Pohlepa - J.R.Ward

No ništa nije čuo ni vidio. Prošlost ga je uvijek potpuno izbacivala iz takta, zbog čega si nikada, ama baš nikada nije dopuštao da razmišlja o njoj. Kada je po drugi put došao svijesti, bio je u istom položaju kao i kada se prvi put osvijestio; ležao je na leđima s travom pod dlanovima i zatvorenih očiju. No ovaj put je na licu osjećao nešto mokro. Otvorio je oči i ugledao Colinovo lice ravno nad svojim, a krv koja mu je kapala na Jimove obraze objasnila je »kišu«. »Ah, budan si, bravo.« Colin je zamahnuo i raspalio Jima ravno u facu. Dok mu se bol širila tijelom, čuo je kako je Bertie uskliknuo, Tarquin zacvilio, a Byron potrčao prema njima. »Dobro, sad smo kvit.« Colin se odmaknuo i protresao ruku. »Znaš, preuzimanje ljudskog oblika zaista ima svojih prednosti. Ovo je bilo prilično zadovoljavajuće.« Nigel je odmahnuo glavom. »Ovo se ne razvija dobro.« Jim se morao složiti dok se uspravljao i prihvaćao rupčić koji mu je pružio Byron. Dok je zaustavljao krvarenje iz nosa, nije mogao vjerovati da je toliko izgubio kontrolu na vratima dvorca. No uvijek bi bio šokiran post facto. Nigel je polako čučnuo pokraj njega. »Želiš znati zašto si odabran, a ja mislim da imaš pravo na to.« Jim je ispljunuo krv iz usta. »Dobro da ti je sinulo.« Nigel je ispružio ruku i uzeo krvavi rupčić. Čim su mu ruke dodirnule tkaninu, mrlja je nestala, a bijela je površina bila netaknuta kao i prije nego što ju je Jim upotrijebio da zaustavi crveni slap. Vratio mu ga je da ga nastavi koristiti. »Ti si spoj dviju polovica, Jime. Dobra i zla u jednakim omjerima, sposoban za goleme zalihe dobrote i nepregledna prostranstva izopačenosti. Stoga su te obje strane smatrale prihvatljivim. I mi i ... drugi ... smatramo da ćeš, kada ti se ukaže spomenutih sedam prilika, utjecati na tijek događaja u skladu sa svojim vrijednostima. Mi mislimo da ćeš učiniti dobro, oni da ćeš učiniti zlo – a ishod će odrediti sudbinu čovječanstva.« Jim je prestao brisati lice i usredotočio se na Engleza. Nije mogao proturječiti ničemu što je rečeno o njegovu karakteru, no i dalje mu ništa nije bilo jasno. Ili je možda zbog Colina, jebenog razbijača, imao potres mozga. »Prihvaćaš li, dakle, svoju sudbinu?« upitao je Nigel. »Ili je ovo kraj?« Jim se nakašljao. Nije baš bio naviknut na moljakanje. »Molim te ... Daj

mi da vidim majku. Moram ... Moram se uvjeriti da je dobro.« »Žao mi je, ali kao što sam rekao, samo mrtvi smiju prijeći na drugu stranu.« Nigel je spustio ruku Jimu na rame. »Što kažeš, stari?« Byron im se približio. »Možeš ti to. Ti si stolar. Izrađuješ stvari i prepravljaš ih. Životi su isto takve konstrukcije.« Jim je pogledao dvorac i osjetio kako mu srce nabija u razvaljenom nosu. Ako prihvati sve što mu je rečeno, ako je sve to istina, ako on zaista jest nekakav spasitelj, onda ... ako ne prihvati, nestat će jedini mir koji mu je majka ikad poznavala. A ma koliko se njemu činila privlačna praznina i bezvremenost nepostojanja, bila bi to hladna zamjena za mjesto na kojem se trenutačno nalazila. »Kako to ide?« upitao je. »Što moram učiniti?« Nigel se osmjehnuo. »Sedam smrtnih grijeha. Sedam duša koje su ti grijesi zaveli. Sedam ljudi na raskrižju, suočeni s izborom. Ti ćeš im ući u život i utjecati na njihov odabir. Ako odaberu pravednost, a ne grijeh, mi smo pobijedili.« »A ako ne odaberu ...« »Pobijedit će druga strana.« »A što je druga strana?« »Suprotno od onoga što smo mi.« Jim je bacio pogled na stol, bijeli stolnjak i blistavu srebrninu. »Znači ... gomila luzera u foteljama koji gledaju borbe u blatu i piju pivo.« Colin se nasmijao. »Ne baš, stari. Iako bi to stvarno bio prizor.« Nigel ga je ošinuo pogledom, a zatim se zagledao u Jima. »Druga strana je zlo. Pustit ću te da sam dozoveš u misli odgovarajuću referencu, ali ako ti treba početna točka, dovoljno je da se sjetiš što je učinjeno tvojoj majci i da znaš da su oni koji su joj nanijeli zlo uživali u tome.« Jimu se želudac zgrčio takvom silinom da se okrenuo na stranu i imao nadražaj kao da će se ispovraćati. Kada je osjetio da ga nečija ruka tapša po leđima, pomislio je da bi mogla biti Bertiejeva. Bio je u pravu. Napokon su ga trbušni mišići prestali zajebavati i počeo je normalno disati. »Što ako nisam sposoban za to?« Javio se Colin. »Neću ti lagati: neće biti lako. Druga strana ne preza ni od čega. No nećeš biti prepušten sam sebi.« Jim se namrštio. »Čekaj, druga strana misli da ću ja biti loš utjecaj? Kada se ti ljudi nadu na raskrižju?« Nigel je klimnuo glavom. »Vjeruju u tebe jednako kao i mi. No nas je

dopala prednost da ti se obratimo.« »Kako ste to uspjeli?« »Bacali smo novčić.« Jim je zatreptao. Naravno, jer ... tako to rade na nogometnim utakmicama. Zagledao se u dveri i pokušao zamisliti svoju mamu ne onakvu kakvu ju je ostavio na kuhinjskom podu, već onakvu kakvom su je opisali ovi ljepotani. Sretnu. Oslobođenu tereta. Cijelu. »Tko je tih sedam ljudi?« »S identifikacijom prvoga malo ćemo ti pomoći i učiniti stvar očitom«, rekao je Nigel ustajući. »Sretno.« »Čekaj malo ... Kako ću znati što da radim?« »Mučni glavom«, ubacio se Colin. »Ne«, rekao je Bertie mazeći hrtovo lice. »Mučni srcem.« »Jednostavno vjeruj u budućnost.« Byron je pomaknuo obojene naočale više na nos. »Nada je najbolje ...« Nigel je preokrenuo očima. »Samo im reci što da naprave. Tako ćeš skratiti raspravu, pa će ti ostati više vremena za važnije stvari.« »Primjerice, varanje u kroketu?« promrmljao je Colin. »Hoću li vas ponovno vidjeti?« upitao je Jim. »Mogu li vam se obratiti za pomoć?« Nije dobio odgovor. Umjesto toga, osjetio je još jedan udar koji se bome činio dvostruko jačim od prvog ... i odjednom se zatekao kako juri niz dugačak bijeli hodnik dok ga je svjetlost zasljepljivala, a vjetar mu derao lice. Nije imao blage veze gdje će ovaj put završiti. Možda natrag u Caldwellu. Možda u Disneylandu. Kako su se stvari razvijale, tko bi i mogao znati?

D Poglavlje 6 ok se spuštala noć, Marie-Terese uhvatila je dršku teflonske tave i gurnula lopaticu pod savršeno okruglu palačinku. Bila je taman spremna za okret; na kremastoj se površini formirao uzorak sitnih mjehurića. »Jesi Ii spreman?« upitala je. Sin joj se nasmiješio s nadzorničkog stolca s druge strane radne površine. »Brojit ćemo, zar ne?« »Aha.« Glasovi su im se stopili odbrojavajući tri, dva ... jedan. U tom je trenutku jednim trzajem zgloba lansirala palačinku u zrak i uhvatila je u samo središte tave. »Uspjela si!« uskliknuo je Robbie dok je cvrčanje prožimalo zrak. Marie-Terese se nasmiješila prikrivajući bolnu tugu. Sedmogodišnjaci su upravo spektakularni u svom odobravanju, sposobni potaknuti te da se osjetiš kao čudotvorac zbog najjednostavnijih postignuća. Da barem zaslužuje toliku hvalu zbog velikih stvari. »Hoćeš mi dodati sirup, molim te?« rekla je. Robbie je kliznuo sa stolca i u papučama otapkao do hladnjaka. Nosio je majicu sa Spidermanom, traperice i majicu s kapuljačom sa Spidermanom. Na krevetu je imao plahte sa Spidermanom i pokrivač sa Spidermanom, a svjetiljka pod kojom je čitao stripove o Spidermanu imala je sjenilo s likom Spidermana. Prethodna opsesija bio mu je Spužva Bob, no u listopadu, kada se pripremao iza sebe ostaviti šestu godinu života, izjavio je da je sada odrastao i da mu pokloni odsad moraju biti na temu paučinastog osvetnika. Dobro. U redu. Robbie je otvorio vrata hladnjaka i izvadio plastičnu bocu. »’Oćemo uvijek morati raditi tako puno gramatike ko danas?«

»Kaže se hoćemo li i da, očito ćemo morati.« »A ne možemo raditi više matematike?« »Ne.« »Bar ču jest palačinke za večeru.« Kada ga je Marie-Terese pogledala, nasmiješio se. »Bar ću jesti palačinke.« »Hvala.« Robbie se uspeo natrag na stolicu i promijenio program na malom televizoru pokraj tostera. Minijaturni Sony smio je biti uključen u pauzi od učenja, a veliki Sony u dnevnom boravku smio se uključivati subotom i nedjeljom popodne te tijekom tjedna poslije večere do spavanja. Premjestila je palačinku na tanjur i bacila se na prženje sljedeće kutljačom izlivši tijesto na tavu. Kuhinja je bila premala za stol, pa su u tu svrhu koristili preklopni dio šanka. Ispod njega bi stavili visoke stolce i tako jeli svaki obrok. »Spreman za sljedeće okretanje?« »Da!« Ona i Robbie zajedno su odbrojili, a zatim je izvela još jedan sako s palačinkom ... a njezin prekrasni anđeo od sina smiješio joj se kao da je opet dokazala da je ona sunce u njegovu svijetu. Marie-Terese pružila mu je tanjur, a zatim sjela pred salatu koju je još prije pripremila za sebe. Dok su jeli, pogledala je hrpu pošte na stolu i znala i ne otvorivši je koliko iznose računi. Dva su bila kapitalca: i privatnog istražitelja kojeg je unajmila da pronađe Robbieja i odvjetnički ured koji je angažirala u brakorazvodnoj parnici morala je plaćati na rate – 127 000 dolara nije bio iznos za koji je mogla jednostavno napisati ček. Naravno, rate su podrazumijevale kamate, a za razliku od kreditnih kartica, neplaćanje nije dolazilo u obzir; nije mogla riskirati da je privatni istražitelj ili odvjetnici odluče potražiti. Dok god je plaćala na vrijeme, nije bilo razloga da njezina trenutačna lokacija ikome postane poznata. A uplate je uvijek slala s Manhattana. Nakon osamnaest mjeseci otplatila je otprilike tri četvrtine duga, no barem je Robbie bio na sigurnom i s njom, a to je bilo jedino važno. »Bolja si od nje.« Marie-Terese se vratila u stvarnost. »Molim?« »Ona konobarica je upravo ispustila sve što je nosila na pladnju.« Robbie je pokazao na mali televizijski zaslon. »Tebi se to nikad ne bi dogodilo.« Marie-Terese zagledala se u reklamu u kojoj je glavnu ulogu imala

izluđena žena kojoj je toga dana na poslu u restoranu sve loše išlo. Kosa joj je bila raščupana, odora zamrljana kečapom, a oznaka s imenom stajala je ukrivo. »Ti bolje konobariš, mama. I bolje kuhaš.« Prizor se odjednom promijenio, pa je sluđena konobarica sada sjedila na bijelom kauču u ružičastom kućnom ogrtaču i uranjala bolna stopala u vibrirajuću kupku. Izraz lica odavao je čisto blaženstvo – proizvod joj je očito ublažio bolove u tabanima. »Hvala, dušo«, rekla je Marie-Terese promuklim glasom. Reklama se prebacila na zaslon s podacima za naručivanje, a ispod cijene od 49,99 dolara pojavio se besplatni broj telefona dok je prezenter govorio: »Ali pričekajte! Ako nazovete odmah, platit ćete samo 29,99 dolara!« Dok je pokraj cijene bljeskala crvena strelica, upitao je s apsolutnim uvjerenjem; »Nije Ii to jednostavno nevjerojatno?«, a u kadar se vratila sretna, opuštena konobarica i odgovorila; »Zaista jest!« »Dođi«, ubacila se Marie-Terese. »Vrijeme je za kupanje.« Robbie je kliznuo sa stolca i odnio tanjur do perilice. »Ne moraš mi više pomagati, znaš. Mogu se sam okupati.« »Znam.« Bože, tako je brzo rastao. »Samo ne zaboravi ...« »... oprati iza ušiju. Stalno mi to rečeš.« Dok se Robbie uspinjao stubama, Marie-Terese isključila je televizor i krenula oprati tavu i posudu. Prisjetivši se reklame, svom je snagom željela da je tek konobarica ... i da je za rješavanje svih njezinih briga dovoljna samo kadica koja se ušteka u zid. To bi bio pravi raj. Treća sreća. Jim se napokon probudio u bolničkom krevetu: ležao je ispružen na bijelim plahtama, tanka bijela deka bila mu je navučena do prsa, a s obje strane bila je podignuta tanka ograda. Soba se također uklapala: bezlični zidovi, kupaonica u kutu i televizor montiran na strop – uključen, ali bez zvuka. Naravno, infuzija u ruci bila je konačna potvrda. Samo je sanjao. Sva ona sranja o četiri fićfirasta luđaka s krilima, dvorcu i svemu ostalome bila su samo poremećen san. Hvala Bogu. Jim je podignuo ruku da protrlja oči – i skamenio se. Na dlanu je imao mrlju od trave. A lice ga je boljelo kao da ga je netko udario. Iznenada mu je u glavi zazvonio Nigelov aristokratski glas, toliko jasno da

