2001, 2010 & 2061 Odiseja u svemiru - Arthur C. Clarke

ZF BIBLIOTEKA
Arthur C. Clarke
_______________________________
2001: ODISEJA U SVEMIRU
2010: DRUGA ODISEJA
2061: TREĆA ODISEJA

Urednik
Damir Mikuličić

Naslov izvornika 2001: A SPACE ODYSSEY
© Arhur C. Clarke and Polaris Productions Inc. 1968

2010: ODYSSEY TWO; 2061: ODYSSEY THREE
© 1987 by SERENDIB B. V.

© hrvatskog izdanja IZVORI 2000.

Nakladnik
IZVORI
d.o.o. za nakladničku djelatnost

Naslovna stranica
Bakal studio design

Tisak
IZVORI

Zagreb 2000.

Arthur C. Clarke

ODISEJA U SVEMIRU
TRILOGIJA

CEP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Zagreb
UDK 821. 111-31=163.42

Clarke. Arthur Charles 2001, 2010, 2061 . odiseja u svemiru : trilogija Arthur
C. Clarke ; <preveli Damir Mikuličić... et al>. Zagreb : Izvori, 2000. - 580

str. ; 23 cm. - (ZF biblioteka)
Prijevod djela: 2001 : a space odyssey, 2010 : odyssey two, 2061 : odyssey

three..

ISBN 953 -203 -035 -2

400419048

Arthur C. Clarke

ODISEJA U SVEMIRU

Preveo:
Damir Mikuličić

Predgovor

Iza svakog živog čovjeka stoji dvadeset duša pokojnika, jer za toliko
ukupan broj umrlih nadmašuje broj živih. Od osvita vremena otprilike stotinu
milijardi ljudskih bića hodalo je planetom Zemljom.

Zanimljiv je to zapravo broj, jer jednom neobičnom podudarnošću postoji
također oko stotinu milijardi zvijezda u našem svemirskom otoku, Mliječnom
Putu. Stoga za svakog čovjeka koji je ikad živio u ovom kutku svemira, sjaji
po jedna zvijezda.

Ali svaka od tih zvijezda je sunce, često mnogo blještavije i veličanstvenije
od malene obližnje zvijezde koju nazivamo Sunce. A oko mnogih - možda
većine - tih stranih sunaca kruže planeti. Gotovo je, dakle, nedvojbeno da je
na nebu dovoljno planeta poput naše Zemlje da svaki pripadnik ljudske vrste,
sve unatrag do prvog pračovjeka, dobije svoj vlastiti raj - ih pakao - velik kao
cijeli naš svijet.

Koliko je tih mogućih rajeva i paklova sada nastanjeno i kakvim
stvorenjima - ne znamo procijeniti; najbliži je milijun puta udaljeniji od nas
nego Mars ili Venera, ti još daleki ciljevi za slijedeću generaciju. Ali
prepreka zvana udaljenost se ruši; jednoga dana srest ćemo sebi ravne, ili
gospodare, među zvijezdama.

Ljudi su se postupno suočavali s takvom budućnošću; neki se još nadaju da
se ona možda nikad neće ostvariti. Sve veći broj se, međutim, pita: "Zašto do
takvih susreta već nije došlo, jer se i mi već nalazimo na pragu avanture
putovanja u svemir?"

Doista, zašto nije? Evo jednog mogućeg odgovora na ovo vrlo razložno
pitanje. Ali molim vas imajte na umu: ovo je samo plod mašte.

Istina će, kao i uvijek, biti daleko neobičnija.
Arthur C. Clarke

Prvi dio

Iskonska noć

1. Na stazi iščeznuća

Suša je trajala već deset milijuna godina, vladavina strašnih reptila odavno
je završena. Ovdje, na ekvatoru, na kontinentu koji će jednog dana biti poznat
kao Afrika, borba za opstanak dostigla je nov vrhunac okrutnosti, a pobjednik
još nije bio na vidiku. Na toj ogoljenoj i isušenoj zemlji samo su sitna ili brza
ili surova stvorenja mogla napredovati ili se barem nadati da će preživjeti.

Čovjekoliki majmuni iz kamenite savane nisu bili ništa od toga pa nisu
napredovah; štoviše, već su bili daleko odmakli putem koji je vodio prema
izumiranju njihove rase. Pedesetak njih nastanjivalo je nekoliko špilja što su
se uzdizale povrh male spržene dobne koju je presijecala spora rječica
napajana snjegovima s planina udaljenih tri stotine kilometara prema sjeveru.
U sušnim vremenima rječica bi potpuna iščezla i pleme bi tada živjelo u sjeni
žeđi.

Neprekidno je bilo izgladnjelo, a sada je već umiralo od gladi. Kada se prvi
slabašni sjaj praskozorja ušuljao u špilju, Gleda-Mjesec vidje da mu je
tijekom noći umro otac. Nije znao da mu je Stari otac, budući da je takav
odnos bio potpuno izvan njegove moći shvaćanja, ali dok je promatrao
iscrpljeno tijelo, osjetio je neodređeni nemir koji je bio nagovještaj tuge.

Dvoje mladunčadi već je cvileći tražilo hranu, ali utihnu kada Gleda-
Mjesec zareži na njih. Jedna od majki, uzevši u zaštitu svoje mladunče koje
nije mogla dovoljno nahraniti, uzvrati mu ljutitim frktanjem; nedostajalo mu
je snage čak i da je pljusne zbog te drskosti.

U međuvremenu, dovoljno se razdanilo pa su mogli izaći. Gleda-Mjesec
dohvati smežurano truplo i počne ga vući za sobom, pognuvši se zbog niskog
svoda špilje. Kada je već bio vani, prebacio je tijelo preko ramena i podigao
se u uspravan položaj - jedina životinja na cijelom svijetu koja je to mogla.

U svojoj vrsti Gleda-Mjesec je bio div. Bio je visok gotovo sto sedamdeset
centimetara, a premda je bio vrlo neuhranjen ipak je težio preko pedeset
kilograma. Njegovo dlakavo mišićavo tijelo bilo je negdje na pola puta

između ljudskog i majmunskog, ali zato mu je glava već bila znatno bliža
ljudskoj. Imao je nisko čelo, s izbočinama iznad očnih duplji, ali je ipak u
svojim genima nepogrešivo nosio zametak ljudskosti. Dok je promatrao
neprijateljski svijet pleistocena, već je postojalo nešto u njegovom pogledu
što je nadmašilo sposobnosti bilo kojeg majmuna. U tim tamnim, duboko
uvučenim očima javljao se i osvit svijesti - prvi nagovještaji inteligencije koja
se još vrlo dugo nije mogla potpuno iskazati, ali joj je zato vrlo brzo prijetilo
gašenje.

Nije bilo nikakvog znaka opasnosti i Gleda-Mjesec se počne spuštati niz
gotovo okomit obronak pred ulazom u špilju; teret koji je nosio samo ga je
neznatno ometao u tome. Kao da su čekali na njegov signal, ostali članovi
plemena izađoše iz svojih staništa niže niz pročelje stijene i žurno se uputiše
ka blatnjavoj vodi rječice na jutarnje pojenje.

Gleda-Mjesec baci pogled preko doline kako bi vidio pojavljuju li se
Drugi, ali od njih nije bilo ni traga. Možda još nisu izašli iz špilja ili su već
krenuli u potragu za hranom negdje dalje duž obronaka brda. Budući da ih
nije bilo na vidiku, Gleda-Mjesec ih zaboravi; nije bio sposoban brinuti o više
stvari odjednom.

Najprije se mora osloboditi Starog, ali taj problem nije tražio previše
razmišljanja. Bilo je mnogo umiranja u posljednje vrijeme, a jedno se
dogodilo i u njegovoj špilji; jedino je trebalo prenijeti truplo do mjesta gdje je
ostavio mrtvorođenče za zadnje četvrti Mjeseca, a hijene će napraviti ostalo.

Već su čekale na mjestu gdje se mala dolina lepezasto širila u savanu,
gotovo kao da su znale da on dolazi. Gleda-Mjesec ostavi tijelo ispod jednog
malog grma - sve ranije kosti već su nestale - i požuri da bi se pridružio
plemenu. Nikada više nije pomislio na oca.

Njegove dvije ženke, odrasli iz drugih špilja te većina mladunčadi, tragali
su za hranom između drveća zakržljalog od suše dalje u dolini, nastojeći
pronaći bobice, sočno korijenje i lišće, a ako bi ih sreća poslužila i nekog
malog gmaza ili glodavca. Samo su najmanja djeca i najnemoćniji starci
ostajali u špiljama; ako bi bilo nekog viška hrane nakon dnevnog traganja i
oni bi utažili glad. Ako se to ne bi dogodilo, hijenama bi se uskoro opet sreća
osmjehnula.

Ali ovaj dan bio je uspješan - premda Gleda-Mjesec nije mogao
uspoređivati jedno razdoblje s drugim, jer nije pamtio prošlost. Pronašao je
pčelinjak u jednom trulom deblu i tako mu se pružila prilika uživati u

najboljoj poslastici koja je bila dostupna njegovim suplemenicima; još je
oblizivao prste s vremena na vrijeme dok je predvodio skupinu prema
špiljama u kasno poslijepodne. Razumije se, pčele su ga dobro izbole, ali na
to gotovo i nije obraćao pažnju. Možda nikada više neće biti ovako blizu
osjećaju zadovoljstva; premda je, naime, i dalje bio gladan, više nije osjećao
malaksalost od gladi. Bilo je to najviše čemu se ikoji čovjekoliki majmun
mogao nadati.

Njegova zadovoljstva nestane onog trena kada je stigao do rječice. Drugi
su bih ondje. Dolazili su ovamo svakog dana, doduše, ali njihova pojava zbog
toga nije bila manje neugodna.

Bilo ih je tridesetak i nisu se mogli razlikovati od pripadnika plemena
Gleda-Mjeseca. Kad su ga vidjeli kako dolazi, počeli su plesati, tresti rukama
i kričati sa svoje strane rječice, a njegovi suplemenici uzvratiše im na isti
način.

I to je bilo sve što se dogodilo. Premda su se čovjekoliki majmuni često
svađali, njihovi sukobi su vrlo rijetko završavali ozbiljnim ranama.
Neoboružani pandžama ili očnjacima za borbu i još dobro zaštićeni dlakom,
nisu ni mogli mnogo nauditi jedni drugima. U svakom slučaju, imali su
premalo viška energije za tako neproizvodno ponašanje; frktanje i prijetnje
bijahu znatno djelotvorniji način za potvrdu svojih stanovišta.

Suočavanje je potrajalo oko pet minuta; onda se predstava završila
podjednako brzo kao što je i počela i svi ispiše svoje obroke blatnjave vode.
Čast je bila zadovoljena; obje skupine potvrdile su pravo na svoj teritorij.
Nakon što je ta značajna stvar sređena, pleme je krenulo duž svoje obale
rječice. Najbliži vrijedan pašnjak bio je sada gotovo dva kilometra udaljen od
špilje i oni su ga morah dijeliti s krdom velikih životinja, sličnih antilopama,
koje su jedva podnosile njihovu nazočnost. Nisu mogle biti otjerane, jer su
bile naoružane opakim šiljcima na čelu - prirodno oružje koje čovjekoliki
majmuni nisu imali.

I tako, Gleda-Mjesec i njegovi sudruzi varali bi glad jedući bobice, voće,
lišće - dok se posvuda oko njih, natječući se za iste plodove, nalazio moguć
izvor tolikih količina hrane o kojim oni čak nisu mogli ni sanjati. Na tisuće
tona sočnog mesa koje se šetalo savanom i kroz šikaru nije, međutim, bilo
samo izvan njihova dosega već i izvan njihove mašte. Usred tog izobilja oni
su lagano skapali od gladi.

Pleme se bez nezgoda vratilo do špilje uz posljednju dnevnu svjetlost.

Povrijeđena ženka koja je ostala unutra zaguče od zadovoljstva kada joj
Gleda-Mjesec pruži granu obraslu bobicama koju je donio i počne je
proždrljivo brstiti. Od toga se svakako nije moglo najesti, ali to će joj pomoći
da preživi dok joj ne zaraste rana koju joj je zadao leopard i dok opet ne bude
mogla i ona sama u potragu za hranom.

Povrh doline dizao se pun Mjesec, a s dalekih planina dolazio je studeni
vjetar. Noćas će biti vrlo hladno - ali hladnoća, kao i glad, nisu bili uzrok
pravih briga; te stvari bile su jednostavno sastavni dio života.

Gleda-Mjesec gotovo da nije trepnuo kad iz jedne od nižih špilja uz
obronak odjeknuše krici i urlici; nije morao čuti povremeno režanje leoparda
da bi točno znao što se događa. Dolje, u tami, stari Bijela Kosa i njegova
obitelj borili su se i umirali, a pomisao da im možda na neki način može
pomoći ni jednom se nije javila u svijesti Gleda-Mjeseca. Okrutna logika
opstanka tjerala je takve maštarije, tako da se nije čuo ni glas prosvjeda s
obronka brda koji je pažljivo osluškivao. Sve špilje su utihnule, kako i na
sebe ne bi privukle zlu kob.

Galama je također utihnula i Gleda-Mjesec je uskoro mogao čuti samo
zvuk tijela vučenog preko kamenja. To je potrajalo nekoliko sekundi, a onda
leopard čvrsto zgrabi svoju lovinu. Nije više izazivao ni najmanji šum dok se
tiho udaljavao, noseći bez napora svoju žrtvu u raljama.

Slijedeći dan ili dva ovdje više neće biti opasnosti, ali mogu se pojaviti
drugi neprijatelji koji bi iskoristili ovo Malo Sunce što samo noću sja. Ako bi
upozorenje bilo pravovremeno, manje grabljivice mogle bi se ponekad
zaplašiti povicima i kricima. Gleda-Mjesec ispuza iz špilje, popne se na jednu
veliku gromadu pokraj ulaza i tu čučne promatrajući dolinu.

Od svih stvorenja koja su do tada hodala Zemljom čovjekoliki majmuni
bili su prvi koji su pažljivo promatrah Mjesec. Premda se toga nije mogao
sjetiti, Gleda-Mjesec bi kao vrlo mlad ponekad ispružio ruku i pokušao
dodirnuti to nestvarno lice što se dizalo iznad brda.

Nikada nije uspio u tome, a sada je bio dovoljno star da shvati zašto.
Najprije bi, dakako, morao pronaći dovoljno visoko drvo na koje bi se popeo.

Ponekad bi promatrao dolinu, a ponekad bi promatrao Mjesec, ali
neprekidno je osluškivao. Jednom ili dvaput je zadrijemao, ali san mu je bio
izuzetno lak, tako da bi ga probudio i najmanji šum. U odrasloj dobi od
dvadeset i pet godina još je bio u punoj snazi; ako ga sreća bude nastavila
služiti i poštedjela ga nesretnih slučajeva, bolesti, grabljivica i smrti od gladi,

moći će poživjeti još punih deset godina.
Noć je prolazila, studena i vedra, bez novih uzbuna, a Mjesec se lagano

penjao kroz zodijakalna zviježđa koja ljudsko oko nikada neće vidjeti. U
špiljama, između kratkih, nepostojanih drijemeža i prestrašenog iščekivanja,
rađale su se mire budućih pokoljenja.

