dao. Njegova voljena ... Imalo je neke veze s njegovom voljenom. Već je pao mrak kada su ga dva mlada nasilnika probudila otvorivši prednja vrata taksija i bacivši se na njegov ruksak i jaknu. Vlastitom mu se voljom ruka podignula i zgrabila onoga pokraj upravljača za konjski rep. Snažno ga je povukao i shvatio da je stotinu puta jači nego prije nego što je zaspao. Jači, usredotočeniji. Osjećao se kao ... stroj za ubijanje. Klinac na drugom sjedalu kratko je pogledao Saula u lice, ispustio novčanik koji je držao u ruci i odmaglio koliko su ga noge nosile. Saul je slomio vrat onomu s konjskim repom napola ga povukavši na stražnje sjedalo i zakrenuvši mu glavu tako da se začulo krckanje, a od razbojnika je preostalo samo mrtvo tijelo. Ostavio je leš da se hladi na zemlji pokraj parkiranog taksija. I podignuo pogled prema sigurnosnoj kameri. No kakva sreća. Crvena žaruljica koja pokazuje da je kamera uključena nije svijetlila. Što znači da nije bilo nikakvog zapisa o njemu, o ženi, ni o dvojici mladića. Nije sreća, začuo je glas kako mu govori. To je dio pogodbe. I tada mu se sve vratilo: htio se osloboditi ljubopitljivih očiju, bili slobodan da radi što želi bez straha da će ga uhvatiti. Bez skrivanja oružja, zametanja tragova, prerušavanja, šuljanja. I tako je i bilo. Sjeo je za upravljač istodobno osjećajući i opterećenje i ushićenje. U tome je trenutku shvatio da motor radi otkad je žena otišla. Zašto već nije umro od trovanja ugljičnim monoksidom? Bilo je hladno i grijanje je cijelo vrijeme radilo. Idi kući, začuo je glas u glavi. Rukama je uhvatio upravljač, a smjer mu je istog trena odredila snažna privlačna sila u središtu grudi: mora otići kući. Požuri. Samo je to znao i točno je to i učinio. Odvezao se iz centra prema predgrađu što je brže mogao – dok se nakon ostalih ubojstava pridržavao propisa kao pobožna starica. A ipak se sada, unatoč toj neobičnoj moči koja mu je strujala venama, osjećao kao da je zaglavljen, kao motor koji zavija u praznom hodu: gledao je ravno pred sebe i nije skretao pogled.
U mutnoj pozadini svijesti brinula ga je činjenica što nije bio zabrinut zbog onoga što je treći put učinio u onoj uličici. Trebao je ostaviti taksi u središnjici i nestati. Snovi su divni i krasni, no to su maštarije, a ne stvarnost. A sve koji ubijaju druge ljude mogu uhvatiti ... Ne i tebe. Više ne. Uđi u kuću. Misao ga je pogodila jasnoćom zvona koje je zazvonilo u vedru zoru. Otključao je vrata, izašao iz automobila i pogledao oko sebe, još uvijek zbunjen preobrazbom koju je proživio. Bio je drugačiji u vlastitoj koži, a ma koliko to bilo dobro, osjećao se kao dobitnik na lutriji čiji listić tek treba provjeriti. Što ako mu to oduzmu? Što ako mu se nešto prišulja s leđa i ... Ne brini o takvim stvarima. Uđi u kuću. Dok je vadio ključeve, primijetio je da je ispred kuće pokraj njegove parkiran kamionet i da na prilazu stoji skupi automobil, no nije obraćao pozornost na to. Morao je ući u kuću. Kada je ušao u hodnik, pogledao je kroz prazni dnevni boravak u kuhinju zatrpanu vrećicama iz McDonald’sa, kutijama od pizze i praznim bocama Coca-Cole. I što sad? Nije bio ni gladan ni žedan, nije bio umoran i nikako nije mogao shvatiti zašto mora biti u kući. Čekao je. Ništa se nije dogodilo, pa je učinio isto što i svaki put kada bi došao kući: otišao je na kat. Čim je ušao u spavaću sobu, mramorni kip njegove žene ispunio ga je energijom i usredotočio mu misli, pa mu je jurnuo ususret i pao na koljena pred njime. Uzeo je savršeno mramorno lice u ruke i osjetio kako zagrijavaju hladni mramor. U tom se trenutku sjetio pogodbe, od riječi do riječi. Glas žene iz taksija odjekivao mu je glavom: Ako platiš sitnu cijenu, možeš dobiti točno ono što želiš Reći ću ti što moraš učiniti da bi je dobio i zadržao. A ja štitim što je moje. Neću dopustiti da ti se išta dogodi. Ikada. Možeš dobiti točno ono što želiš. Ubij je i bit će tvoja. »Da«, rekao je kipu. »Da ... ljubavi moja.« Sve što je morao učiniti bilo je otići do njezine kuće i pronaći način da ude u nju. Morao je pronaći način da se dovoljno približi Marie-Terese da ... Na zvuk razbijanja prozora podignuo je glavu. Na kući pokraj njegove eksplodiralo je staklo, i to takvom silinom da su komadići zasuli Saulovu
kuću, obijajući se od aluminijske obloge kao kiša metaka. Nakon udara, i uz naglašeno suprotnu tihu eleganciju, kroz rupu koja je nastala u prozoru izletjele su zavjese, kao da je unutra pritisak bio jači nego vani ... Ukazala mu se njegova voljena. Osvijetljeno svjetlom sa stropa, Marie-Tereseino savršeno lice sa stravom je i strahom gledalo u smjeru prozora. Kosa i odjeća bile su joj mokre, a lice potpuno blijedo – zbog čega je još više nalikovala kipu. Dok ju je gledao s čuđenjem i radošću, nije se brinuo da će ga vidjeti. Budući da je stajao u mraku, bio joj je nevidljiv, baš kao i dvojici muškaraca koji su bili s njom. Zanimljivo ... Jedan od njih bio je iz onoga kužnog kluba. Bio je u hodniku i mlatio onu dvojicu fakultetlija koje je Saul ubio u uličici. Ne gubi vrijeme. Kreni ... Kreni. Saul je skočio na noge, istrčao iz spavaće sobe i sjurio se niza stube ... i čitavo se vrijeme divio ženi iz taksija. Imala je moć. Istinsku moć. Trebao mu je samo trenutak da skokne do taksija i uzme pištolj koji je držao pod vozačevim sjedalom. Marie-Terese umotala je Vina u pokrivač i uzela ga u naručje. Tijelo mu je bilo poput kocke leda, samo nepomičan predmet koji je isijavao hladnoću. Dok ga je trljala i pokušavala ga zagrijati, nije joj baš bio od pomoći. Bio je nemiran, trzao se i grčio, gotovo kao da ne zna gdje se nalazi i ne razumije što se dogodilo. »Pssst ... Tu sam«, rekla mu je. Zvuk njezina glasa očito je bio upravo ono što mu je trebalo, pa se umirio. »Vine, nasloni se na mene.« Privukla ga je k sebi, a on se pomicao kako ga je navodila, spustio joj glavu u krilo i zagrlio je. »Pssst ... Sve je u redu. Oboje smo dobro ...« Dok joj je gurao lice o bok, nije mogla vjerovati što je upravo vidjela, a opet nije ni najmanje sumnjala da se sve to stvarno dogodilo. Imala je i vrlo jasan dojam da je ona vidjela samo dio onoga što se zaista odigralo. Srećom, Eddie je samo fingirao ubod onim prozirnim nožem, čiji se vršak zaustavio točno nad Vinovom prsnom kosti. No agonija koju su obojica proživljavala tijekom bitke bila je stvarna. A onda ... Zapravo, nije znala što se točno dogodilo: Eddie je zateturao unatrag kao da je nešto izvukao iz Vina,
a onda je Marie-Terese osjetila oštru, prodornu paniku koja nije bila vezana ni uz što konkretno – barem ne isprva. No to se brzo promijenilo. Osjetila je kako se na nju okomljuje zao duh, a čim se to dogodilo, Jim ju je gurnuo iza sebe i oblio tekućinom koja je mirisala na more. Dok je pijuckala, zlo kao da se rasprsnulo oko nje, a onda se prozor smrskao. Vin joj se okrenuo u rukama i zagledao joj se u lice. »Stvarno ... si dobro?« Jedva je protiskivao riječi kroz zube koji su cvokotali. »Sve je u redu.« »Mokra si.« Zabacila je mokru kosu. »Mislim da me to spasilo.« Eddie se javio s kreveta hrapavim glasom. »I jest. Jim je dobro reagirao.« Jim je kratko klimnuo, zainteresiraniji za loše stanje u kojem mu se prijatelj nalazio nego za njegove komplimente. »Sigurno ti ništa ne treba?« upitao je Eddieja. »Moramo se brinuti za Adriana, a ne za mene. Ona se nije pojavila, a njega nema, a to znači ...« Probleme, pomislila je Marie-Terese. »Probleme«, dovršio je Jim umjesto njega. »Što znači da idem po novu dozu čarobnog umaka.« Uputio se prema kupaonici, a Vin je zastenjao i pokušao sjesti. »Daj«, rekla je obgrlivši ga rukama i povukavši mu gornji dio tijela s poda. Kada se uspio uspraviti, izvukla mu je pokrivač ispod boka i ponovno ga omotala njime. Prošao je rukama kroz kosu i zagladio je. »Je li gotovo? Jesam li … slobodan?« Eddie je s naporom ustao. »Ne sasvim. Ne dok se ne dokopamo tog prstena.« »Mogu li vam kako pomoći?« »Ne, bolje je da to obavi netko od nas.« Vin je klimnuo glavom i trenutak poslije krenuo ustati. Iako je bio mnogo teži od nje, pomagala mu je koliko je god mogla dok nije sam stao na noge, a onda ga je pustila da može hodati sobom. Kada se otišao obući, nije željela biti kao majka kvočka, pa je otišla pogledati razbijeni prozor. Dok je proučavala štetu, u glavi su joj iskakala pitanja i međusobno se preplitala. Okna su bila potpuno smrskana, pa su u okvirima ostale samo sitne
krhotine. Pogledala je van. Na tlu su ležali komadići stakla i drva, no ništa veće od olovke. »Makni se otamo«, rekao je Eddie prilazeći joj i gurkajući je od prozora svojim krupnim tijelom. »Prozor nije zapečaćen, što znači ...« Eddie je počeo hvatati zrak i uhvatio se za grlo, kao da ga je nešto zgrabilo s leđa kroz rupu. Prevalio se prema natrag, a glava i ramena počela su mu padati kroz otvor, pa se Marie-Terese bacila za njim – i osjetila kako je nepoznata sila povlači zajedno s njim. »N ... Nož ...«, prodahtao je Eddie. Sve kao da se usporilo dok je preko ramena dozivala u pomoć. Hvala Bogu, Jim je već bio u akciji, trčao je iz hodnika i jurio prema kristalnom nožu koji je ostao na krevetu. Čim je osjetio nož u ruci, Eddie se dao na posao: iskrenuo se i počeo zabijati nož u nešto s vanjske strane prozora. Marie-Terese uhvatila mu se jedne noge, a Jim ga je čvrsto primio oko struka. Dok su ga tako zajednički držali, Vin je dohvatio svoj pištolj s komode i okrenuo se prema njima nišana uperena u klupko na prozoru. Morala mu je vjerovati da neće pucati ako ne ... Na drugom kraju spavaće sobe, kroz otvorena vrata, ugledala je nekoga kako se uspinje stubama. Penjao se u tišini i kretao s neumitnom usredotočenošću. Kada je okrenuo glavu, pogledi su im se sreli ... Saul ... s molitvene grupe. Što on radi ... Pištolj koji je držao u ruci podignuo se i okrenuo, usmjeren u nju. »Voljena«, rekao je sa svečanim poštovanjem. »Moja si sada i zauvijek.« Automatski je pištolj opalio. Vin je zavikao, a u istom se trenutku Jim bacio pred metak; s atletskom elegancijom skočio je u zrak i postavio vlastita prsa na put onome što je bilo namijenjeno njoj, široko rastvorenih ruku, tijela potpuno okrenuta prema čovjeku s pištoljem kako bi je zaštitio najvećom mogućom površinom. Odjeknuo je oštar, glasan zvuk. Eddie je pao kroz prozor, otkotrljavši se iz sobe. A onda se začuo još jedan pucanj.