nije mogla biti riječ samo o prisjećanju: Sedam smrtnih grijeha. Sedam duša koje su ti grijesi zaveli. Sedam ljudi na raskrižju, suočeno s izborom. Ti ćeš im ući u život i utjecati na njihov odabir. Ako odaberu pravednost, a ne grijeh, mi smo pobijedili. Jim je duboko udahnuo i pogledao prema prozoru preko kojega je bila navučena tanka zavjesa. Vani je bilo mračno. Savršeno za noćne more. No ma koliko da je želio povjerovati da je sve bio samo san, sve se činilo tako živopisnim, tako svježim ... A muškarcima koji drkaju možda na dlanovima izraste dlaka, ali trava? Osim toga, nije baš da se nešto prečesto opsluživao. Osobito ne prethodne večeri, zahvaljujući onoj brineti. Očito. No s druge strane, ako je to njegova nova stvarnost, ako je zaista posjetio paralelni svemir u kojemu su svi mješanci Simona Cowella i Tima Gunna, ako je prihvatio nekakav zadatak ... što da kvragu dalje radi ... »Budan si.« Jim je pogledao prema glasu. Pred podnožje kreveta stupio je nitko drugi nego Vin diPietro, investitor iz pakla ... koji je izgleda i dečko žene koju je Jim ... no da. »Kako si?« Tip je još uvijek nosio crno odijelo koje je imao kada se pojavio sa ženom, a i istu krvavocrvenu kravatu. Tamne kose začešljane prema natrag i tek s naznakama brade na tvrdom licu, izgledao je kao upravo ono što je i bio: bogat i šef. Nije valjda moguće da mu je Vin diPietro prva zadaća? »Ej?« DiPietro mu je mahnuo. »Jesi tu?« Ne, pomislio je Jim. Nemoguće. To bi bilo sasvim i apsolutno izvan svake pameti. U reklami na televiziji tipu se iznad ramena odjednom pojavila cijena od 49,99 – ne, 29,99 – dolara i mala crvena strelica koja je, s obzirom na to gdje je Vin stajao, pokazivala ravno u njegovu glavu. »O, sranje, ne«, promrmljao je Jim. To mu je zadatak? Na televizijskom zaslonu neka se žena u ružičastom kućnom ogrtaču nasmiješila kameri i izustila: »Zaista jest!« DiPietro se namrštio i nagnuo nad krevet. »Da ti pozovem sestru?« Bolje bi bilo da mu naruči pivo. Ili cijelu gajbu. »U redu je.« Jim je ponovno protrljao oči, osjetio miris svježe trave i poželio psovati dok ne ostane bez daha.

»Slušaj«, rekao je diPietro, »pretpostavljam da nemaš zdravstveno osiguranje, pa ću ja platiti sve račune. A ako moraš uzeti nekoliko slobodnih dana, neću ti to odbiti od plaće. U redu?« Jim je spustio ruke na krevet i sa zahvalnošću utvrdio da su mrlje od trave magično nestale. DiPietro, s druge strane, očito nije namjeravao učiniti isto. Barem ne dok ne ispipa zbog čega bi ga Jim mogao tužiti. Bilo je jebeno očito da mu tip ne stoji uz bolesničku postelju i nudi svoju zacijelo neograničenu kreditnu karticu zato što ga boli neka stvar kako se Jim osjeća. Nije želio tužbu zbog ozljede na radu protiv svoje korporacije. Nebitno. Nesreća Jimu nije bila ni na kraj pameti; nije mogao misliti ni na što osim na ono što se večer prije dogodilo u njegovu kamionetu. DiPietro je bio točno tip muškarca koji bi uz sebe imao nekoga kao što je Plava Haljina, no njegov je hladan pogled odavao i da je riječ o nekome tko bi bio u stanju pronaći nesavršenosti u savršeno prekrasnoj ženi. Bog zna da je seronja pronalazio zamjerke svemu što se odvijalo na gradilištu, od načina na koji se stvrdnjavao cement u temeljima do sječe drveća, izmjere zemljišta i položaja čavala u daskama. Nije ni čudo što je potražila nekog drugog. A da je Jim morao pogađati koji se od sedam smrtnih grijeha može pripisati diPietru, ne bi se morao dugo premišljati: škrtost je bila očita ne samo na njegovoj dizajnerskoj odjeći, već i na njegovu automobilu, njegovoj ženi i njegovu ukusu u nekretninama. Tip voli svoj novac. »Slušaj, pozvat ću sestru ...« »Ne.« Jim se podlaktio na jastucima. »Ne volim sestre.« Ni liječnike. Ni pse. Ni anđele ... svece ... što su već bila ona četvorica. »No, u tom slučaju«, rekao je diPietro ne trepnuvši, »što mogu učiniti za tebe?« »Ništa.« Zahvaljujući manevru kojim je sudbina ščepala Jima za jaja, pitanje je bilo što on može učiniti za svog »šefa«. Što će biti potrebno da tog tipa usmjeri na pravi put? Treba li ga Jim samo prijekorima natjerati na golemu donaciju pučkoj kuhinji? Hoće li to biti dovoljno? Ili, sranje, hoće li tog ženomrzačkog seronju u svilenom odijelu i BMW-u morati prisiliti da se odrekne svega materijalnog i postane redovnik? Čekaj ... raskrižje. DiPietro bi se trebao nalaziti na nekakvom raskrižju. No kako bi dovraga Jim trebao znati kakvom? Namrštio se i protrljao sljepoočnice. »Sigurno ne trebaš sestru?«

Kada ga je frustracija već dovela na rub aneurizme, slika na televiziji prebacila se na dva kuhara. I tko bi rekao. Tamnokosi je izgledao kao Colin, a plavokosi pokraj njega imao je točno onakav šefovski izgled kao Nigel. Dvojka se unosila u kameru s pokrivenim srebrnim pladnjem, a kada su podignuli poklopac, pod njim se ukazala plata s nekakvom minijaturnom fensi šmensi hranom. Kvragu, pomislio je Jim upućujući bijesne poglede televizoru. Nemojte mi to raditi. Tako vam svega svetog ... DiPietro stao je u Jimovo vidno polje. »Što mogu učiniti za tebe?« Kao da su samo to čekali, kuhari na televiziji osmjehnuli su se od uha do uha: ta-da! »Mislim ... da bih htio otići s tobom na večeru.« »Večeru?« DiPietro je podignuo obrve, »Misliš ... večeru?« Jim se odupro porivu da kuharima pokaže srednji prst. »Da ... ali ne kao večeru, večeru. Samo hranu. Večeru.« »To je sve?« »Da.« Jim je prebacio noge tako da su visjele preko ruba kreveta. »To je sve.« Posegnuo je prema infuziji u drugoj ruci, odlijepio traku s mjesta uboda i izvukao iglu iz vene. Dok je fiziološka otopina ili što već iz vrećice počinjala polako kapati po podu, posegnuo je pod plahte i zagruntao dok si je izvlačio kateter iz penisa. Sljedeći su na redu bili električni jastučići na prsima, a zatim se nagnuo ustranu i utišao monitore. »Večera«, osorno je rekao. »To je sve što želim.« No dobro, to i neku predodžbu o tome što bi trebao početi s tim tipom. No nadao se da će obrok za sobom povući i prilog u obliku neke barem približno pametne ideje. Kada se uspravio, sve se oko njega zavrtjelo, pa se morao osloniti na zid radi ravnoteže. Nakon nekoliko dubokih udaha bacio se u smjeru kupaonice – i odmah shvatio da mu se bolnička halja rastvorila kada je začuo kako je diPietro ispod glasa izustio jebote. Tipu je očito pucao pogled na sve ono na Jimovim leđima. Jim je zastao na vratima i pogledao preko ramena. »Jeeeebote na bogataškom znači da?« Kada su im se pogledi sreli, diPietrove su se sumnjičave oči još više stisnule. »Zašto dovraga želiš sa mnom na večeru?« »Jer odnekud ipak moramo početi. Meni večeras odgovara. U osam.«

Kada je umjesto odgovora dobio samo napetu tišinu, Jim se lagano nasmiješio. »Tek toliko da ti pomognem, ili ćemo na večeru ili ću podnijeti takvu tužbu za ozljedu na radu da će ti čekovi prokrvariti. Ti biraj. Meni odgovara i jedno i drugo.« Vin diPietro u životu je imao posla s mnogim gadovima, ali ovaj Jim Heron bio je vrlo visoko na popisu. Stvar nije nužno bila u izravnoj prijetnji. Ni u gotovo sto kila u tom krupnom tijelu. Čak ni u tom njegovu stavu. Pravi problem bile su njegove oči: kad god te neznanac gleda kao da te poznaje bolje od vlastite majke, moraš se zapitati u čemu je stvar. Je li pročačkao? Zna li gdje su leševi? Kakvu prijetnju predstavlja? I ta večera? Tip ga je mogao ucjenjivati za lovu, a tražio je samo odrezak i salatu. Osim ako mu pravi zahtjev ne planira servirati izvan bolnice. »Večera u osam«, rekao je Vin. »A budući da sam pošten tip, ti izaberi mjesto.« No, to je bar jednostavno. Ako se sprema neka frka, javno mjesto baš i nije bilo po Vinovu ukusu. »Moj stan u Commodoreu. Znaš koja je to zgrada?« Heron je pogledao prema prozoru pokraj kreveta, a zatim natrag prema Vinu. »Koji kat?« »Dvadeset osmi. Reći ću vrataru da te pusti.« »Onda se vidimo večeras.« Heron se okrenuo i ponovno izložio leđa pogledu. Vin je progutao još jednu psovku dok je drugi put gledao crnu tetovažu koja je prekrivala svaki centimetar Heronove kože. S grobljem u pozadini, s mišićavih je leda gledala Smrt, lica zaklonjena kapuljačom, očiju koje su gorjele u sjeni ogrtača. Jednom koščatom rukom čvrsto je držala kosu, tijela nagnuta prema naprijed, drugog dlana ispružena kao da će ti svakog trenutka zgrabiti dušu. Jednako jezovito, pri dnu kao da se nalazila evidencija: pod skutima ogrtača nalazila su se dva reda sitnih oznaka grupirana u skupine od pet crtica. Kada se sve to zbroji, bez problema se stizalo do broja sto. Vrata kupaonice upravo su se zatvorila kada je u sobu utrčala sestra, a cipele s mekanim potplatima škripale su joj po podu. »Što ... Gdje je?« »Iskopčao se. Mislim da je otišao pišati, a onda planira otići.« »Ne može to učiniti.«

»Sretno vam bilo ako ga mislite nagovoriti da ostane.« Vin je izašao iz sobe i uputio se prema čekaonici. Nagnuo se s vrata i dozvao dvojicu radnika koja su inzistirala da će ostati dok se Heron ne probudi. Onaj s lijeve strane imao je piercinge po licu i tvrd, izopačen izgled nekoga tko uživa u boli. Drugi je bio golem, a preko ramena kožne jakne visjela mu je dugačka, tamna pletenica. »Spreman je za povratak kući.« Onaj s piercingom je ustao. »Doktori su ga već otpustili?« »Nema baš veze s doktorima. Sam se otpustio.« Vin je pokazao glavom niz hodnik. »Soba šest šest šest. I netko će ga morati odvesti doma.« »Mi ćemo«, rekao je tip s piercingom. Srebrne su mu oči djelovale ozbiljno. »Odvest ćemo ga kamo treba.« Vin ih je pozdravio i otišao do dizala koje ga je odvezlo u prizemlje. Kada je ušao u kabinu, izvadio je BlackBerry i nazvao Devinu da joj kaže da će imati gosta za večeru. Kada je dobio govornu poštu, bio je kratak i nastojao se ne pitati koga vraga radi dok joj on ostavlja poruku. Ili točnije, s kim to radi. Na pola puta dizalo se uz trzaj zaustavilo, a vrata su se otvorila da propuste dvojicu muškaraca. Dok se vožnja nastavljala, njih su dvojica razmjenjivali odobravajuće zvukove, kao da su upravo završili razgovor na obostrano zadovoljstvo pa sada to potvrđuju. Obojica su nosila hlače i džempere, a onaj s lijeve strane ćelavio je pri vrhu glave, smeđa mu se kosa povlačila kao da se boji biti na vrhu planine ... Vin je zatreptao. A zatim još jedanput. Oko muškarca s ćelom rascvjetala se sjena, svjetlucava, nestalna aura olovne boje, teksturom nalik valovima vrućine na asfaltu. Nije valjda ... O Bože, ne ... Nakon toliko godina mira, nije se valjda vratilo. Vin je stisnuo šake, zatvorio oči i pokušao snagom volje odagnati viziju, izbaciti je iz mozga, onemogućiti joj pristup svojim neuronima. Nije vidio to što je vidio. A ako je i vidio, bilo je to samo pogrešno tumačenje stropnog osvjetljenja. Ono sranje se nije vratilo. Riješio ga se. Nije se vratilo. Napola je otvorio jedno oko, pogledao tipa ... i osjetio se kao da ga je netko raspalio šakom u želudac: prozirna je sjena bila očita kao odjeća koju je muškarac nosio i opipljiva kao i osoba koja je stajala pokraj njega. Vin je vidio mrtve, o da. Prije nego što bi umrli.

Dvostruka su se vrata otvorila u predvorju, a nakon što su dvojica muškaraca izašla, Vin je pognuo glavu i uputio se prema izlazu što je brže mogao. Imao je dobro prolazno vrijeme u tom bijegu od jedne strane samoga sebe koju nikada nije razumio i s kojom nije želio imati nikakvog posla – dok se nije sudario s nekim u bijelom ogrtaču s rukama punim kartona. Dok su se papiri i žućkasti fascikli razlijetali poput uplašenih ptica, Vin je pridržao ženu da ne padne, a zatim čučnuo da joj pomogne srediti nered. Ćelavac koji je stajao pokraj njega u dizalu učinio je isto. Vin se zagledao u muškarca i nije uspijevao skrenuti pogled. S lijeve strane prsa sukljao mu je dim ... Dizao se u zrak iz točno određene točke. »Otiđite liječniku«, začuo se Vin kako govori. »Idite odmah. U plućima vam je.« Prije nego što ga je itko stigao upitati o čemu to govori, Vin se uspravio i izjurio iz zgrade. Srce mu je nabijalo u grudima, a disati je uspijevao samo u kratkim naletima. Kada je stigao do automobila, ruke su mu se tresle, pa je bila prava sreća što je moguće ući u BMW i pokrenuti motor bez potrebe da se igdje umetne ključ. Stegnuo je upravljač njišući glavom naprijed-natrag. Mislio je da su sva ta sablasna sranja iza njega. Mislio je da je to usrano šesto čulo ostavio daleko u prošlosti. Učinio je što mu je rečeno, a iako nije vjerovao u ono što je radio, već se gotovo dvadeset godina činilo da djeluje. O, sranje ... Ne može se vratiti na staro. Jednostavno ne može.