A onda, jedna zasljepljujuća točka svjetlosti, blistavija od svake zvijezde,
dvaput polako prijeđe nebom, uspinjući se do zenita i spuštajući se prema
istoku.

2. Nova stijena

Kasno te noći Gleda-Mjesec se iznenada probudi. Iscrpljen dnevnim
naporima, zaspao je čvršće nego obično, ali ga je iz sna trglo već prvo jedva
čujno struganje koje je dolazilo iz doline.

Pridigao se u vlažnoj tami špilje, usmjerivši osjetila prema noći, dok mu se
strah lagano uvlačio u dušu. Nikada u životu - već dvostruko dužem od onoga
kojem se većina pripadnika njegove vrste mogla nadati - nije čuo takav zvuk.
Velike mačke približavale su se u tišini, a jedina stvar koja bi ih odavala bio
je rijedak odron zemlje ili povremeno pucketanje grančica. Ovo je, međutim,
bio neprekidan škripav šum koji se postojano pojačavao. Činilo se kao da se
neka divovska zvijer kreće kroz noć, uopće ne pokušavajući se sakriti i ne
obraćajući pažnju na prepreke. Jednog trenutka Gleda-Mjesec je razabrao
nepogrešiv zvuk čupanja grma; slonovi i dinoteriji činili su to prilično često,
premda su se inače kretali bešumno kao i mačke.

A onda se razliježe zvuk koji Vidi-Mjesec nikako nije mogao prepoznati,
jer se nikada prije u povijesti svijeta nije čuo. Bio je to zveket izazvan
udarom metala u kamen.

*
Gleda-Mjesec se suočio s Novom Stijenom kada je u sam cik zore poveo
pleme na rječicu. Gotovo je zaboravio na užase prošle noći, jer ništa se nije
bilo dogodilo nakon one početne buke, pa uopće nije povezao ovu neobičnu
stvar s opasnošću ili strahom. Ona, uostalom, nije djelovala ni najmanje

uznemirujuće.
Bijaše to pravokutna ploča tri puta viša od njega, ali i dovoljno uska da je

obuhvati rukama; bila je napravljena od neke potpuno prozirne tvari, tako da
je uopće nije bilo lako zamijetiti, osim kada bi Sunce koje se rađalo ukrasilo
odsjajima njezine rubove. Budući da Gleda-Mjesec nikada nije naišao na led
ili barem na kristalno bistru vodu, nisu postojale prirodne stvari s kojima je
mogao usporediti ovu pojavu. Ona je u svakom slučaju izgledala vrlo
privlačno pa on, premda je mudro izbjegavao sve novo, nije dugo oklijevao
već joj se pažljivo približi. Kako se ni tada ništa nije dogodilo, on ispruži
ruku i dodirne hladnu, čvrstu površinu.

Razmišljajući nekoliko minuta, palo mu je na um sjajno objašnjenje. To je
bila stijena, dakako, koja je sigurno preko noći narasla. Bilo je mnogo takvih
biljaka koje su to činile - bijele, gnjecave stvarčice oblika oblutka koje kao da
su niknule za vrijeme tame. One su, doduše, bile sitne i okrugle, dok je ova
bila velika i oštrih rubova; ali i veći filozofi od Gleda-Mjeseca u budućnosti
neće biti imuni na previđanje podjednako uočljivih razlika u svojim
teorijama.

Ovaj uistinu sjajan primjer apstraktnog razmišljanja doveo je Gleda-
Mjeseca, nakon svega tri ili četiri minute, do zaključka ispravnost kojeg je
odmah ispitao. Bijele, poput oblutaka oblikovane biljke bile su vrlo ukusne
(premda su među njima postojale i takve koje su izazivale silne bolesti);
možda ova visoka...?

Liznuo ju je nekoliko puta i pokušao je zagristi, što je bilo zaista dovoljno
da mu rasprši sve nade. Ovdje nije bilo hrane; i tako, kao što bi postupio
svaki razumni čovjekoliki majmun, on produži put do rječice, potpuno
smetnuvši s uma kristalni monolit za vrijeme uobičajenog kričanja na Druge.

Traganje za hranom toga dana završilo je bezuspješno i pleme se moralo
udaljiti više kilometara od špilje kako bi pronašli bar nešto za jelo. Za vrijeme
nemilosrdne podnevne svađe jedna od slabašnijih ženki se srušila daleko od
bilo kakvog zaklona. Ostali se okupiše oko nje, cvileći i jadikujući
supatnički, ali ništa se nije moglo poduzeti. Da su bili manje iscrpljeni mogli
su je ponijeti sa sobom, ali nije bilo viška energije za takav čin milosrđa.
Morala je biti ostavljena da se, ako joj to uspije, oporavi vlastitim snagama.

Tu večer prošli su pokraj istog mjesta na povratku u špilje; nije se mogla
vidjeti nijedna kost.

U kasni smiraj dana, osvrćući se pažljivo ne bi li spazili rane lovce, žurno

se napiše na rječici i počeše se uspinjati u špilje. Od Nove Stijene dijelilo ih
je još stotinjak metara, kada se onaj zvuk oglasi.

Bio je gotovo nečujan, ali ih je ipak zaustavio u mjestu i oni ostaše kao
ukočeni na utabanoj stazi, zinuvši od čuda. Jednostavna, zaluđujuće
jednolična vibracija pulsirala je iz kristala, hipnotizirajući sve koji bi se našli
u njezinom dosegu. Prvi put - i posljednji za tri milijuna godina - zvuk bubnja
razliježe se Afrikom.

Bubnjanje postane glasnije, snažnije, a onda se čovjekoliki majmuni
počeše kretati naprijed, poput hodača u snu, prema izvoru tog neodoljivog
zvuka. Povremeno bi usput zaigrali, jer im je krv odgovarala na ritmove koje
će njihovi potomci stvoriti tek u dalekoj budućnosti. Potpuno začarani, oni se
okupiše oko monolita, zaboravivši na jade prošlog dana, na opasnosti sve
bližeg sumraka i na glad koja im je mučila želuce.

Bubnjanje dobije na snazi, a noć postane tamnija. I dok su se sjene
produžavale, a svjetlost nestajala s neba, kristal počne sjati.

Prvo je izgubio prozračnost, a potom ga oblije blijedi, mliječni sjaj.
Uznemirujuće, neuhvatljive sablasti kretale su se njegovom površinom i u
dubini. Stapale su se u šipke svjetlosti i sjene, da bi zatim stvorile prepletene,
poput žbica zrakaste strukture koje se počeše polako vrtjeti.

Sve brže i brže okretali su se kotači svjetlosti, a istodobno s njima
ubrzavalo se i udaranje bubnjeva. Sada potpuno hipnotizirani, čovjekoliki
majmuni mogli su samo zuriti omlitavljelih čeljusti u ovu zapanjujuću
pirotehničku predstavu. Već su zaboravili na nagone svojih predaka i na
znanje koje su stjecali za život; nitko se od njih, obično, ne bi tako kasno
zadržao toliko daleko od špilje. Okolno grmlje već je bilo puno ukočenih
obličja i netremice uperenih očiju, jer su noćna stvorenja odgađala svoje
poslove da vide što će se dogoditi.

Uzvrtjeli kotači svjetlosti stadoše se odjednom sjedinjavati, a žbice se
stopiše u blistave šipke koje su lagano nestajale u daljini, vrteći se pritom oko
svoje osi. Potom su se raspolovile u parove, a tako nastali tandemi crta
započnu oscilirati jedni preko drugih, lagano mijenjajući kutove presjeka.
Fantastični, nepostojani geometrijski oblici pojavljivali su se i nestajali dok
su se sjajne mreže ispreplitale i rasplitale; a čovjekoliki majmuni su
promatrali, začarani zarobljenici blistavog kristala.

Ni u snu im ne bi palo na pamet da im se to sada umovi isprobavaju, tijela
kartografiraju, proučavaju njihove reakcije, procjenjuju mogućnosti. Cijelo

pleme bilo je na početku napola zbijeno, stojeći nepomično kao da
skamenjeno. A onda, čovjekoliki majmun najbliži ploči, odjednom oživi.

Nije promijenio položaj, ali tijelo mu je izgubilo krutost prijašnjeg transa;
postalo je živo kao da je posrijedi bila lutka kojom se upravljalo nevidljivim
koncima. Glava se okrene prvo na jednu, pa na drugu stranu; usta se
bezglasno otvoriše i zatvoriše; ruke se stisnuše pa otvoriše. On se zatim
sagne, otkine dugu vlat trave i pokuša je nespretnim prstima vezati u čvor.
Bio je nalik na neko opsjednuto stvorenje koje se bori ne bi li se oslobodilo
nekog duba ili demona što je gospodario njegovim tijelom. Borio se da dođe
do daha i oči su mu bile ispunjene užasom dok se trudio prstima činiti kretnje
složenije od svih što su pokušane ikada ranije.

Unatoč svim naporima, jedino je uspio pokidati vlat trave u komadiće. Dok
su komadići padah po tlu, utjecaja koji je vladao njime nestane i on se opet
ukruti u nepomični stav.

Istog trena oživi drugi čovjekoliki majmun i prođe kroz isti postupak. Bio
je to mlađi, prilagodljiviji primjerak; uspio je u onome u čemu je stariji
zakazao. Na planetu Zemlji prvi grubi čvor bijaše vezan...

Ostali počeše činiti neobičnije i nesvrsishodne pokrete. Jedni su ispružili
ruke, postavili se međusobno nasuprot i pokušali se dodirnuti vrhovima
prstiju - prvo s oba otvorena oka, a zatim s jednim zatvorenim. Drugi su
natjerani da zure u iscrtane oblike u kristalu koji su se dijelili u sve tananije
crte, sve dok se crte ne stopiše u sivu zamućenost. A svi su čuli jednolične
čiste zvuke, različitih visina, koji su brzo tonuli ispod praga čujnosti.

Kada je došao red na Gleda-Mjeseca, gotovo se i nije uplašio. Jedino ga je
svladala tupa zlovolja dok su mu se mišići trzali, a udovi pokretah suglasno
zapovijedima koje i nisu bile njegove.

Ne znajući zašto, sagnuo se i uzeo omanji kamen. Kada se uspravio, vidio
je da se u kristalnoj ploči stvorila nova slika.

Mreže i pokretni razigrani oblici više nisu bili ondje. Umjesto njih nalazilo
se nekoliko koncentričnih krugova koji su okruživali malenu crnu pločicu.

Pokorivši se bešumnim zapovijedima u svom mozgu, on nespretno
zamahne i baci kamen. Promašio je metu gotovo za metar.

Pokušaj opet, glasila je zapovijed. On potraži oko sebe i pronađe novi
kamen. Ovaj put pogodio je ploču koja zazveči zvukom sličnom zvonjavi. Još
je bio daleko od točnog pogotka, Mi mu se gađanje poboljšalo.

Pri četvrtom pokušaju približio se središtu mete na samo nekoliko

centimetara. Osjećaj neopisivog zadovoljstva, gotovo seksualno po jačini,
preplavi mu um. Zatim nadzor popusti; nije više osjećao poticaj poduzimati
nešto osim stajati i čekati.

Jedan za drugim, svi članovi plemena bili su nakratko zaposleni. Neki su s
uspjehom obavili zadane naredbe, ali većina nije - i svi su, već prema tome,
bili nagrađeni plimama zadovoljstva, odnosno kažnjeni bolom.

Velika ploča sada je zračila samo jednoličnim, praznim sjajem, tako da je
bila nalik bloku svjetlosti umetnutom u okolnu tamu. Kao da se bude iz sna,
čovjekoliki majmuni zatresoše glavama i polako krenuše stazom prema svom
skloništu. Nisu se okretali niti razmišljali o neobičnoj svjetlosti koja ih je
vodila nastambi - i budućnosti još nepoznatoj i zvijezdama.

3. Akademija

Gleda-Mjesec i njegovi sudrugovi uopće se nisu sjećali onoga što su vidjeli
nakon što je kristal prestao zapljuskivati svojom hipnotičkom čarolijom
njihove umove i praviti pokuse s njihovim tijelima. Sutradan, kada su krenuli
u potragu za hranom, prošli su pokraj njega gotovo i ne primijetivši ga; on je
već postao dio zanemarive pozadine njihove svakodnevnice. Nisu ga mogli
pojesti, niti je on to mogao s učiniti s njima; bio je zato nevažan.

Dolje, na potoku, Drugi su ih dočekali svojim uobičajenim nedjelotvornim
prijetnjama. Njihov vođa, čovjekoliki majmun s jednim uhom, stasa i uzrasta
Gleda-Mjeseca, ali slabije kondicije, čak se usudio na kratak upad na teritorij
plemena, kričući bučno i mašući rukama kako bi zaplašio suparnike i
ohrabrio vlastiti duh. Potok nije nigdje bio dublji od tridesetak centimetara,
ali što je Jedno Uho dalje ulazio u njega, to se nesigurnije i neugodnije
osjećao. Uskoro se zaustavi, a zatim krene natrag, čak pretjerano
dostojanstveno, kako bi se pridružio svojim sudrugovima.

Nije bilo nikakvih drugih odstupanja od uobičajene kolotečine. Pleme je
skupilo upravo toliko hrane koliko im je potrebno da prežive još jedan dan i
da nitko ne umre.

Te večeri kristalna ploča opet ih je čekala, okružena svojom pulsirajućom
aureolom svjetlosti i zvuka. Program koji im je pripremila bio je, međutim,
donekle drukčiji.

Neke čovjekolike majmune potpuno je odbacila, kao da se usredotočila
samo na one koji su najviše obećavah. Jedan od ovih bio je i Gleda-Mjesec;
uskoro je opet osjetio kako mu radoznali pipci gmižu po neiskorištenim
stazama i bespućima mozga. A onda mu se počeše javljati priviđenja.

Možda su se nalazila u kristalnom bloku; možda su potjecala u cijelosti iz
njegovog uma. U svakom slučaju, za Gleda-Mjesec bile su potpuno stvarne.
Pa ipak, uobičajen automatski nagon da otjera uljeze sa svog teritorija bio je
na neki način ublažen.

Pred očima mu je stajala jedna spokojna obiteljska skupina koja se samo u
jednom pogledu razlikovala od prizora te vrste koji su njemu bili poznati.
Mužjak, ženka i dvoje mladunčadi koji su se tajanstveno pojavili pred njim
bili su očigledno uhranjeni i siti, glatke i sjajne kože. Bio je to oblik življenja
na koji Gleda-Mjesec ni u snu nije pomislio. Nesvjesno, on opipa svoja
istaknuta rebra; rebra onih stvorenja bila su prekrivena naslagama sala.
Povremeno bi se promeškoljili, živjeli su u bezbrižnom miru. Ponekad,
krupni mužjak snažno bi huknuo od zadovoljstva.

Nije bilo nikakvih drugih djelatnosti i poslije pet minuta prizor najednom
iščezne. Kristal je sada bio samo svjetlucavi obris u tami; Gleda-Mjesec se
strese kao da se budi iz sna, brzo shvati gdje je i povede pleme natrag u
špilje.

