Pohlepa - J.R.Ward

Parkirao je u garaži, ponovno pritisnuo gumb na upravljaču i pričekao da se vrata spuste kako ga nitko ne bi vidio da izlazi. Bila je to navika koju je stekao promatrajući svoju ženu. Kada je ušao u kuću, otišao je u kupaonicu u stražnjem hodniku i upalio svjetlo. Pogledao se u zrcalo i shvatio da su mu se brkovi koje je nalijepio nad gornju usnu nakrivili – nije dobro, ali barem ga nitko nije čudno gledao dok je išao prema automobilu. Možda su se pomaknuli dok je bio pokraj rijeke. Strgnuo ih je s lica, bacio u zahod i pustio vodu za njima. Razmislio je o tome da se tu opere od krvi, no zaključio je da bi tuš na katu bolje poslužio. A odjeća? Jaknu od flisa zaštitila je vjetrovka, koja je sad ležala na dnu Hudsona, no traperice su mu bile zamrljane. Kvragu, te hlače će biti problem. U dnevnom boravku imao je kamin, no nikad ga dosad nije koristio niti je imao drva. Osim toga, da nešto zapali, susjedi bi mogli namirisati dim i zapamtiti ga. Bolje da ih baci u rijeku kad padne mrak, baš kao i šipku. Kapa. Nosio je i kapu. Izvadio je crnu bejzbolsku kapu iz stražnjeg džepa. Na njoj je bilo svega nekoliko kapljica, no to je bilo dovoljno da joj zapečati sudbinu. Uz današnje forenzičare tkanine više nije moguće dovoljno očistiti. Vatra ili trajni nestanak jedine su preostale mogućnosti. Kada se uspeo na kat, zastao je na vrhu stubišta. Objema je rukama skinuo vlasulju i zagladio kosu da bude ravna. Vjerojatno bi bilo bolje da se istušira prije nego što se pokaže, no nije mogao toliko čekati. Osim toga, morao je proći kroz spavaću sobu da stigne do kupaonice, pa bi ga ionako vidjela. Prišao je vratima. »Stigao sam.« Gledala ga je s druge strane sobe, iz kuta, prekrasna, čedna i spektakularna kao i uvijek, očiju nalik jezerima suosjećanja i topline, ubjelne kože koja je blistala na prigušenoj svjetlosti koju je bacala ulična svjetiljka. Čekao je odgovor, a onda se podsjetio da ga neće dobiti; kip Marije Magdalene koji je ukrao u zoru bio je jednako tih kao i kada ga je uzeo iz crkve. Morao ju je uzeti. Sada kada je znao kakvim mu se poslom bavi žena, bilo je to utjelovljenje njegove Ijubavi, nešto što će mu omogućiti da izdrži dok je konačno i trajno ne dovede kamo pripada – drugim riječima, k sebi. Kip ga je podsjećao i da je ne smije ubiti samo zato što je odvratna, prljava kurva. Bila je ... žena koja je posrnula, skrenula s pravog puta. Bilo je to nešto što je mogao reći i za samoga sebe. No odslužio je svoje i sada je opet

na pravom putu ... No dobro, uz neke manje iznimke. Kleknuo je pred kip, pružio ruku i dlanom mu obuhvatio lice. Uživao je u tome da može dodirnuti svoju ženu i bio je malo razočaran što mu ne uzvraća milovanja i ne obožava ga kao što bi trebala. No zato je morao dobiti pravu stvar.

M Poglavlje 23 arie-Terese bila je uvjerena da će je Vin poljubiti u usta. Jedan dio nje upravo je to i želio, no istodobno je osjećala i paniku: u klubu se možda tehnički seksala, no prošle su tri godine od kada ju je itko zaista poljubio. A kada se to zadnji put dogodilo, bila je prisiljena na to u okviru nasilnog čina. No umjesto da joj pruži ono što je priželjkivala i čega se bojala, Vin joj je samo utisnuo usne na čelo i naslonio je uz svoja prsa – i tako se našla u snažnom zagrljaju muškarca čije joj je srce kucalo uz uho, čija joj je toplina prodirala u tijelo, čija joj je velika ruka polako kružila leđima. Marie-Terese raširila mu je dlan na prsima. Tijelo ispod kašmira bilo je tvrdo, što je govorilo da puno vježba. Zapitala se kako bi izgledao bez odjeće. Zapitala se kako bi bilo da im se usne spoje. Zapitala se kakav bi osjećaj bio osjetiti mu kožu uz svoju. »Mislim da bismo trebali krenuti«, rekao je, a glas mu se kao grmljavina valjao prsima. »Zar baš moramo?« Na trenutak je prestao disati. »Mislim da bilo bolje.« »Zašto?« Vin je slegnuo ramenima, a od tog mu se pokreta vesta protrljala o njezin obraz. »Jednostavno mislim da bi tako bilo bolje.« O čovječe ... ako to nije pristojna odbijenica. Isuse Bože, što ako je pogrešno protumačila čitavu situaciju? Iznenada se uspravila i odgurnula od njega. »Da, mislim da imaš pravo ...« Dlan joj je u žurbi kliznuo niz finu tkaninu njegove veste i dodirnuo nešto tvrdo ispod pojasa. I to ne tvrdo u smislu kosti.

»Kvragu, oprosti«, rekao je izmičući bokove. »Da, stvarno je vrijeme da krenemo ...« Spustila je pogled. Erekcija je bila očita – i tko bi rekao, osjetila je divlju seksualnu reakciju na njega. Željela ga je. Trebala ga je u sebi. A svi racionalni razlozi protiv toga odjednom su izgledali tek kao gomila praznih riječi ... Zagledala mu se u oči i šapnula: »Poljubi me.« Vin se skamenio usred ustajanja. Dok su mu se prsa nadimala, gledao je u pod i nije rekao ni riječi. »Aha«, rekla je. »Razumijem.« Njegovo ju je tijelo možda željelo, no njegov um nije mogao podnijeti pomisao da bude s kurvom. U strašnom su joj se slijedu ukazala lica svih mušterija s kojima je bila ... ili barem onih kojih se mogla sjetiti. Bilo ih je tako mnogo, više nego što je mogla izbrojiti, a sada su se svi natrpali u prostor koji ju je dijelio od ovog muškarca koji je sjedio na svom krevetu iz djetinjstva i izgledao neopisivno seksi. Nije željela one druge. Trudila se iz petnih žila odvojiti se od njih što je više moguće, koristila slojeve lateksa i izdvajanje od vlastita tijela kao prepreke pomoću kojih se nastojala što je više moguće zaštititi od tog kontakta. Vin, međutim ... Vina je željela sasvim blizu, no on to nije mogao podnijeti. U tome je bila stvarna šteta koju si je nanijela, zar ne? Mislila je da će, dok god se uspijeva obraniti od bolesti i fizičkog nasilja, dugoročni učinci biti ograničeni na sjećanja kojih će se očajnički željeti riješiti. No na sebe je navukla rak, a ne virozu. Jer jedva je vidjela Vina kroz prizmu onih drugih stotina, a i on je bio jednako zaslijepljen bezličnom, nevidljivom gomilom. Teško je progurala i pomislila da bi u tom trenutku dala sve samo da može s Vinom početi od nule. Sve ... osim svog sina. Marie-Terese ustala je s kreveta, no Vin ju je uhvatio za ruku prije nego što je stigla istrčati iz sobe. »Ne mogu se zaustaviti samo na poljupcu.« Zagledao se u nju vrućim pogledom. »To je jedini razlog zbog kojeg se suzdržavam. Želio bih ti reći da sam džentlmen i da ću se povući ili izvući ako kažeš samo riječ, ali ne mogu si vjerovati. Ne večeras.« Zarobljena u svemu što ih je razdvajalo, čula je samo: Ženska kao ti nema

pravo reći ne. Promuklim je glasom rekla: »Već znaš da sam kurva. Tako da te neću sprječavati.« Vinovo se lice sledilo i pustio joj je ruku. Trenutak poslije je ustao i Ijutito se zagledao u nju. »Da više nikada nisi preda mnom tako govorila o sebi. Jesmo li se razumjeli? Nikad više. Živo mi se jebe s kim si bila i koliko ih je bilo, meni nisi kurva. Ako želiš mučiti samu sebe, muči se kad si sama i nemoj mene uvlačiti u to.« Instinktivno je ustuknula pred njime i zaklonila glavu, očekujući da mu se ruke stisnu u šake i polete prema njoj. Bila je dobro dresirana glede stvari koje bijesni muškarci čine ženama. No Vin ju je samo gledao, dok mu je s lica nestajala ljutnja i na njemu ostavljala samo bljedilo panike. »Tukao te, zar ne?« Marie-Terese nije mu mogla odgovoriti. Jer u tom trenutku čak bi je i klimanje glavom gurnulo u spiralu plača. Večeras ... kao što je Vin i sam rekao, večeras nije trenutak za vjeru u vlastitu samokontrolu: iako se kada je dala otkaz osjećala snažnije, taj je osjećaj bio samo privremen. Sada i ovdje bila je neizrecivo ranjiva. »Isuse ... Bože«, promrmljao je Vin. Prije nego što je znala što se događa, ponovno se našla u njegovu zagrljaju, u njegovu zagrljaju i uz njegovo tijelo. Dok su tako stajali zagrljeni, shvatila je nešto o svojim odlukama ... nešto o čemu nije željela previše razmišljati, pa je samo odgurnula tu misao od sebe i čvrsto je zaključala. Podignula je glavu, pogledala ga i rekla: »Budi sa mnom. Sada.« Vin se skamenio ... a zatim joj je uzeo lice među svoje nježne ruke. »Jesi li sigurna?« »Da.« Nakon dugog oklijevanja prinio joj se usnama i poljubio je slatko i polako. Ooo ... tako nježno. Bio je tako nježan i obazriv, milovao ju je, nagnuo glavu u stranu, nastavio s milovanjem. Bilo je bolje nego što se sjećala jer je bilo bolje nego išta što je ikad doživjela. Dok mu je dlanovima prelazila rukama, činilo joj se da lebde povezani vlastitim izborom, a ne zarobljeni slučajnim okolnostima. Ma koliko lagan bio njihov dodir, ma koliko nježne bile njegove usne, ma koliko obazrive njezine ruke, između njih je ključala vatra. Vin se malo povukao. Teško je disao, a mišići u vratu bili su mu napeti. No

to nije bilo sve. Dok ju je gledao, tijelo mu je bilo još spremnije za ono što slijedi. Nakašljao se da pročisti grlo. »Marie-Terese ...« Bilo joj je na vrh jezika da mu kaže da je zove njezinim pravim imenom, no zaustavila se. »Da?« prošaptala je jednako hrapavim glasom. »Lezi sa mnom.« Kada je klimnula, uzeo ju je u naručje i povukao na krevet tako da je legla na njega. Dok su im se tijela privikavala na taj veličanstven doživljaj, rukama joj je odmaknuo kosu s lica i zastao joj na ramenima. »Sviđa mi se kako te osjećam pod sobom«, rekla je. Nasmiješio se. »A kako me to osjećaš?« »Tvrdo.« Izvila se u njega i protrljala o njegovu erekciju. Vin je zabacio glavu na jastuk i zasiktao, a ona mu je spustila usne na napete žile na vratu i ljubila ih krećući se prema gore dok mu nije stigla do oštre čeljusti. Sada je ona bila ta koja je spojila njihova usta, a on ju je pratio dok su jezici klizili unutra i van, ruke lutale, a bokovi se kretali u drevnom gibanju sirovog seksa. Vrlo je brzo osjetila da treba mnogo više od toga. Grudi su je boljele, a bradavice se napinjale o grudnjak, pa mu je uzela ruku i lagano je zavukla pod košulju koju je nosila. Dodir njegova dlana na rebrima natjerao ju je da mu snažno stegne jezik usnama i potakne ga da nastavi, vodila mu je ruku do ... »Vine ...« Kada joj je obuhvatio dojku rukom, zastenjao je i počeo joj palcem trljati bradavicu. »Da samo znaš kako me dovodiš u napast. Da samo znaš ...« Naglo se pridignuo i kroz odjeću joj ustima protrljao dojku. »Želim te skinuti.« »Isto mislimo.« Uspravila mu se na bokovima, povukla jaknu od flisa preko glave i iznenada osjetila kako je preplavljuje val čednosti. Odjednom je shvatila da želi da mu njezino golo tijelo bude prekrasno. .. da zaista, zaista to želi. Kao da joj čita misli, promrmljao je: »Bi li radije da ugasimo svjetlo?« Pa, da. Samo što ga tako neće vidjeti. »Nisam savršena. Vine.« Slegnuo je ramenima. »Nisam ni ja. Ali mogu ti zajamčiti da će mi se sve što mi odlučiš pokazati svidjeti jer je dio tebe.« Spustila je ruke i uzvratila mu pogled te rekla: »Onda mi skini košulju. Molim te.«

