Pohlepa - J.R.Ward

Srce joj je zastalo u grudima. Dobro, taj komentar ugasio je svaki tračak strasti učinkovitije od kante leda. »Čuj, ako te peče savjest«, rekla je promuklim glasom, »mislim da istresaš dušu pred pogrešnom ženom.« Možda zato ima problema s curom. No Vin je odmahnuo glavom. »Nije bilo u redu jer sam zamislio da ti plaćam i ... Taj osjećaj mi se nije ni najmanje svidio.« Marie-Terese je spustila šalicu na stol. »A zašto točno?« Iako je dobro znala odgovor: zato što netko kao što je on ne bi nikada bio s nekim kao što je ona. Vin je zaustio da joj odgovori, no ona je podignula ruku i istodobno dohvatila torbicu. »Zapravo, znam zašto. Mislim da bi bilo bolje da kre ...« »Zato što bih, kada bih bio s tobom, želio da to bude zato što si ti odabrala mene.« Pogledao ju je u oči i nije skrenuo pogled. »Želio bih da ti to želiš. Ne da budeš sa mnom zato što sam to platio. Želio bih ... da me želiš i da želiš biti sa mnom.« Marie-Terese skamenila se već napola izašavši iz separea. Tiho je nastavio. »I želio bih da uživaš isto kao što znam da bih ja uživao.« Nakon dugo vremena Marie-Terese ponovno se spustila na klupu. Uzela je šalicu, teško progutala i začula vlastiti glas – iako je tek nakon što su riječi izgovorene shvatila što je rekla: »Voliš li crvenokose?« Malo se namrštio i slegnuo ramenima. »Da. Zašto ne. Zašto pitaš?« »Tek tako«, promrmljala je iza šalice s kavom.

R Poglavlje 18 askrižje znači da moraš skrenuti lijevo ili moraš skrenuti desno, rezonirao je Jim dok je s mehaničarskim ključem u ruci ležao na podu garaže. Kada dođeš do raskrižja, po definiciji moraš odabrati smjer jer kretanje stazom na kojoj si dotad bio više nije moguće: uključit ćeš se na autocestu ili ćeš ostati na običnoj cesti. Prestići ćeš drugi automobil kada se prekine puna crta ili ćeš ostati iza njega jer je tako sigurnije. Kada se upali žuto, ubrzat ćeš da bi prošao ili početi usporavati. Neke od tih odluka nisu važne. Neke druge, a da to uopće ne znaš, dovest će te pred pijanog vozača ili ti omogućiti da ga izbjegneš. U Vinovu slučaju prsten koji je čuvao u radnoj sobi bio je kao skretanje desno koje će ga spasiti od kamiona s prikolicom koji samo što nije naletio na komad nevidljiva leda: čitav njegov život ovisi o tome što će učiniti u ovom trenutku te je od ključne važnosti da uključi pokazivač smjera i što brže skrene na drugu cestu. Majmunu je ponestajalo vremena s tom ženom i morao je što prije postaviti to presudno pitanje, inače će ona ... »Sranje!« Jim je odložio ključ koji mu je kliznuo i protresao ruku. Sve u svemu, bilo bi mu bolje da malo više pazi što radi; naravno, pod pretpostavkom da želi zadržati sve prste na broju. No bio je potpuno opsjednut tom pričom s Vinom. Koga vraga da sad napravi s njim? Kako da ga potakne da zaprosi tu ženu? U njegovu starom životu odgovor bi bio jednostavan: naprosto bi Vinu uperio pištolj u glavi i odvukao ga pred oltar. Ali sada? Sada ipak mora postupati malo civiliziranije. Jim je sjeo na hladan betonski pod i zagledao se u sranje od motocikla koje je navlačio za sobom otkad se vratio u Ameriku. Nije radio tada niti je radio

sada, a sudeći po aljkavim popravcima koje je obavio toga jutra, ni ubuduće mu neće trebati motociklističke naočale. Isuse, nije imao pojma zašto ga je uopće kupio. Valjda je sanjao o slobodi. Ili to ili se, kao i svako muško s imalo muda, palio na Harleyje. Pas je podignuo pogled s osunčanog komadićka poda na kojem je drijemao i striznuo ofucanim ušima. Jim je posisao prst koji je oderao. »Oprosti što sam prostačio.« Pas nije pokazivao znakove uzbuđenja, već je spustio glavu na šape podignutih čupavih obrva, kao da je spreman slušati što god mu želi reći, bilo da je riječ o psovkama ili nečemu što se može izreći i u pristojnu društvu. »Raskrižje, Pas. Znaš li što to znači? Znači da moraš odabrati.« Jim je ponovno dohvatio ključ i primio se matice koja je bila prekrivena tolikim slojevima skorenog ulja da nije čak bio siguran ni je li šesterokutnog oblika. »Moraš odabrati.« Sjetio se Devine kako ga gleda s vozačeva sjedala onoga otmjenog BMWa. Stalno čekam da se opusti, da mi počne vjerovati i da me zavoli, ali to nikako da se dogodi ... a meni ponestaje snage za čekanje, Jime, zaista ti kažem. Zatim se sjetio kako je diPietro gledao onu tamnokosu prostitutku. O da, raskrižje je bilo u igri, bez daljnjega. Problem je bio u tome što je diPietro, taj jebeni idiot, došao do znaka i umjesto da skrene desno, u smjeru strelice koja je pokazivala na Sretnograd, pokazivao namjeru da se uputi u metropolu svih bisera koji su radili dok nisu prerano krepali i za kojima nije plakao nitko osim njihovih knjigovođa. Jim se nadao da je time što je Devini rekao za prsten malo dobio na vremenu, ali koliko? Čovječe, po nekim mu je stvarima bivši posao bio lakši jer je imao mnogo više kontrole: dovedi metu u nišan, skini gada i pokupi se. No natjerati Vina da vidi nešto što je tako očito ... mnogo je teže. Osim toga, prije je imao obuku i podršku. Sada? Ama baš niša. Okrenuo je glavu kada je začuo riku dvaju Harleyja. Pas je učinio isto. Dva su se motocikla zaustavila na pošljunčenom prilazu garaži, a Jim je zavidio frajerima koji su sjedili za upravljačem. I Adrian i Eddie imali su motore koji su blistali, s kromiranim blatobranima i ispušnim cijevima koji su blistali na suncu i namigivali kao da Harleyji znaju da su pravi i nemaju nikakvu namjeru skrivati se od pogleda. »Trebaš pomoć s krntijom?« upitao je Adrian izbacujući nožicu i silazeći s

motora. »Gdje ti je kaciga?« Jim je naslonio ruke na koljena. »U državi New York postoji zakon.« »U državi New York postoji mnogo zakona.« Adrianove čizme škripale su po prilazu, a zatim zatoptale po betonu kada je prišao da izbliza pogleda što je Jim uspio uraditi sam. »Čovječe, gdje si to našao? Na smetlištu?« »Ne. Kupio sam ga na autootpadu.« »A, naravno. To je za stepenicu više. Ispričavam se.« Obojica su bila dobra prema Psu i tapšala ga dok se šetkao uokolo mašući repom. Dobra je vijest bila da se činilo da manje šepa, ali Jim ga je još uvijek namjeravao u ponedjeljak odvesti veterinaru. Već je ostavio poruke u tri različite ordinacije, a pobijedit će ona koja im bude mogla ponuditi najraniji termin. Eddie je podignuo pogled s maženja Psa i zavrtio glavom u smjeru motocikla. »Mislim da će ti za to trebati više od jednog čovjeka.« Jim je protrljao bradu. »Ne, sve je u redu.« Sva trojica, Adrian, Eddie i Pas, pogledala su ga s identičnim sumnjičavim izrazom lica ... Jim je polako spustio ruku i osjetio kako mu se vrat zateže kao da ga je netko dodirnuo ledenim dlanom. Nijedan od njih nije bacao sjenu. Dok su tako stajali osvijetljeni straga jarkim sunčevim svjetlom, usred šiljastih tamnih crta koje su bacale gole grane drveća oko garaže, izgledalo je kao da ih je netko fotomontirao u prizor, kao da se nalaze u krajoliku, ali nisu njegov dio. »Poznajete li možda ... Engleza po imenu Nigel?« Čim je izustio te riječi, Jim je shvatio da već zna odgovor. Adrian se lagano nasmiješio. »Zar ti sličimo na nekoga tko bi se družio s Britancem?« Jim se namrštio. »Kako ste znali gdje stanujem?« »Chuck nam je rekao.« »Je li vam i u četvrtak navečer rekao da mi je rođendan?« Jim je polako ustao. »Je li vam i to rekao? Jer ja nisam, a ti si jučer znao jer si me pitao jesam li si priuštio rođendanski poklon.« »Stvarno.« Adrian je slegnuo svojim širokim ramenima. »Valjda sam pogodio. A i nisi mi odgovorio na to pitanje, zar ne?« Dok su se jedan drugom unosili u lice, Adrian je odmahnuo glavom s nekom neobičnom tugom. »Povalio si je. Bio si s njom. U klubu.«

»Zvučiš kao da sam te razočarao«, otegnuo je Jim. »Što je teško povjerovati, s obzirom na to da si mi upravo ti uopće skrenuo pozornost na nju.« Eddie je stao između njih. »Polako, dečki. Svi smo u istom timu.« »Timu?« Jim se zagledao u njega. »Nisam znao da imamo neki tim.« Adrian se napeto nasmijao, pri čemu su mu obruči na obrvi i donjoj usni zasjali na suncu. »Nemamo, ali Eddie je po prirodi mirotvorac. Spreman je reći bilo što da smiri situaciju, zar ne, Eddie?« Eddie je samo zašutio i ostao stajati na mjestu. Kao da ih je spreman fizički razdvojiti ako bude potrebno. Jim je fiksirao pogled na Adriana. »Englez. Nigel. Druži se s tri druga gospodinčića i psom veličine magarca. Znaš o kome govorim, zar ne?« »Već sam ti odgovorio na to pitanje.« »Gdje ti je sjenka? Stojiš na suncu, a oko tebe nema ama baš ničega.« Adrian je pokazao prema tlu. »Je li to nekakvo trik-pitanje?« Jim je spustio pogled i namrštio se. Dolje na betonu vidio je crni odraz Adrianovih širokih ramena i uskih bokova. Baš kao i Eddiejeva krupnog tijela. I čupave glave Psa. Jim je opsovao sebi u bradu i promrmljao: »Jebote, moram nešto popiti.« »Da ti dam pivo?« upitao je Adrian. »Negdje na svijetu je pet popodne.« »Na primjer u Engleskoj«, ubacio se Eddie. Kada ga je Ad ošinuo pogledom, slegnuo je ramenima. »U Škotskoj isto. Walesu. Irskoj ...« »Pivo, Jime?« Jim je odmahnuo glavom i ponovno zasjeo na pod. Zaključio je da ako mu već mozak ne radi kako treba, nema smisla ni da se pouzdaje u koljena jer bi i ona mogla krenuti istim putem. Dok je gledao Harleyje parkirane na prilazu, shvatio je da je u usranom raspoloženju i očito paranoičan. Ni jedno ni drugo nije bilo ništa čudno. Nažalost, pivo je samo kratkoročno rješenje. A savezna agencija za lijekove još uvijek nije odobrila presađivanje mozga. »Da se ne razumiješ slučajno u motore?« upitao je Adriana. »Naravno.« Tip je svukao kožnu jaknu i istegnuo prste. »I nemam nikakvog pametnijeg posla nego vratiti tu tvoju kantu u vozno stanje.« Dok je Vin preko stola promatrao Marie-Terese, dnevno svjetlo koje se u slapovima prelijevalo kroz prozor zalogajnice pretvorilo ju je u ukazanje čiji su mu odjeci vibrirali mozgom.

Odakle je poznaje? ponovno se zapitao. Gdje ju je već vidio? Bože, želio joj je dodirnuti kosu. Vin je s tanjura pokupio posljednji zalogaj palačinki i zapitao se zašto ga je pitala voli li crvenokose. Onda se sjetio. »Nije mi toliko stalo do crvene kose da bih bio s Ginom, ako te to zanima.« »Ne? Prekrasna je.« »Nekima ... vjerojatno. Slušaj, ja nisam tip koji ...« Konobarica je prišla stolu. »Još kave? Ili da vam donesem ra ...« »... se zajebava s drugim ženama.« Marie-Terese je zatreptala, baš kao i konobarica. Sranje. »Hoću reći ...« Vin se zaustavio i pogledao drugu ženu, koja se činila spremnom ostati stajati pokraj njih. »Hoćete li natočiti? Ili ...?« »Ovaj ... Može meni još malo kave«, rekla je Marie-Terese i podignula šalicu. »Molim vas.« Konobarica ju je polako napunila, pogledavajući sad nju sad njega kao da se nada da će čuti ostatak priče. Kada je napunila Marie-Tereseinu šalicu, prešla je na njegovu. »Još sirupa?« upitala ga je. Pokazao je na prazan tanjur. »Pojeo sam.« »Aha. Stvarno.« Pokupila je tanjur i pribor sa stola te se udaljila istom hitrošću kojom je natakala kavu: i ledenjaci su se brže kretali. »Ne varam«, ponovio je kada su ponovno dobili malo privatnosti. »Nakon odrastanja sa svojim roditeljima naučio sam više nego dovoljno o tome što ne treba raditi u vezama, a to je manje-više osnovno pravilo.« Marie-Terese pružila mu je šećer, a kada se zagledao u posudicu kao da ne zna što bi s njom, rekla je: »Za kavu, znaš. Ti stavljaš šećer u kavu.« »Aha, da ... Stavljam.« Dok je kružio žličicom po šalici, rekla je: »Znači, brak tvojih roditelja nije bio dobar?« »Ne. I neću nikada zaboraviti kako je bilo gledati ih kako se međusobno uništavaju.« »Jesu li se razveli?« »Ne. Ubili su se.« Kada se trgnula na klupici, poželio je opsovati. »Oprosti. Vjerojatno ne bih trebao biti tako izravan, ali to se dogodilo. Jedna od njihovih tučnjava gadno je izmaknula kontroli i pali su niza stube. Nijedno od njih nije dobro prošlo.«

»Stvarno mi je žao.« »Jako lijepo od tebe, ali davno je to bilo.« Na trenutak su šutjeli, a zatim je Marie-Terese promrmljala: »Izgledaš izmoždeno.« »Samo mi treba još malo kave prije nego što krenemo.« Kvragu, po toj teoriji nalijevat će se dok mu bubrezi ne zaplivaju ako to znači da će moći provesti još malo vremena s njom. No dok ga je gledala preko stola, njezina topla zabrinutost činila ju je ... dragocjenom. Neizrecivo dragocjenom i stoga podložnom gubitku. »Jesi li sigurna na poslu?« izlanuo je. »I pritom ne mislim na nasilje.« U dugačkoj tišini koja je uslijedila zavrtio je glavom, svjestan da je upravo izgovorio nešto potpuno neprilično. »Oprosti, to me se uopće ne tiče ...« »Misliš, prakticiram li siguran seks?« »Da, i ne pitam to zato što želim biti s tobom.« Kada se ponovno trgnula, poslao je sam sebe kvragu. »Ne, hoću reći, zanima me jer se nadam da paziš na sebe.« »Zašto bi to tebi bilo važno?« Zagledao joj se u oči. »Jednostavno jest.« Okrenula se od njega i zagledala preko rijeke. »Pazim se. Uvijek. Po čemu se uvelike razlikujem od gomile takozvanih časnih žena koje se seksaju okolo bez ikakve zaštite. I možeš me prestati proučavati kao da pokušavaš riješiti neku veliku tajnu. Čim stigneš. Na primjer odmah.« Odustao je i odlučio gledati u šalicu. »Koliko koštaš?« »Mislila sam da si rekao da ne želiš biti sa mnom na taj način.« »Koliko?« »Zašto, misliš da smo u Zgodnoj ženi pa ćeš mi platiti da me na tjedan dana spasiš od mog tragičnog života?« Nasmijala se kratko i oporo. »Jedino što ja i Julia Roberts u tom filmu imamo zajedničko jest da i ja biram s kim ću biti. A što se tiče cijene, gledaj svoja posla.« Ipak je želio znati. Zato što se, kvragu, možda nadao da će, ako je vrlo skupa, muškarci biti kvalitetniji – iako je, ako je želio biti iskren sam sa sobom, morao priznati da sere. Jest želio glumiti Richarda Gerea, s tom razlikom da je on nije želio kupiti na tjedan dana. Želio je godine i godine. No to se nikada neće dogoditi. Kada se konobarica ponovno prošetala pokraj njih s kavom i naćuljenim ušima, Marie-Terese je rekla: »Može sada račun, molim vas?« Konobarica je odložila kavu na stol i potražila notes u džepu pregače.

