Pohlepa - J.R.Ward

sigurnosni pojas, samo je sjedila zagledana preko upravljača dok su joj svjetla s ploče s instrumentima obasjavala prekrasno lice. »Oprosti, Jime. Ne znam zašto sam pitala ... Nije pošteno ni prema tebi, ni prema njemu, ni prema meni. Jednostavno se osjećam toliko prazno da donosim loše odluke i ne ponašam se normalno.« Čovječe, znao je točno kako se osjeća. »U redu je. Događa se to.« Čučnuo je da bi je mogao pogledati u oči, a kada je to učinio, osjetio je ljutnju prema Vinu. Zar taj tip ne zna što ima? Jebemu sve, nitko nije savršen, a njihov okršaj maloprije u klubu dokazao je da to vrijedi za obje strane. Ali daj. »Slušaj, Devina, jesi li razgovarala s njim? Pokušala mu objasniti. ..« Čovječe, Jim nije mogao vjerovati što se sprema izgovoriti. »Jesi li mu pokušala objasniti kako se osjećaš?« »Uvijek ima posla.« Kada ga je pogledala, oči su joj bile tamne i duboke. »Ali možda bi ti mogao razgovarati s njim u moje ime? Reći mu da ga volim i da želim biti s njim ...« »Čekaj ... Ono ...« No dobro, to je gotovo jednako loša ideja kao da se ponovno poseksaju. »Ja baš nisam osoba ...« »Molim te. Jime, molim te. Očito je da mu se sviđaš, a vjeruj mi, to se ne događa često. Dovoljno bi bilo da mu kažeš da smo razgovarali i da mi nedostaje iako je dio mog života. Mislim, nisam glupa. Znam kakav je. Zgrtanje novca uvijek će mu biti važno, i ima i to svojih prednosti. Ali mora postojati nešto više od toga.« Oči kao da su joj bljesnule. »Zar ne misliš da u životu mora postojati nešto više od toga, Jime?« Osjetio je kako ga uvlači u svoju neodoljivu mrežu, pa je ustao. »Mislim, ali sve mu to moraš sama reći.« Na trenutak mu se učinilo da joj je u očima bljesnulo nešto tvrdo, no onda je ponovno klimnula i navukla sigurnosni pojas preko grudi. »Vin nije onaj koji sam mislila da je.« Devina je pokrenula motor i ubacila M6 u brzinu. »Stalno čekam da se opusti, da mi počne vjerovati i voljeti me, ali to nikako da se dogodi ... a meni ponestaje snage za čekanje, Jime, zaista ti kažem.« »Kupio ti je prsten.« Naglo se okrenula prema njemu, a Jim je bio itekako svjestan da ne samo da je prešao crtu, već da ju je zgazio do neprepoznatljivosti. No bilo je važno zadržati je u Vinovu životu. »Stvarno?« dahnula je.

»Izdrži još samo malo.« Isuse, možda bi večeras mogao razgovarati s Vinom. Bog zna da dobro laže, a ovoga mu je puta, za promjenu, motiv bio dobar: mogao ga je pokušati uvjeriti da je brak nešto u što vrijedi vjerovati. »Slušaj, popričat ću s njim, u redu?« »O, hvala ti.« Pružila se i stisnula mu ruke. »Puno, puno ti hvala. Zaista želim da ovo uspije.« Poslala mu je poljubac i zatvorila vrata. Pomaknuo se u stranu i gledao je kako izlazi s parkirališta i ubrzava niz Ulicu Trade, dok se motor prebacivao iz brzine u brzinu glatko kao po špagici. Jim se namrštio i pomislio da ga, ako to njoj znači ne znati voziti auto s mjenjačem, živo zanima kako bi izgledalo da je stručnjak. Čovječe, trebala mu je cigareta. Uz klepetanje i brujanje pred klubom se zaustavio automobil i parkirao ispred jednog od znakova za osoblje. Iz njega su izašle dvije jedva odjevene žene s grudima kao iz Playboya i nogama debljine čačkalica. Zastale su kada su ga ugledale. »Hej«, rekla je plavuša uz seksi osmijeh. »Ideš u klub?« Njezina je prijateljica imala kosu oblikovanu u košnicu u stilu Amy Winehouse i nosila ogrlicu na kojoj je dijamantima bila ispisana riječ DROLJA. »Da, što kažeš da te mi pustimo na stražnja vrata?« Aluzija je bila preočita za Jimov ukus, a zbog privjeska koji je nosila puno bi radije otišao iz kluba ako će ona biti u njemu – no ako mu to može uštedjeti šetnju oko cijele zgrade u hladnoj noći? Kako da ne, najljepša hvala. Jim im je prišao dok je izbacivač damama otvarao vrata. »On je s nama«, rekla je plavuša izbacivaču. »Moj bratić.« »Što ima, stari?« Izbacivač je pružio stisnutu šaku, a Jim ju je udario. »Drago mi je.« Kada su ušli, tip je ponovno zaključao vrata i rekao nešto u Bluetooth slušalicu prikvačenu za uho. »Skroz naprijed? Okej. Stižem. Jebi ga, cure, imamo nemire medu običnim svijetom. Radije ostanite ovdje dok to ne sredimo.« »O, naći ćemo si mi nekog posla«, dobacila je plavuša. »Ili nekog društva«, ubacila se ona s košnicom uhvativši Jima pod ruku i trljajući se o njega. Oslobodio se njezina dodira. »Netko me čeka.« »Muško ili žensko?« upitala je plavuša. »Muško.«

»Savršeno za dvostruki spoj. Klub je u onom smjeru – vidimo se uskoro.« Ona s košnicom prinijela mu je usne uhu. »Ako misliš da sad dobro izgledam, čekaj da mi vidiš odjeću za posao.« Otperjale su kroz vrata označena kao ženska svlačionica i ostavile ga u mračnom hodniku s mišlju da će, ako se presvuku u nešto manje od onoga što su dotad nosile, zacijelo izaći samo s poštanskim markama umjesto krpica na ključnim dijelovima tijela. Kada se uputio prema glavnom dijelu kluba, iza ugla se pojavila tamnokosa zaposlenica i krenula prema njemu. Odmah ju je prepoznao kao ženu koju je Vin zaista gledao dok je Devinina osveta u lateksu pokušavala privući njegovu pozornost, a Jimu se nije ni najmanje svidjelo kada je vidio tko je prati: dvojica krupnih mladića koja su joj bila daleko preblizu, a iz njihova izraza lica dalo se zaključiti da su je stjerali u taj slabo osvijetljen, izoliran hodnik jer su željeli nešto što im ona očito nije namjeravala dati. Jim je pogledao ispred i iza sebe. Hodnik je bio dobrih deset metara dugačak i tri širok, a osim vrata s natpisom Ured, daleko dolje kod izlaza, svlačionica joj je bila jedina šansa da ih se riješi. A izbacivači su već bili zauzeti nekakvom pomutnjom. Jim je zauzeo položaj i pripremio se za intervenciju ... kada se ni od kuda na ulazu u sam klub pojavio Vin, koji kao da je donio isti zaključak glede neprihvatljivosti situacije. Vin se brzo približavao velikim koracima, no drama je prije stigla do Jima. »Rekla sam ne«, odbrusila je žena preko ramena. »Ženska kao ti nema pravo reći ne.« Okej, već je samo to bilo dovoljno. Jim je stao na put dvojici grubijana i obratio se ženi preko ramena. »Jesi li dobro?« Kada se okrenula prema njemu, po napetu izrazu lica i prestravljenim očima bilo je očito da pribranost održava samo snagom volje. »Aha. Samo se malo odmaram.« »Zašto? Već su ti se usta umorila?« Jim se okrenuo prema tipu koji je to rekao. »A da malo odjebeš?« »Tko si ti? Još jedan od njezinih svodnika?« Gad je posegnuo iza njega i dohvatio je za zapešće. »Zašto je jednostavno ne pustiš da radi ...« Vin diPietro, koji je u međuvremenu stigao do njih, stupio je u akciju kao da još uvijek živi na ulici. Prije nego što je Jim išta poduzeo, pobrinuo se za neželjeni dodir dohvativši tipa za nadlakticu i prekinuvši njegov kontakt sa ženom naglo ga okrenuvši prema sebi. Nije ništa rekao, ni riječ. Nije ni

morao. Bio je spreman srediti tog seronju, a sive mu oči više nisu bile hladne, već su kiptjele. »Pusti mi ruku, jebote!« zaderao se napadač. »Natjeraj me.« Jim se okrenuo prema ženi. »Moj frend i ja ćemo ovo srediti. Najbolje da odeš po kavu i kažeš onim drugim curama da malo sjednu s tobom. Zazvat ću te kad završimo s preodgojem.« Pogled joj je kliznuo na Vina. Bilo je jasno da joj se ne sviđa prihvatiti njihovu pomoć, no nije bila glupa. S obzirom na to kako su tim studošima blistale oči, bilo je jasno da ih ne pogoni samo alkohol, već i doza kokaina ili metamfetamina. Što je značilo da su velike šanse da će stvari izbjeći kontroli. »Pozvat ću izbacivača«, promrmljala je otvarajući vrata svlačionice. »Učini mi uslugu«, rekao je Vin i dalje ne skidajući pogleda s dečka. »Nemoj nikoga zvati.« Lagano je zavrtjela glavom i povukla se iz hodnika. U tom se trenutku u ruci šutljivog dečka pojavio nož. Jim je Vinu prepustio da se pobrine za brbljavog člana dvojca te zakoračio naprijed pokušavajući predvidjeti iz kojeg će smjera stići zamah oštricom. Aha, naravno, idiot s nožićem napast će zdesna jer je dešnjak, što znači da samo mora pričekati ... Jim ga je zgrabio usred napada, uhvatio ga za zapešće, okrenuo i počeo mu stiskati zglob dok nije ispustio oružje na pod. Upravo kada je upoznao gadovo lice sa zidom, Vin se upustio u tučnjavu. Izbjegao je široki zamah, a zatim napao golim šakama kao boksač. Od njegova udarca prštale su kosti ... no nažalost, nedopušteni stimulansi ne povlače samo rizik od kaznenog progona i ovisnosti, već jamče i analgetički učinak. Što je značilo da mali s ružnim, a sada i krvavim, ustima nije osjetio ama baš ništa. Vratio je Vinu udarcem u lice – i tada je počelo. Obojica su se potpuno raspištoljila. Hodnik se pretvorio u hrvački ring – i tko bi rekao: Vin je bio i napadač i krvnik u tom paru. Kako bi mu dao dovoljno prostora za šakatanje koje je obilno dijelio, Jim je sklonio s puta mrtvi teret za koji se sam pobrinuo, spreman ponašati se pristojno pod uvjetom da njegov seronja ne izaziva i bude tiho. No mamlaz je morao progovoriti. Baš je morao: »Zašto te boli kurac za tamo neku kurvu? Pa ona je samo hodajuća rupa, jebo te ja.« Jimu se zacrnilo pred očima, no pribrao se i pogledao prema stropu. Naravno, kutije u pravilnim razmacima, što znači da se sve snima. S druge

strane ... on i Vin bili su dovoljno pametni da puste protivnike da prvi zamahnu i izvuku oružje, pa su se, pravno gledano, mogli pozvati na samoobranu. No što je još važnije, dvojica postadolescentskih debilčića na drogama neće željeti imati posla s policijom. Drugim riječima, nema razloga da ne dovrši što je počeo. Jim je jače stegnuo zapešće koje je držao u ruci, čvrsto uhvatio malog za nadlakticu i trznuo ga u uspravan položaj da bi mu mogao šapnuti u uho. »Sada ćeš mi duboko udahnuti. Ajde, koncentriraj se. Smiri se i duboko udahni. Tako ...« Jim je stiskao i stiskao dok bol nije okončala svaki otpor. A kada je mali već pretvorio u uzor poslušnosti od dubokog disanja, brzim mu je pokretom iščašio ruku iz ramena. Urlik koji je to izazvalo bio je glasan, ali glazba s plesnog podija utopila je jeku. Zbog čega, kada se sve uzme u obzir, klubovi i nisu tako loše mjesto za obračune. Dok je mali klonuo na pod, Jim je kleknuo pred njega. »Mrzim bolnice. Upravo sam iz jedne izašao. Znaš što će ondje učiniti osobi s ozljedom kao što je tvoja? Vratiti će ti ruku na mjesto. Daj, pokazat ću ti.« Jim je uzeo malaksali ud u ruke, no nije se zamarao uputama o dubokom disanju. Samo je primijenio odgovarajući pritisak od kojeg je kost kliznula natrag na mjesto. Taj put nije bilo urlikanja – seronja se samo srušio u nesvijest. Kada je završio svoju padobransku gažu u ortopedskoj medicini, Jim je podignuo pogled kako bi provjerio kako se stvari odvijaju s drugom polovicom sukoba – i bio počašćen prizorom Vinova obrađivanja protivnikove jetre kao da je riječ o tijestu za kruh. Klinac je ozbiljno posrtao i izgledao temeljito poražen. Podizao je ruke ne da bi udarao, već da bi se obranio od udaraca ... a koljena su mu se sudarala kao da mu je ravnoteža pri kraju. Što bi bilo odlično da se nisu pojavili problemi. Na drugom kraju prolaza počeli su privlačiti pozornost – neki posjetitelj kluba virio je niz hodnik. Svjetla su bila prigušena, ali ne toliko. Morali su se brzo pokupiti. »Vine, moramo ići«, prosiktao je Jim. Vin nije uopće registrirao njegove riječi, što nije bilo čudno s obzirom na brutalnu koncentraciju s kojom se posvetio tučnjavi. Sranje, zajebi

promatrače: ako ga pusti da tako nastavi, ubit će frajera. Ili ga u najmanju ruku pretvoriti u divovsku biljku. Jim se uspravio, spreman intervenirati i nečim osim riječima.