Vin se uspravio tako da su bili licem u lice, a ona mu sjedila u krilu, pa joj je otkopčao košulju do pupka spuštajući joj pritom usne na vrat, pa na prsa i napokon na kopču s prednje strane grudnjaka. Pogledao ju je kada je podignuo ruku i otkopčao je. Nije pustio da se košarice razlete, već ih je zadržao na mjestu. Centimetar po centimetar usne su mu se približavale njezinim dojkama. Pritom ih je polako otkrivao, sve dok joj nije stigao do bradavice i do kraja skinuo čipkastu košaricu. Čitavo mu je tijelo zadrhtalo od požude. »Itekako se varaš«, prostenjao je. »Pogledaj se ... savršena si.« Pružio je jezik i liznuo je. Liznuo ju je ponovno. Gledati ga kako to radi bilo je gotovo jednako dobro kao i osjećati njegove dodire, a spoj tih dviju stvari, gledanja i osjeta, toliko joj je uspalio tijelo da je počela dahtati. Hvala Bogu da nisu ugasili svjetlo. Vin im je zamijenio mjesta premjestivši je dolje i nadnoseći se nad nju dok su mu široka ramena zaklanjala svjetiljku na stropu, a usne mu ponovno ljubile njezine. Pod tolikom se snagom osjećala malo i krhko, ali istodobno i moćno: teško je disao jer ju je želio, jer je njegova očajnička želja bila jednako oštra i neumoljiva kao i njezina, jer je to trebao s istom razdirućom silinom kao i ona. U potpunosti su dijelili to iskustvo. A onda je prestala razmišljati jer joj je spustio usne na dojku i počeo je snažno sisati dok joj je istodobno do kraja rastvarao košulju i odmicao drugu košaricu na grudnjaku. Dok je to radio, umirala je od želje da osjeti dodir njegove kože na svojoj, pa mu je šakama zgrabila vestu i počela je povlačiti prema gore. On je dovršio posao pridignuvši se i zbacivši je sa sebe. U zrcalu preko puta gledala je kako mu ispod odjeće izranjaju leđa, kako mu stropna svjetiljka obasjava spektakularne mišiće koji su mu ispunjavali ramena i protezali se oko tijela. A pogled na njegova prsa bio je jednako dobar. Bio je kao ostvarenje fantazije, tijelo mu se sastojalo samo od nabora snage koji su se pomicali pod glatkom kožom kada joj je ponovno spustio usne na bradavicu. Dok su mu savijene ruke pridržavale težinu prsa, bio je oličenje savršenog mužjaka koji je spreman odbaciti pedeset tisuća godina evolucije i mentalnog napretka radi iskonskog parenja koje je slijedilo. Toliko o savršenstvu ... Marie-Terese zavrtjela je bokovima i zarila mu prste duboko u kosu. Tijelo

joj se izvijalo pod njegovim usnama i dodirima, a vrućina se valjala kroz nju i napinjala joj bolno mjesto među nogama. Kada je erotska potreba postala jednostavno prejaka, raširila je bedra i ... Oboje su zastenjali kada je njegova erekcija kliznula baš na pravo mjesto. Vin se izvio prema njoj, a njezini su mu se nokti zarili u pasicu hlača: nježnost i obazrivost bile su divne i krasne, ali počeli su hvatati zalet i sva briga o onome što slijedi bila je kao rukom odnesena. »Mogu li ti skinuti traperice?« upitao je. Ili točnije rečeno, zastenjao je. »O, molim te ...« Oslonila se na pete dok je otkopčavao gornji gumb, otvarao patentni zatvarač i povlačio joj traperice niz noge. Gaćice su joj bile crne, pa je na trenutak zastao i samo ih gledao tako na njezinu tijelu. »O ... Bože«, promrmljao je. Ruke su mu doslovno drhtale kada ih je ispružio i vršcima prstiju prešao joj trbuhom. Čekala je da je ponovno poljubi ... ili da legne na nju ... ili da joj skine gaćice ... »Nešto nije u redu?« upitala je promuklim glasom. »Ne ... Nipošto ... Jednostavno te se ne mogu nagledati.« Napokon joj je ponovno pronašao usne. Liznuo joj je usta i namjestio se na nju punom težinom, golih prsa na njezinima dok su im se noge ispreplitale. Zajedno su pronašli ritam, erotsko izvijanje i povlačenje koje ju je toliko napalilo da je počela dahtati, baš kao i on. »Molim te ... Vine ...« Dok ju je ljubio, ruka mu je klizila niz njezin bok i preko bedra, a zatim lagano dodirnula napete gaćice. »Moram te osjetiti ...« rekao je. Uhvatila ga je za podlakticu i gurnula je nadolje, navodeći mu prste do svoga međunožja, povlačeći ih preko prekrivenog žarišta užitka. Zadrhtala je i još jače raširila noge, a on joj je usnama obuhvatio dojku i sisao je ... dok je trljao tkaninu koja ju je prekrivala. »Još«, rekla je. Kliznuo je pod nježan rub, pronašao joj mekano središte i sočno opsovao dok mu se tijelo napinjalo od glave do pete, zubi škripali, a mišići u vratu snažno grčili. »O ... Isuse ...« rekao je. »O ... kvragu.« Odjednom se odmaknuo od nje i pogledao se. »Što je?« upitala je bez daha. »Mislim da sam upravo svršio.« Dok se on rumenio, njezino se lice razvlačio u osmijeh koji nije mogla

sakriti. »Stvarno?« Odmahnuo je glavom u njezinu smjeru. »Da, u redu, to u ovakvom trenutku nije dobra stvar. Za još pet minuta? Savršeno. Ali sad? Nikako dobro.« »E pa zbog toga se osjećam vrlo seksi«, rekla je gladeći mu lice. »Za to ti ne treba dodatna pomoć.« Marie-Terese nastavila mu je rukom prelaziti niz prsa, niz tvrd trbuh, a zatim još niže, preko remena i na ... Vin je zabacio glavu i zastenjao dok su mu se prsni mišići napinjali, a tijelo izvijalo. »Jebote.« Dok je dlanom prelazila gore-dolje po erekciji, zataknula mu je lice u vrat i malo ga gricnula. »Ne bih baš rekla da će te usporiti.« Prsa su mu se stegnula i naglo je izdahnuo. »Moram se skinuti.« »Bilo bi i vrijeme.« Ruke mu nisu imale obzira prema remenu i patentnom zatvaraču, a hlače su mu sletjele na pod brzinom svjetlosti. Ud mu je bio zarobljen u crnim gaćama – jedva. Erekcija mu je bila kao dugačka cijev nagurana u jednu stranu, dok se glavić borio da se oslobodi pasice koja ga je sputavala. Prije nego što je stigao ponovno leći, povukla mu je gaće niz mišićava bedra i oslobodila napeti ud. Zaista je svršio, a od pogleda na sjajni, vlažni vršak osjetila se još spremnijom za ono što se sve brže približavalo. Zatvorila je dlan oko njegove motke, gladila je i podignula pogled, gledajući ga kako se jednom rukom oslanja o zid i zabacuje glavu. Kretao se zajedno s njom, pa je bacila pogled na zrcalo da vidi kako mu izgledaju leđa dok mu se bokovi njišu naprijed-natrag, mišići na tijelu grče i opuštaju, a kralježnica izvija u valovima koji su činili najerotičniji prizor koji je ikada vidjela ... Marie-Terese ga je pustila, skinula gaćice i ispružila se pokraj njega. Bila je spremna. Vin je uspravio glavu i pogledao je ispod obrva, a srebrnaste su mu oči blistale kao sjajni čelik na podnevnom suncu. Oboje su se sjetili iste stvari u istom trenutku. »Imaš li ...« »Imam kondom ...« Hvala ti, Bože, pomislila je dok je išao po novčanik i vadio plavi paketić. Uzimala je pilule, zahvaljujući redovitim odlascima u ambulantu u centru, i upravo je obavila pregled, no bez obzira na privlačnost koju je osjećala prema

Vinu, nije namjeravala ni zbog koga ugrožavati svoje tijelo. Siguran seks bio je jedina mogućnost. A pogled na njega kako ih oboje štiti bio je neopisivo seksi. Kada je obavio što je trebao, vratili su se u početni položaj, ona ispružena na pokrivaču, on napola nad njom, napola sa strane. Kondom je bio hladan kada joj je dodirnuo bedro i ostavljao je trag koji se brzo gubio. Poželjela je da ima trenutak vremena da zaista osjeti njegov ud negdje na sebi. No u sljedećem trenutku potpuno se našao na njoj i među njezinim nogama, a njegov joj je glavić pritiskao samo središte bića. Gledala ga je u oči dok ga je uvodila u sebe. Kako je to bilo ispravno. Kako je spektakularno bilo njihovo spajanje i kako ju je ispunjavalo. Kako je čudesno bilo pogledati ga u oči i u njima vidjeti odraz onoga što je i sama osjećala – veličanstven šok što si tako dobro pristaju, grčevitu potrebu da odu još dalje ... A bilo je tu i još jedno iznenađenje za nju: za promjenu je nije boljelo jer joj je tijelo to zaista željelo. »Jesi li dobro?« upitao je dubokim glasom. »Više nego dobro.« Marie-Terese omotala mu je ruke oko ramena i privukla ga k sebi dok su im se tijela počinjala gibati u zajedničkom ritmu. Zadnje što je vidjela prije nego što je zatvorila oči bio je prizor njih dvoje u zrcalu, tijela isprepletenih jedno oko drugog, njezinih nogu širom rastvorenih, njegovih bokova koji pumpaju. Kada je susrela vlastiti pogled, njezin ju je odraz u zrcalu zaprepastio. Obrazi su joj bili rumeni, kosa zapetljana oko njegove snažne ruke, a usne rastvorene. Iz zrcala ju je gledala žena s nesumnjivo dobrim partnerom. Što je imalo smisla. Ovo je bio seks na dobar stari način – između dvoje ljudi koji su željeli biti zajedno samo zato što je to za oboje bila prava stvar u pravom trenutku. Kada se prizor u zrcalu zamaglio zbog suza koje su joj potekle iz očiju, isključila je sliku i sakrila lice u njegovo rame. Nekako ju je uspio zagrliti, a ipak ne prekinuti ritam. Dok je Marie-Terese letjela preko ruba užitka i prepuštala se slobodnom padu kojeg se tek mutno sjećala, držala se muškarca koji je za to bio zaslužan i predala mu se. Njezin je vrhunac izvukao još jedan i iz njega, a ona je osjećala neopisivo zadovoljstvo dok je drhtao i trzao se ... No tada je sve pošlo po zlu. Na djelić sekunde sjetila se što je dotad radila

za novac i to je bilo dovoljno da sve uništi: u prsa joj je dahnuo ledeni zrak i prokuljao iz njih dok joj se sve žile nisu smrznule, a mišići joj se stegnuli na kostima od leda. Vin se primirio kao da je osjetio promjenu u njoj i podignuo glavu iz njezine kose. »Reci mi.« Otvorila je usta. No nije mogla izustiti ni riječi. »U redu je«, tiho je rekao brišući joj suze vršcima prstiju. »Ovo ti ne može biti iako. Čak i ako se čini ispravnim, ne može ti biti lako.« Borila se da dođe do zraka, ne zbog napora, već zbog nastojanja da se ne slomi. »Što ako se bude vraćalo svaki put kad ...« Budemo zajedno, htjela je reći, no to joj se činilo nekako preuzetnim. Za Boga miloga, nije znala ni hoće li sljedećeg tjedna još biti u istom gradu. Poljubio ju je. »Druge će uspomene zauzeti to mjesto. Potrajat će dok se to dogodi, ali dogodit će se.« Bacila je pogled na zrcalo i pomislila na to kako mu se tijelo kretalo. Dok se prisjećala osjećaja i prizora koje joj je priuštio, hladnoća se malo povukla, potisnuta valom topline. »Nadam se da si u pravu«, rekla je provlačeći mu ruke kroz kosu. »Zaista se nadam.«

D Poglavlje 24 ok su ležali jedno pokraj drugog, Vin je Marie-Terese omotao najboljim pokrivačem koji joj je mogao ponuditi: vlastitim tijelom. Čovječe, kako je dobro bilo ležati tako naguran s njom u tom malom krevetu, iako je morao paziti na ruke i njihova kretanja. S toliko gole, slasno mekane ženske kože tako blizu ... Nakon dva orgazma, od kojih je samo jedan bio pravodoban, još uvijek mu je bio dignut. I još uvijek je bio željan. No nije ju želio siliti ni na koji način. I zato je pazio kako mu se ruke kreću dok ju je polako milovao, držao je bokove podalje od nje i usmjerio pogled na drugi kraj sobe, a ne, recimo, na njezine savršene ružičaste bradavice. »Oprosti zbog plakanja«, rekla je kao da zna da se brine. »Mogu li išta učiniti za tebe?« Pritisnula mu je usne o prsa. »Učinio si i više nego dovoljno.« E, pa ako se zbog toga nije sav rastopio ... »Volio bih imati priliku to ponoviti.« »Je li?« »Uskoro.« Uputila mu je osmijeh blistav poput duge. »Šteta što si imao samo jedan kondom.« »To ja zovem tragedija.« Ostali su tako jedno uz drugo dok hladan povjetarac koji je dolazio s prozora nije nadjačao vrući zrak iz ventilacijskog otvora nad krevetom. »Hladno ti je«, rekao je trljajući joj naježenu kožu na ruci. »Ali mi je zato udobno.« Posegnuo je preko nje i dohvatio joj košulju s poda. Dok joj je pomagao da je odjene, zastao je i promatrao kako joj se grudi njišu.

»Trebala bi uvijek hodati bez grudnjaka. Uvijek.« Nasmijala se dok je zakopčavala gumbe, a nakon što joj je dodao jaknu od flisa, podignuo je gaćice s poda. O, za Boga miloga ... Želio ih je zadržati. Znao je da zbog toga ispada i pervertit i idiot, ali pračovjek je pračovjek: želio je sa sobom imati nešto što pripada njegovoj ženi. Samo što ona nije njegova, zar ne? Pobogu, koja bi žena pri zdravoj pameti poželjela biti s tipom koji je upravo nogirao buduću zaručnicu? O da, pravo oličenje postojanosti. »Mislim da je ovo tvoje«, promrmljao je pažljivo joj predajući crni trokutić. »Da, mislim da si u pravu.« Uzela ih je i priuštila mu opaku predstavu dok ih je oblačila – ne zato što se trudila biti erotična, već zato što mu je bila opasno jestiva kako god izgledala i što god radila. To ga je podsjetilo na trenutak kada joj je svukao traperice. Zastao je i onako dugo gledao jer ju je želio okusiti odmah i bez odgode: potpuno se skamenio od pomisli na to kako joj premješta bokove na rub kreveta, spušta se na koljena ispred nje i polako je obrađuje. Na neki je način, međutim, oralni seks intimniji čak i od penetracije, a bojao se da će joj se, dok bude s njim, vratiti ružne uspomene. I upravo se to i dogodilo. No bit će još prilika. Vrlo brzo. I to mnogo prilika. Kada se obukao, a ona turnula grudnjak u džep, išetali su iz njegove stare sobe ruku pod ruku, a dok su prolazili pokraj zrcala, uzeo je sliku Bogorodice i spremio je u jaknu. U prizemlju je ugasio svjetla i smanjio grijanje, a kada su došli do ulaznih vrata, zastao je i pogledao oko sebe. »Trebao bih srediti ovu kuću.« No imao je osjećaj da od toga neće biti ništa. Iako je imao ekipu radnika koju je mogao poslati da isprazni svu starudiju i sve počupa iz kupaonica i kuhinje, imao je strašan problem s inercijom kada je bila riječ o toj kući. Na mnoge je načine iz njega potpuno isisavala želju za životom. Dok su se vozili prema Iron Masku, cijelo je vrijeme držao Marie-Terese za ruku, osim kada je morao promijeniti brzinu. Kada je skrenuo na parkiralište iza kluba, pogledao ju je. Dok je gledala kroz prozor, linija njezine brade i način na koji joj je kosa padala preko ramena bili su neopisivo lijepi. A onda je shvatio što gleda. Uličicu na drugom kraju parkirališta omeđenu