Istrgnula je stranicu i stavila je na stol licem prema dolje. »Sretno, vas dvoje.« Kada se udaljila, Vin se nagnuo preko stola i dotaknuo Marie-Tereseinu ruku. »Ne želim da ovo završi negativno. Hvala ti što me nisi spominjala policiji, ali želim da im sve ispričaš ako te budu pritiskali, u redu?« Nije se odmaknula, samo je spustila pogled na mjesto na kojem su bili spojeni. »I meni je žao. Nisam baš najbolje društvo. Odnosno ... ne za civilizirane ljude.« U glasu joj se osjećala bol. Bila je to tek naznaka, no prepoznao je taj prizvuk kao zvono koje odjekuje u tihoj noći. »Marie-Terese ...«, toliko je toga želio reći, no ni na što od toga nije imao pravo ... i ništa od toga ne bi bilo dobro prihvaćeno, »je tako krasno ime.« »Misliš?« Klimnula je glavom i ispod glasa izgovorila nešto što nije najbolje razumio, no zvučalo je kao: Zato sam ga odabrala. Prekinula je njihov dodir kada je uzela račun i zadržala ga u ruci dok je otvarala torbicu. »Drago mi je što su ti se palačinke svidjele.« »Što radiš? Daj, ja ću ...« »Kada te je zadnji put netko častio doručkom?« Podignula je pogled i lagano se osmjehnula. »Ili bilo čime drugim, ako ćemo pravo?« Vin se namrštio i zamislio se nad pitanjem dok je ona vadila jednu novčanicu od deset i jednu od pet dolara. Zanimljivo ... Nije se mogao sjetiti da je Devina ikada išta platila. Istina, on je uvijek bio brz s novcem, ali ipak. »Obično ja plaćam«, rekao je. »Ne čudim se.« Počela se izvlačiti s klupe. »I ne mislim time ništa loše.« »Nećeš pričekati ostatak?« upitao je, spreman na sve samo da je još malo zadrži uz sebe. »Ostavljam velikodušne napojnice. Znam koliko zna biti teško raditi u uslužnoj djelatnosti.« Dok je hodao za njom prema izlazu iz zalogajnice, stavio je ruku u džep da izvadi ključeve i osjetio pod prstima nešto malo i nepoznato. Namrštio se, a zatim shvatio da je riječ o zlatnoj naušnici koju je uzeo kod Jima. »Slušaj, znaš što? Mislim da imam nešto tvoje«, rekao je kada su se približili njezinu automobilu. Otključala je vrata. »Zaista?« »Mislim da je ovo tvoje?« Pružio joj je naušnicu. »Moja naušnica! Gdje si je pronašao?« »Moj frend Jim pokupio ju je na parkiralištu pokraj kluba.«

»O, hvala ti.« Zabacila je kosu i stavila je na uho. »Ove nisam željela izgubiti. Ne vrijede mnogo, ali sviđaju mi se.« »I tako ... Hvala ti na palačinkama.« »Nema na čemu.« Zastala je prije nego što je sjela za upravljač. »Znaš, trebao bi uzeti slobodan dan. Izgledaš zaista umorno.« »Vjerojatno samo zbog modrica na licu.« »Ne, izmoždeno izgledaš zbog onih koje su ti iza očiju.« Kada je sjela i pokrenula motor, Vin je krajičkom oka ugledao neki bljesak s lijeve strane i pogledao preko rijeke ... Čim mu je sunce dodirnulo oči, tijelo mu se zgrčilo i zavibriralo. Ovoga puta nije bilo postupnoga, maglovitog zaposjedanja. Omrznuti trans zgrabio ga je u sekundi, kao da je ono što se dogodilo večer prije bilo tek zagrijavanje, a ovo prava stvar. Klonuo je na haubu Marie-Tereseina automobila i posegnuo za kaputom, rastvorio ga da bi došao do malo zraka. Kada mu se vizija ukazala, bila je više zvučna no vizualna i ponavljala se u beskonačnoj petlji: pucanj. Prasak i odjek. Netko pada. Tijelo koje se stropoštava uz gromovit odskok. Pucanj. Prasak i odjek. Netko pada. Tijelo koje se stropoštava uz gromovit odskok ... Koljena su mu popustila i klonuo je na asfalt boreći se da ostane pri svijesti, mentalno se grabeći za sve što mu je došlo pod ruku – a što je na kraju bilo sjećanje na njegov prvi napad. Imao je jedanaest godina, a okidač je bio ručni sat, ženski ručni sat koji je ugledao u izlogu draguljarnice u centru grada. Bio je na školskom izletu s razredom u Caldwellskom muzeju lijepih umjetnosti i pogledao je u izlog dok je prolazio pokraj trgovine. Sat je bio srebrn, a kada ga je obasjala sunčeva svjetlost, pogled mu se prikovao za taj bljesak i zastao je kao gromom ošinut. Krv na satu. Na satu je bilo jarkocrvene krvi. Dok se borio da shvati to što vidi i zašto se odjednom osjeća tako čudno, u izlogu se pojavila ženska ruka i podignula sat. Iza nje je stajao muškarac s izrazom sretnog iščekivanja na licu, kupac ... No nije smio kupiti taj sat – onaj tko ga sljedeći stavi, umrijet će. Snagom koju može dati samo sveobuhvatna panika Vin se otrgnuo iz transa i pojurio u trgovinu. No nije bio dovoljno brz. Jedan od roditelja u pratnji jurnuo je za njim i dohvatio ga prije nego što je stigao išta reći, a kada se počeo batrgati nastojeći se dokopati muškarca i sata, odvukao ga je držeći ga za ovratnik i prisilio ga da čeka u autobusu dok su ostali produžili u muzej.

Vizija nije dala nikakvih rezultata. Barem ne odmah. Sedam dana poslije, međutim, Vin je u školskoj kantini ugledao jednu od nastavnica, koja je, činilo se, nosila upravo taj sat. Pokazivala ga je kolegama i pričala o rođendanskoj večeri na kojoj je večer prije bila s mužem. U tom je trenutku kroz prozor prodro odbljesak sunca s tobogana na igralištu i privukao Vinov pogled ... pa je ponovno ugledao krv na uri, kao i mnogo, mnogo više. Vin se srušio na linoleumski pod kantine, a dok je nastavnica trčala prema njemu i nadnosila se nad njega da bi mu pomogla, s izrazitom je jasnoćom ugledao prometnu nesreću koja ju je čekala: glavom je udarila u upravljač, a nježno joj se lice raspuknulo od udarca. Zgrabio ju je za haljinu i pokušao joj reći da zakopča sigurnosni pojas. Da nazove muža da dođe po nju. Da ide drugim putem. Da ide autobusom. Biciklom. Da ode kući pješice. No dok su mu se usta kretala, nije mu se činilo da iz njih izlazi išta osim besmislenih zvukova – iako se iz užasa koji se počeo pojavljivati na licima ostalih nastavnika i učenika dalo zaključiti da oni razumiju što govori. Kada je sve bilo gotovo, poslali su ga u školsku ambulantu i pozvali roditelje da dođu po njega, pri čemu su im rekli da ga moraju odvesti dječjem psihijatru. A nastavnica ... prekrasna mlada nastavnica s brižnim mužem poginula je dok se vraćala kući toga popodneva s novim satom na ruci. Prometna nesreća. Nije bila vezana. Kada je Vin sljedećega jutra u učionici čuo što se dogodilo, briznuo je u plač. Naravno, mnogo je druge djece također počelo plakati, no s njim je bilo drukčije. Za razliku od njih, on je bio u prilici nešto učiniti da bi promijenio tijek događaja. Poslije roga se sve promijenilo. Pročulo se da je predvidio nastavničinu pogibiju, zbog čega su drugi nastavnici oko njega postajali napeti, a učenici su ga izbjegavah ili ga ismijavali kao sablasnog čudaka. Otac ga je morao početi tući da bi ga natjerao da ide u školu. Vin se iznenada izgubio u mislima, prošlost mu se povukla pred kontrolom koju je napadaj preuzimao nad njegovim tijelom i umom, a svijest mu se izgubila u oseki koja ju je odvlačila ... Pucanj. Prasak i odjek. Netko pada. Tijelo koje se stropoštava uz gromovit odskok. Pucanj. Prasak i odjek. Netko pada. Tijelo koje se stropoštava uz gromovit odskok ...

Neposredno prije nego što je izgubio svijest, u mislima mu se kristalizirala vizija. Više se nije sastojala samo od zvukova, već od pravih pravcatih slika ... kao kula u pijesku koju vjetar oblikuje umjesto da je odnosi: vidio je Marie-Terese ruku podignutih kao da se pokušava obraniti, očiju izbezumljenih od strave, usta koja se otvaraju u vrisak. A onda je začuo pucanj.

O Poglavlje 19 tprilike sat vremena nakon što su se Adrian i Eddie pojavili i ponudili mu pomoć, Jim je prebacio nogu preko motocikla i okrenuo ključ. Naslonio je potplat radne čizme na pedalu za paljenje i naslonio se na nju svom težinom ne računajući previše da će se ... Istoga se trena začula karakteristična rika Harleyja. Dok je okretao gas, motor mu je vibrirao među nogama te je morao vikati da bi ga nadglasao. »Isuse, Ad, uspio si.« Adrian se nacerio brišući masne dlanove o krpu od jelenje kože. »Nema problema. Hajmo ga isprobati i vidjeti kako rade kočnice.« Jim je izgurao motocikl iz garaže na sunce. »Čekaj da uzmem kacigu.« »Kacigu?« Adrian je zajahao motocikl. »Nisam mislio da si takav poslušan građanin.« Jim se vratio iz garaže s čvrstom crnom kacigom. »Ako želim sačuvati glavu, ne znači da sam pičkica.« »Ali moraš misliti na vjetar u kosi, stari.« »Ili na električne priključke koji će te poslije održavati na životu.« »Pas ide sa mnom«, rekao je Eddie uspinjući se na motocikl i pružajući ruke. Čim mu se pružila prilika, mali je skočio u zrak i namjestio se na kožnom sjedalu iznad Eddiejeva spremnika za gorivo. Jim se namrštio pomislivši da mu se to ne sviđa. »Što ako doživiš nesreću?« »Neću.« Kao da zakoni fizike za njega ne vrijede. Jim je upravo namjeravao srezati tu ideju u korijenu, no tada je primijetio koliko je Pas uzbuđen što je s njima. Šape su mu bile sklupčane uz tijelo kao da sav drhti od blaženstva, a rep mu se vrtio kao krilo ventilatora. Osim toga, kada se Eddie primio za ručke upravljača, rukama je potpuno

zagradio životinju. »Samo mi pazi na tog psa. Ako se njemu išta dogodi, ti i ja ćemo ozbiljno razgovarati.« No, stvarno se pretvara u uzornog vlasnika. Pričvrstio je kacigu, navukao kožnu jaknu i zajahao motocikl. Okrenuo je gas, a makina je ispustila opak, dubok zvuk dok su mu sve te konjske snage strujale kroz tijelo. Čovječe, Adrian je gnjavator, ali stvarno se razumije u motore. Što bi napokon moglo objasniti zašto ga Eddie podnosi kao cimera. Na neizgovoren znak sva su trojica krenula prema suncu, Adrian na prvom mjestu, a Eddie na začelju sa Psom. Ispostavilo se da je Jimov motocikl čista čarolija, zvijer bez imalo obzira, a dok su se vozili kroz ruralni krajolik, polako je počeo razvijati osjećaj za njegovo ponašanje. U svakom slučaju, ne moraš osjetiti vjetar u kosi da bi bio slobodan. Adrian ih je na kraju odveo do Hudsona i okrenuo se prema gradu, a kada su počeli nailaziti na semafore uz gradske parkove u blizini rijeke, Jim se počeo moliti za crvena svjetla – jer mu je ubrzavanje jednostavno pružalo toliko zadovoljstva. Kada su se približili križanju Dvanaeste ulice i Rivera, doviknuo je Adrianu: »Moram tankati.« »Tu je negdje Exxon, zar ne?« »Da, još dvije ulice.« Kada se upalilo zeleno, zagrmjeli su dalje, a zvuk motora eksplodirao je u zraku i odjekivao pod nadvožnjacima duž autoceste. Kada su stigli do benzinske postaje, zaustavili su se, a Jim se prikopčao na visokooktansko gorivo. »Kako kočnice?« upitao je Adrian odmjeravajući plavušu koja je izašla iz nekoga neuglednog automobila. Žena se uputila u minimarket njišući bokovima kao da je pijana, dok su joj vršci dugačke kose golicali tetovažu pri dnu leđa. Jim se morao nasmijati. Blebetavac je u trenu zaboravio na pitanje i očito se prebacio na razmatranje mogućnosti da ode za njom u trgovinu i priupita je želi li se poigrati s njegovim odvijačem – na što će, ako je suditi po tome kako se osvrtala i dobacivala mu poglede, odgovor biti definitivno da. »Zašto mi se čini da moje rade bolje od tvojih?« promrmljao je Jim izvlačeći crijevo iz spremnika za gorivo.

