2001, 2010 & 2061 Odiseja u svemiru - Arthur C. Clarke

vijesti su negdje procurile. Ali ne možemo dati nikakvu izjavu sve dok ne
saznamo što je ta vražja stvar i nisu li u to umiješani naši kineski prijatelji.

"Doktor Michaels misli da ima odgovor na to. Jedva čeka da ti ga priopći."
Floyd ispije čašu do dna.
"A ja jedva čekam da ga čujem. Krenimo."

11. Nepravilnost

Konferencija je održana u velikoj pravokutnoj dvorani u koju se bez
guranja moglo smjestiti stotinu ljudi. Bila je opremljena najnovijim optičkim
i elektronskim displejima i vjerojatno bi bila nalik na uzornu dvoranu za
konferencije da nije bilo mnogobrojnih postera, fotografija, objava i
amaterskih slika koje su ukazivale na to da je tu bilo i središte mjesnog
kulturnog života. Floydu je posebno pala u oči zbirka oznaka, očito brižljivo
skupljena, u koju su ulazile i takve poruke kao što su: MOLIMO VAS, NE
GAZITE TRAVU... ZABRANJENO PARKIRANJE PARNIM DANIMA...
ZABRANJENO PUŠENJE... ZA PLAŽU... PRIJELAZ STOKE...
ZAUSTAVNA TRAKA i NE HRANI ŽIVOTINJE. Ako su ovi znakovi bili
pravi - a tako su izgledali - njihov prijevoz sa Zemlje koštao je cijelo malo
bogatstvo. Bilo je u njima nekog dirljivog prkosa; na ovom negostoljubivom
svijetu ljudi su još mogli zbijati šale na račun stvari koje su bili ostavili za
sobom - i koje njihovoj djeci nikad neće trebati.

Skupina od četrdeset do pedeset ljudi čekala je Floyda i svi pristojno
ustadoše kada je on ušao iza upravitelja. Kimnuvši nekolicini poznatih lica,
Floyd šapne Halvorsenu.

"Htio bih reći nekoliko riječi prije no što počne službeni dio konferencije."
"Dame i gospodo", počne Halvorsen, "uopće vam ne moram skrenuti
pažnju na to da je ovo vrlo važan trenutak. Vrlo nam je drago što je među
nama doktor Haywood Floyd. Svi ga znamo po imenu, a mnogi ga i osobno
poznaju. Upravo je stigao posebnim letom sa Zemlje i prije konferencije želio
bi nam reći nekoliko riječi. Doktore Floyd."
Floyd se popne na govornicu praćen pljeskom, uz osmijeh pogleda publiku
i počne:
"Hvala... želim reći samo ovo. Predsjednik me je zamolio da vam prenesem

njegovo duboko uvažavanje za vaš izuzetan trud; iskreno se nadamo da ćemo
ga uskoro moći obznaniti. Posve sam svjestan", nastavi on oprezno, "da neki
među vama, možda većina, smatraju da bi se morao napokon podići veo tajne
spušten iz sigurnosnih razloga; kada biste mislili drukčije, ne biste bili
znanstvenici."

Krajičkom oka pogledao je doktora Michaelsa, čije je lice bilo pomalo
naborano, tako da je do izražaja došao dug ožiljak na desnom obrazu -
vjerojatno posljedica nekog nesretnog slučaja u svemiru. Dobro je znao da
geolog žestoko negoduje zbog onoga što je nazvao "besmislena igra policajca
i lopova".

"Ali htio bih vas podsjetiti", nastavi Floyd, "da smo ovdje suočeni s doista
izvanrednom situacijom. Moramo biti posve sigurni u činjenice kojima
raspolažemo; ako sada pogriješimo, možda se neće pružiti druga prilika... te
vas u to ime molim da pokažete još samo malo strpljenja. To su također
predsjednikove želje.

Ovo je sve što vam želim reći. Sada sam spreman za vaš izvještaj."
On se vrati do svog mjesta; upravitelj reče: "Hvala vam, doktora Floyd", a
zatim kimne, pomalo grubo, prema vođi znanstvene ekipe. Na ovaj znak dr.
Michaels se popne na govornicu i svjetla se prigušiše.
Na ekranu bljesne jedna fotografija Mjeseca. U samom središtu diska bio
je blistavi bijeli, kraterski prsten iz kojega se pružala lako zamjetljiva
mnogokraka zvijezda. Izgledalo je u potpunosti kao da je netko prosuo vreću
brašna po licu Mjeseca i ono se razletjelo u svim pravcima.
"Ovo je Tycho", reče Michaels, pokazavši prema središnjem krateru. "Na
ovoj fotografiji, snimljenoj odozgo, Tycho je još uočljiviji i izrazitiji nego
kada se promatra sa Zemlje; tada je smješten blizu ruba Mjeseca. Ali viđen iz
ovog kuta, okomito s visine od tisuću petsto kilometara, vidite ga kako
dominira cijelom poluloptom."
Dopustio je Floydu da dobro pogleda nepoznat izgled poznatog objekta, a
onda nastavi: "Prošle godine provodili smo magnetska ispitivanja ovog
područja iz satelita na niskoj stazi. Stvar je završena tek prošlog mjeseca, a
evo rezultata... karte kojom su započele sve nevolje."
Na ekranu bljesne nova slika; izgledala je kao topografska karta, ali je
pokazivala snagu magnetskog polja, a ne nadmorsku visinu. Najvećim
dijelom linije su išle prilično paralelno i bile su vrlo razmaknute; ali u jednom
kutu karte iznenada su postajale zbijenije, stvarajući niz koncentričnih

krugova - što je bilo nalik crtežu čvora u komadu drveta.
Čak je i nestručnom oku bilo jasno da se nešto neobično dogodilo s

Mjesečevim magnetskim poljem u tom području; u dnu karte stajalo je
ispisano velikim slovima: MAGNETSKA NEPRAVILNOST TYCHO -
JEDAN (MNT-1). U gornjem desnom kutu bilo je otisnuto: POVJERLJIVO.

"U prvom trenutku smo pomislili da je tu izbila na površinu neka
magnetska stijena, ali tome su se protivili svi geološki nalazi. Isto tako, čak ni
veliki meteor od nikla i željeza ne bi mogao izazvati tako snažno polje;
odlučili smo zato pobliže ispitati stvar.

Prva ekipa nije ništa otkrila... samo uobičajeni ravni teren prekriven vrlo
tankim slojem Mjesečeve prašine. Izbušili su rupu u samom središtu
magnetskog polja da bi za proučavanje pribavili uzorak jezgre. Na dubini od
šest metara bušilica se zaustavila. I tako, izviđačka ekipa počela je kopati...
što nije nimalo lak posao u skafanderima, uvjeravam vas.

Ono što su tamo našli natjeralo ih je da se brzo vrate u bazu. Poslali smo
veću ekipu, s boljom opremom. Kopali su dva tjedna... a rezultat toga znate."

Zatamnjena dvorana za konferencije odjednom je utihnula puna
iščekivanja dok se slika na ekranu mijenjala. Premda su je svi vidjeli mnogo
puta, nije bilo nikoga tko se nije nagnuo malo naprijed, nadajući se da će
uočiti nove pojedinosti. Na Zemlji i Mjesecu, jedva da je stotinu ljudi do sada
imalo povlasticu vidjeti ovu fotografiju.

Na njoj se vidio čovjek u jarkocrvenom i žutom skafanderu kako stoji na
dnu iskopane rupe, držeći geometarsku letvu razdijeljenu na decimetre. Bilo
je očigledno da je snimka napravljena noću i da je mogla potjecati iz bilo
kojeg dijela Mjeseca ih Marsa. No, ni na jedan planetu do sada nije snimljen
takav prizor.

Predmet pred kojim je pozirao čovjek u skafanderu bio je okomita ploča od
nekog poput ugljena crnog materijala, visoka oko tri metra, a široka metar i
pol. Floyda je podsjetila, pomalo zloslutno, na divovsku nadgrobnu ploču.
Savršeno oštrih rubova i simetrična, bila je tako crna da se činilo kao da je
progutala svu svjetlost što pada na nju; nije bilo nikakvih površinskih
pojedinosti. Ni po čemu se nije moglo ustanoviti je li napravljena od kamena,
metala ih plastike - ih možda od neke tvari potpuno nepoznate čovjeku.

"MNT-1", objavi dr. Michaels, gotovo smjerno. "Izgleda potpuno nova, zar
ne? Ne mogu ništa prigovoriti onima koji su pomislili da je stara svega
nekoliko godina, te su je tako doveli u svezu s trećom kineskom ekspedicijom

iz 1998. Ali ja nikada nisam u to vjerovao, a sada možemo točno procijeniti
njenu starost na temelju okolnih geoloških nalaza.

Moje kolege i ja, doktore Floyd, spremni smo staviti na kocku svoj ugled.
MNT-1 nema nikakve veze s Kinezima. Zapravo, ona nema nikakve veze ni s
cijelom ljudskom rasom... jer kada je bila zakopana ljudi još uopće nisu
postojali.

Vidite, stara je približno tri milijuna godina. Ono što vam sada stoji pred
očima prvi je dokaz o postojanju izvanzemaljskog inteligentnog života."

12. Putovanje pri svjetlosti zemlje

PODRUČJE MAKROKRATERA
Pruža se južno gotovo od središta vidljive strane Mjeseca i istočno od
područja središnjih kratera. Gusto prošarano udarnim kraterima;
većina ih je velika, a među njima je i najveći na Mjesecu; na sjevernom
dijelu neki krateri su naprsli od udara pri nastajanju Mare Imbriuma.
Neravna površina gotovo posvuda, osim na dnu nekih kratera. Pretežni
dio površine pod nagibom, uglavnom između 10° i 12°; dna nekih
kratera približno ravna.

SPUŠTANJE I KRETANJE
Spuštanje načelno otežano zbog neravnog terena pod nagibom; manje
otežano po ravnom dnu nekih kratera. Kretanje moguće gotovo svuda,
ali potrebno odabrati put; manje otežano na ravnom dnu nekih kratera.

MOGUĆNOST GRADNJE
Načelno umjereno otežano zbog nagiba i mnogobrojnih blokova od
drobljivog materijala; kopanje u lavi otežano na dnu nekih kratera.

TYCHO
Krater je nastao nakon stvaranja mora; promjer 87 kilometara, obod
2500 metara iznad okolnog terena; dno duboko 4500 metara;
najistaknutiji zrakasti sustav na Mjesecu; neke zrake pružaju se u dužinu
od 800 kilometara.

(izvod iz "Posebne inženjerske studije površine Mjeseca", ured vođe inženjerske
ekipe, vojni odjel. U.S. Geological Survey, Washington, 1961.)

Pokretni laboratorij, koji je jurio preko kraterske ravnice brzinom od
osamdeset kilometara na sat, prilično je bio nalik na preveliku stambenu
prikolicu postavljenu na osam gipkih kotača. No, bio je znatno više od toga:
samostalna baza u kojoj je dvadesetero ljudi mogli živjeti i raditi više tjedana.
Zapravo, bio je te svemirski brod koji se kretao po tlu, a u slučaju nužde
mogao je čak i poletjeti. Ako bi naišao na pukotinu ili kanjon, koji se zbog
veličine ne bi mogli zaobići ili čiji bi prestrmi obronci onemogućavali ulazak,
on bi mogao preskočiti preko prepreke, posluživši se sa svoja četiri raketna
motora.

Gledajući kroz prozor, Floyd je vidio kako se pred njim pruža jasno uočljiv
trag; deseci vozila tu su za sobom ostavili čvrsto otisnute brazde u drobljivoj
Mjesečevoj površini.

Na pravilnim razmacima uzduž pruge bile su postavljene visoke tanke
šipke koje su imale po jednu bljeskajuću svjetiljku. Nitko se nije mogao
izgubiti na putu dugom tristo kilometara od baze Clavius do MNT-1, bez
obzira na okolnost što je još bila noć i što je do izlaska Sunca ostalo više sati.

Zvijezde na svodu bile su tek malo svjetlije ili mnogobrojnije nego za
vedrih noći na visoravnima Novog Meksika ili Kolorada. No dvije su stvari
na tom kao ugljen crnom nebu uklanjale svaki privid da se nalazite na Zemlji.

Prva je bila sama Zemlja - blistavi svjetionik koji je plovio povrh sjevernog
obzora. Svjetlost što se slijevala s te divovske polulopte bila je više desetaka
puta blistavija nego ona što ju je davao pun Mjesec, pa je čitav predio
optakala hladnom, plavo-zelenom fosforescentnošću.

Drugi nebeski prikaz bila je slabašan, biserni stožac svjetlosti koja je
iskošeno stajao na istočnom dijelu svoda. Bio je sve svjetliji prema obzoru,
najavljujući velike vatre što su stajale skrivene tik ispod ruba Mjeseca. Tu je
širila svoja krila blijeda aureola Sunca koju nijedan čovjek nije ima prilike
vidjeti sa Zemlje, osim za vrijeme kratkotrajnih potpunih pomrčina Sunca.
Bila je to korona, vjesnik lunarne zore koji je obznanjivao da će Sunce
uskoro obasjati ovaj usnuli svijet.

Sjedeći s Halvorsenom i Michaelsom u prednjoj promatračnici, neposredno
ispod vozačevog mjesta, Floyd uhvati samog sebe kako se u mislima
neprekidno vraća na onaj bezdan od tri milijuna godina koji se upravo otvorio
pred njim. Kao svi znanstveno pismeni ljudi, on je bez poteškoća baratao i
znatno dužim razdobljima - ali ona su se odnosila samo na kretanja zvijezda i
cikluse beživotnog svemira. Um ili inteligencija tu nisu bili upleteni; ti eoni
bili su bez ičeg što je moglo djelovati na osjećaje.

Tri milijuna godina! Beskrajno zgusnuta panorama pisane povijesti, sa
svojim carstvima i kraljevima, svojim usponima i padovima, jedva da je
zauzimala tisućinku tog nepojmljivog vremenskog razmaka. Ne samo
Čovjek, nego i većina životinja koje sada žive na Zemlji, nisu čak ni postojali
kada je ta crna zagonetka tako brižljivo bila zakopana ovdje, u najblistavijem
i najspektakularnijem od svih kratera na Mjesecu.

U to da je bila zakopana, posve namjerno, dr. Michaels uopće nije
sumnjao.

"U prvom trenutku", objasnio je on, "nadao sam se da ploča možda
označava položaj nekog podzemnog ustroja, ali naša najnovija istraživanja
odbacila su tu mogućnost. Ona počiva na širokom temelju od istog crnog
materijala, dok se ispod njega proteže čvrsta Mjesečeva stijena. Ta...
stvorenja... koja su je postavila željela su osigurati da ostane postojana i
otporna na sve poremećaje, osim najjačih mjesecotresa. Gradili su za
vječnost."

U Michaelsovom glasu osjećao se ponos, ali i tuga; ni Floyd nije bio
pošteđen toga. Napokon, došlo se do odgovora na jedno od čovjekovih
najstarijih pitanja; ovdje se nalazio dokaz, nema sumnje, da svemir nije
izrodio samo našu, ljudsku civilizaciju. Ali, uz svijest o tome išla je i bolna
spoznaja o golemosti Vremena. Ma što bilo to što je boravilo na Mjesecu,
promašilo je sadašnje čovječanstvo za stotinu tisuća pokoljenja. A možda je,
reče Floyd u sebi, baš dobro da je tako ispalo. Ipak - što li smo sve mogli
naučiti od stvorenja koja su znala prevaljivati svemirske udaljenosti, u
vrijeme dok su naši preci još živjeli na drveću!

Nekoliko stotina metara ispred njih, iznad Mjesečevog neobično bliskog
obzora nalazila se ploča s natpisom. Podno nje je bila neka konstrukcija u
obliku šatora, prekrivena blistavom srebrnom folijom, očigledno zaštitom od
jake dnevne topline. Dok je vozilo prolazilo pokraj nje, Floyd je pri blistavoj
svjetlosti Zemlje mogao pročitati natpis:

SPREMIŠTE ZA SLUČAJ HITNE POTREBE br. 3
20 kg tekućeg kisika
10 kg vode
20 paketa hrane Mk. 4
1 kutija pribora tipa B

1 oprema za popravak skafandera
! TELEFON !

"Jeste li pomislih na ono?" upita Floyd, pokazavši kroz prozor, "Možda je i
MNT spremište za slučaj potrebe koju je ostavila njihova ekspedicija i više se
nikada nije vratila?"

"Nije isključeno", prizna Michaels. "Magnetsko polje označava točan
položaj, pa se lako može pronaći. Ali prilično je malo, u nj baš ne može stati
previše zaliha."

"Tko zna?" umiješa se Halvorsen. "Ništa nam, naime, ne govori koliko su
oni veliki. Možda nisu viši od petnaestak centimetara, u kojem slučaju bi ona
stvar bila za njih poput građevine od dvadeset ili trideset katova.