Svjesno se nije sjećao onoga što je vidio; ali te noći, dok je zamišljeno
sjedio pred ulazom u svoju jazbinu s ušima načuljenim prema šumovima
svijeta oko sebe, Gleda-Mjesec iskusi prve slabašne znakove jednog novog
snažnog osjećaja. Bio je to neodređen i nejasan osjećaj zavisti -
nezadovoljstvo vlastitim životom. Nije imao predodžbu što bi tome mogao
biti uzrok, a još manje kako da ga svlada; ali nezadovoljstvo se uvuklo u
njegovu dušu i on je napravio jedan mali korak prema očovječenju.

Iz noći u noć slika s ta četiri uhranjena čovjekolika majmuna ponavljala se
sve dok nije postala izvor stalne zlovolje čija svrha je bila pojačati Gleda-
Mjesečevu vječnu, izjedajuću glad. No, samo ono što je vidio nije bilo
dovoljno da se izazove to djelovanje; bio je potreban i psihološki poticaj. U
Gleda-Mjesečevom životu pojavile su se zato praznine izvan dosega
njegovog pamćenja u kojima su same molekule njegovog jednostavnog
mozga bile presložene u nova ustrojstva. Ako on opstane, ta ustrojstva postat
će vječna, jer će ih njegovi geni prenijeti kasnijim pokoljenjima.

Bio je to spor, mukotrpan posao, ali kristalni monolit imao je strpljenja. Ni

on, ni njegove kopije raštrkane po polovici globusa, nisu očekivali da će
uspjeti sa svim mnoštvom skupina uključenih u pokuse. Stotinu neuspjeha ne
bi imalo značenja, ako bi samo jedan uspjeh mogao promijeniti sudbinu
svijeta.

Do slijedećeg punog Mjeseca pleme je dobilo jednu prinovu, ali su i dva
člana umrla. Uzrok smrti jednoga bila je glad, dok je drugi stradao prilikom
večernjeg obreda; čovjekoliki majmun odjednom se stropoštao na tlo
pokušavajući lagano udariti dva kamena jedno o drugo. Kristal se odjednom
zatamnio i čarolija više nije djelovala na pleme. Ali pali čovjekoliki majmun
nije se micao; slijedećeg jutra, razumije se, tijelo je nestalo.

Slijedeće večeri nije bilo predstave; kristal je još raščlanjivao uzroke svoje
pogreške. Pleme je prošlo pokraj njega u sve gušćem sutonu, potpuno ga
zanemarivši. Sutra uvečer opet je bio spreman za njih.

Četiri uhranjena čovjekolika majmuna opet se ukazaše Gleda-Mjesecu, ali
su sada činili neobične stvari. Gleda-Mjesec se počne nekontrolirano tresti;
činilo mu se kao da će mu se mozak rasprsnuti i on pokuša odvratiti pogled.
Ali nemilosrdna mentalna kontrola nije nimalo popuštala; bio je natjeran do
kraja pratiti poduku, premda su se tome protivili svi njegovi nagoni.

Ti nagoni dobro su služili njegovim precima, u danima toplih kiša i bujne
plodnosti, kada je hrana posvuda čekala samo da bude ubrana. Vremena su se
sada promijenila i naslijeđena mudrost prošlosti pretvorila se u ludost.
Čovjekoliki majmuni moraju se prilagoditi ili izumrijeti - poput krupnijih
životinja koje su nestale prije njih i čije su kosti ležale pod slojevima
vapnenastih brda.

I tako, Gleda-Mjesec je ne trepnuvši zurio u kristalni monolit, dok mu je
mozak stajao otvoren za još neznane manipulacije blistave ploče. Često je
osjećao mučninu, ali glad ga je neprekidno mučila; a s vremena na vrijeme
šake su mu se nesvjesno grčile na način koji će odrediti njegov novi sadržaj
života.

Dok je povorka bradavičastih svinja prolazila stazom, njuškajući i rokćući,
Gleda-Mjesec se odjednom zaustavi. Svinje i čovjekoliki majmuni nikada
nisu obraćali pažnju jedni na druge, jer među njima nije dolazilo do sukoba
interesa. Kao i većina životinja koje se nisu borile oko iste hrane, oni su se
jednostavno međusobno izbjegavah.

Sada je, međutim, Gleda-Mjesec zastao promatrajući ih, njišući se
nesigurno naprijed-natrag kao da su ga prožimali poticaji koje nije mogao

razumjeti. A onda, kao u snu, počne tragati za nečim po tlu - premda ne bi
znao objasniti za čim, čak da je i imao sposobnost govora. Shvatio je što je
posrijedi tek kad ga je ugledao.

Bijaše to težak šiljast kamen dug petnaestak centimetara; nije mu, doduše,
potpuno pristajao ruci, ali ipak će poslužiti svrsi. Zamahnuvši rukom,
iznenađen njezinom odjednom povećanom težinom, on iskusi ugodan osjećaj
snage te krene prema najbližoj svinji.

Bila je to mlada i glupa životinja, čak i po niskim mjerilima inteligencije
bradavičastih svinja. Premda ga je gledala tek jednim krajičkom oka, nije ga
shvatila ozbiljno sve dok nije bilo prekasno. Zašto bi sumnjala u zle namjere
tog ubogog stvorenja? I dalje je brstila travu kada joj Gleda-Mjesečev kameni
čekić ugasi mutnu svijest. Ostali članovi krda nastavili su spokojno pasti, jer
je ubojstvo bilo brzo i tiho.

Svi ostali čovjekoliki majmuni iz skupine zastali su kako bi promatrali, a
sada se okupiše oko Gleda-Mjeseca i njegove žrtve, uz divljenje i čuđenje. A
onda jedan od njih uzme okrvavljeno oružje i počne udarati po mrtvoj svinji.
Ostali mu se uskoro pridružiše, pokupivši oko sebe motke i kamenje, sve dok
se truplo nije pretvorilo u bezličnu masu.

To im tada dosadi; neki se udaljiše, dok su drugi oklijevajući stajali oko
izmrcvarene svinje - a budućnost svijeta čekala njihovu odluku. Prošlo je
iznenađujuće mnogo vremena prije nego je jedna ženka s mladunčadi počela
lizati okrvavljeni kamen što ga je držala u šaci.

A još je više vremena prošlo prije negoli je Gleda-Mjesec doista shvatio,
unatoč svemu što mu je bilo pokazano, da nikada više neće gladovati.

4. Leopard

Oruđe za koje su bili programirani da ga koriste bilo je sasvim
jednostavno, ali ipak je moglo promijeniti ovaj svijet i učiniti čovjekolike
majmune njegovim gospodarima. Najprimitivniji je bio kamen koji se držao u
ruci i kojim se višestruko pojačavala snaga udarca. Tu je zatim bila batina od
kosti koja je produžavala dohvat i mogla poslužiti kao odbojnik protiv
očnjaka ili pandži razjarenih životinja. S tim oružjem postale su ima
dohvatljive neograničene količine hrane koje su lutale savanom.

Ali bila su im potrebna i druga pomagala, zato što zubima i noktima nisu
lako mogli rastrgati bilo što veće od zeca. Srećom, Priroda im je nabavila
savršena oruđa i bila je potrebna samo domišljatost da ih uoče.

Prvo je došao red na grub, ali vrlo djelotvoran nož, odnosno pilu takvog
modela koji će dobro poslužiti svrsi slijedećih tri milijuna godina. Bila je to,
jednostavno, donja čeljusna kost antilope i u tome neće biti hitnijih
poboljšanja sve do gazelinog roga i konačno oruđa za struganje, koja su se
sastojala od čitave čeljusti gotovo svake sitne životinje.

Kamena toljaga, pila od zubi, bodež u obliku roga, koštano strugalo - bili
su to čudesni izumi koji su omogućili opstanak čovjekolikih majmuna.
Uskoro će u njima vidjeti simbole moći koje su predstavljali, ali proći će
mnogo mjeseci prije negoli njihovi nespretni prsti steknu umijeće - ili volju -
koristiti ih.

Možda bi, da su na raspolaganju imali dovoljno vremena, samostalno došli
na ushićujuću i sjajnu zamisao o korištenju životinjskog prirodnog oružja kao
svog umjetnog oruđa. Ali ništa nije išlo tome u prilog, a i sada je postojalo
bezbroj mogućnosti da cijela stvar propadne u kasnijim razdobljima.

Čovjekolikim majmunima pružena je prva prilika. Druge uopće neće biti;
budućnost je, doslovno, bila u njihovim rukama.

Mjesec je rastao i smanjivao se; mladi su se rađali, a ponekad bi i ostali u
životu; onemoćali, bezubi tridesetgodišnjaci su umirali; leopard je naplaćivao
svoj noćni danak; Drugi su svakodnevno prijetili sa svoje obale rječice - a
pleme je napredovalo. Za samo jednu godinu Gleda-Mjesec i njegovi sudruzi
toliko su se promijenili da ih je bilo teško prepoznati.

Dobro su naučili zadaću; sada su mogli baratati svim oruđima koja su im
bila otkrivena. I samo sjećanje na glad blijedilo im je iz umova; bradavičaste
svinje su, doduše, postajale sve plašljivije, ali zato je u ravnicama živjelo na
tisuće i tisuće gazela, antilopa i zebri. Sve te životinje, kao i mnoge druge,
postajale su plijen lovaca-početnika.

Kako više nisu stalno gladovali, imali su vremena i za odmor pa tako i za
prva, jednostavna razmišljanja. Prihvatili su kao nešto sasvim obično svoj
novi način života, ne dovodeći ga ni u kakvu vezu s monolitom koji je i dalje
stajao pokraj staze što je vodila prema potoku. Da su ikad pokušali to
razmotriti, vjerojatno bi se na kraju pohvalili zaključkom da su svoj položaj
popravili vlastitim naporima; štoviše, već su potpuno izgubili iz sjećanja
svaki drugi oblik življenja.

Ali nijedna utopija nije savršena, a ovu su narušavala dva nedostatka. Prvi
je predstavljao leopard-pljačkaš, čija strast prema čovjekolikim majmunima
kao da je dobila na snazi od kada su svi postali uhranjeniji. Drugi je bilo
pleme s druge strane obale rječice; Drugi su na neki način uspjeli opstati,
tvrdoglavo odbijajući da skončaju od gladi.

Problem leoparda bio je riješen dijelom slučajno, dijelom zahvaljujući
ozbiljnoj - gotovo kobnoj - pogreški Gleda-Mjeseca. No, njegova zamisao
izgledala je toliko blistava u prvi mah da je on zaigrao od radosti, tako da bi
mu možda teško mogao netko prigovoriti da nije računao na posljedice.

Pleme se i dalje suočavalo s povremenim neuspješnim danima, premda oni
više nisu dovodili u pitanje sam njihov opstanak. Već se spuštao sumrak, a
oni još nisu uspjeli ubiti nijednu životinju; špilje su već bile na vidiku kada je
Gleda-Mjesec odlučio povesti svoje umorne i zlovoljne sudruge natrag u
sklonište. A onda, na samom njihovom pragu, ugledali su jedan od rijetkih
darova prirode.

Pokraj staze je ležala odrasla antilopa. Prednja noga bila joj je slomljena,
ali je još sačuvala borbeni duh, tako da su hijene, koje su kružile oko nje,
ustuknule pred njezinim rogovima sličnih bodežima. No nije im bilo teško
čekati, jer su dobro znali da vrijeme radi za njih.

Ali potpuno su smetnuli s uma takmace i uz ljutito rezanje se povukoše
kada su došli čovjekoliki majmuni. I oni počeše oprezno kružiti, držeći se
podalje od opasnih rogova; a onda krenuše u napad toljagama i kamenjem.

Nije to, doduše, bio posve djelotvoran i usklađen napad; u trenutku kada je
nesretna životinja konačno bila dotučena, danje svjetlosti je gotovo nestalo -
a hijene su postajale sve bezobraznije. Gleda-Mjesec, razapet između straha i
gladi, polako shvati da se cijeli uloženi trud može pokazati uzaludnim. Bilo je
preopasno duže se zadržavati.

A onda, ni prvi ni posljednji put, on dokaže da je genij. Uz golemi napor
mašte zamislio je mrtvu antilopu - u sigurnosti svoje špilje. Počeo ju je vući
prema pročelju stijene; ubrzo, shvativši njegov naum, ostali mu pritekoše u
pomoć.

Da je znao koliko će taj zadatak ispasti težak nikad ga se ne bi latio. Samo
su mu vlastita golema snaga i spretnost naslijeđeni od predaka koji su
obitavali na drveću omogućili da izvuče truplo uz strmi obronak. U nekoliko
navrata, jecajući od nemoći, gotovo je digao ruke od plijena, ali tvrdoglavost,
podjednako duboko usađena kao i glad, nije mu dala da klone duhom. Ostali

su mu ponekad pomagali, a ponekad ga ometah; najčešće su samo stajali na
putu. Ali stvar je konačno obavljena; izmrcvarena antilopa prevučena je
preko ulaznog ruba špilje u trenutku kada je posljednje rumenilo već zašlog
Sunca kopnilo s neba; i gozba je započela.

Nekoliko sati kasnije, nažderan do pune sitosti, Gleda-Mjesec se probudi.
Ne znajući zašto, pridiže se u tami među opruženim tijelima svojih
podjednako sitih suplemenika i načuli uši u noć.

Nije se mogao čuti nikakav drugi zvuk osim teškog disanja oko njega;
izgledalo je kao da cijeli svijet spava. Stijene s one strane ulaza u špilju bile
su blijede poput kostiju pri blistavom sjaju Mjeseca koji je stajao visoko na
nebu. Svaka pomisao na opasnost činila se beskrajno dalekom.

A onda, negdje iz daljine dopre šum šljunka koji se odronjava. Uplašen, ali
znatiželjan, Gleda-Mjesec ispuza do ulaza u špilju i baci pogled niz strminu
stijene. Ono što je ugledao ukočilo ga je od užasa, tako da nekoliko dugih
sekundi nije bio u stanju pokrenuti se. Samo nekoliko metara ispod njega dva
blistava zlatna oka gledala su prema njemu; toliko su ga hipnotizirala i
ispunila strahom da gotovo uopće nije bio svjestan gipkog, prugastog tijela
iza njih, koje se glatko i bešumno kretalo po stijeni. Leopard se nikada ranije
nije popeo toliko visoko. Nije obratio pažnju na niže špilje, premda je morao
biti svjestan njihovih stanovnika. Sada je, međutim, bio u potrazi za drugim
plijenom; pratio je krvavi trag koji je vodio uz pročelje stijene okupane
mjesečinom.

Nekoliko sekundi kasnije noć je zaparalo užasno kričanje uzbunjenih
čovjekolikih majmuna iz gornje špilje. Leopard je srdito zarežao, shvativši da
više ne može računati s iznenađenjem. Ali zbog toga nije usporio
napredovanje, jer znao je da se nema čega bojati.