»Misliš na kočnice?« Adrian se okrenuo prema njemu. »Stvarno? Jer ako se ne varam, ti si u četvrtak ševio, a ne ja.« »A ja sam mislio da se vrijedi družiti s tobom zbog tvojih mehaničarskih vještina.« Jim je vratio crijevo na crpku. »Mora da sam sišao s uma.« Ponovno je zasjeo na motocikl i stavio kacigu. »Onda, hoćemo se vratiti ...« »Žao mi je.« Jim je zastao usred zakopčavanja remena ispod brade. Adrian je stajao pred njim sumorna lica i pogleda usmjerena na nebo iznad benzinske postaje. Bio je smrtno ozbiljan. Jim se namrštio. »Zbog čega ti je žao?« »Zato što sam ti je pokazao u klubu. Mislio sam da je sve ovo nekakva igra, ali nije. Nisam te trebao potaknuti da kreneš u tom smjeru. To nije bilo u redu.« Iznenadilo ga je da Adriana muči nešto što su zapravo tek uobičajena muška sranja, no možda ispod te opore vanjštine ipak ima i nečeg mekšeg. Jim mu je pružio ruku. »U redu je. Sve je u redu.« Adrian je prihvatio ponuđeni dlan. »Nastojat ću ne biti baš stalno seronja.« »Nemojmo se zanositi.« Adrian se osmjehnuo. »Da, možda ću povremeno biti i kreten.« »To ti isto ne bi trebalo predstavljati izazov.« Jim je pokrenuo motor i stisnuo šaku oko ručice za gas da bi potjerao svjež benzin u velike, gladne klipove. »Hoćemo li, gospodo?« »Apsolutno«, rekao je Adrian zajahavši vlastiti motocikl. »Idi sad ti prvi.« »Je li sve u redu sa Psom, Eddie?« upitao je Jim promatrajući životinju – koja se činila ushićena pustolovinom. »Super smo.« Jim ih je poveo u smjeru iz kojega su i došli, upijajući žutinu sunca, jarku bjelinu oblaka, plavetnilo neba i sivilo ceste. S lijeve je strane rijeka tekla paralelno s cestom, baš kao i pješačka staza izgrađena duž obale. Tu i tamo mlada stabalca nalik olovkama zataknutima u zemlju prisiljavala su asfalt da ih zaobiđe, baš kao i cvjetne gredice koje će se za koji tjedan nesumnjivo pretvoriti u novonikle tulipane i sunovrate. Riverside Diner bio je još jedan u nizu neizbježnih simbola obale, stara rupa koja se činila kao mjesto na kojem bi se Jim osjećao ugodno i koje je namjeravao posjetiti. Pričalo se da su im palačinke fantastične ... Jim je usporio. Na parkiralištu zalogajnice BMW M6 koji je izrazito

nalikovao Vinovu bio je parkiran uz zelenu Toyotu Camry. A između dva automobila virile su dvije noge, kao da netko leži na zemlji. Veeeliko polukružno okretanje. Puno gasa. Jer Jim nije ni najmanje sumnjao tko nosi te blistave cipele. Uletio je na parkiralište i krenuo prema ženi koja je čučala pokraj ... da, bio je to Vin diPietro izvaljen trbuhom prema nebesima. Nije se micao, a lice mu je izgledalo kao da mu je netko na kralježnicu nakalemio voštani otisak izudarane gubice. »Što se dogodilo?« Jim je izvukao stalak i sišao s motocikla. Žena iz kluba podignula je pogled prema njemu. »Samo se srušio. Baš kao i sinoć.« »Sranje.« Jim je čučnuo dok su se približavali Adrian i Eddie. Prije nego što su uspjeli sići s Harleyja, mahnuo im je da ostanu gdje jesu, zaključivši da je bolje da u cijelu priču bude umiješano što je moguće manje ljudi. »Koliko je dugo u nesvijesti?« upitao je ženu. »Tek nekih pet minuta ili tu negdje ... O Bože ... Ej.« Nagnula se prema drugom muškarcu koji je polako počeo otvarati oči. Najprije su se zagledale u Marie-Terese, a zatim u Jima. »Dobro jutro«, promrmljao je Jim dok je provjeravao reagiraju li mu zjenice na svjetlost kako treba. Kada je vidio da je tako, osjetio je tek neznatno olakšanje. »A da te odvedemo doktoru?« Vin je zabrundao, a dok se upinjao da se uspravi, Marie-Terese pokušala ga je natjerati da ostane ležati. »Ne treba mi doktor«, otresito je rekao. »I ne, nemam potres mozga.« Jim se namrštio, znajući da se čak i tvrdoglavi seronje obično zamisle kada se sruše na javnom mjestu, no Vin nije bio iznenađen – a ni zabrinut. Bio je ... rezigniran. Očito mu to nije bilo prvi put. Kada je počeo gledati oko sebe, Jim se okrenuo prema Adrianu i Eddieju te glavom pokazao na cestu, dajući im znak da se pokupe. Dvojac ga je razumio, pa su se povukli na motociklima i mahnuli mu prije nego što su se udaljili. »Sranje ...« rekao je Vin trljajući lice. »To baš i nije bila neka fora.« »Da, mislim da je to očito.« Jim je pogledao tamnokosu ženu i zapitao se zašto su zajedno. Ako Vin nije želio privlačiti pozornost na svoju povezanost s onim leševima, baš mu i nije bilo pametno sastajati se s njom – pa makar i samo na kavi.

»Ne znam što se dogodilo«, rekla je. »Samo smo doručkovali ...« »Ti si samo popila kavu«, promrmljao je Vin dokazujući da mu kratkoročno pamćenje dobro radi. Pod pretpostavkom da nije jela i tost. Žena je podignula ruku kao da ga želi pomilovati i umiriti, no onda ju je spustila. »On je jeo, razgovarali smo, a onda smo izašli i ...« »Sada sam dobro.« Vin se odgurnuo s tla i naslonio se na haubu Camryja da povrati ravnotežu. »Sasvim dobro.« Jim ga je uhvatio za lakat. »Sada ćemo otići doktoru.« »Ne, nećemo.« Vin je izvukao ruku iz njegova stiska. »Idem doma.« E pa kvragu. S obzirom na izraz na Vinovu licu, jedini način da mu Jim nekako pomogne bilo je da odglumi vozača i odveze ga natrag u Commodore. »Onda ću te ja odvesti kući.« Vin je zaustio da mu se usprotivi, no žena mu je stavila ruku na rame. »Što ako se ista stvar dogodi dok voziš?« Kada su im se pogledi sreli i ostali zagledani, sunce se probilo kroz razbacane oblake, a s neba se spustio snop tekuće topline i okupao ih svjetlošću. Jim se namrštio i pogledao prema nebesima napola očekujući da će uživo ugledati michelangelovski prizor i Božju ruku koja pokazuje na njih dvoje. Ali ne, samo oblaci, nebo i sunce ... i jato kanadskih gusaka koje su kvakale prema jugu. Jim se ponovno usredotočio na njih dvoje. Ono što je bilo bolno odsutno kada bi tijekom večere Vin pogledao Devinu sada je bilo apsolutno i neupitno vidljivo: oči su mu bile prikovane uz ženu koja je stajala pred njim, a Jim se bio spreman okladiti u svoje lijevo jaje da bi, da ga upita bilo što o njoj, od toga koju odjeću ima na sebi do toga koliko je visoka i koji parfem nosi ako ga nosi, dobio stopostotno točan odgovor. Jim se namrštio još jače ... Što ako je u krivu? Što ako Devina nije pravi izbor za Vina? »Molim te, Vine«, rekla je žena. »Neka te on odveze.« Kako god. Time glavu može razbijati i poslije. Trenutačno je najvažnije Vina dopremiti kući. »Daj mi ključeve, stari.« »Molim te«, potaknula ga je žena. Vin je poslušao. Izvadio je svežanj, odnosno u slučaju njegova BMW-a crnu karticu, i predao je Jimu. »Kako ćeš se vratiti po motor?« upitao je Vin.

Jim se lupnuo dlanom po stražnjici namjeravajući reći da će uzeti taksi – i shvatio da je kršio zakon baš kao i Adrian. Nije imao novčanik. Što je značilo da nema ni dozvolu ni novca za taksi. Sranje, a ni motocikl nije ni registriran ni osiguran. činilo se da Jimov izraz lica sve govori jer se Vin slabašno nasmijao. »Na tom Harleyju kojim si se dovezao nema tablica. A znači ni ti nemaš dozvolu?« »Nisam očekivao da ću stići ovako daleko. Ali bez brige. Pridržavat ću se svih prometnih propisa.« »Je li ti auto brzinac?« upitala je žena Vina. Kada je klimnuo, odmahnula je glavom. »Šteta, ne znam voziti s ručnim mjenjačem. No možda bih mogla voziti za vama i onda te ...« – klimnula je u Jimovu smjeru – »... odvesti gdje god već živiš.« »Ovdje će biti u redu.« »Zvat ćeš vučnu službu za motor?« upitala je žena. »Jer kršiš sve moguće zakone.« »Da. Vučna služba. Nazvat ću vučnu službu.« Dobro, bilo je vrijeme za oproštaj koji nije trebao svjedoke. Vin je pokazao prema svom automobilu. »Budući da imaš ključ, bi li zagrijao auto?« Jim je izvio obrvu. »Možda ti glumim šofera, ali nemam ni kapu ni odoru. Ako želiš da vas ostavim same, samo tako reci.« Tip se okrenuo i klimnuo Marie-Terese. »Nađemo se ispred Commodorea.« Uzvratila mu je klimanjem. »Vidimo se.« Vin ga je gledao kako sjeda u M6 i zatvara vrata. Trenutak poslije motor se pokrenuo i začulo se ritmično vibriranje. Uključio je radio. Zgodan potez. Marie-Terese odmahnula je glavom. »Zaista bi trebao otići liječniku.« »Bi li ti bilo lakše da ti kažem da mi se to događa od jedanaeste godine?« »Ne.« »E, pa zasad me nije ubilo.« Odjednom se sjetio vizije s pištoljem i zvukom hica, pa je prikupio svu svoju snagu da mu se očaj koji je osjećao ne osjeti u glasu. »Slušaj, ne znam što se zapravo događa u tvom životu ...« Kada joj se lice napelo, znao je da je bolje da ne nastavlja s tom temom. »Razumijem da se zbog vlasnika kluba osjećaš zaštićeno, no to je samo dok si u Iron Masku. Što ako netko odluči slijediti te kući?« »Da mi vidiš kuću, bilo bi ti jasno zašto me to ne brine.« Vin se namrštio, zaključivši da barem izgleda kao da je na sve mislila.

»Obećajem ti da se neću miješati, ali ako znaš tko bi ti mogao nauditi, otiđi na policiju. A ako to ne možeš, zamoli šefa da to privatno sredi.« »Ovaj ... Hvala na savjetu.« Čovječe, nije mu se nimalo sviđala ta situacija. Da barem zna što joj je govorio u transu, iako ... Pa ono, pištolj dovoljno govori, zar ne? »Gdje stanuješ?« tiho je upitao. Kada je zaustila, na trenutak je pomislio da će mu zaista odgovoriti. No zaustavila se. »Gdje je točno Commodore? Za slučaj da se razdvojimo.« Dao joj je upute. »Ja sam na dvadeset osmom i dvadeset devetom katu.« »Oba? « »Oba.« »Ne čudim se.« Sranje, osjećao je kako se zatvara pred njim, kako prekida vezu koju su imali. »Slijedit ću vas do tamo.« Kada se okrenula, dodirnuo joj je lakat. »Koji ti je broj mobitela?« Uslijedila je dugačka tišina. »Oprosti ... Jednostavno ne mogu.« »U redu. Razumijem. Ali ti imaš sve moje brojeve. Nazovi me, molim te. Bilo kad.« Nagnuo se u stranu i još joj šire otvorio vrata tako da može ući te pričekao sa zatvaranjem dok nije navukla sigurnosni pojas preko prsa. Nakon nekoliko pokušaja automobil je zakašljucao u nešto što se činilo kao radno stanje, a ona je podignula pogled kao da čeka da se on makne. Kada je začuo spuštanje jednog od prozora na BMW-u, poželio je opsovati. Jimov glas imao je isti učinak: »Uobičajeni postupak kada želiš da te netko odveze kući jest da sjedneš u auto. Osim ako se ne želiš smjestiti na prednji branik?« Vin je obišao M6, ušao i zavalio se u suvozačko sjedalo. »Nemoj je izgubiti.« »Neću.« I nije. Jim se savršeno snalazio u BMW-u. Bio je brz, gibak ... ali ne toliko da ih Marie-Terese ne bi mogla pratiti. Uz zvučnu kulisu klasičnog rocka Vin nije osjećao potrebu da objašnjava što su on i Marie-Terese radili sami u zalogajnici. Ni najmanje. Baš nimalo. »Samo mi jedno reci«, rekao je Jim kao da mu čita misli. »Marie-Terese je razgovarala s policijom, baš kao i vlasnik.« Vin je pogledao prema njemu. »Nisu ništa rekli o nama niti imaju namjeru to učiniti.« Jim je bacio pogled na susjedno sjedalo. »Nisam to namjeravao pitati, ali

dobro je znati. Što je sa sigurnosnim kamerama?« »Sređeno.« »Nije loše.« »Nemoj se previše zanositi. Rekao sam Marie-Terese da nas, ako se osjeti ugrožena ili ako je pritisnu, mora servirati kao guske na pladnju.« »Reci mi jednu stvar.« »Koju?« »Što ćeš učiniti s Devinom?« Vin je prekrižio ruke na prsima. »Samo zato što sam s nekim doručkovao ...« »Ne seri. I nemoj glumatati. Što ćeš učiniti?« »Zašto je to tebe briga?« Uslijedila je dugačka tišina. Toliko dugačka da je potrajala kroz dva crvena svjetla. Kada su počeli ubrzavati nakon drugog, Jim ga je pogledao. Oči su mu bile markantne, upravo su blistale. »Briga me, Vine, jer sam počeo vjerovati u demone.« Vin se naglo okrenuo, a Jim je vratio pozornost na cestu i nastavio govoriti. »Nisam se šalio kada sam rekao da sam ovdje da bih ti spasio dušu. No počinjem misliti da sam krivo shvatio.« »Da si što krivo shvatio?« »Ispričaj mi malo o tim svojim viktorijanskim nesvjesticama.« »Čekaj, što si krivo shvatio?« »Mislim da ti nije suđeno da završiš s Devinom.« Polako je odmahnuo glavom i pogledao u retrovizor. »Moj je zadatak pomoći ti da prebrodiš ovo razdoblje u životu i završiš u boljem stanju. I počinjem vjerovati da to znači da moraš biti s tom ženom koja je ... da, koja je upravo prošla kroz crveno da nas ne bi izgubila.« »Trebao si stati«, otresao se Vin i dohvatio retrovizor, okrenuvši ga tako da vidi Marie-Terese koja je vozila za njima. Čvrsto je držala upravljač, usredotočena na M6, obrva skupljenih u koncentraciji. Usne su joj se lagano micale, kao da nešto pjeva ili razgovara sama sa sobom, pa se zapitao koje je od toga istina. »Dakle, što je s tim padanjem u nesvijest?« potaknuo ga je Jim. »Nije te iznenadilo, zar ne?« Vin je vratio retrovizor u prvobitan položaj. »Jesi li ikad čuo za medije?« Jim ga je pogledao. »Da.«

