2001, 2010 & 2061 Odiseja u svemiru - Arthur C. Clarke

"Šališ se."
"Nimalo: otrovan je čak i za nas, pod visokim tlakom."
"To sam znao; naučili su nas na tečaju ronjenja."
"Tvoj... djed... je dobro rekao. To je isto kao da smo grad poprskali s
iperitom. Dobro, nije baš tako loše - kisik će se znatno brže razići."
"Sad mi, dakle, vjeruješ."
"Uopće nisam rekao da ti ne vjerujem."
"Bio bi lud da mi vjeruješ."
Napetost je nakon ovog nestala i oni se stadoše smijati.
"Nisi mi rekao što je nosio."
"Staromodan kućni ogrtač, isti onaj kojeg se sjećam iz djetinjstva. Izgledao
je vrlo udoban."
"Jesi li zapazio još neku pojedinost?"
"Zapravo, jesam; izgledao je znatno mlađe i imao je više kose nego kada
sam ga posljednji put vidio. Stoga ne mislim da je bio... kako bih to rekao?...
stvaran. Prije je posrijedi bila slika stvorena računalom. Ih sintetički
hologram."
"Monolit!"
"Da - na to sam pomislio. Sjećaš se kako se Dave Bowman pojavio pred
djedom na Leonovu? Možda je sada na njega došao red. Ali zašto? Nije mi
dao nikakvo upozorenje - čak nije imao ni neku posebnu poruku. Samo je
htio oprostiti se i poželjeti mi sve najbolje..."
Nekoliko neugodnih trenutaka Floydovo lice bilo je u grču; onda je
ponovno uspostavio nadzor nad sobom i osmjehnuo se van der Bergu.
"Dobro, dosta sam pričao. A sada je red na tebi da objasniš što jedan
dijamant od milijun milijuna tona radi na jednom svijetu napravljenom
poglavito od leda i sumpora. Očekujem nešto uvjerljivo."
"I ja," odgovori dr. Rolf van der Berg.

53. Tlačni lonac

"Dok sam studirao na Flagstaffu," počne van der Berg, "naišao sam na
jednu staru knjigu iz astronomije u kojoj je pisalo: ’Sunčev sustav čine
Sunce, Jupiter - i razni sitni komadi.’ Zemlja je tu stavljena na pravo mjesto,

zar ne? No, nije baš pošteno prema Saturnu, Uranu i Neptunu - jer su ova tri
plinovita diva ipak zajedno velika gotovo kao pola Jupitera.

Ali bolje da počnem s Europom. Kao što znaš, bila je potpuno prekrivena
ledom i ravna prije no što ju je Lucifer počeo zagrijavati - najviša točka jedva
da je dostizala par stotina metara - a stvari se nisu jako promijenile nakon što
se led rastopio, a mnogo vode prešlo na tamnu stranu, gdje se zamrzla. Od
2015. - kada su počela naša pažljiva promatranja - pa do ’38. postojala je
samo jedna visoka točka na cijelom mjesecu - i mi dobro znamo što je to
bilo."

"Svakako da znamo. Ali iako sam ga vidio vlastitim očima, i dalje ne mogu
zamisliti Monolit kao zid! Oduvijek sam ga zamišljao kako stoji uspravno -
ili slobodno lebdi u svemiru."

"Mislim da smo ustanovili da može napraviti sve što poželi - sve što mi
možemo zamisliti - i još više od toga.

No, nešto se zbilo na Europi ’37. između dva promatranja. Odjednom se
pojavila planina Zeus - visoka punih deset kilometara.

Tako veliki vulkani ne mogu iskočiti za nekoliko tjedana; osim toga,
Europa uopće nije aktivna kao Io."

"Što se mene tiče, sasvim je dovoljno aktivna," promrmlja Floyd. "Jesi li
osjetio onaj potres maloprije?"

"Čak i da je u pitanju bio vulkan, on bi izbacio ogromne količine plinova u
atmosferu; postojale su izvjesne promjene, ali nipošto takve da bi se problem
mogao na zadovoljavajući način objasniti. Stvar je ostala potpuno obavijena
velom tajne, a budući da smo se bojali prekomjernog približavanja - a i bili
smo previše zauzeti vlastitim projektima - nismo poduzeli mnogo toga osim
što smo smišljali fantastične teorije. No, kako se ustanovilo, nijedna od njih
nije bila tako fantastična kao istina...