Michaels odmahne glavom. "Isključeno", suprotstavi se on. "Ne mogu
postojati sasvim mala inteligentna stvorenja; neophodna je određena
minimalna veličina mozga."

Michaels i Halvorsen, zapazio je Floyd, često zastupaju suprotna mišljenja,
ali, kako je izgledalo, ova okolnost nije bila uzrok osobne netrpeljivosti i
razilaženja među njima. Međusobno su se uvažavali, bez obzira na to slažu li
se u nečemu ili ne.

U svakom slučaju, kada je posrijedi bila priroda MNT-1, suglasnost nije
postojala ni znatno šire - pa čak ni oko naziva ovog artefakta: neki su se bili
skloniji nazivati ga "Monolit u Tychou", čime se ipak zadržavao glavni dio
skraćenice. Tijekom ovih šest sati od kako se spustio na Mjesec, Floyd je
imao prilike čuti desetak hipoteza, ali se nije opredijelio ni za jednu od njih.
Svetište, topografska oznaka, grob, geofizički uređaj - to su bile
najzastupljenije pretpostavke, a neki od onih koji su ih zastupali činili su to
vrlo strastveno. Sklopljeno je već mnogo oklada, tako da će poprilično novca
promijeniti vlasnika kada se istina konačno objavi - ako se to dakako, uopće i

dogodi.
Do sada se čvrsti, crni materijal ploče suprotstavljao svim, istina prilično

blagim, nastojanjima Michaelsa i njegovih kolega da skinu s njega uzorak.
Nisu sumnjali u to da bi laserski snop mogao prorezati ploču - jer, svakako,
ništa se nije moglo oduprijeti toj zastrašujućoj koncentraciji energije - ali
odluka o upotrebi tako nasilnog sredstva bila je prepuštena Floydu. On je već
odlučio pokušati prvo s rendgenskim zrakama, ultrazvukom, neutronskim
snopovima i svim drugim nerazornim sredstvima istraživanja prije nego što
se upotrijebi teška artiljeriju lasera. Bio bi to pravi barbarski čin uništiti nešto
što niste u stanju razumjeti; ali možda su ljudi uistinu bih barbari u usporedbi
sa stvorenjima koja su sagradila tu stvar.

A odakle su mogli stići? Da ne potječu sa samog Mjeseca? Ne, to je bilo
sasvim nemoguće. Da je ikada postojao domorodački život na ovom golom i
jalovom svijetu, on bi bio uništen tijekom posljednje epohe nastajanja
kratera, kada se pretežni dio lunarne površine nalazio u stanju crvenog žara.

Sa Zemlje? Vrlo nevjerojatno, premda možda ne i potpuno nemoguće. Bilo
koja razvijena zemaljska civilizacija - vjerojatno neljudska - u razdoblju
pleistocena ostavila bi mnogo drugih tragova svog postojanja. O tome bismo
već znali, pomisli Floyd, znatno prije dolaska na Mjesec.

Preostaju, dakle, dvije mogućnosti - planeti i zvijezde. Svi nalazi su se,
međutim, protivili mogućnosti postojanja inteligentnog života negdje drugdje
u Sunčevom sustavu - štoviše, bilo kakvog života, osim na Zemlji i Marsu.
Unutrašnji planeti bili su pretopli, a vanjski prekomjerno hladni, osim ako ne
biste zaronili u njihove atmosfere do dubina gdje su vladali tlakovi od mnogo
stotina tona po četvornom centimetru.

Posjetitelji su, znači, vjerojatno došli sa zvijezda - premda je i to izgledalo
još nevjerojatnije. Podigavši pogled prema zvijezdama posijanim po
lunarnom nebu boje ebanovine, Floyd se prisjeti koliko su samo puta njegove
kolege znanstvenici "dokazali" da je međuzvjezdani let nemoguć. Putovanje
od Zemlje do Mjeseca očito je relativno lako izvedivo; ali najbliža zvijezda
nalazila se stotine milijuna puta dalje. Razmišljati o tome značilo je samo
trošiti vrijeme; morao je pričekati dok se ne sakupi još nalaza.

"Molim vas, pričvrstite pojaseve na sjedalu i učvrstite sve slobodne
predmete", začu se iznenada zvučnik u kabini. "Približavamo se nagibu od
četrdeset stupnjeva."

Na obzoru su se pojavila dva obilježivača s treperavim svjetlima i vozilo se

zaputi između njih. Floyd tek što je podesio sigurnosni pojas kad vozilo
prijeđe rub doista gadnog nagiba i počne se spuštati dugačkom nizbrdicom,
prekrivenom oštrim kamenim gromadama, koja je bila podjednako strma kao
i kućni krov. Kosa svjetlost Zemlje, koja je dopirala iza njih, sada je vrlo
slabo osvjetljavala krajolik, tako da je njihovo vozilo upalilo svjetla. Prije
mnogo godina Floyd je stajao na rubu grotla Vezuva i s tog mjesta promatrao
krater; lako je mogao zamisliti da sada ulazi u njega, a taj osjećaj nije bio
nimalo ugodan.

Spuštah su se jednom od unutrašnjih terasa Tychoa koja je tristo metara
niže postala vodoravna. Dok su prolazili obronkom, Michaels pokaže preko
velikog prostranstva ravnice koja se sada pružila pod njima.

"Eno ih!", uzvikne on. Floyd kimne; već je zapazio skupinu crvenih i
zelenih svjetala nekoliko kilometara ispred i nije skidao pogled s njih dok se
autobus lagano spuštao niz strminu. Veliko vozilo očito je bilo u rukama
iskusnog vozača, ali on nije predahnuo sve dok se nisu ponovo našli na
ravnom tlu.

Sada je mogao razabrati blistavu skupinu kupola pod tlakom, koje su na
svjetlosti Zemlje djelovale poput srebrnih mjehura - privremena skloništa u
kojima su bili smješteni radnici. U blizini se nalazio radio-toranj, a uz to i
oprema za bušenje, nekoliko parkiranih vozila i velika gomila izlomljenih
stijena, po svemu sudeći materijal koji je nedavno bio iskopan kako bi se
došlo do monolita. Taj mali bivak u divljini izgledao je vrlo samotan i vrlo
podložan djelovanju snažnih prirodnih sila što su bešumno djelovale
unaokolo. Nije bilo nikakvog znaka života, baš kao ni nagovještaja zašto su
ljudi došli ovamo, tako daleko od doma.

"Možete nazrijeti krater", reče Michaels. "Tamo, desno... tridesetak metara
od radio-antene."

Tu smo, dakle, pomisli Floyd, dok je autobus prolazio pokraj kupola pod
tlakom, približujući se rubu kratera. Bilo mu se ubrzalo kad se nagnuo
naprijed da bolje vidi. Vozilo se oprezno spuštalo do utabane staze u
unutrašnjost kratera. I tu, baš kao što je vidio na fotografijama, nalazio se
MNT-1.

Floyd je buljio razrogačivši oči, tresao glavom, pa se ponovo zagledao.
Čak i pri blistavoj svjetlosti Zemlje bilo je teško jasno vidjeti objekt; u prvi
tren mu se činilo da mu je pred očima ravan pravokutnik koji kao da je bio
isječen iz većeg komada indiga; izgledalo je kao da je potpuno bez debljine.

Dakako, bila je to optička varka; iako je promatrao čvrsto tijelo, ono je
odbijalo tako malo svjetlosti da mu je mogao vidjeti samo obrise.

Među putnicima je vladala mukla tišina dok se autobus spuštao u krater.
Bijahu puni strahopoštovanja, ali i nevjerice - jednostavno su odbijali
povjerovati da je od svih svjetova baš taj mrtvi Mjesec mogao kriti u sebi ovo
fantastično iznenađenje.

Autobus se zaustavio na sedam metara od ploče, i to s njene najšire strane,
tako da su je svi putnici mogli dobro pogledati. No, osim geometrijski
savršenog oblika malo se što drugo moglo zamijetiti. Nigdje nije bilo
nikakvog obilježja, niti je potpuno crnilo monolita bilo gdje bilo narušeno.
Bila je to čista kristalizacija noći i Floyd se na trenutak zapita bi li to ipak
mogla biti neka izuzetna prirodna tvorba koju su sazdali plamenovi i tlakovi
djelatni pri stvaranju Mjeseca. Ali ta daleka mogućnost, znao je, već je bila
ispitana i odbačena.

Reflektori postavljeni po rubu kratera, kao na neki signal složno se upališe
i znatno snažnija blistavost odmah nadvlada svjetlost Zemlje. U
zrakopraznom prostoru Mjeseca snopovi svjetla su, dakako, bili potpuno
nevidljivi; oblikovali su preklapajuće elipse zasljepljujuće bjeline usmjerene
na monolit. Na mjestima gdje su ga dodirivale, njegova površina crnja od
čađe, kao da ih je gutala.

Pandorina kutija, pomisli Floyd uz iznenadni nadolazak slutnje - koja čeka
da je otvori radoznali Čovjek. Što li će samo naći unutra?

13. Sporo svitanje

Glavna kupola pod tlakom, najbliža MNT-1, mjerila je u promjeru samo
šest metara pa je unutra bilo neugodno skučeno. Autobus, koji je s njom bio
povezan preko jedne od dvije zračne komore, malo je povećao raspoloživ
prostor, što je itekako bilo dobrodošlo.

U kupoli dvostrukih zidova živjelo je, radilo i spavalo šestoro istraživača i
tehničara koji su bih stalno uključeni u projekt. Tu je također bio smješten
najveći dio njihove opreme i uređaja, sve zalihe koje se nisu mogle ostaviti
vani u vakuumu, kuhinja, kupaona i zahod, geološki uzorci i TV ekran preko
kojeg se MNT-1 držao stalno na oku.

Floyd se nije iznenadio kad je Halvorsen izabrao da ostane u kupoli; on je
objasnio svoju želju uz zavidnu iskrenost:

"Za mene je skafandar živa muka", rekao je upravitelj. "Oblačim ga samo
četiri puta godišnje kada izlazim u tromjesečne inspekcije. Ako nemate ništa
protiv, sjedit ću ovdje i promatrati preko televizije."

Jedan dio njegovih predrasuda sada je bio neopravdan, budući da su
najnoviji modeli skafandara bih neusporedivo udobniji od nezgrapnih oklopa
koje su nosili prvi istraživači Mjeseca. Mogli su se bez problema navući za
manje od jedne minute, čak i bez pomoći sa strane, i bih su potpuno
automatski. Model Mk V, u kakvom je Floyd sada bio pažljivo zabrtvljen,
zaštitio bi i od najgorih uvjeta koji se mogu pojaviti na Mjesecu, bilo danju ili
noću.

U pratnji dr. Michaelsa on uđe u malu zračnu komoru. Kad je brujanje
zračnih crpki zamrlo, njegov skafandar se gotovo neprimjetno ukrutio oko
njega, on se najednom nađe optočen tišinom vakuuma.

Ovu tišinu prekine dobrodošli zvuk radija u skafandru.
"Je li tlak u redu, doktore Floyd? Dišete normalno?"
"Da, sve je u redu."
Pratitelj mu pažljivo provjeri instrumente i ventile na vanjskom dijelu
skafandra, a onda reče:
"U redu, krenimo."
Vanjska vrata se otvoriše i pred njima se pojavi prašinom prekriven
Mjesečev krajolik, obasjan sjajem Zemlje.
Opreznih, gegavih koraka, Floyd krene za Michaelsom iz komore. Nije
bilo teško hodati; štoviše, pomalo paradoksalno, u skafandru se osjećao
ugodnije nego bilo kada od kako je stigao na Mjesec. Dodatna težina ovog
oklopa i blagi otpor što ga je pružao njegovim pokretima, stvarah su neki
privid izgubljene gravitacije.
Prizor se promijenio od kada je stigao prije jedva sat vremena. Iako su
zvijezde i Zemljina polulopta bile podjednako blistave, četrnaestodnevna
lunama noć bila je pri završetku. Sjaj korone bio je poput lažnog rađanje
Mjeseca povrh istočnog neba - a onda, bez upozorenja, vrh radio-tornja,
tridesetak metara iznad Floydove glave, najednom kao da je buknuo
plamenom u trenutku kada su ga obasjale prve zrake izlazećeg, još skrivenog
Sunca.
Pričekali su da iz zračne komore izađu nadzornik projekta i njegova dva

pomoćnika, a zatim lagano krenuše prema krateru. Kada su stigli do njega,
tanki luk nesnosne sjajnosti proviri iznad istočnog obzora. Iako će biti
potreban puni sat da se Sunce digne iznad ruba Mjeseca, koji se polako
okretao, sjaj je već otjerao zvijezde.

Krater se još nalazio u sjeni, ali su reflektori postavljeni duž njegovih
rubova blistavo obasjavali unutrašnjost. Dok se Floyd lagano spuštao
kosinom prema crnom pravokutniku, ispunjavao ga je ne samo osjećaj
strahopoštovanja, nego i bespomoćnosti. Ovdje, pred samim portalom
Zemlje, čovjek je već stajao licem u lice s jednom tajnom koja možda nikada
neće biti odgonetnuta. Prije tri milijuna godina nešto je prošlo ovuda, ostavilo
za sobom ovaj nepoznat i možda nedokučiv simbol vlastitog postojanja, a
zatim se vratilo planetima - ih zvijezdama.

Radio u skafandru prekine Floydove sanjarije.
"Govori nadzornik projekta. Molim vas da svi dođete ovamo, voljeli bismo
snimiti nekoliko fotografija. Doktore Floyd, biste li stali u sredinu... doktore
Michaels... hvala..."
Nikom drugom osim Floydu nije se učinilo da u ovome ima nečeg
smiješnog. No, i on je ipak morao pošteno priznati da mu je drago što je
netko ponio fotoaparat; ova snimka nesumnjivo će biti povijesna i on je
svakako htio osigurati nekoliko primjeraka za sebe. Nadao se da će mu se lice
jasno vidjeti kroz vizir skafandra.
"Hvala, gospodo", reče snimatelj, nakon pomalo kočopernog poziranje
pred monolitom i nakon što je napravio desetak snimaka. "Dat ćemo nalog
fotoodjelu u bazi da vam pošalje primjerke."
Nakon snimanja Floyd posveti punu pozornost tamnoj ploči - počevši
polako obilaziti oko nje, ispitujući je iz svih kutova, nastojeći urezati u
pamćenje njene neobičnosti. Nije očekivao da će nešto pronaći, jer je znao da
je svaki četvorni centimetar već mikroskopski brižljivo ispitan.
Sporo Sunce u međuvremenu se podiglo iznad ruba kratera i njegove zrake
slijevale su se bočno po istočnoj stranici bloka. No blok kao da je upijao
svaku česticu svjetlosti, tako da se činilo da ga Sunce uopće ne obasjava.
Floyd odluči izvesti jednostavan pokus; postavio se između monolita i
Sunca i potražio pogledom vlastitu sjenu na glatkoj crnoj ploči. Nije joj bilo
ni traga. Bar deset kilovata snage padalo je na ploču; ako se nešto nalazilo
unutra, onda se sigurno brzo zakuhavalo.
Baš je neobično, pomisli Floyd, naći se ovdje u trenutku kad ovu... stvar...

Sunce po prvi put obasjava poslije početka ledenih doba na Zemlji. Ponovo
mu je radoznalost probudila njena izrazita crna boja; ona je bila idealna,
razumije se, za upijanje solarne energije. Ali odmah je odbacio ovu pomisao;
jer, tko bi bio toliko lud da zakopa uređaj na Sunčev pogon na dubinu od šest
metara?

On podiže pogled prema Zemlji koja je počinjala kopniti na jutarnjem
nebu. Od šest milijardi ljudi samo njih nekoliko znalo je za ovo otkriće; kako
će svijet reagirati na ovu vijest kada napokon bude objelodanjena?

Političke i socijalne posljedice bile su goleme; svaka osoba koja je bila
obdarena istinskom pameću - svatko tko je gledao makar i centimetar dalje
od svog nosa - ustanovit će da su joj se život, vrijednosti i filozofija blago
promijenili. Čak i ako se o prirodi MNT-1 ništa više ne sazna i on ostane
vječna tajna, Čovjek će znati da nije jedini u svemiru. Iako su promašili za
više milijuna godina, oni koju su jednom stajali ovdje još se mogu vratiti: a
ako je to tako, posve je moguće da postoje i drugi. Sve budućnosti moraju
sadržavati ovu mogućnost.

Floyd se još bavio ovim mislima kada se zvučnik u njegovom skafandru
najednom oglasi prodornim elektronskim piskom, sličnim grozno pojačanom
i izobličenom vremenskom signalu. On nesvjesno pokuša prekriti uši šakama
u rukavicama skafandra; zatim se pribere i brzo potraži dugme za regulaciju
jačine na radio-prijemniku. Dok je to nespretno pokušavao, još četiri piska
prođoše eterom, a onda uslijedi milosrdna tišina.

