Pohlepa - J.R.Ward

nasmiješila kao ubojica sa sjekirom koji promatra svoju sljedeću žrtvu. »Vidjela sam ti torbicu na stolu u blagovaonici, draga. Sudeći po tome koliko novaca leži pokraj nje, rekla bih da ti je tarifa otišla nebu pod oblake. Čestitam.« Vinov oštar glas prerezao je zrak. »Kako si ušla? Sve sam zaključao. ..« »Zar ne razumiješ, Vincente? Meni su tvoja vrata uvijek otvorena.« Vin je stao pred Marie-Terese i zaštitio je svojim tijelom »Odlazi. Odmah.« Smijeh koji je odjeknuo zvučao je kao grebanje noktima po ploči, kao visoko paranje od kojeg bi čovjek ustuknuo. »Od trenutka kada smo se upoznali igramo po mojim pravilima, Vine, a to se neće sad promijeniti. Puno sam uložila u tebe i vjerujem da je vrijeme da te dozovem k sebi.« »Jebi se, Devina.« »To si svakako obavio«, odvratila je žena. »I to vrlo dobro, ako smijem reći. No nisi bio jedini. Tvoj prijatelj Jim također me dobro uslužio, a mislim da mi je čak bio bolji od tebe. Uz njega nisam trebala još nekoga.« »Da, i ja sam morao potražiti više no što si mi ti davala«, odbrusio joj je Vin. Iz žene se razlio val hladnoće, a njezine oči, te strašne crne rupe, premjestile su se na Marie-Terese i zapiljile u nju. »Upoznala si Jima, zar ne? Jesi li ikada bila sama s njim? Možda ... u autu? Možda kada si ga jučer vozila doma?« Otkud je ona to znala? zapitala se Marie-Terese. Vinovo se tijelo napelo, a žena je nastavila. »Kada si ga odvezla u onu njegovu jadnu garsonijeru iznad garaže, sviđalo ti se lizati mu kurac, zar ne – no bila bi mu popušila i da nije bilo tako. Treba ti novac, a on je bio spreman platiti.« Marie-Terese ošinula ju je pogledom s drugog kraja sobe. »To se nije dogodilo. Nikada. Nisam išla k njemu.« »Tako ti kažeš.« »Ne, tako ti kažeš. Ja znam što jesam i što nisam radila i s kim. Ti, s druge strane, si samo očajna kučka koja pokušava zadržati nekoga tko je ne želi.« Žena je malo ustuknula, a Marie-Terese je morala priznati da joj je to priuštilo lagano zadovoljstvo. No tada se Vin odmaknuo, a samo jedan pogled na njegovo blijedo lice bio je dovoljan da shvati da je Trez bio tragično u pravu. Prošlost kao što je njezina ima dugačak doseg, a ona i Vin ne poznaju se dovoljno dugo da bi se

između njih stiglo razviti čak i rudimentarno povjerenje – a kamoli nepokolebljiva vjera koja je potrebna da muškarac povjeruje da prostitutka ne bi obavila »posao« s njegovim prijateljem. Hvala Bogu što ima sve te ručnike na sebi, pomislila je. Jer odjednom je imala osjećaj da stoji na otvorenom šibana ledenim vjetrom. »Jime.« Dok je stajao pred vratima Devinine kupaonice, Jim je odmjeravao izraz na Eddiejevu licu: smrtno ozbiljan. Što je još važnije, njegovo krupno tijelo prepriječit će mu put ako napravi ijedan pokret u smjeru kvake. Jim je prestao napinjati mišiće, opustio napeto tijelo i pogledao komode preko ramena. Adrian je metodično otvarao ladice i premetao sve što je našao u njima – a sudeći prema buci koju je stvarao, toga je bilo puno. »Dobro«, promrmljao je Jim. »Možda bismo se trebali pridružiti potrazi za skrivenim blagom?« »Znam da je teško«, rekao je Eddie. »Ali moraš mi vjerovati.« Eddie ga je lupnuo po leđima i zajedno su se okrenuli prema njegovu cimeru. Jim ga je slijedio jedan korak ... A onda se okrenuo i zgrabio kvaku. Pali anđeo je opsovao, a Jim je naglo otvorio drvena vrata i skamenio se. Nad porculanskom je kadom gola i glavom nadolje visjela mlada žena, nogu rastvorenih u obliku slova V, gležnjeva zavezanih crnim užetom za kružnu šipku na kojoj se trebala nalaziti zavjesa za tuširanje. Ruke su joj bile svezane istim crnim užetom i zategnute uz tijelo tako da su joj prsti netom dodirivali vršak međunožja. Trbuh joj je bio prekriven dubokim porezotinama koje su tvorile nekakav uzorak, a bijela joj je koža bila okupana crvenom krvlju, koja joj je tekla niz trup, a zatim se razdvajala oko brade i čeljusti te curila kroz plavu kosu. U kadi je bio stavljen čep i bila je puna. OBože ... Visjela je nekih pet centimetara nad tom lokvom. Oči su joj bile otvorene i fiksirane ravno pred nju, no usne su joj se jedva primjetno pomicale ... »Živa je!« doviknuo je Jim skočivši prema njoj. Eddie ga je uhvatio i povukao natrag. »Ne, nije. A zahvaljujući tebi, sada se moramo pokupiti odavde.« Jim se istrgnuo iz njegova stiska i jurnuo naprijed. Ispružio je ruke spreman početi raspetljavati složen niz čvorova ...

Čvrst, težak dlan zgrabio mu je rame. »Jebote, stari, ona je mrtva, a mi imamo problem.« Jim je uporno odmahivao glavom i borio se da se oslobodi, pa je Eddie povisio glas. »Mrtva je – to su autonomni refleksi, a ne znaci života. Vidiš joj zarezotine s obje strane grla?« Jimove su joj oči mahnito pretraživale tijelo očajnički tražeći plitak udah ili znak spoznaje da samo što je nisu spasili na licu ... nešto ... bilo što ... »Ne!« Pokazao je na prste koji su se jedva primjetno trzali. »Živa je!« Dok se napinjao toliko da je na kraju počeo urlati, prizor pred njegovim očima promijenio se iz aktualnog užasa u zapamćenu tragediju. Vidio je majku okruženu krvlju, kako polako trepće dok joj usta nastoje oblikovati riječi koje su bile neophodne da ga natjeraju da je ostavi. U ušima je začuo Eddiejev miran glas, kao da ovaj manje govori, a više mu usađuje riječi u glavu: »Jime, moramo se pokupiti odavde.« »Ne možemo je ostaviti.« Je li to njegov glas? To krhko graktanje? »Ona je mrtva. Više je nema.« »Ne možemo je ostaviti ... Vidiš da je ...« »Nije više s nama, Jime. Moramo ići. Ako želiš spasiti Vina, moramo te odvesti odavde.« S vrata je eksplodirao Adrianov glas: »Dobro, koji je tebi kurac. ..« »Začepi, Ad.« Eddiejeve riječi srezale su prosvjed. »Trenutačno mu ne treba tvoje pametovanje. Jime ... Ajde sada polako izađi iz sobe.« Jim je znao da Eddie ima pravo. Djevojka je bila mrtva, iskrvarila je kao najobičnija životinja, a to nije bilo ono najgore. Izraz koji je imala u trenutku smrti, ovjekovječen na njezinu licu, odavao je užas, kao da je strašno patila. »Dođi, Jime.« Bog mu pomogao, znao je da mora poslušati anđela i prisiliti se da prihvati da se ovdje više nema za što boriti: trenutak za sukob i prilika za pobjedu došli su i prošli, a da on uopće nije bio svjestan da su postojali. A vjerovao je Eddieju glede nužnosti bijega. Riskirati sukob s Devinom u tom trenutku ne bi bila dobra zamisao. Trenutačno je trećina tima bila u stanju potpune prolupanosti. Jim se počeo okretati, no nešto ga je odalamilo straga: Eddiejeva golema ruka zgrabila ga je za lice i zadržala ga na mjestu. »Gledaj ravno pred sebe i hodaj sa mnom. Ne miči glavu. Je li ti jasno? Koračaj unatrag sa mnom i ne pomiči glavu. Polako ćemo se odmaknuti ...« »Ne želim je ostaviti«, zavapio je. »O, sranje ...« Tolika patnja, taj užas urezan u mekane, blijede crte njezina krasnog lica.

Gdje su joj roditelji? Tko je ona? Dok je gledao djevojčin leš, zapamtio je sve o njoj, od madeža na bedru i svijetloplave boje njezinih beživotnih očiju do uzorka koji joj je urezan na trbuh. »Nema je više«, tiho je rekao Eddie. »Tijelo joj je samo ostatak: duša joj više nije ovdje. Ništa ne možeš učiniti za nju, a mi smo trenutačno u opasnoj situaciji. Moramo te odvesti odavde.« No što ju je dulje gledao, to mu je više nutrina vrištala i nije mogao ... Odjednom je začuo nagli nalet buke koji je zvučao kao nožice glodavaca u kanalizaciji. No nije se radilo o stotinama štakora. Satovi su kucali, svaki se od njih pokrenuo točno u istom trenutku, a kaotični otkucaji bezbrojnih sekundaljki uzdizali su se u stanu i ispunjavali zrak. Adrianov je glas odjednom postao sumoran, a ne ljutit. »Moramo ići ...« Riječi mu je prekinula grmljavina, a zatim vibracija koja je dolazila iz poda, toliko snažna da je protresla zamagljeni prozor iznad zahoda i stvorila valove na krvi u kadi. »Isti čas.« »Ne želim je ostaviti ...« Eddiejev se glas pretvorio u režanje. »Mrtva je. Moramo ...« »Jebi se!« Jim se bacio naprijed. Eddiejeve goleme ruke bile su poput željeznih šipki. Iako se Jim borio protiv njegova stiska, podivljao kao životinja, grebao i otimao se u pokušajima da se oslobodi, nije postigao ama baš ništa. Čuli su se glasovi – njegov i Adrianov. No Eddie je šutio dok ga je povlačio iz kupaonice. A onda je presjekao kaotične glasove i lamatanje odjeće. »Nokautiraj ga, jebote! Ne mogu ga spriječiti da vidi zrcalo!« Adrian im je prišao, stisnuo šaku i podignuo ruku. Udarac je bio snažan i brz, a odjek koji je stvorio zaglušio je sve druge zvukove ... i natjerao Jima da se pokori. Odvukli su ga omamljenog, dok su mu se pete čizama vukle po podu, a glava mu vibrirala poput zvona. Kada su mu noge prešle prag kupaonice, Adrian je zalupio vrata, a Eddie je podignuo Jima s poda i prebacio ga preko ramena. U omaglici i dezorijentiran, Jim je pokušao dokučiti kakav se to nov neobičan zvuk čuje iz goleme udaljenosti. Pogledao je prema radnoj plohi u kuhinji i vidio da se noževi miču, raspoređuju, stvaraju red iz nereda u kojem su se nalazili. Isto se događalo i s komodama, što je objašnjavalo

podrhtavanje: komode su se tresle na nogama, redale se na mjesto kao vojnici dozvani na postrojavanje. Jedva se sjećao izlaska iz stana, a nije previše registrirao ni silazak niza stube ... no hladan zrak ispred zgrade oživio ga je dovoljno da se uspio osloboditi Eddiejeva stiska i doći do kamioneta na vlastitim nogama. Dok ih je Adrian odvozio od skladišta, Jim je pred očima vidio samo djevojčino lice. Ovaj put nije bilo pjevanja tijekom vožnje. Nije bilo ni razgovora.

D Poglavlje 34 evinina provokacija odbijala se u svim smjerovima po Vinovu unutarnjem fliperu te aktivirala razno-razna zloguka zvona i negativne bodove: Jim i Marie-Terese bili su sami ... u njezinu automobilu. .. kada ga je vozila kući ... »Sjećaš se svih s kojima si bila?« obratila se Devina Marie-Terese. »Mora da imaš fantastično pamćenje. No trenutačno je od svih njih bitan samo jedan – nije li tako, Vine?« Ovo je raskrižje, pomislio je, mjesto na kojemu mora odabrati jedan od dva ponuđena puta. A imao je vrlo jasan osjećaj da će, ako si dopusti da povjeruje u ono što Devina govori, biti zauvijek izgubljen – no jedan njegov dio ipak je istinu njezinih riječi smatrao neizbježnom: Marie-Terese bila je nasamo s Jimom, a bila je i s muškarcima radi novca, a ako su njih dvoje bili zajedno u seksualnom smislu, preko toga nikada neće moći prijeći. Devinin se glas produbio. »Uvijek si se bojao da ćeš se pretvoriti u svoga oca. I pogledaj se sad, obrađuje te kurva.« Vin je nesigurno zakoračio prema njoj, udaljavajući se od Marie-Terese. Obrađuje te kurva ... Slike njegovih roditelja naglašavale su Devinine riječi i suočavanje s pomišlju na ono što je Marie-Terese radila kako bi preživjela. Obrađuje te kurva ... Zagledao se u Devinu i zaista je vidio ... »Potpuno si u pravu«, prošaptao je spoznavši istinu. Devinino lice i oči iznenada su se promijenili, a sućut joj je izraz lica učinila toplijim i otjerala bijes s njega. »Ne želim ti ovo. Ništa od svega ovoga. Samo mi se vrati, Vine. Vrati mi se.«