Prvi put sam na to pomislio na temelju nekih slučajnih promatranja iz ’57,
premda ih sljedeće dvije godine nisam, zapravo, shvaćao ozbiljno. A onda su
nalazi postali uvjerljivi; da je u pitanju bilo nešto manje bizarno, oni bi već
bih više nego dovoljni.

Ali prije no što sam mogao povjerovati da je planina Zeus stvarno
dijamantna, morao sam pronaći neko objašnjenje. Nijedan dobar znanstvenik
- a ja mislim da spadam među takve - neće imati pravog uvažavanja prema
nekoj činjenici ako ne postoji teorija kojom se ona može objasniti. Za teoriju
se može pokazati da je pogrešna - to je obično slučaj, bar u nekim

pojedinostima - ali ona mora pružiti radnu hipotezu.
A kao što si i sam istaknuo, dijamant od milijun milijuna tona na jednom

svijetu sazdanom od leda i sumpora zahtijeva izvjesno objašnjenje. Naravno,
sada je stvar potpuno očigledna i ja se osjećam kao obična budala što
odgovor na to pitanje nisam uvidio još prije mnogo godina. To me moglo
poštedjeti mnogih neprilika - kao i spasiti jedan život."

On zamišljeno zastane, a zatim iznenada upita Floyda:
"Da li ti je itko spomenuo dr. Paula Kreugera?"
"Ne; a i zašto bi? Čuo sam za njega, naravno."
"Samo sam se pitao. Dogodilo se mnogo neobičnih stvari i sumnjam da
ćemo ikada doznati sve odgovore...
U svakom slučaju više nije tajna, tako da je svejedno. Prije dvije godine
poslao sam povjerljivu poruku Paulu - oh, oprosti, trebao sam to spomenuti -
on je moj ujak - u kojoj sam mu kratko izložio svoje otkriće. Zamolio sam ga
da ili objasni - ili opovrgne.
Nije mu trebalo dugo, budući da mu na raspolaganju stoji ogroman
kompjutorski kapacitet. Na žalost, nije bio oprezan, ili je netko nadgledao
njegovu mrežu - uvjeren sam da su tvoji prijatelji, ma tko oni bih, već dobro
upućeni u stvar.
Nekoliko dana kasnije pronašao je jedan tekst star osamdeset godina iz
znanstvenog časopisa Nature - da, tada se još tiskalo na papiru! U kojem je
bilo sve objašnjeno. Odnosno gotovo sve.
Napisao ga je čovjek koji je radio u jednom velikom laboratoriju
Sjedinjenih Država - Amerike, naravno - SDJA tada još nisu postojale. Bilo
je to mjesto gdje su projektirali nuklearna oružja, tako da su bili upućeni u
temperature i tlakove...
Ne znam da li je dr. Ross - tako se, naime zvao - imao neke veze s
bombama, ali područje fizike kojom se bavio nagnala ga je na razmišljanje o
uvjetima koji vladaju duboko u unutrašnjosti divovskih planeta. U njegovom
tekstu iz 1984.... ispričavam se... 1981.... koji nema ni jednu cijelu stranu,
usput budi rečeno... izložene su neke vrlo zanimljive zamisli...
On je ukazao na činjenicu da postoje goleme količine ugljika - u obliku
metana, CH4 - u plinovitim divovima. Čak sedamdeset posto ukupne mase!
Izračunao je da bi se pri tlakovima i temperaturama u jezgrama ovih planeta -
a u pitanju su milijuni atmosfera - ugljik izdvojio, potonuo prema središtu i,

kao što si i sam pogodio, kristalizirao. Bila je to divna teorija: sumnjam
međutim, da je on i u snu slutio da će se ona ikada moći provjeriti u praksi...

Ovo je prvi dio priče. Na izvjestan način, drugi dio je još zanimljiviji.
Mogu li dobiti još malo kave?"

"Izvoli. Mislim da sam već pogodio taj drugi dio. Očigledno je cijela stvar
vezana s eksplozijom Jupitera."

"Ne s eksplozijom - s implozijom - Jupiter je naprosto kolapsirao u sebe, a
onda se zapalio. U izvjesnom smislu, bilo je to kao detonacija nuklearne
bombe, s jedinim izuzetkom što je novo stanje bilo stabilno - odnosno,
predstavljalo je mini-sunce.