V Poglavlje 13 in se ludo zabavljao. Već godinama nije udarao ništa osim vreća s pijeskom u teretani, pa je zaboravio koliko je dobar osjećaj izraziti mišljenje o nekom seronji – ravno u lice istom. Čovječe, sve mu se vratilo: stav, snaga, koncentracija. Još uvijek je znao što radi. Još uvijek se znao tući. No nažalost, kao i sve što valja, zabava je morala završiti, i to ne zbog nokautiranog protivnika – iako, s obzirom na to kako su se malome tresle noge, da je imao još samo malo više vremena ... Ali ne, Jim je bio taj koji je prekinuo zabavu kada je spustio tešku ruku Vinu na rame i povukao ga izvan dosega udaraca. »Imamo publiku.« Vin je dahtao kao jebeni bik kada je pogledao niz hodnik. I naravno, neki tip s naočalama i brkovima buljio je u njih kao da je upravo svjedočio prometnoj nesreći. No prije nego što je itko stigao reagirati, otvorila su se stražnja vrata kluba kroz koja se prema makljaži uputio Afroamerikanac koji je izgledao kao da je u stanju otrgnuti branik s automobila. Zubima. »Koji se kurac događa u mojoj kući?« Vinova tamnokosa žena izašla je iz svlačionice. »Trez, problem su ova dvojica u majicama s lubanjama.« Vin je zatreptao kao idiot na zvuk njezina prekrasna glasa, no tada se koncentrirao i nabio klinca kojeg je obrađivao licem o zid. »Slobodno dovrši što sam počeo«, rekao je vlasniku kluba. Jim je podignuo mlitavo klupko s poda. »Ovaj je imao nož.« Taj tip Trez pogledom je procijenio klinčadiju. »Gdje je oružje?« Jim ga je pogurnuo nogom, a vlasnik se prignuo i podignuo ga s poda. »Jeste zvali policiju?«

Svi su pogledali ženu, a kada je ona odmahnula glavom, Vin je shvatio da ne može skrenuti pogled. Kada je bila na drugom kraju kluba, od nje mu je nabijalo srce; kada je bila tako blizu, sasvim je stalo: oči su joj bile tako plave da su ga podsjećale na ljetno nebo. »Mislim da su ova dvojica gotova«, s odobravanjem je rekao Trez. »Lijepo ste to odradili.« »Kamo ćemo s njima?« upitao je Jim. »Iznesimo ih otraga.« Pogledaj me, pomislio je Vin gledajući ženu. Pogledaj me ponovno. Molim te. »Nemaš beda«, rekao je Jim i počeo potezati svoj teret niz hodnik. Trenutak poslije Vin je slijedio njegov primjer gurajući svog tipa istim putem. Kada su stigli do vrata, Trez ih je otvorio kao savršeni džentlmen i pomaknuo se u stranu. »Gdje god vam odgovara«, rekao je. Jimu je »odgovarao« zid s lijeve strane, dok se Vinu više svidjela suprotna strana ... Upravo je spuštao malog na guzicu, kada se sledio. Sigurnosna svjetla postavljena oko vrata obasjavala su glave dvojice klinaca i bacala im jasno svjetlo duž čitava tijela. Što znači da su se na asfaltu morale vidjeti njihove sjene. Nije ih bilo. Na opekama iza njihovih glava nalazile su se tamne aureole, par zagasitih sivih kruna koje su se tek neznatno lelujale. »O ... Bože«, prošaptao je Vin. Klinac kojega je tukao pogledao ga je očima koje su bile više umorne nego agresivne. »Zašto nas tako gledaš?« Jer ćete večeras umrijeti, pomislio je Vin. Iz daljine je začuo Jimov glas: »Vine? Što je bilo?« Vin se stresao i počeo moliti da te proklete sjenke nestanu. Ništa od toga. Pokušao je protrljati lice u nadi da će ih tako otrti – i utvrdio da ga lice previše boli od primljenih udaraca da bi moglo podnijeti takav tretman. I tako su sjenke prevladale. Trez je preko ramena klimnuo prema klubu. »Ako biste se vas dvojica vratili unutra, ja ću malo popričati s ovim seronjama. Tek toliko da im bude savršeno jasno kako stvari stoje.« »Da. Nema problema.« Vin se prisilio da se pokrene, no kada je prišao vratima, okrenuo se i pogledao klince. »Budite oprezni ... Pazite se.«

»Jebi se«, bio je odgovor koji je dobio. Što je značilo da njegove riječi nisu shvatili kao savjet, već kao prijetnju. »Ne, hoću reći ...« »Dođi«, rekao je Jim silom ga odvlačeći u zgradu. »Idemo.« Isuse, možda je u krivu. Možda samo mora okulistu. Možda će ga za dvadesetak minuta primiti migrena. No bez obzira na objašnjenje, ne može se vratiti na staro s tim sranjima. To jednostavno ne bi mogao podnijeti. Kada su se našli u hodniku, Jim ga je uhvatio za nadlakticu. »Jako te udario u glavu?« »Ne.« Iako, s obzirom na to kako mu je lice gorjelo, to i nije bilo potpuno točno. »Dobro sam.« »Ako ti tako kažeš. Dajmo vlasniku koju minutu da sredi stvari, a kada se vrati, ideš sa mnom do kamioneta.« »Neću otići dok ne vidim onu ...« Ženu. Pokraj vrata svlačionice. Vin se uputio prema njoj. Isključio je sve svoje paranoične, sulude misli i usredotočio se na nju. »Jesi li dobro?« Preko one provokativne odjeće obukla je jaknu od flisa koja joj je dosezala do bedara i u kojoj je izgledala kao žena koju bi poželio uzeti u naručje i držati u zagrljaju cijele noći. »Jesi li dobro?« ponovio je kada mu nije odgovorila. Njezin pogled, onaj njezin nevjerojatan plavooki pogled, napokon se spustio na njegovo lice ... i ponovno je osjetio isto, onaj isti visokonaponski naboj koji mu je prostrujao tijelom i učinio da se osjeti živim. Usne su joj se izvinule u naznaku osmijeha. »Pravo je pitanje ... jesi li ti dobro?« Kada se Vin namrštio, rukom je neodređeno pokazala na njegovo lice. »Ide ti krv.« »Ništa me ne boli.« »Mislim da će početi ...« Iz svlačionice su se pojavile još dvije žene, nalik dvojcu lajavih pasa: pričale su sto na sat, ruke su im lamatale kao repovi, a zlatni lanci oko struka poskakivali i zveketali kao značke na ogrlici. Srećom, zanimao ih je samo Jim, no s druge strane, mogle su zadignuti suknje i ponuditi se Vinu, a on ih ne bi ni zamijetio. »Žao mi je zbog one dvojice«, rekao je tamnokosoj ženi. »U redu je.« Isuse, imala je prekrasan glas. »Kako se zoveš?«

Stražnja vrata su se otvorila i ušao je onaj tip Trez. »Hvala vam još jedanput što ste se pobrinuli za situaciju.« Potekao je razgovor, no Vina nije zanimao nitko osim žene pred njim. Čekao je da mu odgovori. Nadao se da će odgovoriti. »Molim te«, tiho je rekao, »reci mi kako se zoveš.« Tamnokosa žena trenutak je oklijevala, a zatim se okrenula prema vlasniku. »Imaš li što protiv da ga očistim u svlačionici?« »Samo izvoli.« Vin je bacio pogled na svog kvaziratnog druga. »Ne smeta ti da pričekaš, Jime?« Tip je odmahnuo glavom. »Naročito ako to znači da mi nećeš krvariti po kamionetu.« »Neću ga dugo zadržati«, rekla je žena. Nema problema, pomislio je Vin. Što se njega ticalo, mogla ga je zadržati zauvijek ... Zaustavio se. Devina se možda ljutito pokupila, ali taj čas bila je u njegovoj kući, u njegovu krevetu. Od njega je zasluživala više od takvih misli o toj drugoj ženi. Točnije rečeno, ti misliš da znaš gdje je Devina, istaknuo je glas u njegovoj glavi. »Dođi«, rekla mu je žena otvarajući vrata svlačionice. Vin je iz nekog razloga pogledao Jima – a izraz koji ga je dočekao vrlo je jasno govorio Pazi što radiš, stari moj. Vin je otvorio usta spreman reći nešto razumno i pribrati se. »Odmah se vraćam, Jime«, bilo je sve što je izustio. Drolja. Kurva. Prostitutka. Nije mogao vjerovati. Ona se kurva. Prodaje tijelo muškarcima koji je koriste za seks. Ta činjenica bila je neshvatljiva. Isprva nije mogao pojmiti ono što se očito događalo. Bilo bi dovoljno i da je šankerica ili konobarica ili, ne daj Bože, plesačica u kavezu u jednom takvom klubu, ali onda ju je ugledao kako hoda uokolo sa sisama na izvolite i bedrima izloženima pogledima drugih muškaraca. I dobila je što je i zaslužila za to čime se bavila: ona dva mladića pratila su je kao lovinu i ponašala se prema njoj točno onako kako se muškarci ponašaju prema ženama kao što je ona. Slijedio ih je dok su je pratili u hodnik i promatrao tučnjavu koja je uslijedila. Nije se mogao pomaknuti, toliko se šokirao. Od svih stvari koje je

zamišljao da radi, od svih pretpostavki koje je imao o tome kako izgleda njezin život u Caldwellu, ovo nije bilo ni blizu. Nije mogao vjerovati. Dok su napasnike mlatili u hodniku, probio se kroz gomilu do izlaza i izletio iz kluba sav u napetoj magli, bez ikakvog pojma o tome što radi ni kamo ide. Hladan noćni zrak nije mu razbistrio ni misli ni zbrku u njima, pa se bez ikakvog plana uputio na parkiralište iza kluba. Kada je pronašao automobil, zaključao se u njemu teško dišući. I tada ga je preplavio bijes. Veliki valovi gnjeva preplavljivali su mu tijelo te izazivali znojenje i podrhtavanje. Znao je da je zbog svoje eksplozivne naravi već imao problema. Znao je da je taj ključajući gnjev opasan i sjećao se što su ga naučili u zatvoru. Broji do deset. Pokušaj se smiriti. Prizovi u misli sigurnu sliku ... Pozornost mu je privuklo kretanje pokraj stražnjeg ulaza u klub. Vrata su se otvorila, a dvojicu klinaca koja su je pratila kao vreće smeća na ulicu su izbacili oni koji su joj priskočili u pomoć. S njima je vani na hladnoći ostao neki crnac koji im je nešto kratko rekao, a zatim se vratio u klub. Sjedeći iza upravljača nepomično se zagledao u mladiće. Munja ga je udarila na isti način kao i uvijek, brišući sve pred sobom: gnjev koji je osjećao najprije se zbio, a zatim kristalizirao, fiksirao na dvojicu pokraj stražnjih vrata, a sva ljutnja, osjećaj izdanosti i bijes koje je prouzročila ta žena usmjerio se na njih. Krećući se kao u magli, provjerio jesu li mu lažni brkovi i naočale na mjestu. Postojala je velika vjerojatnost da se i iza kluba nalaze sigurnosne kamere, a budući da su ga te stvari već skupo stajale, čak je i tako gnjevan znao da ni prerušen ne smije to učiniti pred objektivima. Zato je čekao. Nakon nekog vremena ona dvojica ukočeno su ustala. Jedan je pljuvao krv, a drugi se držao za ruku kao da se boji da će mu otpasti s tijela. Okrenuli su se jedan prema drugom i počeli svađati, no što god da su si rekli, bila je to tek nijema predstava jer je bio predaleko da čuje što govore. No svađa nije dugo potrajala. Prilično su brzo zašutjeli, kao da su istodobno izgubili volju da nastave, a nakon što su se malo ogledavali oko sebe, zateturali su prema parkiralištu kao pijanci. Vjerojatno zato što im se u glavi vrtjelo od batina koje su pretrpjeli. Kada su prošli pokraj njegova automobila, dobro ih je pogledao. Svijetle

puti, svijetlih očiju, obojica s pokojom naušnicom. Lica su im nalikovala onima kakva se viđaju u novinama, ne u crnoj kronici, već u rubrici pod naslovom Sveučilišni sport. Zdravi, mladi, s cijelim životom pred sobom. U njegovim postupcima nije bilo nikakve svjesne namjere kada je posegnuo pod sjedalo, a zatim izašao iz automobila. Tiho je zatvorio vrata i počeo slijediti mladiće. Dok se bešumno kretao, bio je čista akcija, ništa više. Ona dvojica stigla su do posljednjeg reda automobila na parkiralištu i skrenula desno, uputivši se u tijesnu uličicu. Bez prozora. Da ih je zamolio da nađu neko intimno mjesto, ne bi mogli odabrati ništa bolje. Pratio ih je dok nisu došli do sredine uličice, točno na pola dvostruke zgrade. Glatkim i sigurnim pokretom naciljao je snažna mlada leđa pred sobom i zastao s prstom na okidaču. Bili su dobrih deset metara ispred njega, nesigurnim su se koracima probijali kroz bljuzgavicu, a ljuljajuća su im tijela činila pomične mete. Bilo bi bolje da je bliže, no nije želio čekati niti riskirati da ih preplaši. Povukao je okidač, a nakon glasnog pucnja uslijedilo je nekoordinirano lamatanje i tup udarac o tlo. Drugi od dvojice naglo se okrenuo. Što mu je priuštilo metak točno kroz sredinu prsa. Od zadovoljstva je gotovo poletio, iako su mu noge ostale na asfaltu. Od slobodnog izražavanja bijesa, od titravog, orgazmičnog olakšanja osmjehnuo se tako široko da je ledeni vjetar osjetio na prednjim zubima. Radost nije potrajala. Prizor one dvojice kako leže jedan pokraj drugog i stenju ugasio je vatru koja mu je zapalila mozak i preplavio ga racionalnim užasom: upravo je sjebao sam sebe. Na uvjetnoj je, za Boga miloga. Što mu je došlo? Hodao je uokolo dok su se usporeno uvijali i krvarili po cesti. Bio se zakleo da se više nikada neće dovesti u takvu situaciju. Prisegnuo je. Kada se zaustavio, shvatio je da obje žrtve gledaju u njega. Budući da su još uvijek disali, bilo je teško sa sigurnošću reći hoće li umrijeti ili ne, ali još pucnjave neće ništa riješiti. Zataknuo je pištolj za pojas na leđima, svukao zimsku jaknu i smotao je u jastuk od goreteksa. Najprije je prišao višemu.

P Poglavlje 14 rekrasan je, pomislila je MarieTerese. Muškarac koji ju je zaštitio bio je apsolutno prekrasan. Gusta tamna kosa. Topla smećkasta koža. Lice koje je čak i tako s modricama bilo nevjerojatno privlačno. Smetena tolikim osjetima, MarieTerese izvukla je jedan od stolaca ispred pulta za šminkanje i pribrala se. »Sjedni ovdje, a ja idem po ručnik.« Muškarac koji joj je priskočio u pomoć pogledao je oko sebe, a ona je pokušala ne misliti o tome što vidi: nemarno odbačene, izgrebane salonke, poderana minisuknja koja visi s klupe, posvuda razbacani ručnici, par visokih čizama naslonjen na rub osvijetljenog zrcala, torbe po podu. S obzirom na njegovo fantastično crno prugasto odijelo, očito nije bio naviknut na takav jeftini kaos. »Molim te, sjedni«, rekla je. Muškarčeve sive oči zaustavile su se na njoj. Bio je dvadesetak centimetara viši od nje, a ramena su mu zacijelo bila dvostruko šira od cijele nje. No nije se osjećala nelagodno uz njega. I nije se bojala. Čovječe, kolonjska mu je izvrsna. »Jesi li dobro«, ponovio je. Nije to bilo pitanje, već tihi zahtjev. Kao da joj neće dopustiti da mu išta učini s licem dok ne bude siguran da joj nije ništa. MarieTerese je zatreptala. »Sve ... Sve je u redu.« »Kako ti je ruka? Prilično te jako stisnuo.« MarieTerese zadignula je rukav jakne od flisa koju je u međuvremenu odjenula. »Vidiš ... ?« Nagnuo se naprijed i obujmio joj zapešće toplim dlanom. Toplim i nježnim. Nije je grubo hvatao. Nije ništa zahtijevao. Nije ... je posjedovao. Bio je ljubazan.