Uputio se prema njoj prilazeći joj sve bliže i bliže, a ona je ispružila ruke prema njemu. Kada je stao pred nju, podignuo je ruku i odmaknuo joj jedan tamni pramen s uha. Nagnuo se prema njoj, prinio joj usne uhu i jače joj uhvatio kosu. »Vine ... Da, Vine.« Ime mu je izgovorila s olakšanjem i likovanjem. »Ovako treba biti ...« »Jebi se.« Krenula se odmaknuti od njega, no on ju je zadržao na mjestu držeći je za glavu. »Jedina kurva ovdje si ti.« Trez ga je upozorio. Kada su bili u Iron Masku, rekao mu je da će doći trenutak kada će morati vjerovati onome što zna o Marie-Terese, a ne onome čega se uvijek pribojavao pri pomisli na ženu koju će voljeti. »Ovdje nisi dobrodošla«, rekao je Devini odgurnuvši je i vratio se MarieTerese. Uzeo je svoju ženu za ruke i gurnuo je iza sebe, priželjkujući da se nalaze u glavnoj spavaćoj sobi jer je ondje držao pištolj. »Gubi se.« Zrak oko Devine odjednom se izobličio, kao da njezin gnjev uzrokuje poremećaj na molekularnoj razini, pa se pripremio za udar. No umjesto da plane, izgledalo je kao da se pribire. Uz sablasnu samokontrolu otišla je do prozora, a njemu je prva pomisao bila da nekako izvede Marie-Terese iz sobe. Nažalost, udaljenost između prozora i otvorenih vrata bila je dovoljno kratka da bi je Devina mogla prevaliti bez problema – a gadura je gledala u staklo i tako si zapravo podarila oči na potiljku. »Ne možeš se povući iz pakta, Vine. Ne ide to tako.« »Vraga ne ide.« Devina se okrenula i otumarala do kreveta. Prignula se, podignula njegove bokserice, a zatim se zagledala u izgužvani pokrivač i razbacane jastuke. »Kakav nered. Bi li mi rekao što si joj točno radio, Vine? Ili da upotrijebim maštu? Toliko je ispraksirana, sigurna sam da te zadovoljila.« Devina je promišljeno namjestila jastuk i vratila ga na mjesto uz uzglavlje. Vin je iskoristio trenutak kada joj je pozornost bila nakratko usmjerena na taj postupak, pa je brzim pokretom gurnuo Marie-Terese natrag u kupaonicu i zalupio vrata. Kada je začuo kako se istog trenutka okreće brava, duboko je odahnuo iako je bilo jasno da Devini ne predstavlja ni najmanji problem zaobići čak i najnaprednije oblike zaključavanja. Devina ga je ošinula crnim pogledom. »Jasno ti je da bih mogla ući u kupaonicu da želim.« »Najprije bi se morala riješiti mene. A nekako mislim da to ne možeš, zar

ne? Da si sada namjeravala ubiti mene ili nju, učinila bi to čim si ušla u sobu.« »Samo ti to vjeruj ako ti je tako lakše.« Prignula se i podignula nešto s izokrenutog pokrivača. »No, tko bi rekao. Vjerujem da je ovo ...« Devina se skamenila usred rečenice i naglo okrenula glavu prema prozoru. Obrve su joj se iznenada nabrale nad crnim rupama koje je imala umjesto očiju, a crte lica na trenutak su se preobrazile i u jednom kratkom času pokazale ono što je već vidio od njezine prave strane: na djelić sekunde svu su njezinu nadnaravnu ljepotu zamijenile naslage gnjiloga, sivog mesa, a bio bi se zakleo da je na trenutak osjetio i smrad truleži. Dovraga, možda ga je to trebalo više izbaciti iz takta, ali iz iskustva je znao da neobjašnjene i neobjašnjive stvari nisu ništa manje stvarne samo zato što su naizgled sulude. Što je još važnije, Marie-Terese nalazila se s druge strane tankih vrata, a bio se spreman boriti do smrti da bi zaštitio svoju ženu – ma što joj prijetilo. Čovjek ... demon ... križanac tih dviju stvari. Definicije nisu važne. Devina je vratila pogled na njega. Spustila je nešto u džep kaputa i rekla glasom koji je neobično odjekivao: »Vidjet ćemo se svi skupa vrlo brzo. Imam posla na drugom mjestu.« »Ideš na tretman lica?« upitao je. »Pametna odluka.« Zasiktala je kao da bi mu najradije iskopala oči, a zatim se rastvorila u sivu izmaglicu i otplahirila iz sobe, razmotavši se preko tepiha i niza stube. Vin se bacio naprijed, zalupio vrata spavaće sobe i zaključao ih, iako je naslućivao da bi se u tom obliku mogla jednostavno provući ispod njih. Svejedno, bilo je to najbolje što je mogao učiniti. Otišao je ravno do kupaonice i pokucao. »Otišla je, no ne znam kada će se ...« Marie-Terese širom je otvorila vrata. Bila je blijeda kao krpa i nasmrt prestrašena, no prve su joj riječi bile: »Jesi li dobro?« U tom je trenutku znao da je voli. Kratko i jasno. No nije bilo vremena za ta sranja. Vin ju je na brzinu poljubio. »Moram te odvesti odavde. Za slučaj da se vrati ovamo.« A čim Marie-Terese bude na sigurnom, nazvat će Jima. Trebao mu je opako dobar partner, a nije mu padao na pamet nitko bolji od tog fakera koji je već jedanput nadvladao smrt i kojega naizgled nisu dirale stvari od kojih bi se većina usrala u bokserice.

Odjednom je zateturala. »Mislim ... Mislim da ću se onesvijestiti. ..« »Nasloni glavu ... Dođi, klekni ...« Položio joj je glavu na golo rame i nježno je spustio na pod. Zatim ju je potaknuo da se prigne tako da joj je duga kosa dodirivala mramor, a ruke su joj se ispružile uz gležnjeve. »Diši, lijepo, polako.« Dok je ona duboko disala, a tijelo joj podrhtavalo, došlo mu je da sam sebi odere kožu s kostiju. Kvragu, gori je od njezina bivšeg muža. Mnogo destruktivniji. Iako je prvi put u svom odraslom životu imao najbolje namjere, ono čemu ju je izložio bilo je mnogo strašnije od bilo čega što bi joj mogla servirati mafija. A nije da su ti mafijaši nekakve pičkice. Marie-Terese ga je pogledala. »One oči ... Koji je to vrag bio?« »Vine! Ej, Vine?« Na zvuk tog prigušenog dozivanja nagnuo se kroz vrata i doviknuo: »Jime?« »Da, ja sam«, začuo se odgovor. »Doveo sam pojačanja, kako se ono kaže.« »U tom slučaju, dođi gore.« Ovo je savršeno. Na katu su postojala stražnja vrata kroz koja su mogli izvesti Marie-Terese – a ne bi li bilo sjajno učiniti to uz nekakvu zaštitu. »Trknut ću preko i obući se«, rekao joj je. »Najbolje da i ti učiniš isto, u redu?« Kada je klimnula glavom, poljubio ju je, otišao i pokupio joj odjeću, a zatim zatvorio vrata spavaće sobe na izlasku. Dok su se teške čizme uspinjale stubama, Vin je otišao do svoje sobe, navukao donji dio trenirke i izvadio pištolj iz noćnog ormarića, a cijelo se vrijeme nadao da su pojačanja nalik Jimu. I tko bi rekao, bila su. Dvojicu krupnih frajera koja su ga pratila prepoznao je kao one iste koji su bili u bolnici kada je Jima udarila struja, a iako su bili odjeveni kao civili, pogledi su im odavali ratnike. Jim je, s druge strane, imao zastakljen, šupalj pogled nekoga tko je upravo preživio tešku prometnu nesreću. Očito je netom primio neku lošu vijest, no glas mu je ipak bio snažan i odmjeren kada je najprije klimnuo prema muškarcu s lijeve strane. »Ovo je Adrian. I Eddie. Oni su od naše sorte, ako me razumiješ.« Hvala kurcu, pomislio je Vin.

»Niste mogli odabrati bolji trenutak«, rekao je rukujući se s dečkima. »Nećete povjerovati tko je upravo otišao.« »O, mislim da hoćemo«, promrmljao je Jim. »Imam nekoliko pitanja za tebe«, rekao je onaj s piercinzima. »Poznajemo ti curu. Vrlo dobro, nažalost.« »Nije mi cura.« »E pa, nažalost, još uvijek je dio tvog života. No pokušat ćemo to srediti. Naš frend Jim kaže da si sa sedamnaest godina izveo nekakav obred. Možeš li ga opisati?« »Trebao me osloboditi onoga što je bilo u meni.« Naravno, u tom je trenutku Marie-Terese otvorila vrata gostinske sobe. Bila je odjevena u traperice i jaknu od flisa, kosu je zategnula, a ruke zabila u prednje džepove pulovera. »Što je bilo u tebi?« upitala je. Vin je protrljao lice i bacio pogled na muškarce. Prije nego što je uspio smisliti kako najprikladnije prikriti istinu, Marie-Terese prekinula je njegovu misaonu gimnastiku. »Želim sve znati. Vine. Ama baš sve. A i zaslužujem da mi kažeš nakon što sam je vidjela izbliza – jer iskreno rečeno, još uvijek nisam sigurna što sam točno vidjela.« Sranje. Ma koliko da ju je želio držati podalje od svega, nije mogao poreći njezinu logiku. No čovječe, kako je želio da ne mora obaviti taj razgovor. »Gospodo, možete li nas malo ostaviti same?« rekao je ne skidajući pogleda s nje. »Ima tu gdje piva?« upitao je Adrian. »U hladnjaku pokraj bara u dnevnoj sobi. Jim zna gdje je.« »Zgodno. Jer upravo njemu treba. Vas dvoje siđite kada budete spremni – i bez brige, pobrinut ćemo se da se Devina ne vrati. Pretpostavljam da imaš soli u kuhinji?« »Ovaj ... da.« Pogledao ga je namrštivši se. »Zašto ti treba ...« »Gdje je držiš?« Nakon što je slegnuo ramenima i uputio ga na ormarić sa začinima, muškarci su se uputili niza stube, a Vin je poveo Marie-Terese do kreveta. No nije mogao ostati na mjestu, pa se uskoračao sobom. Prišao je prozorima i pogledu koji se kroz njih pružao i zapitao se zašto ga je život doveo do te točke. Zapitao se zašto je započeo gdje je započeo. Zapitao se ... kakav će mu biti kraj. Spustio je pogled na autocestu pokraj rijeke i automobile koji su putovali

unaprijed definiranim trakama te osjetio zavist prema ljudima koji su sjedili za tim upravljačima i na tim suvozačkim sjedalima. Vrlo je vjerojatno da ih se većina bavi savršeno normalnim sranjima, primjerice povratkom kući, odlaskom u kino ili rješavanjem teških odluka tipa što će danas večerati. »Vine? Reci mi. Kunem ti se da te neću osuđivati.« Nakašljao se da pročisti grlo i svim se silama nadao da će zaista biti tako. »Da ne vjeruješ kojim slučajem u ...« Hm, da, kako bi točno trebao završiti tu rečenicu? Da navede razna sranja tipa ploča za prizivanje duhova, tarot karti, crne magije, vudua ... demona ... uglavnom demona? Super. Ma fantastično. Prekinula je tišinu u kojoj se nije mogao nagnati da progovori. »Misliš na tvoje napadaje?« Protrljao je lice. »Slušaj, ovo što ću ti sad reći neće ti se činiti stvarnim ... Sranje, neće ti se čak činiti ni mogućim. Ali molim te, možeš li ne otići dok ne završim? Ma koliko čudno postalo?« I dalje je gledao kroz prozor jer joj nije želio pokazati slabost za koju je znao da mu se vidi na licu, a glas mu je barem zvučao donekle normalno. Zaglavlje kreveta je zaškripalo, pokazujući da je sjela još dalje na madrac. »Ne idem nikamo. Časna riječ.« Još jedan razlog da je voli. Kao da mu uopće trebaju razlozi. Vin je duboko udahnuo i bacio se na objašnjavanje: »Dok si dijete, misliš da je sve što ti se događa, što se događa oko tebe ... u tebi ... normalno. Jer ne znaš da postoji nešto drugo. Tek sam s pet godina, kada sam krenuo u vrtić, na teži način naučio da druga djeca ne mogu premještati vilice ne dodirujući ih ni zaustaviti kišu u dvorištu ni znati što je za večeru ako ne pitaju mamu. Razumiješ, ni moji roditelji nisu mogli ništa od toga, ali ionako sam ih smatrao potpuno drugačijima od sebe, pa mi se to nije činilo čudnim. Mislio sam da su drugačiji jer su roditelji, a ne djeca.« Nije mu bilo ni na kraj pameti govoriti o raznim načinima na koje je saznao da nije kao druga djeca, a ni o svemu što su ta mala govna radila da bi ga kaznila zato što je drukčiji: pojedinosti o tome kako su ga redovito mlatile grupice dječaka ili kako su mu se djevojčice rugale i ismijavale ga neće utjecati na to hoće li ga Marie-Terese razumjeti i vjerovati mu. Osim toga, od sažaljenja bi mu uvijek skočio živac. »Prilično sam brzo skopčao da mi je bolje da šutim o svemu što mogu, a to ionako nije bilo teško sakriti. U to sam doba praktički ionako mogao izvoditi

samo gluposti na razini mađioničarskih trikova, nije to bilo nešto što bi utjecalo na moj način života, no to se promijenilo kada sam napunio jedanaest i počeo bljezgariti u ležećem položaju. To je bio velik problem. Događalo se kad god i gdje god bi htjelo. Nisam imao nikakve kontrole nad time, a umjesto da cijelu stvar prerastem, kao što se dogodilo sa svim onim manipulacijama i sitnim predskazanjima, ona je postajala sve gora i gora.« »Bio si nadaren«, rekla je s nemalim divljenjem. Pogledao je preko ramena. U lice joj se manje-više vratila normalna boja, što je bilo više nego što se nadao, ali nije se slagao s njezinom ocjenom situacije. »Ja sam se smatrao prokletim.« Vratio se proučavanju sićušnih automobila daleko pod sobom. »Kako sam rastao, postajao sam veći i snažniji, pa mi je maltretiranje postalo manji problem, no napadaji nisu prestajali, a ja sam bivao sve frustriraniji jer sam se osjećao kao čudak. Napokon sam zaključio da s nekim moram razgovarati, pa sam otišao nekoj vidovnjakinji u centru. Osjećao sam se kao totalni jebeni idiot, ali bio sam očajan. Pomogla mi je, rekla mi je što da učinim, a iako nisam vjerovao u takve stvari, otišao sam kući i učinio što mi je rekla ... i sve se promijenilo.« »Napadaji su ti prestali?« »Da.« »Zašto su se onda sada vratili?« »Ne znam.« A nije znao ni zašto su počeli. »Vine?« Kada je pogledao prema njoj, potapšala je krevet. »Dođi, sjedni. Molim te.« Zagledao joj se u lice i na njemu nije pronašao ništa osim topline i suosjećanja, pa joj je prišao i spustio se na krevet pokraj nje. Dok se upitao šakama o madrac i uvlačio glavu u ramena, lagano mu je spustila ruku na leđa i trljala ih laganim kružnim pokretima. Njezin mu je dodir ulio nevjerojatnu snagu. »Kada su napadaji prestali, sve se promijenilo. A u potpuno nevezanom čudnom događaju, roditelji su mi poginuli ubrzo nakon toga – što zapravo i nije bilo neko iznenađenje, jer je s obzirom na to koliko su nasilni bili jedno prema drugome, to bilo samo pitanje vremena. Čim ih više nije bilo, prestao sam ići u školu i počeo sam raditi za tatina šefa kao vodoinstalaterski šegrt. Tada sam već imao osamnaest godina, pa sam se mogao legalno baviti tim poslom, a kao cilj sam si postavio naučiti sve što mogu. Tako sam završio u građevinskim vodama. Nikada nisam išao na odmor. Nikada se nisam

osvrtao, a sve od tada život mi je bio ...« Zanimljivo, još prije nekoliko dana bio bi rekao odličan. »Život mi je od tada izvana izgledao stvarno fantastično.« No počinjalo mu se činiti da je zapravo samo nabacio blještavi sloj lijepe boje na truli štagalj. Nikada nije bio sretan, nikada mu novac koji je zaradio nije pričinjavao radost ... Varao je poštene ljude i silovao bezbrojne hektare zemlje, a zašto? Samo je hranio crva u utrobi koji ga je poticao na sve to. Ništa mu od svega toga nije hranilo dušu. Marie-Terese uzela ga je za ruku. »I dobro onda ... Tko je ta žena? Što je ona?« »Ona je ... Ne znam kako bih ti odgovorio na ijedno od tih pitanja. Možda će ti ona dvojica koja su došla s Jimom znati bolje reći.« Pogledao je prema vratima, a zatim vratio pogled na Marie-Terese. »Ne želim da me smatraš izrodom. Ali neću ti zamjeriti ako tako misliš.« Pognuo je glavu i prvi put u dugo, dugo vremena očajnički poželio da je netko drugi. Kada nešto treba objasniti, riječi su bolje od ničega, ali to nipošto ne znači da su ni izdaleka dovoljne u svim situacijama. Ovo je jedna od njih, pomislila je Marie-Terese. U njezinu su se životu stvari o kakvima je Vin govorio događale u filmovima ili u knjigama ... ili se o njima šaputalo kada imaš trinaest godina i spavaš kod prijateljice ... ili su to izmišljotine koje se reklamiraju na posljednjoj stranici jeftinih časopisa. Takve stvari za nju nisu bile dio stvarnog svijeta, pa joj se um borio s prihvaćanjem takve promjene. No vidjela je što je vidjela: ženu koja je umjesto očiju imala crne rupe, s aurom koja kao da je onečišćavala i sam zrak oko nje; Vina kako se ruši i izgovara riječi koje očito ne čuje; i sada ... ponosnog muškarca kako poginje glavu posramljen zbog nečega za što nije kriv i što nije želio. Marie-Terese nastavila ga je gladiti po leđima i priželjkivati da mu može još nekako olakšati. »Ne znam ...« Ostavila je rečenicu nedovršenom. Podignuo je povučene sive oči prema njoj. »... što bi mislila o meni, zar ne?« Pa dobro, da ... Ali nije to željela naglas izgovoriti jer se bojala da će zvučati pogrešno. »U redu je«, rekao je stisnuvši joj ruku prije nego što je ustao s kreveta. »Vjeruj mi, ni najmanje te ne krivim.«

