2001, 2010 & 2061 Odiseja u svemiru - Arthur C. Clarke

vladalo opće uvjerenje - premda su neki autoriteti to poricali - da hibernacija
ne samo što usporava proces starenja, nego i dovodi do pomlađivanja. Floyd
je uistinu postao nešto mlađi poslije putovanja do Jupitera i natrag.

"I ti stvarno misliš da je za mene sigurno poći?"
"Ništa u ovom svemiru nije sigurno, Heywood. Jedino mogu reći da ne
postoje fiziološke prepreke. Uostalom, tvoja životna sredina bit će na
Svemiru doslovno ista kao i ovdje. Tamo, doduše, možda nećeš imati... ovaj...
prvorazrednu medicinsku njegu kao ovdje, na Pasteuru, ali dr. Mahindran je
dobar čovjek. Ako iskrsne neki problem s kojim se on ne bi mogao nositi,
opet te može staviti u hibernaciju i poslati natrag nama, preporučeno."
Bio je to sud kome se Floyd nadao, ali je njegovo zadovoljstvo ipak počela
nagrizati tuga. Tjednima će izbivati s mjesta koje mu je bilo dom već skoro
pola stoljeća, a i rastat će se od novih prijatelja koje je stekao pod stare dane.
Svemir je, doduše, bio luksuzni brod u usporedbi s primitivnim Leonovom
(koji je sada počivao visoko iznad tamne strane Mjeseca kao jedan od glavnih
izložaka u muzeju Lagrange), ali svako duže putovanje svemirom i dalje je
bilo povezano s izvjesnim rizicima. Ovo je vrijedilo posebno za pionirske
pohode, kakav je upravo bio ovaj u koji se on bio spreman upustiti...
No, s druge strane, možda je upravo to bilo ono za čim je tragao - čak i u
sto trećoj godini (ili, prema kompleksnom gerijatrijskom računanju pokojne
profesorice Katerine Rudenko, u čiloj i srčanoj šezdeset petoj). Tijekom
prethodnog desetljeća osjećao je kako ga sve više obuzima nemir i kako
postaje neodređeno nezadovoljan životom koji je previše udoban i sređen.
Unatoč svim uzbudljivim projektima koji su trenutno bili u tijeku širom
Sunčevog sustava - obnavljanje Marsa, uspostavljanje baze na Merkuru,
ozelenjavanje Ganymeda - nije postojao nijedan cilj kome bi on mogao
posvetiti svoj interes i svoju energiju koje je još bilo poprilično. Prije dva
stoljeća, jedan od prvih pjesnika znanstvene ere savršeno je iskazao njegove
osjećaje govoreći kroz usta Odiseja/Uliksa:

I da života mnoštvo bijaše
Malo bi bilo, a i od ovog jednog mog
malo ostaje; ali svaki sat je spašen
od vječne tišine, i još više,
vjesnik novih stvari: i podlo bi
od tri sunca ta što skriše me i tajiše,

kao i duh osijedjeli ovaj što željom plamti
da za znanjem hodi poput zvijezde na zatonu,
sežući preko svih međa misli ljudske.

"Tri sunca," zaista! Bilo ih je više od četrdeset: Uliks bi ga se stidio. Ali
stihovi koji slijede - koje je tako dobro znao - bili su još prikladniji:

I možda će nas struje isprati:
možda ćemo dotaknuti Otoke Sreće
i ugledati Ahila silnog što jednom ga znasmo.
Iako puno uzeto je, puno ostaje; premda više
nismo one snage što u dane drevne
zemlju i nebo pokretaše, ono smo što jesmo.
Premda još nam junačka srca vrijeme i usud
oslabiše, volja i dalje snažna osta
da sežemo, tragamo, nalazimo i ne ustuknemo.2

"Da tragamo, nalazimo..." Pa, sada je znao za čim traga, kao i što želi
pronaći - zato što je točno znao gdje će se to nalaziti. Ako ne dođe do neke
katastrofalne nesreće, stvar mu ni na koji način nije mogla izmaknuti.

Bio je to cilj koji nikada svjesno nije imao na umu, pa čak ni sada nije bio
načisto zašto ga je odjednom tako obuzeo. Smatrao je da nije podložan
groznici koja je ponovno obuzimala čovječanstvo - po drugi put za njegova
života! - ali izgleda da je pogriješio. Ili je možda stvar bila u tome što mu je
neočekivani poziv da se pridruži kratkom spisku uvaženih gostiju na Svemiru
raspalio maštu i probudio u njemu do sada nepoznati polet.

Postojala je još jedna mogućnost. Nakon svih minulih godina i dalje se
sjećao kakav je antiklimaks doživjela masovna publika prilikom susreta iz
1985/86. Sada se ukazala prigoda - posljednja za njega, a prva za
čovječanstvo - da se naplati račun za sva prijašnja razočaranja.

U dvadesetom stoljeću bila su moguća samo prolijetanja. Sada se,

međutim, moglo izvesti pravo spuštanje, podjednako pionirsko na svoj način
kao što su bili i Armstrongovi i Aldrinovi prvi koraci po Mjesecu.

Dr. Heywood Floyd, veteran iz misije na Jupiter iz 2010-15., pohrli
maštom u susret sablasnom posjetiocu koji se ponovno vraćao iz svemirskih
dubina, dobivajući na brzini iz sekunde u sekundu kako se pripremao
napraviti krug oko Sunca. A negdje između staza Zemlje i Venere
najznamenitiji među kometima srest će se s još nedovršenim svemirskim
brodom Svemir na njegovom prvom letu.

Točno mjesto susreta još nije bilo određeno, ali zato je on već donio
odluku.

"Evo me, Halley - dolazim..." prošaputa Heywood Floyd.

2. Prvi pogled

Nije točno da se čovjek mora otisnuti sa Zemlje da bi se mogao diviti
punoj veličanstvenosti nebeskog svoda. Čak ni u svemiru zvjezdano nebo nije
blistavije nego kada se promatra savršeno vedre noći s neke visoke planine,
daleko od bilo kakve umjetne rasvjete. Premda zvijezde izgledaju sjajnije
izvan atmosfere, oko nije u stanju uistinu primijetiti ovu razliku: a
zadivljujući prizor polovice nebeske lopte koju je moguće obuhvatiti jednim
pogledom predstavlja prizor koji je nezamisliv s bilo kojeg promatračkog
prozora.

Ali Heywood Floyd je bio više nego zadovoljan svojim privatnim
pogledom na svemir, pogotovo u onim satima kada se prebivališna zona
nalazila na strani u sjeni svemirske bolnice koja se lagano okretala. Tada u
pravokutnom vidnom polju nije bilo ničeg drugog osim zvijezda, planeta,
maglica - i, povremeno, netreptećeg sjaja Lucifera, tog novog Sunčevog
suparnika, koji bi prigušio sve ostalo.

Desetak minuta prije početka umjetne noći on bi isključio sva svjetla u
kabini - čak i crvenu svjetiljku za slučaj opasnosti - kako bi započeo potpuno
privikavanje na tamu. Ponešto kasno u životu, s obzirom na to da je bio
svemirski inženjer, dokučio je čari astronomije golim okom i sada je bio u
stanju prepoznati doslovce svako zviježđe, čak i kada bi se vidio samo jedan
njegov mali dio.

Gotovo svake "noći" toga svibnja, dok se komet već kretao unutar Marsove
staze, on je provjeravao njegov položaj na zvjezdanim kartama. Iako se
mogao lako uočiti kroz dobar dalekozor, Floyd je tvrdoglavo odbijao
poslužiti se ovim pomagalom; igrao je jednu malu igru, želeći ustanoviti
koliko su njegove ostarjele oči u stanju uhvatiti se ukoštac s ovim izazovom.
Premda su dva astronoma s Mauna Kea već objavila da su vidjeli komet bez
pomoći teleskopa, nitko im nije vjerovao, a slične tvrdnje nekog stanovnika
svemirske bolnice Pasteur bile bi dočekane s još većom nevjericom.

Ali za noćas se predviđala magnituda od najmanje šest; možda će mu se
osmjehnuti sreća. Prešao je očima od Gamme do Epsilona, a zatim potražio
tjeme zamišljenog istostraničnog trokuta koji se uzdizao nad tom spojnicom -
gotovo kao da je mogao dovesti pogled u središte preko Sunčevog sustava
pukim naporom volje.

I doista - bio je tu! Isto kao i onda kad ga je prvi put vidio, prije
sedamdeset šest godina, neupadljiv, ali i sasvim izvjestan. Da nije točno znao
gdje ga treba potražiti, uopće ga ne bi primijetio ili bi ga zamijenio za neku
udaljenu maglicu.

Promatran golim okom izgledao mu je samo kao kakav majušni, savršeno
okrugli grumen magle; ma koliko se naprezao, nije uspio raspoznati ni traga
nekom repu. Ali mala flotila sondi koja je mjesecima pratila komet već je
zabilježila prve pramenove prašine i plina koji će uskoro formirati blistavu
perjanicu preko zvjezdanog zaleđa, što će se pružati točno u suprotnom
smjeru od njegovog stvoritelja, Sunca.

Kao i svi ostali, Heywood Floyd je promatrao nevjerojatan preobražaj
hladne, tamne - ne, gotovo crne - jezgre prilikom njenog ulaska u unutrašnji
Sunčev sustav. Poslije sedamdeset godina dubokog smrzavanja, ta
komplicirana mješavina vode, amonijaka i ostalih ledova počela se otapati i
ključati. Leteća planina, čiji su oblik i veličina približno odgovarah otoku
Manhattan, okretala se na svemirskom ražnju, praveći po jedan okret svaka
pedeset tri sata; kako se Sunčeva toplina probijala kroz izolirajuću koru,
plinovi koji su isparavali činili su da se Halleyev komet ponaša kao kakav
probušeni parni kotao. Mlazevi vodene pare, pomiješani s prašinom i juhom
organskih kemikalija, šikljali su iz pet-šest malih kratera; najveći među njima
- veliki približno kao nogometno igralište - počeo bi s erupcijom po pravilu
oko dva sata poslije lokalne zore. Izgledao je točno kao kakav zemaljski
gejzir, tako da je odmah dobio naziv "Stari Vjerni".

Već je u mašti vidio sebe kako stoji na rubu tog kratera, čekajući da se
Sunce digne iznad tamnog, neravnog predjela koji je već dobro upoznao
prilikom promatranja iz svemira. U ugovoru, doduše, nije bilo ni spomena o
tome da će putnici - za razliku od posade i znanstvenog osoblja - izlaziti iz
broda kada se spuste na komet.

S druge strane, čak ni one odredbe koje su pisane sitnim slovima nisu to
izričito zabranjivale.

Namučit će se prilično da me spriječe u tome, pomisli Heywood Floyd;
siguran sam da se još mogu snaći u skafanderu. A ako griješim...

Prisjetio se tog trena jedne bilješke nekog posjetitelja Taj Mahala: "Umro
bih sutra za jedan ovakav spomenik."

On bi rado pristao na takvu nagodbu u slučaju Halleyevog kometa.

3. Povratak

Čak ako se i ne uzme u obzir onaj neugodan incident, povratak na Zemlju
nije bio lak.

Prvi šok je uslijedio ubrzo nakon oživljavanja, kada ga je dr. Rudenko
probudila iz dugog sna. Walter Curnow je lebdio pokraj nje, a Floyd je,
premda još u polusvjesnom stanju, ipak mogao razabrati da nešto nije u redu;
njihovo zadovoljstvo što ga vide budnog izgledalo je pomalo prenaglašeno i
nije uspijevalo prikriti osjećaj napetosti. Tek, međutim, kada se potpuno
razbudio priopćili su mu da dr. Chandra nije više s njima.

Negdje s druge strane Marsove staze jednostavno je prestao živjeti, tako
neprimjetno da ni monitori nisu mogli odrediti točno vrijeme. Njegovo tijelo,
prepušteno svemiru, nastavilo se nekontrolirano kretati duž staze Leonova, da
bi ga već odavno saželi Sunčevi plamenovi.

Uzrok smrti bio je potpuno nepoznat, ali Max Brailovsky je izložio jedno
mišljenje koje, premda je bilo vrlo neznanstveno, čak ni liječnik-zapovjednik
Katerina Rudenko nije pokušala opovrgnuti.

"Nije mogao živjeti bez Hala."
Među svim ostalima našao se Walter Curnow da tome doda i ovo: "Pitam
se kako će to Hal primiti. Nešto tamo gore mora nadzirati sve naše misije.
Prije ili kasnije, on će doznati."

A sada više nije bilo ni Curnowa - svi su, zapravo, umrli osim male Zenie.
Nije je vidio već dvadeset godina, ali je zato svakog Božića neizostavno
dobivao od nje čestitku. Posljednja se još nalazila iznad njegovog radnog
stola; prikazivala je troiku natovarenu darovima kako juri kroz snjegove
ruske zime, dok je iz prikrajka promatraju vukovi koji izgledaju jako gladni.

Četrdeset pet godina! Ponekad mu se činilo da se Leonov jučer vratio na
Zemljinu stazu, kao i da opet čuje pljesak čitavog čovječanstva. No, bio je to
neobično prigušen pljesak, pun poštovanja, ali i bez onog iskrenog
oduševljenja. Pohod do Jupitera bio je i prekomjerno uspješan; njime je
otvorena Pandorina kutija, ali se njen puni sadržaj još nije pokazao.

Kada je crni monolit, poznat kao Magnetska Nepravilnost Tychoa Jedan,
iskopan na Mjesecu, samo je nekolicina ljudi znala za njegovo postojanje.
Tek nakon nesretnog putovanja Otkrića do Jupitera svijet je konačno saznao
da je jedna druga inteligencija prošla kroz Sunčev sustav, ostavivši
podsjetnicu. Vijest je predstavljala pravo otkriće - ali ne i iznenađenje; nešto
slično očekivalo se već stoljećima.

A i sve se to zbilo davno prije pojave ljudske rase. Iako se neka tajanstvena
nesreća dogodila Otkriću negdje u blizini Jupitera, nisu postojali dokazi da je
posrijedi bilo nešto više od pukog kvara na brodu. Premda su filozofske
posljedice MNT-1 bile duboke, u svakom praktičnom pogledu čovječanstvo
je i dalje bilo samo u svemiru.

Sada, međutim, to više nije bilo točno. Na udaljenosti koja se mjerila samo
svjetlosnim minutama - što je u kozmičkim razmjerima tek kao da se baci
kamen - nalazila se jedna inteligencija kadra stvoriti zvijezdu, odnosno, iz
svojih neodgonetljivih razloga, uništiti jedan planet tisuću puta veći od
Zemlje. Još je neugodnija bila činjenica da je ona pokazala da je svjesna
čovječanstva, posredstvom posljednje poruke koju je Otkriće uputilo iz
Jupiterovih krajeva neposredno prije no što će planet uništiti plameno rođenje
Lucifera:

SVI OVI SVJETOVI SU VAŠI, OSIM EUROPE.
NE POKUŠAVAJTE SE TAMO SPUSTITI

Blistava nova zvijezda, koja je protjerivala noć, osim tijekom nekoliko
mjeseci svake godine kada se nalazila iza Sunca, donijela je čovječanstvu
istovremeno nadu i strah. Strah - zato što je Nepoznato, pogotovo ako se

javljalo udruženo sa svemoći, neizostavno izazivalo takve praiskonske
osjećaje. Nadu - zbog preobražaja koje je izazvalo u svjetskoj politici.

Cesto je isticano da je jedina stvar koja može ujediniti čovječanstvo
prijetnja iz svemira. Da li je Lucifer predstavljao prijetnju, to nitko nije znao;
ali u svakom slučaju je bio izazov. A i to je, kako se ustanovilo, bilo
dovoljno.

Heywood Floyd je promatrao geopolitičke promjene iz svoje perspektive
na Pasteuru, osjećajući se pritom i sam kao kakav strani promatrač. U prvo
vrijeme nije imao namjeru ostati u svemiru nakon potpunog oporavka. No, to
je potrajalo neočekivano dugo, što je zbunilo i razljutilo liječnike.

Osvrnuvši se na taj događaj iz spokoja svojih poznih godina, Floyd je sada
točno znao zašto su njegove kosti odbijale zarasti. On se jednostavno nije
želio vratiti na Zemlju: dolje, na toj zasljepljujućoj plavo-bijeloj kugli koja
mu je ispunjavala nebo, nije bilo više ništa za njega. Postojali su čak trenuci
kada je sasvim mogao razumjeti kako je to Chandra izgubio volju za daljnjim
životom.