Iznenada je u glavi začula glas onog klinca: Ti nisi žena. Tu zlobnu opasku izustio je da bi bio okrutan i da je povrijedi, i uspio je ... no uglavnom zato što je upravo to i sama počela misliti o sebi. Nije žena. Nije ... ništa. Jednostavno je prazna. MarieTerese povukla je ruku od muškarčeva dodira i vratila rukav na mjesto. Nije se mogla nositi s njegovim suosjećanjem. Na neki čudan način teže je bilo podnijeti to nego uvredu. »Ostat će ti modrica«, tiho je rekao. Što ono radi? Aha, da. Ručnik. Mora ga srediti. »Sjedni ovdje. Odmah se vraćam.« Otišla je u kupaonicu, uzela bijeli ručnik s hrpe pokraj umivaonika, dohvatila malu posudu i pustila toplu vodu. Dok je čekala da se voda zagrije, zagledala se u svoj odraz u zrcalu. Oči su joj bile raširene i pomalo sluđene, ali ne zbog one dvojice koja su se ponašala tako neprimjereno i nepristojno. Razlog je bio razbijač nježnih ruku koji je sjedio na stolcu ispred kupaonice ... Onaj koji je izgledao kao odvjetnik, no tukao se kao Oscar De La Hoya. Kada se vratila do pulta za šminkanje, bila je malo smirenija. Bar dok ga nije pogledala u oči. Gledao ju je kao da je upija u sebe, no nelagodno se osjećala ne zbog njegova pogleda, već zbog toga kako se od njega osjećala. Ne baš tako prazno. »Jesi li vidio kako izgledaš?« upitala je tek toliko da nešto kaže. Odmahnuo je glavom. Činilo se da ga vlastiti izgled ne zanima dovoljno da se okrene od nje i pogleda u zrcalo iza sebe. Spustila je posudu i navukla rukavice od lateksa prije nego što mu je prišla i smočila ručnik. »Imaš porezotinu na obrazu.« »Zaista.« »Pripremi se.« Nije, a nije se ni trgnuo kada je dodirnula otvorenu ranu. Tap ... tap ... tap ... Pa opet u posudu, lagano zveckanje dok je ispirala ručnik. Tap ... tap ... Zatvorio je oči i rastvorio usne dok su mu se prsa ravnomjerno podizala i spuštala. Tako izbliza vidjela je bradu koja mu je izbijala na ravnoj čeljusti, svaku dugačku, crnu trepavicu i svu podšišanu, gustu kosu. Nekad je imao probušeno uho, ali samo desno, i očito već godinama nije ništa nosio u toj rupici. »Kako se zoveš?« upitao je grlenim glasom. Mušterijama nikada nije odavala svoje pravo lažno ime, no on nije

mušterija, zar ne? Da se nije pojavio u pravom trenutku, stvari su mogle loše završiti po nju: Trez nije bio u klubu, izbacivači su se bavili nekim sukobom pokraj šanka, a hodnik je vodio ravno na parkiralište. Ona dva krupna studoša mogli su je u tren oka ugurati u automobil i ... »Imaš krvi na košulji«, rekla je ponovno namačući ručnik u posudu. Baš zna razgovarati, pomislila je. Otvorio je oči, ali nije spustio pogled na košulju. Gledao je nju. »Imam još košulja.« »Mogu misliti.« Malo se namrštio. »Često ti se događaju takve stvari?« Da je bila riječ o ikom drugom, prekinula bi daljnju raspravu brzim naravno da ne, no smatrala je da, s obzirom na ono što je učinio za nju u hodniku, zaslužuje iskreniji odgovor. »Da nisi slučajno na tajnom zadatku?« promrmljala je. »Znam da mi ne bi nužno rekao, ali moram pitati.« Posegnuo je u unutrašnji džep kaputa i izvadio posjetnicu. »Nema šanse da sam murjak. Više nisam baš toliko izvan zakona koliko sam nekada bio, ali ne bih mogao nositi značku i da hoću. Tako da mi, ironično, možeš vjerovati.« Pogledala je što joj je dao. The diPietro Group. Adresa ovdje, u centru Caldwella. Vrlo skup papir za posjetnice, vrlo razmetljiv poslovni logotip te mnoštvo brojeva i adresa e-pošte na koje ga se može dobiti. Dok je spuštala posjetnicu na puk, instinkt joj je govorio da je istina da ne radi za caldwellsku policiju. Ali da mu može vjerovati? Prestala je vjerovati muškarcima. Osobito onima koji su je privlačili. »Onda, događa li se to često?« upitao je. MarieTerese vratila se poslu. Obrisala mu je lice, spuštajući se s obraza prema ustima. »Većina ljudi je u redu. A uprava se brine o nama. Nikada me nitko nije ozlijedio.« »Ti si ... plesačica?« Na trenutak je zamislila kako bi to bilo da mu kaže da samo visi u jednom od onih kaveza, nabacuje neke pokrete i služi samo da se oči napasu. No mogla je zamisliti što bi uslijedilo. Duboko bi odahnuo od olakšanja i počeo se ponašati prema njoj kao da je tek još jedna žena koja mu je zapela za oko. Bez komplikacija, bez implikacija, ništa do malo flerta između dvoje ljudi koji bi mogli završiti u krevetu. Njezina šutnja nagnala ga je da udahne, i to ne zato što mu je laknulo. Dok

je izdisao, mišići duž vrata napeli su mu se u čvrste trake, kao da je morao obuzdati trzaj na licu. U tome je i bio problem: više nikada neće doživjeti normalno upoznavanje s muškarcem. Sad ima mračnu tajnu, od onih za koje moraš procijeniti nakon koliko je izlazaka moraš otkriti jer inače lažeš prešućivanjem. »Jesu ti ruke jako ozlijeđene?« upitala je tek da ispuni tišinu. Kada ih je ispružio, pregledala mu je članke na prstima. Oni na desnoj šaci bili su izubijani i krvarili su. Dok ih je brisala ručnikom, upitala je: »Cesto spašavaš žene?« »Ne, stvarno ne. Inače, fali ti naušnica.« Dodirnula je uho. »Da, znam. Mislila sam danas staviti druge. Ali ...« »Inače, ja sam Vin.« Ispružio je ruku i čekao. »Drago mi je.« U drugačijim bi mu se okolnostima nasmiješila. Prije deset godina, u nekom drugom životu, morala bi se nasmiješiti dok bi prihvaćala njegovu ispruženu ruku i rukovala se s njime. Sada je osjećala samo tugu. »Također. Vine.« »A ti si ...?« Izvukla je ruku iz njegove i spustila pogled da bi mu nastavila raditi na prstima. »MarieTerese. Ja sam ... MarieTerese.« Ima tako krasne oči. MarieTerese s krasnim francuskim imenom ima apsolutno krasne oči. I ruke su joj tako nježne dok ga pažljivo pere tim toplim ručnikom kao da su njegove porezotine i ogrebotine nešto važno. Jebote, poželio se ponovno potući samo da bi se ona opet brinula o njemu. »Vjerojatno bi trebao otići liječniku«, rekla je tapkajući ga malim ručnikom po izubijanim člancima. Odsutno je primijetio da je ručnik u početku bio bijel, a sada je posrao ružičast od njegove krvi i bilo mu je drago što je navukla rukavice – ne zato što bi on bio HIV pozitivan, već zato što se nadao da taj postupak ima šire značenje i da pokazuje da se zna zaštititi dok radi. Nadao se da će mu reći da je samo plesačica. Zaista se nadao. Isprala je ručnik. »Rekla sam da bi trebao otići liječniku.« »Bit će u redu.« No vrijedi li to i za nju? Što bi se dogodilo da on i Jim nisu naišli? Isuse, odjedanput je imao toliko pitanja. Želio je znati zašto se netko poput nje bavi takvim poslom. Želio je znati kakva ju je nevolja dovela do te točke.

Želio je znati ... kako joj može pomoći, ne samo te večeri, već i sutradan i dan poslije toga. No ništa od toga nije ga se ticalo. Što je još važnije, imao je osjećaj da bi se, ako bude inzistirao na detaljima, povukla pred njim. »Mogu li te nešto pitati?« rekao je jer si nije mogao pomoći. Zastala je s ručnikom u ruci. »U redu.« Znao je da to što namjerava nije pametno, ali nije se mogao oduprijeti njezinoj neodoljivoj privlačnosti. Nije to imalo nikakve veze s mozgom, već samo sa ... no dobro, da kaže srcem, to bi jednostavno bilo previše melodramatično. No što god da ga je tjeralo naprijed dolazilo mu je iz središta prsa. Okej, možda mu se prsna kost stvarno pali na nju. »Mogu li te pozvati na večeru?« Vrata svlačionice širom su se otvorila i ušla je prostitutka vatrene kose koja je potaknula Devinin odlazak. »O! Ispričavam se ... Nisam znala da je netko tu.« Dok je promatrala Vina, jarkocrvene usne razvukle su joj se u umjetan osmijeh koji je govorio da je točno znala tko je u svlačionici. MarieTerese odmaknula se od njega i sa sobom odnijela topli ručnik, posudu s vodom i svoje nježne ruke. »Upravo smo na odlasku, Gina.« Vin je poslušno ustao. Dok je proklinjao crvenokosu jer ih je prekinula, pogled mu je pao na šminku na pultu, pa se podsjetio da ona ima puno veće pravo biti tu od njega. MarieTerese otišla je u kupaonicu. Zamišljao je kako čisti posudu, ispire ručnik, a zatim skida rukavice. Vratit će se ovamo, morat će se oprostiti s njom ... a onda će svući jaknu od flisa i vratiti se u gomilu. Dok je gledao vrata kroz koja je prošla, a prostitutka pokraj njega blebetala. Vina je obuzeo vrlo čudan osjećaj. Činilo mu se da se na pod spustila magla i pružila mu pipke uz noge, preko prsa, skroz do mozga. Odjednom mu je izvana bilo vruće, a iznutra hladno ... Sranje, znao je što se događa. Točno je znao o čemu je riječ. Prošlo je mnogo godina, ali točno je znao kamo vodi takva kombinacija osjeta. Vin je dohvatio stolac i ponovno se svalio u njega. Diši. Samo diši, gade blesavi. Diši ... »Vidjela sam da ti je cura otišla«, govorila je crvenokosa dok se namještala uz njega. »Trebaš društvo?« Ruke s noktima boje krvi i dugačkima poput kandži pružile su se prema

njemu i kliznule mu uz zamrljani rever. Odgurnuo ju je sa sebe nespretnim pokretom. »Prestani ...« »Jesi li siguran?« O Isuse, bilo mu je još više vruće iznutra, još hladnije izvana. Morao je to prekinuti ... jer nije želio znati što kaže poruka koja mu se približava. Nije želio viziju, komunikaciju, pogled u budućnost, no bio je tek telegraf koji nije mogao odbiti primiti pisma koja su mu upućena. Najprije onaj čovjek u dizalu, pa ona dvojica vani ... i sad ovo. Prije mnogo je godina iščistio svoju mračnu stranu. Zašto se sada vratila? Crvenokosa mu se protrljala o ruku i prinijela mu usne uhu. »Pusti me da se pobrinem za tebe ...« »Gina, ostavi ga na miru, u redu?« Vin je pogledao prema Marie-Tereseinu glasu i otvorio usta kako bi nešto rekao. Iz njih nije izašao nikakav zvuk. Gore od toga, dok ju je gledao, pretvorila se u vrtlog koji mu je usisao vid, a sve osim nje se zamutilo. Pripremio se za ono što je znao da slijedi – i naravno, podrhtavanje mu je počelo od stopala, baš kao i magla, a zatim mu se počelo širiti tijelom, preuzimajući mu koljena, trbuh i ramena ... »Briga me, ne moram ja moliti«, rekla je Gina uputivši se prema vratima. »Želim vam dobru zabavu. Ionako izgleda prenapeto za partijanje.« »Vine?« MarieTerese mu je prišla. »Vine, čuješ li me? Jesi li dobro ...« Riječi su prokuljale iz njega glasom koji nije bio njegov, a zaposjedanje je nadvladalo sve drugo takvom silinom da nije znao što govori jer poruka nije bila namijenjena njemu, već osobi kojoj se obraćao. On je čuo samo nevezane zvukove: »Theio th Iskow ... Theio th ...« Problijedjela je i ustuknula, a rukom je prekrila grlo. »Tko?« »Jheio ... th ... Iskow ...« Vinu je vlastiti glas zvučao duboko, mračno i besmisleno, iako se trudio pravilno čuti slogove, trudio se u glavi dešifrirati što joj govori: bio je to daleko najgori dio njegove kletve – nije mogao učiniti ništa da promijeni budućnost jer nije znao što proriče. MarieTerese uzmicala je pred njim blijeda lica i razrogačenih očiju dok nije udarila o vrata. Drhtavim je rukama prtljala s kvakom, a zatim je izletjela iz prostorije u očajničkom nastojanju da pobjegne od njega. Njezina odsutnost vratila je Vina u stvarnost, prekinula željezni stisak koji ga je držao, prerezala žice koje su ga pretvorile u marionetu. .. nije znao čega. Nikada nije znao čega. Od prvoga prvcatog puta kada je obuzet nije imao