policijskom trakom za označavanje mjesta zločina. »Hoćeš da vozim za tobom do kuće?« upitao je. Klimnula je glavom, i dalje ne skrećući pogleda s mjesta na kojem su ubijena ona dvojica mladića. »Neće ti biti problem?« »Bit će mi zadovoljstvo.« Čovječe, od ženina povjerenja muškarac se može osjećati visok kao planina. Marie-Terese okrenula se prema njemu. »Hvala ti ... za sve.« Polako se nagnuo prema njoj, misleći da će joj možda biti previše ljubiti se tako blizu mjesta na kojem je nekad radila. No nije se povukla, a kada su im se usne na trenutak spojile, duboko je udahnuo. Čisto rublje i ženska svježina. Tako je mirisala. Bolje od ikojeg parfema na svijetu. »Hoćemo li se opet vidjeti?« upitao je. Pognula je glavu i podignula torbicu s poda. »Nadam se.« Uz posljednji, prebrzi osmijeh otvorila je vrata, izašla i otišla do svog automobila. Umjesto karticom, otključala ga je pravim pravcatim ključem, a usranoj je krntiji trebala cijela vječnost da se pokrene. Nije mu se sviđao taj njezin Camry. Bio je zabrinjavajuće nepouzdan. A kad smo već kod toga, nije mu se svidjelo ni kako mu je maloprije izbjegavala pogled. Kada joj se automobil napokon smilovao, izašla je s parkirališta i usmjerila ga dalje od centra, u drugi prigradski kvart. Odmah je znao koja je kuća njezina: mala jednokatnica s rešetkama na svim prozorima, čak i onima na katu. Automobil parkiran bočno uz cestu točno ispred nje zasigurno je pripadao dadilji. Vin je čekao pred prilazom dok su se garažna vrata otvarala i Marie-Terese parkirala unutra. Dok su se vrata tandrkavo zatvarala, nadao se da će je na trenutak ugledati, no ostala je u automobilu. Što je nesumnjivo bilo sigurnije, a samim time i vrlo dobro. Još je malo pričekao. A onda ju je ugledao na kuhinjskom prozoru kako podiže ruku u znak pozdrava. Mahnuo je da uzvrati pozdrav i spustio ruku na upravljač da bi lagano zatrubio ... no onda se zaustavio, zaključivši da joj se ne bi svidjelo da skreće pozornost na nju. Odvezao se namrštena lica. Njezina je situacija bila stravično očita. Još uvijek je bježala od toga svog bivšeg muža ... bježala ne samo u strahu, već u stravi, i očekivala je da će je u nekom trenutku pronaći. Za Boga miloga, nije

htjela riskirati ni toliko da otvori vrata automobila dok garaža ne bude sigurno zaključana. Prva mu je pomisao bila da joj želi sagraditi tvrđavu i oboružati je odredom vojnika kao što je Jim. Druga je bila njezin odgovor na ono što ju je pitao prije nego što je izašla iz njegova automobila: Hoćemo li se opet vidjeti? Nadam se. Pobjeći će. Bez obzira na to jesu li sinoćnja ubojstva povezana s njom, namjeravala se pokupiti. Od pomisli da je nikad više neće vidjeti, da neće znati što se s njom dogodilo, da neće učiniti ništa da joj pomogne uhvatila ga je nekontrolirana panika. Nekih petnaest minuta poslije uvezao se u garažu Commodorea i parkirao pokraj svoga crnog Range Rovera. Kada je ušao u dizalo, iz nekog su mu se razloga vratila sjećanja na noćnu moru o Devini i ponovno je začuo onaj glas: Moj si, Vine. A ja uvijek uzimam ono što je moje. Na dvadeset i osmom katu izašao je u hodnik ... Vin se zaustavio. Ulazna vrata u stan bila su otvorena, a iznutra su se čuli glasovi. Više glasova. Bilo je teško povjerovati da je Devina uspjela nagovoriti radnike za selidbu da dođu tako kasno – kvragu, bila je prošla ponoć. Pa koji se onda vrag događa? Vin se odlučnim korakom uputio prema stanu, spreman dobro oprati koga god ondje zatekne, a i više od toga, i uletio unutra s opasnim namjerama. Policija. U ulaznom hodniku stajala su četiri policajca i sva su se četvorica istodobno okrenula prema njemu. Jebote sve, konačno je došlo do toga. Sva ona mita gradskim vijećnicima, sva izvrtanja činjenica, sva izbjegavanja plaćanja poreza ... Napokon mu je sve to došlo glave. »Mogu li vam kako pomoći, gospodo?« upitao je složivši savršeno pokersko lice. »Stigao je«, doviknuo je jedan od prisutnih. Dok se pitao koliko ih još ima u radnoj sobi, pogled mu je skrenuo u dnevni boravak ... Opsovao je ispod glasa, zateturao prema naprijed i uhvatio se za izrezbareni dovratnik. Stan je izgledao kao da ga je pogodio uragan – prevrnuto pokućstvo, razbacane slike, razbijene boce s pićem.

»Gdje je Devina?« upitao je. »U bolnici«, odgovorio je netko. »Molim!« »U bolnici.« Okrenuo se prema policajcu koji mu je odgovorio. Bio je građen kao buldog, a na licu je imao tvrd izraz zbog kojega mu je i nalikovao. »Je li dobro? Što se dogodilo?« Vin se zagledao u lisičine koje je policajac skinuo s remena. »Što će vam to?« »Uhićeni ste zbog napada i nanošenja tjelesnih ozljeda. Ispružite ruke.« »Molim?« »Uhićeni ste zbog napada i nanošenja tjelesnih ozljeda.« Policajac nije čekao da ga posluša, već ga je uhvatio za desno zapešće i zakvačio lisičinu na njega. Jednim brzim pokretom sputao je Vina. »Imate pravo na šutnju. Sve što kažete može se upotrijebiti protiv vas na sudu. Imate pravo na odvjetnika tijekom ispitivanja. Ako si ga ne možete priuštiti ...« – tu mu je glas postao podrugljiv – »... bit će vam dodijeljen. Razumijete li ova prava u obliku u kojem sam ih iznio?« »Nisam bio ovdje još od popodneva! A kada sam zadnji put vidio Devinu, upravo je odlazila ...« »Razumijete li svoja prava?« »Ništa od ovoga nisam ja učinio!« »Razumijete li svoja prava?« Vin već godinama nije bio uhićen, no bilo je to kao vožnja bicikla: sve mu se u trenu vratilo. Drugačija je bila samo jedna važna pojedinost – kada se to zadnji put dogodilo, točno je znao zašto ga odvode jer je zločin zaista i počinio. »Recite mi jednu stvar«, rekao je okrećući se prema murjaku. »Zašto mislite da sam je ja ozlijedio?« »Jer je ona tako rekla, a sudeći prema stanju vaše desne šake, rekao bih da ste vrlo nedavno sudjelovali u nekom obračunu.« Devina ... je lagala. I to ne malo. »Nisam je udario. Nikada. Nisam imao nikakvog razloga.« »Zaista? Znači, kada vam je rekla da vam je bila s frendom, to vas nije uzrujalo? Ne zvuči baš uvjerljivo.« »S kakvim frendom?« »Idemo u postaju. Onda možete nazvati odvjetnika.« Murjak je pogledao uništeni dnevni boravak – koji je čak i tako razvaljen uspijevao izgledati

raskošno. »Nešto mi govori da nećete trebati pučkog pravobranitelja.«

J Poglavlje 25 im se u nedjelju probudio na boku sa Psom sklupčanim na prsima i uz televiziju s isključenim zvukom u pozadini. Bočno ležanje i utišani televizor bili su standardno stanje stvari. Pas je, međutim, bio zgodan dodatak: bio je topao i umiljat, a iz nekog je razloga mirisao na ljetni zrak. Stvari su postajale malo zbunjujuće samo kada bi Pas sanjao – tada bi mu se šape trzale, čeljust škrgutala, a svako bi toliko prigušeno zarežao ili zalajao. Nije se mogao ne zapitati o čemu sanja. Očito je imalo veze s trčanjem, s obzirom na to koliko je mahao nogama, no nadao se da je on bio taj koji je nekoga naganjao. Jim je izvio vrat i pogledao što ima na televiziji. Lokalne je vijesti vodila ljepuškasta plavuša, koja je očito bila zadužena za jutarnju smjenu vikendom. Dok je čitala izvješća, s lijeve strane glave pojavljivale su joj se slike, a svako toliko na ekranu bi je zamijenili snimljeni prilozi. Izbori za školsko vijeće. Problem s rupama na cesti. Program za rizičnu mladež. A onda se pojavio poznati prizor: Vinovo lice. Jim je skočio, dohvatio daljinski i pojačao glasnoću ... I nije mogao vjerovati vlastitim ušima: Vin uhićen zbog premlaćivanja svoje djevojke. Očekuje se jamčevina. Devina u bolnici na promatranju. »U ostalim vijestima«, nastavila je voditeljica. »U centru se dogodio još jedan brutalan napad. Robert Belthower, star trideset i šest godina, pronađen u uličici nešto poslije ponoći nedaleko od mjesta na kojem su u petak navečer ustrijeljena dvojica mladića. Trenutačno se nalazi u bolnici sv. Franje s po život opasnim ozljedama. Zasad nema osumnjičenih za taj zločin, a šef policije Sal Funuccio izdao je priopćenje kojim građane poziva na oprez ...« Jim je gladio Psa po leđima. Jebote ... Vin diPietro je mnogo toga, ali da

tuče žene? Bilo je to teško povjerovati, naročito s obzirom na to kako se okomio na ona dva studoša koja su maltretirala Marie-Terese. I još jedan tip u uličici? Iako to nije nužno bilo povezano s ... Baš u tom trenutku, jer je u cijelom krkljancu očito još nedostajala pokoja komplikacija, zazvonio mu je mobitel. Jim ga je dohvatio s noćnog ormarića i ne pogledavši u tom smjeru; bio je to trik kojem se naučio zahvaljujući činjenici da je puno radio u mrklom mraku. Upravo je nevjerojatno kako zvuk može nadoknaditi vid. »Dobro jutro, srećice«, rekao je ne provjeravajući tko zove. Glas njegova bivšeg šefa nedostatkom je veselja savršeno odgovarao Jimovu raspoloženju. »Ta tvoja ne postoji.« Jimova je ruka jače stegnula mobitel, iako ga vijest nije iznenadila. »Nisi ništa pronašao?« »To nisam rekao. No ta Marie-Terese Boudreau je samo identitet koji je smislio neki tip u Las Vegasu. Koliko sam uspio saznati, stvoren je prije nekih pet godina, a prva ga je koristila neka dama koja je završila u Venecueli. Zatim je dokumente kupila ta tvoja, preklani, nakon čega je otišla na istok i smjestila se u Caldwellu, u državi New York. Adresa je Avenija Fern 189. Ima mobitel.« Šef je izrecitirao znamenke koje je Jimov oštar um odmah pohranio. »U prijavi poreza kao izvor prihoda naveden je najprije neki ZeroSum, a onda od kraja prošle godine, nekih mjesec dana, Iron Mask. Na oba mjesta kao radno mjesto navedeno je plesačica. Jedna uzdržavana osoba.« »Tko je ona zapravo?« Uslijedila je tišina. »E da, to je pravo pitanje.« Zadovoljstvo u tom dubokom glasu nikada nije bilo dobar znak: značilo je da su ti jaja u škripu, a netko s golemim sadističkim osmijehom drži ruku na ručici za stezanje. Jim je sklopio oči. »Ne vraćam se. Rekao sam ti kad sam odlazio, gotovo je.« »Daj, Zaharijo, znaš kako stvari stoje. Od nas istinski možeš otići samo u lijesu. Pustio sam te da odeš na odmor samo zato što si bio preblizu rubu. Ali tko bi rekao, sada zvučiš puuuuno bolje.« Jim se odupro porivu da šakom probije zid. »Zar nijedanput u tom svom jebenom, jadnom životu ne možeš učiniti nešto bez očekivanja protuusluge? Pokušaj. Možda ti se svidi. Ovo je dobar trenutak da počneš.« »Žalim slučaj. Nema ništa bez cjenkanja.«

»Je li te stari toliko tukao da si zaboravio na moral? Ili si rođen kao seronja?« »Rekao bih ti da ga pitaš, no mrtav je već godinama. Jadnik mi se zatekao u nišanu. Prava tragedija, stvarno.« Jim je zagrizao usnicu i stisnuo svaki mišić u čeljusti i vratu. »Molim te ... Trebaju mi te informacije o njoj. Samo mi reci. Važno je.« Naravno, jebeni Matijaš nije pao na moljakanje. »Ta usluga koju ti navodno dugujem obavila je svoj dio posla. Ako hoćeš još, moraš mi dati nešto zauzvrat. Odluka je na tebi. A prije nego što pitaš, zadatak koji imam na umu baš je po tvom ćefu.« »Više ne ubijam.« »Hmmm.« »Matijašu, moram znati tko je ona.« »Siguran sam da je tako. I znaš kako do mene.« Linija se prekinula, a Jim je na trenutak ozbiljno razmišljao o tome da zavitla mobitel na drugi kraj sobe. Spriječio ga je samo Pas, koji je podignuo pospanu glavu i nekako isisao taj poriv iz Jimove ruke. Spustio je telefon na krevet. Dok su mu se misli vrtložile, a osjećaji ključali, nije znao kog vraga bi počeo sam sa sobom ... pa je jednostavno sjeo uz Psa i pokušao mu zagladiti krzno koje mu je stršalo ravno u zrak između ušiju. »Pazi koji friz, stari. Izgledaš ko Einstein kad se probudiš, bez zezanja.« U zatvoru je od ključne važnosti svakoga gledati u oči. Vin je to naučio tijekom svojih putešesvija kroz maloljetničke pritvore: kada se nađeš iza rešetaka, način na koji dočekuješ poglede drugih zatvorenika tvoja je osobna iskaznica, a postoji pet glavnih kategorija. Narkićima su oči nefokusirane, najčešće zato što očne živce ne mogu kontrolirati ništa bolje od znojnih žlijezda, crijeva i živčanog sustava. Oni su zatvorski ekvivalent fikusa, obično odaberu jedno mjesto i njega se drže te uglavnom ne sudjeluju u sukobima jer nikad ne izazivaju, a lake mete nikome nisu zanimljive. U sitniš pak spadaju oni koji su obično prvi put u nekoj kaznenoj ustanovi i lagano su izvan sebe, a oči im nalikuju lopticama za pingpong, sve bi – ne bi, sad tu, sad tamo, nikad na miru. Zbog toga su savršeni kandidati za ismijavanje i verbalno zlostavljanje, ali obično ne i fizičko – jer takvi će početi dozivati čuvare čim nešto šušne. Jebatori, s druge strane, imaju pogled tragača, uvijek traže slabe točke i

spremni su baciti se na njih. To su tipovi koji nikoga ne puštaju na miru i vole maltretirati, no zapravo nisu opasni. Takvi provociraju, no puštaju usijane glave da naprave ostatak – oni su kao djeca u pješčaniku koja razbiju igračku i za to okrive nekog drugog. Usijane glave imaju luđačke poglede i obožavaju se tući. Dovoljno im je dati tek najmanju šansu i spremni su za akciju. Ništa više. Naposljetku, tu su i istinski sociopati, oni koje živo boli neka stvar i spremni su te ubiti i pojesti ti jetru. Ili ne. Njima je savršeno svejedno. Takvima pogled polako pluta uokolo i nalik su morskom psu promatraču koji uglavnom pliva sredinom sobe – dok ne uoče žrtvu. Dok je sjedio među reprezentativnim primjercima navedenih skupina, Vin se nije mogao svrstati ni u jednu od njih. On je pripadao prilično neuobičajenoj kategoriji: nije se miješao u tuđa posla i od drugih je očekivao isto. A ako tako ne bude? »Lijepo ti je odijelo.« Iako je bio naslonjen leđima na zid i gledao u pod, Vin nije morao podignuti pogled da bi znao da je od jedanaest muškaraca u ćeliji samo on u odijelu. O da, jebator se javlja na dužnost. Vin se promišljeno nagnuo prema naprijed i spustio laktove na koljena. Stavio je šaku u dlan i polako okrenuo glavu prema tipu koji je progovorio. Žilav. S tetovažama na vratu. Naušnice. Kosa ošišana tako kratko da mu se vidjela lubanja. A dok se smiješio kao da se veseli obroku u kojem namjerava uživati, seronja je otkrio okrhnuti sjekutić. Očito je smatrao da sitniškog novajliju drži u šaci. Vin je i sam pokazao zube i istegnuo prste na udarnoj ruci jedan po jedan. »Sviđa ti se kako se oblačim, šupčino?« Kada je začuo odgovor, mali šaljivko odmah se izliječio od pomisli da mu slijedi zabava. Smeđim je očima brzo odmjerio veličinu Vinove šake, a zatim se ponovno zagledao u oči koje se nisu micale s njega. »Pitao sam te«, rekao je Vin glasno i polako, »sviđa li ti se kako se oblačim, šupčino?« Dok je tip razmišljao kako da odgovori, Vin se nadao da će izreći nešto bahato, a tu nadu očito nije najbolje sakrio: dok su ostali pritvorenici glumili publiku na teniskom meču i gledali sad jednog sad drugog, napetost je napustila jebatorova ramena. »Da, stvarno je lijepo. Baš lijepo odijelo, Da.« Vin je ostao na mjestu dok se drugi muškarac ponovno zavalio na klupu.

