pjevajući ... »Moje si sunce, jedina sreća ... Moje si sunce, moj cijeli svijet ... Reći ti ne znam koliko volim ... Nemoj mi sunce moje uzet’.« Samo što on nije bio taj koji je otišao, a kada je ona ostavila njega, nije to učinila svojevoljno. Borila se kao divlja mačka da ostane s njim, a nikada neće zaboraviti njezin pogled neposredno prije nego što je umrla. Gledala ga je izubijana lica i govorila mu plavim očima i krvavim usnama jer u plućima više nije imala zraka koji bi joj riječi pretvorio u glas. Volim te zauvijek, rekla je oblikujući riječi usnama. Ali bježi. Bježi iz kuće. Bježi. Gore su.
Ostavio ju je ondje gdje je ležala, polugolu, krvavu i silovanu. Išuljao se kroz stražnja vrata i otrčao do kamioneta koji još nije smio voziti. Stopala su mu jedva dodirivala papučice kada je pokrenuo motor. Krenuli su za njim, a do dana današnjega nije mu bilo jasno kako je uspio natjerati taj stari kamionet da potegne tako brzo niz onu prašnjavu neasfaltiranu cestu. Bertie je tiho progovorio. »Moraš ovo prihvatiti i kao stvarnost i kao svoju sudbinu. Zbog nje ako zbog nikoga drugoga.« Jim je otvorio oči i pogledao Nigela. »Postoji li Raj?« »Nalazimo se na samom njegovu rubu.« Nigel je preko ramena pokazao na zidine dvorca, koje su se protezale unedogled. »S druge strane ovoga velebnog zdanja duše pravednika borave na cvjetnim poljima i u gajevima, sati im protječu u svjetlu i toplini, ne znaju ni za kakve brige, a sva im je bol zaboravljena.« Jim se zagledao u mostić nad zaštitnim jarkom i dvostruka vrata s krilima veličine kamp-prikolice. »Je li ona tamo?« »Da. A ako ne uspiješ, zauvijek će nestati kao da nikada nije ni postojala.« »Želim je vidjeti.« Napravio je korak naprijed. »Najprije je moram vidjeti.« »Ne smiješ ući. Brzi ondje nisu dobrodošli, samo mrtvi.« »Jebe mi se za to, a jebe mi se i za tebe.« Jim je krenuo prema mostiću, najprije hodom, a zatim trkom. Čizme su mu gazile travu, a zatim odjekivale preko drvenih dasaka nad rijekom koja je izgledala kao da je od žive. Kada je stigao do vrata, zgrabio je jedan od velikih hrastovih rukohvata i povukao ga takvom silinom da su mu mišići u leđima vrisnuli. Stisnuo je ruku u šaku i zabubnjao po hrastovini, a zatim ponovno povukao. »Pusti me unutra! Pusti me unutra, seronjo!« Morao se na vlastite oči uvjeriti da je više ne boli, da ne pati, da je s njom sve u redu. Potreba da to sazna bila je toliko očajnička da mu se činilo da će se rasprsnuti dok se borio da se probije, dok su mu šake nabijale poticane sjećanjem na njegovu voljenu majku na linoleumu u kuhinji, kako krvari na pod iz rana od noža na prsima i na vratu, raširenih nogu, razjapljenih usta, prestravljenih očiju koje ga preklinju da se spasi, da se spasi, da se spasi ... Demon u njemu izbio je na površinu. Gnjev ga je potpuno obuzeo, a sve oko njega pretvorilo se u bijelo usijanje. Znao je da udara po nečemu tvrdom, da mu tijelo divlja, da je oborio na tlo nekoga tko mu je stavio ruku na rame i počeo ga šakatati.