»E, pa ja vidim budućnost i ponekad govorim dok je gledam. Ima još i nekih drugih sranja. I to je to. I čisto za slučaj da misliš da je to baš super, mogu te odmah uvjeriti da nije. Učinio sam sve što sam mogao da se toga riješim i mislio sam da mi je uspjelo. Očito nije.« Kada je zašutio, nije se čulo ništa osim brujanja snažnog motora BMW-a, pa je promuklo rekao: »Dobivaš dodatne bodove jer se nisi počeo smijati.« »Znaš što? Prije nekoliko dana bih se vjerojatno nasmijao.« Jim je slegnuo ramenima. »Sada uopće ne osjećam potrebu. To ti se oduvijek događa?« »Počelo je kad sam bio dijete.« »I ... Što si vidio o njoj?« Vin se nije mogao natjerati da odgovori, pa je Jim promrmljao: »U redu, pretpostavit ću da nisu bile večere uz svijeće i romantične šetnje plažom.« »Ne baš.« »što si vidio, Vine? Nema smisla da mi ne kažeš. Ti i ja smo zajedno u ovom.« Osjetio je ljutnju, snažnu i vruću. »Dobro, ja sam tebi rekao. Sada je na tebi red. Kog vraga radiš ...« »Umro sam. Jučer popodne ... Umro sam i poslali su me natrag da pomažem ljudima. Ti si mi prvi.« Sada je bio Vinov red da šuti kao zaliven. »Čini se da ćeš i ti dobiti dodatne bodove jer se ne smiješ«, promrmljao je Jim. »Ajmo ovako. Jednostavno ćemo zaključiti da nam se obojici u životu događaju neke čudne stvari i idemo dalje. Ja te moram spasiti od tebe samoga, a kao što sam rekao, počinje mi se činiti da rješenje nije Devina, već ta žena koja nas prati u Camryju. Prema tome, zašto jednostavno ne prestaneš izvoditi i ne kažeš mi što si vidio o njoj – jer nemam namjeru pasti na prvom zadatku, a što više znam, to bolje.« Jim Heron nije djelovao kao luđak, a s obzirom na Vinovu vlastitu situaciju u području nadnaravnih iskustava, zaključio je da bi mogao barem marginalno povjerovati njegovim riječima. Unatoč tome što nemaju mnogo više smisla od ... pa, medijskih transova, na primjer. »Vidio sam ... pucanj iz pištolja.« Jim je polako okrenuo glavu. »Tko je pogođen? Ti ili ona?« »Ne znam. Pretpostavljam da ona.« »Jesi li ikada pogriješio?« »Ne.« Jim je jače stisnuo upravljač. »Dobro. Sad to znamo.«

»Čini se da moramo još razgovarati.« »O da.« No umjesto da nastave, samo su šutjeli: sjedili su jedan pokraj drugoga u automobilu, a Vin nije mogao zanemariti tu očitu metaforu – njih dvojica na nekakvom putu bez povratka, na kraju kojeg ih je čekao Bog samo zna kakav ishod. Ponovno je pogledao u retrovizor i pomolio se da Marie-Terese ne bude osoba koja će biti ozlijeđena. Bolje on nego ona. Mnogo bolje. Kada su napokon stigli do Commodorea, uvezli su se u garažu, a MarieTerese je čekala ispred zgrade. Vin je zaključio da je možda i bolje tako: inače bi se samo ponovno pokušao oprostiti s njom, a kad je dosta, onda je dosta. »Moje mjesto je broj jedanaest.« Kada se M6 smjestio, Vin je izašao iz automobila, uzeo ključ od svog novog prijatelja i svaki je krenuo svojim putem. Jim se uputio prema stubištu koje će ga izvesti na ulicu. Vin je krenuo u drugom smjeru prema dizalu, a kada su se vrata širom otvorila pred njim, ušao je i okrenuo se. Jim je već gotovo stigao do izlaza – njegovi su veliki koraci brzo proždirali udaljenost. Vin je zaustavio zatvaranje vrata dizala i doviknuo: »Prekinut ću s Devinom.« Jim je zastao i pogledao preko ramena. »Dobro. Ali nemoj biti grub s njom. Zaljubljena je u tebe.« »Svakako se ponaša kao da je tako.« No pod tom vanjštinom punom »ljubavi« krilo se nešto isprazno – i upravo je to bilo dijelom razloga zbog kojeg je želio biti s njom: bilo mu je draže imati posla s proračunatošću jer je brizi za vlastite interese vjerovao više nego ljubavi. Barem dosad. U njemu su se događale promjene, promjene koje nije mogao kontrolirati ništa više nego što je mogao zaustaviti pojavu vizija. Obično je devedeset i devet posto njegove osobnosti zauzimao posao. U protekla dvadeset i četiri sata? Možda pedeset posto, ako i toliko: misli su mu bile zabavljene drugim, važnijim stvarima ... stvarima koje su itekako imale veze s Marie-Terese. »Javit ću ti«, rekao je Jimu. »Dogovoreno.« Vin je pustio vrata da se zatvore i pritisnuo gumb za svoj kat. Morao je razgovarati s Devinom i želio je taj razgovor obaviti što je prije moguće. Ne samo zato što je tako bilo pošteno ... već i zato što je osjećao neku hitnost

koja nije imala nikakve veze s činjenicom da ga nije radovala pomisao da će je povrijediti. Onaj strašan san još uvijek ga je pratio ... kao da mu je ostavio trajnu mrlju na mozgu. Na dvadeset i osmom katu dizalo se oglasilo diskretnim signalom, pa je izašao i prišao svojim vratima. Kada je stupio u stan. Devina se sjurila niz stube s osmijehom od uha do uha. »Pogledaj što sam pronašla dok sam ti pospremala radnu sobu.« Otvorila je dlanove i pokazala kutijicu iz Reinhardta. »O, Vine! Savršen je!« Potrčala je prema njemu i bacila mu se oko vrata, a njezin ga je parfem gušio mnogo više od njezina zagrljaja. Dok je pričala kako nije trebala otvoriti kutiju, ali si nije mogla pomoči i kako joj čak dobro pristaje na prst, Vin je zatvorio oči i vidio odjeke svoje noćne more. U prsima mu se probudilo nepokolebljivo uvjerenje, neporecivo kao vlastiti odraz u zrcalu. Devina nije ona kojom se predstavlja.

J Poglavlje 20 im je ušao u zeleni Camry, nagnuo se preko sjedala i pružio ruku. »Jim Heron. Mislio sam da bismo se mogli i upoznati.« »Marie-Terese.« Žena se osmjehnula lagano, ali toplo, a iako je pričekao da izgovori i prezime, imao je osjećaj da se to neće dogoditi. »Hvala na prijevozu«, rekao je. »Nema problema. Kako je Vin?« »Za nekoga tko se netom opružio na parkiralištu, čini se sasvim dobro.« Jim ju je pogledao dok je privezivao sigurnosni pojas. »Jesi li ti dobro? Razgovor s policijom nije mala stvar.« »Vin ti je rekao? Znaš za snimke i ...« »Da, rekao mi je. I hvala.« »Nema na čemu.« Uključila je pokazivač smjera, provjerila retrovizore i uključila se u promet nakon što je propustila neki terenac. »Mogu li te nešto pitati?« »Naravno.« »Koliko već dugo spavaš s njegovom curom?« Jim se napeo u ramenima i stisnuo oči. »Molim?« »Preksinoć sam te vidjela da odlaziš s njom nakon što je buljila u tebe nekih sat vremena. Isto se dogodilo i sinoć. Bez uvrede, ali već neko vrijeme gledam ljude kako to rade, pa nekako ne vjerujem da ste se samo držali za ruke na parkiralištu.« Vidi, vidi ... pametna je. Ta Marie-Terese je bome pametna. »Što misliš o Vinu?« upitao je. »Nećeš mi odgovoriti? Ne krivim te.« »Kako se prezivaš?« Mračno se nasmiješio dok je šutjela. »Nećeš mi

odgovoriti? Ne krivim te.« Zarumenjela se, pa je odlučio ne opsovati. »Gle, žao mi je. Zadnjih dana mi baš i ne ide najbolje.« Klimnula je. »To me se zapravo ionako ne tiče.« Baš i nije bio siguran da je tako. »Čisto me zanima, što misliš o njemu?« Dok je čekao da odgovori, Jim se zapitao kada se to pretvorio u suvremenu, mušku verziju savjetnice iz časopisa? Još malo pa će početi ići na tretmane lica i glačati odjeću. Ili barem ... prati odjeću. Što već. »No dobro«, rekao je svjestan da mu nije odgovorila. »Nije da ga baš dobro poznajem, ali Vin je okej tip.« Bacila je pogled u njegovu smjeru. »Koliko se dugo poznajete?« »Radim za njega. Bavi se građevinom, a ja imam čekić. Spoj kao iz Raja.« Jim je pomislio na četiri dječaka i okrenuo očima. »Doslovno.« Kada su se zaustavili na semaforu, rekla je: »Ne tražim vezu s njim. Ni s kim.« Jim je pogledao u nebo uokvireno neboderima. »Ne moraš tražiti da bi pronašao ono što trebaš.« »Neću biti s njim, tako da ... ono. To je to.« Ma super. Jedan korak naprijed. Dva koraka natrag. Vin je naizgled bio spreman pokušati; Marie-Terese nije bila zainteresirana – iako ju je očito privlačio i bilo joj je dovoljno stalo do njega da se brine o tome hoće li sigurno stići kući. Dok su se tako vozili, prošli su pokraj para koji je šetao držeći se za ruke. No nisu to bili mladi ljubavnici; bili su stari. Vrlo stari. No samo izvana, ne i u srcu. »Jesi li ikada bila zaljubljena, Marie-Terese?« tiho je upitao Jim. »Pravo pitanje za prostitutku.« »Ja nisam. Bio zaljubljen, hoću reći. Samo me zanimalo jesi li ti.« Dodirnuo je staklo, a starica je uočila njegov pokret i očito ga protumačila kao mahanje. Podignula je slobodnu ruku, a on se zapitao nije li možda zaista mahnuo. Osmjehnuo joj se, ona mu je uzvratila, a onda su nastavili svatko svojim putem. »Zašto je to bitno?« upitala je Marie-Terese. Pomislio je na Vina u onom hladnom, prekrasnom stanu, okruženog

prekrasnim neživim predmetima. A onda je pomislio na Vina kako gleda Marie-Terese na suncu. Taj mu je trenutak nahranio dušu. Preobrazio ga. U tom je trenutku zaista živio. »Bitno je jer počinjem misliti«, promrmljao je Jim, »da bi ljubav mogla biti odgovor na sve.« »I ja sam to nekad mislila«, rekla je Marie-Terese promuklim glasom. »No onda sam se udala za muškarca kojeg sam voljela i sve su se te fantazije rasprsnule.« »Možda to nije bila ljubav.« Njezin forsirani smijeh rekao mu je da je dobro pogodio. »Da, možda.« Skrenuli su na parkiralište zalogajnice i uputili se prema njegovu Harleyju. »Još jedanput hvala na prijevozu«, rekao je. »Drago mi je što sam mogla pomoći.« Izašao je iz automobila, zatvorio vrata i promatrao kako se okreće. Dok se udaljavala, zapamtio je njezine tablice. Kada je bio siguran da je više nema, stavio je kacigu, pokrenuo motor i odvezao se. S obzirom na sve njegove prijestupe, neregistrirani Harley uopće nije bio vrijedan spomena. Osim toga, oštar vjetar koji je osjećao na prsima i rukama malo mu je olakšao napetost i raščistio mozak – iako mu je od zaključka do kojega je zbog toga došao bilo zlo. Bilo je prilično očito što sad mora učiniti, a iako je mrzio i samu pomisao na to, ponekad moraš progutati govno: imao je ženu koju je morao održati na životu. Vinovu viziju pucnja i dvojicu iritantnih fakultetlija koji su sada mrtvi jer ih je netko sredio. Situacija je zahtijevala informacije, a on je znao samo jedan način da dođe do njih. Nije se volio prodavati, ali što se mora, mora se ... a bio bi se okladio da i Marie-Terese dobro poznaje tu mantru. Čim je skrenuo na pošljunčeni prilaz svoje garsonijere. Pas se izvukao ispod kamioneta i radosno došepao do motocikla, sav uživljen u mahanje repom dok ga je pratio u garažu. Jim je skinuo kacigu i prignuo se da ga propisno pozdravi, a rep je zamahao takvom brzinom da je bilo čudo što Pas uspijeva ostati na nogama. Bilo je neobično imati nekoga da ga pozdravi kada se vrati kući. Jim je podignuo psa, namjestio ga preko ruke i uspeo se stubama da otključa vrata. Kada je ušao u garsonijeru, nastavio ga je gladiti dok je tražio mobitel na razbacanom krevetu.

Sjeo je na madrac i osjetio kako mu se malo, toplo tijelo uvija oko boka. Dugo je razmišljao prije nego što je birao broj. Imao je osjećaj da se ide unatrag, a podsjećanje na prošlost mu se gadilo, što je zapravo bilo zanimljivo. Je li on to dosad pokušavao početi iznova? Pogledao je oko sebe i vidio isto što i Vin: dvije hrpe odjeće, krevet u kojemu se nitko veći od dvanaestogodišnjeg djeteta ne bi osjećao udobno, namještaj kojem je na čelu pisalo da je iz Caritasa i jednu jedinu stropnu svjetiljku s raspuknutim sjenilom. Nije baš kulisa za novi početak, ali s druge strane, s obzirom na to gdje je prije bio i čime se bavio, i spavanje na klupi u parku bilo bi napredak. Dok je gledao mobitel, implikacije svega što se će dogoditi ako mu se javi onaj stari, dobro poznati glas bile su više nego jasne. Jim je svejedno utipkao jedanaest znamenki i pritisnuo zeleni gumb. Kada je zvonjava prestala i nije se javila govorna pošta, izgovorio je samo jednu riječ: »Zaharija.« Odgovor je bio tek lakonski smijeh čovjeka kojega život više ničim ne može iznenaditi. »Vidi, vidi, vidi ... Mislio sam da više nikada neću čuti to ime.« »Trebam informacije.« »Ma nemoj mi reći.« Jim je snažno stisnuo mobitel. »Radi se samo o tablicama i provjeri identiteta. To bi mogao odraditi i u snu, govno jedno.« »Da, to je očito pravi način da zatražiš uslugu. Apsolutno. Uvijek si bio izvrstan diplomat.« »Jebi se. Duguješ mi.« »Je li?« »Da.« Uslijedila je dugačka tišina, ali Jim je dobro znao da se poziv nije prekinuo: sateliti koje je država koristila za ljude kao što je njegov bivši šef bili su dovoljno snažni da pošalju signal i do jebenog središta Zemlje. Ponovno se začuo onaj promukli smijeh. »Žalim slučaj, stari moj. Za dugove postoji zastara, a tvoja je prošla. Nemoj me više zvati.« Linija se prekinula. Jim je na trenutak zurio u mobitel, a zatim ga je bacio natrag na krevet. »Izgleda da ništa od toga. Pas.« Zaista, što ako je Marie-Terese nekakva varalica i samo obrađuje Vina?