E sad, za vrijeme implozije zbivaju se vrlo neobične stvari; događa se
gotovo to da pojedini komadi mogu prolaziti jedni kroz druge da bi zatim
izašli na drugu stranu. Ma koji mehanizam tu djelovao, jedan komad
dijamantne jezgre velik poput planine bio je izbačen na stazu.

Vjerojatno je kružio stotinama puta - pri čemu su na njega djelovala
gravitacijska polja drugih satelita - prije no što je završio na Europi. A i uvjeti
su zacijelo bili vrlo povoljni - vjerojatno je jedno tijelo prestizalo drugo, tako
da je brzina udara iznosila jedva nekoliko kilometara u sekundi. Da su se
sudarili frontalno - sada vjerojatno više Europe ne bi bilo, a da i ne
spominjemo planinu Zeus! A ponekad, u noćnim morama, javlja mi se
pomisao na to da se ona sasvim lako mogla srušiti i na nas...

Nova atmosfera mogla je također ublažiti udar; no, čak i tako, morao je biti
strašan - pitam se kako su ga podnijeli naši europski prijatelji? - zasigurno
izazvavši čitav niz tektonskih poremećaja, koji još traju."

"Baš kao i političkih," reče Floyd. "Upravo počinjem uviđati razmjere
nekih od njih. Nikakvo čudo što su SDJA bile tako zabrinute."

"Među ostalima."
"Ali zar je netko mogao ozbiljno pomisliti da će se domoći ovih
dijamanata?"
"Nismo to loše obavili," uzvrati van der Berg, pokazavši prema stražnjem
dijelu, šatla. "U svakom slučaju, već i samo psihološki utjecaj na industriju
bit će ogroman. Bio je to razlog što je toliko ljudi nestrpljivo čekalo da se
dozna je li to stvarno sve istina ili ne."
"Dobro, sada znaju. Što, međutim, dalje?"
"To nije moj problem, hvala Bogu. Ali nadam se da sam dao znatan
doprinos znanstvenom proračunu Ganimeda."

Kao i svom vlastitom, doda on u sebi.

54. Ponovni susret

"Zašto si mislio da sam mrtav?" uzvikne Heywood Floyd. "Već godinama
se nisam bolje osjećao!"

Paraliziran od iznenađenja, Chris Floyd se zagleda u rešetku zvučnika.
Osjetio je kako ga preplavljuje plima radosti - ali i osjećaj ljutnje. Netko -
nešto - se s njim okrutno šalilo; ali iz kojeg samo razloga?

Na udaljenosti od pedeset milijuna kilometara - koja je svake sekunde
bivala manja za više stotina - Heywood Floyd je također zvučao pomalo
ljut... No, glas mu je isto tako bio snažan i vedar, zračeći srećom koja ga je
očigledno ispunila kada je doznao da je s Chrisom sve u redu.

"Imam još dobrih vijesti za tebe; šatl će pokupiti prvo vas. Spustit će
najprije Galaktici neki hitan medicinski materijal, zatim će skoknuti po vas i
povesti vas na susret s nama tijekom sljedećeg obilaženja Europe. Svemir će
se spustiti pet obilaženja kasnije; imat ćeš prigodu pozdraviti svoje prijatelje
čim se ukrcaju.

To je sve za sada - osim što ti želim reći koliko namjeravam nadoknaditi
sve ono što smo propustili do sada. Čekam na tvoj odgovor za... da vidim.,
oko tri minute..."

Trenutak je na Billu Teeu vladala potpuna tišina; van der Berg se nije
usudio pogledati svog suputnika. A onda Floyd uključi mikrofon i reče
lagano: "Djede... to je divno iznenađenje... još sam u stanju šoka. Ali znam da
sam te sreo ovdje na Europi... znam da si se oprostio od mene. Uvjeren sam u
to kao što sam siguran da si mi se malo prije obratio...

Pa, imat ćemo vremena o svemu kasnije pričati. Ali, sjećaš li se kako je
Dave Bowman razgovarao s tobom na Otkriću? Možda je ovo bilo nešto
slično...

Ne preostaje nam sada ništa drugo već sjediti i čekati da šatl dođe po nas.
Prilično nam je udobno - povremeno nas, doduše, uzdrma neki potres, ali
ništa zabrinjavajuće. Do skorog viđenja; puno te volim."