K Poglavlje 7 ada je Jim izašao iz kupaonice, diPietra više nije bilo, a njegovo je mjesto zauzela sestra koja mu je imala štošta reći. Dok je govorila o ... no, o čemu god da je bila riječ ... Jim se zagledao u točku iza njezina ramena nadajući se da će tako skratiti propovijed. »Jeste li završili?« upitao je kada je za promjenu udahnula više od jedanput. Prekrižila je ruke preko raskošnog poprsja i pogledala ga kao da se nada da će ona biti ta koja će mu ponovno staviti kateter. »Pozvat ću doktora.« »Samo ga vi zovite, ali ja se neću predomisliti.« Pogledao je oko sebe i zaključio da je jednokrevetna soba u kojoj je bio smješten rezultat diPietrova utjecaja. »Gdje su mi stvari?« »Gospodine, do prije petnaest minuta niste uopće reagirali na podražaje, a kada su vas dovezli, bili ste mrtvi. Zato, prije nego što se pokupite kao da je to mačji kašalj, trebali ...« »Odjeća. To je stvarno jedino što me zanima.« Sestra se zagledala u njega s određenom dozom mržnje, kao da joj je puna kapa pacijenata sa stavom. » Što vi mislite, da ste besmrtni?« »Barem neko vrijeme«, promrmljao je. »Slušajte, neću se više svađati. Pronađite mi nešto da obučem i recite mi gdje mi je novčanik, inače ću izaći u ovome i natjerati bolnicu da mi plati taksi.« »Pričekajte ovdje.« »Neću dugo.« Kada je zatvorila vrata za sobom, uskoračao se po sobi osjećajući kako mu tijelom buja energija. Probudio se nekako mamuran, ali sad ga je to prošlo. Čovječe, sjećao se tog osjećaja iz svojih vojničkih dana. Ponovno je imao cilj, a to mu je dalo snagu potrebnu da otrese iscrpljenost i ozljede i svakoga

tko je prijetio da će ga skrenuti s puta. Što je značilo da je onoj sestri bolje da ga se kloni. Očekivano, kada se nekoliko minuta poslije vratila, dovela je ne jedno pojačanje, već tri. Što joj nije nimalo pomoglo. Dok su liječnici oko Jima oblikovali krug razumnog razmišljanja, on je samo gledao kako im se usne miču, obrve poskakuju gore-dolje, a elegantne ruke gestikuliraju. Dok je razmišljao o svom novom poslu – jer definitivno nije imao namjeru slušati medicinsku postrojbu – pitao se kako će znati što mu je činiti. Da, dogovorio je spoj s diPietrom ... Ali što nakon toga? I kvragu sve, hoće li mu cura biti prisutna? Baš pogodi tko dolazi na večeru. Usredotočio se na okupljene. »Ja sam ovdje završio. Odlazim. Ako bih mogao dobiti odjeću, hvala.« U pozadini su zacvrčali cvrčci. Zatim su svi nabrušeno napustili sobu, što je dokazalo da ga smatraju glupim, ali ne i mentalno poremećenim – jer odrasle osobe koje su duševno prisebne smiju donositi loše odluke. Dok su se vrata zatvarala, Adrian i Eddie provirili su u sobu. Ad se nasmiješio. »Znači, pokazao si ovima u bijelom tko je gazda, a?« »Aha.« Adrian se zasmijuljio i ušao u sobu s cimerom. »Zašto me to ne čudi ...« Sestra cinkarošica probila se pokraj njih s bolničkim hlačama i velikom havajskom košuljom prebačenom preko ruke. Ignorirala je Eddieja i Adriana kao da nisu u sobi, bacila odjeću na krevet i pružila Jimu papir na tvrdoj podlozi. »Stvari su vam u onom ormaru, a račun je podmiren. Potpišite ovdje. To je obrazac kojim izjavljujete da odlazite na vlastitu odgovornost. Suprotno savjetu liječnika.« Jim je uzeo crnu kemijsku koju je držala i nacrtao X na crti za potpis. Sestra je pogledala znak. »Što je to?« »Moj potpis. Zakonski, X je dovoljan. Biste li me sad ispričali?« Odvezao je vezicu kojom mu je bolnička halja bila privezana oko vrata i pustio je da mu padne s tijela. Na prizor potpune golotinje izašla je iz sobe bez dodatnih komentara. Dok se tako brzo udaljavala, Adrian se nasmijao. »Nisi baš od priče, ali znaš kako postići rezultat.« Jim se okrenuo i navukao bolničke hlače. »Opaka ti je tetovaža«, tiho je rekao Adrian. Jim je samo slegnuo ramenima i posegnuo za ogavnom košuljom. Njome

su dominirale crvena i narančasta boja na bijeloj pozadini, pa se, kad ju je odjenuo, osjećao kao usrani božićni poklon. »To ti je dala jer te mrzi«, rekao je Adrian. »Možda je samo daltonist.« Iako je prva mogućnost bila vjerojatnija. Jim je otišao do ormara i na donjoj polici pronašao svoje uredno složene čizme, dok je s vješalice visjela plastična vrećica s pečatom bolnice sv. Franje. Obuo je timberlandice na bose noge i izvukao jaknu iz vrećice da bi prekrio tu jebenu košulju. Novčanik mu je i dalje bio u unutarnjem džepu kaputa, pa ga je pregledao. Sve je bilo na mjestu. Lažna vozačka dozvola, lažna iskaznica socijalnog osiguranja i debitna kartica VISA vezana uz račun u banci Evergreen. Da, i sedam dolara koje su mu vratili kada je tog jutra kupio sendvič od puretine, kavu i kolu. Prije nego što mu se život okrenuo naglavačke u svakom smislu te riječi. »Postoji li mogućnost da jedan od vas dvojice nije došao motorom?« upitao je dvojicu cimera. »Treba mi prijevoz do gradilišta da odem po kamionet.« Iako bi, da se makne iz bolnice, bio spreman sjesti i na stražnji branik Harleyja. Adrian se osmjehnuo i provukao ruku kroz svoju kosu. »Došao sam drugim vozilom. Pretpostavio sam da će te trebati odbaciti.« »Trenutačno bih pristao i na cirkuski auto.« »Valjda me ipak poznaješ bolje od toga.« Sva su se trojica pokupila, a kada su prošli pokraj puka za sestre, nitko im nije prepriječio put, iako je cjelokupno osoblje prekinulo posao i prijekorno se zagledalo u njih. Vožnja u Adrianovu Exploreru od bolnice do diPietrova hrama u nastajanju trajala je dvadesetak minuta, a u automobilu je cijelo vrijeme svirao AC/DC. Što ne bi bio problem da Adrian nije otpjevao svaku riječ svake pjesme – a bilo je očito da nikada neće postati novi američki idol: ne samo da nije imao sluha, imao je bjelački ritam i puuuno previše entuzijazma. Dok je Eddie baljio kroz prozor kao da se pretvorio u kamen, Jim je još više pojačao glazbu u nadi da će tako nadglasati zvukove koje je proizvodio ranjeni jazavac za upravljačem. Kada su napokon skrenuli na neasfaltiranu prilaznu cestu koja je vodila do diPietrove građevine, sunce je već zašlo i svjetlost se povlačila s neba, a panjevi i čistine bacali su oštrije sjene zbog kuta osvjetljenja. Opustošena zemlja bila je beskrajno gola i neprivlačna, u oštroj suprotnosti s

nerazorenom drugom obalom, iako ju je diPietro nesumnjivo namjeravao pošumiti dizajnerskim sadnicama. Definitivno je bio tip koji mora imati najbolje od svega. Kada su se zaustavili pred zgradom, Jimov kamionet bio je jedini koji se još nalazio na parkiralištu, a on je bio spreman uskočki u njega i prije nego što se Explorer zaustavio. »Hvala na prijevozu«, doviknuo je. »Što?« Adrian je dohvatio gumb za podešavanje glasnoće i okrenuo ga na najnižu razinu. »Što kažeš?« U novonastalom zvučnom vakuumu Jimu su uši odzvanjale kao crkvena zvona. Odupro se porivu da pokuša istresti vibracije iz lubanje lupanjem glavom o ploču s instrumentima. »Rekao sam hvala na prijevozu.« »Nema problema.« Adrian je glavom pokazao prema Jimovu kamionetu. »Možeš voziti?« »Da.« Kada je izašao iz automobila, on i Eddie udarili su šakom o šaku, a zatim se uputio prema kamionetu. Dok je hodao, desnom je rukom pretražio džep košulje koju je dobio u bolnici. Nije bilo Maribora. Dovraga. Ali stvarno, baš je mogao očekivati da će pri izlasku iz bolnice sv. Franje na poklon dobiti čavle za lijes? Dok su ga Adrian i Eddie čekali, popunio je ruku bez cigareta ključevima automobila i otključao ... Krajičkom oka uočio je da se nešto miče pokraj stražnje gume. Jim je pogledao pod automobil, a iz sigurnog skrovišta pod mjenjačkom kutijom šepajući je izašao pas s kojim je podijelio ručak. »Aaaa ...ne.« Jim je odmahnuo glavom. »Slušaj, rekao sam ti ...« Začulo se otvaranje automobilskog prozora, a zatim Adrianov glas. »Sviđaš mu se.« Pseto je izvelo ono svoje spiralno sjedanje i zagledalo se u Jima. Sranje. »Ona puretina koju sam ti dao nije ništa valjala. Znaš to i sam.« »Kada si gladan, sve ti je fino«, dobacio je Adrian. Jim je pogledao preko ramena. »Zašto si ti još uvijek tu? Bez uvrede.« Adrian se nasmijao. »Naravno. Čujemo se.« Explorer se udaljio na rikverc, dok su mu gume škripale na hladnom tlu, a svjetlost farova poskakivala je i osvjetljivala poludovršenu kuću, a zatim obasjala raščišćeno zemljište i rijeku pokraj njega. Dok se svjetlost udaljavala

niz prilazni put, Jimove su se oči priviknule na tamu, a kuća mu se prikazivala kao nazubljena zvijer: zatvoreno prizemlje bilo joj je trbuh, nedovršeni prvi kat okrunjivao joj je trnovitu glavu, a razbacane hrpe grana i debala bile su kosti njezinih žrtava. Njezina je pojava progutala poluotok, a što više bude jačala, to će više dominirati okolinom. Zaboga ... Bit će vidljiva kilometrima daleko, u svim smjerovima, sa zemlje, s vode i iz zraka. Bio je to pravi oltar pohlepe, spomenik svemu što je Vin diPietro stekao u životu – zbog čega se Jim bio spreman okladiti da je tip počeo od ničega. Ljudi koji imaju novca nasljeđuju stare kuće te veličine, ne grade nove. Čovječe, skrenuti diPietra s tog puta bit će teško. Vrlo teško. A opet, prijetnja vječnim prokletstvom nekako se nije činila dostatnom motivacijom. Takav tip neće vjerovati u zlobni život. Nema jebene šanse. Dok se zemljištem kotrljao hladan vjetar, Jim je vratio pogled na psa. Činilo se da čeka poziv. I da je spreman sjediti čitavu vječnost. »Moj stan je prava rupa«, rekao je Jim dok su se tako gledali. »Otprilike na istoj razini kao i onaj sendvič. Ako dođeš sa mnom, nemoj očekivati luksuz.« Pas je šapom potapšao zrak kao da su krov nad glavom i četiri zida sve što traži. »Siguran si?« Još mahanja šapom. »Dobro. U redu.« Jim je otključao vrata i sagnuo se da podigne psa, nadajući se pritom da je točno protumačio razgovor i da neće ostati bez prsta. Sve je, međutim, bilo u redu. Pas je samo podignuo stražnjicu sa zemlje i prepustio tijelo dlanu koji mu je obujmio trbuh. »Kvragu, dečko, moramo te malo udebljati.« Jim je smjestio životinju na suvozačko mjesto i sjeo za upravljač. Kamionet je odmah upalio, no Jim je isključio grijanje da se mali ne bi prehladio. Uključio je svjetla, ubacio mjenjač u brzinu i slijedio stazu koju su utabali Adrian i Eddie, okrenuvši se i uputivši niz prilazni put. Kada je stigao do ceste 151N, uključio je lijevi pokazivač smjera i ... Pas mu se provukao pod ruku i sjeo mu u krilo. Jim je spustio pogled na njegovu koščatu glavu i shvatio da ga nema čime nahraniti. A ni sebe. »Hoćeš još puretine, pas? Mogu navratiti u Citgo na putu kući.« Pas je zamahao ne samo repom, već cijelom mršavom stražnjicom.