V Poglavlje 40 inova je letargija isparila čim je shvatio da se pokraj prozora nešto zakomplicirao. Bio je dopola navukao hlače kada je začuo komešanje, a prva mu je misao bila Marie-Terese – no ona nije bila ta koju su naizgled davili. Jim je, srećom, brzo reagirao i dodao Eddieju onaj kristalni nož, a zatim ga zgrabio svom silinom svojih mišića. Marie-Terese mu je pomagala, trudeći se koliko je mogla da u sobi zadrži muškarca kojeg je kroz prozor izvlačilo samo Bog zna što. Vinova prva misao bila da se dočepa pištolja koji je ostavio na hrpi s odjećom i upravo je to i učinio. Palcem je otpustio sigurnosni zaponac i uperio cijev prema hrpi tijela pokraj prozora. Nije imao pojma u što bi mogao pucati, pa ih je držao na nišanu ... U tom je trenutku izraz odlučnosti na Marie-Tereseinu licu iznenada zamijenio šok – a gledala je u vrata. U kući je bio još netko. Vin se okrenuo na bosim nogama i ugledao kako se pred njegovim očima odigrava vizija koju je imao u transu: muškarac prorijeđene plave kose okretao se na vrhu stubišta i podizao pištolj uperen ravno u spavaću sobu. Da ... to je bilo to. Povući će okidač, metak će u tren oka prevaliti zračnu udaljenost ... i pogoditi Marie-Terese. »Ne!« viknuo je Vin dok je odjekivao pucanj. Krajičkom oka vidio je kako se Jim baca pred nju, kako svojim tijelom preprečuje put metku koji je bio namijenjen njoj, kako mu se olovo zariva u prsa, a udar ga zanosi i ruši je na pod. Vin je instinktivno poželio otrčati k njoj, no bio bi to pogrešan potez. Okrenuo se s pištoljem u rukama i znao da mora onemogućiti uljezu da ponovno zapuca – bio je to jedini način da svima poboljša izglede za
preživljavanje. Iako je imao hladan, smrtonosan osjećaj da je Jim trajno izvan igre. Čvrsto stišćući oružje, Vin je stao na vrata – ravno pred muškarca dobrih desetak centimetara nižeg od sebe. Bilo je pitanje samo tko će prvi povući okidač, a faktor iznenađenja radio je u Vinovu korist – uljez je naivno pretpostavio da je u sobi samo troje ljudi. Vin nije ni najmanje oklijevao s hicem – ispalio ga je tipu ravno u srce, a trzaj je ovome skrenuo ruku i istodobno mu napeo kažiprst. Zbog čega je Vin primio metak u rame. Srećom, u lijevo. Kada se uljez srušio na leđa, a pištolj mu se otkotrljao iz ruke, Vin je ponovno nanišanio i ispalio još jedan hitac u njega, pa još jedan i još jedan, dok nije bio siguran da više nema šanse da će tip trepnuti, a kamoli upotrijebiti oružje. Sa svakim se hicem muškarac trzao, a ruke i noge lamatale su mu kao na lutki. »Marie-Terese, je li te pogodio?« doviknuo je Vin kada je buka utihnula. »Ne, ali ... o Bože ... Jim jedva diše, a Eddie je pao kroz prozor.« Niz Vinovu slobodnu ruku kapala je krv i padala na uljezove traperice kada je prekoračio preko njega i nogom mu odgurnuo pištolj tako da je odletio niz stubište. Još uvijek se nije usudio vjerovati da je gad mrtav, pa je uperio pištolj u sve bljeđe lice pred sobom i osluškivao neće li u prizemlju začuti još kakve korake. »Uzmi mobitel«, rekao je Vin Marie-Terese. »Nazovi hitnu.« »Već zovem«, odgovorila je. Želio je pogledati preko ramena i vlastitim se očima uvjeriti da je dobro, no nije namjeravao riskirati. Nije mogao znati je li još tko ušao u kuću, a uljezova prsa još uvijek su se jedva zamjetno pomicala. Dok su se sekunde pretvarale u minute, Vin je bio vrlo zadovoljan sve izraženijim povlačenjem boje s muškarčeva ni po čemu posebnog lica, ali za Boga miloga ... Tko je on? Što je on? Doduše, ako ga je uspio zaustaviti mecima, vjerojatno je tek čovjek. U sobi se začuo Marie-Teresein glas. »Halo ... Došlo je do pucnjave u Aveniji Crestwood 116. Ozlijeđena su dvojica ... trojica muškaraca. .. Odmah nam treba hitna. Marie-Terese Boudreau. Da ... da. Da ... ne, nije moja adresa ...« Uljezove su se oči odjednom otvorile, a Vin se zatekao kako zuri u
blijedosmeđe oči zagledane u nešto onkraj svoje neposredne okoline. Uz ukočen trzaj posivjele su se usne pokrenule. »Neeeee ...« Riječ se otegnula do kraja prestravljenog izdaha, kao da se od onoga što vidi noćne more čine kao humoristične serije. Tip je dahnuo i zadrhtao i otišao s ovoga svijeta, a onaj izraz užasa skamenio mu se na licu dok mu je tanak mlaz krvi polako curio iz usta. Vin je nekoliko puta udario omlohavjele noge, a zatim se usredotočio na zvukove. Čuo je vjetar kako zviždi uza stube, no ništa drugo. Polako je krenuo unatrag, a pištolj mu se njihao lijevo-desno za slučaj da se netko pojavi iz prizemlja ili iskoči kroz neka vrata. Kada je ušao u spavaću sobu, raširio je ruke, a Marie-Terese prišla mu je da je stisne u čvrst zagrljaj. Tresla se, no snažno ga je zagrlila taj djelić sekunde što su bili zajedno. »Možeš li preuzeti oživljavanje na Jimu?« upitao je. »Ili ćeš držati pištolj prema ...« »Ne, pobrinut ću se za njega.« Prišla je Jimu, kleknula i prinijela mu uho ustima. »Još uvijek diše, ali jedva.« Skinula je jaknu od flisa, smotala je u klupko, stavila mu je na krvavu ranu na prsima i pritisnula je dok mu je provjeravala puls. »Puls mu je tako slab ... No srce mu još uvijek kuca, pa ga ne mogu masirati. Hitna bi trebala stići za pet minuta.« Što je u takvim situacijama cijela vječnost. »Ne pucajte«, začuo se omamljen glas iz prizemlja. »Ja sam.« »Eddie?« zazvao je Vin. »Jim je ranjen!« Kada se pojavio na vrhu stubišta, Eddie je izgledao kao crkotina, a dok je šepao prema njima, bacio je pogled na uljeza. »To se zove biti mrtav. Kako je Jim?« »Dobro«, prošaptala je Marie-Terese dok ga je gladila po licu. »Je li tako, Jime? Dobro si i bit će sve u redu. Oporavit ćeš se bez problema ...« Vin je odložio pištolj na krevet i kleknuo Jimu s druge strane, kao zrcalni odraz Marie-Tereseina položaja na podu dok je pružala ruku prema palom muškarcu. »Spasio me«, rekla je milujući Jimovu snažnu podlakticu svojom nježnom rukom. »Spasio si me, Jime. Da nije bilo tebe, bila bih mrtva ... O Bože, Jime, spasio si mi život ...« Vin je pogledom prešao po Jimovim širokim prsima i nije mu trebala diploma iz medicine da bi znao da je rana koju je pretrpio smrtonosna. Jim je
disao jednakim plitikim udisajima kao i uljez, a uskoro će i završiti baš kao i on; lice mu je gubilo boju alarmatnom brzinom, što je upućivalo na unutarnje krvarenje. Sranje, nisu mogli apsolutno ništa dok se ne pojave profesionalci s nosilima. Nisu ga mogli reanimirati dok god ima puls i samostalno diše, a pritisak na ranu neće imati ama baš nikakvog učinka ako mu je razderana arterija. Prvi put u svom životu Vin se počeo moliti da začuje zvuk sirena. Jim je u životu već pretrpio rane od metka. Od noža također. Jedanput su ga i objesili. U tučnjavama su ga ozljeđivali šakama, metalnim šipkama, džepnim noževima i čizmama. Jednom su ga čak i proboli nalivperom. U svim je tim situacijama znao da će preživjeti. Ma koliko ga boljelo, ma koliko je krvario, ma koliko opako bilo oružje, znao je da mu ozljede nisu smrtonosne. A sada je s istom takvom sigurnošću znao da je metak koji mu se zario u prsa za sobom ostavio destruktivan trag koji će ga odvesti na vječna lovišta. Anđeo ili ne, umire. Zanimljivo, nije baš bolno. Osjećao je, naravno, oštro pečenje i bilo mu je teško doći do zraka – što je protumačio kao znak da mu se pluća počinju puniti krvlju ili da mu se prsna šupljina puni tekućinom – no sve u svemu, osjećao se sasvim ugodno. Možda mu je malo hladno, ali uglavnom mu je ugodno. Očit znak da je u šoku. Onaj metkić očito je pogodio arteriju. Otvorio je usta iz čistog instinkta, ne zato što se želio pomoliti ili naglas izraziti želju da hitna stigne što brže: utapao se u vlastitom tijelu i to je bilo to. A i nije to zapravo bio loš kraj. Zahvaljujući četvorici dječaka, znao je da će uskoro vidjeti majku. Nadao se da će se susresti i s krasnom plavokosom djevojkom koja nije zaslužila onakvu smrt. To ga je smirivalo. Tko bi rekao, kada se sjetio onih Engleza u onoj bijeloj odjeći, sa psom, želio im je svako dobro i bilo mu ih je žao. Anđeli su očito pogriješili. On nije rješenje njihovih problema – iako je barem uspio usmjeriti Vina i MarieTerese u pravom smjeru. Zanimljiva spoznaja, ali ispostavilo se da je raskrižje bilo njegovo, a ne Vinovo.