Zatim je jednog po jednog promatrača pogledao u oči ... i muškarci su se jedan po jedan zagledali u pod. Tek se nakon toga Vin malo opustio. Dok mu se polovica mozga nastavljala baviti uredskom politikom, ako se situacija mogla tako nazvati, druga se polovica vratila premetanju pitanja o tome kako je dovraga tu završio. Devina se opako nalagala policiji, a Bog mu pomogao, namjeravao je saznati koji se kurac zaista dogodio. I kakav frend? Što joj je kvragu to značilo? Sjetio se plave haljine koja je mirisala po muškoj kolonjskoj vodi. Pomisao da se ševila sa strane činila ga je opasno psihotičnim, pa je prisilio mozak da se pozabavi važnijim stvarima. Ne znam, na primjer činjenicom da ju je netko drugi pretukao, no on je završio u ćuzi. Zaboga, da mu je barem sigurnosni sustav kod kuće opremljen istim funkcijama nadzora kao i uredski. U tom bi slučaju imao videosnimke svake prostorije dvadeset i četiri sata dnevno. Zveckanje ključeva najavilo je dolazak čuvara. »DiPietro, stigao ti je odvjetnik.« Vin je ustao s klupe, a dok su se vrata zvučno otvarala, izašao je iz ćelije i stavio ruke iza leđa, nudeći čuvaru da mu stavi lisičine. Što je iznenadilo tipa s ključevima, ali ne i one koji su upravo svjedočili Vinovu uprizorenju Rockyja u sukobu s jebatorom. Začuo se slijed škljocaja, a onda su se on i murjak zaputili niz hodnik do još jedne pregrade od željeznih rešetaka koju je morao otvoriti netko s druge strane. Zatim su ponovno skrenuli desno pa lijevo i zaustavili se pred vratima koja su izgledala kao da su iz neke srednje škole: bila su bezizražajne bež boje, a otvor je bio ispunjen armiranim staklom. Mick Rhodes stajao je u sobi za ispitivanje naslonjen na zid, prekriženih nogu i odjeven u odijelo s dvostrukim kopčanjem koje bi se također svidjelo malom šaljivku. Mick je šutio dok je čuvar otključavao lisičine i izlazio iz prostorije. Kada su se vrata zatvorila, odvjetnik je zavrtio glavom. »Ovo nisam očekivao.« »Nisi jedini.« »Pa dobro, Vine, što se dogodilo?« Nakon tog je pitanja Mick klimnuo glavom u smjeru sigurnosne kamere, želeći mu skrenuti pozornost na činjenicu da je povjerljivost informacija razmijenjenih između odvjetnika i klijenta ovdje u postaji vjerojatno više teorija no praksa. Vin se spustio na jedan od dvaju stolaca za malim stolom. »Nemam pojma. Došao sam kući oko ponoći i zatekao policiju u stanu – koji je bio potpuno

razvaljen. Rekli su mi da je Devina u bolnici i da je rekla da sam je ja onamo smjestio. No imam neprobojan alibi. Cijelo popodne i večer bio sam u uredu. Mogu im pokazati videosnimke na kojima se vidi da sam satima sjedio za stolom.« »Pročitao sam policijsko izvješće. Rekla je da je napadnuta u deset.« Sranje. Pretpostavio je da je bilo prije. »Dobro, o tome gdje si bio razgovarat ćemo malo poslije«, promrmljao je Mick, kao da zna da je odgovor na to pitanje složen. »Povukao sam neke veze. Jamčevinu će ti odrediti u roku od sat vremena. Bit će nekih stotinjak tisuća.« »Ako mi vrate novčanik, mogu to odmah srediti.« »Dobro. Odvest ću te kući ...« »Samo da uzmem nešto odjeće.« Nije više nikad želio ni vidjeti stan, a kamoli boraviti u njemu. »Idem u hotel.« »Ne krivim te. A ako zaključiš da ti treba malo odmora od medija, možeš doći k meni u Greenwich.« »Samo moram razgovarati s Devinom.« Morao je saznati ne samo tko ju je namlatio, već i s kim je dovraga spavala. Imao je puno prijatelja ... netko poput njega, s toliko novca? Imao je prijatelja ko pljeve. »Prvo ćemo te izvući odavde, u redu? Onda ćemo razgovarati o tome što ćemo dalje.« »Nisam je ja istukao, Mick.« »Misliš da bih bio ovdje ovako odjeven u nedjelju ujutro da mislim da jesi? Za Boga miloga, stari, sada bih mogao biti u krevetu i čitati Times.« »To je prioritet koji mogu poštovati.« Mick je održao riječ: zahvaljujući stotini tisuća dolara koju je u trenu skinuo s debitne kartice, Vin je do deset i trideset već napustio policijsku postaju i smjestio se u prijateljev Mercedes. No izlazak iz pritvora baš i nije bio razlog za slavlje. Dok su se vozili prema Commodoreu, Vinu je u glavi kuhalo, previralo bez ikakve kontrole dok je pokušavao pronaći nekakvu logiku u cijeloj stvari. »Vin, stari, sada me moraš poslušati, ne samo zato što smo frendovi s faksa pa mi možeš vjerovati, već i zato što sam ti odvjetnik. Nemoj ići u bolnicu. Nemoj razgovarati s Devinom. Ako te nazove ili pokuša stupiti u kontakt s tobom, nemoj prihvatiti.« Mercedes se zaustavio pred Commodoreom. »Imaš li alibi za razdoblje između deset i ponoći jučer navečer?« Zagledan kroz vjetrobransko staklo, Vin se prisjetio točno gdje je bio ... i što je radio. Odluka je bila jasna. »Ne neki koji bih mogao dati policiji, ne.«

»Ali bio si s nekim?« »Da.« Vin je otvorio vrata. »Nju ne želim miješati ...« »Nju?« »Možeš me dobiti na mobitel.« »Čekaj, koju nju?« »To se tebe ne tiče.« Mick se podlakticom oslonio na upravljač i nagnuo preko sjedala. »Ako se želiš izvući, bilo bi ti bolje da još jedanput razmisliš o tom odgovoru.« »Nisam ozlijedio Devinu. I nemam pojma zašto bi mi to željela podmetnuti.« »Nemaš? Zna li ona za tu tvoju nju?« Vin je odmahnuo glavom. »Ne, ne zna. Nazovi me.« »Vine, nemoj ići u bolnicu. Obećaj mi.« »To mi nije sljedeće na popisu.« Zatvorio je vrata i uputio se prema ulazu u Commodore. »Vjeruj mi.«

B Poglavlje 26 olnički kompleks sv. Franje imao je raspored koji je slijedio logiku mravinjaka. U skladu s iterativnom arhitektonskom filozofijom, kao što je to slučaj s tolikim drugim zdravstvenim centrima te vrste, zgrade koje su ga činile predstavljale su kakofoniju stilova, a smještene su bile ondje gdje ih je bilo moguće ugurati, nalik okruglim motkama zabijenima u četvrtaste rupe. Bilo je tu svega: od gotičkih zdanja od opeke, do bezličnih korporacijskih građevina od čelika i stakla te prostranih kamenih zgrada ukrašenih stupovima, a jedini je zajednički nazivnik bila skučenost. Jim je parkirao kamionet na parkiralištu pokraj visokokatnice s petnaest etaža i zaključio da je to dobro mjesto za početak potrage jer su ga upravo tu dopremili kada su ga iz hitne službe primili na odjel. Probio se kroz redove i redove automobila, prešao cestu i prošao kroz trijem te ušao u zgradu kroz staklena vrata koja su se sama otvarala. Na informacijama je rekao: »Tražim Devinu Avale.« Starica od nekih stotinu i dvanaest godina modričaste kose koja je ondje radila osmjehnula mu se s toliko topline da se posramio što ju je sveo samo na godine. »Potražit ću vam njezinu sobu.« Dok je koštunjavim prstima nabadala po tipkovnici, sjetio se koliko je brže on napravio isto u svom stanu prije nego što je došao ovamo. Zaključio je da je ime Devina dovoljno neobično u manekenskom svijetu da bi je mogao pronaći ako ga jednostavno upiše u Google – i tko bi rekao, pronaći Vinovu curu uopće nije bilo teško. Iako se u profesionalnim krugovima nije služila prezimenom, nju i Vina fotografirali su zajedno na dobrotvornoj priredbi koju je prije nekih šest mjeseci organizirao Caldwell Courier Journal, a uz fotografiju je bilo navedeno njezino puno ime i prezime: Devina Avale.

»Soba 1253.« »Hvala vam, gospodo«, rekao je uz blagi naklon. »Ma ništa, ništa. Dizala su tamo, pokraj trgovine s poklonima.« Klimnuo je i uputio se prema dizalima. Pred njima je stajala grupica ljudi koja je zajedno čekala i pratila male zaslone s brojevima iznad triju vrata, pa im se i on pridružio. Kako se činilo, u tijeku je bila utrka između dizala sasvim desno i onoga u sredini. Srednje je pobijedilo, pa je ušao s ostalima i pridružio se sveopćem pružanju ruku prema gumbima s brojevima. Pritisnuo je svoj kat, a zatim se postavio licem prema digitalnom prikazu na kojem su se izmjenjivali brojevi katova. Bing. Bing. Bing. Vrata su se otvorila. Ljudi su se premjestili. Bing. Vrata su se otvorila. Još komešanja. Izašao je na dvanaestom katu i nije ništa rekao nikome na pultu za sestre. Dosad je sve išlo glatko, možda i previše glatko, pa nije želio sam stvarati moguće probleme. Uostalom, ne bi se iznenadio da pred sobom 1253 zatekne policajca iz caldwellske policije ... no to se nije dogodilo. Nije bilo ni članova obitelji ni prijatelja koji bi šetali pred zatvorenim vratima. Lagano je pokucao i nagnuo se u sobu. »Devina?« »Jime?« začuo se tih glas. »Pričekaj trenutak.« Dok je čekao, pogledao je niz hodnik u oba smjera. Između Devinine i susjedne sobe nalazila su se kolica za čišćenje, a prema njemu se kretao uspravan ormar na kotačima, što je, sudeći prema mirisu mahuna i mljevenog mesa koji je osjetio kada je prošao pokraj njega, značilo da je vrijeme ručka. Sestre su hodale tu, tamo, posvuda, a pri dnu hodnika neki je pacijent pravio nesigurne korake odjeven u bolničku spavaćicu i rukom se pridržavajući za stalak s infuzijom. Izgledao je kao da ga je izveo u šetnju da bi zapišao dovratnike. »U redu, uđi.« Zakoračio je u zamračenu sobu koja je izgledala identično njegovoj: u bež boji, sumorna, uglavnom ispunjena bolničkim krevetom u sredini. Na drugom kraju sobe zavjesa koja je bila navučena preko prozora jedva se zamjetno pomicala, kao da ju je Devina upravo navukla – možda zato da joj ne bi bolje vidio lice. Koje je bilo neprepoznatljivo. Toliko da je na trenutak zastao. Njezina ljepota bila je izobličena oteklinama na obrazima, bradi i očima, usnica joj je bila raspuknuta, a

ljubičaste modrice na blijedoj koži izgledale su kao mrlja na vjenčanici – ružno i tragično. »Stvarno je grozno, zar ne?« rekla je podižući drhtavu ruku da bi se zaklonila od pogleda. »Isuse ... Bože. Jesi li dobro?« »Bit ću, bar mislim. Zadržali su me preko noći jer imam potres mozga. Dok je navlačila tanki pokrivač kojim je bila prekrivena, Jimovo joj je oštro oko odmjerilo ruke. Na prstima nije bilo modrica. Što je značilo da si ozljede nije sama nanijela i da se nije pokušala – ili vjerojatnije nije mogla – braniti. Dok ju je gledao, Jim je osjetio kako se u njemu odlučnost ljulja kao da pokušava naći neki oslonac. Što ako ... Ne, Vin ne bi mogao učiniti tako nešto. Ili bi? »Tako mi je žao«, promrmljao je Jim spuštajući se na rub kreveta. »Nisam mu trebala reći za nas ...« Otrgnula je maramicu iz kutije i pažljivo potapkala područje ispod očiju. »No strašno me pekla savjest, a nisam ... nisam očekivala ovako nešto. Prekinuo je i zaruke.« Jim se namrštio, pomislivši da je, koliko je on znao, Vin namjeravao prekinuti s njom. »Zaprosio te?« »Zato sam mu morala reći. Kleknuo je pred mene i zaprosio me ... A ja sam pristala, no nakon toga sam mu morala reći što se dogodilo.« Devina se uspravila u krevetu i uhvatila ga za podlakticu. »Bolje ti je da ga se kloniš. Radi vlastita dobra. Bijesan je.« Sjetio se izraza na Vinovu licu kada je govorio o Devininoj plavoj haljini koja je mirisala na kolonjsku vodu nekoga drugog muškarca i nije mu bilo teško povjerovati da je tako. No neke se stvari jednostavno nisu slagale – iako je bilo teško razmišljati o tome dok je gledao Devinino lice ... i ruku. Koja je bila žigosana nizom modrica koje su činile oblik muškog dlana. »Kada će te otpustiti?« upitao je. »Vjerojatno danas popodne. Isuse, nije mi drago što me vidiš ovakvu.« »Ja sam posljednja osoba na svijetu o kojoj moraš brinuti.« Uslijedila je tišina. »Možeš li vjerovati kako smo završili?« tiho je rekla. Ne. I to na više načina. »Netko od tvojih dolazi po tebe?« »Trebali bi stići oko jedan. Tada bi me trebali otpustiti. Jako su zabrinuti.« »Razumijem i zašto.« »Nevjerojatno, ali dio mene želi ga vidjeti. Želim ... razgovarati s njim i