»Kako ti mogu pomoći?« upitala je dok je hodao sobom. Zastao je pokraj prozora i pogledao je. »Otiđi iz grada. I možda se ne bismo trebali viđati. To bi moglo biti sigurnije za tebe, a to mi je trenutačno apsolutno najvažnija stvar na svijetu. Neću joj dopustiti da te se dočepa. Briga me što moram učiniti. Neće ti nauditi.« Dok ga je gledala, osjetila je kako se nešto budi duboko u njoj kada je shvatila da je on ostvarenje njezina sna o princu iz bajke: stajao je pred njom spreman boriti se za nju, na ma koje ga bojište rat odveo ... Bio je spreman prihvatiti ranjavanje i žrtvovati se zbog nje ... Bio je ubojica zmajeva kojega je tražila u mladosti i za kojega je izgubila vjeru da će ga ikada pronaći kako je starjela. A što je najvažnije od svega, kada bi mu bilo lakše povjerovati lažima koje je izgovorila ona žena, kada je mogao progutati Devininu odvratnu izmišljotinu o tome da je bila s Jimom, odabrao je misliti o njoj bolje, a ne lošije nego što je morao. Pokazao je vjeru u nju, imao je povjerenja, unatoč njezinoj i vlastitoj prošlosti. Suze su joj zapekle oči. »Slušaj, trebao bih otići dolje i razgovarati s njima«, rekao je promuklim glasom. »Možda bi bilo bolje da odeš.« No ona je odmahnula glavom i ustala, zaključivši da ne mora samo on igrati ulogu heroja. »Ostat ću, ako nemaš ništa protiv. I ne mislim da si izrod. Mislim da si ...« Pokušala je pronaći prave riječi. »Mislim da si baš kako treba, točno takav kakav jesi. I više od toga – ti si prekrasna osoba i odličan ljubavnik i jednostavno ... mi se sviđaš.« Zavrtjela je glavom. »Ne bih ništa mijenjala na tebi, a ni ne bojim te se, ako to misliš. Jedino što bih voljela da je drugačije ... jest da sam te srela prije puno, puno godina. No to je sve.« Uslijedila je dugačka tišina. »Hvala ti«, rekao je promuklim glasom. Prišla mu je, zagrlila ga i promrmljala: »Ne moraš mi zahvaljivati. Jednostavno tako osjećam.« »Ne, to je dar«, rekao je govoreći joj u kosu. »Uvijek moraš zahvaliti nekome tko ti da nešto što se ne može zamijeniti, a za mene ... prihvaćanje je najdragocjenije što mi ikad možeš ponuditi.« Grlo joj se stegnulo dok mu se naslanjala o prsa, a on je izgovorio dvije male riječi: »Volim te.« Marie-Terese razrogačila je oči, no on se malo povukao i podignuo ruku da zaustavi njezin mucavi odgovor. »Tako ja osjećam. To je tako. I ne očekujem nikakav odgovor od tebe. Samo sam želio da znaš.« Klimnuo je glavom

prema vratima. »Idemo sad dolje suočiti se sa situacijom.« Oklijevala je, pa ju je nježno povukao. »Hajde.« Kada ju je poljubio, dopustila mu je da je izvede iz sobe. A s obzirom na sve što joj je zujalo glavom, impresioniralo ju je što ima dovoljno dobar osjećaj za ravnotežu da je uspjela sići niza stube i doći do dnevnog boravka bez padanja. Čak i kad su se pridružili drugima, činilo joj se da bi mi trebala nekako uzvratiti, nešto reći, no djelovao je kao da zaista ne očekuje ni recipročnu deklaraciju ni komentar. Zbog čega se na neki neobičan način osjetila počašćenom – vjerojatno zato što je to značilo da je dar koji joj je dao bezuvjetan. Društvo u prizemlju očito je pronašlo pivo jer su svi držali boce u rukama, a Jim joj je predstavio dvojicu muškaraca koja su došla s njim. Iz nekog razloga prema svima je njima osjećala povjerenje, što je bilo vrlo neobično s obzirom na osjećaje koje su u njoj obično izazivali krupni, mišićavi primjerci suprotnog spola. Prije nego što je itko od njih stigao išta reći, rekla je jasno i glasno: »Dobro, što je ona? I koliko se moram brinuti?« Muškarci su se zagledali u nju kao da su joj izrasle dvije glave. Eddie, ako mu je točno čula ime, prvi se pribrao. Nagnuo se prema naprijed i oslonio laktove na koljena. Na trenutak se koncentrirao, a zatim je samo slegnuo ramenima, kao da je pokušao pronaći način da uljepša stvari i jednostavno odlučio odustati od laži. »Demon. A ako kažem izrazito, to neće biti ni blizu istini.«

V Poglavlje 35 in je bio totalno impresioniran svojom ženom. Nakon što je upravo prošla grozomornu i zastrašujuću inicijaciju u nadnaravni svijet, a zatim pretrpjela napad ljubavnom izjavom, nije uzmicala i promatrala je Eddieja čvrstim, inteligentnim pogledom dok je procesuirala njegov odgovor. »Demon«, ponovila je. Eddie i Adrian zaklimali su u tandemu, a Jim je samo sjeo na kauč, naslonio hladnu pivsku bocu na natečeno lice i naslonio se na razderane jastuke. Prodoran uzdah koji mu se izvio iz usta kao da je govorio da nova modrica kojom se dičio možda izgleda loše, ali boli još gore. Bog zna kako je ... O, gledaj, Adrianu su članci na prstima bili izgrebani. »Što to znači?« upitala je. Eddiejev glas bio je odmjeren i razuman. »Tvoja uobičajena predodžba o demonima u njezinu je slučaju uglavnom točna. Ona je zlo biće koje preuzima živote, a zatim i duše drugih ljudi. Stvorena je da uništava, a cilj joj je Vin. Bilo što ili bilo tko tko joj stane na put u velikoj je i neumitnoj opasnosti.« »Ali zašto Vin?« Pogledala je prema njemu. »Zašto ti?« Vin je otvorio usta, no nije znao što bi rekao. »Stvarno ... Stvarno nemam pojma.« Eddie se ushodao sobom, krećući se od polica za knjige do uništenog zrcala. »Rekao si da si otišao vidovnjakinji koja ti je rekla da obaviš neki obred. Cime si je dozvao?« »Ali u tome i je stvar«, rekao je Vin. »Nisam je dozvao. Pokušavao sam se riješiti vizija. To je sve.« »Nešto si učinio.« »Sigurno se nisam javio za ova sranja, vjeruj mi.«

Eddie je klimnuo glavom i pogledao preko ramena. »Vjerujem ti. No problem je u tome što sam prilično siguran da su ti smjestili. Ne znam što su ti točno rekli, ali kladio bih se da poanta nije bila rješavanje tih tvojih transova. Jer da bi se Devina mogla baciti na posao, moraš joj nekako otvoriti ulaz.« Eddie se ponovno okrenuo prema MarieTerese. »I zato, u ovom slučaju, mislim da ga je vjerojatno ono što mu je rečeno da učini širom otvorilo, a Devina je to iskoristila.« »Znači, ona nema veze s njegovim vizijama?« »Ne. Može ih otkloniti dok god ima snažnu kontrolu nad njim – no sada mu se vjerojatno vraćaju jer ta veza pomalo slabi. A sad, zašto on? Gledaj to kao ... metafizički ekvivalent prometnoj nesreći. Vin je bio na krivom mjestu u krivo vrijeme, zahvaljujući vrlo lošem savjetu.« Eddie je ponovno pogledao Vina u oči. »Ta vidovnjakinja – kako si došao do nje? Je li ti se zbog nečeg željela osvetiti?« Znači, vizije će se vratiti. Super. »Pa, nisam je ni poznavao.« Vin je slegnuo ramenima. »Bila je tek neka žena u centru kod koje sam slučajno završio.« Eddie kao da je zadrhtao – kao da mu je Vin upravo rekao da je pustio vodoinstalatera da mu operira debelo crijevo. »Onda, dobro ... I što ti je rekla da napraviš?« Vin se ushodao sobom s rukama na bokovima. Vratila su mu se sjećanja na onu večer kada je otišao na kat i zaključao se u svoju staru sobu – a postupci kojih se prisjetio baš i nisu bili nešto što bi poželio podijeliti u vrlo šarolikom društvu. Eddie kao da ga je shvaćao. »U redu, na to ćemo se još vratiti. Gdje si napravio to što si napravio?« »U svojoj sobi. U kući svojih roditelja ... Čekaj, čekaj, stani malo, jebote ... Hoćeš reći da sam za sve ovo ja kriv?« Vin si je počeo trljati prsa, a nepodnošljivo težak teret koji mu je ležao na srcu otežavao mu je disanje. »Da nisam otišao k njoj, ne bih ... uopće proživio život kakav jesam?« Tišina je očit odgovor, zar ne? »O ... jebote ja.« A onda mu je sinulo. Devina je rekla da mu je ona sve dala ... Znači li to da je i uzimala? »O Isuse Bože ... Zar i smrti? Hoćeš reći ... da sam ja uzrokovao i smrti?« »Koje smrti?« »Svojih roditelja. Poginuli su nekih tjedan dana poslije.« Eddie je pogledao Adriana. »Ovisi.« »O tome jesam li želio da umru?« »Jesi li?«

Vin se zagledao u MarieTerese nadajući se da će, kad odgovori, vidjeti kajanje u njegovim očima. Sranje. Njegovi su roditelji bili užasni jedno prema drugome i još gori prema njemu, no to ne znači da je želio biti uzrok njihova preminuća. »Kada sam bio mlađi, želio sam samo dvije stvari«, rekao je hrapavim glasom. » Želio sam biti bogat i želio sam se osloboditi vladavine njihova terora.« »Kako su poginuli?« tiho je upitao Eddie, kao da zna da mu to što proživljava nije lako. »Nakon što sam ... obavio to što sam imao u svojoj sobi, jednostavno sam nastavio živjeti kao i inače, razumiješ? Išao sam u školu ... No dobro, manjeviše, jer sam često markirao. Nisam zapravo mislio da je uspjelo, a nakon nekog vremena nisam više uopće mislio o tome. Tek kada mi je sinulo da se već čitavih tjedan dana nisam srušio, počeo sam se pitati je li moguće da sam uspio srediti to što sa mnom nije valjalo.« Vin je otišao do prozora pogledati panoramu, no umjesto toga uhvatio se buljenja u mrlju na tepihu. Uzrok joj je bila razbijena boca burbona, a tamni okrugli trag bio je nešto što neće očistiti nikakvo sredstvo za čišćenje sagova. »Sjećam se da sam došao kući nakon što sam odradio očevu smjenu, što sam obično činio kada bi bio prepijan da bi stajao na nogama. Bilo je oko ponoći. Stavio sam ruku na kvaku, podignuo pogled prema punom mjesecu i osjećao se ekstatično dok sam brojio koliko je dana prošlo. Pitao sam se je li moguće da je sada sa mnom sve u redu? A onda sam ušao u kuću i zatekao ih gdje leže u krvi ispred stubišta. Oboje su bili mrtvi – dogodilo se to vjerojatno tako da je jedno od njih gurnulo ono drugo i bilo povučeno za njim.« »Ti nisi problem u toj priči«, ubacio se Eddie. Vin je naslonio dlanove na prozor i pognuo glavu. »Jebote ja.« Bez ikakvoga pametnog razloga, i vjerojatno zato što je to bilo jedino od čega se u tom trenu mogao osjećati još gore, sjetio se sendviča s maslacem od kikirikija i marmeladom. Točno određenog sendviča. Jedinoga koji mu je otac ikada napravio. Njih su se dvojica kasno vratila s nekog posla, a kada su stigli, na stolu nije bilo večere. Što nije bilo čudno, s obzirom na činjenicu da je jedina osoba koja ju je mogla pripremiti ležala obeznanjena na kauču s cigaretom koja joj se pretvorila u pepeo među prstima. Otac mu je krenuo po pivo u hladnjaku, no promijenio je rutinu kada je usput izvadio kruh, marmeladu i maslac od kikirikija. Pripalio je cigaretu,

izvadio četiri kriške, nanio marmeladu od jagoda, a zatim Jifov maslac od kikirikija. Dohvatio je Miller, dobacio jedan od sendviča Vinu i izašao iz kuhinje. Na bijelom su se kruhu vidjeli crni tragovi prstiju jer otac nije oprao ruke. Vin je bacio sendvič u smeće, oprao ruke nad sudoperom i napravio si novi. Iz nekog je razloga sada žalio što nije pojeo jebeni sendvič. »Što si učinio?« upitao je Eddie. »O kakvom se obredu radilo?« »Vidovnjakinja mi je rekla ...« Vin se vratio kroz vrijeme. Nakon što se srušio pred školom na jebenom navijačkom skupu, bilo mu je dosta – pa je odlučio potražiti vidovnjake u oglasniku jer je zaključio da ako oni vide budućnost baš kao i on, možda znaju i kako zaustaviti te prizore prije nego što se dogode. U subotu ujutro sjeo je na bicikl i odvezao se sve do obale rijeke, do hrpe ušljivih dućančića s jeftinim neonskim znakovima s natpisima kao što su »Ovdje čitamo tarot!«, »Astrološka predviđanja!« i »100% točno! 15 dolara!«. Otišao je do prvih vrata na kojima je bio nacrtan dlan s krugom u sredini, no ondje je bio red. Stoga je otišao do sljedećih, no bila su zaključana. Treća su bila sreća. Mračna je unutrašnjost mirisala po nečemu što nije prepoznavao. Mračnom. Aromatičnom. Poslije je saznao da je to miris nesputanoga, divljeg seksa. Kroz zavjesu od perlica ušla je žena odjevena u crno, s crnom kosom i crnom olovkom za oči, no umjesto kaftana, vlasulje i naboranih očiju, nosila je usko pripijeni bodi i tajice i izgledala kao da je ispala iz Playboya. Želio ju je. I ona je to znala. Dok su mu tijelom zujali odjeci tog susreta, protresao se i prisilio da se vrati u sadašnjost. »Rekao sam joj što želim i činilo se da me odmah razumjela. Dala mi je crnu svijeću i rekla da odem kući i rastopim je na štednjaku. Kada postane tekuća, trebao sam izvući stijenj i staviti ga sa strane, a zatim ...« Pogledao je MarieTerese i poželio svim silama da ne mora to pričati. »Zatim sam trebao odrezati malo kose i staviti je unutra, baš kao i nešto krvi i ... ovaj ... još nečega ...« Vin nije bio tip koji bira riječi ili zamuckuje. No priznati pred svjedocima i ženom koju je želio u svom životu da je drkanje bilo dio paketa nije baš bilo nešto bez čega ne bi mogao. »No da, u redu«, rekao je Eddie spašavajući stvar. »Što dalje?«