U pitanju je bio puki slučaj da se on nije našao sa svojom suprugom na
onom letu za London. Marion je sada bila dio jednog drugog života, koji je
mogao pripadati i nekom drugom, a njihove dvije kćeri bile su tek prijateljski
naklonjeni stranci u vlastitim obiteljima.

Ali Čarobnu je izgubio vlastitom krivnjom, premda u cijeloj stvari nije
zapravo imao izbor. Ona nikada nije shvatila (a da li je i on sam?) zbog čega
je napustio predivan dom koji su zajedno podigli, osudivši samoga sebe na
višegodišnje progonstvo u studenu pustoš daleko od Sunca.

Iako mu je postalo jasno, još prije nego je proteklo pola putovanja, da ga
Caroline neće čekati, očajnički se nadao da će mu Chris oprostiti. Ali čak se i
ta utjeha izjalovila; sin mu je predugo ostao bez oca. U vrijeme kad se Floyd
vratio, on je već našao drugog oca u čovjeku koji je zauzeo njegovo mjesto u
Carolininom životu. Otuđenost je bila potpuna; mislio je da je nikada neće
savladati, ali dakako da je - na određeni način.

Tijelo mu je skovalo lukavu zavjeru s njegovim nesvjesnim željama. Kad
se konačno vratio na Zemlju, nakon dužeg boravka na Pasteuru, odmah su
mu se javili mnogo ozbiljniji simptomi - uključujući tu i nešto što je prilično
nalikovalo na nekrozu kostiju - koji su bili uzrokom hitnog vraćanja na stazu.
I tu je trajno ostao, s izuzetkom nekoliko izleta na Mjesec, potpuno se
prilagodivši životu u gravitacijskom režimu od nule do jedne šestine

Zemljine teže koji je vladao na svemirskoj bolnici koja se lagano okretala.
Nije bio usamljenik - daleko od toga. Još za vrijeme oporavka diktirao je

izvještaje, istupao pred nebrojenim komisijama i davao intervjue
predstavnicima raznih medija. Bio je slavna osoba i uživao je u tom iskustvu
- dok je trajalo. To mu je donijelo izvjesnu nadoknadu za unutarnje rane.

Prvo desetljeće - od 2020. do 2030. - proteklo je tako brzo da mu je sada
bilo prilično teško prizvati ga u sjećanju. Postojale su uobičajene krize,
skandali, zločini, katastrofe - prije svega veliki kalifornijski potres čije je
posljedice promatrao uz zadivljenost i užas na monitorskim ekranima stanice.
Pri najvećem povećanju i pod povoljnim uvjetima vidljivosti mogla su se
zamijetiti pojedina ljudska bića; ali iz njihove Božje perspektive bilo je
nemoguće poistovjetiti se s užurbanim točkicama koje su bježale iz
zapaljenih gradova. Samo su kamere na tlu otkrivale pravi užas.

Tijekom tog stoljeća, iako će ishodi postati uočljivi tek kasnije, i političke
tektonske ploče kretale su se podjednako neumoljivo kao i geološke - ali u
suprotnom smjeru, kao da je Vrijeme najednom počelo teći unatrag. U
početku se, naime, na Zemlji nalazio samo jedan superkontinent, Pangaea,
koji se tijekom eona razdvojio na više dijelova. Isto se zbilo i s ljudskom
vrstom koja se razdijelila na nebrojena plemena i nacije; sada su se oni
ponovno spajali, kako su drevne jezične i kulturne podjele počele blijediti.

Premda je Lucifer ubrzao taj proces, on je započeo desetljećima ranije,
kada je nastupanje mlaznog doba eksplozivno dalo maha svjetskom turizmu.
Gotovo u isto vrijeme - posrijedi, razumije se, nije bila samo podudarnost -
sateliti i optička vlakna doveli su do revolucije u komunikacijama. S
povijesnim ukidanjem naplata za međugradske i međunarodne razgovore 31.
prosinca 2000. svaki telefonski poziv postao je lokalni i ljudska rasa dočekala
je novo tisućljeće pretvorivši se u jednu ogromnu, brbljavu obitelj.

Kao ni ostale obitelji, ni ona nije uvijek bila mirna, ali njene razmirice više
nisu prijetile čitavom planetu. U drugom - i posljednjem - nuklearnom ratu
upotrijebljen je isti broj bombi kao i u prvom: točno dvije. Kilotonaža je,
doduše, bila veća, ali je zato broj nastradalih bio znatno manji, budući da su
obje bačene na slabo nastanjena područja s naftnim postrojenjima. Istog
trenutka kad se to dogodilo, Velika Trojka koju su sačinjavali Kina, SAD i
SSSR počela je djelovati, pokazavši brzinu i mudrost, i hermetički ogradila
bojno polje sve dok preživjeli protivnici nisu došli pameti.

U to vrijeme, između 2020. i 2030., veliki rat između supersila postao je u

podjednakoj mjeri nezamisliv kao i sukob između Kanade i SAD jedno
stoljeće prije. To nije bila posljedica nikakvog hitnijeg poboljšanja ljudske
prirode, pa čak ni djelovanje nekog pojedinačnog čimbenika osim normalne
prednosti koju život ima u odnosu na smrt. Najveći dio mašinerije mira uopće
i nije bio svjesno planiran: prije no što su političari shvatili što se događa,
otkrili su da je ta mašinerija na svom mjestu i da pravilno djeluje...

Nijedan državnik niti idealist bilo kojih shvaćanja nije izumio pokret koji
je dobio naziv "Taoci mira"; doduše, taj naziv mu je dodijeljen tek dugo
nakon što je netko uočio da se u svakom danom trenutku u Sjedinjenim
Američkim Državama nalazi stotinu tisuća ruskih turista - odnosno pola
milijuna Amerikanaca u Sovjetskom Savezu. A možda je još značajnije bilo
da se u obje skupine nalazio nesrazmjerno veliki broj vrlo važnih pojedinaca
- sinova i kćeri bogatih, povlaštenih i politički moćnih.

A sve i da je to netko želio, više nije bilo moguće planirati jedan rat velikih
razmjera. Doba Providnosti osvanulo je tijekom devedesetih godina
prethodnog stoljeća, kada su poduzetni javni mediji počeli lansirati
fotografske satelite s razlučnom snagom usporedivom s onom koju su vojne
letjelice imale već tri desetljeća. Pentagon i Kremlj pobjesnili su zbog toga,
ali nisu imali načina kako spriječiti Reuter, Associated Press i neprekidno
uključene kamere Orbital News Service.

Premda do 2060. svijet još nije bio potpuno razoružan, mir je posvuda bio
djelotvorno proveden, a svih pedeset preostalih nuklearnih sila nalazilo se
pod međunarodnim nadzorom. Kad je popularni monarh Edward VIII bio
izabran za prvog planetnog predsjednika, naišlo je to na vrlo mali otpor:
protiv je glasalo samo dvanaest država. One su se razlikovale po veličini i
značaju, u rasponu od još tvrdoglavo neutralne Švicarske (čiji su restorani i
hoteli ipak dočekali novu birokraciju raširenih ruku) do još fanatički
nezavisnih Malvinjana, koji su se sada protivili svim pokušajima ogorčenih
Britanaca i Argentinaca da ih utrape jedni drugima.

Demontaža ogromne i potpuno parazitske industrije oružja pružila je ranije
neviđen - a povremeno uistinu i nezdrav - polet svjetskoj ekonomiji. Životno
važne sirovine i blistavi inženjerski talenti više nisu netragom nestajali u
pravoj pravcatoj crnoj jami - ili, još gore, služili uništavanju. Umjesto toga,
mogli su se upotrijebiti kako bi se zacijelila pustošenja i nemir prethodnih
stoljeća na taj način što će se obnoviti svijet.

Kao i podići novi. Čovječanstvo je konačno pronašlo "moralni ekvivalent

rata" i izazov koji je mogao apsorbirati višak energije vrste - i to nesagledivo
daleko u budućnost.

4. Tajkun

Kad je rođen, William Tsung nazvan je "najskupljim novorođenčem na
svijetu"; nosio je tu titulu samo dvije godine kada mu ju je preuzela sestra.
Titulu i danas posjeduje ona i tako će zauvijek ostati, budući da su u
međuvremenu ukinuti Obiteljski zakoni.

Njihov otac, legendarni Sir Lowrence, rođen je u vrijeme kada je Kina
ponovno uvela strogo pravilo "Jedno dijete, jedna obitelj"; njegov naraštaj
pružio je psiholozima i sociolozima građu za nebrojene studije. Nemajući
braću ili sestre - a u mnogim slučajevima ni ujake, stričeve i tete - pripadnici
tog naraštaja bili su u jedinstvenom položaju u ljudskoj povijesti. Vjerojatno
se nikada neće ustanoviti da li zaslugu za to nosi elastičnosti vrste ili kineski
sustav "proširene obitelji", ostaje samo činjenica da su djeca tog neobičnog
vremena zadivljujuće ostala pošteđena ožiljaka; no, izvjesne posljedice su
došle do izražaja i Sir Lowrence je kasnije vukao nerijetko spektakularne
poteze kako bi nadoknadio izoliranost koja mu je obilježila djetinjstvo.

Kada mu je ’22 rođeno drugo dijete, sustav dozvola prerastao je u zakon.
Mogli ste imati djece koliko god želite pod uvjetom da platite odgovarajuću
taksu. (Još živi komunisti iz Stare garde nisu bili jedini kojima je cijela
zamisao izgledala sasvim odbojna, ali nadglasale su ih njihove pragmatične
kolege u pomlađenom kongresu Narodne Demokratske Republike.)

Brojevi 1 i 2 bih su besplatni. Broj 3 stajao je milijun sola. Broj 4 dva
milijuna. Broj 5 četiri milijuna - i tako dalje. Činjenica da, u teoriji, nije bilo
kapitalista u Narodnoj Republici veselo je zanemarena.

Mladi gospodin Tsung (bilo je to, naravno, u vrijeme prije no što će mu
kralj Edward dodijeliti titulu Sir) vješto je skrivao da je skovao plan; i dalje je
bio prilično siromašan milijuner kada mu je rođeno peto dijete. Ali tek je
napunio četrdeset godina, a kad mu kupovina Hong Konga nije znatnije
okrnjila kapital, kao što se pribojavao, ustanovio je da mu je preostalo još
sitniša.

Bilo je to tako prema legendi - ali kao i kod mnogih drugih priča vezanih

za Sir Lowrenca i ovdje je bilo teško razlučiti činjenice od mita. Svakako nije
bilo istine u postojanim glasinama da je prvo bogatstvo stekao čuvenim
gusarskim izdanjem, formata kutije za cipele, svih djela Kongresne
biblioteke. Cijela afera oko molekularnog memorijskog modula potekla je
izvan Zemlje, a omogućila ju je okolnost da su Sjedinjene Države propustile
potpisati Lunarnu konvenciju.

Iako Sir Lowrence nije bio multimilijarder, sustav tvrtki koje je podigao
učinio ga je najvećom financijskom silom na Zemlji - što nipošto nije mali
podvig za sina jednog ubogog sitnog trgovca video-kazetama na području
koje još nosi naziv Novi Teritoriji. On vjerojatno uopće nije primijetio da je
za dijete broj šest platio osam milijuna, pa čak ni trideset dva za broj osam.
Šezdeset četiri koliko je morao platiti unaprijed za broj devet privuklo je
pažnju cijelog svijeta, a poslije broja deset ukupna vrijednost oklada koje su
sklapane povodom njegovih budućih planova po svemu sudeći je premašila
dvjesto pedeset šest milijuna, koliko bi ga koštalo sljedeće dijete. Međutim, u
tom trenutku Lady Jasmine, koja je posjedovala sva najbolja svojstva čelika i
svile u izvrsnim omjerima, donijela je odluku da je dinastija Tsung već
sasvim prikladno utemeljena.

Zbilo se sasvim slučajno (ako slučaj uopće postoji) da se Sir Lowrence
osobno zainteresira za svemirski biznis. On je, razumije se, imao razgranate
pomorske i aeronautičke poslove, ali o njima se staralo njegovih pet sinova s
pomoćnicima. Prava ljubav Sir Lowrenca bile su komunikacije - novine (onih
nekoliko preostalih), knjige, časopisi (papirni i elektronski) i iznad svega
globalna televizijska mreža.

A onda je kupio veličanstveni stari Poluotočni hotel, koji je siromašnom
kineskom dječaku svojevremeno izgledao kao samo utjelovljenje bogatstva i
moći, i pretvorio ga u svoju rezidenciju i glavni ured. Okružio ga divnim
parkom, posluživši se pri tom jedinstvenim trikom: premjestio je pod zemlju
ogromne trgovačke centre (Njegova novoosnovana Korporacija za laserska
kopanja pritom je zgrnula bogatstvo), a za tim primjerom poveli su se potom
mnogi drugi gradovi.

Jednog dana, dok je uživao u s ničim usporedivoj panorami nebodera s
druge strane luke, odlučio je kako je neophodno izvršiti još neka poboljšanja.
Pogled s donjih katova Poluotočnog hotela desetljećima je priječila jedna
velika zgrada koja je sličila na kakvu zgnječenu lopticu za golf. Ona mora biti
uklonjena zaključio je Sir Lowrence.

Direktor honkongškog planetarija - za koji se smatralo da spada među pet
najboljih na svijetu - imao je druge ideje o tome i Sir Lowrence je uskoro s
radošću otkrio da postoji netko koga nije mogao kupiti za kakvu koju cijenu.
Dva čovjeka su postala odlični prijatelji; ali kada je dr. Hessenstein upriličio
predstavu za Sir Lawrenceov šezdeseti rođendan, nije čak ni slutio da je time
napravio prvi korak u promjeni povijesti Sunčevog sustava.

5. Iza leda

Više od stotinu godina nakon što je Zeiss napravio prvi prototip u Jeni
1924., u upotrebi se i dalje nalazilo nekoliko optičkih planetarijskih
projektora, koji su dramatično stajali iznad publike. Ali Hong Kong je poslao
u mirovinu svoj instrument treće generacije prije više desetljeća, zamijenivši
ga znatno savršenijim elektronskim sustavom. Cijela velika kupola
predstavljala je, u biti, jedan divovski televizijski ekran, napravljen od mnogo
tisuća odvojenih ploča na kojima se mogla prikazati bilo koja zamisliva slika.

Program je počeo - neizbježno - odavanjem počasti neznanom izumitelju iz
Kine trinaestog stoljeća. Prvih pet minuta donijele su brzi povijesni pregled, u
okviru kojeg je možda premalo pažnje posvećeno ruskim, njemačkim i
američkim pionirima, da bi što više vremena ostalo za priču o dr. Hsue-Shen
Tsienu. S obzirom na vrijeme i mjesto, njegovim zemljacima se ipak moglo
progledati kroz prste što su ga učinili podjednako važnom ličnošću u povijesti
raketarstva kao što su bili Goddard, von Braun ili Korolev. A sasvim je
izvjesno da su imali puno pravo na ljutnju zbog njegovog uhićenja na temelju
lažne optužbe u Sjedinjenim Državama, kada je odlučio vratiti se u domovinu
nakon što je prethodno pomogao u osnivanju znamenitog Jet Propulsion
Laboratory (Laboratorija za mlazni pogon) i bio imenovan za prvog
profesora na Goddarovoj katedri u Caltechu.

Lansiranje prvog kineskog satelita raketom "Duga hodnja jedan" iz 1970.
bilo je jedva spomenuto, možda stoga što su Amerikanci u to vrijeme već
hodali Mjesecom. U stvari, na čitav ostatak dvadesetog stoljeća utrošeno je
svega nekoliko minuta da bi se što prije stiglo do 2007. i potajne izgradnje
svemirskog broda Tsien - pred očima cijelog svijeta.

U pripovjedačevom glasu pojavio se, ne bez razloga, prizvuk zluradosti

kada je spomenuo zaprepaštenost ostalih svemirskih sila koje su samo
bespomoćno mogle promatrati kako se tobožnja kineska svemirska stanica
najednom otiskuje sa staze i upućuje prema Jupiteru, prestigavši rusko-
američku misiju na brodu Kozmonaut Aleksej Leonov. Pripovijest je sama po
sebi bila dovoljno dramatična - i tragična - tako da joj nije bilo potrebno
nikakvo uljepšavanje.

Na žalost, postojalo je vrlo malo autentične filmske građe kojom se priča
mogla ilustrirati: program se poglavito morao oslanjati na specijalne efekte i
domišljatu rekonstrukciju na temelju kasnijih fotopromatranja s velike
udaljenosti. Tijekom kratkotrajnog boravka na ledenoj površini Europe
posada Tsiena bila je previše zauzeta da bi snimala televizijske
dokumentarce, pa čak i samo postavila automatsku kameru.