Kada je ugledao onaj pištolj kako se podiže, spreman za akciju, jedino na što je mislio bili su Vin i Marie-Terese. Spasiti nju značilo je spasiti oboje, a njihova ljubav vrijedi mnogo više od jednoga pišljivog života. Prvi je put učinio takvo što. Prvi je put ne samo postupio istinski nesebično, već ga je i prvi put vodilo nešto osim bijesa ili želje za osvetom. A i nikada nije bio tako siguran u nešto, osim potrebe da osveti majku prije toliko godina. Prikupio je zadnje atome snage, fokusirao pogled i ugledao Marie-Terese i Vina kako se nadnose nad njega. Vin ga je držao za ruku i nešto mu govorio, lica toliko napeta da se gotovo izobličilo, namrštena izraza, gorućih očiju. Jim se pokušao koncentrirati i natjerati uši da prorade, no zvuk nije stizao do njega. No činilo se razumnim pretpostaviti da mu tip govori da se drži, da hitna stiže, drži se, hitna stiže. ... 0 Bože, Jime, ostani s nama ... S njegove druge strane Marie-Terese je tiho plakala, prekrasne su joj oči blistale u tuzi, a kristalne su joj se suze slijevale niz obraze i padale mu na prsa. Držala ga je za drugu ruku i lagano mu trljala podlakticu kao da ga želi zagrijati. Nije ništa osjećao, no dok ju je gledao kako ga miluje, osjećao se dirnutim. Nažalost, nije mu više preostalo previše vremena u njihovu društvu, a nije imao dovoljno zraka da nešto kaže ... pa je učinio jedino što je još mogao. Zadnjim atomima snage spojio im je ruke nad sobom, povezao ih iznad rupe u svojim prsima koja im je svima stubokom promijenila život, držao je njihove dvije polovice tako da su postali jedno. Dok je polako gubio vid, zagledao se u te prste, male i velike, isprepletene jedne preko drugih. Obuzela ga je iznenadna sigurnost da će budućnost biti dobra prema njima. Vin se oslobodio demona, a oni su se talismani nekako našli u Adrianovu vlasništvu. To dvoje dobrih, slomljenih ljudi izliječit će jedno drugo i zajedno hoditi kroz sate, dane i godine svojih desetljeća, i tako i treba biti; tako je dobro. Učinio je dobro. Nakon tolikih godina tijekom kojih je uzimao živote, spasio je jedan koji je bitan. I dva koja su važna. Kada se našao na raskrižju, mudro je odabrao. Jimova su se prsa odjednom zgrčila i teško je zakašljao; osjetio je tekućinu u ustima. Sljedeći udah bio je tek grgljanje, a srce mu je počelo poskakivati. Još malo, još samo malo. Nije mogao dočekati da vidi majku. I bio je iznenađen koliko se spokojno osjećao zbog toga što je učinio.
Upravo kada su na stropu zaigrala crvena svjetla – znak da su se na prilazu zaustavila kola hitne pomoći – Jim je posljednji put izdahnuo. .. i umro s osmijehom na usnama.
V Poglavlje 41 ožnja u kolima hitne pomoći bila je neugodna zbog brzine i jarko osvijetljena zbog uključenih rotirki. Sirene su se, međutim, uključivale samo na raskrižjima. Marie-Terese to je protumačila kao dobar znak. Dok je sjedila na ugrađenoj klupici pokraj Vina i jednom se rukom držala za okomitu šipku od nehrđajućeg čelika da bi se zadržala na mjestu, a drugom čvrsto stiskala njegov topli dlan, zaključila je da bi, da su mu ozljede zaista opasne, taj snažan, prodoran zvuk zacijelo zavijao bez prestanka. Ili se možda tako samo tješila. Dok je ležao na nosilima. Vinove su oči bile zatvorene, a lice blijedo, no čvrsto ju je držao. Osim toga, svaki put kada bi prešli preko šahta, trznuo bi se, a usne bi mu se odlijepile od bijelih zuba – što sigurno znači da nije ni u teškom šoku ni u komi. A to je dobro, zar ne? U usporedbi sa svime što je moglo poći po zlu. Bacila je pogled na bolničarku. Žena je bila usredotočena na zaslon prijenosnog EKG-a, a s njezina se lica ništa nije moglo pročitati. Marie-Terese nagnula se u stranu i pokušala vidjeti očitanja ... no vidjela je samo bijelu crtu koja ocrtava nekakav uzorak na crnoj pozadini. Nije imala pojma što to znači. Gledajući kroz stražnji prozor kola hitne pomoći, molila se da ugleda više uličnih svjetiljki na pločnicima ... zgrade umjesto trgovačkih centara i stambenih četvrti ... i automobile bočno parkirane uz pločnike. Jer to bi značilo da su napokon u centru. Nije to željela samo zbog Vina. Premjestila se na sjedalu i pomaknula prema naprijed, što joj je omogućilo da pogleda kroz vjetrobransko staklo – utješilo ju je kada je vidjela da su na
kolima hitne pomoći ispred njih – onima u kojem se vozio Jim – još uvijek uključena sva svjetla. Bolničari su ih obojicu trijažirali, pozvali još jednu ekipu i najprije se posvetili Jimu. Ona je stajala u hodniku s Eddiejem dok su donosili prijenosni defibrilator i primjenjivali elektrošokove na Jimova ranjena prsa ... jedanput ... dvaput ... Najslađe riječi koje je u životu čula izgovorio je muškarac sa stetoskopom: Imamo puls. Nadala se da su ga uspjeli održati. Pomisao da bi Jim morao umrijeti zato što je nju spasio bila je gotovo nepodnošljiva. Što se Saula tiče ... Njemu nije trebao hitni prijevoz u bolnicu. Za njega je bilo dovoljno vremena. Blagi Bože ... Saul? Bio je praktički nevidljiv na sastancima molitvene grupe, tek povučen, proćelav muškarac s otužnim pogledom vječitoga gubitnika u životnim jednadžbama. Nikada na njemu nije primijetila ništa što bi je navelo da pomisli da je opsjednut njome, no problem je bio ... što je on upravo ona vrsta čovjeka kojega nitko nikad ne primjećuje. Sjetila se kako ga je večer prije srela u crkvi ispred ispovjedaonica i zapitala koliko ga puta nije uopće zapazila. Na kraju krajeva, on je bio prvi koji se zaustavio kada se gotovo sudarila s onim automobilom toga jutra nakon mise. Što bi značilo da je bio odmah iza nje. Koliko ju je puta pratio kući? Je li dolazio u Iron Maski Oblio ju je hladan znoj kada se zapitala ... je li ubio one muškarce s kojima je bila? Nije mogla reći da joj je zbog svega toga bilo drago što joj je bivši muž bio takav kakav je bio. No bila je zahvalna na mjerama opreza koje je poduzela zbog Marka. Kroz vjetrobransko je staklo ugledala kako pokraj njih promiče zgrada Caldwell Courier Journala, pa je stisnula Vinovu ruku. »Skoro smo stigli.« Podignuo je kapke. One sive oči koje su je opčinile kada ih je prvi put ugledala ponovno su učinile isto: dok je gledala u njih, činilo joj se da se spotiče i pada i nije imala pojma gdje će završiti. Iako to više nije bila istina, zar ne? Sada je točno znala kakav je on muškarac, i znala je da ne pripada onima kojih se mora čuvati. Bio je muškarac kojeg je trebala u životu. Kojeg je željela u životu. Nagnula se nad njega, zagladila mu kosu, pogladila jednodnevnu bradu i pogledala ga u oči. »Volim te«, rekla je nagnuvši se još niže i poljubivši ga u usta. »Volim te.«
Snažno joj je stisnuo ruku. »I ja ... tebe.« Čovječe, taj kreštavi glas kao da ju je obasjao iznutra. »Dobro. Onda smo kvit.« »Onda ... smo ...« Hitna je preletjela preko nečega na cesti, a sve u kolima – od aparata do bolničarke i Vina na nosilima – poletjelo je u zrak. Bolno je zasiktao i stisnuo oči, a ona se vratila gledanju kroz prednje prozore, nestrpljiva da ugleda svjetla bolničkog kompleksa sv. Franje ... kao da se nadala da će vizualni kontakt s odredištem nekako ubrzati putovanje. Daj ... Daaaj ... Vozilo hitne pomoći ispred njih odjednom je isključilo crvena svjetla i usporilo na dopuštenu brzinu, pa ih je ono u kojem su se vozili ona i Vin brzo sustiglo ... a zatim i prestiglo. »Zašto su usporili?« odlučno je upitala dok je bolničarka namještala monitor za EKG. »Isključili su svjetla. Zašto su usporili?« Odmahivanje glavom koje joj je upućeno umjesto odgovora nije je iznenadilo. Bila je to tragedija: žurba je potrebna samo ako je osoba živa. Zbog toga nitko nije obraćao pozornost na Saula nakon što su ga proglasili mrtvim. Smrt ti na raspolaganju ostavlja čitavu vječnost da se pobrineš za leševe. Nema razloga za žurbu. Marie-Terese duboko je udahnula, a kada su joj na oči navrle suze, pustila je čvrstu šipku i obrisala ih. Posljednje što je željela bilo je da Vin otvori oči i vidi da plače. »Stižemo za dvije minute«, doviknuo je vozač iz prednjeg dijela. Bolničarka je uzela karton. »Gospodo, zaboravila sam vas pitati. Jeste li mu vi najbliži rod?« Obrisala je oči i pribrala se zbog Vina. Odmah je znala da nema ama baš nikakve šanse da će riskirati da je izguraju u drugi plan kada je riječ o njegovu liječenju. Poznanici i prijatelji nisu se previše računali među liječnicima i sestrama u hitnoj službi. »Ja sam mu supruga«, odgovorila je. Žena je klimula glavom i zabilježila to u karton. »A zovete se?« Nije ni trepnula. »Gretchen. Gretchen Capricio.« »Stvarno ste imali sreće.« Dva sata poslije te je ohrabrujuće riječi Vinu uputila liječnica koja ga je