pojma o čemu se radi, o čemu govori ni zašto je, od svih ljudi na planetu, upravo on morao biti odabran da nosi taj strašan teret. Isuse Bože, što će sada? Ni u životu ni u poslu nije mogao funkcionirati s takvim ispadima. A nije se želio vratiti ni u ono doba kada je bio mali i kada su svi mislili da je lud. Osim toga, to se ne bi trebalo događati. To je sredio. Naslonio se dlanovima na koljena i pustio da mu glava klone na ramenima. Disao je plitko, a samo su ga ukočeni laktovi držali u uspravnom položaju. Tako ga je Jim zatekao. »Vine? Što se događa, frajerčino? Imaš potres mozga?« Da je barem tako. Tako bi rado pristao na izljev krvi u mozak umjesto tog proročkog sranja. Vin se prisilio da pogleda drugog muškarca. A budući da mu usta očito još nisu odustala od samostalnog djelovanja, začuo se kako govori: »Vjeruješ li u demone, Jime?« Tip se namrštio. »Molim?« »Demone ...« Uslijedila je dugačka tišina, a zatim je Jim rekao: »A da mi tebe odvedemo kući? Ne izgledaš baš kao da su ti sve daske na broju.« Jimovo očito zanemarivanje njegova pitanja podsjetilo ga je na pristojnost s kojom se ljudi ophode s čudačkim ispadima u životu. No postoje i mnogi drugi načini: od Marie-Tereseina paničnog bijega do otvorene okrutnosti – što je bila uobičajena reakcija dok je bio dijete. A Jim je bio u pravu. Nije bilo druge nego otići kući, no proklet bio ako nije želio pronaći MarieTerese i reći joj ... Što? Da su mu između jedanaeste i sedamnaeste godine takve »epizode« bile uobičajene? Da je zbog njih izgubio prijatelje, dobio epitet čudaka i bio prisiljen naučiti se tući? Da mu je žao što se te večeri dvaput prestrašila? I što je najvažnije, da ono što joj je rekao, što god to bilo, mora shvatiti kao biblijsku istinu i zaštititi se? Jer nikada nije griješio. Proklet bio do pakla i natrag ... ali sve što je rekao uvijek se i dogodilo. Zbog toga je znao da nikada ne priopćava dobre vijesti. Poslije bi mu netko sporedan ili možda sama osoba kojoj se obratio rekla što je rekao i što je to značilo. Isuse, kako su ga užasavale posljedice istine. Kada je bio mlađi i bilo ga je lakše uplašiti, otišao bi u svoju sobu, zatvorio vrata i sklupčao se pod pokrivačima, potresen i izgubljen. Baš kao što je vidio mrtvace, tako je proricao i budućnost. Lošu, krvavu,

destruktivnu budućnost. Što je dakle mučilo MarieTerese? »Hajde, Vine. Idemo.« Vin je pogledao prema vratima svlačionice. Najobazrivije što je mogao učiniti vjerojatno je bilo ostaviti je na miru – ako pokuša objasniti, samo će je dublje uvući i još je više uplašiti. No na taj joj način neće pomoći da izbjegne što god joj se spremalo. »Vine ... Dođi sa mnom, idemo odavde.« »U opasnosti je.« »Vine, pogledaj me.« Tip si je uperio prste u oči. »Pogledaj me. Ideš doma. Izudarali su te po glavi onda u hodniku, a očito si se maloprije skoro onesvijestio. Jasno mi je da ne želiš doktoru, u redu. Ali briješ ako misliš da ću dopustiti da se ovo sranje nastavi. Dođi sa mnom – odmah.« Sranje, ta zbunjenost kada je sve gotovo, ta izgubljenost i konfuzija, strah zbog onoga što je rekao i osjećaj gubitka kontrole – kvragu, čak i taj smeteni izraz na Jimovu licu ... svega se toga sjećao. Toliko puta ... Vin je to prošao toliko puta i mrzio je taj osjećaj. »Imaš pravo«, rekao je nastojeći sve staviti iza sebe. »Apsolutno si u pravu.« Uvijek se poslije može vratiti i razgovarati s njom kada se sve malo smiri. Na primjer, sutra. Doći će sutra čim se klub otvori. To je najbolje što može učiniti. Pažljivo je ustao sa stolca i prišao mjestu na kojem je odložila njegovu posjetnicu na pult za šminkanje. Izvadio je kemijsku, napisao tri riječi na poleđinu, a zatim pogledao torbe na podu. Točno je znao koja je njezina. Između ružičasto-ljubičastih marke Ed Hardy, Guccija i dviju identičnih s oznakom Harajuku Lovers ... ležala je jedna obična, crna, koja čak nije imala ni Nikeov logotip. Ostavio je posjetnicu u toj i uputio se prema vratima bolnih ramena, desne šake u kojoj mu je počinjalo nabijati, rebara koja je presijecala oštra bol pri svakom udahu. No najgora od svega bila je glavobolja koja nije imala nikakve veze s tučnjavom. Uvijek bi ga hvatala poslije ... toga, što god to nešto bilo. Kada je izašao u hodnik, pogledao je lijevo i desno, no od MarieTerese nije bilo ni traga ni glasa. Na trenutak je osjetio snažnu i neodoljivu potrebu da je pronađe, no kada ga je Jim uhvatio za nadlakticu, odlučio je vjerovati njegovu razumu i pustio

je da ga odvede do stražnjeg izlaza iz kluba. »Pričekaj ovdje.« Jim je pokucao na upraviteljeva vrata, a kada je ovaj izašao, uslijedio je još jedan krug zahvaljivanja, a zatim se Vin zatekao kako udiše hladan, bistar zrak. Isuse ... Kakva večer.

N Poglavlje 15 a mračnom parkiralištu kluba Vin je hodao pokraj redova automobila, ali nije previše registrirao stvari oko sebe ... barem ne dok nije ugledao tipa s brkovima i naočalama koji je gledao tučnjavu s početka hodnika. Srećom, kada su se mimoišli, frajer je spustio pogled kao da ne želi nevolje i nastavio navlačiti zimsku jaknu, kao da je otišao do automobila da je uzme. Kada su stigli do kamioneta, Vin se zavalio na suvozačko mjesto i pažljivo protrljao bolno lice. Pustio je da mu glava padne na naslon i razmišljao o tome koliko mrzi to zapetljano, rotirajuće klupko boli od koje mu je pucala lubanja. A glavobolja se samo pogoršala kada je shvatio da se, iako on ide kući, Marie-Terese vratila na posao. Što je značilo da je upravo sada s drugim muškarcima i pruža im ... Morao je prestati s takvim razmišljanjem prije nego što potpuno poludi. Gledao je kroz prozor i promatrao ulične svjetiljke kako postaju jarkije, a zatim nestaju dok je Jim skretao lijevo i desno i zaustavljao se na raskrižjima na putu do Commodorea. Kada su se zaustavili ispred nebodera, Vin je otkopčao sigurnosni pojas i otvorio vrata. Nije imao pojma hoće li Devina biti kod njega ili je možda otišla u stan koji je još uvijek imala u staroj klaoničkoj četvrti Caldieja. Nadao se da je neće zateći u krevetu i zbog toga se osjećao kao gad. »Hvala«, rekao je Jimu izlazeći iz automobila. Prije nego što je zatvorio vrata, nagnuo se natrag unutra. »Život je ponekad jednostavno prelud, zaista jest ... Nikad ne znaš što će se dogoditi, zar ne?« »To si dobro rekao.« Tip je provukao grubu ruku kroz kosu. »Slušaj, idi doma ženi. Pomiri se s njom, okej?« Vin se namrštio kada mu je nešto sinulo. »Je li to to? Što se tebe i mene

tiče? Jesmo li gotovi?« Jim je uzdahnuo kao da je razočaran što ignorira njegove ljubavne savjete. »Ne, ni blizu.« »Zašto mi jednostavno ne kažeš što želiš?« Jim je samo stisnuo upravljač i zagledao se preko sjedala. U tišini koja je uslijedila njegove su blijedoplave oči djelovale prastaro. »Rekao sam ti zašto sam ovdje. Idi, budi dobar prema Devini, a onda malo odspavaj da se ne srušiš.« Vin je odmahnuo glavom. »Pazi kako voziš.« »Hoću.« Kamionet se udaljio, a Vin se uspeo stubištem do ulaza u predvorje Commodorea. Provukao je karticu, otvorio jedna od vrata i ušao u mramorno predvorje. Stariji noćni čuvar na recepciji podignuo je pogled, ugledao Vinovo lice i ispustio olovku koju je držao u ruci. Naricanje je očito počelo. Što bi objasnilo zašto mu jedno oko baš i nije najuspješnije treptalo. »Gospodine diPietro ... Jeste li ...« »Nadam se da će vam noć biti mirna«, rekao je Vin i uputio se prema dizalu. »Hvala ... vam.« Dok se dizalo uspinjalo zgradom, Vin je imao priliku dobro pogledati zašto je vratar ostao bez olovke. U zamračenim zrcalima dizala promatrao je svoj razvaljeni nos, porezotinu na obrazu i začetke šljive koja će ga krasiti ujutro ... Lice mu je iznenada počelo nabijati u ritmu srca. Zbog čega se zapitao bi li se to dogodilo i da nije vidio svoj odraz u zrcalu. Na dvadeset osmom katu izašao je iz dizala i pripremio ključ. Dok je otključavao vrata, imao je osjećaj da je premlaćen i njegov život, a ne samo onaj studoš. Sve se činilo pomaknuto. Dislocirano. Nadao se da mu to neće prijeći u naviku. Vin je otvorio vrata, poslušao i osjetio kako ga preplavljuje iscrpljenost. Alarm je bio isključen, a s kata je čuo prigušene zvukove televizije: kod kuće je. Čeka ga. Zatvorio je vrata za sobom, zaključao ih, aktivirao alarm i naslonio se na zid. Kada se osjetio sposobnim, podignuo je pogled prema mramornom stubištu i zagledao se u plavičasti odsjaj nečega na programu. Zvučalo je kao neki stari film, nešto s letećim potpeticama u stilu Ginger

Rogers i Freda Astairea. Nema druge nego da ode gore i započne šou, da tako kaže. Dok su iz spavaće sobe dopirali hitovi četrdesetih, zamišljao je Devinu naslonjenu na jednu od jastučnica marke Frette, odjevenu u jednu od onih prozračnih mrežastih spavaćica koje je nosila. Kada uđe, šokirat će se zbog njegova lica i pokušati se pobrinuti za njega – i željet će mu se ispričati zato što je odjurila iz kluba na isti način na koji mu je nadoknadila to što večer prije nije bila dostupna. Barem će pokušati. Večeras nije bio raspoložen za seks. Odnosno ... ne s njom. »Sranje«, promrmljao je. Proklet bio, ali želio se odvesti ravno natrag u klub, no ne zato da pokuša popraviti Marie-Tereseino mišljenje o njemu. Želio je izvaditi petsto dolara i kupiti malo vremena s njom. Želio ju je poljubiti i privući je uz sebe i proći joj dlanovima uz unutrašnju stranu bedara. Želio je osjetiti svoj jezik u njezinim ustima, svoja prsa uz njezine grudi i želio je da ostane bez daha i ovlaži se. Želio je da mu dopusti da je uzme. Od te mu se maštarije u trenu dignuo, no to nije potrajalo, ni vrući prizori ni erekcija. Maštariji je presudilo sjećanje na nju u onoj jakni od flisa. Bila je tako sićušna. Tako ... krhka. Ne neki predmet koji treba kupiti, već žena koja se bavi brutalnim poslom, koja daje svoje tijelo u zamjenu za novac. Ne, nije želio biti s njom na taj način. Dok je posrtao pod teretom okrutnih činjenica o načinu na koji MarieTerese zarađuje za život, Vin je pomislio: naravno da je u opasnosti. Vidi samo što se danas dogodilo. Muškarcima se ne može vjerovati kada je riječ o njihovim kurcima, a i on je sam kriv za takvo penisko razmišljanje. Primjerice, upravo u tom trenutku. Vin je osjetio očajničku potrebu za pićem i uputio se prema baru u dnevnom boravku. Devina je ugasila svjetla, no električni kamin bio je uključen i plamičci su plesali po zidovima pretvarajući ih u tekućinu i animirajući sjene koje kao da su pratile njegove korake kroz prostoriju. Sjebanom rukom kojom se tukao natočio si je burbon, a dok ga je ispijao, osjećao je bol s jedne strane usnice. Pogledao je oko sebe i odmjerio sve što je kupio zarađenim novcem, a pod nestalnim osvjetljenjem činilo mu se da se sve oko njega topi, da tapete otpadaju u ljigavim trakama, police se uvijaju, a knjige i slike pretapaju u

dalističke verzije svojih normalnih oblika. Okružen tim izobličenjem, podignuo je pogled prema stropu i zamislio Devinu na gornjem katu. I ona je bila samo još jedna stvar koju je kupio, zar ne: platio ju je odjećom, putovanjima, nakitom i džeparcima. A onaj dijamant jučer kupio je ne zato što joj ga je želio dati kao zalog Ijubavi, već zato što je to bio samo još jedan korak u aktivnoj transakciji. Činjenica je da Devini nikada nije rekao da je voli ... ne zato što bi bio emocionalno zatvoren, već zato što nije to osjećao prema njoj. Vin je zavrtio glavom dok mu se mozak nije dovoljno ispremiješao da bi se soba vratila u normalu. Ispio je ostatak burbona i ponovno napunio čašu. Popio je što je natočio. Ponovno je napunio. Ponovno je ispio. Pa opet točenje. Nije imao pojma koliko je dugo stajao pred barom i pio s nogu, no dobro je vidio kako se razina pića u boci spušta. Kada je pala za deset centimetara, odlučio ju je jednostavno popiti do kraja, pa ju je ponio sa sobom do kauča okrenutog prema prozorima. Zagledan u grad, stvarno se jebeno napio. Nalio. Ubio. Utopio u alkoholu toliko da više nije osjećao ni ruke ni noge i da je morao pustiti da mu glava klone na naslon kauča jer je više nije mogao držati uspravnom. Nakon nekog se vremena Devina gola pojavila iza njega, a njezin odraz u staklu nadnosio se nad njega ispod luka na ulazu u dnevni boravak. U magli svoje otupljenosti shvatio je da nešto nije u redu s njom ... s načinom na koji se kretala, s načinom na koji je mirisala. Pokušao je podignuti glavu da bi je jasnije vidio, no činilo mu se da je zalijepljena za kauč, a iako se napinjao dok mu dah nije zapeo u grlu, nije se ni pomaknuo. Dok se soba ponovno raspadala oko njega i pretvarala se u prizor iz lošeg tripa, bio je nemoćan. Ukočen. Istodobno i živ i mrtav. Devina nije ostala iza njega. Zaobišla je kauč, a oči su mu se razrogačile kada je stala pred njega. Tijelo joj je bilo raspadnuto, ruke su joj se pretvorile u kandže, a lice joj je bilo tek lubanja s čijih su obraza i brade visjele trake posivjelog mesa. Zatočen u paraliziranom tijelu, pokušavao je pobjeći, ali nije mogao ništa dok mu se približavala. »Nagodio si se. Vine«, rekla je mračnim glasom. »Dobio si što si želio, a dogovor je dogovor. Ne možeš se povući.« Pokušao je odmahnuti glavom,

pokušao je nešto reći. Nije je više želio, ni u svojoj kući ni u svome životu. Nešto se promijenilo kada je ugledao Marie-Terese – ili je možda stvar bila u Jimu Heronu, iako nije imao pojma zašto bi on bio bitan. No bez obzira na uzrok, znao je da ne želi Devinu. Ne u njezinu prekrasnu obliku, a sigurno ne u ovom. »O da, želiš me, Vine.« Taj strašan glas nije čuo samo u ušima; vibrirao mu je cijelim tijelom. »Tražio si da ti dođem, a ja sam ti dala sve što si želio i više od toga. Nagodio si se i uzeo sve što sam ti donijela u život: jeo si što sam ti dala, pio si što sam ti dala i jebao si što sam ti dala – ja sam zaslužna za sve to i zato mi duguješ.« Tako izbliza vidio je da nema očiju, samo jezive duplje nalik crnim rupama. A ipak ga je vidjela. Baš kao što je Jim rekao, vidjela je ravno u njega. »Imaš što si želio, uključujući mene. A sve ima svoju cijenu i sve treba platiti. A moja je cijena ... ti i ja zauvijek zajedno.« Devina se popela na njega, naslonila mu koščata koljena pokraj bedara i spustila mu strašne, izrezuckane dlanove na ramena. Smrad njezina trulog mesa ukopao mu se u sinuse, a oštri rubovi njezinih kostiju rezali su mu meso. Ružne su joj ruke posegnule za zatvaračem na njegovim hlačama, a on se stisnuo u vlastitoj koži. Ne ... ne, ne želi to. Ne želi nju. Dok se Vin upinjao da otvori usta i bio nemoćan pokrenuti čeljust. Devina se nasmiješila, a voštane su joj se usne odvojile od zuba koje su na mjestu držale crne desni. »Moj si, Vine. A ja uvijek uzimam ono što je moje.« Izvadila mu je penis, ukrućen od užasa, i postavila ga među svoje raširene noge. Nije to želio. Nije želio nju. Ne ... »Prekasno, Vincente. Vrijeme je da te preuzmem, ne samo na ovom svijetu, već i u sljedećem.« S tim ga je riječima uzela, obujmila ga svojim raspadajućim tijelom, zgrabila mu ud hladnim, hrapavim stiskom. Jedino što se na njemu kretalo, osim nje, bile su njegove suze. Tekle su mu niz obraze i niz grlo, gdje ih je upijao ovratnik košulje. Zarobljen pod njom, uzet protiv svoje volje, pokušavao je vikati, pokušavao je ... »Vine! Vine, probudi se!« Naglo je otvorio oči. Devina je stajala ravno pred njim, prekrasna lica skupljena u paničnu grimasu, elegantnih ruku ispruženih prema njemu.