»Dobro. Onda ćemo tako.« Jim je pritisnuo papučicu gasa i polako skrenuo s diPietrova prilazna puta, a pritom je slobodnom rukom gladio psa po leđima. »Samo još jedna stvar ... Jesi li kojim slučajem dresiran za život u kući?«

T Poglavlje 8 ama je sa sobom, uz brojne blagoslove, donosila i prednost sveprisutnih sjena. Što ju je činilo mnogo korisnijom od danje svjetlosti. Dok je sjedio za upravljačem taksija, muškarac je znao da su i on i njegovo vozilo nevidljivi onoj koju promatra. Nije ga vidjela. Nije znala da je tu, ni da ju je fotografirao, ni da je prati već tjednima. To je potvrđivalo moć koju je imao nad njom. Kroz rešetke na prozoru njezine kuće promatrao ju je kako sjedi na kauču s dječakom. Nije ih jasno vidio jer su mu smetale tanke zavjese, ali razaznavao je njihove oblike, jedan veći i jedan manji, koji su se ugnijezdili jedan uz drugi na kauču u dnevnom boravku. Dao si je u zadatak da nauči njezin raspored. Radnim je danom podučavala dječaka do tri poslijepodne, nakon čega ga je od ponedjeljka do četvrtka vodila u kršćanski centar za mladež na satove plivanja i košarke. Dok je dječak bio ondje, nikada ga nije ostavljala samog – bilo da se nalazio u bazenu, bilo na igralištu, vječito je sjedila na klupama na kojima su djeca ostavljala trenirke i sportske torbe. Kada bi dječak bio gotov, čekala bi ga neposredno ispred svlačionice, a kada bi se presvukao, odvezla bi ga ravno kući. Oprezna. Bila je tako izrazito oprezna – ako izuzmemo činjenicu da se ritam njezina života nikada nije mijenjao: svaki dan osim nedjelje u šest je sati dječaku spremala večeru, zatim bi se u osam pojavila dadilja, a ona bi otišla i uputila se u crkvu svetog Patrika, ili na ispovijed ili na molitvenu grupu. Nakon čega je odlazila u onaj besprizorni klub. Još nije bio u Iron Masku, no večeras će se i to promijeniti. Planirao ju je promatrati satima, dok radi kao konobarica ili šankerica ili što je već bila, i tako saznati još više o njoj i njezinu životu. Kažu da je Bog u malim

stvarima, a on je želio znati sve. Pogledao je u retrovizor i malo propetljao s vlasuljom i brkovima koje je nosio kao krinku. Nisu bili osobito sofisticirani, ali dovoljno su mu dobro skrivali lice, a i bili su mu potrebni iz više razloga. Osim toga, uživao je u osjećaju da joj je nevidljiv; slast koju bi iskusio kada bi je promatrao bez njezina znanja bila je upravo seksualna. U dvadeset minuta do osam pred njezinom se kućom zaustavio automobil iz kojeg je izašla crnkinja. Bila je to jedna od tri dadilje koju je vidio tog tjedna, a nakon što je jednu od njih slijedio do kuće i vidio kamo je otišla sljedećeg jutra, saznao je da su sve iz socijalne službe koja se zove Caldwellski centar za samohrane majke. Deset minuta nakon što je dadilja ušla u kuću, otvorila su se garažna vrata, a on se spustio niže na sjedalu – jer ona nije bila jedina koja zna biti iznimno oprezna. Deset do osam. Točno na vrijeme. Njegova je žena izvezla automobil pred garažu, a zatim pričekala da se vrata sasvim zatvore, kao da je brine mogućnost da se jednoga dana neće spustiti do kraja. Kada su vrata obavila svoje, crvena svjetla na njezinu automobilu ugasila su se, a ona se izvezla s prilaza i udaljila niz ulicu. Uključio je motor i upravo ubacivao u brzinu kada je dispečerov glas prekinuo tišinu. »Sto četrdeset, gdje si, sto četrdeset? Sto četrdeset, moraš vratiti jebeni auto.« Nema šanse, pomislio je. Nema vremena ostaviti automobil i stići je. Sljedeća će joj stanica biti Sv. Patrik, a dok se on odjavi na poslu, već će biti gotova u crkvi. »Sto četrdeset? Vrag da te odnio ...« Stisnuo je šaku, spreman udarcem ušutkati radio, i morao se dobrano potruditi da zauzda taj poriv. Uvijek je tako bilo. No podsjetio se da će kadtad morati vratiti taksi, a razbijena oprema značila bi da će morati imati posla s dispečerom. Morao je izbjegavati sukobe jer nikada ne bi završili dobro ni za njega ni za drugu stranu. Toliko je naučio. A imao je velike planove. »Stižem«, rekao je u prijamnik. Jednostavno će je morati sustići u klubu, iako se osjećao izigranim što je neće vidjeti u crkvi.

Marie-Terese sjedila je u podrumu katedrale svetog Patrika na plastičnom stolcu od kojeg ju je boljela stražnjica. S lijeve joj je strane sjedila majka petero djece koja je uvijek držala Bibliju u naručju kao da joj je dijete. Zdesna se nalazio muškarac koji je zacijelo bio mehaničar: dlanovi su mu bili čisti, no pod svim noktima uvijek se vidjela crna crta. U grupi se nalazilo još dvanaest ljudi i jedno prazno mjesto, a ona je poznavala sve prisutne, kao i osobu koje te večeri nije bilo. Nakon što ih je zadnjih par mjeseci slušala kako govore o svojim životima, mogla je izrecitirati imena njihovih muževa, žena i djece, ako su ih imali, znala je najvažnije događaje koji su im oblikovali život i bila upoznata s najtamnijim zakucima njihove skrivene duše. Na molitvenu je grupu odlazila od rujna, a za nju je saznala iz oglasa izvješenog na oglasnoj ploči crkve: Biblija u svakodnevnom životu, utorkom i petkom u 20 h. Te je večeri rasprava bila o Knjizi o Jobu, a paralele su bile očite: svi su govorili o velikim bitkama koje vode, o tome kako su sigurni da će im vjera biti nagrađena i da će ih Bog odvesti u sretniju budućnost, samo ako ustraju u vjeri. Marie-Terese nije ništa rekla. Kao i inače. Za razliku od odlazaka na ispovijed, tu u podrumu tražila je nešto drugačije od priče. Stvar je bila jednostavna: u njezinu životu nije bilo drugog načina da se nađe okružena manje-više normalnim ljudima. U klubu sigurno nije bilo takvih, a izvan posla nije imala prijatelja, obitelji, nikoga. Zato je svakoga tjedna dolazila u crkvu i sjedila u tom krugu i pokušavala se na neki slabašan način povezati s ostatkom planeta. Kako su stvari trenutačno stajale, osjećala se kao da stoji na dalekoj obali i preko nabujale rijeke promatra Zemlju hipohondara, no nije im zamjerala niti ih omalovažavala. Baš naprotiv, nastojala je pronaći snagu u njihovu društvu, nadala se da će možda, ako bude udisala isti zrak kao i oni, pila istu kavu i slušala njihove priče ... možda jednoga dana opet živjeti među njima. Zato ta okupljanja za nju nisu bila vjersko iskustvo i za razliku od plodne majke kvočke koja je sjedila pokraj nje s jasno izloženom Biblijom, MarieTherese je svoju držala u torbi. Kvragu, nosila ju je samo za slučaj da je netko upita gdje joj je, pa sva sreća da je bila džepno izdanje. Namrštila se i pokušala se sjetiti gdje ju je nabavila. Bilo je to negdje južno od Mason-Dixonove linije, u nekom minimarketu ... U Georgiji? Alabami? Bilo je to kada je bila za petama bivšem mužu i kada joj je trebalo nešto –

bilo što – da prebrodi dane i noći a da ne poludi. Prije ... koliko, neke tri godine? Istodobno se činilo kao tri minute i tri tisućljeća. Zaboga, ti strašni mjeseci. Znala je da će biti grozno kada ode od Marka, ali nije imala pojma do kojeg će užasnog stupnja stvari eskalirati. Nakon što ju je pretukao i oteo Robbieja, provela je dvije noći u bolnici oporavljajući se od onoga što joj je učinio, a zatim je pronašla privatnog istražitelja i krenula za njima. Trebao joj je čitav svibanj, lipanj i srpanj te godine da pronađe sina, a do dana današnjega još uvijek joj nije bilo jasno kako je izdržala te grozomorne tjedne. Čudno, tada još nije bila vjernica, a stvari su ipak dobro ispale – dobila je čudo za koje se molila iako nije zaista vjerovala u toga od koga ga je tražila. No bilo je očito da su njezina utjecanja Svevišnjemu dala rezultata, jer se s kristalnom jasnoćom sjećala kako se crni Navigator privatnog istražitelja zaustavlja pred Motelom 6 u kojem je odsjela. Robbie je otvorio vrata terenca i izašao na floridsko sunce, a ona mu je namjeravala potrčati u susret, no koljena su je izdala. Klonula je na pločnik i pružila ruke prema njemu dok su joj suze klizile niz lice. Mislila je da je mrtav. Robbie se okrenuo prema zvuku jecanja ... i čim ju je ugledao, jurnuo je prema njoj koliko su ga noge nosile. Kada joj se bacio u naručje, odjeća mu je bila prljava, kosa raščupana, a mirisao je na zagorjelu tjesteninu sa sirom. No bio je živ i zdrav i njoj u zagrljaju. No nije plakao. Ni tada ni ikada poslije. Isto tako, nikada nije govorio o ocu ni o tome kako je proveo ta tri mjeseca. Čak ni s psihoterapeutima kojima ga je vodila. Marie-Terese pretpostavila je da će najgori dio cijelog tog iskustva biti razdoblje u kojem nije znala je li sin kojega je rodila i voljela živ. No njegov povratak kući bio je još jedan pakao. Svake minute svakog dana htjela ga je pitati je li dobro, no to očito nije bilo moguće. A svako toliko, kada više ne bi mogla izdržati pa bi izustila to pitanje, rekao bi joj jednostavno da je sve u redu. Nije sve bilo u redu. Nikako nije moglo biti u redu. Pojedinosti koje je privatni istražitelj uspio saznati bile su neinformativne. Muž joj je odveo Robbieja na drugi kraj zemlje neprestano mijenjajući unajmljene automobile, koristeći gomilu pseudonima i golemu zalihu gotovine. Ispostavilo se da se skrivao iz više razloga – jer Marie-Terese nije

bila jedina koja ga je tražila. A da Robbie ne bi pokušao pobjeći, Mark ga je najvjerojatnije zastrašio. Zbog čega joj je došlo da ubije bivšeg muža. Kada je vratila Robbieja i podnijela zahtjev za razvod, pobjegla je što je dalje mogla od mjesta na kojem su živjeli i preživljavala od novca koji je uzela Marku i nakita koji joj je kupio. Nažalost, od toga nije mogla dugo živjeti, ne nakon odvjetničkih honorara, računa privatnog istražitelja i svega što je morala potrošiti da se pretvori u novu osobu. Ono što je na kraju počela raditi radi novca podsjetilo ju je na Joba. Mogla se okladiti da, kada se plima okrenula protiv njega, nije imao pojma što ga je snašlo: u jednom trenutku sve je bilo po PS-u, a u drugom je izgubio sve što ga je definiralo i pao tako nisko da je zasigurno, da bi preživio, morao razmišljati o tome da radi stvari koje bi mu nekoć bile nepojmljive. S njom je bilo isto tako. Nikada se ovome ne bi nadala. Ni polaganom propadanju ni grubom udarcu kada je dosegnula dno i okrenula se prostituciji. No trebala je biti pametnija. Bivši joj od početka nije bio sasvim čist – muškarac koji je novca imao svuda osim na bankovnim računima. Odakle je kvragu mislila da nabavlja novac? Ljudi koji se bave legalnim poslovima u novčaniku nose kreditne i debitne kartice i možda nekoliko dvadesetica. Ne drže stotine tisuća dolara u Guccijevim aktovkama skrivenima u ormarima hotelskih apartmana u Las Vegasu. Naravno, u početku za to nije znala. Kada je sve počelo, bila je previše zaslijepljena poklonima, večerama i putovanjima avionom. Tek je poslije počela neke stvari dovoditi u pitanje, a tada je već bilo prekasno: imala je sina kojega je voljela i muža kojega se bojala, i to ju je brzo ušutkalo. Ako je htjela biti brutalno iskrena prema samoj sebi, morala je priznati da je tajnovitost koja je okruživala Marka bila ono što ju je u početku zaista privuklo. Tajnovitost, bajkovitost i novac. I tu je privlačnost platila. I to skupo ... Zvuk povlačenja stolaca po podu probudio ju je iz vlastitih misli. Sastanak je bio gotov, a sudionici su ustajali i započinjali s kolektivnim grljenjem u znak podrške – što je značilo da mora brzo otići dok i nju ne uvuku u to. Jedno je bilo slušati ih, a nešto sasvim drugo osjetiti ih uz sebe. To nije mogla podnijeti. Ustala je, prebacila torbu preko ramena i požurila prema vratima. Na izlasku je s drugima razmijenila nekoliko brzih, ispraznih riječi i kao i uvijek

dobila one poglede koje kršćani uvijek upućuju manje sretnima, one koji su govorili draga, sirota djevojka. Morala se zapitati bi li joj tako velikodušno nudili podršku da znaju kamo ide i što radi poslije tih sastanaka. Željela je vjerovati da bi sve bilo isto. No nije mogla ne sumnjati u to. U hodniku su se već okupljali sudionici sljedećeg sastanka te večeri. Po onome što je čula, bila je to skupina liječenih ovisnika o drogama koja se nedavno počela sastajati kod katedrale svetog Patrika. Svi su bili srdačni dok su se dvije skupine nemirnih duša miješale prepuštajući prostoriju jedna drugoj. Dok je u torbici tražila ključeve automobila ... sudarila se s planinom od čovjeka. »O! Tako mi je žao!« Pogledala je prema gore, daleko prema gore, u par lavljih očiju. »Ovaj, ja ...« »Samo polako.« Muškarac ju je pridržao i uputio joj lagan, nježan osmijeh. Kosa mu je bila spektakularna kao i žute oči, prelijevala se u različitim bojama i padala mu na golema ramena. »Jeste li dobro?« »Ovaj ...« Već ga je prije vidjela, ne samo tu u hodniku, već i u ZeroSumu, i već se tada divila njegovu nestvarnom izgledu, zaključivši da je možda maneken. Naravno, jedan dio nje bojao se da on zna čime se bavi, no nikada se prema njoj nije ponašao ni najmanje neugodno ni ljigavo. Uostalom, ako je dolazio na sastanke liječenih narkomana, zacijelo je imao dovoljno vlastitih demona. »Gospođo? Hej?« »No da ... Zaboga, oprostite. Da, dobro sam ... Samo zaista moram gledati kuda hodam.« Uzvratila mu je osmijeh i skrenula na stubište. Uspela se u prizemlje katedrale i izašla kroz velika dvokrilna vrata na pročelju. Kada se našla na ulici, požurila je duž redova automobila parkiranih uz pločnik i poželjela da je uhvatila bolje mjesto. Camry joj je bio prilično daleko, pa je već škrgutala zubima od hladnoće kada je uskočila u njega i započela ritual pokretanja motora. »Hajde ... hajde ...« Napokon je začula šištanje i brundanje, pa se upustila u nedopušteno polukružno okretanje preko dvostruke žute crte koja se protezala sredinom ulice. Zaokupljena vlastitim mislima, nije primijetila svjetla koja su se uključila u

promet iza nje ... i ostala ondje.