Ispružio se na izgužvanim plahtama i namjestio Psa na prsima, a zatim posegnuo za daljinskim upravljačem na stoliću pokraj kreveta. Dok je Psu gladio oštro krzno, uperio je upravljač prema sićušnom televizoru preko puta kreveta i zadržao palac nad crvenim gumbom za uključivanje. Dobro bi mi došlo malo pomoći, dječaci, pomislio je. U kojem smjeru da krenem sa svim ovim? Pritisnuo je gumb i pojavila se slika, prizvana iz staklenog zaslona, i rascvjetala u jasan prizor. Neki tip u smokingu vodio je ženu u dugačkoj crvenoj haljini iz limuzine prema privatnom zrakoplovu. Nije prepoznao film, no s obzirom na to da je zadnjih dvadeset godina živio strogim vojničkim životom, baš i nije imao previše vremena za odlaske u kino. Kada je pritisnuo gumb za informacije, morao se nasmijati. Radnja Zgodne žene temeljila se na priči o prostitutki i poslovnjaku koji se zaljube jedno u drugo. Pogledao je u strop. »Očito sam prvi put fulao, a, dječaci?« Kada je Marie-Terese te večeri ušla u katedralu svetog Patrika, noge su joj bile teške, a prolaz koji je vodio do oltara činio se kilometrima dug. Dok je prolazila duž svetačkih kapelica na putu prema ispovjedaonici, zastala je pred četvrtim udubljenjem. Kip pobožne Marije Magdalene u prirodnoj veličini bio je uklonjen s postolja, nesumnjivo zato da bi se bijeli mramor očistio od prašine i naslaga tamjana. Gledajući to prazno mjesto shvatila je da je odlučila otići iz Caldwella. Sve joj je postalo previše. U tom razdoblju svoga života jednostavno si nije mogla priuštiti emocionalno vezivanje s nekim, a s Vinom je to već bilo u tijeku. Bez obzira na one ubijene mladiće, neće joj biti ništa lakše ako se bude zadržavala uz njega, a ona je slobodni agent, u svakom trenutku spremna dati petama vjetra ... Škripanje vrata iza nje napelo joj je živce, no kada se okrenula, nije vidjela nikoga. Kao i obično, crkva i klupe u njoj bile su manje-više prazne: samo dvije žene s crnim velovima koje su se molile blizu oltara i muškarac s bejzbolskom kapom Red Soxa koji se spuštao na koljena u samom dnu crkve. Nastavila je hodati prolazom i osjetila kako je iscrpljuje težina odluke o odlasku. Kamo će otići? I koliko će stajati smišljanje novog identiteta? I posao. Što će s time? Trez je bio jedinstven u tom poslu, a Iron Mask bio je jedino mjesto na kojemu je mogla zamisliti da radi to što radi. No kako će drugačije plaćati račune? Pred ispovjedaonicama je već čekalo nekoliko ljudi, pa im se pridružila.

Jedanput im se nasmiješila u znak pozdrava, a poslije toga je izbjegavala njihove poglede, baš kao i oni njezin. Bilo je to uobičajeno. Ljudi koji su se osjećali krivima obično nisu imali želje za razgovorom dok su se spremali priznati svoje grijehe. Zapitala se uvježbavaju li i ostali što će reći, baš kao i ona. Ma kakve probleme imali, bila je sigurna da bi ih ostavila daleko za sobom kada bi usporedili svoje prijestupe. Bez problema. »Dobra večer.« Pogledala je iza sebe i prepoznala tipa iz molitvene grupe. Bio je tih kao i ona, redovni polaznik koji je rijetko govorio. »Večer«, rekla je. Jedanput je klimnuo, a zatim se zagledao u pod, stisnutih ruku i rezervirana držanja. Bez nekog posebnog razloga primijetila je da miriše po tamjanu, onakvom kakav su koristili u crkvi, i taj ju je opor, slatkast miris utješio. Zajedno su se pomaknuli za dva koraka kada je netko ušao u ispovjedaonicu ... pa još dva ... i onda je bio red na Marie-Terese. Kada je iza debeloga baršunastog zastora izašla žena zacrvenjenih očiju, bio je red na Marie-Terese da uđe, pa se u znak pozdrava osmjehnula tipu iz molitvene grupe i zakoračila u odjeljak. Kada je za sobom zatvorila vrata ispovjedaonice i sjela, drvena se ploča pomaknula, a s druge strane mjedenog paravana koji ih je dijelio pojavio se profil svećenikova lica. Prekrižila se i tiho rekla: »Skrušeno ispovijedam svoje grijehe, koje sam počinila od zadnje ispovijedi. Ispovijedila sam se prije dva dana.« Zastala je, jer iako je te riječi izgovorila mnogo, mnogo puta, još uvijek ih je bilo teško izreći. »Reci, dijete. Olakšaj si teret.« »Oče ... griješila sam.« »Na koji način?« Iako je znao. No svrha ispovijedi jest naglas izreći svoja zlodjela: bez toga nema razrješenja, nema olakšanja. Nakašljala se da pročisti grlo. »Bila sam ... s muškarcima na nedopušten način. I počinila sam preljub.« Jer neki su od njih nosili vjenčani prsten. »I ... spomenula sam ime Gospodinovo uzalud.« Kada je vidjela Vina kako se ruši na zemlju ispred zalogajnice. »I ...« Potrajalo je neko vrijeme dok je sve nabrojila, a profil svećenikova lica ozbiljno je zaklimao kada je zašutjela. »Dijete ... zasigurno znaš koliko su

grešni tvoji čini.« »Znam.« »A prijestupi protiv Boga ne mogu proći ...« Dok je svećenikov glas dalje govorio, Marie-Terese zatvorila je oči i upila njegovu poruku duboko u sebe. Bol zbog spoznaje kako je nisko pala i što radi sama sebi stisnula joj je pluća tolikom silinom da više nije mogla udahnuti. »Marie-Terese.« Stresla se i pogledala prema paravanu. »Da, velečasni?« »... i zbog toga ti ...« Svećenik je zastao. »Molim?« »Zažvali ste me imenom?« Profil se namrštio. »Ne, dijete. Nisam. No kao pokoru za tvoje grijehe, određujem ti ...« Marie-Terese je pogledala oko sebe, iako su drvene obloge i crveni baršunasti zastor bili sve što je imala za vidjeti. »... te absolvo a peccatis tuis in nomine Patris et Filii et Spiritus Sancti. Amen.« Pognula je glavu, zahvalila svećeniku i zatvorila pregradu. Duboko je udahnula, dohvatila torbu i izašla iz ispovjedaonice. Iz susjedne je dopirao glas drugoga grešnika. Tih. Prigušen. Potpuno nerazgovijetan. Dok je hodala pokrajnjim prolazom, paranoično je zvjerala očima po katedrali. Dvije žene s velovima još uvijek su bile tu. Muškarac koji se molio u međuvremenu je otišao, no došla su druga dvojica i zauzela njegovo mjesto pri dnu crkve. Mrzila je to pogledavanje preko ramena i zapitkivanje same sebe čuje li zaista da je netko zove i strah da je netko prati. No otkad je otišla iz Las Vegasa bila je jako oprezna i činilo joj se da će takva i ostati. Kada je izašla, otrčala je do automobila i smirila se tek kad se zaključala u njemu. Camry je za promjenu upalio iz prve, kao da je dio svog adrenalina prenijela u motor, pa se odvezla u klub. Kada je skrenula na parkiralište Iron Maska i izašla iz automobila sa sportskom torbom, paranoja joj je već ozbiljno išla na živce. Nijedan je automobil nije slijedio. Nije bilo tamnih sjena koje je vrebaju iz mraka. Sve je bilo u savršenom redu ... Pogled joj je skrenuo prema uličici u kojoj su pronađena tijela ... i to ju je podsjetilo zašto se točno cijelo vrijeme brine. »Kako si?«

Marie-Terese okrenula se takvom brzinom da joj se sportska torba zabila u tijelo. No bio je to samo Trez koji je čekao pokraj stražnjih vrata. »Dobro sam.« Kada su mu se oči stisnule, podignula je ruku. »Nemoj me ispitivati. Ne večeras. Znam da imaš najbolje namjere, ali trenutačno nemam snage za to.« »U redu«, promrmljao je pomaknuvši se korak unatrag da bi mogla proći pokraj njega. »Pustit ću te na miru koliko trebaš.« Srećom, Trez je bio čovjek od riječi, pa ju je ostavio pred garderobom da se presvuče. Kada je odjenula onu strašnu odoru, natapirala kosu, našminkala oči debelim slojem sjenila i namazala usne masnim ružem, odšetala je do središnjeg dijela kluba, potpuno dislocirana od svoje osobe i mjesta koje ju je okruživalo. Obilazila je rubne dijelove gomile i nije joj trebalo dugo da pronađe mušteriju. Malo gledanja, malo uvijanja bokova, naznaka osmijeha i prvi kandidat te večeri bio je njezin. Tip je bio apsolutni civil – drugim riječima, izgledao bi sasvim normalno bilo gdje osim tu u Gotlandiji. Bio je viši od metar devedeset, smeđe kose i očiju, a mirisao je na Eternity for Men Calvina Kleina, omiljeni izbor stare škole koji je davao naslutiti da baš i nije igrač, ali da barem ima pristojno osjetilo njuha. Odjeća mu je bila dobra, ali ne pretjerana, a nije nosio vjenčani prsten. Razgovor o transakciji bio je nategnut i neugodan, a on se cijelo vrijeme rumenio, iz čega je bilo jasno da ne samo da to nikad prije nije učinio, već se nikada nije ni zamišljao u situaciji u kojoj bi plaćao seks. Meni pričaš, pomislila je. Slijedio ju je u jedan od WC-a, a ona se, u karakterističnom izobličenju stvarnosti, osjećala izdvojeno od svog tijela, kao da hoda dva koraka iza i promatra njih dvoje kako se povlače iza zatvorenih vrata. Kada su se našli u skučenom prostoru, uzela je novac koji joj je pružio i tutnula ga u skriveni džep na suknji, a zatim se pripila uz njega tijela hladna kao led, drhtavih ruku kojima ga je gladila po nadlaktici. Razvukla je usne u lažan osmijeh i pripremila se za njegove dodire, prisiljavajući tijelo da ostane na mjestu i moleći se za dovoljno samokontrole da ne pobjegne vrišteći. »Ja sam Rob«, rekao je klijent nervoznim glasom. »Kako se ti zoveš?« Prostorija se odjednom zatvorila oko njih, tamnoljubičasti i crni zidovi kao da su se zbili oko nje u čvrstom stisku i poželjela je početi dozivati u pomoć kako bi ih netko, bilo tko zaustavio.

Teško je progutala, pribrala se i brzo zatreptala nadajući se da će tako razbistriti mozak i vratiti se poslu. Kada mu se približila, muškarac se namrštio i odmaknuo. »Predomislio si se?« upitala se nadajući se da je tako, iako bi to značilo samo da mora opet izaći i pronaći nekog drugog. Izgledao je zbunjeno. »Ovaj ... pa plačeš.« Ustuknula je i pogledala preko njegova ramena u zrcalo nad umivaonikom. Isuse Bože ... Bio je u pravu. Niz obraze joj se kotrljala spora rijeka suza. Podignula je ruke i obrisala ih. Muškarac se također okrenuo prema zrcalu, lica tužna poput njezina srca. »Znaš što?« rekao je. »Mislim da ni ti ni ja ne bismo trebali biti ovdje. Želim se osvetiti nekome koga živo zaboli s kim ja spavam, a nisam želio povrijediti nikog drugog. Zato sam došao ...« »Kurvi«, završila je rečenicu umjesto njega. »Zato si došao meni.« Isuse, odraz u zrcalu izgledao je strašno. Teške naslage olovke za oči topile su joj se niz lice, obrazi su joj bili bijeli kao zid, a kosa sva raščupana. Dok je tako stajala zagledana u svoje lice, shvatila je da je s tim gotovo. Napokon je stigao i taj trenutak. Već se neko vrijeme približavala toj točki, sa svim onim pripremama prije dolaska u klub, navalama plača pod tušem obilježenima mirisom Diala i napadajima panike u ispovjedaonicama, ali i to je napokon prošlo. Stigla je do cilja. Obrisala je ruku o suknju i izvadila presavijene novčanice. Uzela je muškarčev dlan u svoj i položila mu novac na njega. »Mislim da si u pravu. Ni ti ni ja ne bismo trebali biti ovdje.« Tip je klimnuo i čvrsto stisnuo novac, beznadna izraza na licu. »Baš sam slabić.« »Zašto?« »To je baš tipično za mene. Uvijek se zakočim u ovakvim situacijama.« »Ako to išta znači, nisi se zakočio. Ja sam se zakočila. Ti si bio ... ljubazan.« »Da, to sam ja. Dobar dečko. Uvijek dobar dečko.« »Kako se zove?« promrmljala je Marie-Terese. »Rebecca. Sjedi u boksu do mojeg na poslu i stvarno je ... savršena. Pokušavam je impresionirati već skoro četiri godine, ali ona samo priča o svom ljubavnom životu. Mislio sam da bi možda pomoglo ako joj ispričam o nekom svom spoju na kojem mi se posrećilo ... Problem je samo što se meni

nikada ne posreći, a jako loše lažem.« Poravnao je rukave košulje kao da se pokušava dotjerati pred pogledom stvarnosti. »Jesi li je pozvao van?« upitala je Marie-Terese. »Ne.« »Jesi li ikad pomislio da možda ona pokušava impresionirati tebe svim tim svojim spojevima?« Tip se namrštio. »Ali zašto bi to radila?« Marie-Terese je podignula ruku i ponovno mu okrenula lice prema zrcalu. »Jer si zapravo sasvim zgodan i jer si dobar i jer možda pogrešno tumačiš situaciju. A stvar je vrlo jednostavna; ako je pozoveš na spoj i ona te odbije, onda ionako ne želiš imati posla s njom. Nema razloga da budeš tek jedan u nizu.« »Isuse, ne mogu ni zamisliti kako bih je pozvao van.« »Primjerice ... Rebecca, što radiš u četvrtak poslije posla! Svakako predloži radni dan. Vikend je preveliki pritisak.« »Misliš?« »Što možeš izgubiti?« »Pa recimo, sjedi pokraj mene na poslu i viđam je svaki dan.« »Ali ni sad baš ne uživaš, zar ne? Tako ćeš barem znati na čemu si.« Pogledao ju je u oči u zrcalu. »Zašto si plakala?« »Zato što ... se ne mogu više ovim baviti.« »Znaš, to mi je drago čuti. Odabrao sam tebe jer ne izgledaš kao žena koja bi ...« Zarumenio se. »Ovaj ...« »Koja bi se trebala baviti ovako nečim. Znam. I imaš pravo.« Tip se okrenuo prema njoj i osmjehnuo. »Ovo je zapravo ispalo sasvim dobro.« »Stvarno jest.« Impulzivno mu se približila i zagrlila ga. »Sretno ti bilo. A kada budeš razgovarao s tom ženom, zapamti da si prava prilika i da bi bila sretna da te dobije. Vjeruj mi. Na teži sam način naučila da je teško pronaći dobrog muškarca.« »Misliš?« Marie-Terese je preokrenula očima. »Nemaš ti pojma.« Osmijeh mu se još više raširio. »Hvala ti. Ozbiljno to mislim. I mislim da ću je stvarno pozvati van. Kvragu sve, zar ne?« »Samo se jedanput živi.« Kada je izašao iz WC-a, sav je blistao i bio pun energije. Kada su se vrata

zatvorila za njim, Marie-Terese ponovno se zagledala u svoj odraz u zrcalu. Pod svjetiljkom koja ju je obasjavala odozgo s tom je razmazanom crnom šminkom izgledala kao pravi goth. Baš je ironično da na svoju posljednju večer u klubu napokon izgleda kao netko tko u njega pripada. Nagnula se u stranu i otrgnula papirnati ručnik namjeravajući dotjerati šminku na očima. Umjesto toga, sastrugala je ruž s usana, upravo je strgnula sav taj sjajni premaz sa sebe. Nikada više. Nikada više neće na sebe staviti tu groznu ljepljivu masu ... ni bilo što od te ostale odvratne šminke ... ni tu smiješnu vulgarnu odjeću. Gotovo je. To poglavlje njezina života je završeno. Čovječe, nevjerojatno je koliko se laganom osjeća. Nevjerojatno i suludo. Nije imala apsolutno nikakvu predodžbu o tome što će ni kamo će sad, pa je po svim razumnim mjerilima trebala osjećati paniku. No mogla je misliti samo na olakšanje koje je osjećala. Okrenula se od zrcala, pružila ruku prema kvaki od lijevana željeza i shvatila da je započela sa suzama, a završava s osmijehom. Otvorila je vrata i ... našla se oči u oči sa smrknutim licem Vincenta diPietra. Bio je naslonjen na zid točno preko puta privatnog WC-a, ruke su mu bile prekrižene preko prsa, a krupno tijelo napeto unatoč pozi koja je trebala biti opuštena. Imao je izraz čovjeka kojemu je netko upravo rasporio utrobu.