riješiti ovo. Jednostavno ne znam ... I prije nego što me kreneš osuđivati, znam koliko to jadno zvuči. Trebala bih jednostavno otići, pobjeći što je dalje moguće od njega. Ali ne mogu samo tako odustati. Volim ga.« Poraz koji je zračio iz nje bilo je jednako teško gledati kao i njezino stanje. Jim ju je uzeo za ruku. »Žao mi je«, prošaptao je. »Stvarno mi je žao.« Stisnula mu je dlan. »Stvarno si dobar prijatelj.« Začulo se oštro kucanje, a onda je ušla sestra. »Kako smo?« »Bolje da krenem«, rekao je Jim. Ustao je, klimnuo sestri u znak pozdrava i vratio pogled na Devinu. »Mogu li išta učiniti za tebe?« »Hoćeš li mi ostaviti svoj broj? Za slučaj da ... Ne znam ...« Izdiktirao joj je broj, ponovno je pozdravio i otišao. Dok je izlazio s odjela, osjećao se kao na mnogima od svojih vojnih zadataka: kontradiktorne informacije, neshvatljivi postupci, nepredvidljive odluke ... Sve je to već vidio, a mijenjala su se samo imena i mjesta. Dok je prebirao po onome što je znao, nailazio je na mnogo praznina i mnogo više novih pitanja no pouzdanih odgovora. Ušao je u dizalo i promatrao kako se brojevi smanjuju dok se na zaslonu nisu pojavila slova PR te shvatio da mu preostaje samo pouzdati se u svoju obuku i iskustvo: kada ne znaš što se događa, moraš prikupiti informacije. Vratio se do informacija i obratio sitnoj starici pokazujući prema dvostrukim staklenim vratima kroz koja je ušao u zgradu: »Je li to jedini izlaz za pacijente?« Uputila mu je onaj svoj topao osmijeh – zbog kojeg je stekao dojam da zacijelo pravi jako dobre božićne kolače. »Većina ih odlazi tim putem, da. Osobito ako netko dolazi po njih.« »Hvala.« »Nema na čemu.« Jim je izašao i izvidio situaciju pred zgradom. Bilo je mnogo mjesta na kojima je mogao sjediti i promatrati izlaz, no klupice između golog drveća koje je obrubljivalo pločnik nisu bile dovoljno zaklonjene. A nije bilo ni kutova u kojima bi se mogao sakriti. Pogledao je kroz trijem prema parkiralištu, svim silama priželjkujući mjesto ... Točno u tom trenutku neki se terenac isparkirao s mjesta koje je bilo samo dva automobila dalje od onih označenih plavo-bijelim znakovima za invalide. Tri minute poslije Jim je smjestio svoj kamionet na ispražnjeno mjesto,

ugasio motor i uperio pogled prema ulazu na odjelu. Činjenica da je pritom morao gledati kroz prozor susjednog kombija pružala mu je savršenu kamuflažu. Davno je naučio da su informacije prikupljene u tajnosti obično najkorisnije. »Jesi li spreman?« doviknula je Marie-Terese iz kuhinje. »Skoro«, odgovorio je Robbie s kata. Pogledala je na sat i zaključila da će biti potreban veći angažman s njezine strane ako žele krenuti na vrijeme. Polako se uspinjala tapeciranim stubama, a ravne joj cipele nisu proizvodile nikakav zvuk na plavo-smeđem cik-cak uzorku. Kao i preostali dekor, taj tepih nije bio nešto što bi sama odabrala, no bio je razumljiv odabir za prometno mjesto u kući namijenjenoj iznajmljivanju. Zatekla je sina pred ogledalom kako pokušava namjestiti dječju kravatu tako da stoji ravno. Na trenutak su je preplavile majčinske maštarije: vidjela ga je kako se, napet ali odlučan, sprema za maturalnu večer. Zatim kako ponosno i uspravno stoji na dodjeli diploma. I još kasnije, u smokingu na vjenčanju. »Što gledaš?« upitao je petljajući s kravatom. Budućnost, usrdno je pomislila. Lijepu, normalnu budućnost koja nema ama baš ništa zajedničko sa životom kojim su živjeli proteklih nekoliko godina. »Trebaš pomoć?« upitala je. »Ne mogu ja ovo.« Ruke su mu klonule uz tijelo i poraženo se okrenuo prema njoj. Prišla mu je, kleknula i razmrsila nakrivljen čvor. Dok ga je ponovno vezivala, stajao je pred njom s tolikim strpljenjem i povjerenjem da je bilo teško ne pomisliti da je ipak barem donekle pristojna majka. »Mislim da ćemo ti morati nabaviti veći sako.« »Da ... Postaje mi malo uzak tu gore. Osim toga ... vidiš?« Ispružio je ruke i namrštio se kada su mu se rukavi povukli do pola lakata. »Mrzim to.« Nije joj dugo trebalo da sveže kratku plavo-crvenu kravatu, a dok je radila, nije je čudilo što ima mišljenje o tome kako mu stoji sako. Njezin je sin uvijek volio nositi odijela, a pazio je i da mu cipele, čak i tenisice, uvijek budu čiste. To je vrijedilo i za sve druge njegove stvari: sva odjeća u ladicama i ormarima bila je uredno složena i obješena; knjige su mu bile pravilno poredane na

policama, a krevet mu nikada nije bio nenapravljen osim kada je ležao u njemu. Otac mu je bio isti, uvijek je pazio na odjeću i stvari. Sin joj je imao i Markovu tamnu kosu i tamne oči. Isuse ... Kako je željela da u njemu ne bude ništa od tog muškarca, no biologija je neumoljiva. A ono što ju je zaista brinulo, narav i zloba njezina bivšeg muža, u Robbieju se nije nikada pokazalo. »Evo, spreman si za polazak.« Dok se okretao prema zrcalu da provjeri, oduprla se porivu da ga stegne u zagrljaj. »Je li dobro?« »Puno dobrije od onoga što sam ja napravio.« Pogledala ga je. »Oprosti, bolje od onoga što sam ja napravio.« »Hvala.« Zagledana u njegov odraz u zrcalu, pomislila je na cijenu novih sakoa ... i cipela ... i zimskih jakni i ljetnih hlača i pokušala se ne prepustiti panici. Na kraju krajeva, uvijek može raditi kao konobarica. Time neće zaraditi ni približno toliko kao prije ... no bit će dovoljno. Morat će biti dovoljno. Osobito kada se presele u manji grad u kojem stanarine nisu toliko visoke. O Bože ... Stvarno nije željela otići iz Caldwella – zaista nije. Ne nakon prošle noći s Vinom. »Dođi, zakasnit ćemo«, rekla je. Sišli su u prizemlje, zajedno navukli kapute i rukavice te ušli u Camry. Jutro je bilo hladno, što je značilo da je u garaži hladno kao u ledenici, a motor je kašljucao i brundao. »Trebamo novi auto«, rekao je Robbie kada je ponovno okrenula ključ. »Znam.« Pritisnula je gumb za otvaranje garažnih vrata i pričekala da kroz njih ugleda kolni prilaz i ulicu iza njega. Izvezla se iz garaže, okrenula na cesti, ponovno pritisnula gumb na daljinskom upravljaču i uputila se prema sv. Patriku. Kada su stigli do katedrale, duž cijele su ulice i u svim smjerovima bili parkirani automobili. Vozila je uokolo, razmotrila mjesta na kojima je zabranjeno parkiranje te se na kraju odlučila za mjesto na uglu dviju ulica na kojem joj je stražnji kraj opasno virio. Izašla je iz automobila, obišla ga i procijenila koliko joj stražnji branik strši preko žute crte koja je označavala zonu zabrane parkiranja. Nekih pola metra. »Dovraga.« Zvona katedrale su zazvonila, pa je odlučila da će se nadati da će policajac koji se eventualno proveze tim putem biti ili dobar vjernik ili daltonist.

»Idemo« rekla je i pružila ruku Robbieju, koji joj je u međuvremenu prišao. Kada ju je prihvatio, brzo se uputila prema crkvi, a on je trčkarao uz nju, prisiljen hodati dvostruko brže od nje na golom pločniku. »Mislim da smo zakasnili, mama«, rekao je zadihano. »Ja sam kriv. Samo sam želio dobro zavezati kravatu.« Pogledala ga je. Dok su užurbano hodali, kosa mu je skakutala u istom ritmu kao i tamnoplavi kaputić, no oči mu se nisu micale: bile su prikovane uz pločnik i brzo treptale. Marie-Terese se zaustavila, povukla ga da stane i spustila se u čučanj. Položila mu je ruke na nadlaktice i malo ga prodrmala. »Kašnjenje nije nikakav zločin. Ljudi stalno kasne. Moramo se truditi uvijek stići na vrijeme i to je sve što možemo, u redu? U redu? Robbie?« Zvona katedrale su utihnula. Trenutak poslije pokraj njih se polako provezao automobil. U daljini je zalajao pas. Ovo nema nikakve veze s kašnjenjem, shvatila je. »Reci mi«, šapnula je postavivši se tako da je gleda u oči, iako je zbog toga praktički morala leći na pločnik. »Molim te, Robbie.« Riječi su mu prokuljale iz usta: »Draže mi je moje pravo ime. I ne želim se opet seliti. Volim svoje dadilje i svoju sobu. Volim kršćanski centar. Volim ... biti ovdje i sad.« Marie-Terese vratila se u čučeći položaj ... i poželjela ubiti svoga bivšeg muža. »Tako mi je žao. Znam da ti je sve ovo bilo jako teško.« »Otići ćemo, zar ne? Sinoć si ranije došla kući i čuo sam kako razgovaraš s Quineshom. Rekla si joj da ćeš možda morati smisliti neki drugi aranžman.« Umjesto aranžman, rekao je maranžan. »Volim Quineshu. Ne želim drugi aranžman.« Ponovno maranžan. Zagledala se u sina i pokušavala smisliti kako da mu kaže da se moraju odseliti jer se nikako nije mogla otresti dojmu da su se »zločesti«, kako ih je on zvao, definitivno vratili. Automobil koji se već jedanput provezao pokraj njih se vratio, nakon što očito nije uspio pronaći mjesto za parkiranje. »Sinoć sam dala otkaz na poslu«, rekla je nastojeći mu što manje lagati. »Više neću konobariti gdje sam dosad radila jer nisam bila zadovoljna. Sada moram pronaći drugi posao negdje drugdje.« Robbie je podignuo pogled i odmjerio joj lice. »U Caldwellu ima puno restorana.«

»Istina, ali moguće je da im trenutačno ne trebaju novi radnici, a ja moram zaraditi dovoljno novca za život.« »Aha.« Činilo se da razmišlja o situaciji. »U redu. To je drugo.« Odjednom se opustio, kao da su sve njegove dotadašnje brige bile tek balon od helija koji je sada pustio u vjetar. »Volim te«, rekla je, zgrožena činjenicom da se događa upravo ono čega se pribojavao. Njezin »posao« nije bio razlog zbog kojeg su se morali odseliti. No njega nije željela opterećivati tom spoznajom. »I ja tebe, mama.« Nakratko ju je zagrlio, a sitnim je ručicama nije uspio ni dopola obuhvatiti. Unatoč tomu, zagrljaj je osjetila cijelim tijelom. »Jesi li spreman?« upitala je promuklim glasom. »Aha.« Vratili su se užurbanom hodu, živahno čavrljajući sve do katedrale i njezinih širokih kamenih stuba, a zatim su se ušuljali kroz masivna vrata. U predvorju su skinuli kapute i uzeli program od razvodnika koji je ondje stajao. On ih je uputio da uđu kroz jedna od bočnih vrata, pa su se nečujno uvukli u jednu od manje-više praznih klupa. Upravo su sjeli, kada je djeci upućen poziv da dođu na vjeronauk. No Robbie je ostao s njom. Nikada nije odlazio s drugom djecom – nikada to nije tražio, a ona mu zasigurno nikada nije predložila da to učini. Dok su svećenici i zbor započinjali sa službom, duboko je udahnula i pustila da joj se ugodna toplina crkve uvuče u tijelo. Na djelić se sekunde zapitala kako bi bilo da Vin sjedi tu s njom i Robbiejem, možda s druge strane njezina sina. Bilo bi lijepo pogledati preko Robbiejeve glave i ugledati muškarca kojega voli. Možda bi razmijenili tajni osmijeh, kao što to parovi ponekad čine. Možda bi Vin bio taj koji bi Robbieju pomogao s kravatom. Možda bi negdje između njih dvoje sjedila i kći. Marie-Terese se namrštila i shvatila da se prvi put u tko zna koliko vremena prepušta sanjarenju. Sjedila je tu i maštarila o ugodnoj, sretnoj budućnosti. Isuse ... Kada se to zadnji put dogodilo? Na početku veze s Markom, eto kad. Upoznala ga je u kasinu Mandalay Bay. Sa svojim prijateljicama, koje su sve te godine proslavile dvadeset i prvi rođendan, bila je otputovala u Las Vegas na njihov prvi djevojački vikend-izlazak u drugom građu. Još uvijek se sjećala koliko su željno iščekivale prvo iskustvo istinski odrasle slobode. Dok su se one tako poigravale ulažući po jedan dolar na igre na jeftinoj strani grimiznog užeta, Mark je sjedio za stolom za ozbiljne igrače u VIP

odjeljku. Kada ju je uočio, poslao je konobaricu da ih pozove u deluxe odjeljak – gdje su pića bila besplatna, a najmanji dopušteni ulog iznosio je dvadeset dolara. Isprva je pretpostavila da je stvar u Sarah. Sarah je bila, i zacijelo još uvijek jest, plavuša visoka metar i osamdeset koja je nekako uspijevala izgledati gola čak i kad je bila potpuno odjevena. Bila je magnet za muškarce, a s obzirom na broj raspoloživih kandidata, imala je i vrlo visoke standarde. A tko bi rekao, netko tko si može priuštiti visoke uloge bio je baš po njezinoj mjeri. Ali ne. Marka je zanimala samo Marie-Terese. I to je jasno pokazao kada je sredio da je posjednu pokraj njega, dok je Sarah ostavljena da se sama snalazi. Mark i njegova dva partnera, kako je nazivao dvojicu muškaraca u odijelima s kojima je bio u društvu, te su se večeri ponašali kao savršena gospoda – plaćali su im pića, razgovarali, pazili na sve njihove potrebe. Bilo je tu mnogo ljubljenja kocki i glamuroznih izjava, onih zbog kojih se čovjek, kada je dovoljno mlad da vjeruje u glamur, počne osjećati kao zvijezda. Bio je to savršen početak vikenda: imati dvadeset i jednu godinu, nalaziti se u ekskluzivnom dijelu kasina u društvu muškaraca u skupim odijelima bilo je sve čemu su se ona i njezine prijateljice nadale, a tri ili četiri sata poslije zajedno su otišli u apartman u Markovu vlasništvu. Možda to i nije bio najpametniji potez, no u društvu su bile četiri djevojke i tri muškarca, a nakon što su zajedno proživjeli niz uspješnih bacanja kocki, stvoren je privid prijateljstva i povjerenja. No nije se dogodilo ništa loše. Uslijedilo je samo još pića, čavrljanja i flerta. I Sarah je završila sama u spavaćoj sobi s višim od dvojice »partnera«. Kada se noć već bližila kraju, Marie-Terese izašla je na balkon s Markom. Još uvijek se sjećala suhog, vrućeg vjetra koji je puhao nad blještavim pogledom na Las Vegas. Od tada je prošlo deset godina, no ta joj je noć u sjećanju još uvijek bila jednako jasna kao i u trenutku kada se pretvorila u uspomenu: njih dvoje na onoj terasi, visoko nad tim gradom koji su sagradili ljudi, jedno pokraj drugog. Ona se divila panorami. On nije skidao pogleda s nje. Mark joj je zabacio kosu i poljubio je u vrat ... i tim joj mekim dodirom priuštio najbolje seksualno iskustvo koje je ikada doživjela. Nije otišlo dalje od toga. Sljedeća je večer bila vrlo slična, osim što ih je Mark sve odveo na koncert