K Poglavlje 9 ada je parkirao kamionet nedaleko od Commodorea, Jim je zaključio da definitivno može zamisliti da Vin tu ima gajbu. Zgrada je izvana izgledala sumorno i ozbiljno – vidjelo se samo staklo umetnuto u čelične nosače, no upravo je to svim stanovima davalo takve nevjerojatne poglede. A samo na temelju onoga što se od predvorja vidjelo s ulice, unutrašnjost je bila čista dekadencija, sva od krvavocrvenog mramora okupanog svjetlošću, s cvjetnim aranžmanom veličine vatrogasnog vozila u samom središtu. Nije se čudio ni što Plava Haljina živi na takvom mjestu. Kvragu, trebao je predložiti da samo on i diPietro odu nekamo van na večeru: dok mu je ono što se dogodilo prethodne večeri bilo još tako živo u sjećanju, boraviti u istom zatvorenom prostoru s tom ženom nije mu se činilo kao najblistavija ideja. A osim toga, heeej!, bila je tu dodatna komplikacija koja je ležala u činjenici da joj je morao spasiti usranog dečka od vječnog prokletstva. Ugasio je motor, protrljao lice i iz nekog se razloga sjetio Psa, kojeg je ostavio kod kuće sklupčanog na razbacanom krevetu. Mali je spavao kao top, mršavi su mu se bokovi dizali i spuštali, a pun želudac nalikovao je lopti oko koje su se batrgale sitne nožice. Kako je, kvragu, uspio završiti s kućnim ljubimcem? Stavio je ključeve u kožnu jaknu, ostavio kamionet i prešao ulicu. Kada je ušao u predvorje, ono što je s ulice izgledalo raskošno izbliza se pokazalo upravo veličanstvenim, no nije imao priliku dangubiti i diviti se prostoru. Čim je ušao, vratar za pultom podignuo je pogled i namrštio se. »Dobra večer ... Jeste li vi g. Heron?« Tip je imao pedesetak godina i nosio crnu odoru, a pogled mu nije bio ni usporen ni glup. Bilo je vrlo vjerojatno da je naoružan i da zna koristiti to što nosi.

Jim nije mogao ne osjetiti odobravanje. »Da, jesam.« »Biste li mi pokazali neki dokument, molim vas?« Jim je izvadio novčanik, otvorio ga i pokazao vrataru vozačku dozvolu za državu New York koju je kupio neka tri dana nakon što je stigao u Caldwell. »Hvala. Nazvat ću g. diPietra.« Vratar je na telefonu proveo dvije sekunde, a zatim je pokazao rukom prema dizalima. »Izvolite gore, gospodine.« »Hvala.« Vožnja do dvadeset i osmog kata protekla je glatko, a Jim se zabavljao pronalaženjem uglavnom skrivenih objektiva sigurnosnih kamera: bili su smješteni u gornjim kutovima, gdje su se spajale zlatne ploče sa zrcalima, i izrađeni tako da izgledaju kao ukrasi. Budući da ih je četiri, nije bilo važno u kojem je smjeru posjetitelj gledao – lice mu je uvijek bilo jasno vidljivo. Nije loše. Uopće nije loše. Zvonce koje je najavilo Jimov dolazak bilo je jednako diskretno, a kada su se vrata otvorila, Vin diPietro stajao je pred njima, u dugačkom hodniku boje bjelokosti, i držao se kao vlasnik čitave jebene zgrade. DiPietro mu je pružio ruku. »Dobro došao.« Tip se pristojno rukovao, čvrsto i brzo, a izgledao je izvrsno – što također nije bilo iznenađenje. Dok je Jim nosio svoju drugu po redu najbolju flanelsku košulju i dičio se svježe obrijanim licem, Vin se presvukao iz odijela koje je nosio u bolnici prije svega tri sata. Vjerojatno je stvari odijevao samo jedanput i onda ih bacao. »Smijem li te zvati Jim?« »Naravno.« DiPietro ga je poveo do vrata koja su vodila u ... Sranje, stan je izgledao kao nešto iz kolekcije Donalda Trumpa, sami crni mramor, zlatne vitice, kristalno smeće i rezbareni kipovi. Od poda u ulaznom hodniku do stuba koje su vodile na kat ... i da, čitav dnevni boravak sve je bilo od fino obrađenog kamena tako da se Jim morao zapitati koliko je kamenoloma opustošeno da bi se opremilo to mjesto. A namještaj ... Isuse, kauči i naslonjači izgledali su kao dragulji sa svim tim pozlatama i svilom boje dragog kamenja. »Devina, dođi upoznati našeg gosta«, dozvao je diPietro preko ramena. Dok se dnevnom boravku približavao zvuk cipela s visokim potpeticama, Jim je promatrao istinski zadivljujuć pogled na Caldwell ... i nastojao ne razmišljati o tome kada je zadnji put vidio vlasnicu spomenutih cipela. Nosila je isti parfem kao i prethodne večeri. I kakvo je prikladno ime imala. Zaista je bila božanstvena.

»Jime?« rekao je diPietro. Jim je pričekao još trenutak ne bi li joj dao vremena da ga pogleda sa strane i pribere se. Jedno je bilo vidjeti ga izdaleka, no imati ga u vlastitu domu, dovoljno blizu da ga može dotaknuti, ipak je nešto sasvim drugo. Je li opet u plavom? Ne, u crvenom. A diPietro joj je držao ruku oko struka. Jim joj je klimnuo ne dopuštajući ni jednom jedinom sjećanju na nju da mu prodre u misli. »Drago mi je.« Nasmiješila mu se i pružila ruku. »Dobro došli. Nadam se da volite talijansku hranu?« Jim se brzo rukovao s njom, a zatim zabio ruku u džep na trapericama. »Da, volim.« »Dobro. Kuhar je slobodan idućih tjedan dana, a talijanska hrana je manjeviše sve što znam skuhati.« Sranje. Što sad? U tišini koja je uslijedila sve troje stajalo je kao da se pita istu stvar. »Ispričajte me«, rekla je Devina. »Moram pogledati večeru.« Vin ju je poljubio u usta. »Mi ćemo ovdje nešto popiti.« Dok se kuckanje potpetica udaljavalo, diPietro je prišao baru. »Koji otrov preferiraš?« Zanimljivo pitanje. Na svom je starom poslu Jim koristio cijanid, antraks, tetrodotoksin, ricin, živu, morfij, heroin i neke od novijih sintetičkih nervnih agenasa. Davao ih je intravenski, stavljao u hranu, posipao po kvakama, štrcao po pismima, unosio u sve vrste pića i lijekova. A to sve prije nego što bi zaista pustio mašti na volju. O da, takvim je stvarima rukovao jednako dobro kao i noževima, pištoljima i golim rukama. No diPietro to nije morao znati. »Pretpostavljam da nemaš piva?« upitao je Jim gledajući sve te boce s vrhunskim pićima. »Imam novi Dogfish. Fantastičan je.« No da, Jim je više smjerao na Bud, a Bog zna što je taj Dogfish – niti je kad čuo za njega, niti mu je zvučao privlačno. Ali dobro. »Može.« DiPietro je izvadio dvije visoke čaše i otvorio ormarić za koji se ispostavilo da je minibar. Izvadio je dvije boce, skinuo čepove i natočio tamno pivo koje se na vrhu tako bijelilo da je nalikovalo morskoj pjeni. »Mislim da će ti se svidjeti.« Jim je prihvatio čašu i mali platneni ubrus s inicijalima V. S. dP. Otpio je

gutljaj ... i uspio reći samo: »Jebote.« »Dobro, a?« DiPietro je potegnuo iz čaše, a zatim podignuo pivo prema svjetlu kao da ga proučava. »Nema boljega.« »Kao iz Raja.« Dok je uživao u okusu koji mu se prelijevao jezikom, Jim je novim očima razgledavao luksuz koji ga je okruživao. Možda bogataši i nisu baš tako promašeni. »Dakle, opaka ti je ova gajba.« »Kuća na litici bit će još veličanstvenija.« Jim je odšetao do staklene stijene i nagnuo se prema panorami. »Zašto bi želio ostaviti ovako nešto?« »Zato što je ondje kamo idem još bolje.« Začuo se diskretan zvuk nalik zvoncu na vratima. Jim je bacio pogled na telefon. Vin je gledao u istom smjeru. »To mi je poslovna linija, moram se javiti.« S pivom u ruci uputio se prema vratima na suprotnoj strani sobe. »Raskomoti se. Odmah se vraćam.« Dok se on udaljavao, Jim se nasmijao u sebi. Tu da se raskomoti? Da, baš. Imao je osjećaj da sudjeluje u nekom dječjem kvizu u kojem mali natjecatelj mora pronaći uljeza: mrkva, krastavac, jabuka, tikvica. Odgovor: jabuka. Svileni kauč, fino tkani sag, fizički radnik, kristalne posude. Odgovor: dobro jutro. »Ej.« Jim je sklopio oči. Glas joj je još uvijek bio prekrasan. »Ej.« »Ovaj ...« Jim se okrenuo i nije se iznenadio kada je vidio da su joj oči još uvijek tužne. Dok je pokušavala pronaći riječi, zaustavio ju je podignuvši ruku. »Ne moraš objašnjavati.« »Nikada ... Nikada nisam napravila nešto kao ono sinoć. Jednostavno sam željela ...« »Nešto što nema veze s njim?« Jim je zavrtio glavom kada je uočio znakove nemira. »O sranje ... daj, nemoj plakati.« Odložio je pivo koje mu je diPietro natočio i prišao joj pružajući joj ubrus. Bio bi joj sam obrisao suze, ali nije joj htio razmazati šminku. Devini je ruka podrhtavala dok je uzimala ubrus. »Neću mu reći. Nikada.« »Od mene neće saznati.« »Hvala ti.« Pogled joj je odlutao prema telefonskoj konzoli, na kojoj je svijetlila žaruljica pokraj oznake Ured. »Volim ga. Stvarno ga volim ... Ali ...

On je kompliciran. Komplicirana je osoba, i znam da mu je stalo do mene na njegov način, ali ponekad se osjećam nevidljivo. A ti? Ti si me stvarno vidio.« Da, stvarno jest. Nije to mogao poreći. »Iskreno«, promrmljala je, »iako nisam trebala biti s tobom, ne žalim što sam to učinila.« Nije baš bio siguran da je to istina, s obzirom na to kako ga je gledala kao da čeka neke mudre riječi ili ... oprost. Što joj zaista nije mogao pružiti. Nikada u životu nije bio u vezi, pa joj nije baš mogao ponuditi neki savjet o njoj i Vinu, a sve što je znao svodilo se na provode za jednu noć, pa bi se mogla šokirati kada bi čula kakva sve iskustva ima kada je riječ o seksu. Jedno je, međutim, bilo sigurno. Dok ga je ta spektakularna žena promatrala svojim tamnim, svjetlucavim očima, vidio je koliko voli muškarca s kojim je u vezi: bila je to ljubav koja dolazi iz srca, koja je isijavala iz nje. Čovječe, Vin diPietro bi stvarno morao biti idiot velikog kalibra da to usere. Jim joj je podignuo ruku do lica i obrisao jednu suzu. »Slušaj me. Zaboravi da se to ikada dogodilo. Izbriši to iz sjećanja i nikada više ne misli o tome, u redu? Ako se nečega ne sjećaš, nije stvarno. Nije se dogodilo.« Malo je zašmrcala. »Dobro ... U redu.« »Tako treba.« Jim joj je zataknuo pramen mekane kose za uho. »I ne brini, sve će biti u redu.« »Kako možeš biti tako siguran?« I tada mu je sinulo. Možda je to Vinovo raskrižje – ta žena koja mu stoji ravno pred nosom, koja ga želi voljeti, nada se da će dobiti priliku, ali gubi bitku s nastojanjem da ostvari povezanost. Kada bi tip samo uspio vidjeti što ima, ne u smislu nekretnina, automobila, kipova i mramora, već onoga što je stvarno važno, možda bi preokrenuo život i dušu. Devina je obrisala suzu. »Čini se da mi počinje ponestajati vjere.« »Ne daj da se to dogodi. Ovdje sam da ti pomognem.« Jim je duboko udahnuo. »Pobrinut ću se da sve bude u redu.« »O čovječe ... Od toga mi dođe da se još jače rasplačem.« Devina se nasmijala i stisnula mu ruku. »Ali puno ti hvala.« Kvragu ... Kada ga je tako gledala, imao je osjećaj da mu je nježnim dlanom posegnula u prsa i obujmila srce. »To ime«, prošaptao je. »Baš ti odgovara.« Obraze joj je oblilo rumenilo. »U školi sam ga mrzila. Željela sam se zvati

Mary ili Julie ili već nekim normalnim imenom.« »Ne, savršeno je. Ne mogu zamisliti da se zoveš ikako drugačije.« Jim je pogledao prema telefonu i vidio da se žaruljica ugasila. »Završio je poziv.« Potapkala je ispod oba oka. »Mora da grozno izgledam. Čekaj ... Donijet ću ti amuse-bouche. Odnesi mu ih u radnu sobu i malo ga zabavi dok se ne uredim.« Dok je čekao da se vrati iz kuhinje, Jim je popio pivo do kraja i pokušavao dokučiti kako se zaboga našao u ulozi Kupidona. Čovječe, ako onoj četvorici samo padne na pamet pomisao da će nositi krila i pelene i lamatati strelicama, itekako će ponovno otvoriti pregovore o svom poslu. I neće se zadržati na riječima. Devina se vratila sa srebrnim pladnjem nekakvih sitnih zalogajčića. »Radna soba je tamo dolje. Doći ću po vas kad više ne budem izgledala ovako plačljivo.« »Dogovoreno.« Jim je uzeo pladanj, spreman za ulogu konobara i diPietrove dadilje. »Zadržat ću ga unutra.« »Hvala ti. Na svemu.« Da ne bi ponovno rekao previše, Jim se okrenuo i otišao, objema rukama noseći pladanj kroz beskonačan niz prostorija. Kada je stigao do radne sobe, zatekao je vrata otvorena, a diPietro je sjedio za velikim mramornim stolom s mnoštvom računala. No nije gledao strojeve. Bio je okrenut od njih i zagledan u velike prozore i svjetlucavu vizuru. U dlanu je skrivao nešto maleno i crno. Jim je pokucao na dovratnik. »Donio sam ti zabavu za usta.« Vin se okrenuo na stolcu i gurnuo kutijicu s prstenom pokraj telefona. Heron je stajao na vratima radne sobe s pladnjem u rukama i nije baš djelovao kao konobar, i to ne zbog flanelske košulje i traperica. Jednostavno nije djelovao kao tip osobe koja bi ikome služila. »Znaš francuski?« promrmljao je Vin pokazujući na amuse-bouche. »Rekla mi je kako se zovu.« »Aha.« Vin je ustao i prišao mu. »Devina odlično kuha.« »Da.« »Već si probao?« »Ne, samo zaključujem prema mirisima koji dolaze iz kuhinje.« Obojica su uzela punjeni klobuk gljive. I po sićušan sendvič s tanašnim kriškama rajčice i listićima bosiljka. Ravnu žličicu kavijara s porilukom.