Stigao je do ulaza i za trenutak se zaustavio na uskom, otvorenom prostoru.
Miris krvi osjećao se svuda naokolo, ispunjavajući njegovu razjarenu, suženu
svijest samo jednom željom. A onda, ne oklijevajući više, on bešumno uđe u
špilju.

I tu je učinio prvu pogrešku, jer kada je zakoračio izvan mjesečine, čak i
njegove oči, izvrsno prilagođene tami, nisu uspjele odmah proniknuti u
dubinu špilje. Čovjekoliki majmuni su ga mogli vidjeti kako se djelomično
ocrtava na ulazu špilje jasnije nego što je on njih uspijevao razabrati. Bih su
užasnuti, ali ne više i sasvim bespomoćni.

Režeći i šibajući repom, pun oholog samopouzdanja, leopard krene u

potragu za mekom hranom za kojom je žudio. Da je plijen sreo na
otvorenom, ne bi bilo nikakvih poteškoća; ali pošto su se sada čovjekoliko
majmuni našli u stupici, očaj im je uho hrabrosti da pokušaju nemoguće. A
po prvi put su raspolagali i sredstvima da u tome uspiju.

Leopard je shvatio da nešto nije u redu kada je osjetio udarac po glavi koji
ga je malo ošamutio. Zamahnuo je prednjom šapom i začuo krik agonije kada
mu je pandža prošla kroz meko meso. Ali onda je uslijedila ljuta bol kada mu
se nešto žarilo u slabine - jednom, dvaput i treći put. Naglo se okrenuo ne bi
li dohvatio sjene koje su vrištale i poigravale sa svih strana.

Opet je osjetio silovit udarac kada ga je nešto tresnulo preko njuške. Zubi
mu zagrizoše neku bijelu, pokretnu mrlju - ali to je bila samo beskorisna suha
kost. A onda uslijedi posljednje i nevjerojatno poniženje: netko ga je počeo
vući za korijen repa.

Munjevito se okrenuo, odbacivši tog ludo odvažnog drznika do zida špilje.
No štogod činio, nikako se nije uspijevao zaštititi od kiše udaraca kojima su
ga obasipala gruba oružja u nespretnim, ali snažnim rukama. Režanje počne
mijenjati ton, odražavajući najprije bol pa uznemirenost i na kraju otvoreni
užas. Neumoljivi lovac pretvorio se u žrtvu koja očajnički pokušava naći
uzmak.

A onda je načinio drugu pogrešku, zato što je, zbunjen i zaplašen,
zaboravio gdje se nalazi. Ili su ga možda ošamutili ili zaslijepili udarci koji su
mu pljuštali po glavi; što god da je bio uzrok, on je munjevito odjurio iz
špilje. Začuo se grozan urlik kada se počeo okretati kroz zrak. Činilo se da je
prošlo mnogo vremena prije nego se začuo tup udarac nastao udarom tijela o
jednu izbočinu na pola puta niz stijenu; nakon toga se još neko vrijeme
razlijegao jedino šum odronjavanja kamenja, ali je ubrzo i taj zvuk progutala
tama.

Dugo zatim, opijen pobjedom, Gleda-Mjesec je plesao i blebetao na ulazu
u špilju. Pravilno je osjećao da se cijeli svijet promijenio i da više nije
nemoćna žrtva sila oko sebe.

Zatim se vratio u špilju i prvi put u životu prespavao cijelu noć.
Ujutro su našli tijelo leoparda na podnožju stijene. Premda je životinja bila
mrtva, prošlo je neko vrijeme prije negoli se netko ohrabrio približiti
poraženoj nemani; a onda se polako svi okupiše oko nje s noževima i
koštanim pilama.
Posao kojeg su se prihvatili bio je vrlo težak, tako da toga dana nisu išli u

lov.

5. Susret u svitanje

Dok je vodio pleme na rječicu u samo praskozorje, Gleda-Mjesec
nesigurno zastane na poznatom mjestu. Nešto je, znao je to, nedostajalo; ali
nikako se nije mogao dosjetiti što. Nije, međutim, mnogo razmišljao o toj
zagonetki,, jer su mu toga jutra na pameti bile važnije stvari.

Poput groma, munje, oblaka i pomrčina i veliki blok kristala nestao je
podjednako tajanstveno kao što se i pojavio. Nestavši u nepostojeću prošlost,
nikada više nije uznemiravao misli Gleda-Mjeseca.

On nikada neće saznati što je monolit učinio za njega; a nijedan od
njegovih suplemenika nije se pitao, dok su se okupili oko njega u jutarnjoj
izmaglici, zbog čega je za trenutak zastao tu na putu prema vodi.

Sa svoje strane potoka, u još nikad ugroženoj sigurnosti vlastitog područja,
Drugi su prvi opazili Gleda-Mjeseca i još dvanaest mužjaka iz njegovog
plemena kao pokretan friz spram neba praskozorja. Istog trena podigli su
svoju uobičajenu, svakodnevnu dreku; no ovaj put nije im bilo uzvraćeno
istom mjerom.

Postojano, svrhovito - i nadasve tiho - Gleda-Mjesec i njegova družina
spustiše se niz nisko uzvišenje koje se dizalo uz rječicu; i dok su se ovi
približavali, Drugi najednom zašutješe. Njihova uobičajena obredna dernjava
je prestala, a zamijenio ju je sve uočljiviji strah. Bih su neodređeno svjesni da
se nešto dogodilo i da se ovaj susret razlikuje od svih prijašnjih. Toljage i
noževi od kosti, koje je Gleda-Mjesečeva skupina nosila, nisu ih uznemirih,
jer nisu ni shvaćali njihovu svrhu. Jedino su znali da su pokreti njihovih
takmaca sada postali odlučniji i puni prijetnje.

Skupina se zaustavila pokraj ruba vode, što je za trenutak oživjelo hrabrost
Drugih. Predvođeni Jednim Uhom, oni neodlučno ponovo započeše s
borbenim poklicima. To je, međutim potrajalo samo nekoliko sekundi, a onda
zanijemiše, užasnuti onim što su vidjeh.

Gleda-Mjesec podiže ruke visoko u zrak, otkrivši nešto što je do tada bilo
skriveno dlakavim tijelima njegovih suplemenika. Držao je debelu granu na
koju je bila nataknuta okrvavljena glava leoparda. Čeljusti su joj bile

rastvorene komadom drva, tako da su se veliki zubi sablasno bjelasali na
prvim zrakama Sunca koje se rađalo.

Većina Drugih bila je jednostavno ukočena od straha, tako da se nije mogla
ni pomaknuti; ali neki ipak počeše lagano i teturavo uzmicati. Bio je to
sasvim dovoljan poticaj Gleda-Mjesecu. I dalje držeći izmrcvareni trofej
iznad glave, on krene preko potoka. Oklijevajući samo trenutak, njegovi
suplemenici zagaziše za njim u vodu. Kada je Gleda-Mjesec stigao na drugu
stranu, Jedno Uho je i dalje držao svoj položaj. Možda je bio previše hrabar
ili previše glup da bi pobjegao; možda nije mogao uistinu povjerovati da je
do ovog oskvrnuća stvarno došlo. Kukavica ih junak - bilo je svejedno kada
mu se na glavu, nesposobnu da shvaća, srušilo zaleđeno režanje smrti.

Urlajući od straha, Drugi se razbježaše po okolnom grmlju; ali uskoro će se
vratiti, potpuno zaboravivši na svog izgubljenog vođu.

Nekoliko sekundi kasnije Gleda-Mjesec je stajao nesigurno nad svojom
novom žrtvom, pokušavajući shvatiti neobičnu i čudesnu činjenicu: mrtav
leopard i dalje je bio u stanju ubijati. Sada je bio gospodar svijeta, ali nije bio
posve svjestan što mu je dalje činiti.

No, smislit će već nešto.

6. Uspon čovjeka

Nova životinja pojavila se na licu planeta, polako se šireći iz afričke
postojbine. Bila je još toliko rijetka da je mogla ostati neobuhvaćena nekim
usputnim popisom usred uskomešanih milijardi stvorenja koja su obitavala na
kopnu i u moru. Još ništa nije govorilo da će ona napredovati, pa čak ni
opstati: na ovom svijetu, s kojeg je već nestalo nebrojeno mnogo snažnijih
životinja, sudbina ove i dalje je bila posve neizvjesna.

Tijekom slijedećih stotina tisuća godina, od kako su se kristali spustili u
Afriku, čovjekoliki majmuni nisu ništa izumili. Ali počeli su se mijenjati,
stekavši umijeća kakva nisu posjedovale druge životinje. Koštane toljage
povećale su im doseg i umnogostručile snagu; više nisu bili bespomoćni pred
grabljivcima s kojima su bili u suparničkom odnosu. Manje mesoždere mogli
su otjerati od svoje lovine; veće su barem mogli obeshrabriti, a ponekad i
natjerati u bijeg.

Krupni zubi su im se smanjili, budući da više nisu bili od ključne važnosti.
Počelo ih je zamjenjivati kamenje oštrih rubova, koje se moglo koristiti za
kopanje korijenja ili za sječenje i rezanje mesa ih žila, što je imalo nebrojene
posljedice. Čovjekoliki majmuni više nisu bih osuđeni na gladovanje kad bi
im se zubi oštetili ili istrošili; čak su im i najprimitivnija oruđa mogla
produžiti život za mnogo godina. A kako su im se zubi smanjili, oblik lica se
također počeo mijenjati; gubica se povukla, čeljust više nije bila krupna kao
prije, a usta su bila u stanju proizvoditi složenije zvukove. Govor je bio
daleko još milijun godina, ali prvi koraci u tom pravcu su napravljeni.

A onda se svijet počeo mijenjati. U četiri velika vala, čije je kreste
razdvajalo po dvije stotine tisuća godina, minula su ledena doba, ostavivši
svoj pečat posvuda po globusu. Izvan tropskog pojasa, ledenjaci su pobili sve
one koji su prerano napustili staništa predaka, kao i one koji se nisu znali
prilagoditi.

Kad je led prošao, nestalo je najvećeg dijela prijašnjeg života na planetu -
računajući tu i čovjekolike majmune. Ali, za razliku od mnogih drugih, oni su
ostavili potomke pa nisu izumrli - već su se promijenili. Tvorce oruđa
preoblikovalo je samo njihovo oruđe.

Korištenjem toljaga i kamenja, ruke su im zadobile spretnost kakva se
nigdje nije mogla sresti u cijelom životinjskom carstvu, što im je omogućilo
da prave još bolja oruđa, a to je, sa svoje strane, dovelo do daljnjeg razvoja
njihovih udova i mozgova. Bio je to razvitak kojeg su promjene ubrzavale, a
na čijem se kraju nazirao Čovjek.

Oruđa i oružja prvih pravih ljudi bila su tek neznatno bolja od onih kojima
su se služili njihovi preci prije milijun godina, ali naučili su s njima
neusporedivo bolje rukovati. A negdje u tim zametenim prošlim stoljećima
oni izmisliše najvažnije od svih oruđa, premda se ono nije moglo ni vidjeti ni
dodirnuti. Ovladali su umijećem govora i tako ostvarili svoju prvu veliku
pobjedu nad Vremenom. Sada se znanje jednog pokoljenja moglo prenijeti
slijedećem, tako da se svako doba moglo okoristiti iskustvom prethodnih.

Za razliku od životinja, koje su poznavale samo sadašnjost, Čovjek je
stekao prošlost; a počeo je zacrtavati i budućnosti.

Naučio je također koristiti sile prirode; kroćenjem vatre postavio je temelje
tehnologije i ostavio daleko za sobom svoje životinjsko podrijetlo. Kamen je
ustupio mjesto bronci, a zatim željezu. Nakon lova slijedila je zemljoradnja.
Pleme je preraslo u selo, a selo u grad. Govor je posto vječan zahvaljujući

određenim znacima na kamenu, glini i papirusu. A onda je izumio filozofiju i
religiju, naselivši nebo, ne sasvim neosnovano, bogovima.

Kako mu je tijelo postajalo sve nebranjenije, tako su mu sredstva napada
bivala sve strašnija. Raspolažući kamenom, broncom, željezom i čelikom,
napravio je mnoštvo oružja i oruđa kojima može bosti i sjeći, a još vrlo rano
je naučio kako oboriti žrtvu iz daljine. Koplje, luk, puška i na kraju daljinski
upravljana raketa pružih su mu oružja neograničenog dometa i neograničene
moći.

Bez tih oružja, premda ih je često koristio protiv samog sebe, Čovjek
nikada ne bi osvojio svoj svijet. U njih je unio svoje srce i dušu i ona su ga
dugo valjano služila.

Ali sada, sve dok ona budu postojala, on će stalno živjeti od posuđenog mu
vremena.

Drugi dio

MNT-1

7. Poseban let

Bez obzira na to koliko se puta čovjek otiskuje sa Zemlje, reče dr.
Haywood Floyd u sebi, uzbuđenje je uvijek prisutno. Bio je jednom na
Marsu, tri puta na Mjesecu, a više se nije ni sjećao koliko je puta posjetio
razne svemirske stanice. Pa ipak, kako se približavao trenutak uzlijetanja, bio
je svjestan da napetost raste u njemu, da ga ispunjava osjećajem čuđenja i
strahopoštovanja - da, i nervoze - što ga je izjednačavalo sa svakim
nespretnim Zemljaninom uoči svemirskog krštenje.

Mlažnjak koji ga je prevezao iz Washingtona, poslije ponoćnog sastanka s
predsjednikom, sada se spuštao prema jednom od najpoznatijih, ali i
najuzbudljivijih predjela na cijelom svijetu. Pod njim su ležala prva dva
pokoljenja svemirske ere, prostirući se na trideset kilometara floridske obale.
Na jugu, obrubljene treperavim, crvenim signalnim svjetlima, nalazile su se
divovske rampe Saturna i Neptuna koje su uputile ljude prema planetima, da
bi zatim otišle u povijest. Blizu obzorja, sličan kakvoj blistavoj kuli obasjanoj
svjetlosnim reflektorima, stajao je posljednji Saturn V, već skoro dvadeset
godina nacionalni spomenik i odredište hodočasnika. Nedaleko odavde,
ocrtavajući se na nebu poput planine koju je čovjek načinio, uzdizala se
nevjerojatna masa Zgrade za montažu letjelica, i dalje najveća pojedinačna
građevina na Zemlji.

Ali te su stvari sada pripadale prošlosti, a on je letio prema budućnosti.
Kada su se nagnuli, dr. Floyd je uočio na tlu labirint zgrada, zatim veliku
poletno-sletnu stazu, pa širok, besprijekorno ravan ožiljak preko ravnog
floridskog predjela - višestruke tračnice divovske lansirne staze. Na njenom
kraju, okružen vozilima i dizalicama, ležao je svemiroplov obasjan obiljem
svjetlosti, dok je unaokolo sve vrvjelo od priprema za njegov polet ka
zvijezdama. Izgubivši najednom osjećaj za perspektivu uslijed brzih
promjena brzine i visine, Floyd je zakratko imao dojam da odozgo promatra
malog, srebrnog noćnog leptira, uhvaćenog u snop baterijske svjetiljke.