Uokolo kratera ljudi su nepomično stajali, paralizirani potpunom
zbunjenošću. Nije, dakle, riječ o kvaru u mojoj opremi, pomisli Floyd; svi su
čuli ove prodorne elektronske krikove.

Nakon tri milijuna godina boravka u tami, MNT-1 je pozdravio Mjesečevu
zoru.

14. OSLUŠKIVAČI

Stotinu milijuna kilometara s one strane Marsa, u studenoj usamljenosti do
koje još nije stigao nijedan čovjek, "Monitor za duboki svemir 79" polako se
kretao među isprepletenima stazama asteroida. Tri godine besprijekorno je
obavljao svoj zadatak - na ponos i slavu američkih znanstvenika koji su ga

projektirali, britanskih inženjera koji su ga napravili i ruskih tehničara koji su
ga lansirali. Tanahna paučinasta građa antene hvatala je prolazeće valove
radio-šumova - neprekidno pucketanje i pištanje onoga što je Pascal, u
jednom znatno jednostavnijem dobu, naivno nazvao "tišinom beskrajnog
prostora". Detektori zračenja bilježili su i analizirali dotok kozmičkih zraka iz
Galaktike i iz nekih točaka izvan nje; neutronski i rendgenski teleskopi pratili
su neobične zvijezde koje nijedno ljudsko oko nikada neće vidjeti;
magnetometri su promatrah nalete i orkane Sunčevog vjetra, mlazeve
razrijeđene plazme što je sukljala sa zvijezde brzinom od milijun kilometara
na sat prema njezinoj planetnoj djeci što su kružila oko nje. Sve te stvari, kao
i mnoge druge, strpljivo je bilježio "Monitor za duboki svemir 79", unoseći ih
u memoriju svojih računala.

Jedna od njegovih antena, koje su smatrane čudom elektronike, neprekidno
je bila usmjerena prema istoj točki što se nikada nije previše udaljavala od
Sunca. Svakih nekoliko mjeseci njezin daleki cilj mogao se vidjeti - da je
kojim slučajem tu bilo oka sposobnog za gledanje - kao sjajna zvijezda s
nedalekim, slabašnim pratiocem: Zemlja i Mjesec. No najveći dio vremena
oni bijahu izgubljeni u blještavilosti Sunca.

Prema tom udaljenom planetu - Zemlji - monitor je svaka dvadeset četiri
sata slao informacije koje je strpljivo skupljao, sve zgodno sažete u jedan
petminutni impuls. Otprilike četvrt sata kasnije, putujući brzinom svjetlosti,
taj impuls bi stigao do odredišta. Na njega su čekali uređaji kojima je to bila
dužnost; oni bi pojačah i snimah signal, a zatim bi ovaj snimak bio dodan već
postojećem fondu od mnogo tisuća kilometara magnetne vrpce koja je sada
bila uskladištena u trezorima svjetskih svemirskih centara u Washingtonu,
Moskvi i Cannberi.

Od trenutka kada su se prvi sateliti vinuli na stazu, prije gotovo pedeset
godina, milijarde i bilijarde bitova informacija slijevale su se iz svemira i
bivale uskladištene za dan kada će možda biti potrebne. Samo će djelić
cijelog tog sirovog materijala biti obrađen; no, nikako se unaprijed nije
moglo reći koja će promatranja i koji znanstvenik možda poželjeti ispitivati
za deset, pedeset ili stotinu godina. Sve je, dakle, trebalo čuvati u arhivu,
naslagano u beskrajnim hodnicima s klimatizacijom, umnoženo u tri
primjerka od kojih je svaki bio u drugom središtu, čime se sprečavala
mogućnost slučajnog gubitka. Bio je to dio istinskog blaga čovječanstva,
vrjedniji od svog zlata beskorisno zaključanog u trezorima banaka.

A sada je "Monitor za duboki svemir 79" zabilježio nešto neobično:
slabašnu, ali i nesumnjivu smetnju koja je prostrujila kroz Sunčev sustav i
koja se bitno razlikovala od svih prirodnih pojava uočenih u prošlosti.
Automatski monitor joj je zabilježio pravac, vrijeme, snagu; za nekoliko sati
poslat će informaciju o tome i na Zemlju.

Isto će postupiti "Orbiter M 15", koji je dnevno pravio dva kruga oko
Marsa, "Sonda visokog nagiba 21", koja se lagano penjala iznad ravnine
ekliptike, pa čak i "Umjetni komet 5", koji je već ušao u ledenu pustoš s one
strane Plutona, krećući se stazom do čije će najudaljenije točke stići tek za
tisuću godina. Svi su oni zabilježili neobičan mlaz energije koji im je
uznemirio instrumente; također su svi, u svoje vrijeme, automatski poslali
podatke o tome u skladišta podataka na dalekoj Zemlji.

Računala možda nikada ne bi uočila vezu između ova četiri neobična niza
signala sa svemirskih sondi na međusobno nezavisnim stazama udaljenim
milijunima kilometara. Ali čim je bacio pogled na svoj jutarnji izvještaj,
prognozer zračenja na Goddardu shvatio je da je nešto čudno prošlo kroz
Sunčev sustav tijekom posljednja dvadeset i četiri sata.

Raspolagao je samo dijelom prijeđene staze, ali kada ju je računalo
projektiralo na položajnoj karti planeta, ona se pojavila jasna i nepogrešiva
poput pramena pare na vedrom nebu ili poput niza tragova stopala na
djevičanskoj bjelini snijega: Nekakvo nematerijalno ustrojstvo čiste energije,
za kojom se vukla pruga zračenja slična brazdi što ostaje za brzim gliserom,
suknulo je s površine Mjeseca i uputilo se prema zvijezdama.

Treći dio

Između planeta

15. OTKRIĆE

Brod je krenuo sa Zemlje prije samo trideset dana, ali je Davidu Bowmanu
ponekad bilo teško povjerovati da je ikada znao i za neki drugi oblik života
osim ovog u zatvorenom, malom svijetu Otkrića. Sve godine obuke, sve
prijašnje misije na Mjesec i Mars kao da su pripadale nekom drugom
čovjeku, u nekom drugom životu.

Frank Pool imao je isti dojam i ponekad bi u šali požalio što se najbliži
psihijatar nalazi udaljen od njih gotovo dvije stotine milijuna kilometara. Ali
ovaj osjećaj usamljenosti i otuđenosti lako se mogao shvatiti i zasigurno nije
bio plod neke neprirodnosti. U pedeset godina od kako su ljudi krenuh u
svemir još nije bilo ovakve misije.

Započela je prije pet godina kao "Projekt Jupiter" - prvo putovanje broda s
ljudskom posadom do najvećeg planeta. Letjelica je već gotovo bila spremna
za dvogodišnji pohod kad je, posve neočekivano, došlo do promjene zadatka
misije.

Otkriće će, doduše, stići do Jupitera, ali se tu neće zaustaviti. Neće čak
smanjiti ni brzinu dok bude jurio kroz Jupiterov prostrani sustav njegovih
mjeseci. Naprotiv - iskoristit će gravitacijsko polje divovskog svijeta kao
svojevrsnu praćku koja će ga hitnuti još dalje od Sunca. Slično kakvom
kometu, brod će se uputiti prema vanjskim područjima Sunčevog sustava,
prema svom krajnjem odredištu, blistavom Saturnu opasanom prstenovima. I
nikad se neće vratiti...

Za Otkriće će to biti jednosmjerno putovanje - ali njegova posada ipak nije
imala namjeru izvršiti samoubojstvo. Ako sve bude bilo u redu, oni će se
vratiti na Zemlju nakon sedam godina - od kojih će pet proteći u trenu u
besanom snu hibernacije, dok budu čekah da ih spasi još nesagrađeni brod
Otkriće II.

No, glagol "spasiti" pažljivo je izbjegavan u svim navodima i
dokumentima Astronautičke uprave; on je pretpostavljao mogućnost pojave

neke pogreške u planovima, tako da su u odobrenom žargonu radije koristila
riječ "pokupiti". Ako nešto stvarno krene naopako, posve sigurno neće biti
nikakve nade u izbavljenje, s obzirom na milijardu i pol kilometara
udaljenosti od Zemlje.

Bio je to sračunati rizik, baš kao i kod svih putovanja u nepoznato. Ali
polustoljetno istraživanje pokazalo je da je umjetno provedena hibernacija
ljudi savršeno sigurna, što je otvorilo nove mogućnosti u svemirskim
putovanjima. Međutim, tek je ova misija trebala cijelu stvar staviti na probu.

Tri člana istraživačke ekipe, koji neće biti potrebni sve dok brod ne uđe na
završnu stazu oko Saturna, prespavat će cijelo putovanje do odredišta. Na
ovaj način bit će ušteđene tone hrane i drugih potrošnih dobara; također je
podjednako bila važna okolnost da će ekipa biti odmorena i poletna,
neiscrpljena desetomjesečnim putovanjem, kada bude trebalo stupiti na
posao.

Otkriće će se smjestiti na stazi oko Saturna, postavši umjetni mjesec
divovskog planeta. Kretat će se po tri milijuna kilometara dugoj elipsi koja će
ga na jednom kraju dovesti posve blizu Saturna, da bi ga zatim uputila preko
staza svih većih mjeseca. Imat će na raspolaganju stotinu dana za
kartografiranje i proučavanje jednog svijeta osamdeset puta prostranijeg od
Zemlje i okruženog svitom od bar petnaest poznatih satelita - od kojih je
jedan velik poput planeta Merkura.

Tu se sigurno nalaze čudesa za stoljetna proučavanja; prva ekspedicija
može obaviti samo uvodna izviđanja. Sve što ona bude otkrila bit će radio-
vezom poslano na Zemlju; čak i ako se istraživači nikad ne vrate, rezultati
njihova rada neće biti izgubljeni.

Nakon stotinu dana Otkriće će zamrijeti. Svi članovi otići će u hibernaciju;
samo će osnovni sustavi nastaviti radom, a nad njima će bdjeti neumorni
elektronski mozak broda. Letjelica će nastaviti kruženje oko Saturna po stazi
koja će biti toliko određena da će ljudi uvijek točno znati gdje mogu potražiti
svog planetnog izaslanika, kako sada tako i za tisuću godina. Ali za samo pet
godina, prema sadašnjim planovima, tamo će stići Otkriće II. Čak i ako do
tada prođe šest, sedam ili osam godina, usnulim putnicima bit će svejedno. Za
sve njih ura života će stati, kao što je već stala za Whitheada, Kaminskog i
Huntera.

Ponekad je Bowman, zapovjednik Otkrića, zavidio trojici besvjesnih
kolega u zamrznutom spokoju hibemakuluma. Njih nije mučila dosada niti

opterećivala odgovornost; sve dok ne stignu do Saturna, vanjski svijet uopće
neće postojati za njih.

Ali taj svijet je bdio nad njima putem njihovih biosenzorskih ekrana. Pet
malih prozorčića s natpisima HUNTER, WHITEHEAD, KAMINSKI, POOL
i BOWMAN bilo je neupadljivo smješteno među mnogobrojnim
instrumentima na kontrolnoj ploči. Posljednja dva bijahu sada prazna i izvan
pogona; njihovo će vrijeme doći tek za godinu dana. Ostali su sadržali
zviježđe sićušnih zelenih svjetala koja su objavljivala da je sve u redu; uz to,
na svakome je bio smješten mali ekran displeja preko kojeg su nizovi sjajnih
crta pratili spore ritmove disanja, bila i moždane aktivnost.

Bilo je trenutaka kada je Bowman, iako potpuno svjestan da je to posve
nepotrebno - budući da bi se uzbuna oglasila istog časa čim bi nešto pošlo
naopako - uključio i audio-izlaz. Slušao bi, napola hipnotiziran, beskrajno
spore otkucaje srca svojih usnulih kolega, ne skidajući pogleda sa sporih
valova koji su sinkrono stupali preko ekrana.

Najviše su očaravali displeji EEG-a, elektronski potpisi triju ličnosti koje
su jednom postojale i koje će jednog dana ponovno postojati. Bih su gotovo
bez vrhova i dolova, bez električnih eksplozija koje su obilježavale aktivnost
budnog mozga - ili čak mozga u stanju normalnog spavanja. Ako je i
preostao neki djelić svijesti, on se nalazio izvan dosega uređaja, ali i
pamćenja.

Ovu posljednju činjenicu Bowman je znao iz osobnog iskustva. Prije nego
što je bio izabran za ovu misiju, isprobane su njegove reakcije na hibernaciju.
Poslije toga, on nije bio siguran je li izgubio tjedan dana života - ili je za isto
razdoblje odložio konačni trenutak smrti.

Kad su mu elektrode postavljene na čelo i nakon što je generator spavanja
počeo slati impulse, pred očima mu se zakratko razigrala predstava
kaleidoskopskih šara i pokretnih zvijezda. Zatim je sve to nestalo i njega
proguta tama. Uopće nije osjetio injekcije, a još manje prvi dodir studeni dok
mu se tjelesna temperatura spuštala na svega nekoliko stupnjeva iznad nule...

...Probudio se misleći da je tren ranije sklopio oči. Ali znao je da je to
privid; zbog nečeg je bio uvjeren da su, zapravo, u međuvremenu minule
godine.

Je li misija završena? Jesu li već stigli do Saturna, obavili ispitivanje i
vratili se u hibernaciju? Je li stiglo Otkriće II da ih vrati na Zemlju?

Ležao je u snolikoj omamljenosti, ne mogavši odrediti koja su sjećanja
prava, a koja lažna. Otvorio je oči, ali se malo što moglo vidjeti osim mutnog
zviježđa svjetala koja su ga zbunjivala nekoliko minuta. A onda je shvatio da
promatra indikatore na brodskoj upravljačkoj ploči, ali bilo je nemoguće
dovesti ih u fokus. Uskoro je odustao od daljnjih pokušaja.

Preplavljivao ga je topli zrak, odnoseći mu studen iz kostiju. Bilo je tiho,
osim što je iz zvučnika iza njegove glave dopirala poticajna, ugodna glazba.
Polako je postajala sve jača...

A onda mu se obrati jedan opušteni, prijateljski glas, za koji je on,
međutim, znao da je umjetni glas računala.

"Postaješ funkcionalan, Davide. Nemoj ustajati niti činiti nagle kretnje. Ne
pokušavaj govoriti."

Nemoj ustajati! - pomisli Bowman. Baš smiješno. Sumnjao je da može i
prstom maknuti. Prilično se iznenadio kad je utvrdio da ipak može.

Osjećao se posve zadovoljan, ali na izvjestan omamljen, glup način.
Nejasno je znao da je spasilački brod morao stići, da je započeo postupak
automatskog buđenja i da će uskoro vidjeti druga ljudska bića. To je bilo
lijepo, ali ga zbog nečega nije uzbuđivalo.

A onda osjeti glad. Kompjutor je, dakako, predvidio ovu potrebu.
"Pokraj tvoje desne ruke je signalno dugme, Dave. Ako si gladan, molim te
pritisni ga."
Bowman prisili prste da potraže uokolo i oni uskoro napipaše izbočinu u
obliku kruške. Potpuno je zaboravio na nju, premda je morao znati da se ona
nalazi ovdje. Koliko li je još stvari zaboravio: briše li možda hibernacija
pamćenje?
On pritisne dugme i pričeka. Nekoliko minuta kasnije jedna metalna ruka
pokrenu se iz kućišta i plastična duda počne mu se spuštati prema ustima.
Počeo je pohlepno usisavati, a topla, slatka tekućina slijevala mu se niz grlo,
vraćajući mu sa svakom kapi izgubljenu snagu.
A onda se hranilica opet podiže i on nastavi mirno počivati. Sada je bio u
stanju pokretati ruke i noge; pomisao na hodanje već je bila bliže ostvarenju.
Premda je osjećao da mu se snaga brzo vraća, mogao bi tu ostati ležati
zauvijek, kada više ne bi bilo vanjskih poticaja. A onda mu se obrati novi
glas - ovaj put ljudski, a ne složen iz električnih impulsa sabranih u cjelinu u

memoriji koja je bila više nego ljudska. Bio je to poznati glas, premda je
proteklo neko vrijeme prije nego ga je prepoznao.

"Zdravo, Dave. Uspješno dolaziš k sebi. Sada možeš govoriti. Znaš li gdje
se nalaziš?"

Razmišljao je neko vrijeme što odgovoriti. Ako je stvarno na stazi oko
Saturna, što se dogodilo tijekom svih onih mjeseci otkako je krenuo sa
Zemlje? Ponovno se počeo pitati pati li od amnezije. Paradoksalno, sama ova
pomisao ga je umirivala. Ako se mogao sjetiti riječi "amnezija", onda mu se
mozak sigurno nalazi u dobrom stanju...