»Pa sjedni«, rekao je Vin klimnuvši glavom prema stolcu s druge strane radnog stola. »Razgovarajmo. Mislim, znam da želiš večeru ... Ali to nije sve, zar ne?« Heron je odložio pladanj, ali nije sjeo. Umjesto toga, prišao je prozorima i zagledao se u Caldwell. U tišini koja je uslijedila Vin se ponovno namjestio na svom kožnom prijestolju i odmjerio »gosta«. Imao je čeljust nalik na opeku, čvrstu i ravnu, a svoje je namjere dobro skrivao: ama baš ništa na njegovu licu nije ih otkrivalo. Iz čega se dalo zaključiti da je pred njima mračno i varljivo prostranstvo. Dok se poigravao zlatnom kemijskom olovkom na stolu i čekao zahtjev. Vina nisu brinuli mrak i varljivost. Većinu novca stekao je u građevinskom poslu, no na samom početku nije se bavio tako legitimnim stvarima – a kontakti koje je imao na caldwellskom crnom tržištu još uvijek su bili dobri. »Ne žuri se, Jime. Novac je lakše tražiti nego ... neke druge stvari.« Lagano se nasmiješio. »Možda želiš nešto što nije dostupno u lokalnim supermarketima?« Heronu se trznula obrva, no to je bila jedina vidljiva reakcija dok je i dalje proučavao svjetla grada. »O čemu točno govoriš?« »Što točno tražiš?« Neko je vrijeme vladala tišina. »Zanimaš me ti.« Vin se uspravio u stolcu, pomislivši da ga možda nije dobro čuo. »Kako te zanimam?« Heron je okrenuo glavu, ali nije podignuo pogled. »Suočen si s nekom odlukom. O nečemu bitnom. Zar ne?« Vin je bljesnuo pogledom prema kutijici od crnog baršuna koju je netom sakrio. »Što je to?« odrješito je upitao Heron. »To se tebe ne tiče.« »Prsten?« Vin je opsovao i dohvatio svoju akviziciju iz Reinhardta. Dok ju je spremao u ladicu, osjećao je da počinje gubiti strpljenje. »Slušaj, prestani me zajebavati i reci što hoćeš. Ne zanima te večera i ne zanimam te ja. Zašto jednostavno ne kreneš od pretpostavke da u ovom gradu nema toga što meni nije dostupno, pa da završimo priču. Koji kurac hoćeš?« Tihe riječi koje su mu doprle do uha činile su se sasvim pogrešnima: »Nije stvar u tome što hoću, već u tome što ću učiniti. Ovdje sam da bih ti spasio

dušu.« Vin se namrštio ... a zatim prasnuo u smijeh. Tip ima tetovažu Smrti na leđima, radi na gradilištu i želi ga spasiti?. O da, to ima smisla. I samo da se zna: Vinova »duša« nije se utapala. Kada se prestao smijati da bi došao do daha. Heron je rekao: »Točno sam tako i ja reagirao.« »Na što?« upitao je Vin trljajući lice. »Na poziv u službu, recimo to tako.« »Ti si nekakav vjerski fanatik?« »Ma kakvi.« Heron se napokon vratio do radnog stola i sjeo na stolac, raširenih koljena i ruku koje su lagano počivale na bedrima. »Mogu li te nešto pitati?« »Naravno, zašto ne.« Vin se zatekao kako kopira Heronov položaj, jednostavno se zavalio u stolac i opustio. Sada je već čitava situacija izgledala toliko čudno da mu je postajalo svejedno. »Što te zanima?« Heron je pogledom obuhvatio prva izdanja knjiga i umjetnička djela koja su ga okruživala. »Što će ti sva ova sranja? Nije da pokušavam biti bezobrazan. Ja nikada neću živjeti kao ti, pa me zanima zašto bi itko želio imati sve.« Vin je bio u napasti da otpili pitanje, i poslije će se pitati zašto to nije učinio. No iz nekog je razloga odgovorio iskreno. »To mi daje težinu i uzemljuje me. Osjećam se sigurno kada sam u vlastitu domu okružen lijepim stvarima.« Čim je izgovorio te riječi, poželio ih je povući. »Mislim ... Jebi ga, ne znam. Nisam se rodio bogat. Bio sam samo mali Talijan iz sjevernog dijela grada, a moji su roditelji uvijek jedva spajali kraj s krajem. Borio sam se da se probijem do vrha jer sam želio nešto mnogo bolje od onoga odakle sam počeo.« »E pa bome si se uspeo do vrha.« Heron je pogledao računala. »Zacijelo puno radiš.« »Stalno.« »To valjda znači da si zaradio taj fantastičan pogled.« Vin se okrenuo na stolcu. »Da. U zadnje vrijeme ga često gledam.« »Hoće li ti nedostajati kada se odseliš?« »Moći ću gledati rijeku. A kuća koju gradite ti i tvoji dečki bit će spektakularna. Volim spektakularne stvari.« »Mislim da je ono bilo najbolje pivo koje sam ikad probao.« Vin se zagledao u njegov odraz u zatamnjenom staklu. »Je li ti Heron

pravo ime?« Tip se lagano osmjehnuo. »Naravno.« Vin ga je pogledao preko ramena. »Koje još jezike znaš osim francuskog?« »Tko kaže da ga znam?« »Budući da se ne razumiješ u egzotična piva, sumnjam da si gurman i da poznaješ kulinarski žargon. A Devina ti ne bi objašnjavala što znači amusebouche jer bi bilo nepristojno pretpostaviti da to i sam ne znaš. Zato ću zaključiti da poznaješ francuski.« Heron je lupkao prstima po koljenima dok je razmišljao o situaciji. »Reci mi što je u toj kutiji koju si sakrio u ladicu i možda ti odgovorim.« »Je li ti itko ikada rekao da mora izvlačiti odgovore iz tebe?« »Stalno mi to govore.« Zaključivši da baš i nije riječ o otkrivanju neke velike tajne – jer zaista, kada će Heron imati ikakvog posla s Devinom? – Vin je izvadio Reinhardtovu kutijicu i otvorio poklopac. Kada ju je okrenuo da Heron vidi što je unutra, ovaj je tiho zazviždao. Vin je samo slegnuo ramenima. »Kao što sam rekao, volim lijepe stvari. Sinoć sam ga kupio.« »Isuse, kakva kamenčuga. Kada ćeš postaviti pitanje?« »Ne znam.« » Što čekaš?« Vin je naglo zatvorio kutijicu. »To je više od jednog pitanja. Na mene je red. Francuski? Oui ou non?« »Je parle un peu. Et vous?« »Imao sam neke poslove s nekretninama sjeverno od granice, tako da ga govorim. No tvoj naglasak nije kanadski. Europski je. Koliko si dugo bio u vojsci?« »Tko kaže da sam bio u vojsci?« »Samo nagađam.« »Možda sam studirao u Europi.« Vin ga je mirno odmjerio. »Ne bih rekao da je to tvoj stil. Ne voliš da ti se zapovijeda, a ne mogu zamisliti ni da bi bio zadovoljan da četiri godine sjediš u klupi.« »Zašto bih otišao u vojsku ako ne volim da mi se zapovijeda?« »Jer su ti dopustili da nešto radiš sam.« Vin se nasmiješio kada je vidio da je Heronovo lice ostalo potpuno zatvoreno. »Pustili su te da sam radiš, zar ne, Jime? Što su te još naučili?« Tišina se nastavila razlijevati i ispunila je ne

samo radnu sobu, već čitav stan. »Jime, je li ti jasno da, što dulje šutiš, to više donosim vlastite zaključke o tvojoj vojničkoj frizuri i toj tetovaži koju imaš na leđima? Pokazao sam ti što te zanimalo, čini mi se poštenim da ti učiniš isto. A što je još važnije, takva su pravila igre.« Jim se polako nagnuo prema njemu, a blijede su mu oči bile hladne poput kamena. »Da ti bilo što kažem, morao bih te ubiti, Vine. A to bi nam obojici pokvarilo raspoloženje.« Dakle, ta tetovaža nije bila tek nešto što je frajer vidio na zidu u nekom posranom salonu za piercing i tetoviranje i dao si ugravirati na leđa jer mu se učinilo fora. Jim je prava stvar. »Vrlo sam znatiželjan u vezi s tobom«, promrmljao je Vin. »Savjetovao bih ti da znatiželju preusmjeriš na nešto drugo.« »Žalim slučaj, stari moj. Ja sam ti zadrti jebator. Čisto da znaš, za slučaj da si možda mislio da sam dobio na lutriji pa kupio sve ovo što tako zadivljeno gledaš.« Uslijedila je tišina, a zatim se Jimovo lice razvuklo u naznaku osmijeha. »Znači, želiš da mislim da imaš muda, je li?« »Bolje ti je, stari. I samo da znaš, velika su kao crkvena zvona.« Jim se zavalio natrag u stolac. »Ma nemoj mi reći. Zašto onda skrivaš taj prsten?« Vin je stisnuo oči iz kojih je sukljala srdžba. »Zanima te zašto.« »Da. Ona je nevjerojatno prekrasna žena koja te gleda kao da si bog.« Vin je nagnuo glavu u stranu i izgovorio ono što mu je odzvanjalo glavom od prethodne večeri. »Moja je Devina sinoć izašla u plavoj haljini. Kada se vratila, odmah ju je svukla i istuširala se. Jutros sam je izvadio iz koša za prljavo rublje. Na leđima je imala crnu mrlju – kao da je sjedila na nečemu što nije čista i uredna barska stolica. Ali što je još važnije, Jime, kada sam haljinu prinio nosu, na tkanini sam nanjušio nešto što je itekako nalikovalo muškoj kolonjskoj vodi.« Vin je proučavao ama baš svaki mišić na Heronovu licu. Nijedan se nije pomaknuo. Vin se nagnuo naprijed u stolac. »Ne moram ti reći da to nije bila moja kolonjska voda, zar ne? A možda će te zanimati da me itekako podsjeća na tvoju – ne želim reći da mislim da si ti bio s njom, ali čovjek se zapita kada mu ženina odjeća miriše na nekoga drugog, zar ne? Dakle, kao što vidiš, stvar nije u tome da nemam muda. Stvar je u tome da me zanima čija je još muda

dirala.«

E Poglavlje 10 pa nije li ovo ispalo zanimljivo. Dok je preko stola promatrao svog domaćina, Jim je shvatio da već dugo, dugo nije upoznao muškarca koji ga je impresionirao – no Vinu diPietru to je pošlo za rukom. Frajer je bio miran, hladan, pribran. Pametan do bola, i nipošto pičkica. I bilo je očito da tip vjeruje da mu Jim nije spavao s curom – barem su tako govorili Jimovi instinkti, a budući da su rijetko griješili, obično im je vjerovao. No koliko će to potrajati? Isuse, da se barem može vratiti na prethodnu večer i ostaviti Devinu na onom parkiralištu. Ili ... sranje, samo je otpratiti unutra na toplo i ostaviti je da pronađe nekoga drugog s kime će se rješavati zbunjenosti i tuge. Jim je slegnuo ramenima. »Ne možeš biti siguran da je s nekim bila.« Preko Vinova lica preletjela je sjenka. »Ne. Ne mogu.« »Jesi li ti ikada prevario nju?« »Ne. Ne vjerujem u ta sranja.« »Ni ja.« Neobično ... Jima je za promjenu od laganja probolo u prsima. Istina je bila da ga, kada se sve događalo, nije bilo briga što je Devina s nekim drugim. Dok je tišina ponovno uzimala maha, Jim je znao da frajer čeka sljedeće priznanje, pa je pretražio svoj život u potrazi za senzacionalističkim pojedinostima. Napokon je rekao: »Govorim i arapski, darijski, paštunski i tadžički.« Vinov osmijeh dijelom je izražavao mangupsko zadovoljstvo, dijelom poštovanje. »Afganistan.« »Medu ostalim.« »Koliko si dugo bio u službi?«

»Neko vrijeme.« Nije se šalio kada je rekao da bi ga morao ubiti ako nastavi razmjenu informacija. »I završimo sada taj razgovor, ako nemaš ništa protiv.« »Pošteno.« »I, koliko si dugo sa svojom curom?« Vin se zagledao u apstraktni crtež koji je visio na zidu pokraj radnog stola. »Osam mjeseci. Ona je manekenka.« »Vidi se.« »Jesi li ikada bio u braku, Jime?« »Zaboga, ne.« Vin se nasmijao. »Ne tražiš onu pravu?« »Točnije bi bilo reći da ja nisam pravi čovjek za takve stvari. Puno se selim.« »Zaista? Brzo se počneš dosađivati?« »Da. To je to.« Na zvuk visokih potpetica na mramornom podu Vin je okrenuo glavu prema vratima radne sobe. Bilo je očito kada se Devina pojavila na njima, i to ne samo zbog laganoga, cvjetnog parfema koji je prožeo zrak: Vin je polako pogledao dolje pa gore, kao da je vidi prvi put nakon duljeg vremena. »Večera je spremna«, rekla je. Jim se zagledao u staklenu stijenu preko puta sobe i proučavao njezin odraz. Ponovno je stajala pod svjetlom, a njegov blistav sjaj isticao je njezinu siluetu na pozadini noćnog prizora ... Namrštio se. Iza nje je plutala neobična sjena, nalik crnoj zastavi koja vijori na vjetru ... Kao da je prati neki duh. Jim se naglo okrenuo i snažno zatreptao. Pogledom je pretraživao prostor iza nje ... i pronašao samo pregršt apsolutno ničega. Jednostavno je stajala pod svjetlom i osmjehivala se Vinu dok joj je ovaj prilazio i ljubio je u usta. »Jesi li spreman za jelo, Jime?« upitao je. Ako može najprije presađivanje mozga, a onda bih tjesteninu. »Svakako, zvuči dobro.« Svo troje uputili su se kroz niz prostorija do još jednoga mramornog stola. Taj je bio dovoljno velik za dvadeset i četvero ljudi, a da je sa stropa nad njime visio još samo jedan komad kristala, čovjek bi se mogao zakleti da se nalazi u ledenoj pećini. Pribor je bio zlatan. I to bez sumnje potpuno. Mora da se šališ, pomislio je Jim dok je sjedao za stol.