primila skidajući jarkoplave kirurške rukavice i bacajući ih u narančasti spremnik za biološki otpad. Bila je apsolutno u pravu. Trebala mu je samo lokalna anestezija i par šavova za zatvaranje ulazne i izlazne rane. Nije bilo slomljenih kostiju, razderanih tetiva ni oštećenja živaca. Onaj gad s pištoljem pogodio je tek meso, što je možda bilo odvratno, ali nipošto loše. Vin je zaista imao sreće. Nažalost, njegova reakcija na dobre vijesti bila je okretanje na bok i povraćanje u ružičastu posudu koja mu je stajala pokraj uzglavlja. Budući da se pomaknuo, bol u ramenu sasvim je podivljala ... od čega se povraćanje pogoršalo ... od čega se bol pogoršala ... i tako se vrtio u krug. No ipak se morao složiti sa ženom u kirurškom odijelu. Imao je sreće. Bio je najsretniji čovjek na licu Zemlje. »No očito ne podnosite Demerol«, dodala je. Ma nemoj mi reći, pomislio je Vin. Rigao je otkad su mu dali injekciju prije nekih pola sata. Kada je zadnji nalet povraćanja malo popustio, zavalio se natrag u jastuk i zatvorio oči. Kada mu je hladan ručnik obrisao usta i lice, osmjehnuo se. Marie-Terese – odnosno, Gretchen – još uvijek je fantastično rukovala frotirom. A ako Bog da, tu vještinu neće na njemu morati primjenjivati tako skoro. »Dat ću vam injekciju antiemetika«, rekla je liječnica. »Ako povraćanje nakon toga prestane, možemo vas otpustiti. Šavove treba izvaditi za deset dana, ali to može i vaš liječnik. Dali smo vam injekciju protiv tetanusa, a napisat ču vam i recept za oralne antibiotike. No ovdje imamo nešto uzoraka, a jedan smo vam već dali. Imate li pitanja?« Vin je otvorio oči, ali nije pogledao liječnicu, već Gretchen. Voli ga. Sama je to rekla, u hitnoj. Čuo je te riječi iz njezinih vlastitih usta. Tako da ne, nije imao pitanja. Dok god zna da je tako, manje-više ništa drugo ga nije brinulo. »Samo mi spucajte tu injekciju, doktorice, tako da se mogu pokupiti odavde.« Žena je navukla novi par rukavica, otvorila štrcaljku i uvela mu iglu ravno u venu. Kada je pritisnula potiskivač, nije osjetio ama baš ništa, što gotovo da je bilo vrijedno uboda. »Od ovoga bi vam trebalo odmah biti lakše.« Vin je zadržao dah, iako nije stvarno očekivao ... Ideš. Učinak je bio blažen, kao da mu je trbuh prekriven beskonačnom
količinom umirujućih dodira. Uz drhtavi izdisaj čitavo mu se tijelo opustilo, što mu je jasno pokazalo, kao da riganje nije bilo dovoljno, koliko mu je zapravo bilo mučno. »Vidjet ćemo hoće li učinak potrajati«, rekla je liječnica vraćajući poklopac na štrcaljku i odbacujući je u narančastu kutiju. »Vi se samo odmarajte, a kada vas otpustim, pozvat ćemo vama i supruzi taksi.« Njemu i supruzi. Vin je prinio Gretcheninu ruku usnama i ovlaš joj poljubio prste. »Kako ti se to čini?« upitao je. »Dušo?« »Savršeno.« Usne su joj se izvile u osmijeh. »Važno da si ti spreman za pokret. Dragi.« »Itekako sam spreman za pokret.« »U redu, navratit ću poslije da vidim kako ste.« Liječnica je zastala pred zastorom koji je dijelio Vinov odjeljak od ostatka hitne službe. »Slušajte, policija želi razgovarati s vama. Mogu im reći da vam se jave ...« »Neka dođu«, rekao je Vin. »Nema razloga da čekamo.« »Jeste li sigurni?« »Što je najgore što se može dogoditi? Da opet počnem rigati i upotrijebim njegove džepove umjesto noćne posude? Toliko sam spreman riskirati.« »U redu, kako želite. Ako potraje predugo, pritisnite gumb za sestru pa ćemo intervenirati.« Liječnica je klimnula i povukla zastor. »Sretno.« Kada se zastor zatvorio, Vin je žurno stisnuo Gretcheninu ruku jer nije znao koliko imaju vremena. »Reci mi istinu.« »Uvijek.« »Što se dogodilo s Jimom? Je li ...?« Teška knedla koju je progutala prije nego što mu je odgovorila sve mu je rekla, pa joj je, želeći je poštedjeti izgovaranja tih riječi, ponovno poljubio ruku. »Pssst, sve je u redu. Ne moraš ništa reći ...« »Bio ti je prijatelj. Tako mi je žao ...« »Ne znam kako da ovo kažem, pa ću samo reći ...« Vin joj je palcem protrljao bilo na zapešću. »Ne mogu ti reći koliko mi je drago što si još uvijek ovdje. Zbog tvog sina. Zbog mene. Jim je učinio nešto nevjerojatno nesebično i junačko, i ma koliko ja želio da nije zbog toga morao umrijeti, neizmjerno sam mu zahvalan.« Pognula je glavu i klimnula, a kovrčava joj je kosa pala prema naprijed. Dok joj je palcem kružio po finim kostima na zapešću, očima joj je prelazio
po sjajnim valovima kose. Jimov posljednji čin na ovome svijetu ostavio im je golemu baštinu – život koji treba proživjeti. .. sina koji još uvijek ima majku ... i ljubavnika čije srce nije slomio gubitak. Vrijedna ostavština. »Bio je pravi čovjek.« Vin se nakašljao. »To ... je bio pravi čovjek.« Sjedili su zajedno u tišini, on ispružen na bolničkom krevetu, ona na plastičnoj stolici, ruku čvrsto isprepletenih – baš onako kako ih je muškarac koji joj je spasio život spojio nad svojim prsima. S druge strane sivo-plavog zastora ljudi su žurili i hitali, glasovi su im se preklapali, koraci komešali, ramena dodirivala pregradu koja se zbog toga njihala na metalnim kukicama s kojih je visjela. On i Gretchen, s druge strane, bili su nepomični. Smrt zna imati takav utjecaj na čovjeka, pomislio je Vin. Zaustavi te na mjestu usred velike strke i zbrke svakodnevnog života, izolira te u tišini. Čim te dotakne, sve se promijeni, no učinak joj je nalik na automobil koji se zabije u zid – ono što je u njemu nastavi se kretati jer ne zna što bi drugo ... a rezultat je apsolutni kaos: sva odjeća koju je ta osoba ikad nosila pretvara se u nekakav povijesni izložak kojega se uplakani bližnji moraju riješiti ... njezine pretplate na časopise, bankovna izvješća i podsjetnici na termine kod zubara prelaze iz kategorije korespondencije u kategoriju neželjene pošte ... a prostor u kojem je živjela prestaje biti dom i postaje kuća. Sve se zaustavlja ... i ništa više nije što je prije bilo. Isuse, kada te stigne vijest da je umro netko koga poznaješ, osjetiš malu dozu onoga što je pokojnik doživio u nemjerljivim količinama: zastaneš na mjestu i povučeš se iz života dok ti tijelom i umom odzvanja zvuk zvona. A budući da su ljudi naporno nedokazani, prva im je pomisao obično: Ne, nije moguće. Život, međutim, nema gumb za premotavanje, i sasvim ga sigurno ne zanimaju mišljenja promatrača. Zastor se razmaknuo i otkrio zdepastog muškarca tamne kose i tamnih očiju. »Vin diPietro?« Vin se natjerao da se vrati u stvarnost. »Ovaj ... Da, ja sam.« Muškarac je ušao u boks i izvadio značku. »Detektiv de la Cruz iz odjela za umorstva. Kako ste? »Pa, već jedno deset minuta nisam povraćao.« »E pa blago vama.« Klimnuo je Gretchen i lagano joj se naklonio. »Žao mi je što se tako brzo opet susrećemo ... i to pod ovakvim okolnostima.
Uglavnom, možete li mi vas dvoje u glavnim crtama ispričati što se dogodilo? I da ne bude zabune, nijedno od vas nije uhićeno – no ako biste radije govorili uz odvjetnika, razumjet ću.« Vin još nije nazvao Micka Rhodesa, koji bi bez sumnje inzistirao na tome da ne govori ništa bez njega, no bio je jednostavno preumoran – uostalom, ne može škoditi pokazati barem nominalnu dobru volju ako ničim nisi prekršio zakon. Vin je odmahnuo glavom na jastuku. »Ne, detektive, u redu je. A sad, što se dogodilo ... Bili smo u spavaćoj sobi na katu s ...« Iz nekog nepoznatog razloga, neki neobjašnjivi poriv nagnao ga je da ne spominje Eddieja – bio je tako snažan da mu se nije mogao oduprijeti. »... s Jimom.« Detektiv je izvadio notes i olovku, kao pravi inspektor Columbo. »Što ste radili u kući? Susjedi su izjavili da ondje obično nema nikoga.« »To je moja kuća i napokon sam je odlučio preurediti i prodati. Bavim se nekretninama, a Jim radi ... radio je ... za mene. Razgovarali smo o projektu, znate, išli od sobe do sobe ... Valjda sam ostavio ulazna vrata otvorena, a bili smo gore kada se sve to dogodilo.« Detektiv je klimao glavom i pisao u notes, pa ga je Vin pustio da sve zabilježi. »Bili smo u spavaćoj sobi i razgovarali, kada sam odjednom začuo pucanj. Sve se dogodilo tako brzo ... Jim je skočio pred nju i zadobio metak ... Ja sam stajao pokraj komode, leđima okrenut prema vratima, i posegnuo sam za svojim pištoljem – koji je, inače, prijavljen i za koji imam dozvolu. Ustrijelio sam tipa i on se srušio.« Još pisanja u notes. »Ustrijelili ste ga više puta.« »Da, jesam. Nisam mu želio dati priliku da se opet raspuca.« Detektiv je prelistao notes, a ispisane stranice pucketale su dok ih je okretao. Kada je ponovno podignuo pogled, kratko se osmjehnuo. »Dobro, u redu ... Ajde sad počnite ispočetka, samo mi ovaj put recite istinu. Što ste radili u toj kući?« »Rekao sam vam ...« »Svugdje je bilo soli, zrak je mirisao po tamjanu, a prozor u spavaćoj sobi bio je razbijen. Umivaonik u kupaonici na katu bio je pun nekakve tekućine, posvuda su ležale prazne boce vodikova peroksida i sličnih stvari ... a krug iscrtan na podu sobe u kojoj ste se nalazili također je zgodan detalj. I naravno ... Zatekli su vas bez košulje i cipela, što je prilično neobična garderoba za poslovni razgovor. I zato ... iako moram priznati da sam sklon povjerovati vam što se tiče pucanja jer znam odrediti put kretanja metaka kao i svatko drugi, o svemu ostalom jednostavno serete.«