»Ne!« zaurlao je. Odgurnuo ju je od sebe, skočio na noge i pritom se prejako odrazio, zbog čega je tresnuo licem na sag, odjeknuvši poput čaše zvonkim udarcem. »Vine ...?« Odgurnuo se na leđa i podignuo ruke da bi se zaštitio od nje ... No više ga nije napadala. Ležala je na kauču na mjestu koje je do maloprije zauzimao on, sjajne kose razbacane po jastucima na kojima je ležao, savršene blijede kože istaknute satenskom spavaćicom boje slonovače. Oči su joj bile baš kao i njegove: razrogačene, prestravljene, zbunjene. Dok je dahtao, grčevito se držao za prsa koja su se nadimala i pokušao shvatiti što je stvarno, a što nije. »Lice ti je ...«, napokon je rekla. »Isuse ... košulja. Što se dogodilo?« Tko je ona? upitao se. Ona iz sna ili ... to što sad vidi? »Zašto me tako gledaš?« prošaptala je i prinijela ruku vratu. Vin je pogledao zatvarač na hlačama. Bio je zatvoren, pojas mu je bio svezan, a ud opušten u boksericama. Pogledao je po sobi i vidio da je sve isto kao i uvijek, u savršenom, luksuznom redu, obasjano plamenom iz kamina koji je u sobi proizvodio veličanstven učinak. »Sranje ...« prostenjao je. Devina se polako uspravila, kao da se boji da će ga opet prestrašiti. Pogledala je bocu na podu pokraj kauča i rekla: »Pijan si.« Istina. Mrtav pijan. Toliko da nije bio siguran da može ustati ... Toliko da bi mogao početi halucinirati ... Toliko da se možda ništa od svega onoga nije dogodilo. Što bi bilo divno. Da, pomisao da je sve bila samo noćna mora izazvana burbonom umirila ga je više od bilo kakvoga dubokog disanja. Naglim je pokretom pokušao ustati, no ravnoteža mu je bila poremećena, pa je zalamatao i zabio se u zid. »Daj, pomoći ću ti.« Podignuo je ruku da je zaustavi. »Ne, ne ...« .. .približavaj mi se. »Dobro sam. Sve je u redu.« Vin se pribrao i, kada se ustabilio na nogama, zagledao joj se u lice. Vidio je samo ljubav, zabrinutost i zbunjenost. I bol. Izgledala je kao ništa drugo do li iznimno privlačna žena kojoj je stalo do muškarca kojega gleda. »Idem u krevet«, rekao je. Vin je krenuo prema gornjem katu, a ona ga je šutke slijedila uza stube. Dok je pokušavao ne osjećati se kao da ga prati, podsjetio se da problem nije

u njoj. Već u njemu. Kada je stigao do vrata koja su vodila u glavnu kupaonicu, rekao je: »Daj mi minutu.« Zatvorio se unutra, otvorio tuš, svukao odjeću i stao pod vrući mlaz. Nije osjećao vodu, čak ni na izudaranom licu, što je shvatio kao dokaz da koliko god mislio da je pijan, mora još malo revidirati procjenu. Kada je izašao, Devina ga je čekala s ručnikom. Nije joj dopustio da ga obriše, iako bi ona to bez sumnje bolje obavila, a kada je bio gotov, obukao je donji dio pidžame, iako je inače spavao gol. Legli su na krevet, jedno pokraj drugoga ali ne dodirujući se, dok je televizija svjetlucala kao kamin s plavim plamenom. U trenutku ludila zapitao se hoće li se zidovi i ovdje početi topiti, ali nisu. Ostali su isti. Na televiziji su plesali Fred i Ginger, ona u haljini koja je lepršala, on u smokingu koji je činio isto. Vin ili nije baš dugo bio izvan svega ili se na programu koji je odabrala prikazivao maraton. »Zar mi nećeš reći što se dogodilo?« rekla je Devina. »Samo barska tučnjava.« »Nadam se ne s Jimom?« »On je bio na mojoj strani.« »Aha. Dobro.« Tišina. A zatim: »Želiš otići liječniku?« »Ne.« Opet tišina. »Vine ... Što si sanjao?« »Idemo spavati.« Kada je posegnula za daljinskim upravljačem da isključi televiziju, rekao je: »Ostavi je uključenu.« »Ti nikada ne spavaš s uključenom televizijom.« Vin se namrštio dok je gledao Freda i Ginger kako se usklađeno kreću, očiju prikovanih jedno uz drugo kao da ne mogu podnijeti pomisao da skrenu pogled. »Večeras nije obična večer.«

J Poglavlje 16 ima je sljedećeg jutra probudilo nabijanje po vratima. Iako je čvrsto spavao, u trenu je došao sebi ... i uperio pištolj na drugi kraj garsonijere. Budući da su preko velikog prozora s prednje strane i dva manja iznad sudopera bile spuštene rolete, nije imao pojma tko bi mogao biti na vratima. A s obzirom na njegovu prošlost, bilo je sasvim moguće da nije riječ o prijatelju. Pas, koji je bio pripijen uz njega, podignuo je glavu i ispustio upitan zvuk. »Nemam pojma tko je«, rekao je Jim zbacivši pokrivače i prišavši potpuno gol zavjesama na prozoru pokraj vrata. Jedva ih je primjetno razmaknuo i ugledao M6 parkiran na prilazu. »Vine?« zazvao je. »Da«, začuo se prigušen odgovor. »Čekaj čas.« Jim je vratio pištolj u futrolu koja je visjela s kreveta i navukao bokserice. Kada je otvorio vrata, Vin diPietro stajao je pred njima i izgledao kao da ga je nešto sažvakalo. Iako se oprao i obrijao i presvukao u bogatašku neformalnu odjeću, lice mu je bilo izubijano, a izraz sumoran do neopisivosti. »Jesi li čuo vijesti?« upitao je. »Ne.« Jim se pomaknuo da bi ga pustio da uđe. »Kako si me pronašao?« »Chuck mi je rekao gdje živiš. Bio bih te nazvao, ali nije imao broj.« Vin je prišao televizoru i uključio ga. Dok je mijenjao programe, Pas mu je prišao i ponjušio ga. Očito je prošao test jer mu je nakon toga sjeo na cipelu. »Sranje ... Sad ga nema ... Bilo je na svim lokalnim vijestima«, promrmljao je Vin.

Jim je bacio pogled na digitalni sat pokraj kreveta. Sedam i sedamnaest. Budilica je obično zvonila u šest, no očito ju je zaboravio namjestiti. »Što je na vijestima?« U tom se trenutku informativni magazin prebacio na lokalne novosti, a gotovo lijepa spikerica iz caldwellskog studija ozbiljno je pogledala u kameru. »Dvojica mladih muškaraca čija su mrtva tijela pronađena jutros u Desetoj ulici kod kućnog broja 1800 identificirana su kao Brian Winslow i Robert Gnomes, obojica dvadesetdvogodišnjaci.« Pokraj plavušine glave na ekranu bljesnule su slike dvojice mamlaza koje su on i Vin sinoć sredili. »Prema dosadašnjim saznanjima, ubijeni su pucnjem iz vatrenog oružja, a njihova je tijela pronašao posjetitelj obližnjeg kluba jutros oko četiri sata. Glasnogovornica caldwellske policije izvijestila je da su ubijeni bili cimeri na Državnom sveučilištu New York u Caldwellu te da su posljednji put viđeni kada su se uputili u Iron Mask, popularan lokalni klub. Za sada nema podataka o osumnjičenima.« Kut snimanja se promijenio, pa se spikerica okrenula prema drugom objektivu. »Iz ostalih vijesti; ponovno povlačenje maslaca od kikirikija ...« Vin je pogledao preko ramena koncentrirana i smirena izgleda, iz čega se moglo zaključiti da mu sukobi sa zakonom nisu nepoznanica. »Onaj tip s brkovima i naočalama koji je gledao niz hodnik dok smo se tukli mogao bi biti problem. Mi ih nismo ubili, no vrlo je vjerojatno da će nam stvari postati komplicirane.« Bome istina. Jim se okrenuo, prišao kuhinjskim elementima i izvadio instant kavu. U posudi je preostao tek prst tamnih zrnaca: nedovoljno ni za jednu, a kamoli za dvije šalice. Što i nije bio problem, ionako je imala okus po prljavoj vodi. Vratio je posudu na mjesto i otišao do hladnjaka, iako u njemu nije bilo ničega. »Ej? Jesi tu, Herone?« » Čuo sam te.« I svim srcem žalio što je netko upucao ona dva idiota. Tučnjava je jedno. Umiješanost u obračun vatrenim oružjem nešto sasvim drugo. Bio je razumno siguran u svoj lažni identitet na lokalnoj razini – na kraju krajeva, stvorila ga je američka vlada. No nikako mu nije trebalo da mu se bivši šefovi opet nadu za vratom, a ako ga caldwellska policija obilježi u istrazi ubojstva, to će im u trenu skrenuti pozornost na njega. »Odgovaralo bi mi da ovo izazove što je moguće manje pozornosti«, rekao

je zatvarajući vrata hladnjaka. »I meni isto, ali ako me onaj vlasnik kluba bude želio pronaći, neće mu biti teško.« To je bilo točno: Vin je prostitutki koju su spasili dao svoju posjetnicu. Pod pretpostavkom da je ona crna sportska torba bila njezina i da nije bacila papirić, veza je postojala. Vin se prignuo i počeškao Psa iza ušiju. »Sumnjam da ćemo moći u potpunosti zaobići cijelu stvar. No imam odlične odvjetnike.« »Mogu misliti.« Sranje, pomislio je Jim. Ne može jednostavno nestati iz grada – ne dok Vinova budućnost visi u zraku ovdje u Caldwellu. No, stvarno mu je samo još nedostajala takva komplikacija. Jim je klimnuo glavom prema otvorenim vratima kupaonice. »Slušaj, trebao bih se istuširati i otići na posao. Tip kojem gradim kuću zna biti stvarno naporan.« Vin ga je pogledao s naznakom osmijeha. »Zanimljivo, i ja tako mislim o svom šefu – samo što ja radim za sebe.« »Barem si u doticaju sa stvarnošću.« »Za razliku od tebe. Subota je. Ne moraš ići na posao.« Subota. Kvragu, zaboravio je koji je dan. »Mrzim vikende«, promrmljao je. »I ja isto – zato ih kratim radom.« Vin je pogledao oko sebe i zagledao se u dvije hrpe rublja. »Uvijek možeš malo pospremati.« »Čemu? Lijeva hrpa je čisto, desna je prljavo.« »Onda bi mogao oprati rublje, jer to brdo koje raste ne djeluje obećavajuće po pitanju čistih čarapa.« Jim je uzeo traperice koje je nosio večer prije i bacio ih na »brdo« s prljavom odjećom. »Čekaj, nešto ti je ispalo ...« Vin se sagnuo i podignuo malu zlatnu naušnicu koja mu je bila u prednjem džepu od četvrtka navečer. »Odakle ti ovo?« »Našao sam je u uličici iza Iron Maska. Ležala je na cesti.« Vin se zagledao u nju kao da vrijedi puno više od dva dolara koliko je vjerojatno stajala proizvodnja i petnaest koliko je bila maloprodajna cijena. »Smijem li je zadržati?« »Naravno.« Jim je oklijevao. »Je li Devina bila doma? Kada si se vratio?« »Da.« »Jeste li se pomirili?«