N Poglavlje 21 aravno, nije imao ni razloga ni prava osjećati se kao da ga je netko opalio šakom u želudac. Dok je gledao MarieTerese, svjestan rumenila njezinih obraza i činjenice da na usnama više nema ruža, Vin nije trebao osjećati ama baš ništa. Baš kao ni kada je onaj tip izašao iz WC-a s osmijehom na licu i držeći se kao da je glavna faca – u Vinovim se grudima nije trebalo događati ništa neobično. Ta žena nije njegova. To ga se ne tiče. »Moram ići«, rekao je odmaknuvši se od zida i okrenuvši se od nje. Bacio je jedan pogled na zbijenu gomilu i uputio se prema stražnjem dijelu kluba, prema hodniku za koji je, zahvaljujući prethodnoj večeri, znao da na kraju ima vrata. Čitavim ga je putem progonio očev pijani glas: Nikada ne vjeruj ženi. Sve su one kurve, sve do jedne. Samo im daj priliku i uvijek će te sjebati – i to ne na dobar način. MarieTerese dostigla ga je otprilike na trećini puta do izlaza, dok su joj visoke potpetice kuckale o popločen pod. Dohvatila ga je za nadlakticu i povukla da stane. »Vine, zašto ...?« »... se ovako ponašam?« Kvragu, nije je mogao pogledati. Jednostavno nije mogao. »Znaš, ne znam ti odgovoriti na to.« Djelovala je zatečeno. »Ne, htjela sam pitati ... Zašto si došao? Nešto se dogodilo?« Hm, nije li to dobro pitanje. »Sve je cakum-pakum. Jebeno savršeno.« Kada je ponovno počeo hodati, čuo je kako jasno i glasno govori: »Nisam bila s njim. S onim muškarcem u WC-u. Nisam bila s njim.« Vin je pogledao preko ramena, a zatim odmarširao do nje. »Da, baš. Posao ti je da budeš s muškarcima – ili misliš da sam zaboravio što prostitutke rade

za novac?« Dok je gledao kako joj krv nestaje iz obraza, osjećao se kao totalni gad. No prije nego što je stigao povući što je rekao, ona je prekinula tišinu. Podignula je glavu i rekla: »Rekla sam ti istinu, a želiš li mi vjerovati ili ne tvoj je problem. Ne moj. A sada me ispričaj, idem se presvući.« Kada je podignula ruku da zabaci kosu preko ramena, vidio je da nešto drži u šaci ... zgužvani papirnati ručnik zamrljan nečim crvenim. »Čekaj.« Zadržao joj je ruku i zagledao se u papir. »Obrisala si ruž.« »Naravno da sam ... Čekaj, valjda si mislio da mi ga je onaj tip skinuo dok me ljubio?« Okrenula se na peti i usmjerila prema vratima svlačionice. »Zbogom, Vine.« Bio je red na njemu za udarne vijesti: »Danas popodne sam prekinuo s Devinom. Cura mi je sada bivša. To sam ti došao reći.« MarieTerese se zaustavila, ali nije se okrenula prema njemu. »Zašto si to učinio?« Gledao ju je tako straga, od sitnih ramena do ponosnog držanja kralježnice i tamne kose koja joj je padala ispod lopatica. »Jer dok sam te gledao preko onog stola u zalogajnici, nije postojao nitko drugi. A bez obzira na to hoće li se što dogoditi između nas dvoje, tek kad sam tebe sreo, shvatio sam što mi nedostaje.« Pogledala je preko ramena, a njezine spektakularne plave oči bile su zaprepaštene. »To je istina«, rekao je. »Živa istina. I zato sam se tako uzrujao ispred WC-a. Ne tvrdim da si moja ... Samo bih volio da jesi.« Dok je prevrtljiva, depresivna glazba iz kluba ispunjavala prostor između njih, pokušavao se domisliti čarobne kombinacije riječi koja bi je spriječila da pobjegne od njega. Iako bi vjerojatno neponavljanje očevih mantri bio dobar početak, zaključio je. Okrenula se i osjetio je svu težinu njezina pogleda. »Idem se presvući i reći Trezu da dajem otkaz. Hoćeš li me pričekati?« Molim ... Je li on to dobro čuo? »Daješ otkaz?« Podignula je ruku u kojoj je držala papirnati ručnik. »Već neko vrijeme znam da ne mogu nastaviti s ovim ... Samo nisam znala da će večeras biti kraj. A jest.« Vin joj je prišao i zagrlio je, držeći je u zagrljaju obazrivo, tako da se može povući ako to poželi. Nije to učinila. Kada su im se tijela dodirnula, duboko je udahnula ... i uzvratila mu zagrljaj.

»Hoću ... Hoću, pričekat ću te«, prošaptao je. »Pa makar trajalo satima.« Kao da je točno znao kada se treba pojaviti, Trez je izašao iz ureda pri dnu hodnika i uputio se prema njima. Pružio je ruku Vinu. »Onda, vodiš je odavde?« Vin je podignuo obrve dok su se rukovali. »Ako mi dopusti.« Trez je pogledao MarieTerese, a smeđe su mu oči bile nemoguće nježne. »Trebala bi mu dopustiti.« MarieTerese poprimila je boju čestitke za Valentinovo. »Onda, Trez, slušaj ... Više neću dolaziti.« »Znam. I nedostajat ćeš mi, ali mi je drago.« Muškarac je ispružio svoje goleme ruke, pa su se nakratko zagrlili. »Reći ću drugim curama, a ti, molim te, nemoj misliti da nam se moraš javljati. Ponekad je najbolje napraviti čisti rez. Samo zapamti da ako ti ikad išta zatreba – novac, stan, rame za plakanje – uvijek se možeš meni obratiti.« Okej, Vinu se tip sviđao. Jako. »Hoću.« Pogledala je Vina. »Neću dugo.« Kada je nestala u svlačionici, Vin je spustio glas, iako to zacijelo nije bilo potrebno jer u hodniku nije bilo nikog osim njih. »Slušaj, rekla mi je da si sredio policiju. Cijenim što si učinio, ali ako zbog toga budete imali problema bilo ti bilo ona, sve im reci, u redu?« Tip se lagano osmjehnuo, a njegovo je samopouzdanje bilo upravo opipljivo. »Ne brini se za policiju. Ti se samo dobro pobrini za svoju curu i sve će biti u redu.« »Ona nije zapravo moja.« No kad bi imao priliku ... »Mogu li ti dati jedan savjet?« »Da, naravno.« Tip mu se približio, a Vinu je, s obzirom na njegovu visinu, bilo neobično da ga neki muškarac gleda ravno u oči, ali Trezu to definitivno nije bio problem. »Dobro me slušaj«, rekao je. »Doći će trenutak, vjerojatnije prije nego kasnije, kada ćeš joj morati vjerovati. Morat ćeš vjerovati da je ona ona koju poznaješ, a ne nešto čega se bojiš. Ovdje je radila što je morala i možda će ti reći zašto. Ali ovakva sranja ni ti ni ona nećete skoro zaboraviti ... možda nikada. Zato ću ti reći ono što već i sam slutiš. Ona nije kao neke druge cure koje ovdje rade. Da joj život nije bio takav kakav je, nikada ne bi završila ovdje, je li ti to jasno?« Vin je potpuno razumio što mu tip želi reći – no morao se zapitati koliko

vlasnik kluba zapravo zna. S obzirom na to kako je gledao Vina, djelovalo je kao da vidi ... sve. »Da, u redu.« »Dobro. Jer ako joj sjebeš glavu ...« – tip je sasvim približio usta Vinovu uhu – »... samljet ću ti meso s kostiju i servirati ga za večeru.« Kada se Trez uspravio i uputio mu još jedan od svojih sitnih osmijeha, Vin si ni na trenutak nije dopustio da povjeruje da je to bila šala – glavom su mu hujali prizori hrenovki, hamburgera i umaka za pečenje. »Znaš«, promrmljao je Vin, »ti si sasvim okej, mrcino, baš jesi.« Trez se lagano naklonio. »I ja isto mislim o tebi.« Kada je MarieTerese izašla iz svlačionice nekih deset minuta poslije, lice joj je bilo oprano od šminke, nosila je traperice i jaknu od flisa, a sportske torbe nije bilo na vidiku. »Bacila sam sve svoje stvari«, rekla je Trezu. »Dobro.« Zajedno su otišli do izlaza, a kada su stigli do vrata, ponovno je zagrlila šefa. »Trez, što se tiče policije ...« »Ako te dođu tražiti, javit ću ti. Ali ne želim da brineš zbog toga, u redu?« Nasmiješila mu se. »Ti uvijek sve središ, zar ne?« Preko Trezova lica preletjela je mračna sjenka. »Gotovo sve. Krenite sada, vas dvoje. I nemojte me pogrešno shvatiti, ali nadam se da vas više nikada neću vidjeti.« »Zbogom, Trez«, prošaptala je MarieTerese. Ispružio je ruku i lagano je pomilovao po obrazu. »Zbogom, MarieTerese.« Kada je vlasnik otvorio stražnja vrata, Vin joj je stavio ruku oko struka i izveo je na noćni zrak. »Možemo li negdje razgovarati?« upitao je dok su im koraci odjekivali u tišini. »U zalogajnici?« »Imao sam na umu ... nešto drugo. Zapravo, želio bih te odvesti na jedno mjesto.« »Dobro. Da vozim za tobom?« »A da idemo mojim autom?« Kada je bacila pogled na klub, odmahnuo je glavom. »Zapravo, vozi za mnom, molim te. Osjećat ćeš se sigurnije ako dođeš vlastitim autom.« Uslijedila je tišina, kao da MarieTerese ispituje vlastite instinkte. Onda je slegnula ramenima. »Ne ... nema potrebe.« Pogledala ga je. »Zaista ne vjerujem da ćeš mi

nauditi.« »Možeš se kladiti da je tako.« Vin ju je otpratio do BMW-a, a kada se smjestila na suvozačko sjedalo, sjeo je za upravljač. »Idemo u Wood.« »Što je to?« »Stambena četvrt u kojoj svi nazivi ulica završavaju na -wood. Oakwood, Greenwood, Pinewood.« Pokrenuo je motor. »Kao da je gradskim očima u jednom trenutku ponestalo maštovitih imena. Zapravo je čudno da nisu smislili i Aveniju Woodwood.« Nasmijala se. »Ovdje živim već gotovo godinu i pol. Vjerojatno bih trebala znati gdje je to.« »Nije daleko. Otprilike deset minuta.« Pet ulica od kluba skrenuo je na Northway i nastavio do prvog sljedećeg izlaza, gdje je skrenuo u sjeverna predgrađa Caldieja. Dok su prolazili ulicu za ulicom sićušnih parcela, kuće koje su promicale oko njih bile su male, a što su se dalje vozili, to su se više smanjivale. Imao je uspomene na te kvartove, ali ne u stilu blistavo čistih, sretnih obitelji d la Norman Rockwell. Više u stilu njega kako se iskrada iz kuće da se makne od roditelja i nalazi s prijateljima radi pića, pušenja i tučnjava. Tih je dana sve bilo bolje nego biti kod kuće. Isuse, koliko se molio da ih se riješi. Ili da on ode. I želja mu se ispunila, zar ne? »Skoro smo stigli«, rekao je, iako se činilo da se MarieTerese osjeća savršeno zadovoljno uz njega: tijelo joj je bilo opušteno, a glava naslonjena na naslon sjedala dok je gledala kroz prozor. » Čini mi se da bi mogao jednostavno nastaviti voziti satima«, promrmljala je, »a ja bih bila sretna samo da sjedim ovdje i promatram svijet.« Ispružio je ruku i stisnuo joj dlan. »Kada si zadnji put bila na odmoru?« »Ne sjećam se.« »Aha. Znam kakav je to osjećaj.« Kada je stigao do Avenije Crestwood 116, skrenuo je na prilaz majušne kuće s dvije spavaće sobe, oblogama od aluminija i betonskom stazom koja je vodila do ulaznih vrata. Kuća u kojoj je odrastao nije nikada izgledala tako dobro: grmovi koji su je okruživali bili su podšišani, veliki hrast očišćen od suhih grana, a kada je na tlu rasla trava, kosili su je svakog tjedna. Prije dvije godine promijenio je i krov, obnovio vanjske obloge i ponovno betonirao prilaz. Bila je to

najodržavanija kuća u ulici, ako ne i u cijelom Woodu. »Što je ovo?« upitala je. Odjednom se posramio, no u tome je i bila stvar. Devina nije tu nikada bila. Nitko od njegovih suradnika nije uopće znao za to mjesto. Otkada mu je krenulo, drugima je pokazivao samo stvari kojima se ponosio. Otvorio je vozačeva vrata. »Ovdje ... sam odrastao.« Dok je obišao automobil, MarieTerese već je izašla i pogledom upijala svaki centimetar kuće, od trijema do izolacije. Uzeo ju je pod ruku i poveo je do ulaznih vrata. Kada ih je otključao i otvorio, pred njima se poput crvenog tepiha dobrodošlice prostro vonj umjetnog limuna, no bio je to lažan pozdrav, neprirodan baš kao i kemikalije koje su mu oponašale miris. Zajedno su prešli preko praga, nakon čega je uključio svjetlo u hodniku, zatvorio vrata i pojačao grijanje. Hladna. Vlažna. Neuredna. Za razliku od vanjskog dijela, kuća je iznutra bila u lošem stanju. Sve je ostavio točno onakvim kakvo je bilo onoga dana kada su mu roditelji zajedno pali niza stube: kao artefakt ružnoće. »Da, u ovome sam odrastao«, rekao je promuklim glasom, zagledan u jedini čisti dio tapisona u čitavoj kući – onaj pri dnu stubišta. Gdje su završili nakon što su pali s odmorišta na prvom katu. Dok je MarieTerese razgledavala, otišao je u dnevni boravak i uključio svjetiljku kako bi vidjela i ofucani kauč s izlizanim rukohvatima. .. i niski stolić spaljen cigaretama ... i police za knjige na kojima su više mjesta zauzimale majčine prazne boce od votke nego bilo kakav materijal za čitanje. Čovječe, svjetlo nije laskalo narančasto-žutim zavjesama koje su pokislo i iscrpljeno visjele sa željeznih vodilica ni izblijedjelom sagu u kojem je bio utaban put od kauča do kuhinje. Koža mu se ježila dok je prilazio prolazu koji je vodio u kuhinju i palio svjetlo nad štednjakom. Mjesto koje je trebalo izgledati kao oglas iz profesionalnog kulinarskog časopisa bilo je još gore od dnevnog boravka: laminirane radne plohe bile su zamrljane krugovima od limenki koje su ostavljene da stoje tjednima i iz kojih je hrđa curila na laminat. Hladnjak s labavom drškom bio je boje zlatnog žita, odnosno vjerojatno je kupljen u toj boji, no sada je bilo teško odrediti što je planirano odabrana boja, a što tek posljedica propadanja i prašine. A elementi od borovine ... kakva bijeda. Izvorno su imali sjajni premaz, no sada su bili mutni, a na onima koji su se nalazili na mjestu na