Pa ipak, riječi izgovorene u tim trenucima dočarale su svu dramatičnost
prvog spuštanja na Jupiterove mjesece. Komentar Heywooda Floyda,
emitiran s Leonova koji se približavao, izvrsno je poslužio da se predoči
poprište zbivanja, a postojalo je mnoštvo arhivskih snimaka Europe kojima se
to izlaganje moglo ilustrirati.

"Upravo u ovom trenutku promatram je kroz najjači teleskop na brodu; pod
ovim stupnjem povećanja deset puta je veća od Mjeseca kada ga gledate
golim okom. Prizor je zaista čaroban.

Površina je jednolično ružičasta, s nekoliko malih smeđih mrlja. Prekrivena
je prepletenom mrežom uskih linija koje vijugaju i krivudaju u svim
pravcima. U stvari, prizor vrlo podsjeća na fotografiju iz medicinskog
udžbenika koja pokazuje sustav vena i arterija.

Nekoliko ovih linija dugačko je na stotine - pa čak i tisuće kilometara, i
prilično podsjećaju na fantomske kanale koje su Percival Lowell i drugi
astronomi iz devetnaestog stoljeća umišljali da vide na Marsu.

Ali, kanali na Europi nisu samo privid, premda, naravno, nisu ni umjetni.
Štoviše, u njima se nalazi voda - ili bar led. Satelit je, naime, gotovo potpuno
prekriven oceanom čija prosječna dubina iznosi pedeset kilometara.

Budući da se Europa nalazi vrlo daleko od Sunca, njena površinska
temperatura iznimno je niska - oko pedeset stupnjeva ispod nule. Moglo bi
se, dakle, očekivati da je ocean ovog mjeseca u obliku čvrstog bloka leda.

No, to ipak nije slučaj, zato što plimne sile u unutrašnjosti Europe stvaraju
velike količine topline; u pitanju su iste sile koje pokreću i ogromne vulkane
na susjednom Iou.

Led se, znači, neprestano topi, lomi i ponovno ledi, što dovodi do nastanka
pukotina i usjeka sličnih onima u plutajućim ledenim pločama u našim
polarnim područjima. Upravo mi sada pred očima stoji taj zamršeni preplet
pukotina; većina ih je tamna i vrlo stara - možda više milijuna godina. Ali
nekoliko je potpuno bijelih; to su nove koje su se nedavno otvorile, tako da
im je kora debela svega nekoliko centimetara.

Tsien se spustio upravo pokraj jedne od tih bijelih pruga, formacije
dugačke tisuću i petsto kilometara, koja je dobila naziv Veliki kanal. Kinezi
po svemu sudeći imaju namjeru ovdje crpiti vodu u svoje rezervoare za
gorivo, kako bi imah dovoljno zaliha za ispitivanje Jupiterovog sustava i
zatim povratak na Zemlju. To možda neće biti lako, ali oni su zasigurno
dobro proučili mjesto za spuštanje i sigurno znaju u što se upuštaju.

Sada je očigledno zašto su prihvatili takav rizik - i zašto ističu svoje pravo
na Europu. Kao mjesto za opskrbu gorivom, ona može predstavljati ključnu
točku u cijelom Sunčevom sustavu..."

Ali nije ispalo tako, pomisli Sir Lowrence, udobnije se smjestivši u svoju
lukskuznu fotelju pod prugastim i išaranim diskom koji je ispunjavao
njegovo umjetno nebo. Oceani Europe i dalje su bili nedostupni čovječanstvu
zbog razloga koji su još obavijeni velom tajne. I ne samo nedostupni, nego i
nevidljivi; od trenutka kad je Jupiter postao sunce, oba njegova unutrašnja
satelita nestala su pod oblacima pare koja je prokuljala iz njihovih njedara.
Pred njegovim očima sada je stajala Europa kakva je bila 2010. - a ne kakva
je danas.

Tada je bio još dječak, ali i dalje se živo sjećao ponosa koji je osjetio kada
je doznao da se njegovi zemljaci - s čijom se politikom, doduše, nimalo nije
slagao - spremaju poduzeti prvo spuštanje na jedan djevičanski svijet.

Tamo se, naravno, nisu nalazile kamere koje bi zabilježile spuštanje, ali
rekonstrukcija je majstorski izvedena. Uistinu je mogao povjerovati da se to
ukleti svemirski brod bešumno spušta s neba boje katrana prema ledenoj
površini Europe, da bi se konačno zaustavio pokraj bezbojne pruge nedavno
smrznute vode koja je dobila naziv Veliki kanal.

Svi su dobro znali što se zatim dogodilo; vjerojatno je mudro odlučeno da
se to vizuelno ne reproducira. Umjesto toga, slika Europe je iščezla, da bi je
zamijenio jedan portret koji je bio podjednako poznat svakom Kinezu kao i
slika Jurija Gagarina svakom Rusu.

Prva fotografija prikazivala je Ruperta Changa na dan kada je diplomirao

1989: ozbiljan, mladi student, ni po čemu različit od milijuna drugih, potpuno
nesvjestan svog susreta s poviješću dva desetljeća kasnije, u budućnosti.

Ukratko, dok je iz pozadine dopirala prigušena muzika, komentator je
spomenuo najvažnije trenutke karijere dr. Changa, sve do trenutka kada je bio
imenovan za znanstvenog časnika na Tsienu. Krećući se brzo kroz vrijeme,
fotografije su prikazivale sve stariju osobu, sve do posljednje koja je
snimljena neposredno prije misije.

Sir Lowrencu je bilo drago što u planetariju nije bilo uključeno svjetlo; i
njegovi prijatelji i neprijatelji bili bi podjednako iznenađeni da su vidjeli kako
mu oči postaju vlažne dok je slušao poruku koju je dr. Chang uputio Leonovu
koji se približavao, uopće ne znajući hoće li ona biti primljena: "... znam da
ste na Leonovu... možda neću imati puno vremena... usmjerivši antenu na
mom skafanderu prema mjestu gdje smatram..."

Signala nestane na nekoliko sekundi, koje su potrajale kao prava agonija, a
onda se ponovno javi, znatno jasniji, premda ne i primjetno glasniji.

"... da prenesete ovu informaciju na Zemlju. Tsien je uništen prije tri sata.
Ja sam jedini preživjeli. Koristim radio na skafanderu - neznam ima li
dovoljan domet, ali to je jedina prilika. Molim vas, slušajte pažljivo. NA
EUROPI IMA ŽIVOTA. Ponavljam. NA EUROPI IMA ŽIVOTA..."

Signala ponovno nestane.
"... ubrzo nakon lokalne ponoći. Crpke su radile bez prekida i spremnici su
bili već gotovo dopola puni. Dr. Lee i ja izašli smo van provjeriti izolaciju
cjevovoda. Tsien se nalazi - odnosno, nalazio se - na oko trideset metara od
Velikog kanala. Cijevi vode ravno iz broda, pa kroz led. Vrlo je tanak - ne
može se sigurno ni hodati po njemu. Toplina koja neprekidno navire
odozdo..."
Ponovno je uslijedila duga tišina...
"...bez problema - rasvjeta od pet kilovata okićena po brodu. Poput božićne
jele - predivno, blistajući ravno kroz led. Veličanstvene boje. Lee ju je prvi
ugledao - ogromnu, tamnu masu koja navire iz dubine. U prvi tren smo
pomislili da je to jato riba - izgledalo je preveliko za jedan organizam - a
onda se počelo probijati kroz led...
... poput ogromnih vlati morske trave, gmižući po tlu. Lee je odjurio natrag
na brod po kameru - dok sam ja ostao promatrati i izvještavati radio-vezom.
Stvar se kretala tako polako da sam je lako mogao preteknuti. Bio sam znatno
više uzbuđen nego uznemiren. Pomislio sam da znam o kakvoj vrsti stvorenja

je riječ - imao sam priliku vidjeti slike morske trave pokraj kalifornijske
obale - ali pokazalo se da nisam bio u pravu...

...lako se moglo uočiti da je u poteškoćama. Nikako nije moglo preživjeti
na temperaturi koja je za sto pedeset stupnjeva niža od one što vlada u
njegovoj normalnoj sredini. Smrzavalo se i očvršćivalo dok se kretalo
naprijed - komadi su se s njega odlamali poput stakla - ali i dalje je
napredovalo prema brodu, crni plimni val koji je neprekidno usporavao.

I dalje sam bio iznenađen time što nisam mogao razborito prosuđivati i što
mi nikako nije uspijevalo pretpostaviti što je pokušavalo učiniti...

...uspinjući se prema brodu i gradeći svojevrstan ledeni tunel dok je
napredovalo. Možda ga je on izolirao od hladnoće - onako kako se termiti
štite od svjetlosti praveći male hodnike od blata...

...tone leda na brod. Najprije su se slomile radio-antene. A onda sam vidio
kako se savijaju stajaće noge - usporeno, kao u snu.

Tek kada se brod počeo rušiti shvatio sam što stvorenje pokušava učiniti - a
onda je već bilo prekasno. Mogli smo se spasiti - samo da smo isključili
svjetla.

Vjerojatno je fototropno biće, čiji biološki ciklus stavlja u pogon svjetlost
koja prolazi kroz led. Ili je možda bilo privučeno poput leptira na svijeću.
Svjetlost naših reflektora zasigurno je bila blistavija od svega što je ikada
zasijalo na Europi...

A onda se brod slomio. Vidio sam kako trup puca i kako se formira oblak
snježnih pahulja od kondenzirane vlage. Svi izvori svjetlosti su se pogasili,
osim jednog reflektora koji se njihao naprijed-natrag viseći na kablu nekoliko
metara iznad tla.

Ne znam što se odmah zatim zbilo. Sljedeće čega se sjećam bilo je da
stojim pod tom svjetiljkom, pokraj olupine broda, dok se svuda oko mene
prostirao fini nanos svježeg snijega. Jasno sam u njemu mogao razabrati
svoje tragove. Vjerojatno sam dotrčao dovdje; možda je prošla najviše minuta
ih dvije...

Biljka je - i dalje sam smatrao da je biljka - počivala nepomična. Zapitao
sam se da li je povrijeđena prilikom sudara s brodom; veliki komadi - debeli
kao ljudska ruka - bili su odvaljeni, poput odlomljenih grana.

A onda se glavno stablo ponovno počne kretati. Povuklo se od trupa broda
i počelo puzati prema meni. Tog trena postalo mi je potpuno jasno da je
stvorenje osjetljivo na svjetlost: stajao sam točno ispod svjetiljke od tisuću

vati koja se u međuvremenu prestala njihati.
Zamislite jedan hrast - ih, još bolje, banjan s njegovim mnogostrukim

stablima i korijenjem - koji je gravitacija spljoštila i koji pokušava gmizati po
tlu. Približilo se na pet metara izvoru svjetlosti, a onda se počelo rastezati, sve
dok nije napravilo savršeni krug oko mene. Vjerojatno je tu bila granica
njegove tolerancije - točka na kojoj se fotoprivlačenje pretvaralo u odbijanje.
Sljedećih nekoliko minuta ništa se nije događalo. Pomislio sam da je
stvorenje mrtvo - da se konačno potpuno smrzlo.

A onda sam zapazio kako veliki pupoljasti izdanci niču na svim granama.
Imao sam dojam da mi se pred očima odvija ubrzani film otvaranja cvjetnih
latica. Štoviše, i pomislio sam da su to cvjetovi - svaki velik poput čovjekove
glave.

Počele su se razmicati tanjušne, predivno išarane membrane. U tom trenu
palo mi je na pamet da nitko - ništa - prije nije bio u prilici gledati takve boje;
one praktički nisu postojale sve dok mi nismo donijeli naše svjetiljke - našu
kobnu rasvjetu na ovaj svijet.

Hvataljke, prašnici koji se lagano njišu... Prišao sam živom zidu koji me je
okruživao, tako da sam točno mogao vidjeti što se događa. Ni tada, baš kao i
ni u jednom drugom trenutku, nisam osjetio ni najmanji strah pred tim
stvorom. Bio sam uvjeren da nije neprijateljski raspoložen prema nama - ako
je uopće i bio svjestan.

Postojalo je mnoštvo velikih cvjetova u raznim fazama otvaranja. Sada su
me podsjetili na leptire koji upravo izlaze iz čahura - skupljenih krila, još
slabašni. Sve više sam se približavao istini.

Ali smrzavali su se - umirući istog trena kad bi, jedan za drugim, otpadah s
matičnog izdanka. Kratko bi se koprcali, poput nasukanih riba - i tog časa
sam shvatio što je tu točno bilo posrijedi. Te membrane predstavljale su ne
latice već peraje, odnosno izrasline koje su tome odgovarale. Stvorenje se
nalazilo u fazi larve kada je bilo u stanju slobodno plivati. Vjerojatno pretežni
dio života provodi ukorijenjeno u morskom dnu, da bi potom slalo ove
pokretne potomke u potragu za novim teritorijem. Baš kao što to čine koralji
u oceanima Zemlje.

Kleknuo sam kako bih pobliže promotrio jedno od malih stvorenja.
Predivne boje sada su blijedile rastačući se u smeđe-sivu. Neke latice-peraje
su otpale, pretvarajući se u lomljive, smrznute krhotine. Ali ono se i dalje
slabašno kretalo, a kad sam mu se približio, pokušalo me je izbjeći. Zapitao

sam se kako je osjetilo moje prisustvo.
A onda sam zapazio da prašnici - kako sam ih ja nazvao - svi imaju

jarkoplave točkice pri vrhu. Sličile su na sićušne zvjezdane safire - ili na
plave oči duž ljušture školjke, svjesne svjetlosti, ali nesposobne oblikovati
prave slike. Dok sam promatrao, svjetloplava boja počela je blijedjeti, a safiri
su se pretvorili u tamno, obično kamenje...

Dr. Floyd - ili tko već ovo sluša - nije mi preostalo još mnogo vremena:
Jupiter će uskoro zapriječiti moj signal. Ali, gotovo sam završio.

Shvatio sam što moram učiniti. Kabel reflektora od tisuću vati visio je
gotovo do tla. Povukao sam ga nekoliko puta i svjetlost se ugasila uz pljusak
iskri.

Zapitao sam se da li je možda već prekasno. Nekoliko minuta ništa se nije
događalo. Približio sam se stoga zidu isprepletenih grana i udario ga nogom.

Polako, stvorenje je počelo uzmicati natrag u kanal. Svjetlosti je bilo u
izobilju - sve sam mogao potpuno jasno vidjeti. Ganimed i Kalisto nalazili su
se na nebu - Jupiter je bio ogroman, tanki srp - a na njegovoj noćnoj strani u
punom jeku bila je velika predstava aurore, na mjestu gdje je odljevna cijev s
Ioa stizala do divovskog planeta. Nije bilo potrebe uključiti svjetiljku na
skafanderu. Otpratio sam stvorenje cijelim putem do vode, podstičući ga
novim udarcima nogom kada bi usporio i osjećajući svo vrijeme kako mi se
pod čizmama drobe komadići leda... Kada se približilo kanalu, izgledalo je
kao da je ponovno steklo snagu i energiju, kao da je znalo da se približava
svom prirodnom staništu. Zapitao sam se da li će preživjeti i ponovno
iznjedriti pupoljke.

Nestalo je kroz površinu, ostavivši posljednjih nekoliko mrtvih larvi na
stranom tlu. Otvorena voda bila je neko vrijeme prekrivena mjehurima sve
dok je krasta zaštitnog leda nije ogradila od vakuuma što se prostirao iznad
nje. Tada sam krenuo natrag prema brodu kako bi vidio da li se bilo što može
spasiti - ali o tome ne želim govoriti...

Imao bih samo dvije molbe, doktore. Kada taksonomi budu klasificirali
ovo stvorenje, nadam se da će ga nazvati po meni.

A kada ovdje bude stigao sljedeći brod, neka naše kosti vrate u Kinu.
Jupiter će nas prekinuti kroz nekoliko minuta. Volio bih znati da li me
netko prima. U svakom slučaju, ponovit ću ovu poruku kada mi ponovno
budete na vidiku - ukoliko sustav za održanje života u mom skafanderu i
dalje bude radio.

Ovdje profesor Chang na Europi, s izvještajem o uništenju broda Tsien.
Spustili smo se pokraj Velikog kanala i postavili crpke uz rub leda..."