»Budući da je kuhar na godišnjem«, rekao je Vin dok je smještao Devinu za stol, »morat ćemo se poslužiti sami.« »Nadam se da će vam se svidjeti što sam pripremila.« Devina je uzela damastni ubrus. »Nisam htjela ništa komplicirano, pa imamo samo bolonjez i domaće lingvine. A u salati je samo mikropovrće, srčike artičoke i crvena paprika s vinaigretteom od ledenog vina koji sam smućkala.« Što bilo da bilo, mirisalo je fantastično, a izgledalo je još i bolje. Kada su velike zdjele sa zlatnim obrubima napravile krug oko stola, a tanjuri se napunili, počeli su jesti. Okej, Devina kuha spektakularno. Točka. To mikro ... nešto s preljevom od ledenog čega već bilo je upravo fantastično ... O tjestenini da uopće ne govorimo. »Radovi na kući na obali dobro napreduju«, rekao je Vin. »Je li tako, Jime?« Bio je to uvod u jednosatnu raspravu o građevini, tijekom koje je Jim ponovno osjetio divljenje. Unatoč gajbi i razmetljivoj garderobi, Vin je očito imao osobnog iskustva u poslu koji su obavljali Jim i dečki, a isto mu je tako bilo jasno i što rade električari, vodoinstalateri, oblagači i krovopokrivači. Frajer se razumio u alat, čavle, daske i izolaciju. Prijevoz tereta i odvoz otpada. Asfaltiranje. Dozvole. Propise. Uživanje zemljišta. Zbog čega je njegova briga o detaljima sada izgledala ne kao sitničarenje nekog seronje od gazde, već kao savjesnost kolege radnika s visokim standardima. Da, tip je u nekom trenutku definitivno bio fizikalac. »... tako da će to biti problem«, govorio je Vin. »Opterećenje nosivih zidova u tom otvorenom predvorju visine četiri etaže bit će veće od dopuštenog. Arhitektu se to ne sviđa.« Za promjenu, javila se i Devina. »Ne možeš ga jednostavno napraviti nižim? Mislim, da bude bliže tlu?« »Visina stropa nije problem. Stvar je u oštrom kutu i težini krova. No mislim da to možemo riješiti ako postojeće grede zamijenimo čeličnima.« »A tako.« Devina je obrisala usta kao da joj je neugodno. »To zvuči kao dobra ideja.« Dok se Vin upuštao u novu digresiju o kući, Devina je poklanjala posebnu pažnju ubrusu koji je presavijala u krilu. Sranje, frajer se možda razumije u gradnju, ali čovjek se morao zapitati: da ga netko pita koja mu je ženina najdraža boja, bi li dao točan odgovor? »No, večera je bila sjajna«, napokon je rekao Vin. »Pohvale kuharici.«

Kada je podignuo čašu s vinom i klimnuo joj, Devina se sva rastopila; doslovno je blistala od sreće. S druge strane, tip je upravo proveo većinu obroka govoreći o stvarima o kojima ona nije ništa znala i bez ikakve je vidljive grižnje savjeti gurnuo u položaj isključenog promatrača. »Raščistit ću stol i donijeti desert«, rekla je ustajući. »Ne, ne, sjedi. Neće mi trebati puno vremena.« Jim se spustio natrag na stolac i zagledao u Vina. U tišini koja je nastupila dok je Devina hodala amo-tamo kroz klizna vrata noseći tanjure gotovo da se čulo škripanje zupčanika koji su mu se okretali u glavi. »Što te muči?« upitao je Jim. »Ništa.« Hitro je slegnuo ramenima i otpio gutljaj vina. »Ama baš ništa.« Za desert su imali domaći sladoled s višnjama i komadićima čokolade te kavu snažnu da te strese. Kombinacija je bila božanstvena, a opet nije bila dovoljno slatka ni ukusna da otjera oblake s Vinova lica. Kada su ispraznili desertne tanjure, Devina je ponovno ustala. »Zašto se vas dvojica ne bi vratila u radnu sobu dok ja pospremim kuhinju?« Odmahnula je glavom prije nego što je Jim stigao ponuditi pomoć. »Bit ću začas. Ne, stvarno, pusti mene. Samo vas dvojica razgovarajte.« »Hvala na večeri«, rekao je Jim ustajući. »Najbolje što sam jeo u dugo vremena.« »Slažem se«, promrmljao je Vin odlažući ubrus na stol. Kada su se ponovno našli u radnoj sobi, Vin je prišao baru u kutu sobe. »Opako kuha, zar ne?« »Da.« »Brendi?« »Ne, hvala.« Jim se šetkao sobom i proučavao knjige u kožnim uvezima na policama, slike, crteže i uokvirene američke poštanske marke. »Znači, gradiš i u Kanadi?« »Zapravo, poslujem po cijeloj zemlji.« Vin je uzeo široku čašu i natočio si nekoliko prstiju pića, a zatim sjeo za radni stol. Dok je miješao brendi u čaši, pomaknuo je bežični miš, a kada se isključio čuvar zaslona, svjetlost s računala obasjala mu je lice. Jim se zaustavio pred crtežom u koji se Vin bio zagledao dok je razmišljao o Devini. Bio je to prikaz konja ... recimo. »Ovaj se slikar puno fiksao?« »To je Chagall.« »Bez uvrede, ali stvarno izgleda čudno.« Vin se nasmijao i zagledao u umjetničko djelo ... ili čisto sranje, ovisno o

ukusu ... s ozbiljnim poštovanjem. »Relativno je nov. Kupio sam ga one večeri kada sam upoznao Devinu. Isuse, već ga dugo nisam gledao. Podsjeća me na krajolik iz snova.« Jim je pokušao zamisliti kako taj tip živi. Radi, radi, radi ... vrati se doma ... ne vidi sve te skupe stvari koje ima. »Vidiš li ti svoju curu?« iznenada je upitao Jim. Vin se namrštio i otpio gutljaj brendija. E, pa ako to nije odgovor ... »To me se ne tiče«, promrmljao je Jim. »Ali ona tebe zaista vidi. Imaš jako puno sreće.« Vinu su se obrve skupile na čelu, a dok se tišina nastavljala, Jim je znao da mu polako istječe vrijeme koje je imao na raspolaganju te večeri. Bilo je vrlo vjerojatno da će ga tijekom sljedećih petnaest ili dvadeset minuta ispratiti kroz vrata, a iako mu se činilo da je uspio definirati Vinov problem, nije još bio ni blizu protivničkog šesnaesterca, da se tako izrazimo. Sjetio se malog televizora koji je visio sa stropa u onoj bolničkoj sobi i dvojice kuhara koji su ga i doveli u tu situaciju s večerom iz pakla. »I tako ... Imaš tu kakvu televiziju?« upitao je. Vin je zatreptao i kao da se vratio u stvarnost. »Aha. Pazi ovo.« Ustao je, dohvatio daljinski upravljač i zaobišao stol pritiščući pritom tipke. Police preko puta odjednom su se rastvorile, a iz njih je izronio televizor s ravnim zaslonom veličine bračnog kreveta. »Čovječe, ti stvarno voliš te svoje igračke, a?« nasmijao se Jim. »Stvarno volim – neću ti lagati.« Njih su dvojica zasjela u naslonjače ispred radnog stola, a Vin se nastavio igrati s tipkama. Dok su se programi mijenjali, Jim se osjećao kao šizofrenik dok se molio da u tim slikama ugleda neku naznaku svoga sljedećeg poteza. Traži naputke na televiziji? Sljedeće će početi umišljati da mu sateliti prate svaki korak. Ne, čekaj ... To je već prošao. Dok je zaslon bljeskao, pratio je koje se emisije pojavljuju: Tko želi biti milijunaš? Vin je želio i to je bio. Izgubljeni? No da, dobro jutro – iako je samo Jim znao da to vrijedi za obojicu. Unutarnje uređenje? I tu bi obojica imala sasvim dovoljno posla, no teško da je to neka novost. Mijenjanje programa zaustavilo se na Leonardu DiCapriju u nekakvom filmu. »Ove godine zapravo izlazi bolji model«, rekao je Vin i odložio daljinski pokraj sebe. »Taj će doći u novu kuću.« Jim je pokušavao pronaći neko značenje u filmu, no vidio je samo Lea

odjevenog u nešto renesansno kako razgaljuje dušu nekom komadu u sličnoj garderobi. Sranje, nikakve koristi. »Jime, moram biti iskren.« Vinove hladne sive oči bile su sasvim jasne. »Ne razumijem kakvu jebenu igru igraš, ali sviđaš mi se, iz nekog razloga.« »Također.« »I gdje smo sad?« Upravo je to i Jima zanimalo. Na velikom malom ekranu stvari se odjednom više nisu razvijale dobro po Lea. Srednjovjekovni negativci upravo su ga jadnog kidnapirali. »Dobro, koji je to film?« Vin je dohvatio daljinski i pri dnu zaslona prikazala se informacijska traka. Čovjek u željeznoj maski. Leonardo DiCaprio, Jeremy Irons (1998.). Izgleda da je dobio samo dvije zvjezdice ... Ma daj me nemoj ... Željezna maska. Iron Mask? Kvragu, taj klub je posljednje mjesto na kojem je želio biti. Osobito s ... Devina se pojavila na vratima radne sobe. »Da se vama dvojici slučajno ne ide van?« E, pa ako to nije prilika ... Jim je opsovao u sebi dok je zamišljao kako bi bilo ponovno se naći ondje s njom – ali ovaj put pod budnim, sumnjičavim okom njezina dečka. A mislio je da je večera nelagodna? S druge strane, taj film mora biti neki znak, zar ne? Četiri dječaka rekla su da će imati pomoć. »Da, ajmo do grada«, promrmljao je. »Idemo u ... Što kažete na Iron Mask?« Devina je bljesnula očima kao da ju je šokirao takav izbor. O, kako nije bila jedina. Uslijedilo je malo razgovora, a onda je Vin ustao. »Okej, ako vas dvoje tako želite, ja sam spreman.« Prišao je ženi i, kao da se nastoji potruditi, prignuo se i poljubio je. »Donijet ću ti kaput.« Devina se okrenula za njim i slijedila svog muškarca niz hodnik. Jim je, ostavljen u radnoj sobi, prošao rukom kroz kosu i poželio si je iščupati iz glave. Možda je vrijeme da prestane umišljati da mu televizori šalju poruke. Jer ovo je jebeno glupa ideja.

M Poglavlje 11 arie-Terese ugledala je muškarca prije nego on nju. Kada je ušao u klub, stajala je pokraj šanka najbližeg ulaznim vratima Iron Maska i proučavala okupljene. Bilo je to, kako se to već kaže, kao u filmu; svi ostali su nestali onog trena kada se pojavio, drugi su se ljudi rasplinuli u zagasite, mutne sjene dok je gledala njega i samo njega. Visok nekih metar devedeset. Tamne kose i blijedih očiju. U odijelu koje je nalikovalo na nešto iz izloga na Petoj aveniji. Pod ruku je držao ženu u crvenoj haljini i bijeloj bundi, pokraj njega je stajao neki viši tip kratko ošišane kose i vojničkog držanja. Nitko od njih nije se uklapao u kožno-čipkasto-lančanu klijentelu, no nije zbog toga buljila u njih. Ne. za buljenje je bio zaslužan samo muškarac sam za sebe. Bio je upadljiv na isti tvrd, opasan način kao i njezin bivši; bogataš s natruhama gangstera, tip koji je naviknuo biti glavni u svemu što se događalo oko njega ... i koji vjerojatno ima topline i brižnosti koliko i hladnjača. Srećom, nije bilo teško isključiti tu trenutačnu privlačnost koju je osjetila: jedanput je već pogrešno pretpostavila da bogatstvo i moć pretvaraju takve muškarce u nekakve moderne ubojice zmajeva. Vrlo loša pretpostavka. Ponekad su ubojice zmajeva ... samo ubojice. Gina, jedna od zaposlenih djevojaka, prišla je baru. »Tko je to na vratima?« »Klijent.« »Moj, nadam se.« Marie-Terese nije bila baš sigurna. Ako je suditi po toj brineti koja je bila s njim, nije imao razloga plaćati za druženje seksualnog tipa ... Čekaj, ta žena ... bila je tu večer prije, zar ne, baš kao i taj drugi frajer. Marie-Terese sjećala ih se iz istog razloga zbog kojeg su se i večeras isticali: nisu pripadali ondje.