kojem je nekada kapalo sa stropa lak se u mjehurićima odvajao od drva kao reakcija na otrovni bršljan na koži. Neizrecivo se sramio svega oko sebe. Bio je to njegov nekretninski Dorian Gray, trula stvarnost koju je držao zaključanu u poslovičnom ormaru dok je ostatku svijeta pokazivao samo ljepotu i bogatstvo. Vin je pogledao preko ramena. MarieTerese je lutala uokolo lagano rastvorenih usana, kao da gleda neki prizor u filmu koji je beskrajno šokira. »Želio sam da ovo vidiš«, rekao je, »jer je to istina i jer to nikada nikome ne pokazujem. Roditelji su mi bili alkoholičari, i jedan i drugi. Tata je radio kao vodoinstalater ... Mama je bila profesionalni pušač i uglavnom ništa drugo. Puno su se svađali, poginuli su u ovoj kući i, da budem iskren, ne nedostaju mi i nije mi žao. Ako sam zbog toga gad, mogu to prihvatiti.« MarieTerese prišla je štednjaku. Na ploči, među plamenicima, nalazila se stara kutljača koju je uzela i otresla prašinu s nje. »Veliki bijeg ...« »Zabavni park gore na sjeveru. Jesi li čula za njega?« »Ne. Kao što sam rekla, nisam odavde.« Prišao joj je, zagledan u jeftini, turistički suvenir s crvenim logotipom. »Kupio sam to na školskom izletu. Mislio sam da, ako me druga djeca vide da kupujem nešto tako tradicionalno za svoju majku, neće pogoditi kakva je zapravo. Ta mi je laž iz nekog razloga bila važna. Želio sam biti normalan.« MarieTerese odložila ju je s mnogo više pažnje nego što je zasluživala i ostala stajati, zagledana u kutljaču. »Svaki utorak i petak navečer idem na molitvenu grupu. Kod Svetog Patrika.« To ga je priznanje ostavilo bez daha ... Morao se prisiliti da ostane smiren. »Katolkinja si? I ja isto. Odnosno, moji su se roditelji vjenčali u katoličkoj crkvi. Ja sam otpadnik, najblaže rečeno.« Zataknula je dio kose za uho i nesigurno udahnula. »Idem ... idem na sastanke jer želim biti okružena normalnim ljudima. Želim ... jednoga dana opet biti kao oni.« Bljesnula je očima i pogledala ga. »Tako da razumijem. Razumijem ... sve ovo. Ne samo kuću, već i zašto nikoga ne dovodiš ovamo.« Vinu je srce zagrmjelo u grudima. »Drago mi je«, rekao je promuklo. Prošla je pogledom oko sebe. »Da ... Sve ovo ovdje, sve mi je jasno.« Ispružio je ruku. »Dođi sa mnom. Pokazat ću ti ostatak kuće.« Prihvatila je pruženu ruku, a toplina njezina dlana u njegovu preobrazila ga je, zagrijala mu cijelo tijelo, pokazala mu koliko je zapravo inače hladan i umrtvljen. Na putu ovamo nadao se da će ga prihvatiti čak i s ovako nečim u

prošlosti. Molio se da se to dogodi. A sada, kada je vidio da je zaista tako, iz nekog je razloga želio zahvaliti Bogu. Dok su se uspinjali stubištem, stube su škripale pod prljavim tepihom, a rukohvat je izgledao stabilan kao pijanac na brodu. Kada su stigli do vrha stubišta, zaobišao je spavaću sobu svojih roditelja, prošao pokraj jedine kupaonice u kući i zastao pred zatvorenim vratima. »Ovdje sam spavao.« Otvorio je vrata i uključio svjetlo. Zaguran u kut u kojem se krov spajao s podom, njegov je stari krevet još uvijek bio prekriven tamnoplavim pokrivačem, a jedan jedini jastuk na uzglavlju još uvijek je bio tanak kao kriška kruha. Stol za kojim je pisao zadaću, onda kada se još bavio takvim stvarima, još uvijek je stajao pod prozorom, a svjetiljka s dugačkim vratom uz koju je učio bila je okrenuta prema stropu. Na komodi, točno onako kako je sve zadnji put ostavio, ležala je njegova Rubikova kocka, crni češalj marke Ace i izdanje s kupaćim kostimima časopisa Sports Illustrated iz 1989. s Kathy Ireland na naslovnici. U jeftini okvir od umjetnog drva na zrcalu iznad komode bile su zataknute razne ulaznice, slike i druge gluposti, a kada je napravio korak naprijed i ugledao svoj odraz, poželio je opsovati. Da, još uvijek je isti. Još uvijek je u njega gledalo lice s modricama. Naravno, ovaj put im uzročnik nije bio njegov otac. Vin je prišao prozoru, a dok ga je otvarao da pusti malo zraka, došlo mu je da govori. Što je i učinio. »Znaš, Devinu sam na prvi spoj odveo u Montreal. Išli smo mojim avionom i odsjeli u apartmanu u Ritz-Carltonu. Bila je impresionirana, kao što sam i namjeravao, a do dana današnjeg ne zna za moje porijeklo. Uglavnom je tako mojim izborom, no točno je i da je nikada nije bilo briga za prošlost. Nikada me nije pitala o roditeljima nakon što sam joj rekao da su oboje umrli, a ja nikada nisam sam pričao o tome.« Okrenuo se. »Namjeravao sam se oženiti njome. Već sam kupio i prsten – i zamisli, danas popodne čak ga je i pronašla.« »O ... Isuse.« »Baš se poklopilo, ha? Kada me Jim ostavio doma, uspeo sam se do stana, otvorio vrata, a ona me dočekala sva ushićena, s kutijicom u ruci.« MarieTerese prekrila je usta dlanom. »Što si učinio?« Vin je otišao do kreveta i sjeo. Kada se oko njega podignuo fini oblak

prašine, namrštio se, ponovno ustao i pokupio prekrivač. »Čekaj čas.« Izašao je u hodnik i istresao ga, okrenuvši lice od prašine. Kada se počeo malo manje prašiti, vratio se u sobu, pokrio goli madrac i ponovno sjeo. »Što sam učinio ...« promrmljao je. »Pa, izvukao sam se iz njezina zagrljaja i odmaknuo se. Rekao sam da joj se ne mogu obećati na cijeli život, da sam pogriješio i da mi je žao.« MarieTerese mu je prišla i sjela pokraj njega. »Što je ona rekla?« »Prihvatila je to s ledenom smirenošću. Što te, da je poznaješ, ne bi iznenadilo. Rekao sam joj da može zadržati prsten, pa je otišla gore s njim. Vratila se petnaest minuta poslije s nešto spakirane odjeće. Rekla je da će bez odgode iseliti i ostale stvari i da će mi ostaviti ključ kada bude gotova. Bila je potpuno nedirnuta i vladala je situacijom. Zapravo, nije djelovala iznenađeno. Nisam zaljubljen u nju niti sam ikad bio, a ona je to znala.« Vin se odgurnuo dalje na krevet da bi se mogao nasloniti na zid. Iz otvora za grijanje iznad njegove glave topao mu se zrak polako spuštao na lice kao suprotnost hladnoj svježini koja je dopirala preko prozorske daske. Trenutak poslije MarieTerese je slijedila njegov primjer, no ona je privukla koljena i obgrlila ih rukama. »Nadam se da ti neće smetati što te to pitam ... ali ako je nisi volio, zašto si kupio prsten?« »Bila je to još jedna stvar koju sam mogao imati. Baš kao i ona.« Pogledao ju je. »Inače, ne ponosim se time. Jednostavno me nije bilo briga do ...« »Do ...?« Skrenuo je pogled s nje. »Do sada.« Uslijedila je dugačka tišina tijekom koje su se dva izvora zraka miješala dok od zagrijane i hladne verzije nije nastala ugodna temperatura. »Moj sin se zove Robbie«, iznenada je rekla. Kada ju je pogledao, vidio je da su joj prsti kojima je držala koljena pobijelili od napetosti. »Ovo ne mora biti dam-daš«, promrmljao je. »Samo zato što nešto podijelim s tobom, ne znači da i ti moraš uzvratiti istom mjerom.« Uputila mu je lagani smiješak. »Ma da. Znam. Samo ... Nisam naviknula govoriti.« »Nisi jedina.« Pogledom je proučavala sobu, a zatim se zaustavila na otvorenim vratima. »Tvoji su se roditelji puno svađali?« »Stalno.« »Jesu Ii se ... išli i dalje od toga? Mislim, ne samo riječima ... znaš već.«

»Da. Majčino lice najčešće je izgledalo kao mrlje na onim psihijatrijskim testovima ... iako mu nije ostajala dužna. Pri čemu ne želim reći da je to bilo kakva isprika za očeve udarce.« Vin je odmahnuo glavom. »Živo me zaboli što se dogodi, muškarac nikada, ali nikada ne smije dignuti ruku na ženu.« MarieTerese je spustila obraz na koljena i zagledala se u njega. »Neki muškarci ne dijele tu filozofiju. A i neke žene ne uzvraćaju udarce kao tvoja majka.« Kada se u sobi začulo režanje, naglo se uspravila ... i uvjerila se da je, zaista, taj dubok i opasan zvuk došao od njega. »Reci mi da to ne govoriš iz iskustva«, rekao je Vin mračnim glasom. »O, ne ...« brzo je odgovorila. »No bilo mi je teško izvući se iz tog braka. Kada sam svom sada bivšem mužu rekla da ga ostavljam, uzeo je našeg sina i skrivao se s njim po cijeloj zemlji. Nisam znala gdje mi je dijete ni što se dogodilo ... tri mjeseca. Trebala su mi tri mjeseca, privatni istražitelj, a zatim odvjetnici da se izvučem iz tog braka i pobjegnem od njega. Sve što sam učinila napravila sam da bih bila sigurna da mi je sin na sigurnom i da će tako i ostati.« Sada je njezina situacija malo jasnija, pomislio je Vin. I laknulo mu je kada je čuo da, ma koliko da joj je bilo teško, nije uza sve to morala trpjeti i fizičko zlostavljanje. »Mora da te to skupo stajalo.« Klimnula je i ponovno spustila glavu. »Moj bivši bio je vrlo nalik tebi. Vrlo imućan, moćan ... zgodan.« Okej ... sranje. Odlično je što ga smatra privlačnim, no nije mu se sviđao smjer u kojem su se stvari nepobitno razvijale. Kako da je uvjeri da nije ... »No Mark ne bi nikada učinio ovako nešto«, tiho je rekla. »Nikada si ne bi dopustio da se ovako ... razgoli. Hvala ti za ovo ... Mislim da je to zapravo na neki način najljepše što je ijedan muškarac učinio za mene.« Kada je Vin podignuo ruku, učinio je to vrlo sporo, kako bi znala točno gdje se nalazi. A kada joj je prinio dlan licu, ostavio joj je dovoljno vremena da se odmakne. Nije to učinila. Samo ga je pogledala u oči i nije odvratila pogled. Trenuci su se produljili u minute, a nijedno od njih nije skretalo pogled. U tišini koja je bila sve glasnija Vin se nagnuo prema njoj, a njezine su se usne rastvorile i glava podignula s koljena kao da i ona želi da im se usta spoje baš koliko i on. No u posljednjem ju je trenutku ipak poljubio tek u čelo. Zatim ju je privukao u zagrljaj, privio k sebi i tako je držao. Naslonila mu je glavu na

prsa, a on joj je dlanom gladio leđa u velikim, laganim krugovima. Kao odgovor, drhtaj kojem se prepustila bio je znak predavanja mnogo potpunijeg i dubljeg, mnogo intimnijeg nego da mu je podala tijelo radi seksa, a on je prihvatio dar njezina povjerenja sa svim poštovanjem koje je takva gesta zasluživala. Lagano joj je naslonio bradu na glavu i pogledao preko sobe ... i dobio odgovor na pitanje koje si je postavljao od trenutka kada ju je prvi put ugledao. Zataknuta u okvir zrcala, tek još jedna u nizu stvari, nalazila se sličica Bogorodice s djetetom otisnuta na kartončiću. Gospa je bila je prikazana s tamnocrnom kosom i blistavim plavim očima, a izgledala je neopisivo lijepo, lica nagnuta prema dolje, glave urešene zlatnom aureolom, dok joj je oko cijelog tijela blistala krasna aura. Sličicu je dobio od jednog od onih putujućih propovjednika koji se davno, davno pojavio na vratima. Kao i obično, jedini razlog zbog kojeg je otvorio vrata bio je taj što njegova pijana majka samo što to nije sama učinila, a on nije mogao podnijeti sramotu od pomisli da će je netko vidjeti u njezinu prljavu kućnom ogrtaču i s onom neuglednom kosom. Tip koji je stajao pred vratima nosio je crno odijelo i izgledao je onako kako je Vin priželjkivao da mu izgleda otac – uredno, čisto, zdravo i smireno. Vin je lagao kada ga je pitao jesu li mu roditelji kod kuće, a kada je muškarac pogledao pokraj njega u dnevni boravak, Vin je rekao da mu to nije majka, već bolesna rođakinja. Propovjednikove oči ispunile su se tugom, kao da mu takva situacija nije nepoznata, te je za promjenu preskočio govorancije i Vinu jednostavno dao sličicu i rekao mu da nazove broj otisnut na poleđini ako mu zatreba sklonište. Vin je uzeo što mu je ponuđeno i otišao na kat sjediti sa sličicom u rukama. Odmah je osjetio ljubav prema ženi koju je prikazivala jer je izgledala kao da se nikada ne opija, nikada ne viče i nikada nikoga ne tuče. A da bi bio siguran da je dobro zaštićena, sakrio je njezinu sliku od majke i oca smjestivši je na očito mjesto, jasno izloženu uz zrcalo – kada mu je majka pretraživala sobu, obično bi se bacila ravno na ladice, ormar i što je već bilo ispod kreveta. Sada je dobio odgovor. Dok je gledao sličicu, shvatio je da MarieTerese izgleda točno kao žena na slici.