A onda mu sićušne, užurbane prilike na tlu ponovo dočaraše prave mjere
svemirske letjelice; raspon krila u obliku uskog slova "V" bio je
sedamdesetak metara. A to ogromno letalo, reče Floyd u sebi s nevjericom -
ali i s ponosom - čeka na mene. Koliko je on znao, ovo je bilo prvi put da se
priređuje cijelo putovanje samo da bi se jedan čovjek prebacio do Mjeseca.

Iako je bilo dva sata ujutro, skupina izvjestitelja i snimatelja presrela ga je
na putu prema obasjanoj svemirskoj letjelici Orion III. Neke od njih
poznavao je iz viđenja, budući da su mu kao predsjedniku Nacionalnog
astronomskog vijeća konferencije za novinstvo bile dio života. Ovo,
međutim, nije bilo ni vrijeme ni mjesto za takve susrete, a i on nije imao što
reći; ali bilo je važno ne uvrijediti gospodu iz javnih medija.

"Doktor Floyd? Ja sam Jim Forster iz Associated Newsa. Možete li nam
nešto reći o ovom vašem letu?"

"Vrlo mi je žao... ne mogu ništa reći."
"Ali nedavno ste se susreli s predsjednikom, zar ne?" upita jedan poznati
glas.
"Oh, zdravo, Mike. Bojim se da su vas ni zbog čega izvukli iz postelje.
Neopozivo, bez izjave."
"Možete li barem potvrditi ili poreći da je na Mjesecu izbila neka
epidemija?" upita jedan TV izvjestitelj, uspijevajući hodati tik uz Floyda i
držati ga u kadru svoje minijaturne kamere.
"Žao mi je", odgovori Floyd, odmahnuvši glavom.
"Ali što je s karantenom?" upita jedan drugi izvjestitelj. "Koliko će trajati?"
"I dalje bez komentara."
"Doktore Floyd", upita jedna vrlo niska i odlučna novinarka, "čime se
uopće može opravdati ovaj potpuni embargo na vijesti s Mjeseca? Ima li to
neke veze s političkom situacijom?"
"Kojom političkom situacijom?" upita Floyd. Tu i tamo se razliježe smijeh,
a netko dovikne: "Sretan put, doktore!", dok se on probijao prema
prostorijama rampe za ukrcavanje.
Koliko ga je pamćenje služilo, nije bila posrijedi toliko "situacija" koliko
stalna kriza. Počevši od sedamdesetih godina, svijet su opterećivala dva
problema koja su, po nekoj ironiji, težila da se međusobno ponište.
Premda je kontrola rađanja bila jeftina, pouzdana i prihvaćena od strane
svih religija, uslijedila je prekasno; svjetska populacija dostigla je već šest
milijardi ljudi - a trećina njih živjela je u kineskom carstvu. U nekim

autoritarnim državama čak su donijeti zakoni koji su ograničavali obitelji na
dvoje djece, ali se njihovo provođenje pokazalo nepraktičnim. Kao posljedica
svega toga, nestašica hrane vladala je u svim zemljama; čak je u Sjedinjenim
Državama bilo dana bez mesa, a predviđala se glad svjetskih razmjera za
petnaest godina, usprkos velikih napora da se kultivira more i proizvodi
sintetička hrana.

Iako je potreba za međunarodnom suradnjom bila hitnija nego ikad, ipak se
broj granica nije nimalo smanjio u odnosu na prošla razdoblja. Ni nakon
milijun godina ljudska rasa nije izgubila mnogo od svojih agresivnih nagona;
duž simboličnih crta, vidljivih jedino političarima, trideset osam nuklearnih
sila pazile su jedna na drugu ratoborno i oprezno. U njihovim arsenalima bilo
je spremljeno dovoljno megatona da se zbriše čitava površina planeta. Iako se
nekim čudom atomska oružja nisu koristila, to je stanje teško moglo vječno
potrajati.

A sada, kao kruna svega, Kinezi su još, iz nekih svojih neobjašnjivih
razloga, počeli nuditi najmanjim nacijama bez atomskog naoružanja
cjelokupnu nuklearnu opremu od pedeset bojevih glava i isto toliko raketa.
Cijena je bila ispod dvije stotine milijuna dolara, a moglo se računati i na
olakšice prilikom plaćanja.

Možda su pokušavali popraviti svoju poljuljanu ekonomiju zamjenom
zastarjelog oružja za zdravu gotovinu, kako je to pretpostavio jedan
promatrač. Ih su možda pronašli znatno usavršenije metode ratovanja, tako da
im više nisu bile potrebne takve igračke; govorkalo se i o radio-hipnozi iz
satelitskih odašiljača, o virusima koji izazivaju razne prisile, o ucjenjivanju
sintetičkim bolestima za koje su jedino oni imali protulijek. Ove očaravajuće
zamisli gotovo sigurno su bile plod propagande ili čiste mašte, ali nije bilo
lako zanemariti ma koju od njih. Svaki put kad bi Floyd poletio sa Zemlje,
uvijek se zapitao hoće li ona još biti tu kad se vrati s puta.

Elegantna stjuardesa pozdravi ga kada je ušao u kabinu.
"Dobro jutro, doktore Floyd. Ja sam gospođica Simmons... želim vam
dobrodošlicu na letjelici u ime kapetana Tynesa i našeg kopilota, prvog
časnik Ballarda."
"Hvala", odvrati Floyd uz široki osmijeh, zapitavši se zbog čega sve
stjuardese uvijek moraju sličiti na one bezosjećajne robotske turističke
vodiče.
"Polijetanje je za pet minuta", reče ona, pokazavši rukom prema praznoj

kabini za dvadesetak putnika. Možete se smjestiti na bilo koje sjedalo, ali
kapetan Tynes vam preporučuje prednje mjesto s lijeve strane, uz prozor,
želite li promatrati postupak spajanja."

"Poslušat ću njegov savjet", odgovori on, krenuvši prema preporučenom
sjedalu. Stjuardesa se još neko vrijeme trudila oko njega, a onda ode do svoje
pregrade u stražnjem dijelu kabine.

Floyd se smjesti na sjedalo, podesi sigurnosne pojaseve oko pasa i ramena,
a onda pričvrsti i svoju torbu na susjedno sjedalo. Trenutak kasnije oglasi se
zvučnik mekim, pucketavim šumom. "Dobro jutro", reče glas gospođice
Simmons. "Ovo je poseban let broj tri, Kennedy, Svemirska stanica jedan."

Odlučila je, kako izgleda, držati se punog programa, premda ima samo
jednog putnika, pomisli Floyd; nije mogao obuzdati smiješak dok je ona
neumoljivo nastavljala.

"Let će trajati pedeset pet minuta. Najveće ubrzanje iznosit će dva g-e i bit
ćemo u bestežinskom stanju trideset minuta. Molim vas ne ustajte sa sjedala
sve dok se za to ne upali signal."

Floyd se osvrne preko ramena i dovikne: "Hvala." Za trenutak je spazio
pomalo nelagodan, ali i ljubak osmijeh.

Zavalio se u sjedalo i opustio. Ovo putovanje, izračunao je, koštat će
porezne obveznike nešto malo više od milijim dolara. Ako bi se pokazalo
neopravdanim, on bi izgubio posao; ali uvijek se mogao vratiti na sveučilište
i nastaviti prekinuto proučavanje stvaranja planeta.

"Svi postupci automatskog odbrojavanja su započeli", začuje se kapetanov
glas iz zvučnika; odlikovao se umirujućom jednoličnošću svojstvenom radio-
komuniciranju.

"Polijetanje je za jednu minutu."
Kao i uvijek, činilo se da je prošao čitav sat. Floyd je itekako bio svjestan
divovskih sila koje su se nadvile nad njim, čekajući da budu oslobođene. U
rezervoarima za gorivo dvije rakete, kao i u skladištu energije sustava za
lansiranje, stajala je obuzdana snaga nuklearne bombe koja će sva biti
utrošena da ga podigne na samo tristo kilometara iznad Zemlje.
Nije se koristilo staromodno PET - ČETIRI - TRI - DVA - JEDAN -
NULA, koje je djelovalo tako neugodno na ljudski živčani sustav.
"Lansiranje za petnaest sekundi. Osjećat ćete se ugodnije ako duboko
dišete."
Bio je to koristan savjet kako u psihološkom tako i u fiziološkom pogledu.

Floyd je osjetio da je zasićen kisikom i da je spreman uhvatiti se ukoštac sa
silom težom kada lansirna staza počne odapinjati svoj tovar od tisuću tona
iznad Atlantika.

Bilo je teško odrediti u kojem su se trenutku odlijepili od staze i zaplovili
zrakom, ali kada se grmljavina raketa odjednom udvostručila i kad se Floyd
počeo sve dublje ulijegati u debelo postavljeno sjedalo, shvatio je da su
motori prvog stupnja stavljeni u pogon. Želio je gledati kroz prozor, ali
trebalo je uložiti silan napor i samo da se okrene glava. No, ipak se nije
osjećao neudobno; štoviše, tlak ubrzanja i snažna grmljavina motora izazvali
su izuzetnu razdraganost. U ušima mu je zvonilo, krv mu je bubnjala u
žilama, osjećao je takvu živahnost koju već godinama nije iskusio. Opet je
bio mlad i poželio je pjevati na sav glas - što je bez ikakvog straha i mogao,
jer ga sigurno nitko ne bi čuo.

No, to raspoloženje brzo ga je prošlo, čim je shvatio da napušta Zemlju i
sve što je ikada volio. Dolje je bilo njegovo troje djece koja su ostala bez
majke od onog kobnog leta njegove supruge za Europu prije deset godina
(Deset godina? Nemoguće! Pa ipak, bilo je tako...) Možda se, zbog njih ipak
trebao ponovo oženiti...

Gotovo je izgubio osjećaj za vrijeme kada se tlak i buka odjednom
smanjiše, a zvučnik u kabini objavi: "Priprema za odvajanje donjeg stupnja.
Sad!"

Nastao je zatim blagi trzaj; Floyd se iznenada prisjeti citata iz jednog spisa
Leonarda da Vincija; vidio ga je uramljenog i obješenog na zidu nekog ureda
NASA-e:

Velika Ptica poletjet će na leđima druge velike ptice, donoseći slavu gnijezdu
u kojem je rođena.

Velika Ptica sada je doista letjela, nadmašivši sve da Vincijeve snove, a
njena iscrpljena nosilica vraćala se na Zemlju. Nakon luka dugog deset tisuća
kilometara, prazan donji stupanj skliznut će u atmosferu, zamjenjujući visinu
za ubrzanje na putu prema matičnoj luci Kennedy. Nakon nekoliko sati,
dotjeran i napunjen gorivom, bit će opet spreman podići novog putnika prema

blistavoj tišini, koju sam nikad neće dosegnuti.
Sada smo, pomisli Floyd, potpuno samostalni na više od pola puta do staze.

Kada se ubrzanje opet javilo, jer su bile uključene rakete gornjeg stupnja,
potisak je bio znatno blaži: štoviše, osjećao ga je samo kao normalnu
gravitaciju. Ali bilo bi nemoguće hodati, jer se "gore" nalazilo upravo na
prednjem kraju kabine. Kada bi budalasto postupio i napustio sjedalo, za tren
bi tresnuo u stražnji zid.

Djelovanje je bilo pomalo zbunjujuće, jer se činilo kao da brod stoji na
repu. Floydu, koji je bio na kraju prednjeg dijela kabine, činilo se da su sva
sjedala pričvršćena na jednom zidu koji se okomito spuštao pod njim. Upravo
se bio snažno trudio ne bi li prikrio ovaj neugodan privid, kada se zora
rasprsne s druge strane broda.

Već za nekoliko sekundi proletjeli su kroz koprene grimiznog, ružičastog,
zlatnog i plavog, našavši se konačno u blještavoj bjelini dana. Premda su
prozori bili vrlo zasjenjeni kako bi se blještavilo ublažilo, prodorni snopovi
Sunčeve svjetlosti, koji su sada lagano klizili kroz kabinu, nekoliko minuta su
ostavili Floyda poluzasljepljenog. Bio je u svemiru, ali ipak još nije vidio
nijednu zvijezdu.

Zaklonio je oči rukama i pokušao baciti pogled kroz prozor pokraj sebe.
Vani se unatrag zabačeno krilo broda sjajilo poput metala u stanju bijelog
usijanja, snažno odražavajući svjetlost Sunca; posvuda uokolo vladala je
potpuna tama i ta tmina je morala vrvjeti od zvijezda - no nije bilo moguće
zamijetiti ih.

Težina je polako nestajala; rakete su postupno isključivane kako je brod
ulazio u stazu. Grmljavina motora pretvorila se u prigušenu tutnjavu, pa u
blago pištanje, da bi na kraju posve utihnula. Da nije bilo pojaseva kojima je
bio vezan, Floyd bi izlebdio iz sjedala; u svakom slučaju, činilo mu se da mu
trbuh više ništa ne može spriječiti da to učini. Jedino se nadao da će pilule
koje je dobio prije pola sata i dvadeset tisuća kilometara uspješno obaviti ono
za što su namijenjene. Samo je jednom u životu imao svemirsku bolest i to je
bilo doista dovoljno.

Pilotov glas koji se širio iz zvučnika u kabini bio je odlučan i uvjerljiv.
"Molim vas da ne gubite iz vida upute za bestežinsko stanje. Spojit ćemo
se sa Svemirskom stanicom jedan za četrdeset minuta."
Stjuardesa mu krene ususret uskim prolazom desno, pokraj posve
primaknutih sjedala. Koraci su joj bili neobično lepršavi, a stopala su joj se

nevoljno odvajala od poda, kao da je gazila po ljepilu. Držala se jarkožute
vrpce saga Velcro, koja se protezala cijelom dužinom poda i stropa. Sag i
potplate njezinih sandala bili su prekriveni mnoštvom kukica koje su
prijanjale jedna uz drugu kao dvije hrapave površine. Ovaj trik hodanja u
bestežinskom stanju bitno je smirivao zbunjene putnike.

"Želite li malo kave ih čaja, doktore Floyd?" upita ona vedrim glasom.
"Ne, hvala", odgovori on uz osmijeh. Uvijek se osjećao kao novorođenče
kada je trebao sisati iz neke od tih plastičnih tuba s hranom i napicima.
Stjuardesa je još uslužno stajala nad njim, dok je on otvarao torbu i počeo
prebirati po papirima.
"Doktore Floyd, smijem li vas nešto pitati?"
"Svakako", odvrati on, pogledavši je preko naočala.
"Moj zaručnik je geolog u krateru Tycho," reče gospođica Simmons,
pažljivo odmjeravajući riječi, "a od njega nemam nikakvih vijesti već više od
tjedan dana."
"Žao mi je što to čujem; možda je izvan baze i nema načina uspostaviti
vezu."
Ona odmahne glavom.
"Uvijek me obavijesti uoči odlaska. A možete zamisliti koliko brinem... uz
sve ove glasine. Je li doista izbila epidemija na Mjesecu?"
"I da je, nema razloga za uzbunu. Sjećate li se kada je 1998. objavljena
karantena zbog mutantnog virusa gripe... ali nitko nije umro. A to je doista
sve što vam mogu reći," zaključi on odlučno.
Gospođica Simmons se ljupko osmjehnula i ispravila se.
"Hvala vam, u svakom slučaju, doktore. Žao mi je što sam vam
dosađivala."
"Uopće mi niste dosađivali", uzvrati on galantno, ali ne previše uvjerljivo.
Zatim se udubi u beskrajne tehničke izvještaje, u uobičajenom nastojanju da
u posljednji trenutak nadoknadi propušteno.
Neće biti više vremena za čitanje kada stigne na Mjesec.