»Trebao sam ohladiti vosak, ponovno ga oblikovati i vratiti stijenj te otići gore. Svući se. Nacrtati krug od soli. Ovaj ...« Namrštio se. Čudno, prvi dio bio je tako jasan, no što je točno učinio poslije toga baš i nije. »Dalje mi je nekako mutno ... Mislim da sam se ponovno zarezao i nakapao krv u središte kruga. Legao sam na pod, upalio svijeću. Izgovorio sam neke riječi – ne sjećam se točno koje. Nešto kao ... Ne znam, nekakvo pozivanje na uklanjanje tereta ili takvo neko sranje.« »Što je stvarno i bilo sranje«, rekao je Eddie tvrdim glasom. »No što se onda dogodilo?« »Ne znam ... Ne mogu se točno sjetiti. Mislim da sam jednostavno zaspao ili nešto, jer sam se probudio nekih sat vremena poslije.« Eddie je sumorno zavrtio glavom. »Da, to je obred zaposjedanja. Vosak koji ti je dala sadržavao je dijelove nje, ti si dodao svoju polovicu i tako su se vrata otvorila.« »Hoćeš reći ... da je to bila Devina?« »Ona se pojavljuje u mnogim oblicima. Muškom, ženskom. Može biti odrasla osoba, dijete.« Uključio se Adrian. »Mislimo da se ne pretvara u životinje i nežive predmete. No gadura ima mnogo trikova. Ne bi vjerovao. Ima li kakve šanse da uđemo u tu kuću? Ili ćemo morati provaliti?« »Zapravo, još uvijek je posjedujem.« Druga dvojica duboko su udahnula. »Dobro«, rekao je Eddie. »Morat ćemo otići onamo da je pokušamo iščistiti iz tebe. Izgledi za uspjeh bolji su ako se vratimo na mjesto na kojem je obred izveden.« »Moramo vratiti i tvoj prsten«, dodao je Adrian. »Onaj s dijamantom?« upitao je Vin. »Zašto?« »To je jedna od stvari koje vas povezuju. Jim je rekao da misli da je sam prsten od platine?« »Naravno da je.« »Eto, to ti je to. Plemeniti metal, i još tvoj dar njoj.« »Ali nisam joj ga ja dao. Sama ga je pronašla.« »No ti si joj ga kupio. Tvoje misli i osjećaji u trenutku kupnje urasli su u metal. Namjera je ta koja ima preobražujući učinak.« Vin je spustio ruke i uspravio se. Oba su mu dlana ostavila tragove na glatkom, hladnom staklu, pa ih je promatrao kako nestaju. »Kažete da ona krade duše. Znači li to da će me pokušati ubiti?« Eddiejev glas bio je dubok. »No to možemo pokušati spriječiti.«

Vin se okrenuo i pogledao MarieTerese. Djelovala je povučeno dok je stajala naslonjena na luk koji je vodio u sobu, pa joj je prišao i privio je k sebi. Dok su se grlili, ponovno je osjetio čuđenje i zahvalnost što ga prihvaća ... čak i nakon što je skinuo još jedan sloj vela koji je skrivao njegovu prošlost. »Što možemo učiniti da MarieTerese bude sigurna?« upitao je. »Može li se ikako zaštititi? Jer Devina je upravo otišla odavde nakon što nas je vidjela zajedno.« Dok su dečki razmišljali o odgovoru, MarieTerese bljesnula je pogledom, a zatim se okrenula Eddieju. »Večeras odlazim iz grada – zbog razloga koji nemaju veze sa svim ovim. Hoće li to pomoći? I ima li kakvih ... ovaj ... čarolija ili nečega ...?« Oklijevanje u njezinu glasu jasno je pokazivalo njezinu nevjericu, ali i rezigniranost glede činjenice da su sve te nadnaravne stvari nešto što će jednostavno morati prihvatiti. Eddie nije odvratio pogled. »Devina može biti bilo gdje, posvuda, pa je jedini način da te zaštitimo da oslobodimo Vina: ako je izbacimo iz njega, automatski je ni ti više nećeš zanimati jer ti nisi ta koju želi ni na koju polaže pravo. Zanima je samo on – i sve što stoji između njih.« Adrian je opsovao. »Kučki je stalo samo do ljudi koje je obilježila kao svoje. To joj je jedna od rijetkih vrlina.« »Možda i jedina«, dometnuo je Eddie. »Pa krenimo onda«, ubacio se Vin. »Idemo odmah. Idemo do kuće i sredimo stvar, jer Devina je otišla u žurbi zbog Bog zna čega. Ne želim da se vrati ovamo i ...« »Neće se tako brzo vratiti. Vjeruj mi.« Adrian se nacerio s drugog kraja sobe kao opaka frajerčina. »Mrzi nered, a ja stvarno dobro znam gdje joj ga treba napraviti.« Vin se namrštio. »Pazi na jezik.« »Ne, nisam to mislio ... Ma ne ...« Adrian je podignuo obje ruke. »Mislio sam reći da sam joj napravio nered u ladicama ...« »Je li ti Vin vratio naušnicu?« iznenada je Jim upitao MarieTerese. »Onu koju si izgubila ispred Iron Maska?« »Kako si znao da sam ...« MarieTerese se namrštila. »Da, vratio mi ju je.« »Pa gdje je onda?« Posegnula je prema ušima. »O ... ne. Opet sam je izgubila.« A imala ju je kada je ušla u stan, sjetio se Vin.

»Krevet«, rekao je dok ga je preplavljivala strava. »Na katu. Krevet ... Devina je uzela nešto s kreveta. Kvragu.« Dok je Vin trčao na kat s MarieTerese za petama, Jim je pomislio da bi im trebao poći pomoći, no činilo mu se kao da mu je netko superljepilom zalijepio stražnjicu za kauč. Adrian je odložio pivo i krenuo za njima. »Ako se Devina dokopala njezine zlatne naušnice, još smo u dubljim govnima.« Jim je ponovno stavio Dogfish na lice i pustio da mu glava opet klone na jastuk na koji se naslanjao. Bilo je opasno zatvarati oči jer mu se vrtjelo, pa je držao kapke što je niže moguće, a da pritom još uvijek vidi tračak nekoć savršenog, a sada uništenoga dnevnog boravka. Čovječe, razvaljivanje stvari toliko je lakše od pospremanja nereda, zar ne? »Bila je djevica, zar ne?« tiho je rekao. »Ona djevojka nad kadom.« »Da.« »To je dio obreda.« Uslijedila je stanka. »Da.« Čovječe, a mislio je da je ono što je vidio u vojsci gadno. No ono što je zatekao toga poslijepodneva bilo je neupitno tragično: takva mlada djevojka trebala se skitati po nekom trgovačkom centru ili baviti sličnim stvarima, no više neće pisati u školske bilježnice ni učiti biologiju ni gledati dečke na plesnjacima. »Što će se dogoditi s njezinim tijelom?« upitao je. »Pretpostavljam da će ga se Devina riješiti. Morat će vrlo skoro.« »Znači, svaki put kada ta kučka mora izaći iz stana, nekoga ubije?« »Blokade traju neko vrijeme ili dok ih ne razbije netko osim nje. To je još jedan razlog zbog kojega nisam želio da otvaraš vrata.« Super. Sada ima još jednu smrt na savjesti – jer nema sumnje da će Devina morati ponovno zaštititi onaj prostor. Jim je pomaknuo bocu do usta i dobro potegnuo. Progutao je i upitao; »Zašto je ta kupaonica uopće tako bitna? U njoj nije bilo ničega.« »Ničega što si ti vidio, hvala kurcu.« Eddie je počeo hodati sobom. Većina slika i knjiga bila je vraćena u neki privid reda, što je dokazivalo da su se Vin ili njegova čistačica angažirali na čišćenju. No ništa nije izgledalo kako treba, a Jim je zaključio da je to zacijelo kao kada nekoj ženi oštar vjetar razbaruši frizuru koju su joj napravili u frizerskom salonu: ma koliko se trudila da je popravi, više nikada neće biti

kao što je bila. Eddie je poravnao hrptove zbirke knjiga, a velike su mu se ruke kretale precizno i nježno. »U kupaonici drži zrcalo, a to je portal putem kojega ulazi u ovaj svijet i izlazi iz njega. Pomoću njega se i odijeva i mijenja izgled. To je izvor svega što jest, sjedište njezine moći.« »Zašto ga onda nismo jednostavno razbili?« upitao je Jim uspravivši se na kauču. »Jebote, vi ste takve frajerčine, zašto ga niste već odavno razbili?« »Ako ga razbiješ, zaposjedne te.« Eddiejev glas postao je opor. »Može te zarobiti ako pogledaš u njega, no čak i da mu priđeš s povezom na očima i čekićem u ruci, čim bi se razbilo, krhotine bi se rasprsnule u tisuće portala i uvukle te u sebe u djelićima vidio ti zrcalo ili ne.« Eddie se iznenada premjestio do drugog dijela polica i vratio se poravnavanju stvari. »Bit će izvan sebe što smo razbili pečat i bijesna na Adriana što joj je pretumbao stvari. No što je još važnije, morat će promijeniti adresu. Neće htjeti ostaviti zrcalo na mjestu koje više nije sigurno.« »No zašto joj je važno gdje ga drži? Ako ga ne smijemo razbiti, koga briga?« »Pa, možemo ga mi srediti – no onaj koji to učini mora se žrtvovati. Trajno. Njegov život poslije smrti nije nalik onome što si vidio kada si otišao upoznati šefove. Tako smo se riješili Devinina prethodnika – uz golem gubitak za naš tim.« Samoubilačka misija. Fantastično. »Pa što onda možemo učiniti?« »Možemo je zarobiti u njemu. Teško je, ali je moguće.« Niza stube su se spustili brojni koraci, a Adrian je iznio vijest. »Nismo uspjeli pronaći naušnicu, pa moramo pretpostaviti da je kod Devine.« Eddie je odmahnuo glavom kao da je u teret koji nosi na leđima položen još jedan kamen. »Kvragu.« Vin je zaštitnički zagrlio MarieTerese, a Adrian je prešao preko sobe i uzeo kaput. »Evo kako stoje stvari ... MarieTerese, sada i ti moraš biti prisutna na obredu, a prije toga ne smiješ ići kući. Inače riskiraš da će te pratiti, a tako bi samo ugrozila sina.« MarieTerese se ukočila. »Kako ... Kako si znao da imam sina? Aha, čekaj – provjerio si me.« Adrian je slegnuo ramenima i slagao: »Da. Zato znam. Netko ti čuva maloga?« MarieTerese pogledala je Vina, a zatim klimnula. »Da. A ako ona ne bude

mogla ostati, služba će mi pronaći nekoga da je zamijeni.« »Dobro, jer ne možemo ti pročistiti kuću ni postaviti zaštitu a da Devini ne otkrijemo gdje stanuješ, a ne želim se boriti s njom pred tvojim sinom.« »Moram samo nazvati.« »Samo čas«, ubacio se Vin. »Zašto jednostavno odmah ne sredimo dio koji se tiče MarieTerese?« »Nemamo sve što nam za to treba, a kao što je Eddie rekao, izgledi za uspjeh su nam bolji ako se vratimo na mjesto na kojem si Devini otvorio vrata. Najprije ćemo je iščistiti iz tebe. Ako ne uspijemo pronaći naušnicu, poslije toga učinit ćemo to isto za MarieTerese. Dobra je vijest da ta veza nije nešto posebno jaka, a s nama će biti najsigurnija. Siguran sam da se slažeš – nećemo ništa riskirati.« Vin se očigledno slagao s tim stavom jer je klimnuo smrknuta lica. »Apsolutno.« »Nazovi dadilju, u redu?« Dok je ona vadila mobitel, Adrian je klimnuo prema Jimu. »Ti i Eddie nadgledat ćete obred u staroj kući, no pomoći ću vam s pripremama prije nego što odem.« Jim se namrštio, zabrinut zbog Adrianove stisnute čeljusti. »Gdje ćeš ti biti?« »Idem po taj jebeni prsten i naušnicu.« Eddie je opsovao sebi u bradu. »Ne volim kad sam ideš na teren.« Adrian je pogledao partnera, a oči su mu poprimile drevan izraz. Uistinu drevan. »Moramo upotrijebiti sva oružja koja imamo. A budimo iskreni, ono što joj ja mogu učiniti jedno je od najboljih koja su nam na raspolaganju.« Ma da, a u što ćemo se kladiti da nije riječ o manikuri s pedikurom, pomislio je Jim. Dok su razrađivali pojedinosti plana bitke za tu večer, Jim je znao da mora srediti glavu. Tom omamljenom, lebdećem ponašanju morao je doći kraj, i to ne samo zato što će se uskoro sukobiti s neprijateljem. Ne, dosad je pretpostavljao da biti pali anđeo znači živjeti vječno, no to očito nije slučaj – a ako izgubi Eddieja i Adriana prije nego što nauči još osnovnih pravila igre, bit će kuhan i pečen. Desetak minuta poslije s dečkima se spustio dizalom zgrade i napustio Commodore. Kamionet ih je čekao tek ulicu dalje, a kratka šetnja na hladnom zraku dobro mu je došla. »Prva stanica: supermarket Hannaford«, rekao je Adrian dok se ponovno smještao za upravljač.