Nije mogao sjetiti se kada je posljednji put to rekao svome djedu.
Poslije prvog dana, u kabini šatla počelo je smrdjeti. Nakon drugog to više

nisu primjećivali - ali su se složili da hrana više nije tako ukusna. Također su
ustanovili da je teško spavati, a čule su se čak i optužbe zbog hrkanja.

Trećeg dana, usprkos izvještajima sa Svemira, Galaktike, pa čak i same
Zemlje, počela ih je obuzimati dosada, a i već su iscrpili sve zalihe masnih
viceva.

Ali to je ujedno bio i posljednji dan. Prije nego se on okončao, Lady
Jasmine se spustila u potrazi za svojim izgubljenim djetetom.

55. Magma

"Gazda," reče glavni komset u apartmanu, "donio sam onaj specijalni
program s Ganimeda dok ste spavali. Želite li ga sada vidjeti?"

"Da," odgovori dr. Paul Kreuger. "Deseterostruko ubrzanje. Bez zvuka."
Znao je da postoji opsežni uvodni materijal kojeg je mogao preskočiti i
kasnije pogledati ako to bude želio. Htio je što prije prijeći na stvar.
Špica bljesne i na monitoru se pojavi Victor, Willis, negdje na Ganimedu,
silovito gestikulirajući u potpunoj tišini. Kao i mnogi aktivni znanstvenici, dr.
Paul Kreuger nije imao posebno visoko mišljenje o Willisu, premda je
priznavao da je ovaj obavljao korisnu funkciju.
Willis naglo nestane, da bi se na njegovom mjestu pojavio jedan manje
dinamičan sadržaj - planina Zeus. No, ona je ipak bila znatno aktivnija nego
što bi to trebala biti jedna pristojna planina; dr. Kreuger s iznenađenjem
primijeti koliko se promijenila od posljednje emisije s Europe.
"Normalno," zapovjedi on. "Zvuk."
"... gotovo stotinu metara dnevno, a i nagib se povećao za petnaest
stupnjeva. Tektonske aktivnosti sada su snažne - oko podnožja teku prave
rijeke lave... sa mnom je dr. van der Berg... Van, što vi mislite?"
Nećak mi izgleda sasvim dobro, pomisli dr. Kreuger, imali li se u vidu kroz
što je sve prošao. Dobra rasa, naravno...
"Kora se očigledno nikada nije oporavila od prvog značajnog udara i sve
vrijeme popušta pred akumuliranim tlakovima, Planina Zeus lagano tone još
od trenutka kada smo je otkrili, ali brzina se jako povećala u zadnjih nekoliko
tjedana. Može se pratiti njeno poniranje iz dana u dan."
"Koliko će proći vremena prije nego sasvim potone?"

"Ali ja gotovo ne mogu povjerovati da će se to stvarno dogoditi..."
Uslijedio je ponovno kratki pogled na planinu, dok je Victor Willis govorio
pred kamerama."
"Doktor van der Berg je ovo izrekao prije dva dana. Van, imate li sada neki
komentar?
"Ovaj... izgleda da sam pogriješio. Spušta se poput lifta - potpuno
nevjerojatno - preostalo je još samo pola kilometra! Odbijam se upuštati u
daljnja predviđanja..."
"Vrlo mudro, Van - doduše, ovo je bilo jučer. A sada ćete vidjeti cijeli
ubrzani snimak sve do trenutka kada smo izgubili kameru..."
Dr. Paul Kreuger se nagnuo prema naprijed u svom sjedalu promatrajući
završni čin duge drame u kojoj je on igrao tako daleku, ali vrlo važnu ulogu.
Nije bilo potrebe za dodatnim ubrzavanjem snimke: već ga je gledao
brzinom sto puta većom od normalne. Jedan sat bio je sabijen u nepunu
minutu - čitav ljudski vijek u vijek kakvog leptira.
Na njegove oči planina Zeus je tonula. Mlazevi rastopljenog sumpora
šikljali su uvis zasljepljujućom brzinom, formirajući parabole blistave,
električno plave. Nalikovala je na brod koji nestaje u olujnom moru, okružen
vjetrom svetog Elmosa. Čak ni lovi spektakularni vulkani nisu se mogli
usporediti s ovim razmetanjem snage. "Najveće blago koje je ikada otkriveno
- nestaje s vidika," reče Willis prigušenim i gotovo pobožnim glasom. "Na
žalost, ne možemo vam prikazati završnicu. Uskoro ćete vidjeti zašto."
Snimak je prešao na normalnu brzinu. Preostalo je još samo par stotina
metara planine, a erupcije oko nje sada su se odigravale znatno sporije.
Najednom, cijela slika se iskosi; stabilizatori slike u kameri, koji su do
sada nekako uspijevali izaći na kraj s neprekidnim podrhtavanjem tla,
konačno su izgubili neravnopravnu borbu. Za trenutak je izgledalo kao da se
planina ponovno uzdiže - ali radilo se o tome da se prevrnuo tronožac
kamere. Posljednja slika koja je stigla s Europe bio je krupni plan jednog
žarkog vala rastopljenog sumpora koji je u sljedećem trenutku progutao
planinu.
"Zauvijek nestalo!" požali se Willis. "Bogatstvo znatno veće od blaga što
su ga ikada proizveli Golconda i Kimberley! Kakav tragičan, tužan gubitak!"
"Kakva blesava budala!" odbrusi dr. Kreuger. "Zar mu nije jasno da..."
Kucnuo je trenutak za novo pismo časopisu Nature. Jer ova tajna bila je
prevelika da bi se mogla sakriti.