Celine Dion, a poslije toga su ponovno otišli u kasino. Blještavo. Otmjeno. Uzbudljivo. Marie-Terese je lebdjela na vrućim oblacima nade, romanse i bajkovitosti, a pred kraj druge večeri opet je otišla u apartman i poljubila Marka na terasi. I to je bilo sve. Bila je razočarana što nije želio više, iako ne bi bila u stanju spavati s njim. Nije bila tvrda kao Sarah, sposobna upoznati muškarca i otići s njim u krevet koji sat poslije. Bilo je ironično pomisliti gdje je završila. Sljedećeg su jutra morale otići, a Mark je poslao limuzinu da ih odvede na aerodrom. Bila je slomljena jer je mislila da je to kraj: četrdeset i osam sati zabave, upravo ono što su im obećali u turističkoj agenciji i točno ono što su i platile. Dok su nju i njezine prijateljice odvozili iz hotela, nadala se da će Mark istrčati za njima i zaustaviti ih, ali to se nije dogodilo, pa je pretpostavila da su se posljednji put vidjeli kada joj je poljubio ruku u hotelskoj sobi u kojoj su sve četiri odsjele. Nepodnošljiv teret povratka u normalu natjerao joj je suze na oči. U usporedbi s Las Vegasom njezin život kod kuće, gdje je radila kao tajnica i išla u večernju školu da bi završila fakultet, činio joj se kao smrt. Kada se limuzina zaustavila pred terminalom, vozač je izašao i otvorio im vrata, a neki im je nosač s crvenom kapom prišao i počeo iz prtljažnika vaditi njihovu ni po čemu posebnu prtljagu. Marie-Terese je izašla na pločnik i okrenula se od ostalih jer nije željela da je zadirkuju zato što je tužna. Vozač ju je zaustavio. »G. Capricio zamolio me da vam ovo dam.« Kutija je bila veličine šalice i zamotana u crveni papir s bijelom mašnom, a ona ju je otvorila na licu mjesta, nesavjesno odbacivši ukrasni papir i satensku vrpcu na pločnik. Unutra se nalazio fini zlatni lančić sa zlatnim privjeskom u obliku slova M. Bio mu je priložen papirić, nalik onima u proročkim kolačićima. U poruci je stajalo: Molim te, nazovi me čim sretno stigneš kući. Broj je odmah naučila napamet, a cijelim je putem do kuće blistala od sreće. Tako savršen početak. Tada nije bilo nikakvih naznaka onoga što će se poslije dogoditi – iako je, kada je sada razmišljala o tome, vidjela da je privjesak sa slovom M bio znak posjedovanja, nešto kao ljudska markica za psa.

Isuse, tu je ogrlicu nosila s takvim ponosom – jer tada je željela da je netko posjeduje. Kao ženi koja je odrasla uz iscrpljenu majku i oca kojega nikada nije bilo, pomisao da je neki muškarac želi bila je upravo čarobna. A Mark nije bio neki prosječan tip iz srednje klase – iako bi za nju i to bilo poboljšanje. Ne, on je bio tip iz VIP odjeljka, dok je ona više spadala u ormar za metle. A tijekom sljedećih nekoliko mjeseci obrađivao ju je bez pogreške, zavodio ju pažljivo i proračunato. Čak joj je rekao i da ne želi seks prije braka, kako bi je mogao čiste savjesti upoznati sa svojom vrlo katolički nastrojenom bakom i majkom. Vjenčali su se pet mjeseci poslije, a poslije obreda stvari su se stubokom promijenile. Čim se uselila u njegov hotelski apartman, Mark ju je počeo kontrolirati bez milosti. Zaboga, kada joj je majka umrla, inzistirao je na tome da njegov vozač ode s njom u Kaliforniju i bude uz nju od trenutka kada izađu iz aviona pa dok se ne vrati u apartman. A seks prije braka? Pokazalo se da mu to i nije bila neka žrtva jer je spavao s raznim ljubavnicama – što je saznala kada se jedna od njih pojavila s trbuhom do zuba nekih mjesec dana nakon što se tinta osušila na njihovu vjenčanom listu. Vratila se u sadašnjost, ustala zajedno s ostalima u crkvi i otpjevala stihove iz pjesmarice koju je Robbie držao u rukama. S obzirom na pouke iz prošlosti, brinula ju je bajka koju je u glavi isplela u vezi s Vinom. Optimizam nije za one slaba srca. A sanjarenje može itekako loše završiti. Sjedio je iza nje, a ona nije imala pojma. U čemu i jest ljepota krinki. Danas je nosio onu za odlazak u crkvu, odnosno plave kontaktne leće i naočale sa žičanim okvirom. Čekao je blizu ulaza u crkvu da se pojavi sa sinom, a kada se to nije dogodilo, zaključio je da će za promjenu propustiti misu i da su još kod kuće. Izašao je i otišao do automobila, ali dok se udaljavao, ugledao ih je kako napeto razgovaraju na pločniku. Napravio je krug oko crkve i gledao ih kako razgovaraju dok nisu otrčali do katedrale i nestali kroz velika vrata. Dok je uspio ponovno parkirati automobil, propustio je pola službe, no uspio je sjesti točno iza nje i sina išuljavši se iz sjenki i neprimjetno se uvukavši u klupu. Veći dio mise provela je zagledana u freske koje su upravo čistili, glave nagnute u jednu stranu tako da joj je kut obraza bio osobito krasan. Kao i

obično, nosila je dugačku suknju i džemper – danas tamnosmeđe boje – te biserne naušnice. Tamna joj je kosa bila skupljena u labavu pundžu, a nosila je lagani parfem ... ili je to možda bio samo deterdžent za rublje ili miris za sušilicu koji koristi? Morat će otići u supermarket i pomirisati razne Tideove, Ariele i slične stvari da vidi o kojem je riječ. Dok je sjedila u klupi, djelovala je kao tako dobra majka, - pomagala je sinu da pronađe stranice u pjesmarici, povremeno se priginjala kada bi je želio nešto upitati. Nitko nikada ne bi upotrijebio riječ drolja u njezinoj blizini ... a kamoli je primijenio na nju. Izgledala je kao jedna od onih žena koje su svoju djecu bezgrešno začele. To ga je podsjetilo na tipa kojega je zatukao šipkom za mijenjanje guma. Ne na samo ubojstvo, iako to očito nije baš prošlo po planu, jer je idiot samo bio u komi – još jedan razlog zbog kojeg su krinke tako nužno potrebne. Ne, sjetio se izraza na njegovu nepremlaćenom licu kada je izašao iz onoga odvratnog, prljavog WC-a u onom odvratnom, prljavom klubu. Kakva je laž taj njezin privid. U njemu je proključao bijes, no to nikako nije bilo ni vrijeme ni mjesto za takve stvari, pa se, da bi si skrenuo pozornost, zagledao u nježne mišiće koji su joj se protezali uz vrat. Uz podatnu su se oblinu uvijale mekane kovrče, a više se puta zatekao kako se naginje naprijed kao da će ih dotaknuti ... Ili možda kao da će joj stegnuti ruke oko grla. I stiskati i stiskati dok ne bude njegova i samo njegova. Mogao je zamisliti kako bi bilo nadjačati njezino opiranje i uzeti je kao svoju ... Mogao si je predočiti opijenost u njezinim očima dok bi umirala. Tako uronjen u budućnost, gotovo je popustio pred tim porivom, no srećom, pjevani dijelovi mise prekinuli su mu fanatičnu koncentraciju i zabavili ruke. S vremena na vrijeme pogledavao je i sina kako ne bi postao pretjerano opsjednut njome sada kada bi, ako bi stvari pošle po zlu, izgubio sve. Sin je bio tako dobro odgojen. Tako odrasla držanja. Mali muškarac u kući, bez sumnje. Nikada ga nije puštala da ide na vjeronauk s drugom djecom, već ga je držala uza se. Što ga je pomalo frustriralo, iako je bilo vrlo mudro od nje što ga ne pušta iz vida. Vrlo mudro. No nije imala razloga za brigu. Dječačić će se vrlo brzo pridružiti svom Ocu ... a ona će biti sa svojim vječnim mužem. Za sve je njih bila isplanirana savršena budućnost.

V Poglavlje 27 in je ušao kroz vrata stana, zaključao se i osjetio kao da ga je netko opalio koljenom u želudac. Iz hodnika je gledao uništeni dnevni boravak i nije mogao vjerovati vlastitim očima. Kada je zakoračio u njega, nije mogao drugo do vrtjeti glavom. Kauči su bili preokrenuti, svileni jastuci zgaženi, a brojni kipovi srušeni s postolja. Sag pokraj bara bio je uništen, zamrljan alkoholom koji je iscurio iz razbijenih boca, a zidove će trebati ponovno obojiti i staviti nove tapete jer je o njih očito bačeno nekoliko boca crnog vina. Skinuo je kaput i bacio ga na razvaljeni kauč te se ushodao nekad savršenim prostorom. Nevjerojatno je kako su svi ti neprocjenjivi predmeti tako brzo pretvoreni u smeće. Čovječe, bilo bi dovoljno dodati maloprljavštine i otpadaka od hrane i stan bi mogao proći pod kontejner. Prignuo se i podignuo krhotine koje su se odlomile od venecijanskog zrcala. U njega je udarilo nešto što je mutno nalikovalo ljudskim leđima: sredina je bila smrskana u dugačkom stupu nalik na trup. Fina bijela prašina koja ga je cijelog pokrivala pokazivala je da je policija dala truda u potrazi za otiscima prstiju. Nekoga su bome dobro razbacali po cijeloj prostoriji. Vin je prišao baru i odložio nazubljene komadiće zrcala pokraj razbijenih boca. Zatim je nastavio tražiti ono što su nesumnjivo tražili i policajci. Koliko je vidio, nije bilo krvi. No možda su već izuzeli sve predmete na kojima je bilo krvavih tragova. Osim toga, modrice krvare ispod kože, pa nije značilo da će mu pomoći to što je nema. Dok su pripadnici caldwellske policije bili u zgradi, nesumnjivo su ispitali vratara u predvorju, iako nije da je on mogao posvjedočiti da Vin nije bio u

stanu. Na kraju krajeva, stanari su se mogli poslužiti dizalima u podzemnoj ... garaži. Vin je prišao telefonu i nazvao recepciju. Kada mu se javio muški glas, nije okolišao. »Gary, ovdje Vin. Jesi li dao policiji sigurnosne snimke dizala i stubišta u zgradi?« Vratar nije ni trenutak oklijevao. »Zaboga, g. diPietro, zašto ste to učinili ...« »Nisam. Kunem se. Je li policija uzela snimke?« »Da, sve su uzeli.« Vin je izdahnuo s olakšanjem. Nema šanse da je mogao doći do stana a da se ne pojavi na nekoj od tih snimki. Štoviše, snimke će dokazati da je otišao iz zgrade toga jutra i da se nije vratio do poslije ponoći. »A vi ste na njima«, rekao je vratar. Vin je zatreptao. »Molim?« »Uspeli ste se dizalom iz garaže u deset navečer. Vidi se na snimci.« »Molim?« To je nemoguće – u to doba bio je u automobilu i vozio se u Woods s MarieTerese. »Čekaj, vidio si mi lice? Zaista si mi vidio lice?« »Da, jasno kao dan. Gospođa je ušla kroz glavni ulaz i otišla u stan, a onda ste dvadeset minuta poslije vi došli kroz garažu. Imali ste crni kaput i otišli ste nekih pola sata poslije s nisko navučenom kapom Boston Soxa.« »To nisam bio ja. Nisam ...« »Jeste.« »Ali ... Nisam parkirao BMW na svom mjestu – nije ga bilo, a drugi mi je auto bio tamo. Nisam upotrijebio karticu da otvorim vrata. Objasni ...« »Možda vas je netko povezao, a ušli ste kroz vrata za pješake. Ne znam. Slušajte, moram ići. Testiramo požarni alarm.« Linija se prekinula. Vin je spustio slušalicu i zagledao se u telefon. Imao je osjećaj da je cijeli jebeni svijet poludio. Trenutak poslije otišao je do kauča, namjestio jastuke u nešto nalik normalnom rasporedu i doslovce se srušio u sjedeći položaj. Dok se alarmni sustav aktivirao, a signalna svjetla ugrađena u hodniku bljeskala, imao je dojam da je opet u onom snu, onom u kojem se Devina bacila na njega kao neko stvorenje iz Noći živih mrtvaca. Oko njega su se pomicale šahovske figure, blokirale mu poteze i tjerale ga u stupicu. Moj si, Vine. A ja uvijek uzimam ono što je moje. Dok su mu te riječi ponovno odzvanjale u glavi, zvuk alarma bio je

savršena pratnja panici koja mu je palila vene. Sranje. Što će sad? Odjednom je glas Jima Herona prekinuo Devinin: Ovdje sam da bih ti spasio dušu. Vin je odlučio zanemariti tu nepojmljivo beskorisnu napomenu te je ustao i uputio se u radnu sobu u potrazi za nečim što je jamčilo bolje smirivanje. Prišao je netaknutim bocama s pićem, natočio si burbon, popio ga, a zatim ponovno napunio široku čašu. Televizor je ostao uključen, ali bez zvuka, a dok se smještao za radni stol, zagledao se u lokalne vijesti. Kada se pokraj voditeljičine plavokose glave ubrzo potom pojavila fotografija, nije mogao reći da se iznenadio. S obzirom na to kako su se stvari razvijale, teško da bi ga iznenadilo išta manje od nuklearne bombe postavljene u centru Caldwella. Posegnuo je za daljinskim upravljačem. »... Robert Belthower, star trideset i šest godina, pronađen je rano večeras u uličici nedaleko od mjesta na kojem su u petak navečer ustrijeljena dvojica mladića. Trenutačno se nalazi u bolnici sv. Franje s po život opasnim ozljedama. Za sada nema podataka o osumnjčenima u tom zločinu ...« Bio je to tip iz Iron Maska. Onaj koji je izašao iz WC-a s MarieTerese. Vin je podignuo slušalicu i birao broj. Odgovor se začuo tek kada je telefon četvrti put zazvonio, a Jimov je glas bio napet, kao da se nije želio javiti. »Hej, stari.« Još uvijek mi želiš spasiti dušu? želio ga je izazvati Vin. »Jesi li čuo vijesti?« Dugo oklijevanje. »Misliš o Devini?« »Da. Ali nisam bio ja, kunem se. Zadnji put sam je vidio popodne kada sam prekinuo s njom i pustio je da ode iz stana s prstenom koji sam joj kupio – nema na čemu. No više te zovem zbog tipa kojeg su pronašli pretučenog u centru. Sinoć je bio s MarieTerese. Vidio sam ih zajedno. Što čini tri muškarca u zadnja dvadeset i četiri sata koji su ... Halo? Jime?« Kada je kao odgovor dobio samo aha, bilo mu je jasno u čemu je problem. »Slušaj, nisam ja to napravio Devini, iako znaš da mi ne želiš vjerovati.« Još jedna dugačka tišina. »Halo? O jebemu sve, zar zaista misliš da bih mogao tako nauditi ženi?« »Mislio sam da zoveš zbog mene.« Sada je on zastao. »Zašto?« Još jedna dugačka tišina. »Rekla je da ti je rekla. Za nas.« »Za nas? Kakve nas!«