8. Sastanak na stazi

Pola sata kasnije pilot objavi:

"Kontakt za deset minuta. Molim vas da provjerite sigurnosni pojas."
Floyd posluša i odloži papire. Pokušavati čitati za vrijeme točke nebeskog
žongliranja, koja je trajala posljednjih tri stotine milja, značilo je samo
izazivati vraga; najbolje je bilo zaklopiti oči i opustiti se dok se svemirska
letjelica trzala naprijed-natrag uz kratka uključenja raketa.
Nekoliko minuta kasnije on prvi put opazi Svemirsku stanicu jedan
udaljenu svega nekoliko kilometara. Sunčeva svjetlost blještala je i iskrila se
na uglačanoj metalnoj površini diska promjera tri stotine metara koji se sporo
okretao. Nedaleko odavde, krećući se istom stazom, nalazio se svemiroplov
Titov V, zabačenih krila, a odmah uz njega jedan gotovo loptasti Aries 1B,
tegleći konj svemira, s četiri zdepaste noge koje su mu stršile s jedne strane -
amortizeri za spuštanje na Mjesec.
Svemirska letjelica Orion III spuštala se s više staze pa se iza stanice
pružao spektakularan prizor Zemlje. S visine od tristo pedeset kilometara
Floyd je mogao obuhvatiti pogledom povelik dio Afrike i Atlantskog oceana.
Iako je bilo prilično oblačno, on je ipak uspio razaznati plavo-zelene obrise
Zlatne Obale.
Središnja os svemirske stanice, s ispruženim pristajnim kracima, sada je
lagano plivala prema njima. Za razliku od konstrukcije iz koje je nicala, ona
nije rotirala - ili, bolje rečeno, okretala se u suprotnom smjeru brzinom koja
je predstavljala točnu protutežu rotaciji stanice. To je omogućavalo da se
svemirska letjelica, koja dolazi u posjet, spoji s njom te da se putnici i teret
prebace bez opasnosti od pogubnog zavitlaja i odbacivanja.
Uz jedva osjetljiv udar, brod i stanica se spojiše. Izvana su doprli metalni,
škripavi šumovi, a zatim se začulo i kratkotrajno pištanje zraka dok su se
tlakovi izjednačavali. Nekoliko sekundi kasnije vrata zračne komore su se
otvorila i u kabinu stupi jedan čovjek u svijetlim pripijenim hlačama i košulji
kratkih rukava - odjeći koja je bila gotovo odora osoblja svemirske stanice.
"Drago mi je da smo se upoznali, doktore Floyd. Ja sam Nick Miller iz
osiguranja stanice. Brinut ću se o vama sve dok vam šatl ne krene."
Oni se rukovaše, a onda Floyd uputi osmijeh stjuardesi i reče: "Molim vas,
prenesite moje čestitke kapetanu Tynesu i zahvalite mu na udobnom letu.
Možda ćemo se vidjeti i na povratnom putovanju."
Vrlo oprezno - proteklo je više od godinu dana od kako je boravio u
bestežinskom stanju i morat će proći neko vrijeme prije negoli se ponovno
navikne na boravak u svemiru - on se, ruku po ruku, izgura iz zračne komore,

ulebdjevši u veliku, kružnu prostoriju u osi svemirske stanice. Soba je bila
debelo podstavljena, a na zidovima je imala mnoštvo udubljenih rukohvata;
Floyd se čvrsto uhvati za jedan od njih u trenutku kada se cijela prostorija
počela vrtjeti, da bi na kraju dostigla brzinu rotacije stanice.

Kako je dobivala na brzini, slabašni i sablasni gravitacijski prsti počeše ga
stezati, dok je polako plutao prema kružnom zidu. Sada je stajao, njišući se
naprijed-natrag blago poput vlati morske trave kad naiđe plima, na onome što
je na čudotvoran način postalo zakrivljeni pod. Centrifugalna sila okretanja
stanice preuzela je vlast nad njim; ovdje je još bila posve slabašna, budući da
se os nalazila nedaleko odavde, ali će se postojano pojačavati kako se bude
udaljavao od središnjeg dijela.

Krenuo je za Millerom iz središnje prijelazne prostorije niz zakrivljene
stube. U početku mu je težina bila tako slaba da se gotovo morao otiskivati
nadolje, koristeći kao uporište rukohvat. Tek kad je stigao do salona za
putnike, na vanjskom omotaču velikog diska koje se okretao, nakupio je već
dovoljno težine da se gotovo normalno kreće.

Salon je bio preuređen od kada je posljednji put bio ovdje, a i prilično
obogaćen. Osim uobičajenih stolica, malih stolova, restorana i pošte, sada su
se tu nalazili još brijačnica, samoposluga, kino i trgovina suvenirima u kojoj
su se prodavale fotografije i slajdovi Mjeseca i planeta, kao i garantirano
pravi komadići Lunika, Rangera i Surveyora, svi zgodno umotani u plastiku i
prekomjerno skupi.

"Mogu li vam donijeti nešto dok čekate?" upita Miller. "Ukrcavamo se za
tridesetak minuta."

"Volio bih ako mogu dobiti šalicu crne kave... dvije kocke šećera... a i da
pozovem Zemlju."

"U redu, doktore... ja ću vam donijeti kavu..., a telefoni su tamo."
Živopisne kabine nalazile su se na svega nekoliko metara od pregrade s
dva ulaza iznad kojih je stajalo: DOBRO DOŠLI U SEKTOR SJEDINJENIH
DRŽAVA i DOBRO DOŠLI U SOVJETSKI SEKTOR. Ispod toga nalazila
se obavijest koja je bila ispisana na engleskom i ruskom te na kineskom,
francuskom, njemačkom i španjolskom.

MOLIMO VAS, PRIPREMITE:
Putovnicu

Liječničku potvrdu

Dozvolu za prijevoz
Deklaraciju o težini

Bilo je neke ugodne simboličnosti u činjenici da su se putnici, čim bi prošli
kroz pregradne ulaze, u oba smjera, ponovo smjeli slobodno izmiješati.
Graničnik je tu bio isključivo zbog administrativnih razloga.

Uvjerivši se prvo da je pozivni broj za Sjedinjene Države i dalje osamdeset
jedan, Floyd otkuca svoj dvanaestobrojčani kućni broj, umetne plastičnu
svenamjensku kreditnu karticu u prorez za plaćanje i nakon trideset sekundi
dobije vezu.

Washington je još spavao, jer je do zore preostalo još nekoliko sati, ali on
neće nikoga ometati. Njegova domaćica dobit će snimljenu poruku čim se
probudi.

"Gospođice Flemming... ovdje doktor Floyd. Žao mi je što sam morao tako
naglo krenuti. Biste li, molim vas, pozvali moj ured i zamolili da odu po moja
kola... nalaze se na aerodromu Dallas, a ključevi su kod gospodina Baileya,
višeg časnika kontrole leta. Zatim zovite moj klub "Hajka i lov" i ostavite
poruku za tajnika. Neopozivo neću moći sudjelovati na teniskom turniru
slijedećeg vikenda. Prenesite im moju ispriku... bojim se da su računali na
mene. Zatim nazovite firmu "Downtown Electronics" i recite ima da ako
video u mojoj sobi ne bude popravljen do... oh, srijede...onda mogu odnijeti
tu vražju stvar." On zastane da bi došao do daha, pokušavajući se sjetiti još
nekog problema koji bi mogao iskrsnuti tijekom slijedećih dana.

"Ako vam ponestane gotovine, obratite se uredu; oni će mi moći dostaviti
hitne poruke, ali ću ja možda biti prezauzet da odgovorim na njih. Recite
djeci da ih volim i da ću se vratiti što prije budem mogao. Oh, dovraga, evo
nekoga kog ne želim vidjeti... zvat ću s Mjeseca budem li mogao... do
viđenja."

Floyd je pokušao neprimjetno šmugnuti iz kabine, ali bilo je prekasno; već
je bio primijećen. Prošavši kroz izlaz sovjetskog sektora, prema njemu se
uputio dr. Dimitrij Mojsevič iz Akademije znanosti SSSR-a.

Dimitrij je bio jedan od najboljih Floydovih prijatelja; i baš zbog tog
razloga bijaše posljednja osoba s kojom je želio razgovarati, sada i ovdje.

9. ŠATL ZA MJESEC

Ruski astronom bio je visok, vitak i plavokos, a po licu bez bora ne bi se
reklo da već ima pedeset pet godina - od kojih je posljednjih deset proveo u
izgradnji divovskog radio-opservatorija na tamnoj strani Mjeseca, gdje ga je
tri tisuće kilometara čvrstih stijena štitilo od elektronske buke sa Zemlje.

"Hej, Haywoode", reče on, čvrsto se rukujući. "Baš je mali svijet. Kako
si... i kako su tvoja ljupka dječica?"

"Dobro smo", uzvrati Floyd toplo, ali s pomalo zbunjenim izrazom na licu.
"Cesto pričamo o divnim trenucima koje si nam ljetos priredio. "Bilo mu je
žao što ne zvuči iskrenije; doista su uživali u jednotjednom odmoru u Odesi s
Dimitrijem za vrijeme jednog od njegovih posjeta Zemlji.

"A ti... pretpostavljam da ideš gore?", upita Dimitrij.
"Ovaj, da...polijećem za pola sata", odgovori Floyd. "Poznaješ li gospodina
Millera?"
U međuvremenu, prišao im je časnik sigurnosti, ali se zadržao na pristojnoj
udaljenosti, držeći u ruci plastičnu čašu punu kave.
"Razumije se. Ali, molim vas, maknite tu šalicu, gospodine Miller. Ovo je
posljednja prilika doktora Floyda da ispije jedno civilizirano piće... nemojmo
je izgubiti. Ne, inzistiram."
Krenuh su za Dimitrijem iz glavnog salona u manju prostoriju - vidikovac i
ubrzo su se našli za stolom, obasjani prigušenom svjetlošću, promatrajući
pokretnu panoramu zvijezda. Svemirska stanica jedan pravila je puni krug za
jednu minutu, a centrifugalna sila stvorena njenim sporim okretanjem stvarala
je umjetnu gravitaciju jednaku Mjesečevoj. Ovo je, kako je ustanovljeno, bilo
zgodno srednje rješenje između Zemljine sile teže i potpunog nedostatka
gravitacije; štoviše, uvjeti koji su vladali na stanici pružali su putnicima za
Mjesec mogućnost prilagodbe na tamošnju silu težu.
S one strane gotovo nevidljivih prozora, Zemlja i zvijezde nastupale su u
bešumnoj povorci. U tom trenutku, strana stanice na kojoj su se oni nalazili
bila je okrenuta od Sunca; u protivnom, bilo bi nemoguće gledati van, jer bi
salon bio zabljesnut svjetlošću. Čak i ovako, blistavost Zemlje, koja je
ispunjavala pola neba, dopuštala je da se vide samo najsjajnije zvijezde.
Ali Zemlja je nestajala kako je stanica putovala prema noćnoj strani
planeta; za nekoliko minuta postat će golemi crni disk prošaran svjetlima

gradova. A tada će nebo pripasti zvijezdama.
"Dobro", reče Dimitrij nakon što je brzo ispio prvo piće i počeo se

zabavljati drugim, "kakve su to priče o epidemije u sektoru Sjedinjenih
Država? Htio sam na ovom putovanju svratiti tamo. ’Ne, profesore’, rekoše
mi. ’Vrlo nam je žao, ali do daljnjeg je zavedena stroga karantena.’ Pokušao
sam sve što sam mogao, ali bez uspjeha. A sada mi ti reci što se tamo
događa."

Floyd uzdahne u sebi. Sad još i on, pomisli. Što se prije ukrcam na taj šatl,
bit ću sretniji.

"Pa ... ovaj ... karantena je samo mjera opreza", reče on obazrivo. "Čak
nismo sigurni ni je li nužna, ali smatramo da nema potrebe ništa stavljati na
kocku."

"Ali o kakvoj je to bolesti riječ - kakvi su simptomi? Je li vam potrebna
pomoć naše medicinske službe?

"Oprosti, Dimitrij... dobili smo nalog da za sada još ništa ne kažemo. Hvala
na ponudi, ali sami možemo izaći na kraj s nastalom situacijom."

"Hmmm", promrmlja Mojsevič, očito nimalo uvjeren. "Izgleda mi
neobično da tebe, astronoma, šalju na Mjesec u svezi sređivanja jedne
epidemije."

"Ja sam samo bivši astronom; prošlo je mnogo godina od kada sam se
posljednji put bavio pravim istraživanjima. Sada sam znanstveni ekspert; to
znači da sam sveznajuća neznalica."

"A znaš li onda što znači MNT-1?"
Miller se gotovo ugušio pićem, ali Floyd je bio od čvršće građe. Pogledao
je starog prijatelja ravno u oči i mirno rekao:
"MNT-1? Baš čudan izraz. Gdje si ga čuo?"
"Nije važno", uzvrati Rus. "Ne možeš me prevariti. Ali ako ste naletjeli na
nešto s čim ne možete izaći na kraj, nadam se da nećete dopustiti da bude
prekasno prije negoli počnete zvati u pomoć."
Miller značajno pogleda na sat.
"Ukrcavanje je za pet minuta, doktore Floyd", reče on. "Mislim da će
najbolje biti da krenemo."
Premda je znao da im je preostalo još dobrih dvadeset minuta, Floyd žurno
ustane. Čak i previše žurno, s obzirom na samo šestinu Zemljine gravitacije.
Uhvatio se za stol u posljednji trenutak i tako izbjegao polijetanje.
"Drago mi je da smo se vidjeli, Dimitrij", reče on, ne previše uvjerljivo.

"Nadam se da ćeš imati ugodan put do Zemlje... nazvat ću te čim se vratim."
Kad su izašli iz salona i prošli kroz provjeru na ulazu u američki sektor,

Floyd primijeti:
"Uf... za dlaku. Hvala vam što ste mi pritekli u pomoć."
"Znate, doktore", reče časnik za sigurnost, "nadam se da nije u pravu."
"U kojem smislu?"
"Da se nismo suočili s nečim što bi bilo preteško za nas."
'Upravo to imam namjeru ustanoviti", uzvrati Floyd odlučno.
Četrdeset pet minuta kasnije Aries-1B, prometalo za Mjesec, odvojio se od

stanice. Nije bilo ni traga silovitosti i grmljavini kao prilikom polijetanja sa
Zemlje - već samo gotovo nečujan, udaljen pisak u trenutku kada su
niskotlačne mlaznice plazme izbacile u svemir svoje naelektrizirane
pramenove. Blagi potisak trajao je više od petnaest minuta, a to nejako
ubrzanje ne bi nikoga spriječilo da se kreće po kabini. Ali kada se završilo,
brod više nije bio vezan za Zemlju, kao što je još bio dok se nalazio spojen sa
stanicom. Prekinuo je gravitacijske veze i sada je postao slobodan i nezavisan
planet koji kruži oko Sunca po vlastitoj stazi.