Dooobro, vrijeme za slušanje muha u letu i sličnih stvari. »Mislim da bismo mu trebali reći istinu, dušo«, rekla je Gretchen. Vin ju je pogledao i zapitao se: A koju to točno istinu, draga? »Lijepo bih vas molio«, rekao je detektiv. »A evo, ako će vam to pomoći, reći ću vam što ja mislim. Tip kojeg ste ubili zove se Eugene Locke, poznat i kao Saul Weaver. Osuđeni je ubojica koji je izašao iz zatvora prije nekih šest mjeseci. Unajmio je kuću pokraj vaše i bio je opsjednut ...« – detektiv je klimnuo glavom prema Gretchen – »... vama.« »To mi nikako nije jasno ... Zašto ...« Gretchen je zastala. »Čekajte malo, kako to znate? Što ste pronašli u njegovoj kući?« Detektiv je podignuo pogled sa svojih bilješki i zagledao se u neku neodređenu točku između sebe i nje. »Imao je vaše slike.« »Kakve slike«, upitala je bezličnim glasom. Dok joj je Vin stiskao ruku, detektiv ju je pogledao u oči. »Snimljene širokokutnim objektivom, telefoto, takve stvari.« »Koliko?« »Mnogo.« Gretchen mu je jače stisnula dlan. »Jeste li pronašli još što?« »Na katu smo pronašli kip. Koji je zapravo prijavljen kao ukraden iz katedrale sv. Patrika ...« »O Bože, Marija Magdalena«, rekla je Gretchen. »Vidjela sam da je nema u crkvi.« »Upravo taj. A ne znam jeste li primijetili, ali taj vam kip jako nalikuje.« Vin se borio s porivom da ponovno ubije tipa. »Je li moguće da je taj Eugene ... Saul ... kako se već zove ... odgovoran za ona ubojstva i premlaćivanja u uličicama u centru?« Detektiv je listao notes. »Budući da je mrtav, pa nema mogućnosti da mu okaljam ugled ... Reći ću vam da smatram da ga mogu povezati s oba incidenta. Muškarac koji je sinoć zadobio ozljede glave zasad je još uvijek živ. Ako se oporavi, vjerujem da će napadača opisati kao tamnokosog, jer kada smo pretražili Lockeovu kuću, pronašli smo smeđu mušku vlasulju s finim tragovima rasprskane krvi. Forenzičari je već testiraju, a vjerujem da će tragovi odgovarati barem jednoj, ako ne i svim žrtvama. Imamo i otisak cipele s mjesta prvog zločina koji slučajno vrlo nalikuje obući koju je Locke večeras nosio. Tako da, da, kada sve to stavimo na hrpu ...« Još malo listanja, pa još jedan pogled upućen Gretchen. »Moja je teorija da se Locke obrušavao na muškarce s kojima ste ili za koje ste plesali u klubu, što bi objasnilo
napade. A bila je čista sreća – ili točnije nesreća – što je slučajno živio u kući baš do one u kojoj ste se vi večeras zatekli. Jer nije znao da je kuća vaša, zar ne?« Vin je odmahnuo glavom. »Bio sam ondje jedanput u zadnjih mjesec dana, a prije toga ... Ne sjećam se. A ne vjerujem da mi je znao ime pa da je pretraživao podatke o vlasnicima. Osim toga, koliko je dugo živio do moje kuće?« »Otkad je izašao iz zatvora.« »Da, a nas dvoje nismo se upoznali do ... prije tri dana.« De la Cruz je ponovno nešto zapisao. »U redu, bio sam iskren s vama. Što kažete da sad vi učinite isto ...? Da mi kažete istinu o tome što ste ondje radili?« Gretchen je progovorila prije nego što je Vin stigao išta reći. »Vjerujete li u duhove, detektive?« De la Cruz je zatreptao nekoliko puta. »Ovaj ... Nisam siguran.« »U toj su kući poginuli Vinovi roditelji. A on je želi renovirati. No problem je u tome ... U toj kući postoji zao duh. Odnosno, postojao je. Pokušavali smo ga istjerati.« Vin je izdignuo obrve. Jebote. Ovo je fantastično, pomislio je. »Stvarno?« upitao je detektiv, a smeđe su mu oči skakale s jednog na drugo kao teniska loptica. »Stvarno«, uglas su rekli Vin i Gretchen. »Šalite se«, promrmljao je detektiv. »Ne šalimo«, odgovorio je Vin. »Sol je trebala stvoriti barijeru ili takvo neko sranje, a tamjan je za čišćenje zraka. Gledajte, neću se pretvarati da sve to razumijem ...« Kvragu, još uvijek mu sve nije bilo jasno. »Ali znam da je to što smo učinili upalilo.« Jer se osjećao drugačije. Bio je drugačiji. Sada je jednostavno bio on. De la Cruz je okrenuo novi list i nešto zapisao. »Znate, moja je baka znala predvidjeti kakvo će biti vrijeme. A na tavanu je imala stolac za ljuljanje koja se micala sama od sebe. Što ste bacili kroz prozor?« »Biste li povjerovali da se sam razbio?« odgovorio je Vin. De la Cruz je podignuo pogled. »Ne znam.« »E pa jest.« »Izgleda da je to što ste učinili stvarno upalilo.« »I jest.« Vin je počeo trljati oči slobodnom rukom, no tada mu se rame javilo takvim protestnim urlikom da je morao prestati. »Samo se nadajmo da
će potrajati.« Neko je vrijeme vladala tišina, a onda je De la Cruz pogledao Gretchen. »Imam dodatno pitanje za vas, ako nemate ništa protiv. Bolničarima ste rekli da se zovete Gretchen Capricio, no ja vaše ime imam zapisano kao MarieTerese Boudreau. Biste li mogli to malo pojasniti?« Gretchen je detaljno objasnila svoju situaciju, a dok je govorila, Vin je promatrao njezino prekrasno lice i želio da je nekako može osloboditi sve boli iz prošlosti i stresa iz sadašnjosti. U očima i oko njih vidjele su joj se sjenke, no kao što se od nje već naviknuo, glas joj je bio snažan i visoko je držala glavu. Čovječe, kako je zaljubljen u nju. Detektiv je vrtio glavom dok je priču privodila kraju. »Vrlo mi je žao zbog svega što vam se dogodilo. I potpuno vas razumijem – iako bih volio da ste nam odmah sve rekli.« »Uglavnom sam se bojala medijske izloženosti. Moj bivši muž je u zatvoru, ali njegova obitelj ima veze po cijeloj zemlji ... a neke od njih su i u policiji. Nakon svega što mi se dogodilo sa sinom, ne vjerujem nikome – čak ni onima koji nose značke.« »Što vas je potaknulo da večeras progovorite?« Pogledala je Vina. »Stvari su se promijenile, a i odlazim iz grada. Javit ću vam gdje sam, ali ... moram otići iz Caldwella.« »Nakon svega ovoga, razumijem vas – ali morat ćemo biti u mogućnosti stupiti u kontakt s vama.« »Doći ću kad god me budete trebali.« »U redu. I slušajte, razgovarat ću sa svojim šefom. Davanje lažnog identiteta policiji je zločin, no u ovim okolnostima ...« Spremio je notes. »Čuo sam od osoblja da ste rekli da ste mu supruga?« »Htjela sam ostati uz njega.« De la Cruz se lagano osmjehnuo. »I ja sam to jednom učinio. Dok smo žena i ja još hodali, potezala se dok je pripremala salatu za večeru. Kada sam je odveo na hitnu, lagao sam i rekao da smo u braku.« Gretchen je prinijela Vinovu ruku usnama i lagano je poljubila. »Drago mi je što razumijete.« »Razumijem. Zaista razumijem.« Detektiv je klimnuo Vinu. »Znači, vas dvoje ste tek počeli hodati?« »Da.« »Pretpostavljam da se to vašoj prethodnoj prijateljici nije svidjelo, zar ne?«
»Da ... Imao sam bivšu iz pakla.« Doslovno. Vin se odjednom sjetio nereda u kojem je ostavio stan i laži koje je Devina ispričala policiji. »Ona je zla, detektive. Gora no što možete i zamisliti. I nisam je udario, ni te večeri ni ikada prije. Moj otac je zlostavljao majku, a ja ne radim takva sranja. Otišao bih i ostavio za sobom sve što imam prije nego bih ikad dignuo ruku na ženu.« Detektiv je stisnuo oči i usmjerio taj orlovski pogled na Vina. Nakon kratke zadrške klimnuo je glavom. »No, vidjet ćemo. Ne bavim se tim dijelom jer to ne spada u moj odjel ... no ne bi me iznenadilo da se otkrije da tu ima još nešto ... ili još netko. Vidio sam mnogo nasilnika nad ženama, a vi niste od te sorte.« De la Cruz je spremio notes i olovku i pogledao na sat. »Hej, pazi ovo. Sada niste povraćali već skoro pola sata. To je dobar znak – možda vas puste van iz ove kutije šibica.« Vin mu je pružio slobodnu ruku iako mu se to ramenu nije svidjelo. »Vi ste čovjek na mjestu, detektive, jesu li vam to već rekli?« De la Cruz mu je čvrsto stisnuo ruku. »Nadam se da će sve biti u redu s vas dvoje. Javit ću vam se.« Kada je detektiv otišao, zastor se vratio na mjesto, a Vin je duboko udahnuo. »Što misliš, koliko dugo moram čekati da odem?« »Dajmo im još pola sata, a ako se ne vrate da vide kako ti je, otići ću potražiti onu doktoricu.« »Može.« Ali naravno, nemoć i poslušno čekanje nikada mu nisu išli. U roku od pet minuta bio je spreman pritisnuti gumb kojim se poziva sestra, no tada se zastor ponovno rastvorio. »Baš ste pogodili ...« Vin se namrštio. Umjesto sestre ili liječnika, ušao je Eddie, lica smrknuta kao da je upravo izgubio prijatelja i pao kroz prozor na prvom katu. Tko bi rekao. Vinu je najprije došlo da sjedne u krevetu, no to baš i nije bilo dobro prihvaćeno. Rame mu je ispustilo operni vrisak, a on je morao stisnuti grlo da ne bi povratio po sebi – ali barem uzrok nije bio Demerol. Dok se Gretchen pružala da dohvati metalnu posudu, a Eddie podizao obje ruke kao univerzalni znak za neeeeeeee, Vin je balansirao na rubu gubitka kontrole. Srećom, navala se povukla, a želudac mu se na kraju ipak opustio.