Jim i Eddie nagurali su se u kabinu, a Jim je zatvorio vrata. »Morat ču pustiti Psa van ako nas neće biti cijelu noć.« »A ja sam ionako ostavio motor kod tebe.« Adrian je provjerio retrovizor i krenuo s parkinga. Dok su se vozili, Jim je razmišljao o dvojici anđela s kojima je sjedio u kamionetu i pitao se kakve sve trikove kriju u rukavu – osim što očito mogu birati kada su vidljivi i kome. I otvarati brave i lance na vratima – u što se uvjerio ne samo u Devininu skladištu, već i u Vinovu stanu ... Nešto mu je sinulo. Preko Eddiejevih širokih prsa pogledao je Adriana. »One večeri kada smo nas trojica zajedno izašla ... U četvrtak navečer. Zašto si mi skrenuo pozornost na Devinu kao da želiš da je povalim?« Adrian je stao na crvenom svjetlu i na trenutak ga pogledao ... a onda u tišini nastavio gledati kroz vjetrobransko staklo. »Zašto, Adriane?!« Ovaj put je to bilo manje pitanje, a više režanje. Tip je širokim dlanom polako kružio po upravljaču. »Rekao sam ti. Nisam želio raditi s tobom.« Jim se namrštio. »Nisi me uopće poznavao.« »I nisam želio raditi s tobom i nisi mi se sviđao i šupak sam.« Podignuo je jedan prst, univerzalni znak za samo malo. »Ali ispričao sam se. Sjećaš se?« Jim se zavalio u sjedalo. »Smjestio si mi. Praktički si me joj servirao.« »Nisam je ja slijedio na parkiralište. Nisam je ja ševio ...« »Ne bih je ni vidio da nije bilo tebe!« »Daj me nemoj jebati! Nema šanse da bi ti promaknuo netko poput ...« »Začepite. Obojica.« Eddie spustio ruke s prsa kao da je spreman silom prekinuti prepirku ako bude potrebno. »Bilo pa prošlo. Ostavi se toga, Jime.« Jim je škrgutao zubima. Čovječe, ovo je točno kao rad s Matijaševim morskim psima. Čak i ljudi s kojima radiš, koji bi trebali biti na tvojoj strani, u stanju su na pladnju te poslužiti neprijatelju. »Reci mi jednu stvar, Eddie«, protisnuo je. »Što?« »Ona gradacija povezanosti o kojoj si govorio. Je li seks jedan od načina na koji se Devina vezuje uz ljude?« Kada je uslijedila samo tišina, ponovio je; »Je li to jedan od načina? Je li?« »Da«, napokon je odgovorio Eddie. »Jebi se, Adriane«, rekao je Jim jasno i glasno. »Fakat se jebeno jebi.« Adrian je naglo skrenuo udesno, nagazio na kočnice i prebacio mjenjač u

prazan hod. Dok su oko njih vrištale trube drugih automobila i pljuštale psovke drugih vozača, gad je izašao iz kamioneta i obišao ga s izrazom nekoga tko u rukama nosi čeličnu šipku. Naglim je trzajem otvorio Jimova vrata. »Izlazi. Idemo.« Jimov se otponac otpustio, potaknut onom nevinom mrtvom djevojkom, strahom na Marie-Tereseinu licu, agresijom koja je strujala iz Adriana ... i činjenicom da je pustio demona da mu sjedne na bokove i jaši ga dok oboje nisu svršili. O, itekako idemo. »Možete li vas dvojica mamlaza ne raditi to u javnosti?« zaštekao je Eddie. Nema šanse. Jimove su šake bile u zraku i spremne za akciju prije nego što su mu potplati čizama dotaknuli rub ceste, a Adrian je bio jednako spreman za udarce. »Rekao sam da mi je žao«, ispljunuo je Adrian. »Misliš da se meni sviđa ovaj posao? Misliš da sam se bio spreman vratiti i uhodavati jebenog novajliju?« Jim se nije zamarao razgovorom. Samo je povukao šaku i opalio gada ravno u čeljust: šaka je poletjela i prevalila udaljenost koja ih je dijelila u tren oka. Udarac je bio tako jak da je Palom anđelu glava poletjela unatrag, a njegova se prekrasna kosa razletjela kao da je Farrah Fawcett kojoj kovrče lepršaju na vjetru. »To je za ono u Devininoj kupaonici, šupčino«, rekao je Jim. »A sada ću naplatiti ostala sranja.« Adrian je ispljunuo krv. »Nokautirao sam te da bih te spasio, sine.« »Jebi se. Djede.« Do daljnjega je to bilo zadnje što je itko uspio reći. Adrian je jurnuo naprijed kao bik, zgrabio Jima oko struka i nabio ga o kamionet. Udarac ga je zapekao od glave do pete, no Jim je jednostavno zanemario bol, iako je bio siguran da je na karoseriji ostavio udubljenje širine tijela. Nije ni trenutka oklijevao, već je zgrabio Adriana za kosu i glavom ga opalio u nos. Dok je iz njega po obojici frcala krv kao iz gejzira, Ad je odgovorio jednakom brzinom – uzvratio je udarac zabivši Jimu koljeno u međunožje takvom silinom da se ovaj zgrabio za jaja i gotovo povratio. Sraaaaanje. Nema toga od čega će muškarac vidjeti zvijezde kao od frontalnog sudara svojih muda s tvrdom kosti. Dok mu se vid mutio, želudac mu je ozbiljno razmatrao mogućnost da lansira pivo koje je popio kod Vina po Adrianovoj košulji. Snaga volje – i ama baš ništa drugo – omogućila mu je

da nadvlada penisku agoniju i baci se naprijed, zgrabi Adriana oko listova i sruši ga na travnato tlo. Valjanje po travi. Puno valjanja po travi. Šaketanje. Obostrano stenjanje. Blato na sve strane. Jedino po čemu su se razlikovali od dvije sukobljene životinje bila je činjenica da su odjeveni. A jedini razlog zbog kojeg su se zaustavili bio je taj što se umiješao Eddie, dohvatio Jima za ovratnik i pasicu traperica te ga podignuo tako da Adrian više nije mogao do njega. Nakon što ga je izvukao iz tučnjave i odbacio sa strane kao granu koja se odlomila sa stabla, Jim je tresnuo licem u smeđi mulj, a čitavo mu je tijelo pulsiralo kao nešto iz reklame za lijek protiv glavobolje. Odnosno, u njegovu slučaju, protiv cijelotijelobolje. Dok je udisao hladan zrak koji je mirisao na svježu zemlju i krv, istodobno ga je bolio svaki djelić tijela i osjećao se mnogo bolje. Pažljivo se okrenuo na leđa, pustio da mu ruke padnu uz tijelo i zagledao se u nebo boje mlijeka. Činilo mu se da u oblacima koji su prolazili nad njim vidi lice djevojke koju je ostavio u onoj kupaonici: kao da ga gleda iz dalekih visina i pazi na njega. Ispružio je ruku i pokušao joj dodirnuti lice, no vrtložasti proljetni vjetrovi razmjestili su oblake i rastjerali njezino krasno, tragično lice. Saznat će tko je ona. I osvetit će je. Baš kao što je osvetio i majku. One šupčine u Camaru bile su prva tri čovjeka koja je ubio. »Jesmo li gotovi, djeco?« otresao se Eddie. »Ili vas moram tako namlatiti po guzici da nećete moći sjediti do sljedeće zime?« Jim je nagnuo glavu i pogledao Adriana. Šupak je izgledao jednako loše kao što se Jim osjećao. »Primirje?« rekao je kroz krvave usne. Jim je udahnuo što je dublje mogao – dok mu bol nije onemogućila daljnje širenje rebara. E pa jebi ga. Možda ne može vjerovati ni jednom ni drugom, no trebala mu je pomoć – a bio je tragično stručan u suradnji sa seronjama. »Da«, odgovorio je hrapavim glasom. »Primirje.«

D Poglavlje 36 obro, volim te. Poslije ću doći doma. Budi dobar Quineshi. Molim?« Dok ih je Vin vozio u rezidencijalni dio grada, Marie-Terese slušala je sina kako priča i osjetila kako je steže u grlu. Glas mu je istodobno bio tako blizu i tako daleko. »Da. Da, smiješ. Volim te. Bok.« Pritisnula je crveni gumb na mobitelu i zagledala se u zaslon čekajući da je Vin upita kako je prošao razgovor. Bilo je to nešto što je njezin bivši uvijek radio. Kad god bi podignula slušalicu, bez obzira na to jesu li zvali iz teleprodaje, iz službe za održavanje ili su trebali njega, Mark je morao znati sve. No Vin nije ništa pitao, a nije joj se činilo ni da očekuje da ga izvijesti. Ta sloboda bila je ... ugodna. Sviđalo joj se kako joj daje pravo da bira, a to je mnogo govorilo o poštovanju, povjerenju i svemu ostalome što nije dobila prvi put. Hvala ti, poželjela je reći. Umjesto toga je promrmljala: »Htio je sladoled. Očito sam grozna majka, a? Vjerojatno će pokvariti apetit za večeru. Rano večera. U pet.« Vin je položio ruku na njezinu. »Nisi grozna majka. To ti jamčim.« Dok su prolazili pokraj autobusne stanice, pogledala je kroz prozor. Ljudi koji su stajali pod staklenom nadstrešnicom redom su piljili u M6 dok je Vin vozio pokraj njih, a kada se malo poslije druga skupina pješaka zagledala u automobil, stekla je dojam da Vin, kamo god da ide, privlači poglede pune zavisti, strahopoštovanja ... i pohlepe. »I Mark je volio lijepe aute«, rekla je bez nekoga posebnog razloga. »On je više bio za Bentleyje.« Isuse, sjećala se vožnje u tim njegovim automobilima. Kupovao je novi svake godine čim bi izašao novi model, a u početku je sjedila pokraj njega na

suvozačkom sjedalu visoko podignute glave i rukom gladila kožu. U to bi je doba, kada bi ljudi buljili, preplavljivao osjećaj ponosa što je muškarac koji je vlasnik tog automobila njezin, što je članica nekoga ekskluzivnog, luksuznog kluba koji je isključivao sve druge, što je kraljica koja sjedi pokraj svoga kralja. Više nije bilo tako. Sada je ta znatiželjna lica vidjela tek kao ljude obmanute maštarijom. To što možeš voziti otmjeni BMW – ili sjediti u njemu – ne znači da imaš dobitni listić u životnoj lutriji. Pokazalo se da je bila mnogo, mnogo sretnija na tvrdom pločniku nego na mekanom kožnom sjedalu. I da joj je to bilo puno bolje, sudeći po tome gdje je završila. »Ali jesam, loša sam majka«, promrmljala je. »Lagala sam mu. Morala sam.« »Učinila si što si morala da bi preživjela.« »Morat ću mu nastaviti lagati. Ne želim da ikada sazna.« »A nema ni razloga za to.« Vin je odmahnuo glavom. »Mislim da je zadaća roditelja zaštititi djecu. Možda je to staromodno, ali tako mislim. Nema nikakvog razloga da on prolazi sve što si ti pretrpjela. Dovoljno je što si ti to morala podnositi.« Misao koja joj je svako toliko prolijetala glavom od kada je sinoć bila s Vinom ponovno se javila. A nije vidjela razloga da je ne izgovori naglas. »Učinila sam nešto da bih preživjela, no ponekad mislim ...« Nakašljala se da pročisti grlo. »Imam diplomu. Studirala sam marketing. Mogla sam pronaći posao.« Barem je teoretski mogla. Jedna od stvari koje su je zaustavile u tom naumu bila je činjenica da nije bila sto posto sigurna u svoj lažni identitet. Da je zaista potražila pravi posao, nije bila sigurna ne bi li se pokazalo da njezin broj socijalnog osiguranja pripada nekom drugom. No druga stvar koja je potaknula odluku bila je mnogo mračnija. Vin je odmahnuo glavom. »Ne možeš gledati unatrag i preispitivati svaki svoj postupak. Učinila si najbolje što si mogla s obzirom na situaciju u ...« »Mislim da sam se željela kazniti«, izvalila je. Kada je okrenuo glavu prema njoj, pogledala ga je u oči. »Krivim sebe za ono što mi je sin morao proći. Odabrala sam pogrešnog muškarca i udala se za njega i za to sam ja kriva. I smatram da je moj sin patio zbog toga. Kada sam bila s onim ... muškarcima. Mrzila sam svaku sekundu. Plakala sam svake noći kada bi sve bilo gotovo, a ponekad bi mi bilo i fizički zlo. Trpjela sam to zbog novca,

istina je ... No namjerno sam si nanosila bol.« Vin ju je uzeo za ruku, prinio je svojim usnama i silovito je poljubio. »Slušaj me. Tvoj bivši je kreten u cijeloj toj stvari – ne ti.« »Trebala sam ga prije ostaviti.« »I sada si slobodna. Oslobodila si ga se, a više ne radiš ... ni te druge stvari. Slobodna si.« Zagledala se kroz vjetrobransko staklo. Ako je to istina, zašto se onda još uvijek osjeća tako zatočeno? »Moraš oprostiti sama sebi«, rekao je Vin promuklim glasom. »Samo ćeš tako sve to prebroditi.« Isuse, kako je egocentrična, pomislila je. Pod pretpostavkom da je točno sve što je reklo društvo u stanu – a s obzirom na ono što je vidjela u Devininim očima, bila bi idiot da misli da nije tako – Vin je noćas saznao da je praktički ubio vlastite roditelje. »I ti isto.« Stisnula mu je ruku. »I ti to moraš učiniti.« Brundanje kojim je odgovorio bilo je jasan odbijanac, a baš kao što je on poštovao njezinu privatnost, i ona je poštovala njegovu: ma koliko da ga je željela navesti da govori o onome što je saznao, nije ga namjeravala forsirati. Naslonila je glavu na naslon i gledala ga dok ih je vozio. Bio je brz i siguran za upravljačem, obrve su mu bile stisnute, a usne zbijenije nego obično u izrazu duboke koncentracije. Bilo joj je tako drago što ga je upoznala. I zahvalna što je vjerovao u nju kada je to bilo zaista bitno. »Hvala ti«, rekla je. Pogledao ju je i lagano se osmjehnuo. »Za što?« »Jer si vjerovao meni. A ne njoj.« »Naravno da sam vjerovao tebi.« Odgovor mu je bio jednako siguran kao i ruka na upravljaču, a iz nekog joj je razloga to natjeralo suze na oči. »Zašto plačeš?« Gurnuo je ruku u sako i izvadio besprijekorno bijeli rupčić. »Evo. O, ljubavi, nemoj plakati.« »Bit će sve u redu. A bolje da se iscmizdrim sada nego poslije.« Obrisala je obraze prstima, a zatim uzela supermekanu, supertanku platnenu maramicu i raširila je u krilu. Još uvijek je imala nešto maskare na očima od kada se šminkala za misu i nije namjeravala upotrijebiti nježnu tkaninu i tako je onečistiti – no sviđalo joj se imati je kod sebe. Sviđalo joj se prstom prelaziti naprijed-natrag po izdignutom vezu njegova monograma:

VSdP. »Zašto plačeš?« ponovio je nježnim glasom. »Jer si nevjerojatan.« Dodirnula je slovo V, izvezeno uglastim stilom. »I zato što ti vjerujem kada mi kažeš stvari tipa Volim te i to me nasmrt plaši.« Dodirnula je slovo S. »I zato što sam tako dugo mrzila samu sebe, no kada me ti pogledaš, ne osjećam se tako prljavo.« Napokon je dodirnula slova njegova prezimena, dP. »No uglavnom zato što se zbog tebe veselim budućnosti, a to mi se nije dogodilo cijelu vječnost.« »Možeš mi vjerovati.« Ruka mu je ponovno pronašla njezine. »A što se tiče tvoje prošlosti, nije važno što si radila – važno je tko si. Meni je samo to bitno.« Otrla je nove suze dok ga je gledala preko sjedala, a iako joj se njegovo privlačno lice zamutilo pred očima, već ga je ionako pomalo znala napamet, pa to i nije bilo važno. »Stvarno bi trebala upotrijebiti taj moj rupčić.« »Ne želim ga unerediti.« »Imam dovoljno drugih.« Ponovno je spustila pogled na njegove inicijale. »Što znači S?« »Sean. Drugo ime mi je Sean. Majka mi je bila Irkinja.« »Stvarno?« Marie-Terese ponovno su prosuzile oči. »To je mom sinu pravo ime.« »Vas dva kretena ostanite ovdje.« Eddie je zalupio vozačeva vrata takvom silinom da se zanjihao cijeli kamionet, a dok je koračao prema ulazu u supermarket, ljudi su se svojski trudili maknuti mu se s puta. Jima su još uvijek boljela jaja. Jako. U neku mu se ruku činilo kao da ih je uvaljao u rezano staklo, takav je istodobno bockav i bolan osjećaj imao. Na sjedalu do njega Adrian si je trljao rame, a izraz lica odavao mu je gađenje. »Što taj šupak misli, tako nam reći da ostanemo ovdje. Tko nam je on, tata? Nek se jebe.« Jim je gledao kroz prozor i vidio majku s djetetom u naručju kako prolazi pokraj kamioneta, uočava njegovo lice i uplašeno se okreće na drugu stranu. »Mislim da nismo prikladni za vizualnu konzumaciju.« Adrian je ispružio ruku i okrenuo retrovizor prema sebi. »Gluposti. Ja sam predivan. Ideš. Izgledam ...« »... kao da te krava žvakala«, dovršio je Jim umjesto njega. »No ti bi barem

mogao uspravno hodati da moraš. Baš me je morao u jaja?« Adrian si je opipao nos. »Mislim da si ga slomio.« »Sad ću vjerojatno ostatak života pucati ćorke. Ta tvoja oteklina će se barem povući.« Adrian se naslonio i prekrižio ruke na prsima. Kao na zapovijed, obojica su duboko udahnula. »Možeš mi vjerovati, Jime.« »Povjerenje nije nešto što možeš samo tako izvući iz guzice. Moraš ga zaslužiti.« »Onda ću to i učiniti.« Jim je proizveo neki neobvezujući zvuk i pažljivo se pomaknuo na sjedalu. Međunožju mu se nije svidio premještaj. Kada je uspio dogovoriti prihvatljiv položaj, vratio se promatranju ljudi na parkiralištu. Ritam je bio predvidljiv: izlazili su iz automobila, odlazili u trgovinu i vraćali se s napunjenim kolicima ili s nekoliko vrećica u rukama. Dok je tako gledao ta kretanja, odjednom je shvatio koliko je golem jaz koji ga dijeli od ostatka planeta. I to ne samo zato što je sada igrao paranormalnu utakmicu za koju većina tih dostojanstvenih klijenata supermarketa ne bi vjerovala da može biti stvarna. Uvijek je bio svijet za sebe. Od trenutka kada je pronašao majku na kuhinjskom podu, kao da mu je korijenje iščupano iz zemlje i odneseno preko ceste na drugu parcelu. Posao mu tu nije puno pomogao. Nije ni njegov karakter. A sada je sjedio pokraj Palog anđela koji možda postoji, a možda i ne ... i koji igra prljavo. Sranje, koje veze ako i završi neplodan. Sada više nikada neće dobiti priliku imati djecu, a ako genetski bazen poštedi svoga usranog DNK-a, bit će do bez sumnje najljepše što će ikada učiniti za ljudsku rasu. Desetak minuta poslije Eddie je izašao iz trgovine s kolicima punim plastičnih vrećica, a kada ih je zaustavio pokraj kamioneta i počeo pretovarivati, Jim više nije mogao podnijeti vlastite misli, pa je izašao da mu pomogne: sve te mamice i njihova slatka dječica jednostavno će se morati snaći ako im se ne sviđa kako izgleda. Eddie nije rekao ni riječi dok su radili jedan uz drugoga, što je bio jasan znak da, iako su se Jim i Adrian donekle pomirili, Eddie nije bio ni blizu carstvu drugarstva. Iskreno rečeno, izgledao je kao da mu je dosta svega i svih. A bez uvrede, popis za kupovinu bio mu je iznimno bizaran. Donio je dovoljno vreća industrijske soli da odledi autocestu. Bezbrojne

boce vodikova peroksida i vještičje lijeske. Litre i litre octa. Limune. Svježu kadulju pakiranu u prozirne kutije. I četiri ogromne konzerve goveđega gulaša? »Kog ćemo vraga«, upitao je Jim, »sa svim tim?« »Svašta.« Trebalo im je petnaestak minuta da se vrate do Jimove garsonijere, a tišina je bila malčice manje napeta. Kada su se zaustavili pred garažom, Pas je njuškom razmaknuo zavjese na velikom prozoru. »Trebamo li stvari nositi gore?« upitao je Jim kada su svi izašli iz kamioneta. »Samo jednu vrećicu, ja ću je uzeti.« Jim se uspeo stubama s ključem u rukama, a čim je otključao vrata, Pas je poludio od sreće što ga vidi i počeo trčati u krug po odmorištu na vrhu stubišta, dok mu se rep vrtio poput propelera. Jim je pogledao preko ramena, namrštio se i odsutno pogladio Psa. Dolje na prilazu Eddie i Adrian stajali su jedan pokraj drugoga, Eddie je vrtio glavom i govorio, a Adrian je gledao u neku točku pokraj njegova lijevog uha – kao da je sve to već čuo i nije ga zanimalo ni prvi put. Napokon ga je Eddie zgrabio za vrat i prisilio da ga pogleda u oči. Adrianove usne nakratko su se pokrenule, a zatim je Eddie čvrsto stisnuo oči. Na brzinu su se zagrlili, a onda je Adrian odgrmio na Harleyju. Eddie je opsovao, dohvatio vrećicu iz kamioneta i zatoptao uza stube. »Radi li ti štednjak?« upitao je ušavši u kuću, dok mu se Pas motao oko nogu i mahao repom. »Da.« Deset minuta poslije on i Eddie sjedili su ispred dva ogromna tanjura gulaša – što je objašnjavalo konzerve. »Ovo nisam jeo godinama«, rekao je Jim grabeći gulaš. »Čovjek mora jesti.« »Što si rekao Adrianu?« »Ne tiče te se.« Jim je odmahnuo glavom. »Žalim slučaj, pogrešan odgovor. Ja sam član tima, a s obzirom na količinu sranja koju vas dvojica znate o meni, mislim da je vrijeme da mi počnete uzvraćati istom mjerom.« Eddie se oporo nasmiješio. »Pravo je čudo što se vas dvojica bolje ne slažete.« »Možda bismo se i slagali da počnete razgovarati sa mnom.«

Dugačka tišina koja je uslijedila ostala je neprekinuta sve dok Eddie nije spustio tanjur da bi Pas mogao počistiti što je ostalo. »O Adrianu ti sa sigurnošću mogu reći tri stvari«, rekao je. »Prvo, uvijek će učiniti točno ono što hoće i kada hoće. Nema šanse da ga razuvjeriš ili ga natjeraš da se predomisli. Drugo, borit će se dok ne padne s nogu za nešto u što vjeruje. I treće, Pali anđeli ne traju vječno.« Jim se naslonio na stolcu. »Pitao sam se o tome.« »Da, nismo zaista beskonačni – samo donekle. A to se u njegovu slučaju ne smije zanemariti.« »Zašto?« »Izaziva vraga. Jednog od ovih dana ... potrošit će sve džokere i izgubit ćemo ga.« Eddie je polako gladio Psa po leđima. »Puno sam toga s njim prošao tijekom svih ovih godina. Poznajem ga bolje od ikoga drugoga, a vjerojatno sam i jedina osoba koja zaista može raditi s njim. Kada ga više ne bude, to će me ubiti ...« Eddie nije nastavio, ali nije ni morao. I Jim je jednom izgubio partnera: bilo je to iskustvo koje mu je sasvim oduzelo želju za životom. »Što će danas učiniti s Devinom?« Eddie nije ni trenutak oklijevao: »Ne želiš znati.«

P Poglavlje 37 rije nego što su otišli iz stana, Vin je na brzinu spakirao kvazipiknik za sebe i MarieTerese, a ostaci tog obroka sada su bili razbacani po naručenom stolu stare kuhinje u njegovu obiteljskom domu: foliju u koju su bili zamotani sendviči, limenke kole koje su sada bile uglavnom prazne i vrećicu čipsa koju su podijelili neće biti teško pospremiti. Desert im je bila jedna jedina jabuka sorte Granny Smith koju je imao u stanu, pa je s nje sada rezao kriške i davao jednu njoj, a jednu sebi. Taj komad voća sada je već više nalikovao ogrisku nego jabuci, a dok je izrezbario posljednji komadićak mesa oko sjemenki, znao je da taj ide njoj. Bez nekoga posebnog razloga sjetio se onoga što je rekao MarieTerese: Nije važno što si radila – važno je tko si. Bio je sasvim siguran da je za nju to istina ... i isto mu je tako bilo savršeno jasno da ni najmanje ne vrijedi za njega. Način na koji je živio svoj život bio je točan odraz onoga što je bio – gad gladan novca bez imalo savjesti. No baš kao i ona, odlučio je svoj stari život ostaviti za sobom. Još uvijek je duboko u sebi osjećao isti poriv – no sada ga je smatrao problemom, a ne nečime što bi trebalo upravljati njegovim postupcima. No problem je bio u tome što nije imao ni najmanju predodžbu o tome kako će izgledati budućnost. »Evo, uzmi posljednji komad.« Skinuo je krišku s oštrice noža i pružio joj je preko stola. »Pažljivo sam ga izrezao.« Ispružila je svoju krasnu ruku i uzela što joj je nudio. »Hvala ti.« Dok je jela, pospremio je kuhinju – pokupio je ostatke i natrpao ih u papirnatu vrećicu u kojoj je donio hranu. »Kada dolaze?« upitala je. »Jedan sat nakon zalaska sunca, tako su rekli. Izgleda da se ovakve stvari

uvijek događaju po mraku.« Lagano se osmjehnula i obrisala usta papirnatim ubrusom. Nagnula se u stranu i pogledala kroz prozor, a kosa joj je kliznula s ramena i zaljuljala se. »Još uvijek je prilično svijetlo.« »Da.« Pogledao je oko sebe i zamislio kako bi kuća mogla izgledati. Granitne radne plohe. Aparati od nehrđajućeg čelika. Srušiti zid s desne strane i sagraditi dodatak da se dobije obiteljska soba. Maknuti stare tapisone. Prebojiti. Staviti nove tapete. Iz temelja preurediti kupaonice. Mlada obitelj mogla bi biti sretna u takvoj kući. »Dođi sa mnom«, rekao je ispruživši ruku. MarieTerese ju je prihvatila. »Kamo?« »Van.« Izveo ju je kroz garažu u dvorište iza kuće – koje teško da je bilo za pokazivanje. Travnjak je bio privlačan otprilike kao staračka brada, a hrast pri dnu dvorišta izgledao je kao kostur nekad elegantnog drveta – no barem više nije bilo tako hladno. Obgrlio ju je, privukao blizu k sebi i nježno joj prekrio oči vršcima prstiju. »Želim da zamisliš da smo na plaži.« »Na plaži.« Usne su joj se izvile u osmijeh. »Na Floridi. U Meksiku. Na jugu Francuske. U Kaliforniji. Gdje god želiš.« Spustila mu je glavu na prsa. »U redu.« »Boja neba mijenja se u narančastocrvenu i zlatnu, a more je mirno i plavo.« Vin se zagledao u sunce koje je zalazilo dok je govorio, pokušavajući ga zamisliti kako se spušta za morski obzor, umjesto za asfaltni krov susjedne prizemnice. Vin se počeo micati, premještati težinu s noge na nogu, a ona ga je pratila i ljuljala mu se u rukama. »Zrak je mekan i topao.« Položio joj je bradu na tjeme. »Valovi se onako kreću po pijesku, dolaze pa se povlače, dolaze pa se povlače. Okruženi smo palmama.« Stisnuo joj je ramena nadajući se da vidi ono što joj opisuje, nadajući se da ju je uspio odnijeti daleko od mjesta na kojem su se zaista nalazili: usranoga stražnjeg dvorišta oronule kućice u hladnom Caldwellu u državi New York. Najbliža im je obala bila stjenovita i riječna. I sam je zatvorio oči i jednostavno osjećao ženu koju je držao u zagrljaju, i

tko bi rekao: ona je bila ta koja je preobrazila krajolik, a ne njegove riječi. Za njega je ona bila izvor topline. »Izvrsno plešeš«, rekla mu je o prsa. »Zaista?« Kada je klimnula glavom, osjetio je pokret na grudima. »Pa, to je zato što imam dobru partnericu.« Njihali su se u zajedničkom ritmu dok svjetlost nije počela nestajali s neba, a temperatura se previše spustila. Kada se Vin zaustavio, MarieTerese podignula je glavu i pogledala ga. Kada joj je stavio dlan na lice i jednostavno se zagledao u nju, prošaptala je: »Da.« Odveo ju je natrag u kuću i na kat u spavaću sobu. Zatvorio je vrata, naslonio se na njih i gledao je kako svlači jaknu od flisa preko glave, a zatim otkopčava jednostavnu bijelu košulju. Onda je na red došao grudnjak, pa su joj se, kada se sagnula da svuče traperice, grudi zanjihale. Vin je bio uzbuđen i prije nego što se počela razodijevati, no dok ju je gledao tako prirodnu i prekrasnu, počeo je osjećati pritisak u hlačama. A opet, ovdje nije bila riječ o seksu. Kada se uspravila gola pred njim, polako joj je prišao te je dugo i snažno poljubio. Tijelo joj jepod njegovim rukama bilo toplo i podatno, tako maleno i glatko u usporedbi s njegovim – obožavao je tu suprotnost i meki jastuk koji je predstavljala. Obožavao je njezin miris i okus. Obujmio joj je dojke dlanovima i uzeo joj jednu bradavicu među usne kako bi je sisao dok je drugu trljao palcem. Kada se izvila uz njega, iz usta joj se otelo njegovo ime. Čovječe, kako je uživao u tom zvuku. Slobodnom joj je rukom pomilovao bedro, a zatim ju je obujmio straga i kliznuo joj među noge. O, kako je spremna za njega. Tako vlažna i vruća. Opsovao je sebi u bradu, odnio je do svoga starog kreveta i položio je na njega. Trenutak poslije bio je gol kao od majke rođen i ispružio se pokraj nje, zadigavši ud uz trbuh dok se bokovima pripijao uz njezine. Još poljubaca. Ruke na njegovoj koži. Njezine. Ruke između njezinih nogu. Njegove. MarieTerese završila je nad njim, bedara rastvorenih nad njegovim bokovima, spremna ga uzeti. Kada je navukao kondom, prekrila ga je polaganim, nemilosrdnim spustom od kojega je ostao bez daha i bez razuma. Odgovorio je izvivši se u luk, izdignuvši leđa s kreveta i prodirući pritom još