Kabina u kojoj je sada bio jedino Floyd bila je predviđena za tridesetak
putnika. Bilo je neobično, a i izazivalo je osjećaj usamljenosti, gledati sva ta
prazna sjedala uokolo, dok se stjuard i stjuardesa - a da se ne spominju pilot,
kopilot i dva inženjera, - trude samo oko njega. Sumnjao je da je ijedan
čovjek u povijesti bio tako povlašteno posluživan, a krajnje je nevjerojatno da
će se ovako nešto ponovo dogoditi u budućnosti. Prisjetio se cinične
primjedbe jednog od manje uglednih papa: "Pošto smo sada stekli papinstvo,
uživajmo u njemu." Pa, uživat će u ovom putovanju i u potpunoj
razdraganosti bestežinskog stanja. Gubljenjem gravitacije nestalo je - barem
za kratko - i većine njegovih briga. Netko je jednom rekao da u svemiru
možete biti užasnuti, ali vas tu sigurno neće mučiti brige. Bilo je to savršeno
točno.

Stjuardesa i stjuard su, kako je izgledalo, odlučili hraniti ga čitavih
dvadeset pet sati putovanja, tako da je on morao stalno odbijati neželjene
obroke. Ručanje u bestežinskom stanju nije činilo poteškoće, suprotno
tmurnim predviđanjima prvih astronauta. Sjedio je za običnim stolom za koji
su bili pričvršćeni tanjuri, kao i na brodu koja plovi uzburkanim morem. Sva
jela sadržavala su neki ljepljivi sastojak, kako se ne bi dizala iz tanjura i
zalebdjela kabinom. Tako je, na primjer, svaki odrezak bio pričvršćen za

tanjur gustim umakom, dok je salatu držao pod kontrolom neki ljepljiv
preljev. S malo vještine i pažnje moglo se srediti svako jelo; jedine
zabranjene stavke jelovnika bile su tople juhe i prekomjerno mrvljivi kolači.
S pićima je, dakako, bilo drukčije; sve tekućine su se morale držati u
plastičnim tubama za istiskivanje.

Cijelo jedno pokoljenje hrabrih, ali neopjevanih istraživača dobrovoljaca,
posvetilo se projektiranju zahoda, za koji se sada smatralo da se manje-više
sigurno može koristiti. Floyd ga je ispitao ubrzo nakon što je započeo
slobodni pad. Našao se u maloj kabini sa svim pogodnostima običnog
avionskog toaleta, ali osvijetljenoj crvenom svjetlošću koja je bila vrlo
snažna i neprijatna za oči. Jedan natpis je upadljivim slovima objavljivao:
VRLO VAŽNO! ZBOG OSOBNE UDOBNOSTI, PAŽLJIVO
PROČITAJTE OVE UPUTE!

Floyd sjedne (i dalje je postojala težnja da se to uradi, bez obzira na
odsutnost sile teže) i nekoliko puta pročita natpis. Nakon što se uvjerio da
nisu uvedene nikakve promjene od njegovog posljednjeg putovanja, on
pritisne dugme na kojem je pisalo START.

Negdje u blizini počeo je brujiti jedan elektromotor i Floyd osjeti kako se
kreće. Držeći se savjeta iz natpisa, on zatvori oči čekajući. Poslije jedne
minute prigušeno se oglasi zvonce i on pogleda uokolo.

Rasvjeta se sada promijenila u umirujuću ružičasto-bijelu; no, značajnije je
bilo to što se ponovo našao pod djelovanjem gravitacije. Jedino je posve
slabašno vibriranje ukazivalo na to da je posrijedi lažna sila teža izazvana
rotiranjem cijele kabine. Floyd uzme komad sapuna, ispusti ga i počne
promatrati kako usporeno pada; procijenio je da centrifugalna sila ima
otprilike četvrtinu normalne gravitacije. Ali to je bilo posve dovoljno; na ovaj
način se osiguravalo da se sve kreće u dobrom smjeru, da stiže tamo gdje mu
je bilo mjesto.

On pritisne dugme STOP ZA IZLAZ i opet zatvori oči. Težine je lagano
nestajalo kako je rotiranje prestajalo, a zatim se zvonce dvaput oglasi i opet
se uključi crveno svjetlo upozorenja. Vrata se zatim otvoriše u odgovarajući
položaj i on isklizne iz kabine; našavši se vani, odmah se osovi na noge.
Uživanje u novini bestežinskog stanja već ga je odavno prošlo i on je bio
zahvalan tenisicama Velcro koje su mu omogućavale gotovo normalno
hodanje.

Bilo je mnogo stvari s kojima se mogao zabaviti, čak i da ne radi ništa

drugo osim da sjedi i čita. Kada bi ga zamorili službeni izvještaji,
memorandumi i zapisnici, ubacio bi svoju informacijsku karticu u kolo za
video-novine i dobio posljednje vijesti sa Zemlje. Jedan za drugim uključio bi
vodeće svjetske elektronske listove; napamet je znao pozivne brojeve
značajnih izdavača, tako da nije morao gledati popis na naličju kartice.
Prebacivši na kratkoročnu memoriju jedinice displeja, držao bi na ekranu
naslovnu stranu, brzo prelazeći pogledom po naslovima i uočavajući one koji
ga zanimaju. Svaki od tih naslova imao je dvoznamenkastu oznaku; kada bi
otkucao ta dva broja, pravokutnik veličine poštanske marke raširio bi se po
cijelom ekranu, tako da je on s lakoćom mogao čitati tekst. Kada bi završio,
nakratko bi se vratio na cijelu stranu i odabrao novi naslov.

Floyd se ponekad pitao jesu li video-novine i fantastična tehnologija na
kojoj su se one temeljile, posljednja riječ u čovjekovom traganju za
savršenim komunikacijama. Bio je duboko u svemiru, udaljujući se od
Zemlje brzinom od više desetaka tisuća kilometara na sat, ali je ipak mogao
za svega nekoliko milisekundi vidjeti naslove svake novine koju bi poželio.
(Sama riječ "novine", koja je u sebi sadržavala predodžbu tiska na papiru,
bila je, dakako, anakronizam u vijeku elektronike.) Tekstovi su se automatski
obnavljali svakog trenutka; čak i kad bi se čitale samo engleske verzije,
mogao bi se provesti cijeli život isključivo u upijanju stalno promjenjivog
dotoka vijesti iz informacijskih satelita.

Teško je bilo zamisliti da bi se sustav mogao poboljšati ih učiniti
primjerenijim. Ali kad-tad, sumnjao je Floyd, i on će zastarjeti i biti
zamijenjen nečim što je sada podjednakoj nezamislivo kao što bi video-
novine bile Caxtonu ili Gutenbergu.

Prelaženje pogledom po tim sićušnim elektronskim naslovima često je
navodilo na još jednu pomisao. Što su čudesnija bila sredstva komuniciranja,
to su, kako je izgledalo, sadržaji koji su se njima prenosili postajali sve
beznačajniji, bezvredniji, mračniji. Nesreće, zločini, prirodne nepogode i one
koje je izazvao čovjek, prijetnje sukobima, sumorni uvodnici - to su i dalje
bile okosnice milijuna riječi koje su se širile eterom. No Floyd se također
pitao je li sve to baš tako loše; novine Utopije, odavno je to shvatio, bile bi
strašno dosadne.

Povremeno bi kapetan i ostali članovi posade ulazili u kabinu i razmijenili
s njim nekoliko riječi. Ponašali su se prema svom uvaženom putniku sa
strahopoštovanjem, a sigurno su gorjeli od znatiželje da saznaju svrhu

njegove misije; međutim, bili su previše pristojni a da bi postavili neko
pitanje ili makar natuknuli neku aluziju.

Jedino se, kako je izgledalo, ljupka mala stjuardesa osjećala doista ugodno
u njegovom društvu. Kako je Floyd ubrzo ustanovio, potjecala je iz Balija i
ponijela je sa sobom u svemir dio gracioznosti i tajanstvenosti tog još gotovo
netaknutog otoka. Jedna od najneobičnijih i najčarobnijih uspomena s cijelog
puta bila je njezina izvedba, u bestežinskom stanju, nekih klasičnih pokreta
balijskog plesa na pozadini dražesnog, plavozelenog srpa Zemlje koji lagano
kopni.

Kada su se glavne svjetiljke u kabini ugasile, došlo je vrijeme spavanja;
Floyd je prvo vezao ruke i noge elastičnim pojasevima kako ne bi počeo
slobodno lebdjeti prostorom. Smještaj mu nije izgledao baš udoban - ali u
bestežinskom stanju njegov nepostavljeni ležaj pokazao se znatno ugodnijim
za spavanje i od najraskošnijih madraca na Zemlji.

Kada se vezao, Floyd je prilično brzo utonuo u san, ali se jednom probudio
i onako sanjiv i bunovan bio je u čudu, zbunjen onim što ga je okruživalo. Za
trenutak je pomislio kako je usred nekog slabo osvijetljenog lampiona;
prigušen sjaj iz okolnih pregradaka stvarao je taj dojam. A onda reče samom
sebi, odlučno i djelotvorno: "Nastavi spavati, momče. Ovo je samo obični šatl
za Mjesec."

Kada se probudio, Mjesec je zauzimao pola neba, a manevri kočenja tek
što nisu počeli. Širok luk prozora postavljenih u zakrivljenom zidu odjela za
putnike sad je gledao prema otvorenom nebu, a ne prema kugli kojoj se
približavao, tako da on prijeđe u kontrolnu kabinu. Tu, na ekranima koji su
prikazivali stražnji prizor, mogao je pratiti posljednje faze spuštanja.

Sve bliže Mjesečeve planine nisu nimalo bile poput onih sa Zemlje;
nedostajali su zasljepljujući snježni vrhovi, zelene pripijene odore biljnog
raslinja, pokretne krune oblaka. Pa ipak, izrazit kontrast svjetla i sjena činio
ih je neobično lijepim na jedan svojstven način. Zakoni zemaljske estetike
bili su neprimjenjivi ovdje; ovaj svijet oblikovale su i modelirale drukčije sile
od onih što su djelovale na Zemlji - sile koje su tu bile prisutne tijekom dugih
eona neznanih mladoj, zelenoj Zemlji, s njezinim prolaznim ledenim dobima,
njezinim morima što se brzo dižu i spuštaju, njezinim planinskim lancima
koji se rastaču poput magle u praskozorje. Ovdje je postojala nepojmljiva
starost - ali ne i smrt, jer Mjesec nikada nije ni živio - sve do sada.

Brod koji se spuštao nalazio je gotovo točno iznad crte što je razdvajala

noć od dana, a pod njim se pružao metež sjena nejasnih rubova i blistavih
izdvojenih vrhova koji su hvatali prvu svjetlost spore lunarne zore. Bilo je to
zastrašujuće mjesto za eventualan pokušaj spuštanja, čak i uz svu moguću
pomoć elektronike; no oni su se polako odmicali odavde prema noćnoj strani
Mjeseca.

A onda Floyd zamijeti, kada su mu se oči navikle na slabiju svjetlost, da
noćni predjeli nisu posve tamni. Obasjavala ih je sablasna svjetlost pri kojoj
su se jasno mogli raspoznati vrhovi, doline i ravnice. Zemlja, divovski
Mjesečev mjesec, plavila je njegovo tlo svojom sjajnošću.

Na pilotskoj ploči svjetiljke su bljeskale iznad radarskih ekrana, brojevi su
se pojavljivali i nestajali na displejima računala, otkucavajući udaljenost do
sve bližeg Mjeseca. Od površine ih je dijelilo još oko dvije tisuće kilometara
kad se težina vratila kao posljedica uključenja motora koji su počeli s blagim,
ali postojanim usporavanjem. Vrlo dugo, činilo se, Mjesec se lagano širio
nebom, Sunce je zaronilo za obzorje i na kraju samo jedan divovski krater
ispuni vidno polje. Šatl je padao prema njegovim središnjim vrhovima - i
iznenada Floyd primijeti da u blizini jednog od tih vrhova neka blistava
svjetlost bljeska pravilnim ritmom. Na Zemlji je to mogao biti aerodromski
svjetionik i on se zagleda u nju, osjetivši kako mu se nešto skupilo u grlu. Bio
je to dokaz da su ljudi osnovali još jedno uporište na Mjesecu.

Krater se u međuvremenu toliko proširio da su njegovi bedemi počeli
nestajati ispod obzora, dok su manji krateri, koji su mu prekrivali
unutrašnjost, počeli otkrivati svoju pravu veličinu. Neki među njima, premda
su gore iz svemira izgledali sićušni, bili su promjera više kilometara i u njih
su se mogli smjestiti čitavi gradovi.

Pod automatskim upravljanjem šatl je klizio nadolje preko neba obasjanog
sjajem zvijezda, prema velikom predjelu što je svjetlucao u sjaju velike
Zemlje koja je sada bila u zadnjoj četvrti. Neki glas ga je počeo odjednom
dozivati, nadjačavajući pisak mlaznica i elektronske bipove koji su se javljali
i nestajali u kabini.

"Kontrola Claviusa Posebnom četrnaest, spuštate se kako treba. Molimo
vas, ručno provjerite stanja stajnog trapa, hidrauličnog tlaka i amortizera."

Pilot počne okretati razne prekidače, počeše bljeskati zelene svjetiljke i on
odgovori kontroli iz Claviusa:

"Obavljene sve ručne provjere. Sve je u redu sa stajnim trapom,
hidrauličnim tlakom i amortizerima."

"Potvrđeno", reče Mjesec i spuštanje se nastavi bez riječi. Premda je bilo
razmijenjeno još mnogo podataka, sudionici u razgovoru bili su strojevi čiji
su blještavi binarni impulsi tekli tisuću puta brže nego što su njihovi
sporomisleći stvoritelji mogli međusobno razgovarati.

Neki planinski vrhovi već su se uzdizali iznad šatla; od tla ih je sada
dijelilo tisuću metara, tako da je svjetionik postao blistava zvijezda koja je
postojano blještala iznad skupine niskih zgrada i neobičnih vozila. Tijekom
završne etape spuštanja mlaznice kao da su svirale neku neobičnu melodiju;
impulsno su se uključivali i isključivale, fino podešavajući potisak uoči
dodira s tlom.

Odjednom, uskovitlani oblak prašine prekrije sve, mlaznice se posljednji
put začuše i šatl se vrlo blago zaljulja poput čamca koji je naišao na maleni
val. Moralo je proći nekoliko minuta prije no što je Floyd doista mogao
prihvatiti tišinu koja ga je sada okružila, kao i slabu silu teže koja mu je
zahvatila udove.

Bez ikakvih poteškoća i za samo nešto malo više od jednog dana prevalio
je nevjerojatan put o kojem su ljudi sanjali dvije tisuće godina. Nakon
normalnog, rutinskog leta, on se spustio na Mjesec.