»Ispričavam se«, rekao je hrapavim glasom. »Imam nekih problema.« »Nema frke. Nema uopće frke.« Vin je udisao kroz nos i izdisao kroz usta. »Žao mi je ... zbog Jima.« Gretchen je prišla Eddieju i uhvatila ga za mišićave nadlaktice. Dok je stajala pred njim, istodobno je izgledala sićušno i silovito. »Dugujem mu život.« »Oboje mu dugujemo život«, priključio se Vin. Eddie ju je nakratko zagrlio i klimnuo Vinu. Očito je bio tip koji osjećaje drži na kratkoj uzdi – što je Vin mogao poštovati. »Hvala vam. A sada, razlog mog dolaska.« Eddie je stavio ruku u džep, a kada ju je izvukao i otvorio dlan, na njemu je ležao dijamantni prsten i zlatna naušnica. »Adrian je učinio što je morao i izvukao ih od nje. Oboje ste potpuno slobodni, a ona vas više ne smije dirati. Ne morate se brinuti da će se Devina vratiti. Samo ovo dobro čuvajte, u redu?« Gretchen je uzela nakit i ponovno ga zagrlila, a Vin je pustio da njezin zagrljaj kaže sve što je i on želio reći, ali se nije usuđivao. Počelo ga je malo stezati u grlu, i to ne zato što mu se želudac opet spremao za evakuaciju sadržaja; intenzivna zahvalnost ponekad na utrobu ima isti učinak kao i mučnina. Jednostavno nije mogao shvatiti što ti muškarci imaju od toga što su pomogli njemu i Gretchen. Jim je mrtav, Eddie izgleda kao da ga je nešto pregazilo, a tko zna što je Adrian radio s Devinom. »Vas dvoje pazite na sebe, u redu?« promrmljao je Eddie okrećući se. »Moram ići.« Vin se nakašljao. »Što se tiče Jima ... Ne znam jesi li namjeravao preuzeti njegovo tijelo, ali rado bih ga dostojno pokopao. Samo najbolje od svega. Bez zadrške.« Eddie je pogledao preko ramena, a neobične crveno-smeđe oči bile su mu ozbiljne. »To bi bilo lijepo – ostavit ću ga tebi na brigu. Siguran sam da bi mu bilo drago.« Vin je zaklimao glavom. Dogovor je pao. »Želiš da ti javim kada i gdje? Hoćeš li mi ostaviti svoj broj?« Tip je odrecitirao brojke, koje je Gretchen zapisala na komad papira. »Pošalji mi poruku kada budeš znao«, rekao je Eddie. »Nisam siguran gdje ću biti. Odlazim.« »Nećeš čekati da te pregledaju?« »Nema potrebe. Sve je u redu.« »Ovaj ... U redu. Čuvaj se. I hvala ti ...« Vin nije dovršio rečenicu jer nije
znao kako bi riječima izrazio što mu je na srcu. Eddie se osmjehnuo prastarim osmijehom i podignuo ruku. »Ne moraš ništa više reći. Razumijem te.« A onda je otišao. Kada se zastor spustio na mjesto, Vin je ispod ruba gledao kako se čizme okreću udesno, prave jedan korak ... i nestaju kao dim. Kao da nikada nisu ni postojale. Vin je prinio desni dlan licu i protrljao oči. »Mislim da mi se priviđa.« »Hoćeš da pozovem doktoricu?« Gretchen mu je prišla sva zabrinuta. »Mogu pritisnuti gumb ...« »Ne, u redu je ... Oprosti, mislim da sam jednostavno stvarno premoren.« Koliko je on znao, frajer je možda jednostavno zakoračio ulijevo i upravo u tom trenutku izlazi iz hitne službe i odlazi u noć. Vin je privukao Gretchen k sebi. »Imam dojam da je sada sve gotovo. Cijela ta stvar.« No da, osim što su mu se vizije zauvijek vratile – barem sudeći po onome što mu je Eddie rekao. No možda to i nije tako loše. Možda bi mogao pronaći neki način da ih preusmjeri ili iskoristi za nešto dobro. Namrštio se shvativši da je pronašao novi smisao života. No ovaj će biti na korist drugima, a ne njemu. I nije tako loš ishod, sve u svemu. Gretchen je otvorila dlan, a nakit, naročito dijamant, je zablistao. »Ako nemaš ništa protiv, ove dvije stvari ću pohraniti u sef« Gurnula ih je duboko u džep na trapericama, a Vin je klimnuo glavom. »Da, ajmo se potruditi da to više ne gubimo, može?« »Ne. Nikad više.«
K Poglavlje 42 ada se taksi zaustavio pred Gretcheninom unajmljenom kućom, nad Caldwellom je pucala zora i prelijevala ga prekrasnim crvenonarančastim i zlatnožutim nijansama. Vožnja iz bolnice sv. Franje bila je daleko bolja nego ona do nje u kolima hitne pomoći, no Gretchen je bilo sasvim jasno da Vinu nipošto nije dobro. Blijedozeleno, ukočeno lice pokazivalo je da očito trpi bol, a s podvezanom rukom i kretanje će mu biti problem. Osim toga, u neurednoj košulji koju je dobio u bolnici izgledao je kao beskućnik, a široko rastvoren ovratnik otkrivao je blistavo bijele zavoje koji su mu se protezali od vrata preko cijele jedne strane prsa. »Sljedeća postaja Commodore, je li tako?« upitao je vozač preko ramena. »Tako je«, odgovorio je Vin iscrpljenim glasom. Gretchen je kroz prozor promatrala svoju malu kuću. Dadiljin automobil bio je parkiran na ulici, a u kuhinji je gorjelo svjetlo. Robbiejeva soba na katu bila je u mraku. Nije željela da se Vin vrati u stan potpuno sam. Nije bila sigurna kako bi Robbie reagirao na susret s njim. Osjećala se zarobljena između njih dvojice. Okrenula se prema Vinu i zagledala u njegovo tako poznato, privlačno lice. Nešto joj je govorio ... tapšao ju je po ruci ... vjerojatno joj je govorio da se odmori, da pazi na sebe, da ga nazove kad stigne ... »Molim te, dođi unutra«, naglo je rekla. »Ostani kod mene. Tek su te nastrijelili i trebaš nekoga da se brine o tebi.« Vin je zašutio usred rečenice i samo je gledao. Baš kao i taksist u retrovizoru. No s druge strane, i poziv i izjava o ranjavanju bez sumnje su ih obojicu jednako šokirali, svakog na svoj način. »A Robbie?« upitao je Vin.
Gretchen je podignula glavu i pogledala vozača u oči. Čovječe, da bar nekako može podignuti neki paravan pa da taj tip ne čuje njihov razgovor. »Predstavit ću tebe njemu i njega tebi. A onda ćemo vidjeti što ćemo dalje.« Vinove su se usne stisnule, pa se pripremila za odbijanje. »Hvala ti ... Rado bih upoznao tvog sina.« »Dobro«, prošaptala je uz kombinaciju velikog olakšanja i straha. »Idemo.« Platila je taksistu i prva izašla iz taksija da bi pomogla Vinu – no on je odmahnuo glavom i uhvatio se za rub vrata da bi lakše ustao. Što je zapravo bilo dobro, sudeći po tome kako su mu se napeli mišići u podlaktici. S obzirom na njegovu težinu, bilo je vjerojatnije da bi pala na njega nego da bi ga uspjela osoviti na noge. Kada je ustao, podmetnula mu se pod zdravu ruku, zatvorila vrata i pomogla mu da prođe prilaznom stazom. Umjesto da traži ključeve, tiho je pokucala, a Quinesha je odmah otvorila vrata. »Tako mi svega, vidi vas!« Pomaknula se u stranu, a Gretchen je odvela Vina do kauča, gdje nije toliko sjeo na jastuke koliko se srušio na njih – zbog čega je zaključila da su mu koljena popustila. Nekoliko dugačkih trenutaka svi su čekali da vide hoće li ga trebati hitno otpratiti u kupaonicu. Kada su zaključili da je donekle ipak vratio kontrolu, Quinesha nije postavljala previše pitanja. Samo je na svoj karakterističan način brzo i čvrsto zagrlila Gretchen, upitala može li joj kako pomoći i pokupila se kada joj je ova od srca zahvalila i rekla da ne treba. Gretchen je zaključala vrata i odložila torbicu na ofucani naslonjač pokraj televizora. Vin je zabacio glavu i zatvorio oči, a nije je iznenadilo kada je više puta duboko udahnuo da dođe k sebi i osim toga sjedio je potpuno nepomično. »Trebaš u kupaonicu?« upitala je nadajući se da neće opet morati povraćati. Kada je odmahnuo glavom, otišla je u kuhinju, izvadila čašu iz elementa i napunila je ledom. Zahvaljujući svom sinu, dvije je stvari uvijek imala u kući: sok od đumbira i slane krekere, poznate i kao mamin lijek za sve. Iako je Robbieja podučavala kod kuće, igrao se s drugom djecom u kršćanskom centru za mladež, a i sve su dadilje imale djecu koja su dobivala gripe,
prehlade i želučane viroze. Nijedna majka nikada ne može znati kada će joj zatrebati ta čarobna kombinacija. Otvorila je novu limenku soka, nalila ga preko leda i gledala kako mjehurići luduju i pjene se do samog vrha čaše. Dok je čekala da se stvari smire, izvadila je paketić krekera i naslagala ih na presavijeni papirnati ubrus. Upravo je dolijevala još soka u čašu kada je iz dnevnog boravka začula Vinov hrapav glas: »Bok.« Prvi joj je poriv bio da jurne onamo i uvjeri Robbieja da je sve u redu, no znala je da će, ako se bude ponašala kao da postoji neki problem, stvari samo ispasti još dramatičnije nego što jesu. Uzela je hranu koju je pripremila za Vina i prisilila se da polako ode do dnevnog boravka. Robbiejeva kosa stršala je na stražnjem dijelu glave kao i uvijek kada bi ustao iz kreveta, a u pidžami sa Spidermanom izgledao je manji no što je zaista bio jer mu je namjerno kupila dva broja veću nego što mu je trebala. Stajao je na samom ulazu u sobu, koncentriran na gosta, očiju opreznih, ali radoznalih. Isuse ... Srce joj je nabijalo, grlo ju je stezalo, a led u čaši sa sokom zveckao je jer joj se ruka toliko tresla. »Ovo je moj prijatelj Vin«, tiho je rekla. Robbie se načas okrenuo prema njoj, a zatim vratio pogled na kauč. »Imaš jako veliki flaster. Negdje si se porezao?« Vin je polako klimnuo glavom. »Jesam.« »Na što?« Gretchen je zaustila da odgovori, no Vin ju je preduhitrio. »Pao sam i ozlijedio se.« »Zato ti je i povez?« »Da.« »Baš ne izgledaš dobro.« »Baš se i ne osjećam dobro.« Uslijedila je dugačka tišina. Zatim je Robbie napravio korak naprijed. »Mogu ti pogledati flaster?« »Da. Naravno.« Iako mu je to očito zadavalo veliku bol, Vin je pomaknuo povez s ramena i polako otkopčao posuđenu košulju. Odmaknuo ju je s ramena i otkrio gaze, zavoje i ljepljivu traku. »Ideeeeš«, rekao je Robbie, prišao mu sasvim blizu i ispružio ruku. »Molim te, nemoj ga dirati«, brzo je rekla Gretchen. »Boli ga.«