Ali još nije znao gdje je, a govornik s druge strane veze kao da je potpuno
shvaćao njegovo stanje.

"Ne brini, Dave. Ovdje Frank Pool. Promatram tvoje srce i disanje... sve je
u savršenom redu. Samo se opusti... polako. Sada ćemo otvoriti vrata i izvući
te van."

Blaga svjetlost ispuni komoru; nasuprot ulaza, koji se sve više širio, on
prepozna obrise pokretnih obličja. I upravo tog trenutka sjećanje mu se
potpuno vrati i on shvati gdje se zapravo nalazi.

Iako se sigurno vratio s najdaljih međa sna i najbližih međa smrti, bio je
odsutan samo tjedan dana. Kada izađe iz hibernakuluma, neće ugledati
hladno Saturnovo nebo; ono se i dalje nalazilo više od godinu dana u
budućnost i milijardu i pol kilometara daleko. Još je bio u odjeljenju za
obuku u Centru za svemirski let u Houstonu, pod vrelim teksaškim suncem.

16. HAL

Ali Teksas je sada bio nevidljiv, pa je čak i Sjedinjene Države bilo teško
vidjeti. Premda je plazmatski pogon, koji je davao nizak potisak, odavno bio
isključen, Otkriće je i dalje jurilo naprijed, vitka, strijelolika tijela usmjerena
od Zemlje; sva njegova brodska optička oprema imala je u vidnim poljima
područje vanjskih planeta, gdje mu je bila sudbina.

Ipak, jedan je teleskop bio stalno usmjeren prema Zemlji. Bio je postavljen
poput optičkog ciljnika na rubu brodske uskosnopne antene, osiguravajući
velikoj paraboličnoj zdjeli pravilnu usmjerenost prema dalekoj meti. Sve dok
se Zemlja bude nalazila u središnjem križiću vidnog polja ovog teleskopa,

komunikacijska veza od životne važnosti bit će postojana i poruke će moći
dolaziti i odlaziti duž nevidljivog traga koji se svakog proteklog dana
produžavao za više od tri milijuna kilometara.

Bar jedanput za vrijeme svog dežurstva Bowman bi bacio pogled prema
matičnom svijetu kroz taj teleskop za upravljanje antene. Kako je Zemlja
sada stajala ispred Sunca, prema Otkriću je bila okrenuta njena noćna
polukugla i na središnjem ekranu planet je nalikovao na zasljepljujući srebrni
srp, sličan drugoj Veneri.

Samo se povremeno mogao raspoznati neki geografski detalj na tom sve
manjem luku svjetlosti, budući da su ih skrivali oblaci i izmaglice. No zato je
tamni, noćni dio Zemlje bio čaroban. Sav je bio protkan blještavim
gradovima, koji su ponekad bili nepromjenjivog sjaja, a ponekad su, dok bi
iznad njih prolazili oblaci, treperili poput krijesnica.

Ponekad bi Mjesec, krećući se po svojoj stazi oko matičnog svijeta,
obasjavao tamnu stranu Zemlje poput neke velike svjetiljke, pa su u njegovoj
svjetlosti bila vidljiva zatamnjena mora i kontinenti. Tada bi, uz uzbuđenje
koje prati prepoznavanje, Bowman zamjećivao poznate crte obala kako se
odaju u toj spektakularnoj lunarnoj svjetlosti. A ponekad, kada bi Tihi ocean
bio miran, uspio bi čak vidjeti odsjaj Mjeseca kako svjetluca na površini
vode; tada bi mu se u sjećanje vratile noći provedene pod palmama tropskih
otoka.

No, nije žalio za tim izgubljenim ljepotama. Nauživao se u svima njima
tijekom svojih trideset pet godina života; uostalom, odlučio je ponovo se
prepustiti uživanju kada se vrati, bogat i slavan. U međuvremenu, udaljenost
ih je činila još dragocjenijima nego inače.

Šestog člana posade nije uzbuđivalo ništa od svega toga, jer on nije bio
ljudsko biće. Bilo je to vrhunsko računalo Hal 9000, mozak i živčani sustav
broda.

Hal (kratica naziva Heuristički programirano ALgoritamsko računalo) je
ponos treće kompjutorske revolucije. Do njih je, čini se, dolazilo u
razmacima od po dvadesetak godina, a pomisao na okolnost da je, po toj
logici, trebala uskoro nastupiti nova revolucija, zabrinjavala je mnoge ljude.

Prva se dogodila četrdesetih godina dvadesetog stoljeća, kada je sada već
uveliko zastarjela elektronska cijev omogućila tako nezgrapne, vrlo brze
maloumnike poput računala Eniac i njegovih nasljednika. Zatim, šezdesetih
godina usavršavana je tranzistorska mikroelektronika. Taj razvoj jasno je

ukazivao da umjetna inteligencija, koja po mogućnostima nimalo ne zaostaje
za inteligencijom Čovjeka, i ne mora biti veća od uredskih stolova - kad bi se
samo znalo kako je konstruirati.

To vjerojatno nitko nikada ne bi saznao; no, bilo je svejedno. Tijekom
osamdesetih godina Minsky i Good su pokazali kako se neuronske mreže
mogu automatski generirati - samoreplicirati - suglasno bilo kojem
proizvoljnom programu učenja. Umjetni mozgovi napredovali su prema sve
složenijim oblicima postupkom koji je zapanjujuće bio analogan razvoju
ljudskog mozga. Za neki zadani slučaj, točne pojedinosti bilo je nemoguće
odrediti; no, čak i kad bi to bilo izvodljivo, njihova složenost milijunima puta
bi nadmašila sposobnost ljudskog shvaćanja.

Kako god da je sve to funkcioniralo, krajnji rezultat bijaše strojna
inteligencija sposobna obavljati - nekim filozofima je draža riječ "oponašati"
- većinu aktivnosti ljudskog mozga, samo uz znatno veću brzinu i
pouzdanost. Cijena joj je bila visoka pa je do sada napravljeno samo nekoliko
primjeraka serija Hal 9000; a stara šala da će uvijek biti lakše praviti
organske mozgove pomoću nekvalificirane radne snagom počela je zvučati
pomalo neuvjerljivo.

HAL je podjednako brižljivo bio pripremljen za ovu misiju kao i njegove
ljudske kolege - ali na to uvježbavanje otišlo je znatno manje vremena,
budući da on, osim sebi svojstvene brzine, uopće nije spavao. Njegov glavni
zadatak bio je nadzor nad sustavima za održavanje života, neprekidno
provjeravanje tlaka, kisika, temperature, oštećenja na trupu, zračenja i svih
ostalih međusobno povezanih faktora od kojih su zavisili životi krhkog
ljudskog tereta. Mogao je izvršavati složene navigacijske korekcije i izvoditi
prijeko potrebne manevre kada bi došlo vrijeme za promjenu kursa. Također
je mogao nadzirati hibernirane članove posade, provoditi nužna podešavanja
njihove sredine i ubrizgavati im male količine intravenoznih tekućina koje su
ih održavale u životu.

Prve generacije računala primala su podatke preko poznatih tipkovnica,
sličnih onima na pisaćih strojevima, a odgovarala su preko brzih pisača i
monitora. Hal je i to mogao, kada bi bilo potrebno, ali glavni oblik njegovog
komuniciranja s ostalim putnicima bijahu izgovorene riječi. Pool i Bowman
mogli su razgovarati s Halom kao da je ljudsko biće, a on je odgovarao na
besprijekornom idiomatskom engleskom, koji je naučio tijekom kratkotrajnih
tjedana svog elektronskog djetinjstva.

Je li Hal doista mogao misliti - na to pitanje odgovorio je britanski
matematičar Alan Turing još četrdesetih godina dvadesetog stoljeća. Turing
je naglasio da ako netko vodi duži razgovor sa strojem - preko tipkovnice ih
mikrofona, svejedno kako - a pritom mu ne uspijeva uočiti razliku između
odgovora koje dobiva od stroja i onih koje bi na ista pitanja dao čovjek, onda
stroj doista misli, prema svakoj suvisloj definiciji ovog pojma. Hal je lako
mogao položiti Turingov test.

Možda će čak doći trenutak kad će Hal preuzeti zapovjedništvo nad
brodom. U slučaju opasnosti, ako nitko ne bi reagirao na njegove signale, on
bi najprije pokušao probuditi usnule članove posade električnim i kemijskim
poticajima. Ako ni oni ne bi odgovorili, Hal bi pozvao Zemlju pitajući za
daljnje upute.

Ako pak ni sa Zemlje ne bi ništa stizalo, on bi poduzeo mjere koje smatra
da su potrebne da sačuva brod i nastavi misiju - čiju je pravu svrhu samo on
znao i koju njegove kolege ljudi nikada ne bi ni naslutili.

Pool i Bowman često su, ne bez humora, isticah da su oni nadzornici i
pazikuće na jednom brodu koji je, zapravo, u stanju brinuti sam o sebi.
Začudili bi se, pa i razljutili, kad bi otkrili koliko je u toj šah bilo puno istine.

17. Svakidašnjica putovanja

Svakodnevno upravljanje brodom vrlo je pažljivo bilo isplanirano, tako da
su - barem teorijski - Bowman i Pool točno znah što im je činiti u svakom
trenutku tijekom dvadeset četiri sata. Radili su u dvanaestosatnim smjenama,
smjenjujući se, tako da se nikad nije događalo da obojica spavaju u isto
vrijeme. Časnik na dužnosti ostajao bi na upravljačkom mostu, dok bi njegov
zamjenik vodio računa o općem održavanju, obilazio brod, suočavao se s
neobičnim zadacima koji su se svaki čas pojavljivali ih se odmarao u svojoj
kabini.

Iako je Bowman bio nominalno zapovjednik u ovoj fazi misije, neki
promatrač sa strane ne bi to mogao zaključiti. On i Pool u potpunosti su
razmjenjivali uloge, činove i odgovornosti svakih dvanaest sati. Takav način
rada je obojicu održavao u punom naponu i smanjivao je mogućnosti svađa te
doprinosio postizavanju željene stopostotne samostalnosti.

Bowmanov dan počinjao je u šest sati po brodskom vremenu - općem
efemeridnom vremenu astronoma. U slučaju da se ne probudi, Hal bi ga
podsjetio na dužnost, za što je imao na raspolaganju razne zvukove i
zvonjave, ali tim sredstvima se nikada nije koristio. Pokusa radi, Pool je
jednom isključio uređaj za buđenje, no Bowman se automatski digao u pravo
vrijeme.

Prvi službeni korak nakon buđenja bilo je pomicanje glavnog
hibernacijskog kronometra za dvanaest sati. Ako bi ova operacija izostala dva
puta zaredom, Hal bi zaključio da su on i Pool onesposobljeni i poduzeo bi
potrebne mjere predviđene za ovakav slučaj.

Bowman bi otišao u zahod, zatim bi počeo izometrijske vježbe, a onda
krenuo na doručak i čitanje jutarnjeg radio-izdanja World Timesa. Na Zemlji
nikada nije tako pažljivo čitao novine kao sada; čak su i najmanje novosti iz
rubrike društvenih tračeva te najbeznačajniji politički događaji privlačili
njegovu pozornost dok su se smjenjivali na ekranu.

U sedam sati službeno bi zamijenio Poola na komandnom mostu, donijevši
mu iz kuhinje kavu u tubi na istiskanje. Ako - kao što je obično bio slučaj -
ne bi bilo ničega za izvještaj, niti kakvih koraka koje je trebalo poduzeti, on
bi započeo s provjeravanjem pokazatelja svih uređaja i s obavljanjem niza
testova čija je svrha bila ustanovljenje mogućih kvarova. Ovaj posao bi bio
završen u deset, a onda bi došlo vrijeme za učenja.

Bowman se bavio učenjem više od polovine života i s tim neće prestajati
sve dok ne ode u mirovinu. Zahvaljujući revoluciji koja se zbila u
dvadesetom stoljeću na polju obrazovanja i tehnike obrade informacija, on je
već raspolagao opsegom znanja koji je bio ravan imatelju diploma na dva ih
tri fakulteta - a, što je bilo još značajnije, mogao se služiti s devedeset posto
onoga što je jednom naučio.

Prije pedeset godina smatrali bi ga stručnjakom na području praktične
astronomije, kibernetike i svemirskih pogonskih sustava - no on bi bez
oklijevanja porekao, uz iskrenu nevjericu, da je uopće stručnjak. Bowman
nikad nije uspijevao vezati svoje zanimanje isključivo za jedan predmet;
unatoč mračnim upozorenjima svojih instruktora, bio je uporan u htijenju da
stekne diplomu iz opće astronautike - smjera s neodređenim i rasplinutim
nastavnim programom, predviđenog za one čiji se koeficijent inteligencije
kreće tek negdje oko sto trideset i koji nikad neće dostići krajnje domete u
svojoj profesiji.

Pokazalo se da je njegova odluka ispravna; upravo to odbijanje
specijalizacije omogućilo mu je da jedini on bude izabran za sadašnji zadatak.
Uglavnom iz istih razloga, Frank Pool - koji je ponekad, bez podrugljivosti,
nazivao sebe "liječnikom opće prakse na polju svemirske biologije" -
pokazao se kao njegov idealni zamjenik. Njih dvojica, a ako bi se pokazala
prijeka potreba i uz svesrdnu pomoć Halovih golemih skladišta informacija,
moći će izaći na kraj sa svakim problemom koje se mogao pojaviti za vrijeme
ovog putovanja - sve dok im umovi budu bistri i bili u stanju stvarati nove, ali
i oživljavati stare mreže pamćenja.

I tako je dva sata, od deset do dvanaest, Bowman vodio razgovor s
elektronskim učiteljem, provjeravao svoje opće znanje i upoznavao se s
gradivom koje se posebno odnosilo na ovu misiju. Neprekidno bi proučavao
planove broda, nacrte vodova i strujnih krugova ih pak cilj putovanja,
odnosno nastojao bi doznati što više o Jupiteru, Saturnu i njihovim velikim
obiteljima mjeseci.

U podne bi otišao u kuhinju, prepustivši brod Halu dok bi pripremao ručak.
Čak je i tu bio potpuno informiran o svemu što se događa, budući da se u
maloj prostoriji koja je služila kao salon i blagovaonica, nalazio duplikat
monitora kontrolne ploče, tako da ga je Hal mogao pozvati čim bi se za to
pojavila potreba. Pool bi ručao s njim, prije odlaska na šestosatni odmor, i
njih dvojica bi obično gledah tada jedan od redovitih TV programa koji su im
emitirani sa Zemlje.

Njihov jelovnik bio je isplaniran podjednako strogo kao i svi ostali detalji
putovanja. Hrana, uglavnom smrznuta i dehidrirana, bez iznimke je bila
prvorazredna i tako izabrana da se može pripremati i jesti uz što manje
poteškoća. Obroke je jednostavno trebalo otvoriti i staviti u malenu
automatsku pećnicu, koja bi se oglasila zvučnim signalom čim bi jelo bilo
gotovo. Mogli su uživati u onome što je imalo okus - i, podjednako važno,
izgled - soka od naranče, svježeg povrća, raznog voća, sladoleda, pa čak i
svježe pečenog kruha.

Poslije ručka, od trinaest do šesnaest sati, Bowman bi krenuo u polagan i
pažljiv obilazak broda - odnosno onih njegovih dijelova koji su bih dostupni.
Otkriće je od jednog do drugog kraja imalo sto trideset metara, ali se malen
svijet u kojem je bila smještena njegova posada nalazio unutar kugle
promjera trinaest metara u dijelu broda pod tlakom.

Tu su se nalazili svi sustavi za održavanje života te upravljački most koji je

bio operativno srce broda. Ispod njega nalazila se mala "svemirska garaža" s
tri zračne komore, kroz koje su servisne letjelice na vlastiti pogon, velike
upravo toliko da u njih stane po jedan čovjek, mogle isploviti van, u
prazninu, ako bi bio potreban neki posao na vanjskoj strani broda.

Najširi, "ekvatorijalni" pojas kugle pod tlakom - astronomi bi rekli dio
između Jarčeve i Rakove obratnice - sadržavao je lagano rotirajući bubanj
promjera jedanaest metara. Zbog vrtnje - jedan okret u deset sekundi - u
bubnju je vladala umjetna gravitacija jednaka Mjesečevoj. Bilo je to dovoljno
da se spriječi fizička atrofija izazvana bestežinskim stanjem te da se
svakodnevne životne funkcije odvijaju pod normalnim - ih približno
normalnim - uvjetima.