dublje u nju. Uprla mu je dlanove o ramena, namjestila se i počela uvijati bokove prema gore i unatrag, hvatajući destruktivni ritam. Dok ga je MarieTerese uzimala, bio je više nego spreman dati joj sve što je željela od njega. Ležao je pod njom bez daha, očajan, dok ga je njezino tijelo obrađivalo do savršenstva. Kapci su joj bili gotovo sasvim spušteni dok ga je promatrala, a oči nalik plavoj vatri. No proždirale su ga bez imalo boli. »Ovo je Vinova adresa.« Kada je Eddie pokazao na majušnu kućicu s desne strane, Jim je zaustavio kamionet i ubacio mjenjač u prazan hod. Iz navike je izvidio područje. Tipična stambena četvrt niže srednje klase: automobili uglavnom parkirani na prilazima, ulične svjetiljke svakih dvadeset metara, svjetla koja su se palila u malim dnevnim boravcima i kuhinjama. Nigdje pješaka jer su svi već bili kod kuće. Bez previše mjesta za skrivanje jer na grmlju i drveću nije bilo lišća. Eddie i on izašli su iz kamioneta i počeli se baviti hrpom vrećica naslaganih u stražnjem dijelu. Depresivno svjetlo sve je pretvorilo u neku varijaciju sive, pa je krajolik izgledao kao crno-bijela fotografija. Vinov BMW bio je na prilazu, a u kući su gorjela svjetla, pa su pokucali kada su stigli do ulaznih vrata. Odmah su začuli odgovor s kata, no potrajalo je neko vrijeme dok se vrata nisu otvorila, a razlog je bio prilično očigledan: kroz Vinovu kosu netko je očito prolazio prstima, a obrazi su mu bili zajapureni. Jimova prva pomisao kada je stupio u kuću i pogledao oko sebe bila je da jeftin namještaj zaista ne podnosi dobro protok godina. Koliko je mogao procijeniti, sve u kući, od usahlih tapeta do usranog kauča u dnevnom boravku i ojadne kuhinje straga, bilo je uređeno u dvadeset godina starom stilu robne kuće Sears Roebuck. Upravo je s takvim stvarima i sam odrastao, pa je prvi put otkad je upoznao Vina pomislio da bi njih dvojica mogla imati nešto zajedničko. Eddie je spustio jednu od vrećica i zagledao se u upadljivo noviji komad tapisona u hodniku. »Poginuli su ovdje, na dnu stubišta. Tvoji roditelji.« »Da.« Vin se nelagodno promeškoljio. »Kako znaš?« »Vidim im sjenu.« Eddie se pomaknuo u stranu, pogledao Jima i klimnuo

glavom prema podu. Jimu nije bilo jasno u čemu je stvar, jer kada je pogledao u pod vidio je ... samo ... Protrljao je oči da se uvjeri da mu se ne pričinjava – ali ne, dobro je vidio. Pri dnu stubišta, gdje se nalazio novi komad tapisona, uočio je neobičan poremećaj, vizualni odjek onoga što je nekad bilo dvoje ljudi isprepleteno na hrpi. Žena je imala raščupanu, izblijedjelu kosu i žuti kućni ogrtač. Muškarac je nosio zeleno radno odijelo, kakvo nose električari ili vodoinstalateri. Krvave mrlje ispod njihovih glava protezale su se metrima po tapisonu. Jim se nakašljao. »Da, i ja ih vidim.« Na vrhu stubišta pojavila se MarieTerese. »Gdje želite da obavimo stvar?« »Sve se dogodilo u mojoj sobi«, rekao je Vin. Eddie je ostavio dio stvari u ulaznom hodniku i uputio se na kat. »Onda idemo onamo.« Jim je nosio toliko vrećica da se morao okrenuti postrance da bi mogao proći stubištem, a Vin je bio dovoljno na mjestu da mu pomogne nositi. »Što je sve ovo?« upitao je. »Puno jebene soli.« Kada se njih četvoro naguralo u sobi opremljenoj izblijedjelim tamnoplavim tapetama i namještajem iz linije za dječake iz sedamdesetih, Eddie se sagnuo i povukao pleteni sag sa sredine sobe. »Bilo je ovdje?« Očito, s obzirom na izblijedjeli krug koji se još uvijek vidio na podnim daskama. »Moramo li najprije to očistiti?« upitao je Jim. »Što očistiti?« Vin je kleknuo i rukama prešao preko poda od umjetnog drveta. »Nema ničega.« »Točno je ...« Eddie je uhvatio Jima za ruku i odmahnuo glavom, a zatim je počeo otvarati vrećice. I Vinu i MarieTerese dao je vrećicu industrijske soli. »Vas dvoje nasipajte tu sol u crti po rubu gornjeg kata. Mora tvoriti neprekinutu barijeru, osim oko onog prozora.« Pokazao je glavom nadesno. »To ostavite čisto. Ako naiđete na namještaj, nema veze – jednostavno ga zaobiđite i vratite se opet do zida. Ako vam bude trebalo, ima još soli.« Kada je zaključio da dobro rade, iz jakne je izvadio dvije tanke cigare i jednu pružio Jimu zajedno s vrećicom soli. »Ti i ja učinit ćemo isto u prizemlju, uz još neke dodatke.« »Dogovoreno.« Kada su se vratili u prizemlje, Eddie je izvadio crni upaljač

i zapalio kubanku ili što je već bila. Izdahnuo je nešto što je mirisalo kao ... čisti morski zrak, a zatim je ponudio vatru Jimu, koji se prignuo i pripalio vlastitu cigaru. Jedanput je udahnuo i našao se u Raju. Duhan je bio fantastičan – nije bio nalik ničemu što je ikad osjetio u ustima, a ako će to biti dio njegovih stalnih dužnosti, definitivno je bio spreman za njih. Čovječe, kako je nekad volio pušiti. A sada se očito više nije morao brinuti o raku. Eddie je vratio upaljač u džep i otvorio sol. »Ići ćemo od prostorije do prostorije i izdisati dok ovdje dolje stvaramo barijeru. Tako ćemo pročistiti prostor i stvoriti joj prepreku. Tamo u vreći ima još soli.« Jim je pogledao svoju cigaru. »Ovo će zaista onemogućiti Devini da uđe?« »Zbog toga će joj biti teže. Adrian će je zaokupiti što dulje bude mogao, no čak i uz njegove nemale talente, znat će da se nešto događa.« Jim je razderao pečat na svom paketu soli i shvatio da mu se sviđa kako se trenutačno osjeća. Bilo to dobro ili loše – u redu, uglavnom je loše – on je stvoren za borbu, i to ne samo zato što je građen kao izbacivač teške kategorije. Sukob mu je u krvi, mozgu i srcu koje udara. Nedostajali su mu stari zadaci. Nagnuo je paketić soli prema dolje i veselo pućkao dok je tanki bijeli mlaz tekao iz srebrnog otvora na otužni tapison. Eddie je obrađivao stražnji dio kuće i uputio se niz hodnik i u kuhinju, pa se Jim orijentirao na dnevni boravak. Posao je išao brzo, samo je slijedio liniju zida i micao prašnjave zavjese s puta, a pružao mu je i zadovoljstvo: imao je osjećaj da piša po vlastitu teritoriju, da polaže pravo na njega. Čovječe, skoro se nadao da će se kučka stvarno pojaviti na vratima kako bi je mogao srediti. E ako to nije potpuni preokret ... Prije je uvijek religiozno povlačio crtu između muškaraca i žena. Ne bi oklijevao ubiti muškarca. Isto ga tako ne bi oklijevao osakatiti, premlatiti ni nokautirati. Žene su, međutim, bile nešto sasvim drugo. Žena ga je mogla napasti nožem i on bi je razoružao. I točka. Daljnju bi joj borbu onemogućio samo ako bi apsolutno morao, i to na najmanje bolan i najmanje trajan način. No Devina za njega više nije žena. Kvragu, ona nije žena i gotovo. Sol je šušketala dok je iscrtavao krivudavu liniju, a iako mu je bilo teško polagati velike nade u nešto što inače služi kao začin za pržene krumpiriće, Eddie mu nije djelovao kao budala. Ni izdaleka. A cigara je bila mrak. Totalni mrak.

Kada su završili, prizemlje je poprimilo miris Floride i izgledalo kao da mu treba profesionalno čišćenje, a dok su se penjali na kat, Eddie je na svakoj stubi povukao bijelu crtu tako da je stubište na kraju izgledalo kao sletna pista. Vin i MarieTerese dali su si truda, a nakon što je provjerio što su napravili, Eddie im je rekao da se odmore na krevetu i zamolio Jima da ga slijedi u kupaonicu na vrhu stubišta. Umivaonik mu je poslužio kao posuda u kojoj je smiješao peroksid, vještičju lijesku i limunov sok, a zatim je dodao bijeli ocat i promiješao smjesu vlastitim rukama, kružeći prstima po otopini. Kada se iz nje počeo uzdizati oštar miris koji je Jimu probijao nosnice, Eddie je počeo tiho govoriti, ne prestajući kružiti rukama po umivaoniku. Riječi su bile tek nešto glasnije od daha i na jeziku koji Jim nije razumio, no isti se izraz ponavljao u nedogled. Miris koji se širio iz smjese iznenada se promijenio. Više nije bio odbojan, već se pretvorio u nešto nalik svježoj proljetnoj livadi. Eddie je prestao miješati i obrisao ruke o traperice, a zatim je posegnuo u jaknu i izvadio dva kristalna ... »Čekaj, to su pištolji?« upitao je Jim. »O da.« Eddie je izvukao čep s jednoga od njih i uronio ga u umivaonik. Na površinu su izlazili mjehurići dok se spremnik nije napunio. Dao ga je Jimu. »To si stavi u futrolu. Za razliku od tvog automatika, ovo će stvarno imati efekta na nju.« Dok je Eddie punio vlastiti pištolj, Jim je premetao mokri kristalni predmet po rukama. Oružje je bilo pravo umjetničko djelo, izrezbareno iz bistrog kvarca, koliko je mogao procijeniti, i precizno izrađeno. Uzeo ga je u ruku, naciljao zid kupaonice i povukao okidač. Tanak, snažan mlaz otopine iz umivaonika liznuo je zid točno na mjestu na koje ga je usmjerio. »Zgodno«, promrmljao je mičući SIG. »Pokazat ću ti kako se prave.« Eddie je zatvorio spremnik vlastita pištolja i zataknuo ga za pojas na leđima. »Pomoći će ti što već znaš rezbariti drvo.« Kada su se pridružili ostalima, zatekli su Vina kako korača sobom i MarieTerese kako sjedi na krevetu. Eddie je odložio kaput i počeo kopati po vrećicama iz supermarketa, sada uglavnom praznima. Izvadio je svježu kadulju, otvorio plastični spremnik i pružio MarieTerese snop listova. »Drži ovo i drži se po strani. Ma što ugledala i ma što se dogodilo, ne puštaj tu kadulju i drži oba dlana na njoj. To će te donekle zaštititi.«

»Što da ja radim?« odlučno je upitao Vin. Eddie ga je pogledao preko ramena. »Svud se.«

K Poglavlje 38 ada se Vin zadnji put skinuo pred publikom, bilo je to u vrlo različitom kontekstu. Dok je odlagao košulju, hlače i bokserice na komodu, pazio je da mu pištolj bude na vrhu hrpe, a kada se okrenuo, bio je spreman obaviti to što već treba jednom za svagda. Zanimljivo, samo je jedanput u životu bio na operaciji, prije nekih desetak godina. Morao je obnoviti koljeno nakon godina igranja košarke, tenisa i trčanja – i sada se osjećao točno kao i tada: spreman vratiti se u normalu. S nadom da će konačni ishod, kada se bol povuče, biti dobar. Pogledao je Marie-Terese. Sjedila je na krevetu savršeno nepomična, s grančicama svježe kadulje u rukama: lepršavi su joj listići virili pokraj palčeva, a stabljičice su visjele s druge strane. Kada su im se pogledi sreli, morao joj je prići i na brzinu je poljubiti u usta. Bila je uplašena, no snažna, a ma koliko želio da ne mora sudjelovati u cijeloj stvari, slagao se s Adrianom: u vezi s njom nema riskiranja. U vezi s njom nikada ne smije biti riskiranja, pa su morali djelovati pod pretpostavkom da je Devina uzela naušnicu. Eddie je izvadio kompas i četiri bijele svijeće, a nakon što su malo glumili izviđače, on i Jim svijećama su označili sjever, jug, istok i zapad na golom podu. Zatim su oko svega nasuli još soli u krugu. Dok ih je gledao, Vin je morao priznati da je njihov obruč mnogo uredniji od onoga koji je on nacrtao prije više od dvadeset godina, no tada se morao žuriti. Nije mogao znati koliko će mu dugo roditelji obeznanjeno ležati na kauču. »Kao što sam rekao, to što si ti učinio bio je obred zaposjedanja.« Eddie je išao u krug i palio svaku od četiriju svijeća. »Uzeo si tri sastavnice sebe kao muškarca – kosu, krv i ... znaš već što – i ponudio joj ih. Ona je prihvatila darove i naselila se u tvojoj duhovnoj koži, da se tako izrazim. Sada ćemo je

iščistiti iz tebe.« »No da, slušaj«, prekinuo ga je Vin. »Jesi li siguran da ne možemo najprije obaviti Marie-Terese, a onda se brinuti za mene?« »Ne. Ti si žarište. Ti si Devinu pozvao k sebi. Osim toga, veza koju MarieTerese mora prekinuti puno je jednostavnija, pod pretpostavkom da je naušnica uopće kod Devine.« Tip je nestao u kupaonici u hodniku, a zatim se vratio mokrih ruku koje je držao u zraku kao da je kirurg. »Jim, izvadi mi iz jakne kožni smotuljak u desnom džepu.« Jim je pretražio jaknu i izvukao dvadeset i pet centimetara dug i pet centimetara širok paketić svezan bijelom baršunastom vrpcom. »Otvori ga.« Jim je brzo razvezao mašnu, a zatim razmotao kožni omot, iz kojeg je izronio bodež. Od stakla. »Ne dodiruj nož«, rekao je Eddie. »Kog će ti to vraga?« odlučno je upitao Vin. »Otvorit ćemo te.« Pokazao je na krug koji su činile upaljene svijeće. »Riječ je o spiritualnoj kirurgiji, a prije nego pitaš, da, boljet će kao sam vrag. No kada završimo, nećeš imati ožiljke ni išta slično. A sada lezi i stavi glavu ovdje prema sjeveru.« Vin ih je pogledao dok su ga promatrali. Lica su im bila smrknuta. Ozbiljna. Osobito Eddiejevo. »Nisam još nikad vidio takav nož«, promrmljao je Vin odmjeravajući bodež. »Izrađen je od kristala«, rekao je Eddie, kao da zna da Vinu treba malo vremena prije nego se poda obredu. »I ono, slobodno duboko udahni, ali sada već stvarno moramo početi.« Bacio je pogled na prijatelja. »Jime? Ti ostani uz Marie-Terese. Jednog ćeš dana ti obavljati ovakve stvari, ali zasad si samo promatrač, a ako zagusti, ti si zadužen za nju.« »Zar čitaš misli?« upitao ga je Vin. »Ponekad. Možemo li sada prijeći na posao? Ne znam koliko će je dugo Adrian uspjeti zadržati.« Vin se zagledao Marie-Terese u oči, nadajući se da u njegovu pogledu može pročitati sve što joj je želio reći. Kada mu je klimnula kao da ga je savršeno razumjela, prekoračio je preko kruga od soli i ispružio se u središtu. Eddie je savršeno odredio veličinu: Vinovi su tabani tek doticali donji rub kada je glavu položio uz sjevernu svijeću. »Zatvori oči, Vine.«