Signala naglo nestane, zatim se za trenutak vrati, a onda potpuno iščezne
ispod razine šuma. Od profesora Changa više nije bilo nikakvih poruka; ali i
to je bilo dovoljno da ambicije Lowrenca Tsunga skrenu prema svemiru.

6. Ozelenjavanje Ganimeda

Rolf van der Berg bio je pravi čovjek na pravom mjestu u pravo vrijeme;
nijedna druga kombinacija ne bi djelovala. Uostalom, upravo na taj način i
nastaje najveći dio povijesti.

Bio je pravi čovjek zato što je spadao u drugu generaciju afričkih izbjeglica
i zato što je po struci bio geolog; oba čimbenika bila su podjednako važna.
Bio je na pravom mjestu stoga što je to morao biti najveći od Jupiterovih
mjeseca - treći u nizu koji su tvorili Io, Europa, Ganimed i Kalisto.

Vrijeme nije bilo tako kritično, budući da je informacija otkucavala poput
kakve tempirane bombe u bankama podataka već najmanje jedno desetljeće.
Van der Berg je naišao na nju tek ’57; čak mu je i tada bila potrebna puna
godina da uvjeri samoga sebe da nije lud - a prošla je još jedna godina prije
no što je potajno stavio blokadu na izvorni materijal kako nitko više ne bi
mogao doći do njegovog otkrića. Tek tada se u potpunosti mogao posvetiti
glavnom problemu: što poduzeti dalje.

Sve je počelo, kao što se često događa, jednim naizgled beznačajnim
zapažanjem na jednom polju kojim se van der Berg čak nije ni izravno bavio.
Njegov posao, kao člana ekipe planetnih inženjerskih snaga, bio je da ispituje
i katalogizira prirodna bogatstva Ganimeda: malo je imao razloga brinuti se
za zabranjeni Jupiterov mjesec koji se nalazio u prvom susjedstvu.

Ali Europa je predstavljala zagonetku koju nitko - a ponajmanje njeni prvi
susjedi - nije mogao dugo ignorirati. Svakih sedam dana ona je prolazila
između Ganimeda i blistavog mini-sunca koje je svojevremeno bilo Jupiter,
izazivajući pritom pomrčine koje su mogle potrajati i do dvanaest minuta.
Kada se nalazila na najmanjoj udaljenosti, izgledala je tek neznatno manja od
Mjeseca viđenog sa Zemlje, ali bi se zato smanjila na četvrtinu te veličine
kada bi se našla na drugom kraju svoje staze.

Pomrčine su često bile spektakularne. Neposredno prije nego bi skliznula
između Ganimeda i Lucifera, Europa bi se pretvorila u zlokobni crni disk,
obrubljen prsten jarkocrvenog plamena, kako se svjetlost novog sunca
prelamala kroz atmosferu čijem je nastanku ono doprinjelo.

Za manje od pola ljudskog vijeka, Europa je bila preobražena. Ledena kora
na polutki uvijek okrenutoj prema Jupiteru potpuno se otopila, dajući drugi
ocean u Sunčevom sustavu. Jedno desetljeće, on se pjenio i radio mjehure u
vakuumu što je počivao nad njim, sve dok nije uspostavljena ravnoteža.
Europa je sada raspolagala rijetkom, ali upotrebljivom - premda ne i za
ljudska bića - atmosferom sastavljenom od vodene pare, vodikovog sulfida,
ugljičnog dioksida, sumpornog dioksida, dušika i mješavine rijetkih plinova.
Iako je - donekle pogrešno nazvana - "noćna strana" satelita i dalje bila
neprekidno zamrznuta, jedno područje veliko poput Afrike sada je imalo
umjerenu klimu, tekuću vodu i nekoliko raštrkanih otoka.

Sve to, ali i ne mnogo više od toga, moglo se svojevremeno zamijetiti kroz
teleskope na stazi oko Zemlje. U vrijeme kad je prema Galilejevim
mjesecima upućena prva cjelovita ekspedicija, 2028, Europu je već prekrio
stalni pokrov oblaka. Oprezna radarska sondiranja otkrila su malo što osim
glatkog oceana s jedne strane i gotovo podjednako glatkog leda s druge;
Europa je i dalje uživala ugled najravnijeg dobra u Sunčevom sustavu.

Deset godina kasnije tome više nije bilo tako: nešto drastično se zbilo s
Europom. Na njoj se sada nalazila jedna planina, visoka gotovo kao Everest,
uzdigavši se kroz led u zoni sumraka. Po svemu sudeći neka vulkanska
aktivnost - slična onima koje su se neprekidno zbivale na susjednom Iou -
izbacila je prema gore tu masu materijala. Znatno povećan priljev topline s
Lucifera mogao je izazvati taj događaj.

Ali ovo očigledno objašnjenje suočavalo se s nekim problemima. Planina
Zeus bila je nepravilna piramida, a ne uobičajeni vulkanski stožac, a radarska
motrenja nisu otkrila nikakve uobičajene tokove lave. Nekoliko fotografija
loše kvalitete, snimljenih kroz teleskope na Ganimedu tijekom kratkotrajnih
razvedravanja, nagovijestilo je da je ona sazdana od leda, slično okolnom
zamrznutom predjelu. Ma što bilo posrijedi, nastanak planine Zeus
predstavljalo je traumatsko iskustvo za svijet kojim je ona dominirala, budući
da se potpuno promijenila cijela tvorevina nepravilnih ploča izlomljenog
ledenog pokrova s noćne strane.

Jedan slobodoumniji znanstvenik postavio je teoriju da planina Zeus

predstavlja "kozmički ledenjak" - dio nekog kometa koji je na Europu pao iz
svemira; izrovareni Kalisto bio je više nego dobar dokaz o tome da su se
takva bombardiranja zbivala u dalekoj prošlosti. Teorija je bila vrlo
nepopularna na Ganimedu, čiji su budući kolonisti i bez toga imali sasvim
dovoljno problema. Stoga su osjetili silno olakšanje kada je van der Berg
uvjerljivo opovrgnuo tu hipotezu; masa leda te veličine razbila bi se prilikom
sudara - a čak i da do toga ne dođe, gravitacija Europe, ma koliko bila
skromna, ipak bi uskoro dovela do njenog rušenja. Radarska mjerenja su,
međutim, pokazala da iako planina Zeus, doduše, postojano tone, njen ukupni
oblik ostaje potpuno neizmijenjen. Led nije bio pravi odgovor.

Problem bi se pod normalnim okolnostima riješio tako što bi se uputila
sonda kroz oblake Europe. Na žalost, ono što se već nalazilo ispod gotovo
stalnog pokrova oblaka nije poticalo radoznalost.

SVI SVJETOVI SU VAŠI - OSIM EUROPE
NE POKUŠAVAJTE SPUŠTANJE TAMO.

Ta posljednja poruka upućena preko svemirskog broda Otkriće neposredno
prije njegovog uništenja nije bila zaboravljena, ali oko njenog tumačenja
vodile su se beskrajne rasprave. Da li se "spuštanje" odnosilo na robotske
sonde, ili samo na letjelice s ljudskom posadom? I što je s bliskim proletima -
s ljudima ili bez njih? Ili balonima koji bi lebdjeli u gornjim dijelovima
atmosfere?

Znanstvenici su bili željni znanja o tome, ali se javno mijenje pokazalo
prilično nervozno. Nije bilo pametno olako postupati sa silom koja je u stanju
detonirati najveći planet u Sunčevom sustavu. A i bila su potrebna stoljeća da
bi se istražili i podvrgli eksploataciji Io, Ganimed, Kalisto i deseci manjih
satelita; Europa može čekati.

Van der Bergu je stoga bilo ne jednom rečeno da ne rasipa svoje
dragocjeno vrijeme na istraživanje koje nema nikakvu praktičnu važnost,
kada na Ganimedu ima toliko posla. ("Gdje možemo naći ugljik, fosfor i
nitrate za hidroponske farme? Koliko je stabilan Bernardov nagib? Postoji li
opasnost od novih blatnih klizišta u Phrygiji?" I tako dalje, i tako dalje...) Ali
on je od svojih burskih predaka naslijedio tvrdoglavost po kojoj su ovi bih

nadaleko slavni; čak i dok je radio na svojim mnogobrojnim drugim
projektima, jednim okom je uvijek promatrao Europu.

I jednog dana, na samo nekoliko sati, snažan vjetar s noćne strane
razbistrio je nebo oko planine Zeus.

7. Prijelaz

"I ja se opraštam od svega što ikad imah..."
Iz kojih je dubina sjećanja ova uspomena izbila na površinu. Heywood
Floyd zatvori oči i pokuša se usredotočiti na prošlost. Sigurno iz neke pjesme
- ali on teško da je pročitao ijedan stih otkad je završio fakultet. A i za
vrijeme studiranja je to rijetko činio, osim na kratkom seminaru engleske
književnosti.
Bez ikakvih dopunskih odrednica kompjuter na stanici vjerojatno bi morao
utrošiti prilično vremena - možda čak i deset minuta - da prenese cjelokupnu
englesku književnost i ustanovi iz koje je pjesme ovaj stih. Ali to bi značilo
varanje (a da se i ne spominju troškovi); Floyd je stoga više volio prihvatiti
intelektualni izazov. Ratna poema, naravno - ali iz kojega rata? Bilo ih je
toliko u dvadesetom stoljeću...
Još je prebirao po mentalnim maglama kada su mu stigli gosti, krećući se
bez napora, usporeno i ljupko, kako to već čine ljudi koji raspolažu dugim
iskustvom življenja pri jednoj šestini sile teže. Društvo na Pasteuru strogo se
pokoravalo onome što je dobilo naziv "centrifugalno raslojavanje"; neki
nikada nisu napuštali nultu gravitaciju središta, dok su oni koji su se nadali da
će se jednog dana vratiti na Zemlju davali prednost režimu gotovo normalne
težine koji je vladao na obodu ogromnog diska što se lagano okretao.
George i Jerry sada su bili Floydovi najstariji i najbliži prijatelji - što je
bilo iznenađujuće, budući da na prvi pogled gotovo nisu imali ništa
zajedničko. Gledajući na to iz perspektive svoje prilično šarolike
emocionalne karijere - dva braka, tri formalna ugovora, dva neformalna, troje
djece - često im je zavidio na dugoj postojanosti njihove veze, na koju
naizgled uopće nisu utjecali "nećaci" sa Zemlje ili Mjeseca koji su ih
posjećivah s vremena na vrijeme.
"Zar baš nikad niste pomislili na razvod?", upitao ih je jednom

provokativno.
Kao i obično George - čije je akrobatsko, premda vrlo ozbiljno dirigiranje

u najvećoj mjeri omogućilo povratak klasičnog orkestra - nije bio zatečen.
"Na razvod - nikad," brzo je odgovorio. "Na ubojstvo - često."
"Naravno, nikad ga nije pokušao izvršiti," primjetio je Jerry. "Sebastian bi

mu pokvario namjere."
Sebastian je bio predivni i brbljivi papagaj, kojeg je par konačno uspio

donijeti na stanicu poslije duge borbe s bolničkim vlastima. On je mogao ne
samo govoriti, nego i reproducirati uvodne taktove Sibeliusovog violinskog
koncerta, s kojim je Jerry - uz izdašnu pomoć Antonia Stradivaria - stekao
ugled prije pola stoljeća.

Sada je došao trenutak da se oprosti od Georga, Jerrya i Sebastiana -
možda samo na nekoliko tjedana, a možda i zauvijek. Floyd je već obavio sve
ostale rastanke na nizu prijema koji su prilično ispraznili vinski podrum
stanice i nije mu padalo na pamet ništa što je ostavio neobavljeno.

Archie, njegov starinski, ali još sasvim upotrebljiv komsek, bio je
programiran da se pobrine o svim porukama koje budu pristizale u
međuvremenu; mogao je poslati prikladne odgovore ili preusmjeriti ono što
bi bilo hitno ili osobno sebi, na Svemir. Bit će mu neobično, poslije svih ovih
godina, ne moći razgovarati s kim god poželi - ali je zato izvjesnu nadoknadu
predstavljalo to što će moći izbjeći neželjene pozive. Poslije nekoliko dana
putovanja brod će se već naći toliko udaljen od Zemlje da će uobičajeni
razgovor postati nemoguć, sve komunikacije tada će se obavljati ili preko
snimljenog glasa ili teletekstom.

"Mislili smo da si nam prijatelj," požali se George. "Bio je to prljavi trik
što si nas učinio izvršiteljima svoje oporuke - posebno s obzirom na okolnost
da nama ne ostavljaš ništa."

"Možda vas čeka nekoliko iznenađenja," osmjehne se Floyd. "U svakom
slučaju, Archie će se pobrinuti o svim pojedinostima. Volio bih da vi samo
pazite na moju poštu, u slučaju da se javi nešto što on ne razumije."

"Ako on ne shvati, nećemo ni mi. Što mi znamo o svim tvojim
znanstvenim društvima i sličnim besmislicama?"

"Već će se ona brinuti o sebi. Molim vas, pazite da osoblje koje bude
spremalo ne ispremeće preuredno stvari dok sam odsutan - a ako se ne
vratim, evo ovdje nekoliko osobnih stvarčica koje bi trebalo predati...
uglavnom obitelji."

Obitelj! Bilo je boli, kao i zadovoljstva, u tako dugom življenju.
Protekle su već šezdeset tri - šezdeset tri! - godine od kako je Marion
nastradala u onoj avionskoj nesreći. Sada ga je za trenutak obuzela grižnja
savijesti, zato što se nije mogao čak ni prisjetiti tuge koju je tada osjećao. Ili,
u najboljem slučaju, to je bila sintetička rekonstrukcija, a ne istinska
uspomena.
Što bi oni značili jedno drugome da je ona još bila živa? Sada bi već imala
stotinu godina...
A one djevojčice koje je svojedobno toliko volio bile su mu sada samo
ljubazne, sjedokose strankinje u kasnim šezdesetim godinama s vlastitom
djecom - i unucima! Prema posljednjem popisu, bilo ih je devetoro s te strane
obitelji; bez Archieve pomoći uopće se ne bi mogao snaći među njihovim
imenima. Ali bar bi ga se svi sjetili za Božić, iz obaveze, ako već ne iz
naklonosti.
Njegov drugi brak potisnuo je, naravno, sjećanja na prvi, poput kasnijeg
pisanja na srednjovjekovnom palimpsestu. No, i on je završio, prije pedeset
godina, negdje između Zemlje i Jupitera. Iako se nadao pomirenju i sa
suprugom i sa sinom, bilo je vremena samo za jedan kratak susret, među
silnim proslavama priređenim u znak dobrodošlice, prije no što ga je nesretni
slučaj prognao na Pasteur.
Susret nije bio uspješan: baš kao ni drugi, organiziran uz znatne troškove i
poteškoće u samoj svemirskoj bolnici - štoviše, u istoj ovoj sobi. Chris je tada
imao dvadeset godina i upravo se oženio; ako je postojala jedna stvar oko
koje su Floyd i Caroline bili jedinstveni, onda je to bilo neslaganje s
njegovim izborom.
No, Helena se pokazala iznenađujuće dobrom suprugom: bila je dobra
majka Chrisu II, rođenom jedva mjesec dana nakon vjenčanja. A kada je kao
i tolike druge mlade supruge, ostala udovica poslije nesreće u Koperniku, nije
izgubila glavu.
Postojala je neobična ironija u činjenici da je Chrisu I i Chrisu II svemir
uzeo očeve, premda na sasvim različite načine. Floyd se nakratko vratio svom
osmogodišnjem sinu kao potpuni stranac; Chris II je bar imao oca prvo
desetljeće svog života, prije no što ga je zauvijek izgubio.
A gdje se Chris trenutno nalazio? Ni Čarobne ni Helena - koje nisu bile baš
u najprijateljskijim odnosima - nisu znale je li on na Zemlji ili u svemiru. Ali
to je bilo tipično; samo su razglednice sa žigom baze Clavius izvijestile

njegovu obitelj da je stigao u prvi posjet Mjesecu.
Razglednica upućena Floydu još je istaknuto stajala zakvačena iznad

njegovog stola. Chris II imao je razvijen osjećaj za humor - i za povijest.
Uputio je svom djedu onu slavnu fotografiju monolita koji se uzdiže iznad
ljudi u skafanderima okupljenih oko njega na mjestu gdje je iskopan u
Tychou, prije više od pola stoljeća. Svi ostali iz te skupine bili su sada već
mrtvi, a ni monolit se više nije nalazio na Mjesecu. Godine 2006., nakon
mnogo rasprava, prebačen je na Zemlju i postavljen u Plazi Ujedinjenih
Naroda, gdje je predstavljao nelagodan odraz oblika glavne zgrade. Bilo je
zamišljeno da podsjeća ljudsku rasu na to kako više nije sama; pet godina
kasnije, kada je Lucifer zablistao na nebu, takav podsjetnik više nije bio
potreban.