56. Perturbacijska Teorija

Pošiljatelj: Profesor Paul Kreuger, FRS itd.
Primatelj: Urednik, banka podataka časopisa Nature

Predmet: PLANINA ZEUS I JOVIJANSKI DIJAMANTI

Kao što je sada pouzdano ustanovljeno, formacija s Europe poznata
kao "Planina Zeus" izvorno je bila dio Jupitera. Na zamisao da se jezgra
plinovitih divova možda sastoji od dijamanata prvi je došao Marvin Ross
iz Nacionalnog laboratorija "Lawrence Livermore" pri Sveučilištu
Kalifornija, izloživši je u svom klasičnom tekstu "Ledeni sloj kod Urana
i Neptuna - dijamanti na nebu?" Nature, tom 292, br. 5822, str, 435-6,
30. srpnja 1981. Iznenađujuće je da Ross u svojim proračunima nije
obuhvatio i Jupiter.

Potonuće planine Zeus izazvalo je pravi zbor jadikovki. Sve su one,
međutim, zaista smiješne - iz razloga o kojima je niže riječ.

Ne ulazeći u pojedinosti, o kojima će kasnije biti izviješteno,
procjenjujem da je prvobitna masa dijamantne jezgre Jupitera morala
iznositi najmanje 1028 grama. A to je deset milijardi puta više od mase
planine Zeus.

Iako je najveći dio ovog materijala bez sumnje uništen pri detonaciji
planeta i formiranja - naizgled umjetnog - sunca Lucifera, nezamislivo je
da je Planina Zeus bila jedini očuvani odlomak. Premda je pretežni dio
pao natrag na Lucifera, znatan dio zasigurno je otišao na kružne staze - i
tamo se još mora nalaziti. Elementarna perturbacijska teorija pokazuje
da će se ti fragmenti periodično vraćati na mjesto odakle su krenuli.
Nije, naravno, moguće doći do točnog proračuna, ali ja procjenjujem da
se najmanje još milijun masa planine Zeus nalazi na stazama u blizini
Lucifera. Gubitak jednog malog dijela, odnosno, u najmanju ruku,
nespretno smještenog na Europi, nije stoga doslovce ni od kakvog
značaja. Predlažem da se što je prije moguće, organizira pažljivo
radarsko svemirsko ispitivanje čiji bi cilj bio traganje za ovim

materijalom.
Iako se izuzetno tanak dijamantni film masovno proizvodi još od

1987., nikada nije bilo moguće proizvoditi krupnije komade dijamanta.
Njegova pojava u megatonskim količinama trebala bi potpuno
preobraziti mnoge industrije, kao i stvoriti potpuno nove. Posebno, kao
što su istakli Isaacs et al. prije skoro sto godina (vidi časopis Science,
151, 682-3, 1966) dijamant je jedini građevni materijal koji bi omogućio
takozvani "svemirski lift", odnosno podizanje sa Zemlje uz zanemarive
troškove. Dijamantne planine koje sada kruže među Jupiterovim
satelitima mogu otvoriti jedan potpuno nov Sunčev sustav; kako
beznačajni, u usporedbi s tim, izgledaju svi ostali oblici korištenja ovog
kvarcnokristaliziranog oblika ugljika!