J Poglavlje 22 im je pozorno i samopouzdano nožem obrađivao komad drva. Pred njim, na novinama koje je raširio pod nogama na podu, rasla je hrpa oguljenih komadića drva, a Pas je sve pozorno pratio, promatrao ga je svojim velikim smeđim očima i izgledao kao da mu je u svakom smislu jasno zašto bi se netko želio na taj način ponašati prema štapu. »To je za moju šahovsku garnituru.« Jim je klimnuo glavom prema kutiji za cipele koju je već mjesec dana polako punio. »Mislim da će ovaj biti ... Pa, već mi je dosta izrađivanja pješaka. Zato će ovo biti dama.« Drvo je nabavio s hrastova na imanju kada su se grane odlomile na vjetru i pale na tlo, a na svom je hobiju radio polako ali sigurno i svako toliko izradio bi pokoju figuru. Kao alat je koristio lovački nož koji je davno dobio od svog zapovjednika – i nije li to bio pravi primjer dobrih starih modela. Bilo je to remek-djelo naoružanja, varljivo neugledno, bez ikakvih logotipa, serijskih brojeva i inicijala po kojima bi ga se moglo prepoznati te bez ama baš ikakvog znaka da ga je ručno izradio stručnjak za drugog stručnjaka. Jim ga je poznavao kao vlastiti dlan: oštrica od nehrđajućeg čelika bila je opako umjetničko djelo, a držak je bio omotan stavljenom kožom koju je natopio vlastitim znojem. Podignuo ga je i odmjerio odbljesak stropne svjetiljke na patiniranoj površini oštrice. Zanimljivo, pomislio je, ovdje, u toj garsonijeri, dok ga koristi da iz drva izrezbari šahovsku figuru, bio je to samo nož. U većini drugih okolnosti služio je kao smrtonosno oružje. Sve je u namjeni, zar ne? Vratio se poslu. Oštrica je prigušeno strugala dok je palcem privlačio nož k sebi, pažljivo rukom navodeći svaki pokret i postupno obrezujući drvo kako bi otkrio figuru skrivenu u njemu.

Tijekom proteklih je dvadeset godina tako proveo sate i sate: sam. Bez radija, bez televizije. Samo komad drva i nož. Izrađivao je ptice, životinje, zvijezde i slova koja se nisu spajala ni u kakve riječi. Rezbario je lica i mjesta. Drveće i cvijeće. Njegov je hobi imao mnoge prednosti. Bio je jeftin, prijenosan, a nož je uvijek imao sa sobom, kamo god da je išao. Pištolji su dolazili i odlazili. Druge vrste oružja isto tako. Zapovjednici također. No nož je uvijek bio uz njega. Isuse, kada ga je dobio, stranice oštrice bile su jasne kao zrcalo, a prvo što je učinio bilo je da ga je iznio iz barake i s obje strane utrljao zemlju: otupljivanje toga neopisivog sjaja, baš kao i oštrenje napadačkih dijelova, bilo je neizostavan dio povećavanja njegove korisnosti. Nikada ga nije iznevjerio. I vrag ga odnio, ali bio je odličan i za rezbarenje ... Mobitel mu je zazvonio s pokrivača na krevetu gdje ga je ostavio. Otišao je pogledati tko je i pritom je odložio hrastovu granu, no nož je iz navike zadržao uz sebe. Otklopio je telefon, vidio da je poziv sa skrivenog broja i odmah je znao tko ga zove. Palcem je pritisnuo zeleni gumb i prinio mobitel uhu. »Da?« Tišina. A onda se javio onaj duboki, cinični glas: »Na kojoj figuri radiš?« Seronja. Seronja Matijaš uvijek je previše znao. »Na dami.« »Starih se navika teško riješiti, zar ne?« Baš kao i bivših šefova. »Mislio sam da si rekao da te više ne smijem zvati.« »Ovaj put nisu radili tvoji prsti, zar ne?« »Kakva šteta što si se toliko namučio samo da bi čuo što radim.« Neko je vrijeme vladala tišina. »Registracijski broj. Zašto ga moraš provjeriti i zašto te briga za vlasnika vozila.« Aha, dakle zato ga je zvao. »To se tebe ne tiče.« »Ne dopuštamo honorarni rad. Ni u kojem obliku. Izvedi tako nešto i nećeš biti samo povučen iz djelatne službe, završit ćeš u mirovini.« Što je značilo da te u budućnosti čeka lijes, a ne zlatni sat: njegovi šefovi nisu ljude slali na odmor s Rolexom. Jednostavno bi se jednog dana probudio mrtav. »Ne pizdi, Matijašu, znam kako stoje stvari, pa ako si zvao samo da to

provjeriš, uzalud ti ...« »Dobro, koje su tablice?« Jim je zastao i pomislio: Očito dug još uvijek nije otplaćen. Dok mu je diktirao broj Marie-Tereseinih tablica i prepričavao ono malo što je znao o njoj, bio je sasvim siguran da pretraživanje neće biti označeno kao neovlašteno, iako će se pritom koristiti državni kanali. Kao prvo, Matijaš zna što radi. Kao drugo, postoji samo jedan čovjek moćniji od njega. A taj jebator radi u uredu ovalnog oblika. Oda, ponekad ne škodi kada ti velika faca duguje život. »Javit ću se«, rekao je Matijaš. Kada se linija prekinula, Jim je spustio pogled na nož. Matijaš je dobio isti takav isto kad i Jim i znao ga je vrlo dobro koristiti – no odlično mu je išla i »uredska« politika, dok je Jim, sa svim svojim asocijalnim stremljenjima, ostao na terenu. Jedna je staza odvela Matijaša do samog vrha; druga je Jima dovela ... u garsonijeru iznad garaže. I priskrbila mu nove šefove. Jim je zavrtio glavom kada je pokušao usporediti ona četiri aristokratska pjetlića s loptama za kroket, hrtom i dvorcem s Matijašem i njegovom svitom: bilo je to kao da se jedni uz druge nadu hrpa papučica za balet i planinarske čizme opremljene šiljcima za led. Usporedba je bila bespredmetna – barem na prvi pogled. No Jim se nije mogao oteti dojmu da dječaci na drugoj strani u rukavima skrivaju sranja uz koja bi svi oblici klasičnog i nuklearnog naoružanja koje Matijaš ima na raspolaganju izgledali kao igračke. Vratio se do Psa i sjeo na jeftin stolac, no ovaj je put mobitel ponio sa sobom. Vratio se rezbarenju i zamislio nad svojim novim poslom. Pod pretpostavkom da Vin učini što je rekao i prekine s Devinom i pod pretpostavkom da se uspije probiti kroz Marie-Tereseine obrambene zidove, Jim se nije mogao ne zapitati koja je zapravo njegova uloga u toj cijeloj priči o raskrižjima. U redu, možda ih je uspio dovesti na isto mjesto jedan petak navečer, ali ako to zanemarimo, što je drugo učinio? Ili je ovo najlakši zadatak na licu Zemlje ili mu nešto promiče. Trenutak poslije pogledao je na sat. Pola sata poslije toga pogledao je ponovno. Matijaš je radio brzo. Oduvijek. A njegov je zahtjev naizgled bio jednostavan: provjera registracijskog broja i vlasnika pet godina starog Toyota Camryja i pretraživanje kaznenog dosjea. Za takve su stvari potrebna

dva klika mišem, šest pritisaka na tipke na tipkovnici i otprilike nanosekunda vremena. Osim ako u međuvremenu nije izbila kriza koja ugrožava nacionalnu sigurnost. Ili je u Marie-Tereseinu dosjeu nešto pronađeno. Postoje dobri razlozi zbog kojih ljudi imaju potrebu gledati preko ramena u mračnim uličicama. Dobri razlozi zbog kojih im se uglavnom žuri da prođu kroz njih, čak i ako vani nije hladno. Odlični razlozi zbog kojih noću svi daleko više vole osvijetljene ulice. »O ... Bože, ne ... molim te ...« Zamah šipkom za skidanje guma prekinuo je molbu. Bio je to oštar rez, kao gašenje svjetla: u jednom trenutku sve je bilo osvijetljeno, u drugom nije preostalo ništa osim mraka. U jednom trenutku čuo se glas, u drugom nije bilo ničega osim tišine. Sada su im obojici lica bila krvava. Kada je krenuo ubiti drugog muškarca, ruku mu je više od bilo kakve svjesne misli podignuo gnjev, a bijes mu je dao snagu koja je jamčila da stvar neće dugo trajati. Samo još jedan udarac, ako i toliko, a onda tišina više neće biti samo privremena. Premjestio je težinu na drugu nogu da bi što bolje iskoristio zamah usmjeren prema dolje i ... Na daljem kraju uličice pojavila su se svjetla automobila, a dva su snopa svjetlosti pogodila zid zgrade s lijeve strane i prosula se po oronulim opekama. Nema više vremena za još jedan udarac. Još samo djelić sekunde i svjetlost će ga obasjati kao da stoji nasred pozornice. Okrenuo se na peti i jurnuo niz uličicu u suprotnom smjeru, trčeći koliko ga noge nose. Dok je zamicao za ugao, znao je da će mu vidjeti jaknu i stražnju stranu bejzbolske kape, no u Caldwellu su postojale stotine crnih vjetrovki od gorteksa, a crna kapa je samo crna kapa. Začula se škripa kočnica, a zatim je netko nešto uzviknuo. Nastavio je trčati još samo tri ulice, a kada više nije čuo vikanje ni riku automobila koji ga progoni, usporio je i skrenuo u uvučenu vežu bez stropnog osvjetljenja. Svukao je vjetrovku i sakrio šipku duboko u njoj, vezujući rukave u čvor za čvorom kako bi je dobro učvrstio dok je pokušavao doći do daha. Automobil mu nije bio daleko jer ga iz sigurnosnih razloga nije ostavio na

parkiralištu Iron Maska. 1 nije li se ta odluka pokazala pametnom? Kada je već počeo disati polako i smireno, ostao je na mjestu, skriven i siguran. Policijske sirene začule su se nekoliko minuta poslije. Gledao je kako pokraj njega jure dva policijska automobila. Nekih minutu i pol poslije prošišao je još jedan, neoznačen, s rotirkom postavljenom na ploču s instrumentima. Kada je bio siguran da ih više neće biti, skinuo je bejzbolsku kapu, smotao je u klupko i zabio u džep traperica. Zatim je skinuo remen, zadignuo jaknu od flisa i pričvrstio si krvavu šipku s omotom uz rebra. Spustio je jaknu, išuljao se iz veže i krenuo prema automobilu, koji je bio parkiran manje od dvjesto metara dalje. Pritom nije hodao ni brzo ni polako, a oko sebe je gledao očima, ali ne i glavom. Nezainteresiranom promatraču izgledao bi kao tek još jedan pješak koji je vani poslije ponoći, mladi dečko koji se ide naći s prijateljima ili je možda na putu k curi: nimalo neobičan, savršeno neuočljiv dok se mimoilazio s dvojicom mladića, beskućnicom i brojnim parovima. Automobil je bio točno ondje gdje ga je ostavio, a zbog onoga što je skrivao pod jaknom morao je paziti kako sjeda u njega. Pokrenuo je motor i uputio se prema Ulici Trade, a kada su pokraj njega prohujala kola hitne pomoći, postupio je po propisima – prestrojio se i maknuo im se s puta. Nema žurbe, momci, pomislio je. S obzirom na to kolikom je snagom opalio tipa, nema šanse da će ga uspjeti spasiti. Skrenuo je prema rijeci i pratio promet, koliko ga je bilo, no u to doba nije bilo mnogo ljudi na cesti. A bilo ih je sve manje i manje što se više udaljavao od centra. Dobrih dvadeset i pet kilometara dalje zaustavio se uz cestu. Oko njega nije bilo uličnih svjetiljki. Nije bilo automobila. Samo potez asfalta s drvećem i grmljem koje je dosezalo do samog pošljunčenog ruba ceste. Izašao je, zaključao automobil i počeo se probijati kroz šumu u smjeru rijeke. Kada je izbio na obalu Hudsona, pogledao je na drugu stranu. Na drugoj je obali bilo nešto kuća, no u njima su gorjela samo vanjska svjetla, što je značilo da njihovi stanari spavaju – iako ne bi bilo bitno ni da su budni i leže u krevetu ili čak da hodaju kuhinjom i traže nešto za prigristi. Nitko ga neće vidjeti. Rijeka je na tom mjestu bila široka, široka i duboka. Zadignuo je crnu jaknu od flisa, izvukao šipku i snažnim je zamahom zajedno s vjetrovkom u koju je bila omotana bacio u vodu. Uz glogotav zvuk i tek omanji pljusak potonula je u trenu, izgubljena za vijeke vjekova: korito

rijeke u tom je dijelu bilo duboko barem tri metra, no što je još bolje, odabrao je mjesto na kojem je tok Hudsona skretao, tako da ne samo da će struja odnijeti šipku nizvodno od Caldwella, već će je i odvući dalje prema sredini rijeke, dalje od obale. Vratio se do automobila, ušao u njega i nastavio put. Još se neko vrijeme vozao uokolo i slušao lokalni radio, umirući od želje da sazna što će policija priopćiti u vezi s događajima u uličici. No nije čuo ništa. Samo hip-hop i pop rock na lokalnim postajama te teorije zavjere i desničarska blebetanja na nacionalnim. Dok se tako vozio nasumice skrećući lijevo i desno, razmišljao je o smjeru u kojem su se stvari večeras razvile. Osjećao je kako polako klizi u svoje stare navike i običaje, a to nije bilo dobro – iako se u određenoj mjeri činilo neizbježnim. Teško se promijeniti iznutra. Vrlo teško. Istina je zapravo da ga je malo šokiralo kada je večer prije upucao one studoše, no cijeli ovaj incident sa šipkom za gume sada se činio kao najnormalnija stvar na svijetu. A i okidač za ubojstvo bio je mnogo blaži. Tip nije uopće bio agresivan prema njoj u klubu. Imao ju je i to je bilo dovoljno: bio je dovoljan jedan pogled na onaj samozadovoljni smiješak s kojim je izašao iz WC-a u koji su se povukli da mu potpiše smrtnu presudu. No nije mogao tako nastaviti. Bio je dovoljno pametan da zna da će se, ako nastavi skidati muškarce u centru, šanse da ga uhvate povećavati sa svakim lešom koji ostavi za sobom. Zato je morao ili prestati ... ili početi čistiti za sobom. Kada je bio siguran da ga nitko ne prati i kada se više nije mogao nastaviti opirati potrebi da vidi što govore na televiziji, uputio se kući – ili točnije mjestu koje je zadnja dva mjeseca služilo toj svrsi. Bila je to unajmljena kuća na rubu grada, u kvartu prepunom mladih obitelji s malom djecom ili starih parova bez djece. A s obzirom na to koliko je ljudi bilo teško pogođeno krizom na tržištu nekretnina, nije mu bilo teško pronaći mjesto za život. Najamnina je bila tisuću dolara mjesečno. Nikakav problem. Skrenuo je na prilaz, pritisnuo gumb na daljinskom upravljaču za otvaranje garaže i pričekao da se vrata podignu. Čudno. U susjednoj kući gorjela su svjetla. Jedno u ulaznom hodniku, jedno u dnevnom boravku i jedno na katu. Kuća je uvijek dotad bila u mraku. No to ga se ne tiče – ima dovoljno vlastitog posla.