Floydovi prsti nisu bili potpuno sigurni - njegova desna ruka ponekad kao
da je imala vlastitu volju - dok je skidao razglednicu i stavljao je u džep. Bit
će to gotovo jedina osobna stvar koju će ponijeti sa sobom na Svemir.

"Dvadeset pet dana - vratit ćeš se prije no što uopće primijetimo da si
otišao," reče Jerry. "Usput budi rečeno, da li je istina da će na brodu biti i
Dimitrij?"

"Taj mali Kozak!" odbrusi George. "Dirigirao sam izvođenjem njegove
Druge simfonije još ’22."

"Da li je to bilo onda kada je prva violina zakazala za vrijeme larga?"
"Ne - to je bilo s Mahlerom, ne Mihajlovičem. Osim toga, u pitanju je bio
puhački instrument; tako da nitko nije ništa primijetio - osim nesretnog
trubača, koji je prodao svoj instrument sljedeći dan."
"Izmišljaš!"
"Svakako. Ali puno mi pozdravi tog lupeža i pitaj ga da li se sjeća one noći
koju smo proveli u Beču. Tko je još s tobom?"
"Čuo sam grozne glasine o vrbovanju za misiju," reče Jerry zamišljeno.
"Posrijedi su pretjerivanja, uvjeravam te. Sve nas je osobno izabrao Sir
Lowrence zbog naše inteligencije, duhovitosti, ljepote, bogomdanosti ili neke
druge izuzetne vrline."
"Da nije jedna od njih i otpisanost?"
"Kad si to već spomenuo, svi smo morali potpisati prilično mračan pravni
dokument kojim se Tsungove Svemirske linije oslobađaju svake
odgovornosti koja se može uopće zamisliti. Moj primjerak je u onoj arhivi,
uzgred budi rečeno."

"Kakvi su izgledi da mi tu nešto priskrbimo?" upita George glasom u
kojem se osjećala nada.

"Nikakvi - moji odvjetnici kažu da nema nikakvu rupu. Tsung pristaje
prevesti me do Halleya i natrag, davati mi hranu, vodu, zrak i sobu s
pogledom."

"A zauzvrat?"
"Kada se vratim, založit ću se za popularizaciju budućih putovanja: imat ću
nekoliko video nastupa, napisat ću nekoliko članaka, sve vrlo razborito za
priliku koja se pruža jednom u životu. Oh, da - također trebam zabavljati
suputnike - i vice versa."
"Kako? Plesati i pjevati?"
"Pa, očekujem da ću odabranim dijelovima svog sjećanja staviti na muke
prinuđenu publiku. Ali mislim da se neću moći natjecati s profesionalcima.
Da li ste znali da će Yva Merlin biti na brodu?"
"Što! Kako su samo uspjeli izmamiti je iz njene ćelije na Park Aveniji?"
"Vjerojatno joj je već sto..., joj, oprosti, Hey."
"Tek joj je sedamdeset, plus minus pet."
"Obrisi minus. Bio sam još klinac kada je snimljen Napoleon."
Uslijedila je duga tišina dok su sva trojica prebirala po sjećanju na to
znamenito djelo. Premda su neki kritičari smatrali da joj je Scarllet O’Hara
najbolja uloga, najšira publika je Yvu Merlin (rođena Evelyn Miles, iz
Cardiffa, u Južnom Velsu) i dalje poistovjećivala sa Josephinom. Prije skoro
pola stoljeća kontroverzni film Davida Griffina oduševio je Francuze, a
razbjesnila Britance - premda su se obje strane sada slagale da je on
povremeno dopuštao svojim umjetničkim poticajima da mijenjaju povijesne
činjenice, na primjer u spektakularnoj završnoj sceni carevog krunjenja u
Westminster opatiji.
"To je veliki plus za Sir Lowrenca," reče George zamišljeno.
"Mislim da i meni pripada dio zasluge. Otac joj je bio astronom -
svojevremeno je radio za mene - a i ona je oduvijek imala priličan interes za
znanost. I tako, poduzeo sam nekoliko video-poziva."
Heywood Floyd nije smatrao nužnim dodati da se, kao i znatan dio ljudske
rase, zaljubio u Ivu od trenutka kada se pojavila nova verzija filma Prohujalo
s vihorom.
"Naravno," nastavi on, "Sir Lowrence je bio očaran - ali morao sam ga
uvjeriti da njeno zanimanje za astronomiju nipošto nije površno. U

suprotnom, putovanje bi se pretvorilo u društvenu katastrofu."
"A to me je podsjetilo," reče George, pokazavši neki mali paket koji je ne

previše uspješno krio iza leđa, "da imamo mali poklon za tebe."
"Da ga otvorim sad?"
"Misliš li da može?" upita Jerry brižno.
"U tom slučaju svakako hoću," reče Floyd, odvezujući jarkozelenu traku i

odmotavajući papir.
Unutra se nalazila jedna slika u lijepom okviru. Premda Floyd nije bio

veliki ljubitelj umjetnosti, ipak ju je već prije vidio; u stvari, tko bi je ikada
mogao zaboraviti?

Na improviziranoj splavi, koju su valovi bacali tamo-amo, nalazilo se
mnoštvo polugolih brodolomaca, od kojih su neki već bili na umoru, dok su
drugi očajnički mahali brodu na obzoru. Ispod se nalazio natpis:

SPLAV MEDUZE
(Theodore Gericault, 1791-1824)

A ispod natpisa nalazila se poruka koju su potpisali George i Jerry: "Stići
tamo - tek je pola posla."

"Baš ste grozni, ali vas zato silno volim," reče Floyd, zagrlivši ih obojicu.
Svjetiljka s natpisom PAŽNJA na Archievoj tipkovnici počne bljeskati;
kucnuo je trenutak polaska.

Prijatelji su izašli u tišini koja je bila rječitija od svih riječi. Heywood
Floyd se posljednji put osvrnuo po maloj sobi koja mu je predstavljala sav
svijet gotovo pola života.

I toga časa se odjednom prisjeti kako je pjesma završavala:
"Bijah sretan - sretan sad odlazim."

8. Zvjezdana flota

Sir Lawrence Tsung nije bio sentimentalan čovjek, a imao je i previše
kozmopolitski pogled na svijet da bi ozbiljno shvatio rodoljublje - premda je
kao student nakratko nosio na upadljiv način umjetni perčin koji je bio u

modi tijekom treće kulturne revolucije. Pa ipak, predstava u planetariju, koja
je prikazivala nesreću Tsiena, duboko ga je dirnula i nagnala da usmjeri
dobar dio svog ogromnog utjecaja i energije na svemir.

Nije prošlo dugo i on je počeo vikendima putovati na Mjesec, imenovavši
uskoro svog najmlađeg sina Charlesa (onog vrijednog trideset dva milijuna
sola) za potpredsjednika kompanije Tsungov astroprijevoz. Nova korporacija
imala je samo dvije teretne rakete s katapultnim lansiranjem i na vodikovo
gorivo, čija je nosivost bila manja od tisuću tona.

Nešto manje od pola stoljeća dijelilo je braću Wright od pojave jeftinog,
masovnog zračnog prijevoza; bilo je potrebno dvostruko duže da se prihvati
daleko veći izazov Sunčevog sustava.

No, u trenutku kada su Luis Alvarez i njegov tim otkrili fuziju s mionskom
katalizom, stvar je izgledala tek kao egzotični laboratorijski kuriozitet od
isključivo teorijskog značaja. Isto kao što je veliki Lord Rutherford s
prezirom gledao na budućnost atomske energije, tako je Alvarez sumnjao da
će "hladna nuklearna fuzija" ikada imati neku praktičnu primjenu. I doista,
tek je 2040. neočekivana i slučajna proizvodnja stabilnih mionijumsko-
vodikovih "spojeva" otvorila novo poglavlje u ljudskoj povijesti - baš kao što
je ondašnjim otkrićem neutrona započelo atomsko doba.

Sada su se mogle graditi male, prenosive nuklearne elektrane koje su imale
minimum zaštitnog oklopa. Ogromna ulaganja koja su već izvršena u
konvencionalnu fuziju nisu dopustila da postojeća proizvodnja električne
struje na svijetu pretrpi - bar u početku - neke bitnije izmjene, ali je zato
utjecaj ovog otkrića bio trenutan na polju svemirskih putovanja; on se mogao
usporediti jedino s mlažnjačkom revolucijom u zrakoplovstvu stotinu godina
ranije.

Lišene energetskih ograničenja, svemirske letjelice mogle su postići znatno
veće brzine; vremena potrebna da se savladaju udaljenosti u Sunčevom
sustavu sada su se mjerile u tjednima, a ne mjesecima ili čak godinama. Ali
mionski pogon i dalje je bio reakcijska naprava - vrlo napredna raketa, ali u
načelu istovjetna sa svojim precima na kemijsko gorivo; bio je potreban radni
medij za stvaranje potiska. A najjeftiniji, najčišći i najpogodniji od svih bila
je - obična voda.

Tihooceanski kozmodrom sasvim sigurno neće u dogledno vrijeme ostati
bez ove korisne tvari. Situacija je, međutim, već bila drugačija sa sljedećem
lukom - Mjesecom. Misije "Surveyor", "Apollo" i "Luna" nisu tamo otkrile ni

traga vodi. Ako je Mjesec ikada i raspolagao vlastitom vodom, ona je isparila
i raspršila se svemirom pod djelovanjem eonima dugog meteorskog
bombardiranja.

Barem su tako smatrali selenolozi: no, dokazi koji su govorili suprotno bili
su vidljivi još od onog trena kad je Galileo usmjerio svoj prvi teleskop prema
Mjesecu. Neke lunarne planine blistale bi nekoliko sati poslije zore kao da su
im vrhovi prekriveni snijegom. Najpoznatiji slučaj je rub veličanstvenog
kratera Aristarchus, koji je William Herschel, otac moderne astronomije,
jednom vidio da tako žarko sjaji u lunarnoj noći da je zaključio kako posrijedi
mora biti aktivan vulkan. No, nije bio u pravu; ono što je vidio bila je
svjetlost Zemlje koja se odbijala od tankog i kratkovječnog sloja mraza,
kondenziranog tijekom tri stotine sati studene tame.

Otkriće velikih naslaga leda ispod Schroterove doline, sinusoidnog kanjona
koji krivudavo vodi iz Aristarchusa, bilo je posljednji čimbenik u jednadžbi
koja će dovesti do transformacije ekonomije svemirskih letova. Mjesec je
mogao osigurati crpnu stanicu upravo tamo gdje je bila potrebna, visoko na
krajnjim rubovima Zemljinog gravitacijskog polja, na točki gdje je
započinjalo dugo putovanje prema planetima.

Kozmos, prvi brod u Tsungovoj floti, bio je projektiran za prijevoz tereta i
putnika na liniji Zemlja - Mjesec - Mars - a istovremeno i kao test-letjelica,
na temelju složenih ugovora s desetak organizacija i vlada, još
eksperimentalnog mionskog pogona. Sagrađen u svemirskom brodogradilištu
Imbrium, brod je imao točno toliki maksimalni potisak da potpuno prazan
uzleti s Mjeseca; krstareći između staza, on više nikada neće dodirnuti
površinu nekog svijeta. Sa svojim posebnim smislom za publicitet, Sir
Lawrence se pobrinuo da prvi let počne na stotu godišnjicu Sputnika, 2.
listopada 2057.

Dvije godine kasnije Kozmos je dobio brata. Galaktika je bila predviđena
za putovanja na liniji Zemlja - Jupiter i raspolagala je dovoljnim potiskom da
prometuje direktno do nekog od njegovih mjeseca, premda uz znatno
žrtvovanje tereta. Ako bi se za tim pokazala potreba, brod se čak mogao
vratiti na remont u lunarno sidrište. Bila je to uvjerljivo najbrža letjelica koju
je čovjek ikada sagradio: ukoliko bi upotrijebila cjelokupno pogonsko gorivo
u jednom orgazmu ubrzanja, postigla bi brzinu od tisuću kilometara u
sekundi - što bi bilo dovoljno da se udaljenost između Zemlje i Jupitera
savlada za tjedan dana, dok bi do najbliže zvijezde bilo potrebno ne mnogo

više od desetak tisuća godina.
Treći brod u floti - ponos i radost Sir Lawrenca - bio je utjelovljenje svega

onoga što je naučeno prilikom izgradnje prethodne dvije letjelice. Ali Svemir
nije bio predviđen prvenstveno za prijevoz tereta. On je od početka bio
projektiran kao prvi putnički brod koji je trebao krstariti svemirskim
prostranstvima - sve do Saturna, dragulja Sunčevog sustava.

Sir Lawrence je skovao još spektakularniji plan za njegovo prvo putovanje,
ali zakašnjenje u izgradnji, do kojeg je došlo zbog spora s binarnim
ogrankom obnovljenog sindikata transportnih radnika, zamalo nije spriječilo
cijelu nakanu. Bilo je upravo toliko vremena za obavljanje tehničkih testova i
dobivanje Lloydove potvrde u posljednjim mjesecima 2060., da se Svemir
odmah potom otisne sa staze oko Zemlje i uputio na predviđeni susret. Stvar
je bila tempirana na dlaku: Halleyev komet, naime, ne čeka nikoga, pa ni Sir
Lawrenca Tsunga.

9. Planina Zeus

Izviđački satelit Europa IV nalazio se na stazi skoro petnaest godina,
znatno premašivši svoj predviđeni radni vijek; vodile su se prilične rasprave u
maloj znanstvenoj zajednici na Ganimedu o tome da li ga treba zamijeniti.

Na satelitu se nalazila uobičajena zbirka instrumenata za sakupljanje
podataka, kao i sada doslovce beskoristan sustav za optičko snimanje. Iako se
i dalje nalazio u savršenom radnom stanju, sve što je prikazivao s Europe bio
je neprekidan pokrov oblaka. Prezauzeta znanstvena ekipa na Ganimedu
pregledala je sve snimke u ubrzanom režimu jednom tjedno, da bi potom
proslijedila sirove podatke na Zemlju. Sve u svemu, njima će prilično laknuti
kada Europa IV konačno otkaže i prestane ih zasipavati bujicom
nezanimljivih gigabajta.

Ali sada, prvi put nakon dosta godina, satelit im je poslao nešto uzbudljivo.
"Staza 71934", reče zamjenik glavnog astronoma, koji je pozvao van der
Berga čim je izvršen prvi pregled najnovijih podataka. "Dolazi s noćne strane
- kreće se ravno prema planini Zeus. Još desetak sekundi ništa nećeš vidjeti."
Ekran je bio potpuno crn, ali je van der Berg ipak mogao zamisliti kako
zamrznuti predjel promiče tisuću kilometara ispod neprozirne koprene

oblaka. Za nekoliko sati ovdje će zasjati daleko Sunce, budući da se Europa
okrenula oko svoje osi jednom u sedam Zemljinih dana. "Noćnu stranu"
trebalo bi, u stvari zvati "strana sumraka", budući da je pola vremena bila
potpuno osvijetljena - ali bez topline. No, netočan naziv se zadržao, zato što
je imao emotivnu vrijednost: Europa je znala za izlaske Sunca, ali ne i izlaske
Lucifera.

I izlazak Sunca se sada primicao, tisuću puta ubrzan kretanjem brze sonde.
Jedna slabašno osvijetljena pruga prepolovi ekran u trenutku kada je obzorje
izronilo iz tame.

Eksplozija svjetlosti bila je tako nagla da je van der Berg gotovo mogao
zamisliti da mu je pred očima bljesnula atomska bomba. U djeliću sekunde
prošla je kroz sve dugine boje, da bi potom postala potpuno bijela u trenutku
kada je Sunce iskočilo iznad planine; gotovo u istom trenu bljeska je nestalo,
budući da su se uključili automatski filteri.