Da upotpunim sliku, spomenut ću još jednu moguću lokaciju
ogromnih količina dijamanta - mjesto koje je, na žalost, još nedostupnije
nego su to središta divovskih planeta...

Postoji zamisao o tome da se kore neutronskih zvijezda poglavito
sastoje od dijamanta. Kako je najbliža poznata neutronska zvijezda
udaljena petnaest svjetlosnih godina, a površinska gravitacija joj je
sedamdeset milijardi puta veća od Zemljine, teško da je možemo
smatrati nekim potencijalnim izvorom za pribavljanje dijamanata.

No, s druge strane, tko je ikada mogao slutiti da ćemo jednog dana biti
u stanju dodirnuti srce Jupitera?

57. Međuigra na Ganimedu

"Ovi ubogi, primitivni kolonisti!" jadikovao je Mihajlovič. "Užasnut sam -
nema nijedne koncertne dvorane na cijelom Ganimedu! Naravno - šačica
optronika u mom sintesajzeru može reproducirati bilo koji muzički
instrument. Ali ’Steinway’ je ipak ’Steinway’, baš kao što je i ’Strad’ ipak
’Strad’."

Njegove žalopojke, iako nisu shvaćene ozbiljno, ipak su izazvale neku
reakciju među lokalnom inteligencijom. Popularni program Morning Made
donio je čak sljedeći zlobni komentar: "Ukazavši nam čast svojim
prisustvom, naši uvaženi gosti su - makar i samo privremeno - podigli

kulturnu razinu oba svijeta..."
Napad je bio usmjeren prvenstveno na Willisa, Mihajloviča i M’Balu, koji

su pokazivali donekle prekomjerno oduševljenje u prosvjećivanju primitivnih
domorodaca. Maggie M je napravila prilično veliki skandal ispričavši sasvim
slobodnu verziju priče o vatrenoj ljubavnoj igri Zeusa - Jupitera s lom,
Europom, Ganimedom i Kalistom. Pojavljivanje pred nimfom Europom u
liku bijelog bika bilo je već sasvim dovoljno, a njegovi pokušaji da zaštiti Io i
Kalisto od razložnog gnjeva svoje supruge Here djelovali su uistinu
patetično. Ali ono što je uznemirilo mnoge lokalne stanovnike bila je
spoznaja da je mitski Ganimed pripadao sasvim pogrešnom spolu.

Istini za volju, namjere samozvanih kulturnih ambasadora bile su u svemu
hvale vrijedne, premda ne lišene osobnih interesa. Znajući da će ostati
mjesecima nasukani na Ganimedu, oni su uvidjeli opasnost od dosade, nakon
što iščezne početna zanesenost novom situacijom. Također su željeli što bolje
iskoristiti svoje nadarenosti na dobrobit svih oko sebe. No, nisu svi željeli - ih
imali vremena - uživati u toj dobrobiti, daleko ovdje, na visokotehnološkoj
granici Sunčevog sustava.

Yva Merlin, s druge strane, izvrsno se uklopila i u potpunosti je uživala.
Usprkos njenoj slavi na Zemlji, za nju su čuli tek rijetki Međani. Mogla se
tako šetati unaokolo po javnim prolazima i u kupolama pod pritiskom
Ganimed Centrala, a da se pritom ljudi ne okreću za njom i izmjenjuju
uzbuđene šapate kada bi je prepoznali. Doduše, do prepoznavanja je ipak
dolazilo, ali samo u svojstvu jednog od posjetitelja sa Zemlje.

Zahvaljujući svojoj uobičajenoj skromnosti, koja je bila nenametljivo
djelotvorna, Greenbur je lako našao svoje mjesto u tehnološkom i upravnom
tijelu satelita i već se našao u pet-šest savjetodavnih tijela. Njegove usluge
počele su se toliko uvažavati da je bio upozoren da mu možda neće dopustiti
da ode.

Heywooda Floyda su djelatnosti njegovih suputnika prilično zabavljale, ali
on je u njima malo sudjelovao. Uglavnom je bio zaokupljen gradnjom
mostova prema Chrisu, pomažući mu da kroji planove za budućnost. Pošto je
sada Svemir bio siguran na Ganimedu - s manje od sto tona preostalog goriva
u rezervoarima - bilo je mnoštvo poslova koje je trebalo obaviti.