U bubnju je bila smještena kuhinja, blagovaonica, kupaonica i zahod.
Samo se ovdje moglo pripremiti i ispiti nekakav topli napitak - što je bilo
doista opasno u bestežinskim uvjetima, gdje su lebdeće kuglice kipuće vode
mogle izazvati teške opekline. Ovdje su se svemirski putnici i brijali, tako da
bestežinske dlačice nisu letjele na sve strane, dovodeći u opasnost električnu
opremu i predstavljajući prijetnju za zdravlje.

Po rubu bubnja bilo je smješteno pet malenih kabina koje je svaki astronaut
uredio po svom ukusu i u kojima su bile njegove osobne stvari. U upotrebi su
trenutno bile samo Bowmanova i Poolova, dok su budući stanari ostale tri
kabine sada mirovah u svojim elektronskim sarkofazima odmah iza njih.

Ako bi bilo potrebno, vrtnja bubnja se mogla zaustaviti; kad bi se to
zaželjelo, njegov kutni moment bi se prenio na zamašnjak, a zatim s njega
preuzeo pri ponovnom stavljaju u rotaciju. No, bubanj se najčešće okretao
postojanom brzinom, a u njega se moglo vrlo lako ući, koristeći kao oslonac
šipku koja je išla kroz njegovo središte, u kojem je vladalo bestežinsko
stanje. Prelazak na pokretni dio bio je podjednako lak i automatski uz Harno
malo potrebnog iskustva, jednako tako i stupanje na pokretne stube.

Loptasti dio broda pod tlakom bio je glava krhkog ustroja strelastog oblika
i dugog više od trideset metara. Kao i sve letjelice namijenjene samo za
putovanje po svemiru, Otkriće je bilo previše lomno i nedovoljno
aerodinamično da bi moglo ući u neku atmosferu ili da bi se oslobodilo
punog djelovanja gravitacijskog polja bilo kojeg planeta. Ono je sklopljeno
na stazi oko Zemlje, isprobano na probnom translunarnom letu i konačno
provjereno na stazi oko Mjeseca. Bilo je to stvorenje čistog svemira pa je u
skladu s time i izgledalo.

Neposredno iza dijela trupa pod tlakom nizala se skupina od četiri velika
spremnika s tekućom vodikom - a iza njih, u obliku dugog, vitkog slova "V",
bile su rashladne peraje radijatora koje su isijavale otpadnu toplinu
nuklearnog reaktora. Prošarane razgranatom mrežom cijevi s rashladnom
tekućinom, bile su poput krila nekog divovskog vilinog konjica i zbog njih je
Otkriće pod određenim kutovima na tren podsjećalo na nekakav starinski
brod na jedra.

Na samom kraju toga "V", stotinjak metara od prostora s posadom, bio je
smješten oklopljeni pakao reaktora i sklop fokusirajućih elektroda kroz koje
je izlazio usijani plin plazmatskog pogona. On je obavio svoj glavni posao
prije više tjedana, izvevši Otkriće s njegove parkirališne staze oko Mjeseca.
Sada je reaktor blago brujio, proizvodeći samo električnu energiju za brodske
potrebe, a velike rashladne peraje radijatora, koje bi se užarile do boje višnje
kada bi Otkriće ubrzavalo pod najvećim potiskom, bile su tamne i hladne.

Premda bi za ispitivanje ovog područja broda bilo potrebno krenuti na izlet
u svemir, s vanjske strane broda bih su uređaji i TV kamere koje su nadzirale
te dijelove i slali podatke i slike. Bowman je sada osjećao da detaljno poznaje
svaki četvorni metar radijatora, ploča i mreže cjevovoda koja je bila povezana
s njima.

U šesnaest sati završio bi inspekciju i podnio iscrpan usmeni izvještaj
kontroli misije, ne prestajući govoriti sve dok ne bi stigla potvrda o prijemu.
Onda bi isključio svoj odašiljač, poslušao što mu Zemlja ima reći i poslao
odgovore na moguća pitanja. U osamnaest sati probudio bi se Pool i on bi mu
prepustio zapovjedništvo.

Zatim bi nastupilo šest slobodnih sati koje je mogao iskoristiti prema
svojim željama. Ponekad bi nastavio s učenjem, slušao glazbu ih gledao
filmove. Najveći dio vremena provodio bi u prebiranju po brodskoj
neiscrpnoj elektronskoj knjižnici. Počele su ga očaravati velike ekspedicije iz
prošlosti - što je pod danim okolnostima bilo prilično razumljivo. Ponekad bi
isplovio s Pitejom iza Heraklovih stupova, otisnuvši se duž obala Europe koja
tek što je izlazila iz kamenog doba, te stigao gotovo do studenih magli
Arktika. Ili bi, dvije tisuće godina kasnije, krenuo s engleskim admiralom
Ansonom u manilskim galijama, jedrio s Cookom kroz nepoznate opasnosti
Velikog koraljnog grebena, a uspješno bi s Magellanom prvi put oplovio
svijet. A počeo je čitati i Odiseju, koja mu se od svih knjiga najživlje
obraćala preko ponora vremena.

Kad bi se poželio opustiti, uvijek je mogao izazvati Hala na dvoboj u
velikom broju polumatematičkih igara, uključujući tu damu, šah i poliomino.
Da želi, Hal bi mogao u svima stalno pobjeđivati, ali to bi loše djelovalo na
moral ljudi. Stoga je bio programiran tako da bude bolji u samo pedeset posto
slučajeva, a njegovi protivnici od krvi i mesa pretvarali su se kao da ništa ne
znaju o tome.

Posljednji sati Bowmanovog dana bih su posvećeni općem spremanju i
usputnim poslovima, a onda bi došla večera u dvadeset sati - opet zajedno s
Poolom. Zatim je red dolazio na sat kada bi razmjenjivao osobne poruke sa
Zemljom.

Kao i njegove kolege, Bowman je bio neoženjen; ne bi bilo pošteno poslati
obiteljskog čovjeka u misiju koja toliko traje. Premda su mnoga ženska srca
obećala da će čekati do povratka s putovanja, nitko u to nije doista vjerovao.
U početku su i Pool i Bowman vodili prilično intimne razgovore jednom
tjedno, premda im je smetala činjenica da mnoge uši sigurno slušaju na
zemaljskom kraju veze. No, iako je putovanje praktično tek počelo, toplina i
učestalost ovih razgovora s djevojkama na Zemlji počeli su slabiti. To se
moglo i očekivati; bila je to jedna od kazni za astronautski način života, baš
kao što su svojevrsno istu sudbinu iskusih i mornari.

Štoviše, bilo je i dobro poznato da su pomorci utjehu nalazili u drugim
lukama; nažalost, s one strane Zemljine staze nije bilo tropskih otoka punih
tamnoputih djevojaka. Stručnjaci za svemirsku medicinu uhvatili su se,
naravno, ukoštac i s ovim problemima uobičajenim žarom - i tako, u brodskoj
farmakopeji našle su se i prikladne, premda ne baš i očaravajuće zamjene.

Tik prije odjave emisiju, Bowman bi podnio svoj završni izvještaj i
provjerio je li Hal emitirao vrpce na kojima je bilježio dnevni rad svih
uređaja. Zatim, ako bi bio raspoložen za to, proveo bi sat-dva u čitanju ih
gledanju nekog filma; u ponoć bi utonuo u san - obično bez pomoći
elektronarkoze.

Poolov program u potpunosti se poklapao s njegovim i dva rasporeda
nastavljala su se jedan na drugi bez ikakvih sukoba. Njih dvojica imah su
pune ruke posla, a i bih su dovoljno inteligentni i staloženi pa se nisu ni
sukobljavali, tako da se putovanje pretvorilo u ugodan rutinski let bez
uzbuđenja, a protok vremena jedino je označavala promjena brojki na
digitalnoj brodskoj uri.

Mala posada Otkrića silno se nadala da tu spokojnu jednoličnost ništa neće

promijeniti u tjednima i mjesecima što su još bih pred njima.

18. Kroz asteroide

Putujući tjedan za tjednom poput nekog tramvaja po tračnicama svoje
točno određene staze, Otkriće je prošlo pokraj staze Marsa i usmjerilo se
prema Jupiteru. Za razliku od svih brodova što su plovili nebom i morima
Zemlje, ovom nije trebalo nikakvo upravljanje. Pravac su mu već odredili
neumoljivi zakoni gravitacije; ovdje nije bilo plićaka koji nisu uneseni u
karte, niti opasnih grebena na kojima bi se brod mogao nasukati. Isto tako,
nije bilo ni najmanje opasnosti od sudara s nekim drugim brodom, jer nije
bilo nikakvih drugih letjelica - barem ne takvih koje je Čovjek napravio - u
cijelom prostoru između Otkrića i beskrajno dalekih zvijezda.

Pa ipak, za prostor u koji je letjelica sada ulazila ne bi se baš moglo reći da
je prazan. Naprijed se pružao "ničiji teritorij" ispunjen stazama više od
milijun asteroida; astronomi su do sada uspjeh točno izračunati staze za jedva
desetak tisuća njih. Samo četiri imaju promjer veći od stotinu i pedeset
kilometara, dok su svi ostali tek veće ih manje gromade, stijene koje se gibaju
prostorom.

Ništa se nije moglo učiniti protiv njih; premda je čak i najmanji asteroid
mogao potpuno uništiti brod, ako bi ga pogodio brzinom od više desetaka
tisuća kilometara na sat, vjerojatnost da se tako nešto dogodi bila je ipak
zanemariva. U prosjeku, nalazio se samo po jedan asteroid u prostoru kocke
duljine brida milijim i pol kilometara; posada Otkrića nimalo nije brinula
zbog mogućnosti da se nađe na istom mjestu i u isto vrijeme s tim
asteroidom.

Osamdeset šestog dana leta trebali su se naći na najmanjoj udaljenost od
jednog poznatog asteroida. On nije imao nikakav naziv - već samo broj:
7794. Bila je to zapravo stijena promjera pedesetak metara, otkrivena 1997.
godine sa zvjezdarnice na Mjesecu; gromadu su svi odmah zaboravili, osim
svepamtećih računala u Uredu za male planete.

Kad je Bowman stupio na dužnost, Hal ga je odmah podsjetio na skorašnji
susret - premda je bilo gotovo nevjerojatno da je Bowman smetnuo s uma
jedini predviđeni događaj na cijelom putovanju. Staza asteroida na

zvjezdanom nebu i njegove koordinate u trenutku najmanje udaljenosti već su
stajale ispisane na ekranima računala. Također su bila navedena promatranja
koja je trebalo obaviti ih bar pokušati obaviti; imat će pune ruke posla dok
7794 bude prolazio pokraj njih na udaljenosti od svega tisuću petsto
kilometara brzinom od sto trideset tisuća kilometara na sat u odnosu na brod.

Bowman je zatražio od Hala da uključi ekran teleskopa i na njemu se istog
trenutka pojavi prostor posut zvijezdama. Nije bilo ničega što bi bilo nalik
asteroidu; sve vidljivo, čak i pod najvećim stupnjem povećanja, bile su samo
točke svjetlosti bez dimenzija.

"Uokviri mi cilj", zatraži Bowman. Četiri slabašne, uske crte odmah se
pojaviše, tvoreći kvadrat oko jedne sićušne i neupadljive zvijezde. Promatrao
ju je nekoliko minuta, zapitavši se nije li Hal možda pogriješio; a onda je
zapazio da se točkica svjetlosti kreće, toliko sporo da se to jedva moglo
zamijetiti na pozadini zvjezdanog neba. Bila je još udaljena gotovo milijun
kilometara - ali njezino kretanje dokazivalo je da se, mjereno svemirskim
mjerilima, nalazi gotovo na dohvatu ruke.

Kad mu se šest sati kasnije Pool pridružio na kontrolnom mostu, 7794 bio
je stotinama puta sjajniji i tako se brzo kretao nebom da je njegov identitet
bio izvan svake sumnje. Isto tako, on više nije bio točka svjetlosti, već je
počeo pokazivati jasno vidljiv oblik.

Počeli su promatrati prolazak tog nebeskog kamena, proživljavajući
osjećaje pomoraca na dugotrajnim putovanjima pokraj obale uz koju se ne
mogu usidriti. Premda su savršeno bili svjesni činjenice da je 7794 samo
beživotna gromada bez atmosfere, to ništa nije mijenjalo ono što su osjećali.
Bio je to susret sa za njih jedinim čvrstim tijelom s ove strane Jupitera - od
kojega ih je još dijelilo tristo milijuna kilometara.

Pomoću teleskopa su se mogli uvjeriti da je asteroid vrlo nepravilnog
oblika te da se polako okreće. Ponekad je bio nalik na neku spljoštenu kuglu,
katkad na vrlo hrapavu opeku; vrijeme njegove rotacije iznosilo je nešto malo
više od dvije minute. Šarolike mrlje svjetlosti i sjena bijahu razmještene
naizgled slučajno po njegovoj površini; asteroid bi često zaiskrio poput
dalekog prozora, kada bi ravnine ili izbočine kristalnog materijala bljesnule
obasjane Suncem.

Jurio je pokraj njih brzinom od pedesetak kilometara u sekundi; imali su na
raspolaganju samo nekoliko kratkih minuta za promatranje izbliza.
Automatske kamere napravile su više desetaka fotografija, povratni odjeci

navigacijskog radara bili su pažljivo snimljeni za kasniju analizu - a bilo je
upravo toliko vremena da se pošalje jedna udarna sonda.

Sonda nije sadržavala nikakve uređaje; nijedan ne bi izdržao sudar pri tim
brzinama. Bio je to jednostavno rečeno metak, malen komad metala ispaljen s
Otkrića stazom koja se trebala sjeći sa stazom asteroida.

Dok su otkucavale sekunde prije sudara, Pool i Bowman iščekivali su uz
napetost koja je rasla. Pokus, premda je u načelu bio jednostavan, tražio je
maksimalnu točnost njihovih uređaja. Gađali su cilj velik pedeset metara, a
udaljen tisuću petsto kilometara.

Na tamnom dijelu asteroida pojavila se iznenadna zasljepljujuća eksplozija
svjetlosti. Sitni metalni grumen udario je meteorskom brzinom; u djeliću
sekunde sva njegova kinetička energija pretvorila se u toplinu. Oblačić
usijanog plina zakratko se digao u svemir; na Otkriću, kamere su snimale
sjajne spektralne linije koje su brzo gasnule. Kada ti snimci stignu na Zemlju,
stručnjaci će ih ispitati tragajući za izdajničkim potpisima asteroidovih atoma.
I tako, prvi put, bit će određen sastav kore jednog asteroida.

Trenutak kasnije, 7794 bio je samo zvijezda koja nestaje, bez ikakvog
vidljivog diska. Kada je Bowman slijedeći put preuzeo dežurstvo, asteroida
više nije bilo.

Opet su bili sami; tako će i ostati sve dok im za tri mjeseca u susret ne
zaplovi najdalji Jupiterov mjesec.

19. Prolazak pokraj Jupitera

Čak i s udaljenosti od trideset milijuna kilometara, Jupiter je već dominirao
na nebu pred njima. Planet je sada bio blijedi disk boje lososa, velik kao pola
Mjeseca gledanog sa Zemlje, s tamnim, usporednim prugama oblaka koji su
se jasno razabirali. Kružeći oko diva u ekvatorskoj ravnini planeta, nalazile
su se blistave zvijezde Io, Europa, Ganimed i Kalisto - svjetovi koji bi se
drugdje računali kao posebni planeti, ali koji su ovdje bili samo sateliti
velikog gospodara.

Pogled na Jupiter kroz teleskop bio je veličanstven: šarolik, raznobojan
globus koji kao da je ispunjavao nebo. Bilo je moguće zamisliti njegovu
pravu veličinu; Bowman se stalno podsjećao na činjenicu da je promjer

Jupitera jedanaest puta veći od Zemljinog, ali to je dugo bio samo goli
podatak bez pravog značenja.

U Halovoj memoriji, pronašao je nešto što mu je vrlo zorno predstavilo
izuzetne dimenzija planeta. Bila je to ilustracija koja je prikazivala cijelu
površinu Zemlje, najprije oguljenu, a zatim raširenu, poput kože neke
životinje, na globusu Jupitera. Prema toj pozadini, svi kontinenti i oceani
Zemlje izgledali su veliki tek kao Indija na globusu našeg planeta.

Kada je Bowman upotrijebio najjače povećanje teleskopa na Otkriću, imao
je dojam da se nalazi povrh jednog pomalo spljoštenog globusa, odakle
promatra oblake koje brzo rotiranje tog divovskog svijeta usukuje u pruge.
Pokatkad su te pruge mijenjale oblik u pramenove, goleme mase šarolike
pare veličine cijelih kontinenata; bilo je trenutaka kada bi ih povezivali
nepostojani mostovi koji su se pružali tisućama kilometara. Ispod tih oblaka
bilo je pogledu skriveno dovoljno materijala da se od njega naprave još
jednom svi ostali planeti u Sunčevom sustavu. A što li je još, upita se
Bowman, skriveno tamo?