Kada se trojka smjestila za stol u mračnom kutku, Gina je namjestila dva broja premali steznik i zagladila trenutačno crvenu kosu. Mjesec prije bila je bijelo-ružičasta. Mjesec prije toga ponoćno crna. Ako tako nastavi, na kraju će se zbog svih tih kemikalija na vlasištu moći pohvaliti samo blistavom lubanjom. »Mislim da ću se malo prošetati i predstaviti se. Vidimo se.« Gina je odlepršala u crnoj suknji od lateksa i čizmama s visokim potpeticama, garderobi koju je nosila s ponosom. Za razliku od Marie-Terese, ona je uživala u svom poslu te čak imala ambicije razviti se u, kako je ona to nazivala, »veliku multimedijsku erotsku zvijezdu« u stilu Janine Lindemulder i Jenne Jameson. Tko god one bile. Marie-Terese znala je njihova imena samo zato što je Gina pričala o njima kao da su Bill Gates pornografskog svijeta. Marie-Terese ostala je na mjestu i promatrala pristup. Dok im je Gina prilazila, ženi u bijeloj bundi bio je dovoljan jedan pogled na to što se očigledno nudilo na prodaju da bi joj se oči pretvorile u smrtonosne oštrice. Sasvim nepotrebno. Njezin dečko biznismen Ginu nije ni pogledao – bio je previše obuzet razgovorom s prijateljem. Sve što je ženina zaštitničkoposjednička reakcija postigla bilo je poticanje napada: Gina se upravo kupala u toj teritorijalnoj mržnji i vrtjela se oko njih dok muškarac napokon nije podignuo pogled. No nije ga zaustavio na onome što se nalazilo pred njim. Kliznuo je pokraj Ginine ponude u lateksu i zaustavio se na Marie-Terese. Trenutačna. Kozmička. Privlačnost. Onakva kakvu nije moguće sakriti od drugih, kakvu nije moguće obuzdati i kakvu nije moguće zaustaviti ako ti se ikada ukaže prilika da je pretvoriš u nešto više. Tako zagledani, bili su nagi jedno pred drugim i ležali zagrljeni ne satima, već danima. Što je značilo da mu neće ni izdaleka prilaziti, i to ne zato što ima posesivnu curu. Ako je ono što je ispočetka osjećala u blizini svog bivšeg značilo nevolje, ovaj trenutak između nje i tog neznanca imao je potencijal da se pretvori u katastrofu. Marie-Terese okrenula se i uputila kroz gomilu, potpuno nesvjesna svega ispred i oko sebe. Proždirale su je čeličnosive oči onog muškarca, a iako je znala da je više ne vidi, bila bi se zaklela da je još uvijek zagledan u nju. »Hej, dušice.« Marie-Terese pogledala je preko ramena. Dvojica fakultetlija u trapericama koje su im visjele oko bokova, majicama marke Affliction i s lubanjastim

ukrasima – drugim riječima, u trapezicama dvadeset i prvog stoljeća – prišla su joj straga i odmjeravala joj tijelo. S obzirom na to kako su je podlo gledali, bilo je očito da su im džepovi puni tatina novca, a glave nastanjene isključivo bahatošću karakterističnom za krupne i glupe sportaše. Činilo joj se i da su se nečim napucali: kapci su im se trzali umjesto da trepću, a obojici je gornja usna bila orošena grašcima znoja. Super. Samo joj je još to trebalo. »Koliko za mene i frenda?« upitao je onaj koji je i prije govorio. »Mislim da bi bilo bolje da se obratite nekom drugom.« Gini, primjerice, nisu smetali grupnjaci. Ni videokamere. Ni mobiteli s kamerom. Ni druge žene. Nadala se da ipak ne prelazi crtu onkraj koje leže konjska posla u stilu Katarine Velike, no nije mogla biti sigurna. Sasvim je moguće da pohotni rzaj za nju znači sisaj jače. Blagoglagoljivi joj se unio u lice. »Ne želimo nikoga drugog. Želimo tebe.« Odmaknula se za jedan korak i obojicu ih pogledala ravno u oči. »Pronađite nekoga drugog.« »Imam novce.« »Ja sam plesačica. Ne plaćaju mi ni za što drugo.« »Zašto te onda nisam vidio u kavezima?« Ponovno se prignuo prema njoj, pa je osjetila miris njegove kolonjske vode: eau de pivo. »Promatrali smo te.« »Nisam na prodaju.« »Sereš, lutko.« »Ako me nastavite napastovati, zabranit će vam ulaz u klub. Dovoljno je da kažem samo jednu riječ upravi. A sada odbijte više.« Marie-Terese okrenula im je leda i otišla, itekako svjesna da su bijesni i potpuno ravnodušna prema toj činjenici – hvala ti, Trez. Ma koliko da je mrzila tražiti pomoć od njega, učinila bi to u tren oka ako bi to značilo da će se tako zaštititi. Prišla je šanku u stražnjem dijelu kluba, naručila kolu s više leda i pokušala se pribrati. Bilo je još rano, tek negdje pola jedanaest, što je značilo da joj preostaju još neka četiri sata. »Ona dva mamlaza te gnjave?« Pogledala je Treza i osmjehnula se. »Sve je pod kontrolom.« Uočila je kožni kaput koji je držao u ruci. »Odlaziš?« »Idem samo do brata na sastanak. Slušaj, izbacivači su svi na mjestu, a ja bih se trebao vratiti za nekih sat vremena, najviše dva. No nazovi me ako ti i cure bilo što trebate, u redu? Mobitel će mi biti uključen cijelo vrijeme. Mogu

se vratiti u tren oka.« »Dogovoreno. Pazi kako voziš.« Stisnuo joj je ruku i udaljio se kroz gomilu, nadvisujući pritom sve oko sebe. »To ti je svodnik? Možda da jednostavno popričamo s njim.« Marie-Terese preko ramena je ošinula dosadnjakoviće pogledom. »To mi je šef, a zove se Trez. Zašto se ne odete upoznati s njim?« »Misliš da si predobra za nas?« Okrenula se prema njima. »Učinite si uslugu i ostavite me na miru. Osim ako ne želite da vas odavde odvede hitna.« Blagoglagoljivi se nasmiješio i otkrio oštre bijele zube. »Učini ti nama uslugu i prestani si umišljati da kurve kao što si ti imaju pravo na mišljenje.« Marie-Terese se trgnula – ali samo u sebi. »Zna ti mama da tako razgovoraš sa ženama?« »Ti nisi žena.« Marie-Terese se stegnulo grlo. »Ostavite me na miru«, protisnula je. »Natjeraj nas.« Vin je pretraživao gomilu u potrazi za tamnokosom ženom i osjetio frustraciju kada je nije uspio pronaći. Pogledi su im se sreli na jedan električni trenutak, a onda je poput duha nestala u moru tijela. Već ju je vidio. Nije znao odrediti gdje ... ali definitivno ju je već vidio. »Koga tražiš?« upitala je Devina prigušenim glasom. »Nikoga.« Vin je klimnuo konobarici, koja im je brzo prišla. Kada su naručili piće, Devina mu se primaknula i naslonila na njega, grudi pritisnutih o njegove bicepse. »Idemo otraga.« »Kamo otraga?« »U privatne WC-e.« Vin se namrštio kada se u kutu preko puta okrenula neka tamnokosa žena ... Ne, to nije ta. Možda ... Ne, nije ni ta. Crna kosa, plave oči, srcoliko lice koje je želio obujmiti rukama. Tko je ona? »Vine?« Devina mu je utisnula usne iza uha. »Idemo ... Gladna sam.« Za razliku od prethodne večeri, to molećivo nabacivanje više mu je išlo na živce nego što ga je mamilo. Vrlo je dobro znao da ga ne zavodi zato što želi da se njih dvoje poseksaju, već zato što im je prišla ona prostitutka i onako se napasno ponudila. Devina je bila takva: nije joj smetalo sudjelovanje drugih

žena, pod uvjetom da se sve odvijalo onako kako njoj odgovara – a polugole noćne dame koje se ponašaju kao da ga žele zajahati i povaliti u javnosti očito joj nisu odgovarale. Ne, žene su morale osjećati veću privlačnost prema Devini nego prema njemu da bi ona pristala na to. »Želim malo privatnosti«, zaprela je. »Imamo gosta.« »Nećemo dugo.« Jezikom ga je pogladila po vratu, zbog čega se osjetio kao da ga zapišava da bi obilježila svoj teritorij. »Obećavam ti. Gladna sam, Vine.« »Žao mi je.« Očima je pretraživao gomilu. »Ja sam trenutačno sit.« Devina je prestala i uspravila se na sjedalu. »Onda hoću kući.« U tom se trenutku pojavila konobarica i donijela pivo za Jima, čašu Patrona za Vina i Cosmo za Devinu. »Ne možemo sada otići«, promrmljao je Vin dok je konobarici davao stotku i govorio joj da zadrži ostatak. »Ali ja želim ići kući.« Devina je prekrižila ruke na prstima i odlučno mu se zagledala u oči. »Odmah.« »Daj, Devina. Popij lijepo to piće ...« Prije nego što joj je stigao reći da će imati dovoljno privatnosti čim se vrate u stan, Devina ga je prekinula izjavivši: »Možda ću onda jednostavno sebi platiti onu crvenokosu, kada se ti ne želiš pobrinuti za mene.« Aha, super. Vrlo promašena izjava. Apsolutno pogrešan pristup. Vin se lagano nagnuo u stranu i izvadio ključeve BMW-a iz džepa. »Želiš da te otpratim do auta? Ili ti trebaju novci za prostitutku?« Devina ga je ošinula pogledom u tišini koja je eksplodirala medu njima. No trebala je znati da ne treba izazivati. Trenutak poslije istrgnula mu je ključ iz ruke. »Bez brige, ne želim te inkomodirati. Jim će me otpratiti. Tako da ti možeš ostati i uživati u pogledu.« Vin je jedva primjetno klimnuo i pogledao drugog muškarca. »Jim, ako nemaš ništa protiv ...?« Jim je polako spustio pivo. »Gledaj, ako želi otići ...« »... nitko joj neće braniti. I želi da je ti otpratiš do auta.« Jadnik je izgledao kao da bi radije dao da mu odrežu prste tupim predmetom nego se miješao u njihove stvari, a Vin mu nije zamjerao. Vin se uspravio i ustao. »Ah, kvragu, stari, ti samo sjedi i opusti se dok ja

...« Devina je skočila na noge. »Jime, molim te, otprati me do auta. Odmah.« Vin je odmahnuo glavom. »Ne, ja ću ...« »Vraga ćeš ti«, otresla se Devina. »Ne želim da ikamo ideš sa mnom.« »U redu je«, promrmljao je Jim. »Idem ja.« Čovjek je ustao, ali ostavio je kožnu jaknu, kao da ne očekuje da će dugo izbivati. »Samo ću otići s njom do auta. U redu?« »Hvala, stari.« Vin je ponovno sjeo i iskapio Patron jednim gutljajem. »Bit ću ovdje i čekati.« Jim je pokazao prema vratima i Devina je odmarširala, uzdignute brade i zabačenih ramena, s bundom u rukama. Dok ih je gledao kako odlaze, Vin je znao da zbog takvih stvari oklijeva s prstenom. Nije učinio ama baš ništa da potakne onu prostitutku – nije je čak ni pogledao. Ali nekoga jesi gledao, istaknuo je glas u njegovoj glavi. Vin je nastavio pretraživati gomilu, u kojoj su, kako se činilo, svi imali crnu odjeću i tamnu kosu. Kvragu ... Zašto mora biti u takvom klubu u kojem su svi smeđokosi? Iako ... Pa, razlog je bio prilično očit: nije bila odjevena kao posjetitelj. Opsovao je i podignuo pogled prema jednom od kaveza, u kojem se žena obasjana plavom svjetlošću uvijala kao da joj je u tange upala hladna kovanica, a ona se ne smije poslužiti rukama da je izvadi. Je li njegova tamnokosa žena plesačica ... ili isto što i ona prva ženska koja im je prišla? No dobro, koga on to zavarava? I ono u kavezima zasigurno se može kupiti. Ipak, prostitutka ili ne, između njih se nešto dogodilo kada su im se pogledi sreli: privlačnost je bila neporeciva, iako nije imala smisla. Nije stvar bila u tome da bi ikada osuđivao ženu zato što je profesionalka, ali nije mogao zamisliti da bi bio s nekom koja je time zarađivala za život. Koja time zarađuje za život. Ne. Nema šanse. Čak i da pazi na sebe koliko god je to moguće, čak da i to radi vlastitim izborom zato što joj se to sviđa, on nije bio čovjek koji bi nešto dijelio. Previše je njegova oca bilo u njemu; paranoja bi ga ubila. Proklinjući sam sebe, Vin se zapitao kako je zaboga od jednog pogleda na ženu na drugom kraju kluba došao do toga da razmišlja bi li s njom bio u vezi. S obzirom na to da već jest u vezi. I da kod kuće ima dijamant veličine zrna grožđa koji čeka njegovu ...

Tamnokosa žena koju je tražio odjednom je izronila iz gomile u stražnjem dijelu kluba. Hodala je brzo i ramenima odgurivala ljude oko sebe, a lice joj je bilo smrknuto i napeto. A odmah za petama bila su joj dva tipa vratova širih od glave i pokvarena izraza lica. Kao dva desetogodišnjaka koja se spremaju leptiru iščupati krila. Vin se namrštio ... i ustao.

D Poglavlje 12 ok je hodao prema parkiralištu iza Iron Maska, Jimu se nikako nije sviđalo to što radi. A stav mu se nije nimalo poboljšao kada ga je Devina primila pod ruku i stisnula se uz njega. »Ponovno je prohladno«, rekla je prigušenim glasom. Da, prohladno je, ali nije je namjeravao ponovno grijati kao prošli put. »Daj da ti pomognem da obučeš kaput.« »Ne ...« Pogladila je bundu koju je držala preko ruke. »Trenutačno ne želim to na sebi.« Što bi, ma vidi vraga, vjerojatno značilo da joj ju je Vin kupio. Stvari se stvarno ne razvijaju dobro. Jim ju je doveo do BMW-a i čim je elektroničkim ključem isključila alarm, otvorio je vrata s vozačeve strane. »Nisam baš dobra s mjenjačem«, rekla je zagledavši se u unutrašnjost automobila. »Stvarno ne znam voziti takve aute.« Čekala je kao da očekuje da nešto kaže. »Jime ...« »Idem te smjestiti u auto.« Bacila je pogled na njegov kamionet, parkiran dva mjesta dalje. Iako ništa nije izravno rekla, iz načina na koji je nagnula glavu bilo je očito da ga nešto pita. »Ne mogu.« Jim je napravio korak natrag. »Žao mi je.« Devina je stisnula bijelu bundu bliže na prsa. »Zar ti sinoć nije bilo lijepo?« »Naravno da jest. Ali sada ga poznajem, a što god ti ovaj čas rekla, poslije će ti biti žao.« Protekao je jedan dugačak, napet trenutak, a zatim je Devina klimnula glavom i polako se spustila na sjedalo. No umjesto da zatvori vrata ili navuče