Robbie je povukao ruku. »Oprosti. Znaš ... Moja mama me jako dobro liječi kad se porežem.« »Da?« rekao je Vin promuklim glasom. »Aha.« Robbie je pogledao preko ramena. »Vidiš? Već ti je donijela sok od đumbira.« Utišao je glas i šaptom dodao: »Uvijek mi da sok od đumbira i krekere. Baš ih i ne volim previše, ali obično mi je bolje kad ih pojedem.« Gretchen je prišla kauču i stavila krekere na stol pokraj Vina. »Evo. Ovo će ti smiriti želudac.« Vin je uzeo čašu i pogledao Robbieja. »Imaš li što protiv da ti malo posjedim na kauču? Jer iskreno da ti kažem, stvarno sam umoran i moram se negdje odmoriti.« »Naravno. Možeš ostati kod nas dok ti ne bude dobro.« Njezin je sin pružio ruku i predstavio se. »Ja sam Robbie.« Vin mu je pružio zdravu ruku. »Drago mi je, stari.« Kada su se rukovali, Robbie se osmjehnuo. »Imam i jednu ideju.« Krenuo je van iz sobe, pa mu je rekla: »Hoćeš se usput i obući, molim te?« »Da, mama.« Gretchen je morala upotrijebiti svu svoju samokontrolu da ga ne zgrabi i ne zagrli dok je prolazio pokraj nje – no ponašao se kao muškarac u kući, a sedmogodišnjaci imaju pravo na ponos. »Misliš da je dobro prošlo?« tiho je upitao Vin. »Mislim da zaista jest.« Zatreptala da je da otjera suze i sjela pokraj njega. »I molim te, popij malo tog soka.« Vin joj je usput stisnuo ruku, a zatim otpio gutljaj. »Mislim da nisam spreman za krekere.« »To može i pričekati.« »Hvala ti ... što si mi dopustila da ga upoznam.« »Hvala tebi što si bio tako dobar s njim.« »Ostat ću na kauču, u redu?« »Naravno, a mi možemo odraditi lekcije u kuhinji. Podučavam ga kod kuće, a danas je ponedjeljak.« »Volim te«, rekao je Vin okrećući se prema njoj. »Volim te toliko da me boli.« Osmjehnula se i nagnula prema njemu da ga poljubi. »To bi ti moglo biti od ramena.« »Ne, mislim da je bliže sredini prsa. Mislim da se zove ... srce. Nisam siguran, nikad ga još nisam osjetio.«
»Mislim da bi to bilo srce, da.« Neko je vrijeme vladala tišina. »Namjeravaš li se još uvijek preseliti u moju kuću na selu?« »Ako se ti još uvijek slažeš, da.« »Bi li ti smetalo da još netko bude ondje u jednoj od soba za goste? Ono, neki sustanar? Kuća je velika, a iznad kuhinje je djevojačka sobica u kojoj bi mogao boraviti dok ti i Robbie uživate u cijelom prvom katu. Osim toga, mogu jamčiti za njega. Uredan je i čist, tih, pristojan. Dugo ga poznajem. Nastoji srediti život i trebat će negdje odsjesti.« Pogladila mu je lice i pomislila da se ne poznaju tako dugo ako se prebroje sati ... ali s obzirom na sve što su zajedno prošli, činilo joj se da vrijeme provedeno zajedno moraju računati u psećim godinama. Ili nekim još duljim mjernim jedinicama. »Mislim da bi to bilo sjajno.« Ponovno su se na brzinu poljubili, a Vin je dodao: »Ako ne bude funkcioniralo, odmah ću otići.« »Nekako mi se čini da će biti sve u redu.« Vin se nasmiješio i još malo otpio. »Godinama nisam pio sok od đumbira.« »Kako ti želudac ...« Robbie se vratio, još uvijek u pidžami. »Evo, ovo će ti pomoći!« Kada mu je pružio svoj omiljeni strip o Spidermanu, Gretchen je uzela sok da bi Vin mogao prihvatiti poklon. »Čini se baš guba«, promrmljao je Vin stavljajući strip u krilo i otvarajući ga. »Malo će ti rastjerati brige.« Robbie je zaklimao kao da govori na temelju desetljeća iskustva. »Kada te nešto boli, ponekad ti treba neka razbibriga.« Umjesto razbibriga, rekao je rabizriga. »Moram se spremiti za školu. Ti ostani ovdje. Popij sok. Mama i ja ćemo doći vidjeti kako si.« Robbie je odmarširao iz sobe kao da je sve sredio. Vin je očito postao dio ekipe.
O Poglavlje 43 pet svježa trava. No ovaj je put Jim barem znao gdje se kvragu nalazi. Kada je otvorio oči, preplavilo ga je lelujavo zelenilo, pa se okrenuo u stranu i duboko udahnuo bistar zrak. Cijelo ga je tijelo boljelo, i to ne samo na mjestu na kojem ga je pogodio metak, pa je pričekao da se stvari malo primire prije nego što opet pokuša s nekakvim fensi pokretima tipa ... podizanja glave i takvih sranja. Očito to ležanje licem nadolje znači da je zaista mrtav ... U vidno mu je polje ušao par savršeno ulaštenih bijelih cipela, a iznad njih su visjele izglačane nogavice lanenih hlača s crtom oštrom poput noža, koje su savršeno padale do gležnjeva. Donji se rub iznenada naglo povukao, a onda se Nigel spustio u čučanj. »Kako te krasno opet vidjeti. I ne, vračaš se dolje. Čeka te još zadataka.« Jim je zastenjao. »Zar ću prije svakog dolaska ovamo morati umrijeti? Jer bez uvrede, ali ono stvarno, mogu vam jednostavno dati broj mobitela.« »Bio si vrlo dobar«, rekao je Nigel. Muškarac ... anđeo ... što već ... pružio mu je ruku. »Zaista vrlo dobar.« Jim se oslonio o žilavo tlo i okrenuo se na leđa. Stisnuo je pruženu ruku, no nebo nad njim bilo je toliko jarko da je brzo zatreptao i pustio je da bi mogao protrljati oči. Čovječe ... Kakvo iskustvo. No barem su ono dvoje dobro. »Izostavili ste jedan ključan podatak«, rekao je anđelu. »Raskrižje je bilo moje, zar ne? Kada je metak poletio, najvažniji izbor u cijeloj stvari bio je moj, a ne Vinov.« »Da, tako je. Tvoja odluka da spasiš nju umjesto sebe bila je ključna točka u cijeloj priči.«
Jim je pustio da mu ruke klonu uz bokove. »To je bio test.« »Koji si prošao, inače.« »Bravo, ja.« Prišli su im Colin i druge dvije tetkice, sva trojica odjevena isto kao Nigel, u izglačane bijele hlače i veste od kašmira ružičastonarančaste, žute, odnosno nebeski plave boje. Nigelova vesta bila je boje koralja. »Nosite li vi dečki ikad maskirnu odjeću?« Jim je zabrundao dok se uspravljao oslonjen na ruke. »Ili vas takva pomisao vrijeđa?« Colin je kleknuo i koljenima zaista dotaknuo travu – iz čega se dalo zaključiti da je praonica rublja u Raju opremljena izbjeljivačem. »Mogu reći da se prilično ponosim tobom, stari.« »To vrijedi za sve nas.« Bertie je milovao hrta po glavi. »Famozno si to obavio.« »Doista famozno.« Dok je Byron klimao glavom, ružičaste naočale namigivale su na raspršenom svjetlu. »No znao sam da ćeš mudro odabrati. Cijelo sam vrijeme bio siguran, zaista, jesam.« Jim se zagledao u Colina. »Što još skrivate od mene?« »Bojim da se sve informacije otkrivaju tek kada se za njima pojavi potreba, dragi moj.« Jim je pustio da mu glava padne unatrag i zagledao se u mliječnoplavo nebo koje se istodobno činilo kilometrima daleko i dovoljno blizu da ga može dotaknuti. »Da ne poznaješ slučajno jednog seronju po imenu Matijaš?« Dok se podizao lagani povjetarac i šuštao kroz vlati trave, na pitanje nije bilo odgovora, pa se Jim upeo da ustane. Bertie i Byron nagnuli su se da mu pomognu, no odbio ih je iako je bio stabilan otprilike kao olovka osovljena na gumicu. Jim je znao što slijedi. Novi zadatak. Čeka ga sedam duša, a on je spasio jednu ... ili možda dvije? »Koliko ih još moram srediti?« upitao je. Colin je mahnuo rukom ulijevo. »Pogledaj sam.« Jim se namrštio i pogledao prema dvorcu. Na vrhu visokog zida stajala je golema trokutasta zastava jarkocrvene boje i vijorila na povjetarcu. Bila je nevjerojatno blistava, životna poput zelenila trave, a dok je plesala na povjetarcu, bio je upravo opčinjen. »Zato smo odjenuli pastelne boje«, rekao je Nigel. »Podignut je tvoj prvi počasni barjak i ne priliči da mu ovdje konkurira išta osim trave na zemlji.« »To je za Vina?«
»Da.« »Što će se dogoditi s njima?« Javio se Byron. »Proživjet će ostatak svojih dana u ljubavi, a kada stignu ovamo, zajedno će u radosti provesti vječnost.« »Pod pretpostavkom da ne zasereš s ostalih šest«, ubacio se Colin ustajući. »Ili ne odustaneš.« Jim je uperio prst prema njemu kao da je revolver. »Ja ne odustajem.« »Vidjet ćemo ... Vidjet ćemo.« »Baš si pizda.« Nigel je ozbiljno zaklimao glavom. »Zaista jest.« »Zato što sam logičan?« Činilo se da anđela ni najmanje – ili ni mrvičak, kako bi on to rekao – ne brine taj epitet. »U svakom pothvatu postoji točka kada čovjek osjeti kako ga peče prekomjerno koračanje uzbrdo. Svi smo to iskusili, baš kao i ti. Moramo se samo nadati da ćeš, kada stigneš do te točke ...« »Neću odustati, šupčino. Ne brini se zbog mene.« Nigel je prekrižio ruke na prsima i netremice se zagledao u Jima. »Devina sada zna tko si, a nešto si joj i oduzeo, što znači da će početi ciljati tvoje slabosti. Stvari će postati mnogo teže i mnogo osobnije.« »Neka ta kučka samo navali svime što ima, ja sam spreman.« Colin se nacerio. »Pravi mi je šok što se nas dvojica bolje ne slažemo.« Byron se nakašljao. »Mislim da bismo morali malo stati na loptu i Jimu pokazati podršku, a ne samo nove izazove. Učinio je nešto prekrasno i hrabro, i ja mogu reći da se zaista ponosim njime.« Kada se Bertie pridružio hvalospjevima, a Tarquin počeo mahati repom, Jim je podignuo ruke. »Sve je u redu ... O Bože, nemojte me grliti, ne ...« Prekasno. Byron ga je zagrlio iznenađujuće snažnim rukama, a zatim je uslijedio Bertie, dok je Tarquin skočio na njega i položio mu šape na ramena. Anđeli su lijepo mirisali, to im je morao priznati – baš kao dim koji se širio iz cigara koje je Eddie pripalio. Srećom, međutim, Nigel i Colin nisu bili od bratske ljubavi. Ponekad moraš imati i sreće. Zanimljivo, Jim je bio pomalo dirnut, iako to ne bi nikad priznao. A iznenada je bio spreman i vratiti se u bitku. Ona zastava, taj opipljiv simbol uspjeha, iz nekog mu je razloga bila ozbiljan motivator – možda zato što je na svom starom poslu uspjeh obavljenog zadatka mjerio nadgrobnim spomenicima, pa je lepršavi barjak djelovao mnogo privlačnije i poticajnije.