Zahvalnost koju su svi s Galaktike osjećali prema svojim spasiteljima
znatno je olakšala spajanje dvije posade; kad završe s popravcima, remontom
i punjenjem gorivom, oni će se zajedno vratiti na Zemlju. Moral je znatno

podignut kad je stigla vijest da Sir Lawrence već priprema ugovor za znatno
poboljšanu Galaktiku II - premda je bilo malo vjerojatno da će izgradnja
broda početi prije nego odvjetnici okončaju svoju raspravu s Lloydom.
Osiguranje je i dalje tvrdilo da neobičan zločin svemirske otmice nije bio
obuhvaćen njihovom policom.

Što se samog zločina tiče, nitko nije bio osuđen, pa čak ni optužen. Bilo je
jasno da je cijelu stvar isplanirala, i to tijekom razdoblja od više godina, neka
djelotvorna i dobro organizirana organizacija. Sjedinjene Države Južne
Afrike na sva usta su se branile da su nedužne, izjavljujući da će pozdraviti
službenu istragu. Bund je također izrazio ogorčenje, optuživši, naravno,
Shaku.

Dr. Kreuger se nije iznenadio kada je u pošti našao ljute, ali anonimne
poruke u kojima je bio optužen kao izdajnik. One su uglavnom bile napisane
na afrikanskom, ali su povremeno sadržavale sitne pogreške u gramatici ili
frazeologiji, što ga je navelo na sumnju da predstavljaju dio kampanje
dezinformacija.

Nakon izvjesnog razmišljanja predao ih je astropolu - koji ih je vjerojatno
već imao, rekao je on oporo sam sebi.

Dvojica tajanstvenih stranaca, s kojima se Floyd već upoznao, pozvali su u
raznim prilikama na najbolje večere na Ganimedu druge časnike Floyda i
Changa, kao i ostale članove posade Galaktike. Kad su uzvanici s ovih
(prilično razočaravajućih) objeda kasnije razmjenjivah dojmove, došli su do
zaključka da su njihovi ljubazni ispitivači pokušavali namjestiti proces Shaki,
ali u tome nisu bili osobito uspješni.

Dr. van der Berg, koji je čitavu stvar započeo - i iz nje vrlo uspješno
izašao, kako profesionalno, tako i financijski - sada je razmišljao o tome kako
postupiti s novim mogućnostima koje su mu se pružale. Primio je mnoštvo
privlačnih ponuda sa zemaljskih sveučilišta i iz znanstvenih organizacija - ali,
ironično, bilo je nemoguće prihvatiti ih. On je već predugo živio u uvjetima
Ganimedove jedne šestine gravitacije, prešavši medicinsku granicu nakon
koje nije bilo povratka.

Kao mogućnost je ostao Mjesec; baš kao i Pasteur, kako mu je objasnio
Heywood Floyd.

"Pokušavamo tamo osnovati svemirsko sveučilište," rekao je, "kako bi
svemirci koji više ne mogu podnijeti jednu gravitaciju ipak bili u mogućnosti
neposredno razgovarati s ljudima na Zemlji. Imat ćemo slušatelje,

konferencijske dvorane, laboratorije - neke će, doduše, imati mogućnost
samo za kompjutorske simulacije, ali će izgledati tako stvarno da se razlika
uopće neće moći primijetiti. A i moći ćeš krenuti u videoshoping po Zemlji,
kako bi iskoristio svoje nepošteno stečeno bogatstvo."

Na svoje iznenađenje Floyd ne samo što je ponovno otkrio unuka - već je i
usvojio nećaka; sada je bio vezan za van der Berga kao i za Chrisa
jedinstvenom mješavinom zajedničkog iskustva. A iznad svega, i dalje je
postojala tajna onog priviđenja u pustom europskom gradu, ispod uznosećeg
prisustva Monolita.

Chris nimalo nije sumnjao. "Vidio sam te i čuo podjednako jasno kao i
sada," kazao je djedu. "Ali usne ti se uopće nisu micale - a najneobičnije je to
što mi to uopće nije izgledalo neobično - već savršeno prirodno. Cijelo
iskustvo djelovalo je nekako opuštajuće. Pomalo tužno - ne, čeznutljivo je
bolja riječ. Ih možda pomireno."

"To nas je neodoljivo podsjetilo na vaš susret s Bowmanom na Otkriću,"
doda van der Berg.