"To je sve, šteta što u to vrijeme nije bilo dežurnog snimatelja
- mogao je usmjeriti kameru dolje i dobro promotriti planinu dok smo
prolazili iznad nje. Ali znao sam da bi volio vidjeti ovo
- čak i ako to pobija tvoju teoriju."
"Kako?" upita van der Berg, više radoznalo nego ljutito.
"Kada budeš pogledao stvar usporeno, bit će ti jasno što imam na umu. Oni
predivni efekti duge nisu atmosferska pojava
- njih je izazvala planina. Samo je led u stanju učiniti tako nešto. Ili staklo
- ali to već izgleda potpuno nevjerojatno."
"Ipak, nije nemoguće - vulkani su u stanju proizvesti prirodno staklo - ali
ono je obično crno...tako je!"
"Što?"
"Ovaj - ne bih se zakleo dok ne pregledam sve podatke. Ali slutim da bi u
pitanju mogao biti kameni kristal - prozirni kvare. Od njega se mogu raditi
odlične prizme i leće. Kako stoji stvar s novim promatranjima?"
"Jadno - i ovo smo dobili pukom srećom - Sunce, planina, kamera, sve
namješteno u pravom trenutku. Ne bi se ponovilo ni u tisuću godina."
"Hvala, u svakom slučaju - možeš li mi poslati jedan primjerak? Nema
žurbe - upravo odlazim na jedan istraživački put na Perrin i neću imati
vremena zabaviti se time prije povratka."
Van der Berg se kratko nasmije, s prizvukom ispričavanja.
"Znaš, ako je to stvarno kameni kristal, vrijedio bi pravo bogatstvo. Mogao

bi riješiti sve naše proračunske poteškoće..."
No, to je ipak bila samo puka maštarija. Ma koja čudesa - ili blaga - Europa

skrivala, ljudskoj rasi je tamo pristup bio zabranjen onom posljednjom
porukom s Otkrića. Pedeset godina kasnije nije još bilo nikakvog
nagovještaja da će ta zabrana ikada biti ukinuta.

10. Brod luđaka

Prvih četrdeset osam sati putovanja Heywood Floyd nikako nije mogao
povjerovati u udobnost, prostranost - u čistu raskoš uvjeta života na Svemiru.
No, većina njegovih suputnika primila je to kao nešto sasvim normalno; oni
koji nikada prije nisu napustili Zemlju pretpostavljali su da svi svemirski
brodovi moraju ovako izgledati.

Morao se prisjetiti povijesti zrakoplovstva da bi stvari mogao sagledati iz
prave perspektive. Floyd je sam, za svog života, bio svjedok - štoviše,
učesnik - revolucije koja se zbila na nebu planeta što se sad smanjivao iza
njega. Između nezgrapnog, starog Leonova i usavršenog Svemira ležalo je
točno pedeset godina. (Emocionalno, on u to nije stvarno mogao povjerovati
- ali bilo je beskorisno raspravljati se s aritmetikom.)

A samo je pedeset godina dijelilo braću Wright od prvih mlažnjaka. Na
početku te polovice stoljeća neustrašivi piloti skakutali su s polja na polje, sa
zaštitnim naočalama i šibani vjetrom na otvorenim sjedištima; na kraju, pak,
bake su spokojno drijemale između kontinenata, jureći brzinom od tisuću
kilometara na sat.

Stoga ga možda nije trebala toliko iznenaditi raskoš i elegantan dekor
njegove brodske kabine, pa čak ni činjenica da mu je dodijeljen osobni
stjuard koji se brinuo o njoj. Prozor velikih dimenzija predstavljao je
najizrazitiju odliku Floydovog apartmana i u prvi mah on se osjetio prilično
nelagodno pri pomisli na tone zračnog tlaka koje to staklo zadržava pred
neumitnim vakuumom svemira koji ni za trenutak ne popušta.

No, najveće iznenađenje za njega bila je, iako ga je upućenost u stručnu
literaturu trebala na to pripremiti, postojanost sile teže. Svemir je bio prvi
svemirski brod građen tako da se kreće pod stalnim ubrzanjem, osim tijekom
nekoliko sati prilikom "okretanja" na pola puta. Kada bi njegovi ogromni

pogonski rezervoari bili ispunjeni s pet tisuća tona vode, gravitacija bi
dostizala jednu desetinu Zemljine - ne mnogo, ali ipak dovoljno da se
onemogući razlijetanje nepričvršćenih predmeta. Ovo se pokazalo pogodno
naročito za vrijeme objeda - premda je putnicima bilo potrebno nekoliko dana
kako bi naučili da juhu nije dobro previše živahno miješati.

Kada je udaljenost od Zemlje dostigla četrdeset osam sati, pučanstvo
Svemira već se raslojilo u četiri zasebne klase.

Aristokraciju su sačinjavali kapetan Smith i njegovi časnici. Zatim su
dolazili putnici, pa posada - bez časničkog čina i stjuardi - i, na kraju,
potpalublje...

U ovu najnižu klasu same je sebe svrstavalo pet mladih svemirskih
znanstvenika, najprije iz šale, a potom uz određenu primjesu gorčine. Kada je
Floyd usporedio njihove tijesne improvizirane kabine sa svojim luksuznim
apartamanom, potpuno je shvatio što se podrazumijevalo pod "potpalublje";
to ga je nagnalo da uskoro postane posrednik za prenošenje njihovih žalbi
kapetanu.

No, kada se sve uzme u obzir, nije bilo mnogo razloga za gunđanje; u žurbi
koja je pratila završetak izgradnje broda čak se postavljalo pitanje da li će se
uopće naći mjesta za njih i njihovu opremu. Sada su, međutim, došli u priliku
razmišljati o tome kako će rasporediti instrumente u okolini kometa - i na
njega - tijekom kritičnih dana prije no što on napravi krug oko Sunca i
ponovno se zaputi prema vanjskim područjima Sunčevog sustava. Članovi
znanstvene ekipe već će steći uvažavanje tijekom puta - i oni su to znali.
Stoga su se samo u trenucima iscrpljenosti ili ljutnje zbog kakvog kvara na
uređajima počinjali žaliti na bučni sustav za provjetravanje, klaustrofobične
kabine i povremene neobične mirise nepoznatog porijekla.

Hrana, međutim, nikada nije dolazila u pitanje, budući da su se svi slagali
da je izvrsna. "Znatno je bolja, " uvjeravao ih je kapetan Smith, "nego što je
imao Darwin na Beagleu."

Doduše, Victor Willis je na to odmah odgovorio: "Otkud on to zna?
Uostalom, zapovjednik Beaglea je sebi prerezao grkljan po povratku u
Englesku."

Bilo je to tipično za Victora, možda najboljeg popularizatora znanosti na
planetu (po mišljenju njegovih obožavatelja), odnosno "pop-znanstvenika",
kako su ga zvali podjednako brojni protivnici. Bilo bi nepošteno ove potonje
nazvati neprijateljima; njegova nadarenost izazivala je sveopće divljenje, ali

povremeno i zavist. Njegov blagi, srednjopacifički naglasak i jaka
gestikulacija pred kamerom često su pretvarani u parodiju, a bio je zaslužan
(ili kriv) za ponovno uvođenje dugačke brade u modu. "Čovjek koji dopusti
da mu izraste toliko dlaka," primjećivali su kritičari, "zacijelo ima mnogo
toga za sakriti."

Od svih šest uglednika na brodu njega je sasvim sigurno bilo najlakše
prepoznati - premda je Floyd, koji sebe više nije smatrao slavnom ličnošću,
često ovo društvo ironično nazivao "znamenita petorka". Yva Merlin
uglavnom se mogla neprepoznata prošetati Park avenijom, u onim rijetkim
prilikama kada bi izlazila iz svog stana. Dimitrij Mihajlovič bio je dobrih
desetak centimetara niži od prosjeka, što ga je prilično ozlojeđivalo; time se
mogla objasniti njegova naklonost prema orkestrima s tisuću instrumenata -
stvarnih ili sintetiziranih - ali ona nije imala utjecaja na njegov javni imidž.

Clifford Greenburg i Margaret M’Bala također su spadali u kategoriju
"znamenitih nepoznatih" - premda će se to zacijelo promijeniti kada se budu
vratili na Zemlju. Prvi čovjek koji je kročio na Merkur imao je jedno od onih
ugodnih, neupadljivih lica koja se vrlo teško pamte; osim toga, od dana kada
se on pojavljivao u svim vijestima prošlo je već trideset godina. Što se tiče
gospođe M’Bala, ona je dijelila sudbinu većine autora koji baš ne vole javna
istupanja i dijeljenje autograma: gotovo nitko od milijuna njenih čitatelja
uopće je ne bi prepoznao.

Njena spisateljska slava predstavljala je jednu od senzacija četrdesetih
godina. Stručna studija starogrčkog Panteona obično nije dospijevala na liste
najbolje prodavanih knjiga, ali gospođa M’Bala je spretno smjestila ove
vječne mitove u suvremeno doba svemirske ere. Imena koja su prije samo
jednog stoljeća bila poznata jedino astronomima i proučavateljima antike
sada su ulazila u sliku svijeta svake obrazovane osobe; skoro svakog dana
stizale su vijesti s Ganimeda, Kalista, Ioa, Titana, Japeta - ili onih još
tamnijih svjetova kao što su Carme, Pasiphae, Hyperion, Phoebe...

Međutim, njena knjiga doživjela bi tek skroman ugled da se nije
usredotočila na složen obiteljski život Jupitera-Zeusa, Oca svih bogova (kao i
mnogo čega drugoga). A uz to je još neki genijalni urednik sretno promijenio
prvobitni naslov koji je glasio Pogled s Olimpa u novi, Strasti bogova.

Zavidni akademici često su to mijenjali u Olimpske pohote, ali su svi
odreda žalili što sami nisu napisali tako nešto.

Nimalo iznenađujuće, upravo je Maggie M - kako su je ubrzo prekrstili

njeni suputnici - bila ta koja je prva upotrijebila frazu Brod luđaka. Victor
Willis ju je objeručke prihvatio, da bi uskoro otkrio jednu intrigantnu
paralelu. Skoro jedno stoljeće ranije Katherine Anne Porter bila je isplovila sa
skupinom znanstvenika i pisaca jednim prekooceanskim brodom kako bi
promatrala lansiranje Apolla 17, na kraju prve faze istraživanja Mjeseca.

"Moram razmisliti," prijeteći je primijetila gospođa M’Bala, kad je saznala
za to. "Možda je došlo vrijeme za treću verziju. Ali o tome ću, naravno,
odlučivati tek nakon povratka na Zemlju..."

11. Laž

Prošlo je mnogo mjeseci prije nego je Rolf van der Berg bio u stanju
ponovno usredotočiti misli i energiju na planinu Zeus. Kroćenje Ganimeda
zahtijevalo je više nego cijelog čovjeka, tako da je on tjednima izbivao iz
svog glavnog ureda u bazi Dardanus, potpuno zaokupljen ispitivanjem trase
za planiranu jednotračnu dionicu između Gilgamesha i Osiris.

Geografija trećeg i najvećeg Galilejevog mjeseca drastično se promijenila
nakon detoniranja Jupitera - i taj proces je još trajao. Novo sunce koje je
istopilo led Europe nije bilo toliko jako ovdje, na udaljenosti od dodatnih
četiri stotine tisuća kilometara - ali je njegova toplina ipak stvarala blagu
klimu na središtu strane vječno okrenute prema Luciferu. Postojala su mala,
plitka mora - neka velika poput Zemljinog Sredozemlja - koja su se pružala
do četrdeset stupnjeva sjeverne i južne zemljopisne širine. Tek je malo oblika
preživjelo na kartama koje su iscrtale misije Voyager u dvadesetom stoljeću.
Stalni led koji se otopio i povremena tektonska kretanja izazvana istim
plimskim silama što su djelovale i kod dva unutrašnja mjeseca učinili su od
Ganimeda noćnu moru kartografa.

No, zbog istih čimbenika Ganimed je postao raj za planetne inženjere. Bio
je to jedini svijet, uz jalov i znatno negostoljubljiviji Mars, kojim će ljudi
jednog dana moći hodati pod otvorenim nebom bez zaštitnih sredstava.
Ganimed je imao obilje vode, sve životne kemikalije i - bar dok Lucifer bude
sjao - blažu klimu od većine područja na Zemlji.

Već sada više nisu bili potrebni klasični skafanderi koji su prekrivali cijelo
tijelo; atmosfera se, doduše, nije mogla udisati, ali je ipak bila dovoljno gusta

da dopusti upotrebu samo jednostavnih maski za lice i boca s kisikom. Za
nekoliko desetljeća - obećavali su mikrobiolozi, premda su ostajali
neodređeni u pogledu bližeg datiranja - čak će se i ta pomagala moći odbaciti.
Sojevi bakterija koje stvaraju kisik već su rasuti po licu Ganimeda; većina ih
je uginula, ali neki su se održali i počeli napredovati. Krivulja koja se blago
uspinjala na grafikonima analize atmosfere predstavljala je prvu atrakciju
koja je s ponosom pokazivana svim posjetiteljima Dardanusa.

Van der Berg dugo nije skidao pogled s rijeke podataka koja je dolazila s
Europe IV, nadajući se da će se jednoga dana oblaci ponovno razići kada se
satelit bude nalazio iznad planine Zeus. Znao je da je vjerojatnost da se to
dogodi vrlo mala, ali sve dok i najmanji izgledi budu postojali on se nije želio
prihvatiti nikakvog drugog istraživanja. Nije bilo žurbe, čekao ga je znatno
važniji posao - a i za objašnjenje se, uostalom, može pokazati da je sasvim
beznačajno i nezanimljivo.

A onda se Europa TV iznenada ugasila, gotovo sigurno kao posljedica
slučajnog sudara s nekim meteorom. Na Zemlji, Victor Willis je - prema
mišljenju mnogih - napravio priličnu budalu od sebe upustivši se u
intervjuiranje "eurologa", koji su sada prilično dobro popunili prazninu što su
je za sobom ostavili ufolozi iz prošlog stoljeća. Neki među njima tvrdili su da
je otkazivanje sonde bilo u vezi s neprijateljskom akcijom poduzetom s
donjeg svijeta: činjenica da joj je bilo dopušteno da bez ikakvih smetnji
funkcionira petnaest godina - skoro dvostruko duže od njenog planiranog
radnog vijeka - nimalo ih nije pokolebala u tom uvjerenju. Victor se, doduše,
pozvao na tu okolnost i lako pobio većinu ostalih argumenata ovih kultista,
ali vladalo je opće mišljenje da im uopće nije trebao dati publicitet.

Za van der Berga, koga su kolege opisivale kao "tvrdoglavog Nizozemca" i
koji je u tome očigledno uživao, nastojeći opravdati ovaj nadimak,
zakazivanje Europe IV predstavljalo je izazov kojem se nije moglo odoljeti.
Nije bilo nikakvih izgleda da se nađu sredstva za zamjenu, a i inače je
konačni muk brbljave i neugodno dugovječne sonde primljen s priličnim
olakšanjem.

Kakva je, dakle, bila alternativa? Van der Berg je počeo razmišljati o
mogućnostima koje su mu stajale na raspolaganju. Budući da je bio geolog, a
ne astrofizičar, proteklo je nekoliko dana prije nego što je iznenada shvatio da
mu se odgovor nalazio pred nosom još od onog trena kada se prvi put spustio
na Ganimed.

Afrikanerski jezik jedan je od najpogodnijih za psovanje; čak i kada se na
njemu izražavate kulturno, on može vrijeđati uši bezazlenih prolaznika. Van
der Berg je dao sebi verbalnog oduška nekoliko minuta, a onda je pozvao
zvjezdarnicu Tiamat - koja se nalazila na samom ekvatoru, dok je točno nad
njom vječno počivao maleni, zasljepljujući disk Lucifera.

Zaokupljeni najspektakularnijim objektima u svemiru, astrofizičari
uglavnom s visine gledaju na uboge geologe koji čitav život posvećuju
majušnim, zbrkanim tijelima kakvi su planeti. Ali ovdje, na graničnim
područjima, svi su svima pomagali, a dr. Wilkins ne samo što je bio
zainteresiran, nego i blagonaklon.

Zvjezdarnica Tiamat podignuta je samo s jednim ciljem, koji je ujedno bio
i jedan od glavnih razloga za osnivanje baze na Ganimedu. Proučavanje
Lucifera bilo je od ogromnog značaja ne samo za čiste znanstvenike, nego i
za nuklearne inženjere, meteorologe, oceanografe - kao i, nipošto na
posljednjem mjestu, državnike i filozofe. Okolnosti da postoje entiteti kadri
pretvoriti jedan planet u sunce predstavljale su uznemirujuću pomisao zbog
koje su mnogi izgubili san. Čovječanstvo bi mudro postupilo kada bi o tome
doznalo sve što može; jednoga dana može se javiti potreba da se to oponaša -
ili spriječi...