»Okej, ovako ćemo dalje«, rekao je okupljenima. »Prije sljedećeg slučaja moram nešto obaviti. Moram pronaći nekoga prije nego što ga ubiju iz pogrešnih razloga. To je dio moga starog života i nije nešto od čega mogu samo tako pobjeći.« Nigel se osmjehnuo, a njegove neobično prekrasne oči zagledale su se u Jimove kao da sve znaju. »Naravno, moraš učiniti kako želiš.« »Da se onda vratim ovamo kada završim ili ...?« Opet taj sveznajući osmijeh. »Ti se samo pobrini za svoje stvari.« »Kako da vam se javim?« »Nemoj ti dozivati nas. Mi ćemo dozvati tebe.« Jim je opsovao sebi u bradu. »Sigurno ne poznaješ Matijaša?« Javio se Colin. »Jasno ti je, dakako, da Devina može biti bilo što i bilo tko. Muškarac, žena, dijete, čak i poneka životinja. Sveprisutna je u svojim brojnim oblicima.« »Imat ću to na umu.« »Ne vjeruj nikome.« Jim je klimnuo anđelu. »Nema problema. S takvim sranjima imam i previše iskustva. Samo još jedno pitanje ... Vi zaista komunicirate sa mnom putem televizije ili sam potpuno prolupao?« »Bog s tobom, Jamese Herone«, rekao je Nigel podižući dlan. »Pokazao si se dostojnim u borbi protiv neprijatelja. Sada to ponovi, žilavi gade.« Jim je zadnji put pogledao zidine dvorca i zamislio svoju majku sigurnu i sretnu s njihove druge strane. Zatim je iz anđelove ruke prokuljao val energije koji ga je rastavio na molekule i odbacio. Tvrdo. Hladno. Jebote, boli. Bilo je to prvo što je Jim pomislio kada je ponovno došao svijesti, a kada je otvorio oči, ponovno ga je preplavila mliječna, raspršena svjetlost koja kao da nije dolazila ni iz kojeg određenog smjera. Zbog čega se zapitao nije li Nigelov blještavi dlan zakazao i poslao ga na mjesto s kojega je i krenuo. No zrak nije bio svjež. A umjesto na postelji od proljetne trave, činilo mu se da leži na asfaltu ... Kada mu je netko strgnuo plahtu s lica, Jim je gotovo iskočio iz vlastite kože. »Hej«, rekao je Eddie. »Spreman za pokret?« »Jebote!« Zgrabio se za prsa. »Hoćeš da umrem od straha?«
»Za to je malo prekasno.« Jim je pogledao oko sebe. Prostorija u kojoj su se nalazili imala je blijedozelene pločice na podu, zidovima i stropu, a čitav jedan zid bio je prekriven vratima od nehrđajućeg čelika veličine metar puta pola metra s ručicama kao na hladnjači. U urednim su ga redovima okruživali prazni stolovi od nehrđajućeg čelika opremljeni vagama i nosila na kotačima, a umivaonici na drugom kraju prostorije bili su veličine kade za kupanje. »Ovo je jebena mrtvačnica?« »Pa ono.« Dobro jutro se podrazumijevalo. »Isuse Bože ...« Jim je sjeo na stolu i naravno – dva stola dalje ležala je vreća za leševe koja nije bila prazna, a pokraj njega mrtvo tijelo prekriveno plahtom ispod koje su mu virila stopala. »Znači stvarno im stavljaju ceduljice na nožne prste, ha?« Eddie je slegnuo ramenima. »Nije baš da im mogu reći kako se zovu.« Jim je opsovao, spustio noge sa stola na kojem je ležao i u tom je trenutku ugledao Adriana. Anđeo je stajao na samom ulazu u prostoriju, pokraj dvostrukih vrata, i djelovao neuobičajeno pribrano: iako je obično bio sav razbacan, sada je stajao ruku čvrsto prekriženih na prsima i skupljenih nogu. Usne su mu bile stisnute u tanku crtu, koža mu je bila boje papirnate maramice, a bio je zagledan u pločice na podu, snuždenih obrva, tamnih trepavica spuštenih na blijede obraze. Trpio je bol. I iznutra i izvana. »Donio sam ti odjeću«, rekao je Eddie. »I da, otišao sam po Psa. U kamionetu je, sretan ko ptica.« »Znači, mrtav sam?« »Mrtav k'o kamen. Tako to ide.« »No ipak mogu zadržati Psa iako sam ...« Leš? Isuse, postoji li politički korektan izraz za mrtvace? zapitao se. Ili možda, kada jednom zaista popušiš, više ne moraš brinuti o politici? »Da, on je tvoj. Gdje si ti, tu je i on.« Iz nekog mu je razloga to pričinjavalo golemo olakšanje. »Onda, želiš se obući?« Jim je pogledao što je Eddie držao u rukama, a onda sam sebe. Tijelo mu je izgledalo isto kao i prije, krupno, mišićavo i konkretno. Oči, nos i uši naizgled su radili baš kako treba. Kako to zapravo ide?
»Bit će boljih trenutaka da ti objašnjavam stvari«, rekao je Eddie pružajući mu odjeću. »Ne sumnjam.« Jim je uzeo traperice, majicu s natpisom AC/DC i kožnu jaknu. Čizme su bile vojničke. Čarape debele i bijele. I sve mu je pristajalo. Dok se oblačio, svako toliko bacao je pogled na Adriana. »Hoće li s njim biti sve u redu?« tiho je upitao. »Za koji dan.« »Mogu li ja što učiniti?« »Da. Ne pitaj ga ništa o tome.« »Dogovoreno.« Jim je zakopčao čizme i navukao jaknu na leđa. »Slušaj, kako ćemo objasniti moj povratak iz mrtvih? Mislim, znat će da je nestalo tijelo ...« »Ne, neće.« Eddie je pokazao na stol na kojem je Jim ležao … jebote sve. Bilo je to njegovo tijelo. Ležalo je na stolu kao komad govedine, sive kože i s rupom od metka u samom središtu grudi. »Probni rok ti je gotov«, rekao je Eddie namještajući plahtu preko lica. »Sada više nema povratka.« Jim je zurio u udubine i ispupčenja koja su oblikovala mrtvački pokrov i zaključio da mu je zaista drago što mu majka više nije živa da ga »oplakuje«. Tako je bilo mnogo lakše. A sada je i Matijaša skinuo s vrata. Ta ga je pomisao nagnala da se na trenutak nasmiješi. »Smrt ima i svojih prednosti, zar ne?« »Ponekad, ponekad i ne. Smrt je jednostavno smrt. Ajde, idemo odavde.« Još uvijek zagledan u vlastito truplo, Jim je rekao: »Moram na neko vrijeme otići u Boston. Ne znam na koliko dugo. Dječaci gore nisu imali ništa protiv.« »A mi idemo s tobom. Tim se mora držati zajedno.« »Čak i ako nije posrijedi vaša bitka?« »Da.« Pomisao da ima vlastitu pričuvu bila mu je privlačna. Tri osobe definitivno mogu obaviti više od jedne, a Bog zna koliko će mu trebati da pronađe Matijaševu metu. »U redu, super.« U tom su trenutku ušle dvije osobe u bijelim kutama, obje sa šalicom kave u ruci i jezicima koji su radili sto na sat. Jim je krenuo sakriti se iza nečega, bilo čega – no tada je shvatio da, iako on njih vidi, osjeća miris njihova napitka i čuje kako im kroksice cvile po podu, oni nisu ni najmanje svjesni da
se u prostoriji nalazi još troje drugih ljudi. Odnosno ne ljudi, pomislio je. »Trebaju ti papiri za toga?« upitao je tip zdesna pokazujući na Jimovo tijelo. »Aha. Imam zapisano i koga moram nazvati ako nitko ne dođe po tijelo. Nekog ... Vincenta diPietra.« »Ma da? Tako se zvao građevinar koji mi je sagradio kuću.« »Da?« Odložili su šalice na stol i uzeli pločice s obrascima. »Da, žena i ja kupili smo kuću u onom naselju pokraj rijeke.« Muškarac je prišao Jimu, zadignuo mu plahtu s nogu i pročitao ceduljicu koja mu je bila privezana za nožni palac. »Mora da je lijepo.« »I jest.« Počeo je redom ispunjavati rubrike. »Ali puno je koštalo. Ako budem imao sreće, moći ću u mirovinu s osamdeset.« Jim je zastao na trenutak da bi se oprostio sam sa sobom – što je bilo iznimno čudno, ali je ujedno predstavljalo i olakšanje; došao je u Caldwell tražeći novi početak i čovječe, stvarno ga je pronašao. Sve je bilo drugačije – on, njegov posao, šefovi. Kao da se ponovno rodio i svijet je ponovno mlad. Dok je izlazio iz mrtvačnice sa svojim pomoćnicima, bio je neobično poletan ... i potpuno spreman za nastavak bitke. Imao je osjećaj da će mu sljedećih nekoliko godina slogan biti Da te vidim, kučko. A onda se sjetio. »Moram se vratiti u Devinino skladište«, rekao im je u hodniku. »Odmah. Želim tijelo one djevojke.« Adrianov glas bio je tek nešto jasniji od graktaja. »Nema ga više. Ničega što je ondje bilo više nema.« Jim je zastao usred hodnika. Čistačica koja je gurala kolica puna plahti prošla je ravno kroz njih, doslovno, no Jim je osjetio tek lagani drhtaj u tijelu – i možda bi u nekim drugim okolnostima zastao i uzviknuo Ej, pazi ovo!, no sada je u trenu postao opsjednut i zanimalo ga je samo jedno. »Kamo ju je Devina odnijela?« odlučno je upitao. Adrian je samo slegnuo ramenima, očiju još uvijek uprtih u pod, dok su mu piercinzi mračno svjetlucali na fluorescentom svjetlu hodnika. »Može biti bilo gdje. Kada sam se probudio na podu usred njezina stana, sve je bilo prazno.« »Kako je sve to tako brzo iznijela? Imala je gomilu stvari.«
»Ima pomagače. Koje može mobilizirati vrlo brzo. Bio sam okovan, inače bih ...« Zaustavio se. »Trebalo im je negdje dva sata, rekao bih. Možda i dulje. Nisam baš bio pri sebi dok se to događalo.« »I odnijeli su djevojčino tijelo?« Adrian je klimnuo glavom. »Da ga se riješe.« »Kako će ga se riješiti?« Anđeo je ponovno počeo hodati, kao da mu je do daljnjega dosta razgovora. »Kao i svatko drugi. Izrezat će ga na dijelove i zakopati.« Dok je hodao za njim, Jim je osjećao kako ga guši želja za osvetom, a koncentracija mu se zaoštrava do točke boli. Morat će saznati više o toj djevojci, njezinoj obitelji, tome gdje joj je završilo tijelo. A prije ili poslije naplatit će tu nevinu smrt izravno od Devine. O da, stvari će itekako postati osobne. Stvarno, krvavo osobne. Jim je imao posao koji mora obaviti.