»Rekla je da si zato poludio i istukao je.« Vin je stegnuo ruku oko čaše. »Što mi je to točno trebala reći o vama?« Tiha psovka koja se začula iz slušalice bila je izrečena na univerzalnom jeziku u značenju seks koji se nije trebao dogoditi. Vin je osjetio kako mu se koče mišići u ramenima i rukama. »Nemoj me jebat. Nemoj me jebeno jebat.« »Žao mi je ...« Čaša u Vinovu dlanu se razmrskala, a burbon se razletio u svim smjerovima zalijevajući mu rukav i manšetu, prolijevajući mu se po košulji i hlačama. Poziv je završio tako da je zavitlao mobitel na drugi kraj sobe. Dok je pritiskao crveni gumb, Jim je bio spreman okladiti se da Vin nije na taj način okončao poziv. Ne, imao je osjećaj da je telefon koji je Vin držao uz uho sada bio spreman za smeće. Ma super. Upravo jebeno fantastično. Protrljao je oči i ponovno usmjerio pozornost na ulaz u bolnicu te je tek tada zapravo procesuirao prvi dio razgovora: još jedan pretučeni muškarac povezan s MarieTerese. A kada ga je Vin nazvao, to mu je bilo prvo na pameti, čak važnije i od činjenice da ga – o da – čeka kaznena prijava jer je premlatio djevojku. MarieTerese i dalje mu je bila prva na popisu prioriteta. Što mu se nekako i nije činilo tako sjajnim. Čovječe, ovaj zadatak juri u pogrešnom smjeru brzinom svjetlosti. Jim je pogledao na sat, a zatim nastavio buljiti u svakoga tko je ušao kroz vrata i izašao kroz njih. Bilo je skoro jedan, pa bi se Devinini trebali pojaviti svaki čas, a onda će i ona otići s njima. Isuse, kakva je Devina lažljivica. Činilo se svetogrdnim zaključiti takvo što s obzirom na to kako joj je izgledalo lice, ali istina je istina: Vin nije imao pojma o onome što se u četvrtak dogodilo u Jimovu kamionetu. Ama baš nikakvog pojma. Ta potpuna neupućenost čula mu se u svakom tonu šokirana glasa. Zašto je lagala da mu je rekla? I o čemu je još lagala? Vinovo je poticanje zbog toga svakako zvučalo uvjerljivije. Stigao je i jedan sat, a zatim i pola dva. Pa dva. Devina bi uskoro morala izaći, pod pretpostavkom da papirologija traje nekih sat vremena i da su

njezini došli na vrijeme – i da nije izašla nekim drugim putem. I naravno, pod pretpostavkom da netko uopće dolazi po nju. Poželio je cigaretu, a zatim izvadio mobitel i trljao ravnu površinu zaslona dok se nije zagrijala. Istina. Treba mu malo istine u cijeloj situaciji. Morao je znati tko je MarieTerese i tko je Devina i koji se kurac događa. Nažalost, to će ga stajati ... Devina je odjednom izašla kroz dvostruka staklena vrata s velikim sunčanim naočalama koje su joj pokrivale veći dio lica. Bila je odjevena u crnu trenirku, a u usporedbi s velikom torbom od krokodilske kože koju je nosila preko ramena izgledala je mršavo poput ravnala. Dok je prelazila preko trijema, ljudi su je pogledavali u prolazu, kao da pokušavaju dokučiti gdje joj je mjesto u svijetu slavnih. S njom nije bilo nikoga. A osim toga ... Modrica koje su joj prekrivale lice više nije bilo. Ni jedne jedine. Bila je spremna za fotografiranje, prekrasna i savršena kao i na večeri u petak navečer. Jimovim su se žilama proširili ledeni znakovi upozorenja kakve je osjetio samo nekoliko puta u životu. Ovo nije u redu. Ovo nikako nije u redu. Uspravio se na sjedalu kamioneta i pripremio se za šok dok je spuštao pogled na pločnik pod njezinim nogama. Na svjetlosti koja se prosipala s neba i na tlu stvarala odjeke svega što je doticala, ona nije imala sjenku. Bila je oblik bez ispune, lik bez tijela. To je neprijatelj. Gleda neprijatelja. Poševio je neprijatelja. Kao da mu čuje misli, Devina je pogledala točno u njegovu smjeru. Zatim su joj se obrve skupile, a lice se polako okrenulo s jedne strane na drugu, iz čega je zaključio da ga ne vidi, ali da zna da je netko promatra ... Lice joj je bilo hladno kao kamen. Nije bilo ni traga toplini kojom je zračila u Vinovoj blizini ni koju je pokazivala pred Jimom u kamionetu, u automobilu i u bolničkoj sobi. Hladna. Kao kamen. Hladna kao serijski ubojica. Eto mu sad istine: ona je zavodnica, lažljivica i manipulatorica ... i progoni Vina. A od njega nije željela brak, već vlasništvo nad njegovom dušom. Jim je u grudima sa sigurnošću osjećao i da dobro zna tko je i što je on.

Znala je to još one večeri kada su se seksali – jer ga je namjerno zavela. Kvragu, logika cijele stvari bila je nepobitna. Njegovi novi šefovi, četiri dječaka, poslali su ga na teren, a isto je, čini se, učinila i druga strana – samo što je njihov operativac o situaciji znao mnogo više od Jima. Dok mu je glavom prolijetao onaj stari refren o vragu u plavoj haljini, počeo se pitati i o momcima na Harleyjima koji također nisu bacali sjene. I koji su vjerojatno isto lažljivci. Kvragu sve. Devina je ponovno pogledom pretražila parkiralište, otresla se na nekog jadnika koji se slučajno zaletio u nju, a zatim podignula ruku da dozove jedan od taksija parkiranih s desne strane. Kada se taksi zaustavio pokraj nje, ušla je u njega i odvezla se. Vrijeme je da se krene, pomislio je Jim pokrećući motor i izvlačeći se iz parkirališnog mjesta. Budući da mu je kamionet vidjela samo po mraku, moglo se reći da je donekle siguran, ali nipošto sasvim, pa se morao zadržati dva automobila iza nje i nadati se da taksist koji je vozi nema običaj juriti kroz žuto. Dok ju je pratio, pripremio je mobitel za poziv, a kada je pritisnuo zeleni gumb, znao je da ništa nije važnije nego da sazna što mu treba. Ništa što bude morao učiniti neće biti previše. Nijedna žrtva neće biti prevelika ni pretjerano ponižavajuća. Vratio se u stanje jedinstvene usredotočenosti, odlučan i nepokolebljiv kao metak u zraku. »Zaharija,« rekao je kada se podignula slušalica s druge strane. Seronja Matijaš tiho se nasmijao. »Mogao bih se zakleti da češće razgovaram s tobom nego s vlastitom majkom.« »Nisam znao da imaš majku. Mislio sam da si se negdje izlegnuo.« »Zvao si me zbog geneološke rasprave ili ovaj razgovor ima neku svrhu?« »Trebaju mi tvoje informacije.« »A tako. No, zašto mi se činilo da ćeš se predomisliti?« »Ali želim podatke o dva imena. Ne samo o jednom. I ne mogu početi raditi za tebe dok ne završim ovo što radim u Caldwellu.« »A što točno radiš?« »To se tebe ne tiče.« Iako će Matijaš uskoro steći prilično dobar dojam o tome tko je sve umiješan. »Koliko će to trajati?« »Ne znam. Ne šest mjeseci. Možda čak ne ni mjesec dana.« Uslijedila je tišina. »Dat ču ti četrdeset i osam sati. Nakon toga si moj.«

»Ja nisam ničiji, šupčino.« »Da. Naravno. Očekuj poruku e-pošte od mene sa svim uputama.« »Slušaj, ne odlazim iz Caldwella dok ja ne kažem da sam spreman. Tako da mi možeš slati što god hoćeš, ali ako misliš da ćeš me prekosutra uputiti na drugi kraj svijeta da nekoga ukokam, grdno se varaš.« »Kako znaš što ću tražiti od tebe?« »Jer ste ti i svi moji šefovi prije tebe od mene uvijek htjeli samo jednu stvar«, odgovorio je Jim promuklim glasom. »Pa, možda bismo ti ponudili i nešto drugo da nisi tako genijalan u tome što radiš.« Jim je stegnuo mobitel i zaključio da će se, ako se ova razmjena usranih doskočica nastavi, ugledati u Vina kada je riječ o završavanju telefonskih razgovora. Nakašljao se da pročisti grlo. »E-pošta neće ići. Više nemam račun.« »Ionako bih ti poslao paket. Ne misliš valjda da bih se pouzdao u Hotmail ili Yahoo!, zar ne?« »U redu. Adresa mi je ...« »Kao da ne znam.« Opet onaj smijeh. »Dakle, pretpostavljam da želiš čuti životnu priču MarieTerese Boudreau?« »Da, a zanima me i ...« »Vincent diPietro?« To ga nije nimalo začudilo. »Ne. Devina Avale.« »Zanimljivo. To ne bi kojim slučajem bila žena koja tvrdi da je zbog dobroga starog Vincenta sinoć završila u bolnici, ha? Ma tko bi rekao ... upravo ona. Baš je gledam na računalu. Strašni su ti ljudi s kojima se družiš. Tako nasilni.« »A onda se sjetim da je to stepenicu više od ljudi kao što si ti.« Glas u slušalici više nije zvučao onako zabavljeno: »Kako se ono kaže? Ne grizi ruku koja te hrani ... Da, mislim da tako ide.« »Vjerojatnije je da bih je upucao nego ugrizao. Tek toliko da znaš.« »Vrlo dobro znam koliko voliš vatreno oružje, ne brini. A ma koliko ti loše mišljenje imao o meni, imam sve informacije o MarieTerese.« Matijaš je, svaka mu čast, napokon prešao na stvar. »Rođena kao Gretchen Moore u Las Vidasu u Kaliforniji. Trideset i jedna godina. Diplomirala na Kalifornijskom sveučilištu u San Diegu. Majka i otac preminuli.« Začulo se pomicanje i kratko stenjanje, kao da se Matijaš premješta u drugi položaj – a pomisao da ga muče kronični bolovi Jimu je pružala neopisivo zadovoljstvo. »A sada

slijedi ono zanimljivo. Udala se za Marka Capricia u Las Vegasu prije devet godina. Capricio je pravi pravcati reprezentativni primjerak mafijaša, stvarno bolesno govno s ozbiljnim poremećajem ličnosti, ako je suditi po dosjeu. Apsolutni nasilnik. Izgleda da ga je pokušala ostaviti prije neke tri godine, a on ju je pretukao, pokupio dijete i nestao. Trebalo joj je nekoliko mjeseci i pomoć privatnog istražitelja da ga pronađe. Kada je vratila maloga, razvela se od šupka, kupila osobnu iskaznicu na ime MarieTerese i nestala, da bi na kraju završila u Caldwellu u New Yorku. Od tada se izrazito pritajila, i to s dobrim razlogom. Muškarci kao što je Capricio ne dopuštaju ženama da ih ostave.« Jebote. Život. Znači ... vrlo su velike šanse da ona dva mrtvaca i pretučeni muškarac znače da ju je Capricio pronašao. To je sigurno to. Vin je rekao da je drugi napad bio usmjeren na muškarca koji je viđen s njom. »No kada je riječ o njezinu bivšem mužu, kratkoročno se ne mora brinuti.« »Molim?« rekao je Jim. »Capricio služi kaznu od dvadeset godina u saveznom zatvoru za cijeli niz kaznenih djela, uključujući pronevjeru, pranje novca, zastrašivanje svjedoka i krivokletstvo, a poslije toga još mora odguliti za hrpu lokalnih zločina, uključujući sudioništvo u ubojstvu, ugrožavanje osobne sigurnosti i nanošenje tjelesnih ozljeda. Jebote, tip bi mogao biti pitanje na ispitu na pravu.« Još jedno pomicanje popraćeno je tihom psovkom. »Izgleda da se sve oko njega rušilo upravo kada ga je Gretchen/MarieTerese odlučila ostaviti. Što je i logično. Vjerojatno je doma postajao sve nasilniji dok su FBI-evci i nevadske vlasti stezali obruč oko njega. Kada je oteo maloga, bježao je i od zakona, a ne samo od žene – zbog čega činjenica da je uspio nestati na tri mjeseca potvrđuje koliko je dobro povezan. No očito je netko propjevao – možda je njezin privatni istražitelj pritisnuo u pravom trenutku i zaprijetio da će otkucati nekoga tko ga je štitio. Tko bi znao.« »No pitam se ne progoni li je sada njegova obitelj.« »Da, čuo sam za ona dva klinca ustrijeljena u uličici. No sumnjam da je to njegova obitelj. Oni bi je samo ubili i uzeli maloga. Ne bi imali razloga izlagati se dodatnom riziku ubijanjem nedužnih promatrača.« »Da, a osim toga, ako ubiješ nekoga s kim je bila, posrijedi je nešto osobno. Znači pravo je pitanje tko je progoni – pod pretpostavkom da je ona poveznica između napada u petak i subotu navečer.« »Čekaj, još je netko popušio, i to ne na dobar način?« »A ja mislio da ti sve znaš.«