I tako su više od jednog desetljeća s Tiamata promatrali Lucifer svim
zamislivim uređajima, neprekidno bilježeći njegov spektar preko cijelog
elektromagnetnog područja; također su ga aktivno ispitivali radarom iz malog
udarnog kratera u kome je bila smještena zdjelasta antena promjera skromnih
stotinu metara. "Da," reče dr. Wilkins, često smo promatrali Europu i Io. Ali
naš snop fiksiran je na Lucifera, tako da ih možemo vidjeti samo tijekom
nekoliko minuta dok su u prolazu. A tvoja planina Zeus je s druge strane,
dnevne strane - tako da je uvijek skrivena od nas."

"To mi je jasno," uzvrati van der Berg pomalo nestrpljivo. "Ali zar ne biste
mogli samo malo skrenuti snop, tako da možete promotriti Europu prije no
što uđe u doglednicu s Jupiterom? Deset ih dvadeset stupnjeva odvelo bi vas
duboko na dnevnu stranu."

"I jedan stupanj bio bi dovoljan da se promaši Lucifer i dobije puna slika
dnevne strane Europe na suprotnom kraju njene staze. Ali tada bi njena

udaljenost bila više nego trostruko veća, tako da bi odražena snaga bila
stotinu puta slabija. No, možda bi moglo uspjeti. Pokušat ćemo. Treba
najprije ustanoviti frekvencije, valne fronte, polarizacije i sve ostalo što vi,
ljubitelji daljinskog ispitivanja, smatrate da može biti od pomoći. Neće nam
biti potrebno puno za izradu mreže s kliznom fazom koja će pomicati snop za
nekoliko stupnjeva. Više od toga ne znam - takav problem još nismo
razmatrali. Premda je možda trebalo... No, što to uopće očekuješ naći na
Europi osim leda i vode?"

"Da znam," reče vedro van der Berg, "zar bih tražio vašu pomoć?"
"A tada ni ja ne bih došao u mogućnost zatražiti da me spomeneš kad
budeš objavio cijelu stvar. Baš šteta što moje ime dolazi na kraju abecede; bit
ćeš ispred mene samo za jedno slovo."
Bilo je to prije godinu dana: dugometni skeneri nisu se pokazali dovoljno
dobri; ustanovilo se da je znatno teže nego što se očekivalo skrenuti snop da
bi se promotrila dnevna strana Europe neposredno prije konjunkcije. Ali
rezultati su konačno dobiveni; kompjutori su ih obradili i van der Berg je
postao prvi čovjek koji je imao u ruci minerološku kartu postluciferske
Europe.
Kao što je dr. Wilkins predvidio, posrijedi su bili uglavnom led i voda, s
bazaltnim izbočinama prošaranim sumpornim naslagama. No, postojale su
dvije nepravilnosti.
Jedna je nalikovala na kakav artefakt procesa snimanja, u pitanju je bila
neka potpuno pravilna formacija, dugačka dva kilometra, koja je ostajala
doslovce bez ikakvog radarskog odjeka. Van der Berg je prepustio dr.
Wilkinsu da razbija glavu oko toga, budući da je njega zanimala jedino
planina Zeus.
Trebalo mu je vrlo dugo da je prepozna, budući da bi jedino luđak - ih
uistinu očajan znanstvenik - pomislio da je tako nešto moguće. Čak i sada,
iako je svaki parametar provjerio do samih granica točnosti, još nije mogao u
to uistinu povjerovati. Također, još nije ni pokušao predvidjeti svoj sljedeći
korak.
Kada ga je dr. Wilkins pozvao, nestrpljiv da vidi kako se njegovo ime i
ugled šire kroz banke podataka, samo je promrmljao da još analizira
rezultate. Ali, konačno, stvar se više nije mogla odlagati.
"Ništa posebno," rekao je svom kolegi koji ništa nije slutio. "Samo jedan
rijedak oblik kvarca - i dalje ga pokušavam usporediti s uzorcima sa Zemlje."

Bilo je to prvi put da je slagao jednom kolegi-znanstveniku i zbog toga se
grozno osjećao.

Ali koju je drugu mogućnost imao?

12. Ujak Paul

Rolf van der Berg nije vidio svog ujaka Paula cijelo desetljeće, a i bilo je
malo vjerojatno da će se njih dvojica ikada ponovno sresti. No, on je osjećao
veliku bliskost prema starom znanstveniku - posljednjem njegove generacije i
jedinom koji se mogao sjetiti (kada bi to želio, što se nije često događalo)
načina života svojih predaka.

Dr. Paul Kreuger - "ujak Paul" kako su ga zvali svi članovi obitelji i većina
prijatelja - stajao je uvijek na raspolaganju kada bi bio potreban, s kakvom
informacijom ili savjetom, bilo osobno ili na drugom kraju radio-veze
dugačke pola milijarde kilometara. Bile su raširene glasine da je tek krajnji
politički pritisak nagnao Nobelov odbor da - uz silnu nesklonost - previdi
njegov doprinos fizici čestica, kojom je ponovno zavladala očajnička zbrka
poslije sveopćeg dovođenja u red potkraj dvadesetog stoljeća.

Ako je to i bilo istina, dr. Kreuger se zbog toga nije ljutio. Skroman i
ljubazan, on nije imao osobne neprijatelje, čak ni među svadljivim klikama
ostalih prognanika. U stvari, u toj mjeri je uživao opće uvažavanje da je u
nekoliko navrata dobio pozive da ponovno posjeti Sjedinjene Države Južne
Afrike, ali ih je uvijek uljudno odbijao - ne, požurio bi objasniti, zato što je
smatrao da bi se u SDJA našao u bilo kakvoj fizičkoj opasnosti, već zato što
se bojao da bi ga previše obuzeo osjećaj nostalgije.

Iako je koristio sigurnost jezika kojim se sada služilo manje od milijun
ljudi, van der Berg je bio vrlo diskretan, služeći se okolišanjem i pozivajući
se na stvari koje su zvučale besmisleno bilo kom drugom osim nekom
bliskom rođaku. Ali Paul nije imao problema kod razumijevanja poruke svog
nećaka, premda je nikako nije mogao shvatiti ozbiljno. Pobojao se da je
mladi Rolf napravio budalu od sebe i spremao se stoga da ga što taktičnije
spusti na zemlju. Baš dobro što nije požurio objaviti cijelu stvar: bar je znao
suzdržati se...

Ali pretpostavimo - samo pretpostavimo - da je ipak u pravu. Rijetka kosa

blago se nakostriješi na Paulovom tjemenu. Čitav spektar mogućnosti -
znanstvenih, financijskih, političkih - odjednom se rastvorio pred njegovim
očima, a što je duže razmišljao o njima, one su mu izgledale sve fantastičnije.

Za razliku od svojih pobožnih predaka, dr. Kreuger nije imao Boga kome
bi se obratio u trenucima krize i smetenosti. Sada je gotovo poželio imati ga:
ali čak i da je mogao moliti se, od toga ne bi bilo velike koristi. Kad je sjeo za
računalo i počeo ulaziti u banke podataka, još nije bio načisto da li se treba
nadati da je njegov nećak došao do izuzetnog otkrića - ili da se drži uvjerenja
da je možda posrijedi krajnja besmislica. Da li je Stari uistinu mogao izvesti
tako nevjerojatnim trik s čovječanstvom? Paul se prisjetio Einsteinove
znamenite izreke da je On, doduše, osjetljiv, ali nikada i zloban.

Prekini sa sanjarenjem na javi, reče dr. Paul Kreuger samome sebi. Tvoje
sklonosti ili nesklonosti, tvoje nade ili strahovanja nemaju baš nikakve veze s
ovom temom...

Upućen mu je izazov s udaljenosti koja je dosezala polovicu promjera
Sunčevog sustava; znao je da se neće smiriti sve dok ne bude otkrio istinu.

13. "NITKO NAM NIJE REKAO DA PONESEMO KUPAĆE
KOSTIME…"

Kapetan Smith je sačuvao tajnu o svom malom iznenađenju sve do petog
dana putovanja, do samo nekoliko sati prije "okretanja". Kada je konačno
objavio o čemu se radi, to je primljeno, kao što je i očekivao, sa
zaprepaštenjem i nevjericom.

Iz šoka se prvi vratio Victor Willis.
"Bazen za plivanje! Na jednom svemirskom brodu! Pa to mora biti šala!"
Kapetan se udobnije smjesti, očigledno se dobro zabavljajući. Uputio je
kratak smiješak Heywoodu Floydu koji je već bio upućen u stvar.
"Pa pretpostavimo da bi Kolumbo bio u podjednakoj mjeri očaran nekim
pogodnostima uvedenim na brodovima poslije njega."
"Postoji li i odskočna daska?" upita Greenburg čeznutljivo. "Na fakultetu
sam bio prvak."
"Vjerovali ili ne - postoji, nalazi se na visini od samo pet metara - ali to će
vam pružiti tri sekunde slobodnog pada pri jednoj desetini gravitacije koja

vlada kod nas. A želite li duže lebdjeti, uvjeren sam da će gospodin Curtis
rado smanjiti potisak."

"Da?" upita oporim glasom glavni inženjer. "I da sve proračunate staze
bacim u vodu? A da se i ne spominje opasnost da voda iscuri van. Površinska
napetost, znate..."

"Zar nije postojala jedna svemirska stanica koja je imala loptasti bazen za
plivanje?" upita netko.

"Pokušali su to u središtu Pasteura prije no što su ga počeli okretati,"
uzvrati Floyd. "Ali to jednostavno nije bilo praktično. Pri nultoj sili teže
bazen mora biti zatvoren sa svih strana. A čovjek se sasvim lako može utopiti
u velikoj lopti, posebno ako ga obuzme panika."

"Zgodan način da se uđe u povijest - kao prva osoba koja se utopila u
svemiru..."

"Nitko nam nije rekao da ponesemo kupaće kostime," požali se Maggie
M’Bala.

"Svatko tko bi trebao nositi kupaći kostim vjerojatno to i mora,"
Mihajlovič došapne Floydu.

Kapetan Smith kucne po stolu da bi uspostavio red.
"Ovo je važnije, molim. Kao što znate, u ponoć dostižemo najveću brzinu i
moramo početi s kočenjem. Stoga će pogon biti isključen u 23.00 i brod će se
okrenuti. Imat ćemo dva sata bestežinskog stanja prije no što ponovno
uključimo pogon u 01.00.
Kao što vjerojatno pretpostavljate, posada će imati pune ruke posla -
iskoristit ćemo priliku da provjerimo motore i izvršimo pregled trupa, što se
ne može učiniti dok smo pod pogonom. Savjetujem vam da u to vrijeme
budete na počinku i da imate labavo vezane pojaseve preko ležaljki. Stjuardi
će se pobrinuti o tome da nema nepričvršćenih predmeta koji bi mogli
izazvati neprilike kada se težina vrati. Ima li pitanja?"
Zavladala je duboka tišina, kao da su okupljeni putnici i dalje bili pomalo
zatečeni otkrićem i udubljeni u razmišljanje o tome što im tim povodom valja
poduzeti.
"Nadao sam se da ćete me pitati o financijskoj strani jedne takve raskoši -
ali iako to niste učinili, ja ću vam ipak reći. Posrijedi uopće nije luksuz - to
ništa ne košta, ali se nadamo da će biti jedna od glavnih atrakcija na
sljedećim putovanjima.
Vidite, mi ionako moramo nositi pet tisuća tona vode kao reakcijsku masu,

tako da je treba što bolje iskoristiti. Tank broj jedan sada je tri četvrtine
prazan i tako će ostati sve do kraja putovanja. Prema tome, sutra poslije
doručka - vidimo se na plaži..."

*
Ima li se na umu brzina kojom je građen Svemir, bilo je iznenađujuće da je
tako dobro napravljeno nešto što je bilo tako spektakularno nebitno.
"Plaža" je bila jedna metalna platforma, široka oko pet metara, koja je
zavijala duž jedne trećine rezervoara velikog obujma. Premda se zid nalazio
na udaljenosti od samo dvadeset metara, domišljata upotreba projektiranih
slika činila je da izgleda beskonačno daleko. Vozeći se na valovima negdje
nasred pučine, surferi su jurili prema obali do koje nikada neće stići. Iza njih,
jedan predivni kliper, u kojem bi bilo koji turistički vodič odmah prepoznao
Tai-pan iz Tsungove pomorsko-svemirske koorporacije, jurio je duž obzorja
punim jedrima.
Kako bi iluzija bila potpuna, pod nogama se osjećao pijesak (blago
magnetiziran kako se ne bi previše udaljio od predviđenog mjesta), a kratki
potez obale završavao je skupinom palmi koje su djelovale vrlo uvjerljivo sve
dok ih se ne bi pogledalo iz neposredne blizine. Visoko gore, vrelo tropsko
sunce činilo je cjelovitom idiličnu sliku; teško je bilo shvatiti da je tik iza
ovih zidova sijalo stvarno Sunce - i to dvostruko snažnije nego na bilo kojoj
zemaljskoj obali.
Projektanti su doista obavili čudesan posao u ograničeno raspoloživom
prostoru. Stoga je Greenburgova primjedba djelovala pomalo nepošteno:
"Šteta što nema vožnje na dasci..."

14. Potraga

U znanosti postoji dobra praksa da se ne vjeruje ni jednoj "činjenici" - ma
koliko temeljito provjerenoj - sve dok se ona ne uklopi u neki prihvaćeni
pripadajući okvir. Povremeno se, razumije se, događa da neko promatranje
razori taj okvir i dovede do stvaranja novog, ali do toga dolazi iznimno
rijetko. Galilej i Einstein gotovo se nikad ne pojavljuju češće od jednom u

stoljeću, što je baš dobro po duševni mir čovječanstva.
Dr. Kreuger je u potpunosti prihvatio ovo načelo: on neće povjerovati u

otkriće svog nećaka sve dok ga ne bude mogao objasniti, a koliko je mogao
razabrati ono je nalagalo direktnu intervenciju Svevišnjeg. Primijenivši
Occamovu, i dalje vrlo upotrebljivu, oštricu, došao je do zaključka da je ipak
vjerojatnije da je Rolf negdje pogriješio; ako je posrijedi pogreška, onda bi je
trebalo bez poteškoća pronaći.

Na veliko iznenađenje ujaka Paula, to je bilo vrlo teško provesti. Analiza
daljinskih radarskih motrenja sada je predstavljala uvaženo i pouzdano
umijeće, a stručnjaci koje je Paul konzultirao svi su odreda dali isti odgovor,
nakon dosta oklijevanja. Također su ga svi pitah: "Odakle ti ovi snimci?"

"Žao mi je," uzvratio bi on, "ali to ne mogu reći."
Sljedeći korak bilo je pretpostaviti da je nemoguće ipak točno, te se
upustiti u traganje po literaturi. To je mogao biti ogroman posao, budući da
on nije znao čak ni gdje da počne. No, jedno je bilo sasvim sigurno: nije u
obzir dolazila gruba sila, napad ravno u glavu. Bilo bi to isto kao da je
Rondgen, sljedećeg jutra pošto je otkrio x-zrake, stao tražiti objašnjenje za
njih u fizikalnoj periodici iz tog vremena. Objašnjenje koje mu je bilo
potrebno ležalo je još godinama u budućnosti.
No, ipak su postojale izvjesne teorijske šanse da se ono za čim je tragao
nalazilo skriveno negdje u ogromnom korpusu znanstvenog znanja. Lagano i
oprezno Paul Kreuger napravio je jedan automatski pretraživački program
čija se posebnost sastojala u tome da je podjednaku pažnju posvećivao onome
što je odbacivao i onome što je odabirao. On je trebao isključiti sve reference
vezane za Zemlju - a takvih je sigurno bilo mnogo milijuna - i potpuno se
usredotočiti na navode vezane za izvanzemaljski kontekst. Jedna od
povlastica visokog položaja dr. Kreugera bio je i neograničeni kompjutorski
budžet: bio je to dio honorara koji je on tražio od raznih organizacija kojima
je bila potrebna njegova mudrost. Iako je jedno ovakvo traganje moglo biti
skupo, on nije morao brinuti o računu.
No, ustanovilo se da je račun bio iznenađujuće mali. Imao je sreće.
Traganje je završilo nakon samo dva sata i trideset sedam minuta, na 21.456.
referenci.
Bio je dovoljan naslov. Paul se toliko uzbudio da je njegov vlastiti komsek
odbio prepoznati mu glas, tako da je morao ponoviti nalog za dobivanje
otisnute verzije.