Preko tog pokretnog, uskomešanog pokrova oblaka, koji je zauvijek
skrivao pravu površinu planeta, ponekad bi klizila kružna obličja tame. To je
neki od unutrašnjih mjeseca upravo pretjecao daleko Sunce, dok mu je sjena
jurila pod njim preko nemirnog oblačnog pokrova Jupitera.

Bilo je tu i drugih, znatno manjih mjeseci, čak i ovdje - trideset milijuna
kilometara daleko od Jupitera. Ali to su bile samo leteće planine, velika
nekoliko desetaka kilometara u promjeru, a ni brod uopće neće proći blizu
nekog od njih. Svakih nekoliko minuta brodski radar bi skupio snagu za
impuls i poslao u okolni prostor bešumnu grmljavinu energije; ali iz praznine
nije dolazio nikakav odjek još nepoznatih satelita.

Ovo, međutim, što je dolazilo - i to sve snažnije - bila je rika Jupiterovog
vlastitog radio-glasa. Godine 1955, prije samog osvita svemirske ere,
začuđeni astronomi ustanoviše da Jupiter emitira milijune kilovata na
desetmetarskom radio-području. Bio je to jednostavno sirovi šum, udružen s
prstenom naelektriziranih čestica što kruže oko planeta, poput Van Allenovih
pojaseva oko Zemlje, ali kod Jupitera sve je bilo znatno većih dimenzija.

Pokatkad, za vrijeme samotnih sati na kontrolnom mostu, Bowman bi se
prepustio slušanju tog zračenja. Okrenuo bi dugme za pojačanje zvuka, sve
dok prostorija ne bi bila potpuno ispunjena pucketavom, šištećom tutnjavom;
iz te pozadine, u nepravilnim razmacima pojavljivali bi se kratkotrajni

zvižduci i cijuk slična kricima poludjelih ptica. Bio je to sablastan zvuk, zato
što nije imao nikakve veze s Čovjekom; zvučao je podjednako osamljen i bez
ikakvog smisla, poput šuma valova na obali ili udaljenog udara groma negdje
iza obzorja.

Čak i pri trenutačnoj brzini od gotovo dvjesto tisuća kilometara na sat,
Otkriću će biti potrebno gotovo dva tjedna da prijeđe staze svih Jupiterovih
satelita. Jupiter ima više mjeseca negoli Sunce planeta; lunarni opservatorij
otkrivao je po jednog novog svake godine, a ukupan broj sada je bio trideset
šest. Krajnji vanjski - Jupiter XXVII - kretao se retrogradno po nastabilnoj
stazi na udaljenosti od trideset milijuna kilometara od svog sadašnjeg
gospodara. Bio je to plijen u neprekidnom nadmetanju između Jupitera i
Sunca, jer je planet stalno zarobljavao malena tijela iz asteroidnog pojasa, da
bi ih zatim opet izgubio nekoliko milijuna godina kasnije. Samo su unutrašnji
mjeseci bili njegovo stalno vlasništvo; Sunce ih nikad neće uspjeti otrgnuti iz
njegovog zagrljaja.

Sada se javila nova lovina za ova suparnička gravitacijska polja. Otkriće je
ubrzavalo prema Jupiteru, krećući se složenom stazom koju su prije više
mjeseci izračunali astronomi na Zemlji i koju je Hal stalno provjeravao. S
vremena na vrijeme, kontrolne mlaznice korigirale bi elemente putanje
kratkotrajnim uključenjima, koja jedva da su se osjećala na brodu.

Informacije su radio-vezom stalno tekle na Zemlju. Sada su bili toliko
udaljeni od matičnog svijeta da je, unatoč tome što su putovale brzinom
svjetlosti, bilo potrebno pedeset minuta da prevale svoj put. Premda je cijeli
svijet promatrao preko njihovih ramena, gledajući kroz njihove oči i njihove
uređaje kako se .Jupiter približava, proći će gotovo cijeli sat prije nego što
vijesti o njihovim otkrićima stignu do planeta s kojeg su bili krenuli.

Teleskopske kamere neprekidno su radile dok je brod presijecao staze
velikih unutrašnjih satelita - od kojih je svaki bio veći od Mjeseca i posve
neistražen. Tri sata prije završetka prijelaza, Otkriće je prošlo na samo
trideset tisuća kilometara od Europe i svi uređaji bijahu usmjereni prema
svijetu koji se primicao; veličina mjeseca postojano se povećavala, dok je on
mijenjao oblik iz kugle u srp, klizeći brzo prema Suncu.

Tu se prostiralo trideset milijuna četvornih kilometara tla koje je, sve do
ovog trenutka, bilo tek glavica pribadače u vidnom polju najsnažnijih
teleskopa. Tijekom svega nekoliko minuta proći će pokraj Europe, tako da je
to vrijeme trebalo što bolje iskoristiti za snimanje svih dostupnih podataka.

Kasnije će imati prilike za detaljnije proučavanje.
Promatrana s udaljenosti, Europa je bila nalik na nekakvu divovsku

pahuljicu koja vrlo dobro reflektira svjetlost dalekog Sunca. Promatranja iz
blizine išla su tome u prilog; za razliku od prašinastog Mjeseca, Europa je
bila blistavo bijela, a veći dio površine bio je prekriven sjajnim gromadama
koje su bile nalik na nasukane ledene sante. Gotovo sigurno, bile su
izgrađene od amonijaka i vode, koje Jupiterovo gravitacijsko polje nekako
nije uspjelo privući k sebi.

Jedino se duž ekvatora mogla vidjeti gola stijena; tu se pružala
nevjerojatno neravna ničija zemlja kanjona i razbacanih stjenovitih masiva,
koja je stvorila tamniji pojas što je potpuno opasao maleni svijet. Bilo je i
nekoliko udarnih kratera, ali nije bilo ni traga vulkanskoj aktivnosti; Europa
očigledno nikada nije imala unutrašnji izvor topline.

Instrumenti zabilježiše, u skladu s onim što se odavno znalo, i neku
atmosferu u tragovima. Kada je tamni rub satelita prešao preko jedne
zvijezde, ona je prvo izgubila sjaj prije no što će potpuno nestati. U nekim
područjima postojali su nagovještaji oblaka - možda nakupina amonijačnih
kapljica, nastala u rijetkim metanskim vjetrovima.

Podjednako brzo kao što se pojavila pred njima, Europa je začas ostala iza
njih; sada je sam Jupiter bio udaljen svega dva sata. Hal je doista pažljivo
odredio stazu broda, tako da nije trebalo dodatno ispravljanje brzine sve do
trenutka najmanje udaljenosti. No, bez obzira na ovu sigurnost, ipak je
trebalo imati čvrste živce pred prizorom narastanja divovskog globusa iz
minute u minutu. Bilo je teško povjerovati da se Otkriće ne obrušava ravno
prema njemu, odnosno da ih golemo gravitacijsko polje planeta ne odvodi
prema neizbježnom uništenju.

Kucnuo je trenutak za slanje atmosferskih sondi - koje su trebale, nadah su
se njihovi tvorci, dovoljno dugo opstati kako bi stigle poslati informacije o
stanju ispod pokrova oblaka. Dvije zdepaste sonde, slične bombama,
optočene termičkim štitnicima, pažljivo su poslane po stazama koje su prvih
nekoliko tisuća kilometara neznatno odstupale od staze Otkrića.

No, zatim su se ipak počele odvajati; sada se, najzad, i golim okom moglo
zamijetiti ono što je Hal stalno tvrdio. Brod je bio na stazi koja će gotovo
okrznuti atmosferu, ali se neće sudariti s njom. Razlika je, doduše, iznosila
svega nekoliko stotina kilometara - što zapravo nije ništa u odnosu na planet
promjera sto četrdeset tisuća kilometara - ali i to je bilo dovoljno.

Jupiter je sada ispunjavao cijelo nebo; bio je toliko velik da ni oko ni um
više nisu mogli shvatiti dimenzije, tako da su od toga odustali. Da nije bilo
izuzetne raznovrsnosti boja - crvene, ružičaste, žute, narančaste, pa čak i
grimizne - u atmosferi pod njima, Bowman bi lako povjerovao da leti iznad
pokrova oblaka na Zemlji.

A sada, prvi put za njihova putovanja, ostat će neko vrijeme bez Sunca.
Premda je bilo blijedo i umanjeno, bilo je stalni pratitelj Otkrića od kada se
brod otisnuo od Zemlje, prije pet mjeseci. No, staza Otkrića je sada odlazila u
Jupiterovu sjenu i uskoro bi brod trebao prijeći iznad noće strane planeta.

Tisuću kilometara ispred njih, traka sumraka počela je juriti prema njima;
iza, Sunce je brzo uranjalo u Jupiterove oblake. Zrake su mu se razmicale duž
obzora poput dva plamena roga, okrenuta nadolje, a zatim su se skupile i
ugasile u kratkotrajnom bljesku obojenog slavlja. Spustila se noć.

Pa ipak - veliki svijet što se prostirao ispod njih nije bio potpuno taman.
Obasjavala ga je fosforescencija koja je iz minute u minutu postajala sve
sjajnija kako su im se oči navikavale na prizor. Prigušene rijeke svjetlosti
tekle su od obzora do obzora, poput sjajnih brazdi brodova na nekom
tropskom moru. Mjestimice su se skupljale u jezerca tekućeg plamena,
podrhtavajući od siline golemih podmorskih poremećaja koji su navirali iz
skrovite nutrine Jupitera. Bio je to prizor koji je izazivao toliko
strahopoštovanje da su ga Pool i Bowman satima mogli netremice promatrati;
nije li ovdje riječ, pitali su se oni, samo o kemijskim i električnim silama
dolje u tom uzavrelom kotlu - ili je možda riječ o usputnom proizvodu nekog
fantastičnog oblika života? Bila su to pitanja o kojima će znanstvenici
vjerojatno još uvijek raspravljati i kada se stoljeće, što je upravo počelo,
približi svršetku.

Kako su ponirali sve dublje i dublje u jovijansku noć, sjaj pod njima bio je
sve izrazitiji. Bowman je jednom letio iznad sjeverne Kanade u vrijeme kada
je predstava aurore bila u punom zamahu; snijegom prekriven predio bio je
podjednako pust i blistav poput ovoga. A ona arktička divljina, podsjeti se on,
bila je za više od stotinu stupnjeva toplija od područja preko kojih su sada
jurili.

"Signal sa Zemlje brzo slabi", objavi Hal. "Ulazimo u prvu difrakcijsku
zonu."

Očekivali su to - štoviše, bio je to i jedan od zadataka misije, jer će
apsorpcija radio-valova dati korisne informacije o Jupiterovoj atmosferi. Ali

pošto su se sada doista našli iza planeta, što je značilo i prekid veza sa
Zemljom, odjednom su osjetih neizmjernu usamljenost. Ovaj prekid potrajat
će samo jedan sat, a onda će opet izroniti s druge strane Jupitera i opet
uspostaviti vezu s ljudskom rasom. Taj sat, međutim, bit će jedan od najdužih
u njihovom životu.

Premda su bili relativno mladi, Pool i Bowman već su imah iza sebe
desetak svemirskih putovanja; no, sada su se osjećali kao početnici. Upuštah
su se u nešto prvi put; nijednom se još neki brod nije kretao takvom brzinom
niti je prkosio tako snažnom gravitacijskom polju. I najmanja navigacijska
pogreška u ovoj kritičnoj točki i Otkriće će početi ubrzavati prema dalekim
granicama Sunčevog sustava, bez ikakve nade u spas.

Minute su sporo prolazile. Jupiter je sada postao okomiti fosforescentni zid
koji se beskrajno pružao iznad njih - a brod se uspinjao ravno uz njegovu
blistavu plohu. Premda su dobro znali da jure dovoljno brzo da ne postanu
plijen Jupiterovog gravitacijskog polja, bilo je teško povjerovati da Otkriće
nije postalo satelit ovog čudovišnog svijeta.

Konačno, daleko ispred, na obzorju bljesne svjetlost. Izranjah su iz sjene,
hitajući ususret Suncu. Gotovo istog trenutka Hal objavi:

"Uspostavio sam radio-vezu sa Zemljom. Također mi je drago što vam
moga reći da je perturbacijski manevar uspješno obavljen. Vrijeme našeg
putovanja do Saturna iznosi sto šezdeset sedam dana, pet sati i jedanaest
minuta."

Odstupanje od predviđenog vremena bila je manje od jedne minute;
prelijetanje je obavljeno uz nevjerojatnu točnost. Slično lopti na kozmičkom
stolu za biljar, Otkriće se odbilo od pokretnog gravitacijskog polja Jupitera,
stekavši dodatno ubrzanje za vrijeme tog susreta. Uopće ne koristeći svoj
pogon, brod je povećao brzinu za više tisuća kilometara na sat.

No, time nisu bili narušeni zakoni mehanike; Priroda uvijek izjednačuje
svoje prihode i rashode, tako da je Jupiter izgubio upravo onoliko od količine
gibanja koliko je Otkriće dobilo. Planet je usporio - ali mu je masa bila jedan
kvintilijun puta veća od mase broda pa je promjena njegove staze bila
premala da bi se mogla zamijetiti. Još nije došlo vrijeme da Čovjek ostavi
svoj pečat u Sunčevom sustavu.

Dok se brzo razdanjivalo oko njih, a smanjeno Sunce se opet počelo
uspinjati nad nebom dijela Jupitera pod njima, Pool i Bowman pružiše jedan
drugom ruku u tišini i čvrsto se rukovaše.

Premda su teško mogli povjerovati u to, prvi dio njihove misije uspješno je
bio završen.

20. Svijet bogova

Ali još nisu završili s Jupiterom. Daleko iza njih, dvije sonde, koje je
Otkriće lansiralo, započeše ulaziti u atmosferu.

Jedna se uopće nije javila; vjerojatno je zaronila pod prevelikim kutem i
izgorjela prije negoli je stigla poslati neki mjerni podatak. No, druga je bila
uspješnija; skliznula je kroz gornje slojeve Jupiterovu atmosfere, a zatim se
ponovo odbila u svemir. Kao što je bilo i planirano, izgubila je pri tom
manevru toliko od brzine da se u drugom navratu počela spuštati po velikoj
elipsi. Dva sata kasnije, ponovno je ušla u atmosferu - ovaj put na dnevnoj
strani planeta - brzinom od sto trideset tisuća kilometara na sat.

Istog trena opkolio ju je omotač od usijanog plina i nastao je prekid radio-
veze. Uslijedili su trenuci zabrinutog iščekivanja za dvojicu promatrača na
kontrolnom mostu. Nisu mogli biti sigurni hoće li sonda odoljeti, odnosno
neće li zaštitni keramički oklop potpuno izgorjeti prije no što se kočenje
završi. Dogodi li se to, uređaji bi isparili u djeliću sekunde.

Ali štitnik je izdržao dovoljno dugo da blistavi meteor uspori. Istrošeni i
pougljenjeni dijelovi su odbačeni, robot je istaknuo svoje antene i počeo
njuškati unaokolo svojim elektronskim osjetilima. Na Otkriću, udaljenom tog
trenutka više od tristo tisuća kilometara, radio je počeo donositi prve
autentične vijesti s Jupitera.

Na tisuće podataka, koji su stizali svake sekunde, izvještavali su o
kemijskom sastavu, tlaku, temperaturi, magnetskom polju, radioaktivnosti i o
drugim svojstvima atmosfere, razumljivi samo stručnjaci na Zemlji. Bila je
tu, međutim, jedna emisija koja se mogla razumjeti bez poteškoća;
televizijska slika, u boji, koju je odašiljala sonda tijekom spuštanja.

Prvi prizori pojavili su se kada je robot već ušao u atmosferu i odbacio svoj
zaštitni omotač. Sve što se moglo vidjeti bila je žuta magla prošarana
grimiznim mrljama koje su brzo promicale pred kamerom, jer sonda je padala
brzinom od nekoliko stotina kilometara na sat.

Magla je postajala svegušća; bilo je nemoguće odgonetnuti vidi li kamera

samo deset centimetara ili deset kilometara ispred sebe, jer nije bilo nekih
pojedinosti na kojima bi se mogao zaustaviti pogled. Izgledalo je, barem
glede TV sustava, da je sonda bila potpuni neuspjeh. Cjelokupna oprema je
istina funkcionirala, ali se ništa nije moglo ugledati u ovoj maglovitoj,
uzburkanoj atmosferi.

A onda, iznenada, magle nestane. Sonda je vjerojatno prošla kroz bazu
visokog sloja oblaka i izbila u vedru zonu - možda u područje gotovo čistog
vodika uz rijetke, raštrkane primjese amonijačnih kristala. Premda je i dalje
bilo nemoguće procijeniti dimenzije slike, pogled kamere je očigledno sezao
kilometrima daleko.