»Valjda.« Vin je spremio naušnicu u džep na prsima. »Znaš, vidio sam kako si sinoć sredio onoga malog.« »Ne voliš razgovarati o Devini.« »Moja veza s njom ne tiče se nikoga osim mene.« Vin je stisnuo oči. »Prošao si obuku za borbu, zar ne? I to ne u nekoj akademiji za borilačke vještine u trgovačkom centru.« »Obavijesti me ako ti se jave iz policije.« Jim je otišao u kupaonicu i otvorio tuš. Dok su djevi stenjale i ružile, iz tuša je potekao anemičan mlaz i u luku se spustio na plastični pod u tuš-kabini. »I ne moraš zaključavati vrata na izlasku. Pas i ja znamo se brinuti za sebe.« Tip je pogledao Jima u oči u malom zrcalu iznad umivaonika. »Nisi onaj za kojeg se izdaješ.« »Tko jest.« Vinovim licem iznenada je preletjela sjena, kao da se sjetio nečega strašnog. »Jesi dobro?« Jim se namrštio. »Izgledaš kao da si ugledao duha.« »Sinoć sam ružno sanjao.« Vin je provukao ruku kroz kosu. »Nisam još sasvim došao sebi.« Jim je iznenada začuo njegov glas u glavi: Vjeruješ li u demone? Pas je zacvilio i počeo šepati od jednog do drugog, a Jim je osjetio kako mu se ježe dlake na vratu. »Koga si sanjao.« To nije bilo pitanje. Vin se nelagodno nasmijao, stavio posjetnicu na stolić i uputio se prema vratima. »Nikoga. Nisam znao koga sanjam.« »Vine ... reci mi. Koji se kurac dogodio kad si se vratio kući?« Garsonijeru je preplavila sunčeva svjetlost kada je Vin izašao na odmorište na vrhu stubišta. »Javit ću ti ako me kontaktira policija. Ti učini isto. Ostavio sam ti posjetnicu.« Očito nije imalo smisla inzistirati. »Dobro, može.« Jim mu je izdiktirao svoj broj mobitela i nije se iznenadio kada ga je Vin zapamtio bez zapisivanja. »I slušaj, bilo bi bolje da se ne približavaš klubu.« Bog zna da dodavanje zatvorskih rešetki u jednadžbu neće nimaloolakšati stvar. Osim toga, Vin je onu tamnokosu prostitutku gledao kao što je trebao gledati Devinu, što znači da je to bolje što je manje u njezinoj blizini. »Čujemo se«, rekao je Vin i zatvorio vrata. Jim je zurio u njih dok su se stubama spuštali teški koraci i pokretao se snažan motor. Kada se M6 otandrkao niz pošljunčeni prilaz, prišao je vratima i pustio Psa van, a zatim

stao pod tuš dok nije potrošio ne preizdašnu zalihu tople vode. Dok se sapunao, u glavi mu je odzvanjalo pitanje koje mu je Vin postavio večer prije. Vjeruješ li u demone? Na drugom kraju grada Marie-Terese sjedila je na kauču i buljila u film koji nije gledala. Bio joj je to ... četvrti po redu? Peti? Noć prije nije spavala. Uopće nije pokušala spustiti glavu na jastuk. Glavom joj se motao Vin ... Mislila je na njega i čula ga kako govori onim čudnim glasom. Dolazi po tebe. Dolazi po tebe. Kada ga je u svlačionici uhvatio onaj bizaran trans, poruka koju su njegova usta izgovorila bila je zastrašujuća, ali oči koje su buljile u prazno bile su još gore. A njezina reakcija? Nije rekla: 0 čemu ti to? Ne, već je u sebi pomislila: Kako znaš? Nije imala pojma što da učini ni kako da se ponaša, ni prema sebi ni prema njemu, pa je kidnula iz svlačionice i rekla Vinovu prijatelju da uđe. Spustila je pogled u posjetnicu koju je držala u ruci. Po stoti ju je put okrenula i zagledala se u ono što je napisao: Žao mi je. Vjerovala mu je ... Zvonjava koja se oglasila pokraj nje nasmrt ju je prestrašila. Toliko se trgnula da joj je posjetnica ispala iz ruke i odletjela u zrak. Povratila je dah i pružila ruku prema mobitelu koji je ležao pokraj nje na kauču, no poziv se prekinuo prije nego što je uspjela provjeriti tko zove i javiti se. I bolje – nije imala volje za razgovor, a vjerojatno je ionako bio pogrešan broj. Mala Nokia bila je njezin jedini telefon. Onaj montiran na zid u kuhinji nije imao signala jer nikada nije aktivirala liniju. Znala je da je, ma koliko da je moguće zaštititi fiksni telefon, još uvijek lakše doznati identitet vlasnika nego ako se koristi mobitel, a njoj je anonimnost bila sve – zbog toga je i pri traženju kuće birala samo oglase u kojima je stajalo da su režije uključene u najamninu: to je značilo da će računi i dalje biti na vlasnikovo ime, a ne na njezino. Odložila je telefon i sjetila se prošlosti, svoga života prije nego što je pokušala ostaviti Marka. U to joj se doba sin zvao Sean. Ona se zvala Gretchen. Prezime joj je bilo Capricio. Imala je prirodnu, vatrenu crvenu kosu. Za razliku od Gine u klubu. Marie-Terese Boudreau bila je apsolutna laž, a jedino čemu je ostala vjerna

bila je katolička vjera. To je bilo sve. No dobro, to i dugovi odvjetnicima i privatnom istražitelju. U ono je doba, kada je sve bilo gotovo, imala mogućnosti ući u program zaštite svjedoka. No policajce je moguće kupiti – Bog zna da su je njezin bivši muž i njegovi mafijaši tomu naučili. Zbog toga je obavila što je imala s javnim tužiteljem, a kada je Mark priznao krivnju radi smanjenja kazne, bila je i službeno slobodna pobjeći na istok, što je dalje moguće od Las Vegasa. Bože, mrzila je što sinu mora objasniti da će morati promijeniti i svoje i njegovo ime. Brinula se da neće razumjeti ... No kada mu je počela tumačiti, prekinuo ju je. Točno je znao zašto je to potrebno i rekao joj da je to zato da nitko ne bi znao tko su. To njegovo intuitivno shvaćanje slomilo joj je srce. Kada ju je mobitel ponovno počeo dozivati, podignula ga je. Vrlo je malo ljudi imalo njezin broj: Trez, tri dadilje i Centar za samohrane majke. Bio je Trez, a veza je bila loša, zbog čega je zaključila da je negdje na putu. »Je li sve u redu?« upitala je. »Jesi li čula vijesti?« »Gledam HBO.« Kada je Trez počeo priču, Marie-Terese dohvatila je daljinski upravljač i prebacila program na lokalnu NBC-jevu postaju. Samo informativni magazin ... Kada je ugledala lokalne novosti, sledila joj se krv u žilama. »Dobro«, rekla mu je. »U redu. Da, naravno. Kada? Dobro, doći ću. Hvala. Bok.« »Što se dogodilo, mama?« Prije nego što se okrenula prema sinu, stavila je lice pod kontrolu i namjestila smiren izraz. Kada ga je napokon pogledala, pomislila je da u toj pidžami i s dekicom koja se vukla po podu više nalikuje trogodišnjaku nego sedmogodišnjaku. »Ništa. Sve je u redu.« »Uvijek to kažeš.« Prišao joj je i uspeo se na kauč. Kada mu je predala daljinski, nije prebacio program na Nickelodeon. Nije čak ni pogledao u smjeru televizora. »Zašto tako izgledaš?« »Kako tako?« »Zločesti su se vratili.« Marie-Terese se nagnula i poljubila ga u glavu. »Bit će sve u redu. Slušaj,

nazvat ću Susie ili Rachel ili Quineshu da dođu i malo budu s tobom. Moram nakratko otići na posao.« »Odmah?« »Da, ali najprije ću ti napraviti doručak. Tigar Tony?« »Kada ćeš se vratiti?« »Prije ručka. Ili najkasnije odmah poslije.« »U redu.« Dok je hodala prema kuhinji, nazvala je službu za čuvanje djece u Centru za samohrane majke i pomolila se kada je telefon počeo zvoniti. Dobila je govornu poštu, pa je ostavila poruku i automatski napunila zdjelicu kukuruznim pahuljicama. Ruke su joj se toliko tresle da su zbog toga pahuljice zapravo lakše ispadale iz kutije. Ona dva studoša iz kluba su mrtva. Netko ih je upucao u uličici iza parkirališta. A policija želi razgovarati s njom jer je posjetitelj kluba koji je pronašao tijela izjavio da ih je vidio kako je gnjave. Izvadila je mlijeko i rekla sama sebi da je to samo slučajnost. U centru se stalno događaju nasilne pljačke, a ona dvojica očito su bila drogirana. Možda su pokušavali kupiti drogu i nešto je pošlo po zlu. Samo da to sve nema nikakve veze s njom, pomislila je. Samo da je ne sustiže njezin stari život. Glavom joj je prostrujao Vinov glas. Dolazi po tebe ... Odlučno je prestala misliti o tome da ne bi poludjela od straha i usredotočila se na činjenicu da će za manje od pola sata morati sjesti i razgovarati s policijom. Trez se činio siguran da njezina priča drži vodu, da nema šanse da će netko posumnjati u izjavu da je samo plesačica. Ali Isuse ... što ako je uhite zbog posla kojim se bavi? Jer to je bila još jedna stvar koju je naučila od muža: ako živiš život s klimavim temeljima, zidovi ti se mogu vrlo brzo srušiti na glavu kada policija počne postavljati pitanja. Pokazalo se da je to pravi razlog zbog kojega se morao dati u bijeg. On i njegovi »prijatelji« poubijali su previše svojih »klijenata« u »građevinskom« poslu, pa su si navukli na vrat i FBI i lokalnu policiju. Nju je spasilo samo to što kao puka supruga nije imala pojma o stvarima kojima se mafija bavila. Njegova je ljubavnica, s druge strane, znala mnogo više i zaradila je optužnicu kao sudionica u zločinu. Kakva je to zbrka bila. Kakva je to još uvijek zbrka.

Marie-Terese odnijela je sinu kukuruzne pahuljice i jedan od dva pladnja koja su imali. Dok je hodala, srce joj je toliko nabijalo da se čudila što ga Robbie ne čuje, no učinila je sve što je mogla da izvana izgleda mirno. Očito joj nije prošlo. »Mama, hoćemo li se opet seliti?« Zastala je dok je izvlačila nožice pladnja. Sinu nikada nije lagala – u redu, nije o većini stvari – no nije bila sigurna kako ublažiti riječi. No zapravo i nije bilo načina da to učini, zar ne? Telefon joj je ponovno zazvonio, a ona ga je pogledala dok se javljala na dadiljin poziv. »Ne znam.«

D Poglavlje 17 ok je vozio rubnim dijelovima Caldwella, Vin je uglavnom bio na autopilotu. Teško je bilo reći što ga više muči: sranje s onim ubijenim mladićima ili onaj grozomorni san o Devini. Policija će se apsolutno pojaviti u Iron Masku i tražiti objašnjenje, a ako itko samo zucne o onome što se dogodilo u hodniku, tražit će da im se pokažu snimke sa sigurnosnih kamera. Što ne bi bilo dobro. Naravno, ni on ni Jim nisu uputili prvi udarac ni izvukli nož, no s druge strane, oni su još uvijek bili živi i zdravi, dok su drugoj dvojici u prsa ugradili usklađene olovne premosnice. A ona stravična noćna mora ... Bila je toliko stvarna da je na ramenima još uvijek osjećao stisak onih koščatih ruku. Kvragu, dok je razmišljao o tome, pimpek mu se stisnuo u gaćama kao da se želi povući u hibernaciju negdje u crijevima. Nagodio si se i uzeo sve što sam ti donijela u život: jeo si što sam ti dala, pio si što sam ti dala i jebao si što sam ti dala – ja sam zaslužna za sve to i zato mi duguješ. Nagodio se? Kada se nagodio? Koliko je on znao, nikada ništa takvo nije učinio s njom. Ni s bilo kim drugim. No dobro, prepire se sam sa sobom oko nečega što je čuo u snu. Što je suludo. Poanta svega bilo je da će okončati stvari s Devinom što je prije moguće – i to ne zato što njegova podsvijest očito ima neriješenih pitanja s njom. Ne, razlog je bio taj što se njihova veza nije temeljila na ljubavi, pa čak ni na strasti. Strast je seks s dušom, a ma koliko da ga je puta dovela do vrhunca, u tome je uvijek sudjelovalo samo njegovo tijelo. Mislio je da će to biti dovoljno. Pretpostavio je da to želi. No prvi znak da nešto nije u redu bilo je kada se nije mogao prisiliti da joj postavi veliko

pitanje. A zatim je pogled u Marie-Tereseine oči odlučio stvar. Naravno, to nije značilo da će on i Marie-Terese živjeti sretno do kraja života: način na koji je reagirao na nju jednostavno mu je pokazao da mnogo toga nedostaje između njega i žene kojom se namjeravao oženiti. Isuse, prošlo vrijeme u toj rečenici probadalo ga je kao užareni nož. Ponovno je usmjerio pozornost na cestu i opsovao kada je shvatio gdje se nalazi. Umjesto da se odveze u ured kao što je namjeravao, završio je u Ulici Trade, pa je usporio kada je stigao do prednjeg ulaza u Iron Mask. Preko puta kluba bila su parkirana dva policijska automobila, a pokraj ulaza je stajao uniformirani policajac. Pametno bi bilo da nastavi voziti. Što je i učinio. Recimo. Vin se odvezao do sljedeće ulice i skrenuo lijevo te opisao krug oko kluba i uputio se prema parkiralištu iza njega. Kada se približio parkiralištu, zaustavio se. Otraga se nalazilo još policijskih automobila, a u susjednoj se ulici žuta traka za označavanje mjesta zločina protezala između dviju suprotnih zgrada. Tu su se dakle odigrala ubojstva. Na zvuk automobilske trube podignuo je pogled u retrovizor. Iza njega se nalazila tamnozelena Toyota Camry ... a za upravljačem je sjedila MarieTerese. Stavio je mjenjač u prazan hod, povukao ručnu kočnicu i izašao iz automobila. Dok joj je prilazio, otvorila je prozor – što je protumačio kao dobar znak. Čovječe, sviđalo mu se kako izgleda s kosom skupljenom u rep i odjevena samo u crvenu dolčevitu i traperice. Bez sve one šminke bila je istinski prelijepa, a kada se prignuo, osjetio je ne miris parfema, već osvježivača za sušilicu, onoga koji ostavlja dojam Sunčeve svjetlosti u nosnicama. Vin je duboko udahnuo i osjetio kako mu se ramena opuštaju prvi put nakon ... Da, baš se sjećao kada se to zadnji put dogodilo. »I tebe su pozvali?« upitala je pogledavši ga. Stresao se i koncentrirao. »Policija? Ne još. Ti sad ideš na razgovor?« Klimnula je. »Trez me nazvao prije nekih pola sata. Imala sam sreće što sam uspjela pronaći dadilju.« Dadilju? Pogled mu je poletio na upravljač, na koji je naslonila ruke. Nije nosila prsten, no možda ima dečka ... Iako, kakav bi to muškarac dopustio da