Tekst je izašao u časopisu Nature 1981. - skoro pet godina prije njegovog
rođenja! I dok je brzo letio pogledom po toj jednoj strani shvatio je ne samo
to da mu je nećak sve vrijeme bio u pravu - nego i, što je bilo podjednako
važno, kako se jedno takvo čudo može dogoditi.

Urednik tog broja časopisa, starog osamdeset godina, izgleda da je imao
smisla za humor. Tekst u kome se raspravljalo o jezgrama vanjskih planeta
teško da je mogao privući pažnju površnog čitatelja: ovaj je međutim, imao
neuobičajeno upadljiv naslov. Njegov komsek mogao mu je brzo saopćiti da
je tu posrijedi stih iz nekada znamenitog šlagera, ali to je, naravno, bilo
krajnje nebitno.

U svakom slučaju, Paul Kreuger nikada nije čuo za Beatlese i njihove
psihodeličine fantazije.

Drugi dio

Dolina crnog snijega

15. Susret

Halley se sada nalazio preblizu da bi se dobro mogao vidjeti; bilo je
ironično da su promatrači na Zemlji imali znatno bolji pogled na rep koji se
već pružao pedeset milijuna kilometara pod pravim kutom u odnosu na stazu
kometa, sličan kakvoj zastavi koja leprša na nevidljivim naletima Sunčevog
vjetra.

Tog jutra kada je trebalo doći do susreta Heywood Floyd se probudio rano
iz nemirnog sna. Bilo je neobično za njega da sanja - ili bar da se sjeća snova
- i nesumljivo je da su iza toga stajala očekivana uzbuđenja iz predstojećih
nekoliko sati. Također ga je pomalo zabrinula poruka od Caroline koja ga je
upitala da li je u posljednje vrijeme bio u vezi s Chrisom. Pomalo lakonski
odgovorio je preko radio-veze da mu se Chris uopće nije zahvalio nakon što
mu je pomogao da dobije sadašnji položaj na Kozmosu, brodu iz iste serije
kojoj je pripadao i Svemir, možda mu je već dosadila vožnja između Zemlje i
Mjeseca, tako da je otišao negdje drugdje potražiti uzbuđenja. "Kao i
obično," dodao je Floyd, "već će se on javiti kada mu se prohtije."

Neposredno poslije doručka putnici i znanstvena ekipa okupili su se kod
kapetana Smitha na završnoj poduči. Znanstvenicima to svakako nije bilo
potrebno, ali ako su se zbog toga i osjetili uvrijeđenima, takav djetinjast
osjećaj ubrzo bi odagnao čudesan prizor koji je stajao na glavnom
promatračkom ekranu.

Bilo je lakše zamisliti da Svemir ulijeće u neku maglicu, nego u komet.
Čitavo nebo pred njima predstavljalo je sada zamućeno bijelu maglu -
nejednoliku, prošaranu tamnijim zgusnućima i ispruganu sjajnim trakama i
žarkim mlazovima, koji su se svi pružali iz jedne središnje točke. Pri ovom
stupnju povećanja jezgra se jedva mogla razaznati kao malena crna mrlja; pa
ipak, bilo je jasno da je ona izvor cijelog okolnog spektakla.

"Isključujemo pogon za tri sata," reče kapetan. "Tada ćemo od jezgre biti
udaljeni samo tisuću kilometara, a brzina će nam doslovno biti ravna nuli.

Izvršit ćemo tada neka završna motrenja i potvrditi mjesto za spuštanje.
Ući ćemo dakle, u bestežinsko stanje točno u 12.00. Prije toga vaši stjuardi

će provjeriti da li je sve ispravno spremljeno. To će u svemu nalikovati na
okretište, osim što će ovoga puta proći tri dana, a ne trideset minuta, prije
nego ponovno steknemo težinu.

Halleyeva gravitacija? Zaboravite na nju - manja je od jednog centimetra u
sekundi na kvadrat - tek jedna tisućinka Zemljine. Mogli biste je otkriti ako
dovoljno dugo čekate, ali to je sve. Potrebno je petnaest sekundi da nešto
padne s visine od jednog metra...

Iz sigurnosnih razloga volio bih da ste svi ovdje, u promatračkom salonu, s
propisno spojenim sigurnosnim pojasevima, za vrijeme susreta i spuštanja.
Uostalom, odavde ćete imati najbolji pogled, a čitava operacija neće potrajati
duže od jednog sata. Koristit ćemo samo blage korekcije pomoću bočnih
potisnika, ali one se mogu javiti iz bilo kojeg smjera i mogu izazvati neznatne
osjetilne poremećaje."

Naravno, kapetan je imao na umu svemirsku bolest - ali ta sintagma, prema
prešutnom sporazumu, predstavljala je tabu na Svemiru. Moglo se, međutim,
primijetiti da su mnoge ruke krenule prema odjeljcima ispod sjedišta kako bi
provjerile da li su dobro znane plastične vrećice tu i lako dostupne u slučaju
hitne potrebe.

Slika na promatračkom ekranu se proširi i stupanj povećanja se poveća.
Floydu se na trenutak činilo da se nalazi u nekom avionu u kome se spušta
kroz svijetle oblake, a ne u svemirskoj letjelici koja se približava
najpoznatijem među kometima. Jezgra je postajala sve veća i jasnija; više nije
predstavljala crnu točku, već nepravilnu elipsu - a sada mah, kozičav otok,
izgubljen u kozmičkom oceanu - i, konačno, pravi pravcati svijet.

I dalje nije bilo osjećaja za veličinu. Iako je Floyd znao da je cijela
panorama koja se protezala pred njim manja od deset kilometara u promjeru,
lako je mogao zamisliti da promatra tijelo veliko poput Mjeseca. Ali Mjesec
nije bio maglovit oko rubova, niti je imao male mlazeve pare - kao i dva
velika - koji su šikljali s površine.

"Moj Bože!" uzvikne Mihajlovič. "Što je ono?"
Pokazao je prema donjem rubu jezgre, tik s unutrašnje strane terminatora.
Nepogrešivo - ali i nemoguće - neka svjetlost bljeskala je tamo na noćnoj
strani kometa u savršeno pravilnom ritmu: uključeno, isključeno, uključeno,
isključeno - jednom u svake dvije ili tri sekunde.

Dr. Willis se nakašlje na svoj uobičajeni način, koji je u prijevodu značio
"Mogu ti to objasniti jednosložnim riječima," ali prvi se oglasio kapetan.

"Žao mi je što vas moram razočarati, gospodine Mihajlovič. To je samo
optički far na sondi za uzorke broj dva - tamo se nalazi već mjesec dana i
čeka nas da dođemo po nju."

"Baš prozaično; a ja sam pomislio da nam to netko - nešto - upućuje
znakove dobrodošlice."

"Nismo te sreće, bojim se; neće tamo biti nikog drugog do nas samih. Far
se nalazi baš na mjestu gdje se namjeravamo spustiti - blizu južnog pola
Halleya, a to mjesto je sada u stalnoj tami. To će olakšati posao našim
sustavima za održavanje života. Temperatura, naime, dostiže sto dvadeset
stupnjeva na strani obasjanoj Suncem - što je prilično iznad točke vrenja."

"Nije čudo onda što se komet puši," reče Dimitrij, nimalo zbunjen. "Oni
mlazevi ne izgledaju mi baš previše zdravo. Jeste li sigurni da je pokraj njih
posve sigurno?"

"To je još jedan razlog što smo za spuštanje odabrali noćnu stranu; tamo
nema sličnih aktivnosti. A sada vas molim da me ispričate, moram se vratiti
na zapovjedni most. Ovo je prva prilika koja mi se ukazala da se spustim na
jedan novi svijet - a sumnjam da će se to ponoviti."

Publika kapetana Smitha polako se razišla u neuobičajenoj tišini. Slika na
promatračkom ekranu vratila se na normalnu veličinu i jezgra se ponovno
smanjila u jedva vidljivu točku. No, čak i u tih nekoliko minuta kao da je
postala malo veća, što možda i nije bio samo privid. Na manje od četiri sata
od susreta brod je i dalje jurio prema kometu brzinom od pedeset tisuća
kilometara na sat.

Ukoliko nešto zakaže s pogonom u ovoj fazi operacije, letjelica će na
Halleyu napraviti krater znatno upečatljiviji od svih kojima se komet trenutno
dičio.

16. Spuštanje

Spuštanje je prošlo bez ikakvih uzbuđenja, baš kao što se kapetan Smith i
nadao. Bilo je nemoguće zamijetiti u kojem je trenutku Svemir dodirnuo tlo;
protekla je puna minuta prije no što su putnici shvatili da je spuštanje

završeno, da bi tada uslijedio zakašnjeli pljesak.
Brod je počivao na jednom kraju plitke doline, okružene brdima čija je

visina tek malo premašila stotinu metara. Svatko tko je očekivao da će tu
vidjeti lunarni pejzaž doživio je grdno iznenađenje; ovdašnje formacije
nimalo nisu nalikovale na glatke, blage obronke Mjeseca, istočkane
bombardiranjem mikrometeorita tijekom milijardi godina.

Ovdje ništa nije bilo starije od tisuću godina, piramide su bile znatno starije
od okolnog predjela. Kad god bi Halleyev komet napravio krug oko Sunca,
njegove vatre bi ga preoblikovale - i smanjile. Čak i poslije perihela iz 1986.
oblik jezgre se pomalo promijenio. Besramno spajajući metafore, Victor
Willis je ipak prilično zgodno opisao stvar kada je rekao svojim gledateljima:
'Kikiriki je postao trostruk!’

I doista, bilo je pokazatelja koji su govorili o tome da će se, poslije
nekoliko revolucija oko Sunca, Halley raspoloviti na dva približno jednaka
dijela - baš kao što je bio slučaj i s Bielinim kometom, koji je grdno zbunio
astronome 1946.

Gotovo potpuni nedostatak sile teže također je doprinosio neobičnosti
predjela. Svuda unaokolo mogle su se vidjeti paučaste formacije, slične
fantazijama nadrealističkih slikara, kao i gomile kamenja, nevjerojatno
nakošene, koje čak ni na Mjesecu ne bi preživjele duže od nekoliko minuta

Iako je kapetan Smith odlučio spustiti Svemir u dubine polarne noći -
čitavih pet kilometara od zasljepljujućeg bljeska Sunca - osvjetljenje je i tu
bilo sasvim dobro. Ogromni omotač plina i prašine koji je optakao komet
formirao je jarku aureolu koja je izgledala sasvim prikladno u ovom predjelu;
lako se moglo zamisliti da je to polarna svjetlost koja se poigrava povrh
antarktičkog leda. A ako to nije bilo dovoljno, Lucifer je osiguravao svoju
kvotu od nekoliko stotina punih Mjeseca.

Iako se to očekivalo, potpuna odsutnost boja ipak je bila iznenađenje;
Svemir se mogao nalaziti na kakvom površinskom rudnom kopu: to i nije bila
loša analogija, jer se iza okolne tame skrivao ugljik ili njegovi spojevi,
izmiješani sa snijegom i ledom.

Kao što je i red, kapetan Smith je prvi izašao iz broda, blago se odgurnuvši
na izlazu iz glavne zračne komore Svemira.

Izgledalo je kao da je prošla čitava vječnost prije no što je stigao do tla,
samo dva metra ispod; potom je zahvatio šakom pregršt prašinaste površine
te je počeo ispitivati u rukavicama.

Na brodu su svi nestrpljivo čekali na riječi koje će ući u sve kasnije
udžbenike povijesti.

"Sliči mi na sol i papar," reče kapetan. "Ako bi se otopilo, bila bi to
prilično dobra podloga za žitarice."

Plan misije bio je da se jedan čitav Halleyev "dan" od pedeset pet sati
provede na južnom polu, a da se zatim - ukoliko ne bude poteškoća - prijeđe
deset kilometara prema ekvatoru, kojeg je bilo vrlo teško odrediti, kako bi se
proučio neki od gejzira tijekom potpunog ciklusa dan-noć.

Voditelj znanstvene ekipe Pendrill nije gubio vrijeme. Gotovo istog trena
otisnuo se s jednim kolegom na mlaznim sanjkama s dva sjedišta prema faru
sonde koja ih je čekala. Vratili su se za jedan sat, noseći uzorke kometa koje
su ponosno odložili u duboko smrzavanje.

U međuvremenu, druge skupine postavile su paukovu mrežu kablova po
dolini, zategnutih između kolaca koji su bili zabodeni u rahlo tlo. Ova mreža
je služila ne samo da se s brodom povežu mnogobrojni instrumenti, nego i da
se znatno olakša kretanje ljudi. Sada se ovaj dio Halleya mogao istraživati
bez upotrebe nezgrapnih jedinica za vanjsko manevriranje; bilo je neophodno
jedino spojiti neku uzicu s kablom, a zatim ići duž njega ruku po ruku. Uz to,
ovo je bilo znatno zabavnije nego upravljati "manevarkama", koje su,
zapravo, doslovno predstavljale svemirske brodove za jednog čovjeka, uz sve
komplikacije koje takva vozila podrazumijevaju.

Putnici su sve to očarano promatrali, slušajući razgovore preko radija i
pokušavajući i sami iskusiti uzbuđenja izazvana otkrićima. Nakon otprilike
dvanaest sati - odnosno, znatno manje u slučaju bivšeg astronauta Clliforda
Greenburga - zadovoljstvo ovim pasivnim praćenjem događaja počelo je
blijediti. Uskoro su se odasvud mogli čuti prijedlozi o "izlasku van", izuzetak
je ovdje bio jedino Victor Willis, koji je, sasvim netipično za njega, djelovao
povučeno i suzdržano.

"Mislim da se uplašio," primijeti prezrivo Dimitrij. Nikada mu se nije
dopadao Victor, a naročito od kako je otkrio da je znanstvenik potpuno bez
sluha. Iako je to bilo krajnje nepošteno prema Victoru (koji je hrabro
dopustio da bude iskorišten kao pokusni kunić u proučavanju tog neobičnog
nedostatka), Dimitrij je često znao mračno primijetiti: "Čovjek koji ne nosi
glazbu u sebi, sposoban je za izdaju, obmanu i niskost."

Floyd je donio odluku još prije no što je napustio Zemljinu stazu. Maggie
M bila je dovoljno sportski odgojena da se upusti u sve i nju neće trebati

poticati. (Slogan koji je često ponavljala - "Jedan pisac nikad ne smije
propustiti priliku da stekne neko novo iskustvo" - ostavilo je znamenitog
traga na njen emotivan život.)

Yva Merlin je, kao i obično, sve držala u napetosti, ali je Floyd bio odlučan
u tome da je povede u jedno sasvim osobno razgledavanje kometa. Bilo je to
najmanje što je mogao učiniti da očuva svoj ugled; svi su znali da je na njemu
ležala djelomična odgovornost što se ovaj znameniti osamljenik našao na
popisu putnika i sada je okolo kružio vic da između njih postoji nešto. U
njihovim najbezazlenijim primjedbama, Dimitrij i brodski liječnik dr.
Mahindran, koji se pravio da im silno zavidi, vedro su nalazili neki drugi
smisao.

Floydu je u početku bilo malo nezgodno zbog toga - zato što ga je cijela
situacija prilično podsjećala na emotivne bure mladosti - ali poslije se
priviknuo. No, nije znao kako Yva gleda na to i do sada mu je nedostajalo
hrabrosti da je to upita. Čak i ovdje, u ovom zbijenom, malom društvu, gdje
bi tek poneka tajna potrajala duže od šest sati, ona je uspjela očuvati najveći
dio svoje poznate suzdržanosti - onaj veo tajanstvenosti koji je očaravao
publiku već tri naraštaja.

Što se tiče Victora Willisa, on je upravo otkrio jednu od onih razornih,
malih pojedinosti koje mogu uništiti i najbolje skovane planove miševa i
svemiraca.

Svemir je bio opremljen najnovijim skafanderima tipa XX, s vizirima koji
se nisu maglili i nisu reflektirali; zajamčeno su pružali neusporediv pogled na
svemir. Dijelova za glavu bilo je, doduše, nekoliko veličina, ali Victor Willis
se ipak nije mogao poslužiti nijednim od njih bez prilične intervencije na
svome licu.

Bilo mu je potrebno petnaest godina da usavrši svoj zaštitni znak ("Trijumf
topijarnog umijeća" - kako je stvar nazvao jedan kritičar, možda s
divljenjem.)

Sada je samo brada stajala između Victora Willisa i Halleyevog kometa.
On će se uskoro morati odlučiti između toga dvoga.

17. Dolina crnog snijega