Predio je bio tako stran da je za trenutak izgledao gotovo besmislen za oči
navikle na zemaljske boje i oblike. Daleko, daleko dolje prostiralo se
beskrajno more šarolikog zlata, izbrazdano usporednim grebenima koji su bih
nalik krestama divovskih valova. No, nije bilo nikakvog gibanja; dimenzije
prizora su bile toliko velike da se nikakav pokret nije mogao raspoznati. Taj
zlatni krajolik nikako nije mogao predstavljati ocean, budući da se nalazio
previsoko u Jupiter ovoj atmosferi. Posrijedi je bio samo još jedan sloj
oblaka.

A onda kamera uhvati tračak jedne vrlo čudne slike, na žalost mutne zbog
udaljenosti. Mnogo kilometara u daljini, zlatni predio uzdizao su u neobično
simetričan stožac, sličan kakvoj vulkanskoj planini. Oko vrha tog stošca
bijaše vijenac sastavljena od malih, paperjastih oblaka - koji su svi bih
približno iste veličine, svi jasno uočljivi i izdvojeni. Bilo je nečeg
uznemirujućeg i neprirodnog u svezi sa njima - ako se riječ "prirodno" uopće
mogla upotrijebiti za ovaj krajolik koji je izazivao strahopoštovanje.

A tada, zahvaćena nekim poremećajem u atmosferi koja se brzo
zgušnjavala, sonda se okrene prema drugoj četvrtini obzora i nekoliko
sekundi na ekranu se nije vidjelo ništa drugo do zlatne zamućenosti. No slika
se brzo ustalila: "more" je bilo sad znatno bliže, ali i dalje jednako zagonetno.
Sada se moglo zamijetiti da je na nekim mjestima prekriveno tamnim
pjegama, koji su možda bile rupe ih pukotine koje su vodile do još dubljih
slojeva atmosfere.

Sondi nije bilo suđeno da dopre do njih. Nakon svakog prevaljenog
kilometra udvostručavala se gustoća plina oko nje pa je stoga naglo rastao i
atmosferski tlak, kako je zemaljski robot sve dublje silazio prema skrivenoj
površini planeta. I dalje se nalazio visoko iznad onog tajanstvenog mora,

kada odjednom, kao zlokobni predznak, slika zatreperi, a zatim zauvijek
nestane, jer je robotovo istraživačko oko, koje ju je slalo, bilo zgnječeno pod
silnom težinom sloja od mnogo kilometara atmosfere koji se nalazio iznad
njega.

Ipak, tijekom svog kratkog života sonda je omogućila pogled u možda
milijuntni dio Jupitera i jedva da se imalo približila površini planeta,
udaljenoj još mnogo stotina kilometara u sve gušćoj magli. I nakon što je već
slike nestalo s ekrana, Bowman i Pool ostadoše sjediti bez riječi, dok im se u
glavi motala ista misao.

Ljudi antičkog Rima nisu možda ni slutili koliko su bih u pravu kad su ovaj
planet nazvali po gospodaru svih bogova. Ako je dolje postojao život, koliko
će vremena biti potrebno da se on samo pronađe? A zatim, koliko će stoljeća
proći prije negoli ljudi budu u mogućnosti krenuti tragom ovog prvog pionira
- i u kakvoj vrsti brodova?

Ali sve to se izravno nije odnosilo na Otkriće i njegovu posadu. Njihovo
odredište bilo je jedan još neobičniji svijet, gotovo dvostruko udaljeniji od
Sunca - od kojeg ih je razdvajalo gotovo milijardu kilometara praznine koju
su uznemiravali samo poneki kometi.

Četvrti dio

Bezdan

21. Rođendanska proslava

Poznati zvuci melodije "Sretan rođendan", poslani preko milijardu i dvjesta
milijuna kilometara prostora brzinom svjetlosti, zamirali su među ekranima i
uređajima kontrolnog mosta. Poolova obitelj, okupljena prilično zbunjeno
oko rođendanske torte na Zemlji, odjednom utone u tišinu.

A onda gospodin Pool, senior, reče suhim glasom:
"Pa, Frank, ne pada mi na pamet što bih ti još mogao reći u ovom trenutku,
osim da smo u mislima s tobom i da ti doista želimo sretan rođendan."
"Čuvaj se, mili", doda gospođa Pool plačno. "Bog s tobom."
Skupina je u zboru rekla "doviđenja", a onda je slika nestala s ekrana. Baš
je neobično, pomisli Pool, da se sve dogodilo prije više od sat vremena; u
međuvremenu, članovi obitelji opet su se razišli i sigurno su već kilometrima
daleko od kuće. No, na određen način ovaj vremenski razmak, premda je
mogao izazvati nelagodu, ipak je bio sreća u nesreći. Kao i svi ljudi tog
vremena, Pool je bio uvjeren da, čim to poželi, istog trena može razgovarati
sa svakim na Zemlji. Kako to više sada nije mogao, javile su se ozbiljne
psihološke posljedice. Sada je prešao u novu dimenziju udaljenosti, tako da
su gotovo sve emotivne veze postale zategnute do granice loma.
"Žao mi je što prekidam proslavu", oglasi Hal, "ali imamo jedan problem."
"Što je bilo?" upitaju Pool i Bowman istodobno.
"Pojavile su se poteškoće u održavanju veze sa Zemljom. Problem je u
jedinici AE-35. Moj centar za predviđanje kvarova izvještava da bi ona
mogla zakazati za sedamdeset dva sata."
"Pobrinut ćemo se o tome", odgovori Bowman. "Da vidimo optičku
usmjerenost."
"Evo je, Dave. Za sada je još sve u redu."
Na ekranu displeja pojavi se savršen polumjesec, vrlo sjajan na pozadini
gotovo bez zvijezda. Bio je prekriven oblacima i bez ikakvih površinskih
pojedinosti koje bi se mogle prepoznati. Štoviše, na prvi pogled lako se

mogao zamijeniti s Venerom.
Ali ne i na drugi pogled. Jer, pokraj njega je bio pravi Mjesec, kakvog

Venera nije imala - četiri puta manji od Zemlje i u točno istoj mijeni. Bilo je
lako zamisliti da su ta dva tijela majka i dijete, kao što su mnogi astronomi i
vjerovali prije negoli se ispitivanjem lunarnih stijena neoborivo dokazalo da
Mjesec nikada nije bio dio Zemlje.

Pool i Bowman promatrali su ekran u tišini. Slika je dolazila od TV kamere
s dugim žarištem, postavljene na rubu velike tanjuraste antene; križić u
njezinom središtu pokazivao je točnu usmjerenost antene. Ako snop tanak
poput olovke ne bi išao ravno prema Zemlji, oni ne bi mogli ni slati ni
primati poruke. Emisije u oba smjera promašile bi cilj i produžile bi,
nesaslušane i neviđene, kroz Sunčev sustav pa dalje u prazninu izvan
njegovih granica. Ako bi ikad i bile primljene, to bi bilo tek mnogo stoljeća
kasnije - a oni koji bi ih uhvatili ne bi bih ljudi.

"Znaš li gdje je kvar?" upita Bowman.
"Nepostojan je i ne mogu ga lokalizirati. Ali, kako izgleda, odnosi se na
jedinicu AE-35."
"Koji postupak predlažeš?"
"Najbolje bi bilo zamijeniti jedinicu rezervnom, kako bismo je mogli
ispitati."
"Dobro, daj nam kopiju."
Informacija bljesne na ekranu displeja; istodobno, jedan list papira sklizne
iz proreza tik ispod njega. Unatoč svih elektronskih očitavanja, bilo je
situacija kada je dobar, staromodni papir poslužio kao najpogodniji oblik
bilježenja.
Bowman se za trenutak udubio u proučavanje dijagrama, a onda zazviždi.
"Mogao si nam to reći", primijeti on. "Ovo zahtijeva izlazak iz broda."
"Žao mi je", odgovori Hal. "Mislio sam da znate da je jedinica AE-35 na
postolju antene."
"Vjerojatno sam i znao, ali prije godinu dana. Ovdje, međutim, ima osam
tisuća podsustava. U svakom slučaju, posao izgleda jednostavan. Sve što
treba učiniti je podići jedan poklopac i staviti na mjesto novu jedinicu."
"Meni to odgovara", reče Pool, kojem je kao članu posade bila dužnost
obavljati rutinske izvanbrodske poslove. "Uopće mi neće smetati mala
promjena sredine. Samo bez uvrede, molim."
"Da vidimo slaže li se kontrola misije s tim", reče Bowman. Sjedio je

nepomično nekoliko sekundi, razmišljajući, a onda započne diktirati poruku.
"Kontroli misije... ovdje iks-zraka-delta-jedan. U dva-nula-četiri-pet

brodski centar za predviđanje kvarova u našem devet-nula-nula-nula računalu
upozorio je na vjerojatno zakazivanje jedinice alfa-eho-tri-pet za sedamdeset
dva sata. Molimo provjeriti preko telemetrijske kontrole i predlažemo
ispitivanje jedinice u vašem simulatoru brodskih sustava. Također, potvrdite
odobrenje našeg plana za izlazak iz broda zbog zamjene jedinice alfa-eho-tri-
pet prije kvara. Kontroli misije, ovdje iks-zraka-delta-jedan, kraj emitiranja."

Zahvaljujući višegodišnjoj praksi, Bowman se osposobio da se bez
poteškoća prebaci na ovu vrstu izražavanja - koju je netko jednom prigodom
nazvao "tehniš" - a zatim da se opet vrati na normalan govor, bez ikakvog
škripanja metalnih zupčanika; mogao je to učiniti istog trena čim se za to javi
potreba. Sada im je ostalo samo pričekati potvrdu, do čijeg će prijema proći
najmanje dva sata, koliko je porukama trebalo da prevale svoj dvosmjerni put
pokraj Jupiterove i Marsove staze.

Poruka je stigla dok je Bowman pokušavao, bez mnogo uspjeha, pobijediti
Hala u jednoj od igara s geometrijskim oblicima, koje su bile pohranjene u
kompjutorskoj memoriji.

"Iks-zraki-delti-jedan, ovdje kontrola misije, potvrđujemo vaš dva-jedan-
nula-tri. Ispitujemo telemetrijske informacije na našem simulatoru misije i
poslat ćemo savjet.

Zeleno za vašu namjeru da izađete iz broda i zamijenite jedinicu alfa-eho-
tri-pet prije mogućeg kvara. Razrađujemo kontrolne postupke za ispitivanje
neispravne jedinice."

Kad je službeni dio posla završen, kontrolor misije vratio se normalnom
engleskome.

"Žao nam je momci što ste zapali u malu nevolju pa vam ne želimo
otežavati situaciju. Ali, ako vam to nije teško prije izlaska iz broda, imamo
jednu molbu naših kolega iz Javnog informiranja. Možete li nam pripremiti
za javno emitiranje kratku emisiju u kojoj biste opisah nastalu situaciju i
objasnili što je i što radi AE-35. Neka zvuči što je moguće bezazlenije. I mi
to možemo obaviti, naravno, ali djelovat će znatno uvjerljivije iz vaših usta.
Nadamo se da se ovo neće negativno odraziti na vaš društveni život. Iks-
zraki-delti-jedan, ovdje kontrola misije, dva-jedan-pet-pet, kraj emitiranja."

Čuvši ovu molbu, Bowman nije mogao zaustaviti smiješak. Bilo je
trenutaka kada je Zemlja pokazivala neobičnu neuviđavnost i netaktičnost.

"Što je moguće bezazlenije!" - baš tako!
Kada mu se Pool pridružio, a bilo je to nakon razdoblja spavanja, proveli

su deset minuta u sastavljanju odgovora. U ranim fazama misije svi
masmediji obasipah su ih zahtjevima za intervjuima i raspravama - za bilo
čim što su oni bili voljni reći. Ali kako su prolazili tjedni u kojima se ništa
nije događalo prolazili, a i vremenski razmak je povećavao kašnjenje signala
s nekoliko minuta na preko jedan sat, zanimanje je lagano blijedilo. Nakon
uzbudljivog prolaska pokraj Jupitera, prije više od mjesec dana, napravih su
svega tri ili četiri emisije za javno informiranje.

"Kontroli misije, ovdje iks-zraka-delta-jedan. Evo snimke za Javno
informiranje koju ste tražili.

Prije nekoliko sati javio se jedan manji tehnički problem. Naš kompjutor
Hal 9000 predvidio je smetnje na jedinici AE-35.

Riječ je o malom, ali vrlo važnom sastavnom dijelu komunikacijskog
sustava. On drži našu glavnu antenu usmjerenu prema Zemlji, s točnošću od
nekoliko tisućinki jednog stupnja. Ovakva točnost je prijeko potrebna, jer s
naše udaljenosti od milijardu i dvjesta milijuna kilometara Zemlja izgleda tek
kao slabašna zvijezda, tako da bi je naš uski radio-snop mogao lako
promašiti.

Antena neprekidno prati Zemlju pomoću servomotora kojima upravlja
središnje računalo. Ali ti servomotori dobivaju upute preko jedinice AE-35.
Mogli biste to usporediti s nekim živcem u tijelu koji upute mozga prenosi
mišićima udova. Zakaže li živac u prenošenju točnih signala, ud postaje
beskorisan. U našem slučaju, kvar jedinice AE-35 praktično bi značio da će
se s antenom početi besciljno upravljati. To je bila česta nevolja kod
svemirskih sondi za daleke letove iz prošlog stoljeća. One su često stizale do
drugih planeta, ali onda ne bi uspjele poslati natrag nikakve informacije, jer
im antena ne bi mogla pronaći Zemlju.

Još nam je nepoznata priroda kvara, ali situacija nipošto nije ozbiljna tako
da nema razloga za uzbunu. Imamo još dvije rezervne jedinice AE-35, od
kojih svaka ima operativni vijek najmanje dvadeset godina, tako da su
zanemarivi izgledi da će i druga zakazati za vrijeme ove misije. Također, ako
utvrdimo uzrok kvar na jedinici koja je sada zakazala, vjerojatno ćemo jo
uspjeti popraviti.

Frank Pool, koji je posebno treniran za ovu vrst posla, izaći će izvan broda
i zamijeniti pokvarenu jedinicu ispravnom. Također, iskoristit će ovaj izlazak

te pregledati trup broda i začepiti neke sitne rupe od meteora, koje zbog svoje
sićušnosti nisu bile dovoljan razlog za poseban izlazak iz broda.

Izuzme li se ovaj rutinski problem, let i dalje prolazi bez poteškoća i
trebalo bi se tako i nastaviti.

Kontroli misije, ovdje iks-zraka-delta-jedan, dva-jedan-nula-četiri, kraj
emitiranja."

22. Izlazak

Izvanbrodske servo-letjelice Otkrića bile su kugle promjera oko tri metra, a
operator je u njima sjedio uz veliki prozor kroz kojeg se pružao izvrstan
vidik. Glavni raketni pogon stvarao je ubrzanje od jedne petine gravitacije -
posve dovoljno da lebdi iznad Mjeseca - dok se upravljanje malenom
letjelicom obavljalo putem malih mlaznica za kontrolu položaja u prostoru.
Neposredno ispod velikog prozora pružale su se dvije zglobne metalne ruke -
ili "hvatači" - jedna za grube, a druga za fine poslove. Bio je tu i jedan
teleskopski valjak u kojem su bili smješteni razni električni alati, kao što su
izvijači, pneumatski čekić, pile i bušilice.

Ove servo-letjelice nisu bile najelegantnija prijevozna sredstva koja je
čovjek izmislio, ali su svakako bile od bitne važnosti za obavljanje
konstrukcijskih radova i poslova održavanja u svemiru. Obično su im davana
ženska imena, čime se možda željela priznati činjenica da su im osobine
ponekad bile donekle nepredvidive. Trio u Otkriću ima je imena Anna, Betty
i Clara.

Kad je obukao svoj skafandar - tu posljednju crtu obrane - i ušao u kuglu,
Pool je slijedećih desetak minuta pažljivo provjeravao kontrolne uređaje.
Nakratko je uključio upravljačke mlaznice, ispružio hvatače, ispitao zalihe
kisika, goriva i rezerve električne energije. A onda, kada je bio potpuno
zadovoljan, obratio se Halu preko radio-veze. Premda je Bowman bio u
pripravnosti na kontrolnom mostu, on bi nešto poduzeo samo u slučaju neke
očigledne pogreške ili kvara.

"Ovdje Betty. Počni postupak isisavanja."
"Počeo postupak isisavanja", odgovori Hal. Istog trena Pool začuje zvuk
crpki koje su dragocjeni zrak isisavale iz komore. Tanki metal vanjskog

omotača servo-letjelice počeo se javljati škripavim, pucketavim šumovima, a
onda, nakon otprilike pet minuta, Hal objavi: "Postupak isisavanja završen."