mu se žena bavi njezinim poslom? Vin bi se prije sam kurvao da je njegova. Sranje ... Kako će izbjeći neizbježno pitanje o tome što radi u klubu? »Slušaj, ako ti treba odvjetnik, znam ja neke dobre.« No, ovo je stvarno dan za razbacivanje preporukama za advokate. »Možda bi bilo bolje da nađeš nekoga prije nego što razgovaraš s policijom, s obzirom na tvoj ...« »Bit će u redu. Trez nije zabrinut, a dok je tako, neću se ni ja brinuti.« Kada je odvratila pogled, shvatio je da već ima plan bijega, a nije morao biti genij da shvati što to podrazumijeva. Očito je namjeravala jednostavno nestati ako se stvari previše zakompliciraju, a iz nekog ga je razloga od te pomisli hvatala panika. »Morala bih ući«, rekla je pokazujući glavom na njegov automobil. »Zatvaraš ulaz na parkiralište.« »Aha, da. Naravno.« Oklijevao je. Pitanje koje joj je morao postaviti zapelo mu je u grlu, zapriječeno uvjerenjem koje mu je govorilo da to nije ni vrijeme ni mjesto, no poticano neminovnom spoznajom da druge prilike vjerojatno neće biti. »Moram ići«, rekla je. »Što sam ti sinoć rekao? U svlačionici. Kada sam, znaš ...« Kada je problijedjela, poželio je sam sebe udariti. »Hoću reći ...« »Oprosti, ali zaista moram ići.« Sranje, nije to trebao spominjati. Opsovao je u sebi, jedanput šakom lupnuo po krovu u znak pozdrava i uputio se prema svom automobilu. Kada se vratio u M6, ubacio je mjenjač u prvu brzinu, otpustio kvačilo i maknuo joj se s puta, polako se okrećući dok je ona parkirala prednjom stranom automobila prema klubu i izlazila iz Camryja. Kada je prišla vratima, vlasnik ih je otvorio, a zatim je pogledom preletio parkiralištem, kao da pazi na nju. Kada mu se pogled zaustavio na Vinovu automobilu, klimnuo je glavom kao da je cijelo vrijeme znao da je tu, a Vin je odjednom osjetio kako ga žari u sljepoočnicama, a u glavi mu raste pritisak kao da se nešto probija u njega. Misli su mu se iznenada izmiješale kao špil karata bačen sa stola, koji se razleti na sve strane, licem gore i licem dolje. Osjećaj je nestao jednako brzo kao što se i pojavio, a um mu se sredio, sve od asova do džokera poredalo se baš kako treba. Dok se mrštio i trljao glavu, Trez se lagano osmjehnuo i nešto rekao Marie-Terese, koja se na to okrenula i preko ramena pogledala M6. Prije nego što su ušli u klub, podignula je ruku i lagano mahnula, a zatim su se za

njima zatvorila vrata. Počela je padati kiša, pa su se Vinovi brisači automatski uključili i počeli prelaziti gore-dolje, gore-dolje po vjetrobranskom staklu. Ured mu nije bio daleko, tek pet minuta, a ondje ga je čekalo sasvim dovoljno posla: arhitektonski nacrti koje je trebalo pregledati. Molbe za dozvole koje je trebalo odobriti prije predaje. Ponude za kupnju i prodaju zemljišta ili kuća na koje je trebalo odgovoriti. Inspekcije koje je trebalo nekome dodijeliti. Prepucavanja između izvođača koja je trebalo riješiti. Svakakva je sranja trebao obaviti. No očito mu je bilo draže čekati tu kao pas da se ona ponovno pojavi. Jadno. Vin je otišao, ostavivši Iron Mask iza sebe i uputivši se prema neboderima uz rijeku. Zgrada u kojoj su se nalazili uredi njegove tvrtke bila je jedna od najnovijih i najviših u Caldwellu, a kada je stigao do nje, provukao je pristupnu karticu i spustio se u podzemnu garažu. Ostavio je M6 na mjestu rezerviranom za njega te se uspeo dizalom pokraj katova i katova odvjetničkih ureda, računovodstvenih tvrtki i velikih osiguravajućih društava. Začulo se zvonce za četrdeset i četvrti kat, vrata su se otvorila, a on je izašao i prošao pokraj recepcije. Visoko na tamnom crnom zidu iza nje, ispisan zlatnim slovima i osvijetljen odozdo, stajao je naziv njegove tvrtke: THE DIPIETRO GROUP Grupacija DiPietro. Kakva laž. Iako je dvadesetak zaposlenika tu imalo svoje radne stolove i svakog je tjedna na platnoj listi imao stotine izvođača i radnika, sve se zapravo svodilo samo na njega. Dok je hodao raskošnim crnim sagom prema svom uredu, sa svakim se korakom osjećao sve jačim. Taj njegov posao bio je nešto što je poznavao i kontrolirao ... Čitavu je tvrtku izgradio iz temelja, baš kao i kuće, dok se nije pretvorila u korporaciju koja je bila bolja i veća od svih sličnih. Kada je ušao u svoj ured u kutu zgrade, pritisnuo je prekidač za svjetlo, a obloge od egzotičnog drva koje je vlastoručno odabrao zablistale su kao zrake sunca. Na sredini crnoga radnog stola ležala je velika žuta omotnica, pa je pomislio kako, naravno, Tom Williams uvijek radi naporno kao i on. Vin je sjeo i otvorio omotnicu te iz nje izvadio presavijenu studiju o zemljištu i odobreni nacrt triju čestica od nekih četrdesetak hekatra koje je upravo kupio. Projekt kojim su se spajale pojedinačne farme bit će pravo remek-djelo, stotinu i pedeset luksuznih kuća u dijelu Connecticuta koji je

trenutačno služio za uzgoj konja. Cilj mu je bio privući ljude koji i inače putuju na posao u Stamford i koji su spremni do posla voziti četrdeset i pet minuta da bi se mogli pretvarati da žive kao bogatuni iz Greenwicha. Namjeravao je početi s rušenjem i izgradnjom čim se ponude izvođača spuste na razinu koja mu je odgovarala. Zemljište je bilo savršeno stabilno, razina podzemnih voda dovoljno niska da se vlasnici neće morati brinuti da će im svakoga proljeća poplaviti vinske podrume, a vodu, struju i kanalizaciju namjeravao je provesti putem međusobno povezanoga podzemnog sustava. Prvi korak, kao i u slučaju kuće na obali, bio je rušenje svih starih farmerskih kuća i štagalja, no odlučio je da će sačuvati kamene razdjelne zidove kako bi zadržao karakter područja – pod pretpostavkom da mu neće smetati. Dobro se osjećao glede cijele stvari, a osobito cijene koju je platio. Vremena su bila teška, a njegove ponude više nego poštene. Osim toga, poslao je Toma da obavi pregovore s lokalnim agentima za nekretnine, što je značilo da ti jadnici nisu imali šanse. Tom je bio njegov ubojica dječjeg lica. Završio je MBA na Harvardu i bio opako ambiciozan – a slučajno je izgledao kao da mu je dvanaest godina. Slatki mali Tom nije se nimalo libio predstavljati kao borac za zaštitu okoliša i davati neutuživa verbalna obećanja o očuvanju zemljišta koje će zapravo poslužiti kao gradilište. Točnije, više se nije libio. U početku ga je Vin morao utrenirati, no čim je osjetio prave novce, tip se uključio u igru – i razvio je u umjetnost. Njih su dvojica predstavu odigrala toliko puta da se praktički pretvorila u rutinu: Tom bi otišao na teren i zasuo potencijalne prodavatelje svojim šarmantnim pričama o ljubavi prema prirodi, dok bi Vin prikupljao novac te rješavao dozvole i ugovore s izvođačima. Upravo su tako priskrbili i posjed na rijeci Hudson, onaj kvartet starih lovačkih kuća koje su zajedno činile četiri hektara na kojima je gradio svoje velebno zdanje. Kada je bila riječ o njegovoj palači, mogao ju je sagraditi bilo gdje, no taj je poluotok odabrao zbog zlatnog pravila u trgovini nekretninama: lokacija, lokacija, lokacija. Osim u slučaju da neki potres izbriše Kaliforniju sa Zapadne obale ili se na Aljasci otopi sav polarni led, priobalna zemljišta bila su potrošena, a uvijek treba misliti na isplativost kasnije prodaje. Jer bio je sasvim siguran da će za nekoliko godina željeti nešto još veće i još bolje od onoga što trenutačno gradi, a upravo to bila je jedna od stvari kojima je podučavao i Toma dječjeg lica: upravo će on kupiti stan u

Commodoreu. Ništa se ne može usporediti s uhođavanjem nove generacije. Vin je podignuo slušalicu i nazvao svoga zamjenika, spreman dodatno potjerati stvari s projektom u Connecticutu. »Hvala vam, gospođo. Mislim da je za sada to sve što nam treba.« Marie-Terese namrštila se i pogledala Treza, koji je sjedio pokraj nje na jednom od baršunastih kauča u klubu. Dok je širio noge kao da namjerava ustati, činilo se da nije ni najmanje iznenađen što je ispitivanje trajalo tako kratko – gotovo kao da je obradio policajca da bude kratak i jasan. Vratila je pogled na murjaka. »To je to?« Ovaj je zatvorio notes i protrljao sljepoočnicu kao da ga boli. »Istragu vodi detektiv de la Cruz, pa će možda on poslije imati još pitanja, ali niste osumnjičeni ni bilo što takvo.« Klimnuo je Trezu. »Hvala vam na suradnji.« Trez se lagano nasmiješio. »Žao mi je što sigurnosne kamere nisu radile. Kao što sam rekao, već ih mjesecima namjeravam popraviti. Imam zapisnik o kvarovima koji ću vam rado pokazati, ako treba.« »No dobro, pogledat ću ga, ali ...« Policajac je protrljao lijevo oko. »Ali kao što ste rekli, nemate što skrivati.« »Ama baš ništa. Samo ću je ispratiti, a onda možemo u moj ured?« »Svakako. Čekat ću vas ovdje.« Dok se udaljavala s Trezom niz stražnji hodnik, Marie-Terese tiho je rekla: »Ne mogu vjerovati da neće dublje kopati. Ne znam zašto sam uopće trebala dolaziti.« Trez je otvorio stražnja vrata i spustio joj ruku na rame. »Rekao sam ti da ću se za sve pobrinuti.« »I zaista si se pobrinuo.« Pogledom je pretražila parkiralište i oklijevajući zastala na vratima. »Znači, vidio si da je Vin došao.« »Tako se zove?« »Tako je rekao da se zove.« »Osjećaš se nelagodno zbog njega.« Na mnogo načina. »Ne vjeruješ da su on i njegov prijatelj ...« »Ubili onu dvojicu? Ne.« »Kako možeš biti tako siguran?« Izvadila je ključeve iz džepne torbice. »Mislim, ne poznaješ ih. Mogli su otići otraga i ...« No i prije nego što je izgovorila te riječi, znala je da ne vjeruje u to: nije mogla zamisliti da bi Vin i njegov prijatelj bili ubojice. Potukli su se s onim

mladićima, istina, ali učinili su to da zaštite nju i prestali su prije nego što su ih ozbiljno ozlijedili. Osim toga, Vin je neposredno nakon toga bio s njom u svlačionici. Iako Bog zna kada je točno došlo do pucnjave. Trez joj se približio i nježno je pomilovao po obrazu. »Prestani. Ne moraš se brinuti ni zbog Vina ni zbog njegova frenda. Ja imam osjećaj za ljude i uvijek sam u pravu.« Namrštila se. »Ne vjerujem da su sigurnosne kamere pokvarene. Ti ne bi nikad dopustio ...« »Njih dvojica pobrinula su se za tebe dok mene nije bilo. Zato se sada ja brinem za njih.« Trez ju je obgrlio oko ramena i otpratio je do automobila. »Kada se ponovno vidiš s tim svojim Vinom, reci mu da se ne brine. Čuvam mu leda.« Marie-Terese zatreptala je na jarkoj, hladnoj Sunčevoj svjetlosti. »On nije moj.« »Naravno da nije.« Zagledala se u Treza. »Kako možeš biti tako siguran ...« »Prestani se brinuti i vjeruj mi. Kada je o tebi riječ, njegovo srce nije mračno.« Nakon svega što je prošla Marie-Terese naučila je ne vjerovati onome što joj govore. Slušala je samo sigurnosni alarm u središtu svog srca – a kada je pogledala Treza u oči, od njega se nije čulo ni glasa. Trez je točno znao što govori. Nije pojma imala kako je to moguće, ali Trez je imao svojih načina, kako se to već kaže ... načina da sazna stvari, riješi probleme i sredi što treba. Drugim riječima, policija neće pronaći ništa za što on ne želi da pronađe. A Vin nije ubio onu dvojicu mladića. Nažalost, ta dva uvjerenja samo su je donekle utješila. Dolazi po tebe ... Trez joj je otključao vrata, a zatim joj vratio ključeve. »Večeras uzmi slobodno. Ovo nije mala stvar.« Sjela je u automobil, no prije nego što je pokrenula motor, podignula je pogled i izgovorila ono čega se najviše bojala. »Trez, što ako ta ubojstva imaju neke veze sa mnom? Što ako ih je netko vidio sa mnom, netko tko nije Vin? Što ako ... su ubijeni zbog mene?« Šef ju je odjednom gledao oštrim pogledom, kao da zna ama baš sve što mu nikada nije rekla. »A koga ti to poznaješ tko bi učinio nešto takvo?« Dolazi po tebe ...

Isuse, Trez zna za Marka. Očito zna. No Marie-Terese ipak se prisilila da kaže: »Nikoga. Ne znam nikoga tko bi to učinio.« Trez je stisnuo oči kao da mu se ne sviđa što mu laže, no spreman je poštovati razlog zbog kojega to čini. »No dobro, ako odlučiš promijeniti odgovor na to pitanje, možeš mi se obratiti za pomoć. A čak i ako odlučiš otići iz grada, želim znati je li to razlog.« »U redu«, čula se kako govori. »Dobro.« »No vraćam se večeras u deset.« Povukla je sigurnosni pojas preko prsa. »Moram raditi.« »Neću se prepirati s tobom, ali ne slažem se. Samo zapamti, ako vidiš svog Vina, reci mu da mu čuvam leđa.« »On nije moj.« »Naravno. Pazi kako voziš.« Marie-Terese zatvorila je vrata, prisilila Camry da se upali i okrenula se na parkiralištu. Kada je skrenula na Ulicu Trade, stavila je ruku u džep jakne od flisa. Posjetnica Vina diPietra nalazila se na istom mjestu na koje ju je stavila nakon što ju je pronašla u sportskoj torbi, a dok ju je vadila iz džepa, sjetila se kako je izgledao toga jutra s onim izubijanim licem i pametnim, zabrinutim očima. Bilo je neobično shvatiti da je više brine ono što možda zna nego ono što možda jest. Ona je, naime, bila više Scullyn tip, nevjernica u svijetu Dosjea X i sličnih stvari. Nije vjerovala u horoskope, a kamoli ... a kamoli u što god to bilo što odraslog muškarca može pretvoriti u nekakvoga glasnika ... no da, čega već. Nije u to vjerovala. Barem obično nije. No ipak, nakon što je provela veći dio noći razmišljajući o svemu što se odigralo s njim u svlačionici, počela se pitati nije li moguće da se nešto u što ne vjeruješ ipak pokaže stvarnim: za trajanja transa bio je prestravljen, a osim ako danas nije izveo predstavu dostojnu Oscara, iskreno nije imao pojma što joj je rekao i iskreno ga je brinulo značenje svega što se dogodilo. Izvadila je mobitel iz torbice i birala broj naveden pri dnu posjetnice uz koji nije pisalo mobitel ni faks. Kada je počela zvonjava, sjetila se da je, naravno, subota, i da će, ako mu je to broj na poslu, dobiti govornu poštu. Što da kaže?