Uslijedila je dugačka tišina, a zatim je Matijaš ponovno progovorio – no ovaj put bez uobičajene bahatosti. »Ne znam sve. Iako mi je trebalo neko vrijeme da to shvatim. U svakom slučaju, provjerit ću ti tu Devinu. Budi uz telefon, nazvat ću te.« »Dogovoreno.« Kada je spustio slušalicu, Jim je imao osjećaj da je opet odjenuo dobro poznatu odjeću: razgovor s Matijašem bio je isti kao i uvijek. Brz, topičan, pametan i logičan. U tome i jest problem. Uvijek su dobro funkcionirali zajedno. Možda i malo predobro. Jim je vratio pozornost na praćenje i slijedio Devinin taksi dok je prolazio centrom grada i udaljavao se prema starom skladišnom kvartu. Kada su ušli u labirint industrijskih zgrada prenamijenjenih u stanove, pustio je taksi da skrene u Kanalsku ulicu, a on je sam skrenuo lijevo u sljedeću ulicu. Zaobišao je blok zgrada uz savršeno tempiranje: kada se vratio na Kanalsku ulicu, Devina je upravo izlazila iz taksija i prilazila vratima. Budući da ih je sama otključala, to je protumačio kao znak da tu ima stan. Jim je produžio, a kada je napustio kvart, uputio je još jedan poziv. Chuck, predradnik tvrtke »diPietro Group«, javio se na svoj uobičajeni natmureni način. »Da.« »Chuck, ovdje Jim Heron.« »Hej.« Začuo se izdisaj, kao da je upravo uvukao dim. »Kako si?« »Dobro. Htio sam ti javiti da sutra dolazim na posao.« Nevjerojatno, ali Chuckov glas kao da je postao topliji. »Dobar si ti, Herone. Ali nemoj pretjerivati.« »Ma ne. Dobro sam.« »Lijepo od tebe.« »Slušaj, pokušavam doći do nekih dečki s kojima obično radim, pa sam htio pitati imaš li njihov broj?« »Imam sve brojeve osim tvojeg. Tko te zanima?« »Adrian Vogel i Eddie Blackhawk.« Uslijedila je tišina, a bilo je nemoguće ne zamišljati ga kako žvače ogrizak cigare. »Tko?« Jim je ponovio imena. »Ne znam tko su ti. Nitko takav ne radi na obali.« Chuck je oklijevao, kao da se pita je li Jim sasvim pri sebi. »Sigurno ne bi uzeo još koji slobodan dan?« »Možda sam krivo zapamtio imena. Voze se na Harleyjima. Jedan ima kratku kosu i piercinge. Drugi je ogroman i nosi pletenicu.«

Još jedno ispuhivanje dima. »Slušaj, Jime, sutra ćeš ostati kod kuće. Nemoj da te ugledam prije utorka.« »Nitko od radnika ne odgovara opisu?« »Ne, Jime, nitko.« »Onda sam valjda još malo izgubljen. Hvala.« Jim je bacio mobitel na susjedno sjedalo i gotovo zadavio upravljač. Nema takvih u ekipi. Kakvo iznenađenje. Jer ta dva kretena nisu ništa stvarnija do Devine. Isuse, izgleda da je na svom novom poslu okružen lažljivcima. Što bi značilo da je zaista sve po starom. Mobitel mu je zazvonio pa se javio. »Ne možeš je pronaći, zar ne? Devina Avale ne postoji.« Ovaj se put Matijaš nije smijao. »Ništa. Ama baš ništa. Kao da je s Marsa pala. Na površini, naravno, ima sve potrebne podatke, ali samo do određene mjere. Nema rodni list. Nema roditelja. Kreditna povijest samo za zadnjih sedam mjeseci, a broj socijalnog osiguranja zapravo pripada nekoj pokojnici. Znači nije baš i neka krinka, što znači da bih trebao moći pronaći nešto o njezinu pravu identitetu, bilo što. No ona kao da je utvara.« »Hvala, Matijašu.« »Ne zvučiš ni najmanje šokirano.« »I nisam.« »Dobro, u što si se to uvalio?« Jim je odmahnuo glavom. »Isto sranje, drugo pakovanje. To bi otprilike bilo to.« Uslijedila je kratka tišina. »Očekuj paket od mene.« »Dogovoreno.« Jim je spustio slušalicu, spremio mobitel u prednji džep na jakni i zaključio da je vrijeme za suočavanje u Commodoreu. Vin diPietro imao je pravo znati tko i što mu je bivša, a mogao se samo nadati da će tip biti dovoljno slobodouman da prihvati istinu – koja je itekako zvučala kao fikcija. Odjednom se sjetio Vina kako podiže pogled sa stolca na kojem je sjedio u svlačionici Iron Maska. Vjeruješ li u demone? Jim se ipak nadao da je to bilo retoričko pitanje.

Č Poglavlje 28 udno je to staklo. Kada ga razbiješ, naljuti se i uzvrati udarac. U glavnoj kupaonici na katu stana Vin je stajao okružen gazama i ljepljivom kirurškom trakom. Ono što je priuštio dlanu kada je smrskao čašu s burbonom daleko je nadilazilo flastere, pa je morao dozvati pojačanje u obliku kutije za prvu pomoć, a ni to mu nije baš najbolje išlo. Budući da je ozlijedio desnu ruku, bolničarske su mu se vještine svodile na petljanje, psovanje i prtljanje sa zavojima, škarama i trakom. Sva sreća da je sam svoj pacijent. Već bi samo zbog rječnika, a kamoli zbog nesposobnosti, dobio zabranu rada – ili kako se već kažnjava osramoćene zdravstvene djelatnike. Upravo se približavao kraju sve te muke kada je zazvonio telefon pokraj umivaonika, što ga je upravo oduševilo. U lijevoj je ruci držao sićušne škarice za nokte, u zubima je imao komad gaze, a desna mu je ruka manjeviše nalikovala velikoj šapi, pa je morao upotrijebiti sve svoje koordinacijske sposobnosti da podigne slušalicu. »Pusti ga da uđe«, rekao je vrataru u predvorju. Vratio je slušalicu na mjestu, umjereno pričvrstio traku i ostavio nered na pultu te se uputio prema stubama i sišao do ulaznih vrata. Kada je dizalo zazvonilo i otvorilo se, već je bio u hodniku i čekao. Iz njega je izašao Jim Heron, ne čekajući pozdrav ni poziv da progovori. Što je morao poštovati. »U četvrtak navečer«, rekao je. »Nisam te poznavao. Nisam poznavao ni nju. Trebao sam ti reći, ali da budem iskren, kada sam vas vidio zajedno, nisam htio zasrati stvar. Tu sam pogriješio i zbog toga mi je žao – uglavnom zato što si saznao od nekog drugog, a ne od mene.« Dok je govorio, Heronu su ruke opušteno visjele uz tijelo, kao da je

spreman za tučnjavu ako dođe do toga, a glas mu je bio miran i ujednačen, baš kao i pogled. Bez muljanja. Bez pretvaranja. Bez sranja. Dok je stajao licem u lice s njim, Vin je umjesto očekivanoga gnjeva osjećao samo iscrpljenost. Iscrpljenost i pulsirajuću bol u ruci. Odjednom je shvatio da mu je dosta slijeđenja očeva primjera kada je riječ o ženama. Zahvaljujući tom usranom nasljeđu, Vinova je sumnjičava priroda tijekom proteklih dvadeset godina pronašla brojne sjenke kojih zapravo nije bilo, da bi mu na kraju manje-više promaknulo kada ga je netko s kim je spavao stvarno i varao. Toliko uludo potraćene energije, a sve na pogrešne stvari. Isuse, jednostavno ga nije bilo briga za Devinu. U tom trenutku ga stvarno nije bilo briga što je radila dok su bili zajedno. »Laže o tome što se ovdje sinoć dogodilo«, rekao je Vin promuklim glasom. »Devina laže.« U odgovoru nije bilo ama baš nikakvog oklijevanja: »Znam.« »Ma nemoj mi reći.« »Ne vjerujem ništa od svega što je rekla.« »A zašto, ako smijem pitati?« »Otišao sam je posjetiti u bolnicu jer mi je sve ovo bilo nevjerojatno. Ispričala mi je cijelu srcedrapateljnu priču o tome da ti je rekla što se dogodilo u četvrtak i da si je zbog toga napao. Ali ti nisi znao, zar ne? Nije ti ništa rekla, zar ne?« »Ni riječi.« Vin se okrenuo i uputio u stan. Jim je ostao stajati na mjestu, pa mu je preko ramena dobacio: »Misliš samo stajati tu kao kip ili hoćeš jesti?« Hrana je očito bila privlačnija od izigravanja izloška, a kada su obojica ušla u stan, Vin je zaključao vrata i stavio lanac. S obzirom na to kako su se u zadnje vrijeme stvari razvijale, nije želio ništa riskirati. »Jebote sve«, rekao je Jim. »Ovaj dnevni boravak ...« »Da, renovirao ga je Vince McMahon.« Kada su stigli u kuhinju, Vin je lijevom rukom izvadio nareske i staklenku majoneze. »Možeš birati: raženi ili miješani.« »Miješani.« Vin je izvadio salatu i rajčice iz odjeljka za povrće i pripremio se za pitanje. »Moram znati kako se to dogodilo. S Devinom. Sve mi reci ... Sranje ... Ne mislim baš sve. Mislim, kako ti je prišla?« »Sigurno želiš to slušati?«

Izvadio je nož iz ladice. »Moram, stari. Moram to čuti. Imam osjećaj ... Imam osjećaj da sam bio s nekim koga uopće ne poznajem.« Jim je opsovao i smjestio se na jednu od barskih stolaca uz pult. »Meni nemoj toliko majoneze.« »U redu. A sad govori.« »Inače, ne vjerujem da je ona ta za koju se izdaje.« »Zanimljivo, ni ja.« »Hoću reći, provjerio sam je.« Vin je podignuo pogled usred skidanja plavog poklopca sa staklenke. »Hoćeš li mi reći kako si to izveo?« »Nema šanse.« »I što si saznao?« »Ne postoji. Doslovno. A vjeruj mi, ako oni kojima sam se obratio ne mogu saznati o kome je zapravo riječ, nitko ne može.« Vin je prištedio majonezu na Jimovu miješanom kruhu i velikodušnije je nanio na svoj raženi, no rezultat je bio neuredan i neprecizan. Ambidekster sigurno nije. Isuse, ta vijest o Devini nije ga ni najmanje iznenadila ... »Još uvijek čekam da čujem o tome što se dogodilo u četvrtak navečer«, rekao je. »I učini uslugu i meni i sebi i jednostavno mi reci. Trenutačno nemam energije za pristojnost.« »Sranje ...« Jim je protrljao lice. »Okej ... Bila je u Iron Masku. Ja sam bio s ... prijateljima, recimo, iako bih ih mogao nazvati i seronjama. Kako bilo da bilo, izašla je za mnom na parkiralište kada sam otišao. Bilo je hladno. Djelovala je izgubljeno. Bila je ... Sigurno ovo želiš slušati?« »Da.« Vin je uzeo rajčicu, stavio je na dasku i počeo rezati elegancijom petogodišnjaka. Točnije bi bilo reći da ju je komadao. »Nastavi.« Jim je odmahnuo glavom. »Bila je uzrujana zbog tebe. I djelovala je zaista nesigurna u samu sebe.« Vin se namrštio. »Kako je bila uzrujana?« »Kako ... Misliš zbog čega? Nije išla u detalje. Nisam je ni pitao. Samo sam.. .Pa, htio sam da joj bude dobro u vlastitoj koži.« Sada je bio red na Vina da odmahne glavom. »Devina je uvijek dobro. U tome i je stvar. Ma kakve volje bila, duboko u sebi je sređena. To je jedna od stvari koja me privukla na njoj ... No dobro, to i činjenica da je jedna od fizički najsamopouzdanijih žena koje sam ikada upoznao. No to je tako kada si savršeno građen.«

»Rekla je da želiš da stavi implantate.« Vin je naglo podignuo pogled. »Šališ se? Govorio sam joj da je savršena od trenutka kada smo se upoznali, a to sam i mislio. Nikad nisam želio da išta promijeni na sebi.« Jim je odjednom jako skupio obrve, a lice mu je poprimilo tvrd izraz. »Rekao bih da te obradila, stari moj.« Vin je rastvorio glavicu salate i otišao do sudopera oprati nekoliko listova. »Da pogodim, otvorila ti je dušu, vidio si pred sobom ranjivu ženu koja se spetljala s kretenom, poljubio si je ... Možda nisi ni mislio da će tako daleko otići.« »Nisam mogao vjerovati kako je završilo.« »Sažalio si se nad njom, ali bila ti je i privlačna.« Vin je zatvorio vodu i otresao salatu. »Želio si joj priuštiti nešto od čega će se osjećati dobro.« Jimov se glas produbio. »Točno se to dogodilo.« »Želiš čuti kako je mene smotala?« »Da. Želim.« Vin se vratio do pulta i izvadio pečenu govedinu narezanu tanko poput papira. »Otišao sam na otvorenje galerije. Ona je bila sama, nosila je haljinu s dubokim izrezom na leđima. U strop su bila ugrađena svjetla usmjerena na slike koje su bile na prodaju, a kada sam ušao, ugledao sam je kako stoji pred Chagallom kojeg sam došao kupiti, a svjetlost joj je padala na kožu leđa. Izvanredno.« Stavio je sloj nazubljenih rajčica i lepršavu salatu, a zatim poklopio sendviče. »Da ti ga prerežem?« »Ne treba.« Pružio je sendvič Jimu i svoj prerezao napola. »Sjedila je ispred mene tijekom dražbe, pa sam cijelo vrijeme osjećao njezin parfem. Masno sam platio Chagalla, a nikada neću zaboraviti kako me pogledala preko ramena kada se čekić spustio posljednji put. Imala je osmijeh kakav sam u to doba volio vidjeti na ženskom licu.« Vin je zagrizao sendvič i živo se prisjetio situacije dok je žvakao. »Tada sam volio prljavo, ono, kao u pornićima. A njoj sam u očima vidio da joj to nije nikakav problem. Te je večeri došla sa mnom kući i ševio sam je točno tu, na podu. Zatim na stepenicama. I napokon na krevetu. Dva puta. Pustila me da joj radim što god sam htio i uživala u tome.« Jim je zatreptao i prestao žvakati, kao da pokušava spojiti nedužnu točku koja je njemu servirana s pornografskim iskustvom koje je doživio Vin. »Bila je ...« – Vin se nagnuo u stranu i otrgnuo dva papirnata ručnika – »... točno onakva kakvu sam želio da bude.« Pružio je jedan ubrus Jimu. »Pustila