10. Baza clavius

Promjera dvjesto pedeset kilometara, Clavius je drugi po veličini krater na
vidljivoj strani Mjeseca i leži u središtu Južnog gorja. Vrlo je star; razdoblja
vulkanskih aktivnosti i bombardiranja iz svemira išarala su mu zidove
ožiljcima i napravila dno nalik boginjavom licu. Ali od posljednje ere
stvaranja kratera, kada su krhotine iz asteroidnog pojasa još tukle po
unutrašnjim planetima, on je već pola milijarde godina živio u miru.

No na njegovoj površini, kao i ispod nje, sada su započele nove, neobične
djelatnosti, jer Čovjek je ovdje postavio svoju prvu stalnu bazu na Mjesecu.
U slučaju nužde, baza Clavius mogla je biti potpuno samostalna. Sve
potrebno za život dobivalo se iz tamošnjeg stijenja, nakon što bi se ono
izdrobilo, zagrijalo i kemijski obradilo. Vodik, kisik, ugljik, dušik, fosfor -
svi ti elementi, kao i većina drugih, mogli su se naći u unutrašnjosti Mjeseca;
samo se moralo znati gdje ih tražiti.

Baza je bila zatvoreni sustav, poput sićušnog djelotvornog modela same
Zemlje, u sklopu kojega su se reciklirale sve kemikalije života. Atmosfera se
pročišćavala u golemom "stakleniku" - velikoj, kružnoj prostoriji koja je bila
tik ispod površine. Pod blještećim svjetiljkama noću, odnosno profiltriranom
Sunčevom svjetlošću danju, hektari zdepastih zelenih biljki rasli su u toploj,
vlažnoj atmosferi. Bili su to posebno genetski obrađeni sojevi, uzgajani sa
svrhom da obogaćuju zrak kisikom, a tek kao dodatni proizvod daju hranu.

Glavne količine hrane proizvodile su se u sustavima kemijske obrade i u
kulturama algi. Iako je zelena pjena, koja je kružila kroz labirinte prozirnih
plastičnih cijevi, teško mogla biti privlačna nekom gurmanu, biokemičari su
je ipak pretvarah u mesne odreske koje je tek stručnjak mogao razlikovati od
prirodnih.

Tisuću sto muškaraca i šest stotina žena, osoblje baze, bih su vrhunski
školovani znanstvenici ili tehničari, pažljivo odabrani prije no što su krenuli
sa Zemlje. Premda život na Mjesecu više nije znao ni za kakve napore,
nepogodnosti i povremene opasnosti ranih dana, on je i dalje postavljao
određene psihološke zahtjeve i nije bio preporučljiv za one koji pate od
klaustrofobije. Budući da je bilo skupo i dugotrajno kopati veliku podzemnu
bazu u čvrstoj stijeni ili zgusnutoj lavi, standardni "životni modul" za jednu
osobu bila je prostorija doista skromnih veličina - široka oko dva metra, duga
tri, a visoka dva i pol metra.

Sve prostorije bile su ukusno namještene, poput dobrog motelskog
apartmana, s naslonjačem koji se mogao pretvoriti u ležaj, televizorom, hi-fi
uređajem i video-fonom. Štoviše, jednostavnim trikom unutrašnje dekoracije
jedan goli zid mogao se dodirom na dugme pretvoriti u uvjerljiv zemaljski
krajolik. Na izboru je bilo osam krajolika.

Ova primjesa raskoši bijaše tipična za bazu, premda je to ponekad teško
bilo objasniti ljudima na Zemlji. Obuka, prijevoz i smještaj svakog muškarca
ili žene na Claviusu koštali su po sto tisuću dolara; bilo je razumno dodati još
malo da se sačuva njihova psihička uravnoteženost. Ovo nije bila umjetnost
zbog umjetnosti, već umjetnost zbog duhovnog zdravlja.

Jedna od privlačnosti života u bazi - a i na Mjesecu kao cjelini -
nesumnjivo je bila niska sila teža koja je izazivala osjećaj opće ugodnosti.
No, ovo je bilo povezano s nekim opasnostima, a trebalo je proći nekoliko
tjedana prije no što bi se došljak sa Zemlje prilagodio lokalnoj sredini. Na
Mjesecu je ljudsko tijelo moralo ovladati nizom novih refleksa. Tu mu je prvi

put bilo potrebno praviti razliku između mase i težine.
Čovjek koji je na Zemlji težio devedeset kilograma vjerojatno bi s

oduševljenjem ustanovio da je na Mjesecu težak svega petnaest kilograma.
Sve dok bi se kretao pravocrtno i istom brzinom, ispunjavao bi ga čudesni
osjećaj lepršavosti. Ali čim bi pokušao promijeniti pravac skrenuvši iza ugla
ili se naglo zaustavivši - odmah bi otkrio da je devedeset kilograma njegove
mase ili tromosti još tu. Ona je, naime, nepromjenjiva - ista na Zemlji,
Mjesecu, Suncu ili u slobodnom prostoru. Prije no što bi se, dakle, čovjek
prilagodio životu na Mjesecu bilo je važno stalno imati na umu da su svi
predmeti ovdje šest puta tromiji nego što bi se to moglo pretpostaviti po
njihovoj skromnoj težini. Bilo je to znanje koji se obično učilo tijekom
mnogobrojnih sudara i žestokih udaraca, tako da su se starosjedioci na
Mjesecu držali postrani od došljaka, sve dok se ovi ne bi prilagodili.

Sa svojim sklopom radionica, ureda, skladišta, računskog centra,
generatora, garaže, kuhinje, laboratorija i postrojenja za proizvodnju hrane,
baza Clavius bijaše svijet u minijaturi. A po nekoj ironiji, mnoga umijeća
koja su primijenjena u gradnji ovog podzemnog carstva stečena su za vrijeme
pola stoljeće hladnog rata.

Svatko tko je ikada radio u nekoj raketnoj bazi osjećao bi se kao kod kuće
u Claviusu. Ovdje, na Mjesecu, korištene su iste vještine i tehnike
podzemnog stanovanja, kao i ista zaštita od neprijateljske sredine; no, sve je
to ovdje bilo u miroljubive svrhe. Nakon deset tisuća godina čovjek je
konačno pronašao nešto što je podjednako bilo uzbudljivo kao i rat.

Nažalost, ovu činjenicu još nisu bile shvatile sve države.

Planine koje su izgledale tako upadljive neposredno prije spuštanja, sada su
tajanstveno nestale, izgubivši se s vidika iza nedalekog lunarnog horizonta.
Oko svemirske letjelice širila se ravna, siva ravnica, blistavo obasjana
svjetlošću Zemlje. Premda je nebo, dakako, bilo potpuno crno, mogle su se
prepoznati samo najsjajnije zvijezde i planeti ako bi se oči zaklonile od
površinskog bije štavila.

Nekoliko vrlo neobičnih vozila kretalo se prema svemirskoj letjelici Aries-
1B - kranovi, dizalice, servisni kamioni; jedni su bili automatski, dok je
drugima upravljao vozač koji je bio u maloj kabini pod tlakom. Većina ih se

kretala na gumenim kotačima napunjenim zrakom, budući da ova glatka
ravna površina nije stvarala teškoće u prijevozu; no, jedna cisterna se kretala
na neobičnim gipkim kotačima koji su se pokazali najboljim svenamjenskim
sredstvom za putovanje po Mjesecu. Niz ravnih ploča postavljen u krug, a
svaka od njih posebno montirana i opremljena oprugom - gipki kotač
raspolagao je mnogim pogodnostima gusjeničara iz kojega je izveden.
Prilagođavao bi svoj oblik i promjer terenu po kojem se kretao, a za razliku
od gusjeničara nastavio bi funkcionirati čak i ako bi mu nekoliko dijelova
nedostajalo.

Jedan mali autobus s produženom cijevi sličnoj kratkoj i zdepastoj
slonovoj surli, počeo se prisno pripijati uz svemirsku letjelicu. Nekoliko
sekundi kasnije izvana se začula lupa i zveket, a onda je uslijedio zvuk
pištanja zraka u trenutku kada je spoj ostvaren, a tlak izjednačen. Unutrašnja
vrata zračne komore su se otvorila i u letjelicu je ušao odbor za doček.

Vodio ga je Ralph Halvorsen, upravitelj južnog područja - koje je
obuhvaćalo ne samo bazu nego i sve vanjske istraživačke skupine potekle iz
nje. S njim su bili vođa znanstvene ekipe, dr. Roy Michaels, sjedokosi
geofizičar niskog rasta kojega je Floyd već poznavao iz ranijih posjeta, te još
šestorica viših znanstvenika i predstavnika upravnog osoblja. Pozdravili su ga
s neskrivenim poštovanjem i olakšanjem; od upravitelja naniže bilo je
očigledno da su svi jedva čekali da im se pruži prilika da se malo rasterete
briga.

"Vrlo mi je drago što ste s nama, doktore Floyd", reče Halvorsen. "Jeste li
udobno putovali?"

"Izvrsno", odgovori Floyd. "Let nije mogao biti bolji. Posada se doista
trudila oko mene."

Slijedio je uobičajen nevezani razgovor iz pristojnosti, dok se autobus
udaljavao od svemirske letjelice; prema prešutnom dogovoru, nitko nije
spominjao razlog njegova posjeta. Prevalivši oko tristo metara od mjesta
spuštanja, autobus je stigao do velike oznake na kojoj je pisalo:

DOBRO DOŠLI U BAZU CLAVIUS
Astronautičke inženjerske jedinice SAD

1994.

Vozilo se zatim započne spuštati u jedan usjek kojim ubrzo stiže ispod
razine tla. Masivna vrata se otvoriše pred njima, pa se onda odmah zatvoriše
iza njih. To se dogodilo još jednom, pa još jednom. Kad su se posljednja
vrata zatvorila, razlegla se silna tutnjava zraka i oni su se opet našli u
atmosferi, u središtu baze gdje se moglo od odjeće nositi samo košulja s
kratkim rukavima.

Poslije kratkog prolaska kroz tunel pun cijevi i kablova, u kojem su šuplje
odjekivala ritmička kuckanja i lupkanja, stigli su do upravnog odjela i Floyd
se opet našao u poznatoj sredini pisaćih strojeva, uredskih spisa, ženskog
pomoćnog osoblja, zidnih karata i telefonske zvonjave. Kada su zastali pred
vratima na kojima je pisalo UPRAVITELJ, Halvorsen reče diplomatski:

"Doktor Floyd i ja ćemo u dvoranu za konferencije za nekoliko minuta."
Ostali kimnuše i promrmljaše nešto u znak suglasnosti, a zatim se udaljiše
niz hodnik. Ali prije negoli ga je Halverson stigao uvesti u svoj ured,
dogodilo se nešto nepredviđeno. Vrata su se otvorila i jedno dijete jurne
prema upravitelju.
"Tata! Bio si gore! A obećao si da ćeš i mene povesti!"
"Daj, daj, Diana", reče Halvorsen ljutito i nježno u isti mah, "samo sam ti
rekao da ću te povesti ako budem mogao. Ali imao sam puno posla oko
dočeka doktora Floyda. Pozdravi se s njim... upravo je stigao sa Zemlje."
Djevojčica - Floyd je procijenio da ima oko osam godina - pruži nježnu
ruku. Njezino lice izgledalo mu je neodređeno poznato i Floyd odjednom
postane svjestan da ga upravitelj promatra nekako neobično, osmjehujući se
pritom. Gotovo se trgnuo od iznenađenja kada se prisjetio što je posrijedi.
"Ne mogu vjerovati!" uzvikne on. "Kad sam posljednji put bio ovdje ona je
bila još djetešce!"
"Prošlog tjedna proslavila je četvrti rođendan", odgovori Halversen
ponosno. "Djeca brzo rastu pri ovako niskoj sili teži. Ali zato ne stare brzo...
živjet će duže od nas."
Zadivljen, Floyd se zagleda u samouvjerenu malu damu, zapazivši njezino
dražesno držanje i neuobičajeno tanahan sklop kostiju.
"Drago mi je što smo se opet vidjeli, Diana", reče on. A onda ga nešto -
možda puka znatiželja, a možda pristojnost - natjera da doda: "Bi li ti se
sviđalo otići na Zemlju?"
Oči joj se zapanjeno razrogačiše, a onda hitro odmahne glavom.
"Tamo je gadno; ozlijediš se kada padneš. Osim toga, ima previše ljudi."

Dobili smo, dakle, pomisli Floyd, prvu generaciju svemiraca; bit će ih sve
više u godinama što dolaze. Premda je bilo nečeg tužnog u toj pomisli, u njoj
je također bilo nade. Kad se Zemlja pretvori u obuzdan i miran, a možda i
pomalo dosadan svijet, i dalje će biti ciljeva za one koji vole slobodu, za
tvrdokorne pionire i nemirne pustolove. Ali njihova oruđa više neće biti
sjekira i puška, kanu i zaprežna kola; umjesto toga, na raspolaganju će im biti
fuziona elektrana, pogon na plazmu i hidroponske farme. Brzo se približavao
trenutak kada će se Zemlja, kao sve majke, morati oprostiti od svoje djece.

Uz mješavinu prijetnji i obećanja Halvorsen se nekako uspio riješiti
upornog potomka i napokon uveo Floyda u ured. Upraviteljeva odaja imala je
oko pet četvornih metara, ali je u njoj ipak bila smještena sva oprema i svi
statusni simboli jednog tipičnog šefa odjela s godišnjim prihodom od pedeset
tisuća dolara. Potpisane fotografije važnih političara - uključujući
predsjednika Sjedinjenih Država i generalnog sekretara Ujedinjenih naroda -
ukrašavale su jedan zid, dok su veći dio drugoga prekrivale potpisane
fotografije slavnih astronauta.

Floyd utone u udobni kožni naslonjač i uzme ponuđenu čašu "šerija",
proizvedenog u lunarnim biološkim laboratorijima.

"Kako izgledaju stvari, Ralpfe?" upita Floyd, oprezno gucnuvši piće, a
zatim nastavi s odobravanjem na licu.

"Nije loše", odgovori Halvorsen. "No, ima nešto što bi trebao znati prije
nego odeš tamo

"O čemu je riječ?"
"Pa, mislim da bi se to moglo opisati kao moralni problem", reče
Halvorsen, uzdahnuvši.
"Oh?"
"Još nije ozbiljno, ali će uskoro postati."
"Blokada vijesti", reče Floyd mirnim glasom.
"Točno", potvrdi Halvorsen. "Moji ljudi to sve teže podnose. Uostalom,
većina ima obitelji na Zemlji; tamo se sigurno misli da su svi mrtvi od neke
zaraze na Mjesecu."
"Žao mi je zbog toga", reče Floyd, "ali nismo uspjeli smisliti neki bolji
zastor, a ovaj je do sada bio djelotvoran. Usput budi rečeno, sreo sam
Mojseviča u svemirskoj stanici; čak je i on nasjeo."
"To bi trebalo zadovoljiti momke iz sigurnosti."
"Nemaju baš razloga biti presretni, budući da je on čuo za naziv MNT-1;