Vin je zadnji put pogledao Marie-Terese, a zatim je sklopio oči i pokušao opustiti tijelo. Osjećao je tvrdi pod pod lopaticama, stražnjicom i petama, a srce mu je žestoko udaralo u prsnom košu. No najgore od svega bilo je što ništa nije vidio – osim što se osjećao izolirano, svaki se zvuk oko njega odjednom činio nekako previše pojačan. Od njegova vlastita disanja do Eddiejevih koraka dok je hodao uokolo i šaputanja čudnih riječi nad njegovim golim tijelom – sve je bilo u napetoj HD razlučivosti koja mu je uništavala živce. Nije mu dugo trebalo da izgubi strpljenje. Leži tu kao nekakav obrok ponuđen na konzumaciju, pred Marie-Terese koja zacijelo ... Iz poda se izdignulo lagano potresanje. Vin je vibracije najprije osjetio u dlanovima i stopalima, a zatim su se počele širiti prema unutra, u koncentričnim krugovima koji su se stezali prema središtu njegova tijela. Dok je upijao ritmične valove, dlakama na rukama, bedrima i prsima prostrujao mu je lagan povjetarac, pa se zapitao je li netko otvorio prozor. Ne ... Stvari su se počele okretati. Nije bio siguran je li se počeo vrtjeti on ili soba, no odjednom su se valovi i povjetarac stopili i postalo ih je nemoguće razaznati dok su se vrtložili oko njega ... ili se on vrtložio oko njih. Poput vode koja se ruši niz odvod, kretanje je postajalo sve brže, pa mu se želudac pobunio, a sendvič koji je pojeo s Marie-Terese od mučnine mu je pozelenio i pokvario se u utrobi. Upravo kada je pomislio da će sigurno povratiti, vrtuljak se zaustavio i našao se u bestežinskom stanju. Odjednom nepokretan, lebdio je u toplom zraku, i hvala kurcu na tome. Duboko je udahnuo i osjetio da mu se želudac opušta, napetost u rukama i nogama popušta, a mišići se opuštaju. A onda je opet progledao. Isuse Bože, iako su mu oči bile zatvorene, vidio je bijelu svjetlost: izvor joj je bio negdje ispod njega, probijala se kroz pod na kojem je navodno ležao, a njegovo je tijelo oblikovalo rupu u osvjetljenju. Eddiejevo lice pojavilo se nad njegovim. Usta su mu se pomicala kao da nešto govori, no Vin nije toliko čuo izgovorene riječi koliko ih je spoznao u glavi. Duboko udahni i budi vrlo miran. Vin je pokušao klimnuti, no kada je Eddie odmahnuo glavom, samo je pomislio da u njegovu smjeru. Kristalni se nož uzdignuo nad Vinovim prsima, čvrst i siguran u Eddiejevim krupnim rukama. Kada ga je obasjala bijela svjetlost, iz njega je prsnula blistava duga u bezbroj boja, od ružičaste i nježnoplave do

blijedožute, krvavocrvene, tamnoplave i dubokoljubičaste. U Vinov su um prodrle nerazumljive riječi dok je Eddie govorio sve brže i brže. Vin se pripremio i zagledao u poput britve oštar vršak noža. Zabit će mu se u srce. Jednostavno je znao da je tako. Kada se nož napokon spustio, dogodilo se to brže od treptaja oka i sporije od protoka čitavoga stoljeća – a udar je bio mnogo gori od onoga što je očekivao. Čim mu se bodež zario u tijelo. Vinu se učinilo da je svakim živcem osjetio bol. Zatim ga je Eddie razrezao jednim potezom. Vin je zaurlao u oluju dok mu se tijelo rastvaralo po sredini prsa, a kralježnica mu se napinjala dok se izvijao prema gore. Bio je mutno svjestan da Eddie nešto govori, a zatim mu je bliješteća ruka posegnula u samo središte Vinove agonije i učinila je još mnogo strašnijom. Osjećao je kako ruka nešto traži. Steže. Snažno povlači. Što god bilo to što je Eddie hvatao i potezao, čvrsto se držalo, a Vin je odjednom osjetio da više ne može disati jer mu je pritisak na rebrima i plućima prevelik. Zijevao je i borio se da dođe do zraka dok se oko njega odigravala strašna bitka. Ponovno je počeo urlati. Što nije imalo smisla jer nije uspijevao disati. Dok je bitka bjesnjela, Vin se borio da izdrži ne zbog sebe, već zbog Marie-Terese. Neće umrijeti pred njom. Neće umrijeti večeras i pred njom. Neće umrijeti ... No Eddie nije popuštao, stvar se nije dala, a Vin je počeo klonuti. Srce, koje mu je dotad nabijalo, počelo je preskakati, a zatim je prestalo pumpati, a fibrilaciju je pratila omamljujuća hladnoća koja ga je preplavila. Pokušao se oduprijeti, pokušao je snagom volje natjerati tijelo da profunkcionira, no već je bio potrošio posljednje zalihe snage. Iako su mu um i duša željeli nastaviti bitku, tijelo mu je odustalo. No tada je zlo popustilo. Najprije je to bio tek jedva zamjetni trzaj, kao da se otpustio samo jedan od pipaka koji su se držali za njega. No onda je puknuo još jedan, pa još jedan, pa još nekoliko njih zajedno. I onda ... Uz škripavo razdiranje, kao da netko dere metal, iz njega je izvučeno, izvađeno, iščupano crnilo ... a prva mu je pomisao bila da se bez njega osjeća nekako prelagano u vlastitu tijelu. Druga je bila da još uvijek umire ... Vina je spasila bijela svjetlost.

Odjednom, kao da je znala koliko mu još malo vremena preostaje, osjetio je kako ga oživljava, kako mu njezina sveprisutna toplina olakšava bol, a zatim je briše kao da se mučenje nije nikada ni dogodilo. Uzletio je slobodan, lagan i providan, neprepoznatljiv u odnosu na okolinu. Zaplakao je u ekstazi olakšanja i zahvalnosti. Bilo je to prvi put u trideset i tri godine da je sam u vlastitoj koži. Jimove oči nisu mogle odlučiti kamo bi gledale. Kad god bi se ulicom polako provezao automobil, zagledao bi se kroz prozor. Čuje li se što u kući? Cvili li kakvo drvo? Povjetarac na prozoru? Sve je bilo isto. Neprestano je pretraživao zakutke očekujući da Devina navali u sobu. A opet, nije mogao ne gledati ono što se događalo u sredini sobe. Nikada nije vidio ništa slično. Od trenutka kada se pod izmaknuo ispod Vina i onaj snop bijele svjetlosti zasjao niotkuda do naelektriziranog trena kada je Eddie zario nož u njega i počeo povlačiti, sve je bilo upravo nevjerojatno. Zaboga, taj nož. Bilo je to nešto najljepše što je Jim u životu vidio: kada ga je svjetlost obasjala, iz njega se razlila paleta duginih boja tako jarkih i jasnih da mu se činilo da su mu oči ponovno mlade i vide ih prvi put. Ali bitka ... bio je siguran da Vin neće preživjeti. U središtu usijanja Eddie mu je zabio nož u prsa, gurnuo ruku u njih i počeo potezati kao da pokušava izvući automobil iz močvare. Vin je nato zaurlao kao iz neke velike daljine, vriskom izražavajući agoniju dok mu se tijelo napinjalo. U tom se trenutku Marie-Terese bacila naprijed, no Jim ju je zadržao jer mu je instinkt govorio da se ne smije miješati u to što se događa, ma koliko se stvari činile strašnima. Prekidi nisu dio igre: pred njima se odvijala operacija duše, a rak je morao van. Čak i ako pacijent umre na stolu, nije bilo druge nego pokušati ga odstraniti. Jim ju je držao što je labavije mogao, pa se na kraju naslonila na njega čvrsto mu zarivši nokte u podlakticu dok je gledala, bespomoćna kao i on u želji da nešto učini. Sve je ovisilo o Eddieju, Vinu i hiru sudbine. A onda se dogodilo. Eddie je počeo pobjeđivati – ono što je povlačio počelo je popuštati, najprije malo po malo, a zatim s konačnim, eksplozivnim razdvajanjem koje je anđela oborilo s nogu. No nije bilo vremena za slavlje.

Čim je to crno sranje izletjelo iz Vina, našlo se slobodno u zraku, nalik zlokobnoj sjeni koja je nesputano lebdjela – i odmah se okomila na MarieTerese. Zavibrirala je kroz zrak, zgusnula se i zatamnila kao da prikuplja snagu, a zatim se oborila na nju. Jim je gurnuo Marie-Terese iza sebe i prisilio je da stane uza zid. Brzo je izvukao kristalni pištolj, otvorio čep i izlio sadržaj spremnika po njoj, tako da joj je tekućina kapala s nosa i kose. Poželio je da ima cijelu kantu te mješavine. Okrenuo se na peti i pripremio da dočeka sjenu koja je jurila na njih. Sudar nije bio lak. Dodir dimnog nestvorenja osjetio je po cijeloj koži kao ubode tisuću pčela. Marie-Terese je vrisnula ... Ne, nije to bila ona. Stvar je vrisnula i rasprsnula se, kao da se po podu rasula sačma. Jebeni stvor se opet sastavio, ali nije pokušao ponovno. Jurnuo je prema jedinom prozoru kojemu daska nije bila posuta solju, a zvuk razbijanja stakla odjeknuo je poput bombe kroz cijelu kuću. U istom je trenutku svjetlost u krugu nestala iz sobe kao da je isisana, a njezino povlačenje bilo je još glasnije, nalik nadzvučnoj eksploziji od koje je Jim osjetio pucanje u bubnjićima, a zrcalo nad komodom rasprsnulo se u tisuću komada. Val energije odbacio je Eddieja, koji je udario o zid upravo kada se na podu ukazao Vin, blijed, potresen i okupan znojem. Dok se okretao na bok i privlačio koljena na prsa, Marie-Terese oslobodila se Jimova stiska i jurnula prema njemu. »Vine?« Odmaknula mu je kosu s lica. »Isuse, hladan je kao led. Daj mi pokrivač.« Jim je strgnuo deku s kreveta i dodao joj je, a zatim je otišao do Eddieja, koji je izgledao kao da je u dubokoj nesvijesti. »Jesi li dobro, mrcino? Eddie?« Tip se trgnuo i pogledao oko sebe kao da na trenutak nije siguran gdje se nalazi. No trebalo mu je odati priznanje – čak i tako izvan sebe, čvrsto je stezao kristalni bodež u ruci, članaka bijelih kao da bi mu nož samo kliještima mogli iščupati iz ruke. Na licu mu nije bilo likovanja. Kada je pokušao ustati, Jim ga je uhvatio ispod pazuha i pomogao mu da se s poda prebaci na krevet. »Ne izgledaš mi kao da je sve dobro prošlo.« Eddie je par puta duboko udahnuo. »Čist je ... i dobro si se sjetio zaliti je.« »Mislio sam da će bolje djelovati.« Jim mu je prebacio debelu pletenicu

preko ramena i nije nikako mogao dokučiti zašto Eddie djeluje tako razočarano. »Ne razumijem. U čemu je problem?« Eddie se zagledao u razbijeni prozor i zavrtio glavom. »Bilo je prelako.« Jeboteeeee. Ako je ovo bio mačji kašalj, Jim se morao zapitati kako kvragu izgleda prava bitka.

S Poglavlje 39 aul je zbunjeno skrenuo na prilaz i stavio mjenjač u prazan hod. Pri svjetlu koje je dolazilo iz garaže podignuo je pogled prema retrovizoru i nagnuo glavu u stranu. Porezanim je prstom protrljao ćelavo mjesto pokraj uha i sjetio se kako je bio s onom ženom na stražnjem sjedalu. Seksali su se. Bilo mu je to prvi put od zatvora prije deset godina. Svidjelo mu se ... barem do zadnjeg dijela. U postkoitalnom blaženstvu, kada se opustio pod njom, u njega se uvukla neobična, mučna letargija i osjetio se više zatočenim nego opuštenim. U tom je trenutku izvadila škare. Bila je tako brza da je ne bi mogao zaustaviti ni da je bio koncentriraniji: pramen kose, komadićak kože. Zatim je pomiješala njegovu krv s onim što mu je skinula s glave, sjahala mu s bokova i gurnula ruke pod suknju. Nakon toga ga je ostavila gdje ga je i uzela; na stražnjem sjedalu taksija. Nije se potrudila čak ni zatvoriti vrata, a iako mu je hladnoća prodirala do kostiju, prošlo je neko vrijeme prije nego što se osjetio sposobnim ispružiti se i zatvoriti ih. Zakopčao je hlače i prepustio se iscrpljenosti. Ignorirao je kreštave pozive dispečera i činjenicu da mu nije baš pametno tako se izlagati opasnosti u centru grada, čak i usred dana. San koji je usnuo dok je spavao bio je grozomoran, pa je sada, pri slabom svjetlu, naglo okrenuo glavu i provjerio nema li koga na stražnjem sjedalu. No naravno da nije bilo nikoga ... Zaključao se u automobilu čim je ponovno sjeo za upravljač. Isuse ... kakva noćna mora. Sanjao je da ga ševi čudovište koje se raspada i koje istodobno jest i nije žena s kojom se seksao ... a u snu je s njom sklopio nekakvu pogodbu – samo što se nije mogao sjetiti što je dobio ni što je za to