Pool obavi posljednju provjeru na svojoj maloj ploči s instrumentima. Sve
je bilo savršeno normalno.

"Otvori vanjska vrata", naredi on.
Hal opet ponovi dobivene upute; u bilo kojem trenutku, bilo je dovoljno da
Pool kaže: "Stop!" - i računalo bi istog trena zaustavilo postupak.
Zidovi broda počeše se razmicati. Pool je osjetio kako se servo-letjelica za
tren zanjihala kada su posljednji, razrijeđeni ostaci zraka jurnuli u prazan
prostor. A onda mu pred očima pojave zvijezde - kao i, igrom slučaja, malen,
zlatni Saturnov disk, udaljen još sedam stotina milijuna kilometara.
"Počni izvođenje."
Vrlo polako, tračnica na kojoj je stajala servo-letjelica počne se
produžavati kroz otvoren ulaz, sve dok se cijelo vozilo nije našlo izvan trupa
broda.
Pool stavi u pogon glavnu mlaznicu pola sekunde i kugla blago sklizne s
tračnice, postavši konačno nezavisna letjelica koje putuje svojom stazom oko
Sunca. Sada više nije bila ni u kakvoj vezi s Otkrićem - nije postojalo čak ni
sigurnosno uže. Sa servo-letjelicama je rijetko bilo problema: čak i kada bi se
na Poolovoj letjelici nešto pokvarilo, Bowman mu je uvijek, bez poteškoća,
mogao u drugoj priteći u pomoć.
Prvo odredište bilo mu je jedno rastopljeno područje promjera oko jedan
centimetar, sa sićušnim kraterom u središtu. Cestica prašine koja je udarila
ovdje brzinom od gotovo dvjesto tisuća kilometara na sat, zasigurno je bila
manja od glavice igle, a njezina golema kinetička energija u trenu ju je
pretvorila u paru. Kao što je često bio slučaj, izgledalo je da je krater izazvan
eksplozijom koja se odigrala u unutrašnjosti broda; pri takvim brzinama
materijali su se ponašali na neobične načine, tako da su se tu rijetko mogli
primijeniti zakoni zdravorazumne mehanike.
Pool je pažljivo ispitao područje, a onda ga prekrio brtvenom smjesom iz
boce pod tlakom, koja je bila u kutiji s raznim priborom u servo-letjelici.
Bijela gumasta tekućina razlila se po metalnoj koži broda, potpuno prekrivši
krater. A onda se iz njega počeo širiti veliki mjehur, koji se rasprsnuo kada
mu je promjer dostigao petnaest centimetara, da bi se zatim javio jedan
znatno manji, koji se, međutim, odmah slegnuo, jer je brzovežući cement
dobro obavljao svoju zadaću. Pozorno je promatrao premazno mjesto

nekoliko minuta, ali više nije bilo nikakvog znaka aktivnosti. No, da bi bio
sigurniji da je posao dobro obavljen, stavio je još jedan sloj, a onda je krenuo
prema anteni.

Bilo mu je potrebno neko vrijeme da napravi krug oko loptastog dijela
trupa Otkrića pod tlakom, jer nijednog trenutka nije dopustio da njegov
servo-brod dobije brzinu veću od jednog metra u sekundi. Nije mu se žurilo,
a i bilo je opasno voziti se velikom brzinom na tako maloj udaljenosti od
broda. Morao je stalno voditi računa o raznim senzorima i nosačima
instrumenata koji su stršili iz trupa na neočekivanim mjestima, a trebao je biti
pažljiv i s plamenim jezicima iz mlaznica. Nastala bi poprilična šteta ako bi
mlaz zahvatio neki krhkiji dio vanjske opreme.

Kada je konačno stigao do uskosnopne antene, najprije ju je dobro
razgledao. Veliki tanjur, promjera sedam metara, izgledao je kao da je
usmjeren prema Suncu, jer je Zemlja sada bila gotovo na istoj doglednici sa
solarnim diskom. Antensko postolje s cijelom opremom za usmjeravanje bilo
je, međutim, u potpunoj tami, skriveno u sjeni velike metalne zdjele.

Pool joj je prišao sa stražnje strane; pažljivo je izbjegao prednju stranu
plitkog, paraboličnog reflektora, kako Betty ne bi prekinula snop i izazvala
trenutačan, ali neugodan prekid veze sa Zemljom. Uopće nije mogao vidjeti
kućište uređaja kojeg je došao zamijeniti, sve dok nije uključio reflektore na
kapsuli i tako otjerao sjenu.

Ispod male metalne ploče ležao je uzrok nevolje. Pločica je bila
pričvršćena s četiri matice, a kako je cijela jedinica AE-35 bila predviđena za
laku zamjenu, Pool nije očekivao nikakve poteškoće.

Bilo je međutim očito da neće moći obaviti posao iz servo-letjelice. Ne
samo zato što je bilo opasno manevrirati tako blizu nježnog, čak paučinastog
sklopa antene, nego su i Bettyne raketne mlaznice lako mogle spaliti poput
papira tanke reflektirajuće površine velikog radio-zrcala. Morat će zato
parkirati svoju kuglu na oko sedam metara udaljenosti i u skafandru izaći
van. U svakom slučaju, rukama u rukavicama skafandra će znatno lakše
skinuti pokvarenu jedinicu, nego uz pomoć Bettynih daljinskih manipulatora.

O svemu ovome podrobno je obavijestio Bowmana koji je još jednom
provjeravao svaki stupanj operacije prije no što bi bio izvršen. Premda je
posrijedi bio jednostavan, rutinski posao, u svemiru ništa nije trebalo uzimati
zdravo za gotovo, niti se ijedan detalj smio zanemariti. Kod izvanbrodskih
poslova uopće nisu postojale "sitne" pogreške. Dobio je suglasnost da krene

na posao i da parkira servo-letjelicu na sedam metara od antenskog postolja.
Nije bilo opasnosti da će ona odlebdjeti u svemir; pa ipak, zakvačio je
manipulatorsku ruku za prečku jedne od mnogih kratkih ljestava postavljenih
po vanjskom dijelu trupa.

Zatim je provjerio sustave na svom skafandru, a kada se uvjerio da je sve u
redu, ispustio je zrak iz letjelice. Dok je Bettyna atmosfera otjecala u vakuum
svemira, oko njega se nakratko stvorio oblak ledenih kristala koji je za
trenutak zaklonio zvijezde.

Trebalo je obaviti još jednu stvar prije izlaska: s ručnog je prebacio na
daljinsko upravljanje, stavivši tako Betty pod Halovu kontrolu. Bila je to
uobičajena mjera opreza; premda je i dalje bio spojen s Betty jednim izuzetno
snažnim, rastezljivim užetom, tek nešto debljim od pamučnog konca, bilo je
slučajeva kada su i najsigurniji spojevi ove vrste zakazivali. Ispao bi budala
da mu je bilo potrebno vozilo - a da ga ne bude u stanju dozvati uz pomoć
Hala.

Vrata servo-letjelice se otvoriše i on lagano isplovi u tišinu svemira, dok se
za njim odmotavalo sigurnosno uže. Samo polako - ništa naglo - zaustavi se i
promisli - to su bila pravila izvanbrodske djelatnosti. Ako biste ih se
pridržavali, gotovo i nije bilo neprilika.

Uhvatio se za jedan od Bettynih vanjskih rukohvata i prvo izvadio rezervnu
jedinicu AE-35 iz vreće za nošenje stvari, gdje Ju bila smještena kao u nekom
klokanovu tobolcu. Nije zastao tla bi uzeo potreban alat iz zbirke u servo-
letjelice - većina alata i nije bila predviđena za ručno korištenje. Svi ključevi,
koji la mu mogli biti potrebni, već su bih prikvačeni za pojas njegovog
skafandra.

Blago se odgurnuvši, on se otisne prema masivnom postolju velikog
tanjura, koji se poput neke divovske plitice uzdizao između njega i Sunca.
Njegova dvostruka sjena, koju su stvarali Bettyni reflektori, poigravala je na
ispupčenoj površini, stvarajući fantastična oblike, dok se on spuštao stopu po
stopu. Ali tu i tamo, s iznenađenjem bi zapazio kako je stražnji dio velikog
radio-zrcala prošaran zasljepljujuće blistavim točkicama svjetlosti.

Tijekom nekoliko sekundi bešumnog približavanja bio je zbunjen ovim
prizorom, sve dok nije shvatio što je posrijedi. Za vrijeme putovanja,
mikrometeori su vjerojatno mnogo puta probili reflektor; ono što je vidio bila
je Sunčeva svjetlost koja je prodirala kroz sićušne kratere. No, oni su bili
presitni da bi osjetnije oslabili rad antenskog sklopa.

Krećući se posve polako, dočekao je blagi udar ispruženom rukom i čvrsto
se uhvatio za antensko postolje, tako da se nije odbio od njega. Brzo je
prikopčao sigurnosni pojas za najbližu spojnicu; to će mu osigurati uporište
prilikom korištenja alata. Zatim je zastao, izvijestio Bowmana o situaciji i
razmotrio slijedeći korak.

Javio se jedan manji problem; stajao je - zapravo lebdio - u Bettyinoj
svjetlosti pa je teško mogao vidjeti jedinicu AE-35 u sjeni koju je sam bacio.
Naredio je Halu da malo pomakne reflektore u stranu: nakon nekoliko
podešavanja dobio je jednoličnu rasvjetu od svjetlosti odbijene sa stražnje
strane antenskog tanjura.

Nekoliko sekundi proučavao je mali metalni poklopac s četiri matice
osigurane plombnom žicom. A onda, promrmljavši sebi u bradu: "Garancija
proizvođača prestaje važiti u slučaju neovlaštenog otvaranja" - on pokida žicu
i počne skidati matice. Bile su standardne veličine, tako da su se mogle
skinuti običnim ključem kakvog je imao uza se. Unutrašnji opružni
mehanizam alata apsorbirat će reakciju kod odvrtanja matica, tako da se on
neće okretati u suprotnom smjeru.

Četiri matice skliznule su bez ikakvih poteškoća i Pool ih pažljivo odloži u
posebnu vrećicu. (Jednog dana, netko je predvidio, Zemlja će dobiti prsten
poput Saturnovog, stvoren isključivo od izgubljenih matica, podložnih
pločica, pa čak i alata kojeg su izgubili nepažljivi radnici na satelitskim
stazama.) Metalni poklopac i dalje se, međutim, držao na mjestu i on se na
trenutak uplašio da ga je hladnoća zavarila za ležište; ali kad je kucnuo po
njemu nekoliko puta, poklopac je popustio i on ga prikvači za antensko
postolje velikom štipaljkom.

Sada je mogao vidjeti elektronske vodove jedinice AE-35. Imala je oblik
tanke pločice, veličine poštanske dopisnice, smještene u prorez koji je bio
upravo toliko velik da ona u njega stane. Bila je pričvršćena pomoću dva
zaklopca i imala na sebi malu ručku, tako da se lako mogla izvaditi.

Međutim, još uvijek je opskrbljivala antenu impulsima koji su je
usmjeravali prema dalekoj točkici - Zemlji. Ako bi je sada izvukao, došlo bi
do potpunog gubitka kontrole i antena bi se počela okretati prema svom
neutralnom ili nultiazimutnom položaju, usmjerivši se duž osi Otkrića. A to
je moglo biti opasno, jer ga je velika zdjela mogla lako udariti prilikom
rotiranja.

Da se izbjegne ova neugodnost, bilo je dovoljno samo isključiti energiju u

kontrolnom sustavu; antena bi tada postala nepokretna, osim ako je sam Pool
ne bi udarom pomaknuo. Nije bilo opasnosti da će izgubiti Zemlju tijekom tih
nekoliko minuta potrebnih za zamjenu jedinice; njihov cilj neće se, naime,
primjetno pomaknuti na nebeskom svodu za tako kratko vrijeme.

"Hal", pozove ga Pool preko radio veze. "Izvadit ću jedinicu. Prekini sve
dovode energije do antenskog sustava."

"Prekinuti dovodi energije do antenskog sustava", odgovori Hal.
"Počinjem. Izvlačim jedinicu... sada!"
Pločica isklizne iz proreza bez poteškoća; nije se zaglavila, niti je i jedan
od više desetaka kliznim kontakata zapeo. Minutu kasnije u prorezu je bila
rezervna jedinica.
No Pool ništa nije želio prepustiti slučaju. Blago se odgurnuo od antenskog
postolja, u slučaju da se velika zdjela počne nekontrolirano kretati kada opet
bude uključena energija. Kad je stigao na sigurnu udaljenost izvan njezinog
dosega, pozvao je Hala:
"Nova jedinica trebala bi biti operativna. Uključi opet energiju."
"Energija uključena", odgovori Hal. Antena se ni za dlaku nije pomakla.
"Provjeri testove za predviđanje kvara."
Mikroskopski impulsi sada će početi strujati kroz električne krugove
jedinice, tragajući za mogućim nedostacima, ispitujući mnoštvo sastavnih
dijelova, da bi se ustanovilo jesu li svi u predviđenim okvirima tolerancije.
Ovo je, dakako, već učinjeno više puta još prije nego što je jedinica izašla iz
tvornice; ali to je bilo prije dvije godine i na udaljenosti od gotovo milijardu
kilometara. Često je bilo nemoguće shvatiti kako integrirani elektronski
krugovi uopće mogu zakazati; no, to se ipak događalo.
"Krugovi potpuno operativni", izvijesti Hal već nakon deset sekundi. U
tom kratkom razmaku izvršio je isto toliko testova koliko bi to učinila i mala
vojska ljudskih kontrolora.
"Odlično", reče Pool zadovoljno. "Sada vraćam poklopac."
Ovo je često bio najopasniji dio svake izvanbrodske operacije: kad bi
posao bio završen i kada je ostalo još samo toliko da se sve dovede u red i
krene natrag na brod - upravo su se tada najčešće činile pogreške. Ali Frank
Pool uopće ne bi bio u ovoj misiji da nije bio pažljiv i savjestan. Radio je sve
s pažnjom. Doduše, jedna matica zamalo mu je pobjegla, ali ju je on ipak
uhvatio prije negoli je prevalila jedan metar.
Petnaest minuta kasnije uplovio je u spremište servo-letjelice, čvrsto

uvjeren da je završio posao kojeg više neće ponavljati.
Međutim, u tome se jako prevario.

23. Dijagnoza

"Želiš li reći", uzvikne Frank Pool više iznenađen nego zlovoljan, "da sam
cijeli ovaj posao obavio bez potrebe?"

"Tako izgleda", uzvrati Bowman. "Jedinica AE-35 je odlično prošla sve
provjere. Čak i pri opterećenju od dvjesto posto ne postoji nikakav
nagovještaj skorašnjeg kvara."

Dva astronauta stajala su u maloj prostoriji bubnja, koja je služila kao
radionica i laboratorij i koja je za obavljanje manjih popravaka i ispitivanja
bila pogodnija od spremišta servo-letjelica. Ovdje nije bilo opasnosti da se
naleti na mjehure rastaljenog sredstva za lemljenje, nošenog zračnom strujom
ili da se zauvijek izgube sitni dijelovi opreme koji kao da su odlučili otići na
samostalnu svemirsku stazu. Takve stvari su se mogle dogoditi - i događale
su se - u uvjetima bestežinskog stanja spremišta za servo-brodove.

Tanka pločica jedinice AE-35, veličine dopisnice, stajala je na radnom
stolu pod jakim povećalom. Bila je postavljena u uobičajeni kontaktni okvir
iz kojega je jedan gusto prepleten snop raznobojnih žica vodio do
automatskog uređaja za testiranje, ne većeg od običnog stolnog računala. Da
bi se provjerila bilo koja jedinica, bilo ju je dovoljno samo povezati s
uređajem, ubaciti odgovarajuću karticu iz biblioteke za lokalizaciju kvarova i
pritisnuti dugme. Obično bi se točan položaj kvara pokazao na malom
ekranu, zajedno s preporukama o tome što treba poduzeti.

"Probaj sam", reče Bowman pomalo razočaranim glasom.
Pool prebaci prekidač s natpisom BIRAČ OPTEREĆENJA na položaj X-2
i pritisne tipku za testiranje. Istog trenutka na ekranu bljesne objava:
JEDINICA ISPRAVNA.
"Mislim da bismo mogli povećavati opterećenja sve dok ne izgori", reče
on, "ali to ništa ne bi dokazalo. Kako se tebi čini?"
"Halov modul za predviđanje kvarova mogao je pogriješiti."
"Vjerojatnije je da nešto nije u redu s našim uređajem za testiranje. U
svakom slučaju, bolje je da smo ovako postupili nego da poslije žalimo.