Dobar dan, ovdje prostitutka kojoj je g. diPietro sinoć pomogao. Zovem samo da mu kažem da će moj svodnik sve srediti. Ne mora se brinuti zbog ona dva lesa u uličici. Savršeno. Tko ne bi poželio da mu tajnica ostavi takvu poruku na papiriću na radnom stolu? Odmaknula je mobitel od uha i stavila palac na crvenu tipku. »Halo?« začuo se muški glas. Uspetljala se da vrati mobitel na mjesto. »Halo? Ovaj ... Tražim gospodina di ...« »Marie-Terese?« O, taj duboki glas je opasan. Opijena njegovim zvukom, gotovo je rekla: Ne, Gretchen je. »Ovaj, da. Oprosti što ti smetam, ali ...« »Ne, u redu je, drago mi je što si nazvala. Nešto se dogodilo?« Namrštila se i uključila pokazivač smjera. »Pa, ne. Samo sam ti htjela reći ...« »Gdje si? Još uvijek u klubu?« »Upravo sam otišla.« »Jesi li doručkovala?« »Ne.« O Bože. »Znaš gdje je Riverside Diner?« »Da.« »Vidimo se tamo za pet minuta.« Pogledala je na sat na upravljačkoj ploči. Dadilja je trebala biti kod nje do podne, što je značilo da ima dovoljno vremena, ali nije se mogla ne zapitati što leži iza vrata koja upravo otvara. Velik dio nje želio je pobjeći od Vina jer je prezgodan i previše njezin tip i jer bi bila idiot da nije ništa naučila iz dosadašnjih iskustava. No onda se podsjetila da može pobjeći. U tren oka. Kvragu, ionako je bila gotovo spremna pokupiti se iz Caldwella. Dolazi po tebe ... Sjećanje na riječi koje je izrekao potaknulo ju je da se ode naći s njim. Ako i zanemarimo cijelu tu priču s privlačnošću, zanimalo ju je što je vidio i zašto je rekao to što je rekao. »U redu, vidimo se.« Završila je poziv, uključila suprotni pokazivač smjera i uputila se prema jednom od kultnih mjesta u Caldwellu. Riverside Diner bio je udaljen svega tri kilometra, a nalazio se toliko blizu obali Hudsona da je bliže mogao biti samo da su stolovi bili privezani za

plutače i pušteni u rijeku. Konstrukcija restorana postavljena je na temelje pedesetih godina, prije donošenja zakona o zaštiti okoliša, a unutra je sve još uvijek bilo originalno: od stolaca na okretanje od umjetne kože do šanka od laminata, priključaka za jukebox na svakom stolu i bačve za sokove iz koje su konobarice posjetiteljima još uvijek servirale točenu kolu. Bila je ondje jedanput ili dvaput s Robbiejem. Volio je njihovu pitu. Kada je ušla, odmah je ugledala Vina DiPietra. Sjedio je u zadnjem odjeljku s lijeve strane, okrenut prema vratima. Kad su im se pogledi susreli, ustao je. Čak i sa šljivom na oku, modricom na obrazu i oteklinom na donjoj usnici, bio je nevjerojatno seksi. Čovječe ... Dok mu je prilazila, poželjela je da se pali na knjigovođe, ortopede ili šahiste. Ili možda cvjećare. »Bok«, rekla je spuštajući se na stolac. Na stolu su se nalazila dva jelovnika, dva kompleta pribora za jelo od nehrđajućeg čelika postavljena na papirnate ubruse i dvije debele keramičke šalice. Sve je bilo tako nepreuzetno, domaće, simpatično. U svojoj crnoj vesti od kašmira i jakni od antilopa boje karamela, Vin je izgledao kao da mu je mjesto u nekoj otmjenoj kavani, a ne u toj zalogajnici. »Bok.« Polako je sjeo, ne skidajući pogleda s nje. »Želiš kavu?« »Može.« Podignuo je ruku pa im je prišla konobarica u crvenoj pregači i crvenobijeloj odori. »Dvije kave, molim.« Konobarica se udaljila, a Vin je rukom potapšao crveno-bijeli jelovnik. »Nadam se da si gladna?« Marie-Terese je otvorila jelovnik i pogledala što se nudi. Zaključila je da je svako od jela na meniju prikladno za obiteljski piknik povodom Dana nezavisnosti. U redu, možda ne baš sve što se nudilo za doručak, ali na tom je mjestu riječ salata uvijek bila popraćena dodatkom kao što je od piletine, s krumpirom, s jajima ili s tjesteninom, a rajčica se nudila samo u sendvičima. To joj se, zapravo, činilo veličanstvenim. »Jesi li našla nešto što ti se sviđa?« upitao je Vin. Nije iskoristila priliku da ga pogleda. »Zapravo i ne volim baš jesti. Mislim da mi je zasad dovoljna kava.« Konobarica se vratila i natočila im kavu. »Jeste li se odlučili?« »Sigurno ne želiš jesti?« upitao je Marie-Terese. Kada je klimnula,

pokupio je oba jelovnika i predao ih konobarici. »Ja ću palačinke. Bez maslaca.« »Prženi pire?« »Ne, hvala. Palačinke su mi sasvim dovoljno.« Kada se konobarica uputila prema kuhinji, Marie-Terese lagano se nasmiješila. »Što je?« upitao je nudeći joj šećer. »Ne, hvala, pijem bez ičega. Smiješim se zato što moj sin ... On isto voli palačinke. Cesto mu ih pripremam.« »Koliko ima godina?« Vinova je žličica zveketala dok je miješao kavu. Iako je pitanje zvučalo neobavezno, način na koji je čekao da čuje odgovor bio je sve samo ne opušten. »Sedam.« Bacila je pogled na njegov prazan prstenjak. »Imaš li ti djece?« »Ne.« Otpio je probni gutljaj i uzdahnuo kao da je okusio savršenstvo. »Nikad se nisam ženio, nemam djece.« Zašutio je kao da očekuje da mu uzvrati istom informacijom. Uzela je šalicu. »Zvala sam te jer moj šef.. Želio je da ti kažem da sređuje stvari ...« Oklijevala je. »Znaš, sa sigurnosnim kamerama i što su možda snimile i ... te stvari.« Iako se brinula da mu se možda neće svidjeti što netko ometa istragu za njegov račun, Vin je samo kratko klimnuo glavom, kao da je i on tip koji stvari rješava na isti način kao i Trez. »Zahvali mu u moje ime.« »Hoću.« U tišini koja je uslijedila Vin je palcem prelazio gore-dolje po debeloj dršci šalice. »Slušaj, sinoć nisam ništa učinio onoj dvojici. Mislim, osim onoga što si vidjela da im radim. Nisam ih ubio.« »To je i Trez rekao.« Otpila je gutljaj iz šalice i morala se složiti s njim: kava je bila fenomenalna. »Nisam ništa spomenula o tebi i tvom prijatelju kada sam razgovarala s policijom. Nisam uopće rekla da je bila neka tučnjava.« Vin se namrštio. »Što si onda rekla?« »Samo da su me ta dvojica gnjavila. Da je Trez razgovarao s njima, a kada to nije imalo učinka, da su ih izveli iz kluba. Ispalo je da su to rekla i druga dva svjedoka koja su se javila, tako da se sve slaže.« »Zašto si lagala zbog mene?« tiho je upitao. Nije ga željela pogledati u oči, pa je pogledala kroz prozor uz koji su sjedili. Rijeka, naizgled dovoljno blizu da ju je mogla dotaknuti, djelovala je

usporeno i mutno nabujala od kiše koja je padala početkom tjedna. »Zašto, Marie-Terese?« Otpila je velik gutljaj iz šalice i osjetila kako je topla kava zagrijava sve do želuca. »Iz istog razloga kao i Trez. Jer si me zaštitio.« »To je opasno. S obzirom na tvoj posao.« Slegnula je ramenima. »Ne brinem se.« Krajičkom oka vidjela je da si Vin trlja lice i trza se kao da ga modrice bole. »Ne želim da zbog mene riskiraš probleme u budućnosti.« Marie-Terese sakrila je osmijeh. Zanimljivo kako od nekih riječi koje ti muškarac izgovori osjetiš toplinu u cijelom tijelu – ne zato što bi te riječi bile seksualne, već zato što nadilaze tu bazičnu poveznicu i zadiru u važnije, znamenitije područje. Odupirući se privlačnosti njegova glasa, pogleda i zaštitničkog stava, rekla je: »Žao mi je što sam sinoć onako nestala. Mislim, iz svlačionice. Jednostavno sam bila ... potresena.« »Da ...« Izdahnuo je uz psovku. »I ispričavam se što sam onako puknuo ...« »Ma ne, u redu je. Nije ... Nije baš izgledalo kao da imaš previše kontrole nad time što se događa.« »Točnije bi bilo reći da je nemam nimalo.« Opet je uslijedila dugačka tišina. »Žao mi je što to ponovno spominjem, ali što sam ti rekao?« »Zar ne znaš?« Odmahnuo je glavom. »To je nekakav napadaj?« Glas mu je postao promukao. »Moglo bi se i tako reći. I ... Što sam rekao?« Dolazi po tebe ... »Što sam rekao?« Vin je ispružio ruku preko stola i nježno je dodirnuo. »Molim te, reci mi.« Zagledala se u mjesto na kojem ju je dotaknuo i pomislila ... Da, a ponekad muškarac uopće ne mora progovoriti da bi te zagrijao – ponekad je dovoljno da ti položi ruku na zapešće i da ti cijelo tijelo proključa. »Evo palačinke«, rekla je konobarica i prekinula čaroliju trenutka. Oboje su se uspravili, a žena je na stol spustila tanjur i mali vrč od nehrđajućeg čelika s pomičnim poklopcem. »Još kave?« Marie-Terese pogledala je svoju napola praznu šalicu. »Može meni, molim vas.« Vin se dohvatio sirupa i izlio tanki tamnožuti mlaz preko tri velike, debele palačinke.

»Moje nisu tako debele«, rekla je Marie-Terese. »Kada ih ja radim ... Nisu tako zlatne ni tako debele.« Vin je pustio da se poklopac zatvori, dohvatio vilicu i zarezao kroz stog na tanjuru. »Sin ti se sigurno ne žali.« »Ne, ne žali se.« Od pomisli na Robbieja stegnulo ju je u grudima, pa je pokušala ne misliti kako ju je gledao s toliko ljubavi i divljenja dok mu je kod kuće okretala palačinke u zraku. Konobarica se vratila s kavom, a kada joj je natočila i otišla, Vin je rekao: »Stvarno se nadam da ćeš mi odgovoriti na pitanje.« Bez ikakvoga logičnog razloga počela je još intenzivnije razmišljati o Robbieju. On je nevina žrtva koju je uvukla u težak život zahvaljujući najprije lošem mužu kojega je odabrala, a zatim načinu na koji je odlučila riješiti financijske probleme u kojima se našla. Vin nije previše drugačiji. Posljednje što mu je trebalo bilo je da ga uvuče u crnu rupu iz koje se pokušavala iskobeljati – a već je dokazao da ima kompleks spasitelja. Barem kada je riječ o njoj. »Samo neke gluposti«, promrmljala je. »Ono što si rekao bile su gluposti.« »Pa ako nije ništa važno, nema razloga da mi ne kažeš.« Ponovno se kroz prozor zagledala u rijeku ... i prikupila svu snagu koju je imala. »Rekao si en, ten, tini.« Naglo je podignuo pogled prema njoj, a ona se prisilila da ga pogleda u oči i nastavi lagati. »Nemam pojma što to znači. Iskreno rečeno, više me uznemirilo kako si izgledao nego što si govorio.« Vin ju je nemilice gledao. »Marie-Terese ... Imam iskustva s tim stvarima.« »Kakvog iskustva?« Nastavio je jesti, kao da mora nešto raditi da smanji napetost. »Već mi se događalo da padnem u takav trans i nešto kažem ... i to se uvijek dogodi. I zato, ako kriješ od mene što sam ti rekao radi vlastite privatnosti, to mogu razumjeti. Ali izričito ti savjetujem da moje riječi shvatiš vrlo ozbiljno.« Stisnula je vruću šalicu hladnim rukama. »Hoćeš reći da si nekakva proročica?« »Baviš se opasnim poslom. Moraš se čuvati.« »Uvijek se čuvam.« »Dobro.« Uslijedilo je još jedno dugačko razdoblje tišine tijekom kojega je ona buljila u svoju kavu, a on se bavio jelom. Bilo je prilično očito da nije želio reći da se mora čuvati samo ljigavaca koji je napastuju. Komentar se odnosio na druge vidove njezina posla.

»Znam što se pitaš«, tiho je rekla. »Kako se uopće mogu time baviti i zašto jednostavno ne prestanem.« Kada je napokon progovorio, glas mu je bio dubok i pristojan, kao da ne želi osuđivati. »Ja te ne poznajem, ali ne činiš mi se kao ... Pa, kao neke druge žene u tom klubu. Zato pretpostavljam da nešto mora da je opako pošlo po zlu ako si se našla u tom poslu.« Marie-Terese ponovno se zagledala kroz prozor i promatrala granu kako pluta niz rijeku. »Nisam kao većina mojih kolegica. I ostanimo na tome.« »U redu.« »Je li ti ono sinoć bila cura?« Namrštio se i prinio šalicu usnama. Nakon što je otpio velik gutljaj, podignuo je obrvu. »Znači, ti smiješ imati tajne, a ja ne?« Slegnula je ramenima i pomislila da, kvragu, mora naučiti držati jezik za zubima. »Imaš pravo. To nije pošteno.« »Da, to mi je cura. Barem ... Pa, sinoć je bila.« Marie-Terese doslovno se morala ugristi za usnicu da ga ne bi više ništa pitala. Zar su prekinuli? I ako jesu, zašto? Vin je nastavio jesti, no široka mu se ramena nisu opustila. »Mogu li ti reći nešto što ne bih smio?« Napela se pod njegovim pogledom. »U redu.« »Sinoć sam maštao o tome da sam s tobom.« Marie-Terese polako je spustila šalicu. Dooobro ... A onda su tu stvari koje muškarac može reći i od kojih se usiješ jače od paklenog ognja. I pogledi koji su opipljivi poput dodira. A kada se te dvije stvari spoje i doživi ih od muškarca koji upravo sjedi preko puta nje ... Tijelo joj je reagiralo u iznenadnoj bujici, grudi su joj se napele, bedra zategnula, krv jače prostrujala žilama ... a učinak svega toga ju je šokirao. Prošlo je jako dugo – čitava vječnost – od kada je osjetila išta i izdaleka tako senzualno prema nekom muškarcu. A sada sjedi u toj zalogajnici preko puta krupnog komada zabranjenog voća u vesti od kašmira i stvarno osjeća nešto što već mjesecima svake noći glumi s neznancima. Brzo je zatreptala. »Sranje, nisam to trebao reći«, promrmljao je. »O ne, nisi ti kriv. Zaista.« Kriv je njezin život. »I ne smeta mi.« »Zaista?« »Ne.« Glas joj je bio malčice predubok. »U svakom slučaju, to nije bilo u redu.«