"Pokušao sam radio-vezom stupiti u vezu s njim prije no što smo se spustili
na Europu. Izgledalo je to naivno, ali nisam mogao smisliti nikakvu
alternativu. Bio sam siguran da je tamo u ovom ili onom obliku."

"I nikada niste dobili nikakav odgovor?"
Floyd zastane. Sjećanje je brzo blijedilo, ali on se ipak iznenada prisjeti
one noći kada se minimonolit pojavio u njegovoj kabini.
Ništa se nije dogodilo, ali on je od tog trenutka osjećao da je Chris siguran
i da će se ponovno sresti.
"Ne," reče polako. "Nije bilo nikakvog odgovora."
Uostalom, možda je stvarno u pitanju bio samo san.

Osmi dio

Kraljevstvo sumraka

58. Vatra i led

Prije nego je krajem dvadesetog stoljeća počelo razdoblje istraživanja
planeta, tek su rijetki znanstvenici mogli povjerovati da je život mogao
nastati na jednom svijetu toliko udaljenom od Sunca. No tijekom pola
milijarde godina skrivena mora Europe bujala su životom u najmanju ruku
podjednako kao i ona sa Zemlje.

Prije nego se Jupiter zapalio, ledena kora štitila je te oceane od vakuuma
što se prostirao iznad. Na većini mjesta debljina leda iznosila je više
kilometara, ali postojala su i slabija područja gdje je dolazilo do pucanja i
kidanja. Tada bi uslijedila kratkotrajna borba između dva nepomirljivo
suprotstavljena elementa koja ni na jednom drugom svijetu u Sunčevom
sustavu nisu stupala u neposredni dodir. Rat između Mora i Svemira uvijek je
završavao istom pat-pozicijom; izložena voda počela bi se istovremeno
smrzavati i ključati, što je oporavljalo oštećeni ledeni oklop.

Mora Europe potpuno bi se pretvorila u čvrsti led još prije mnogo vremena
da nije bilo utjecaja obližnjeg Jupitera. Njegova gravitacija neprekidno je
gnječila središte malog svijeta, sile koje su izazivale grčenje Ioa djelovale su i
ovdje, premda im je jačina bila znatno manja. Natezanje između planeta i
satelita izazivao je neprekidne podmorske potrese, kao i lavine koje su
zadivljujućom brzinom brisale preko ravnica dubokih ponora.

Raštrkane po tim ravnicama nalazile su se nebrojene oaze; svaka se pružala
nekoliko stotina metara uokolo mnoštva mineralnih izvora koji su kuljali iz
unutrašnjosti. Polažući svoje kemikalije u prepletenu masu cijevi i dimnjaka,
oni su ponekad tvorili prirodne parodije srušenih dvoraca ih gotskih katedrala
iz kojih su crne, prevruće, tekućine pulsirale sporim ritmom, kao da ih tjeraju
otkucaji nekog silnog srca. A isto kao i krv, one su bile istinsko znamenje
samoga života.

Ovi ključali fluidi odbijali su pogubnu hladnoću što se slijevala odozgo,
tvoreći otoke topline na morskome dnu. Podjednako važno, oni su donosili iz

njedara Europe i sve kemikalije života. Ovdje, u jednoj sredini koja bi inače
bila potpuno negostoljubiva, bilo je izobilja energije i hrane. Ovakvi
geotermalni izljevi otkriveni su i u Zemljinim oceanima istog onog stoljeća
kada su ljudi prvi put ugledali Galilejeve satelite.

U "tropskim zonama" blizu ovih izljeva bujalo je mnoštvo tanahnih,
paukastih stvorenja koja su odgovarala zemaljskim biljkama, premda su se
gotovo sva kretala. Među njima su gmizali neobični puževi i crvi, od kojih su
se neki hranili "biljkama", dok su drugi pribavljali hranu neposredno iz
okolnih voda bogatih mineralima. Na većoj udaljenosti od izvora topline - te
podmorske vatre oko koje su se grijali svi stvorovi - bili su smješteni čvršći,
jači organizmi, donekle slični rakovima i paucima.

Čitave vojske biologa mogle bi provesti svoj životni vijek u proučavanju
samo jedne male oaze. Za razliku od paleozojskih zemaljskih mora, skriveni
ocean Europe nije bio postojana sredina, tako da je evolucija tu brže
napredovala, tvoreći mnoštva fantastičnih oblika. A sva su se ona nalazila u
uvjetima neodređeno odloženog smaknuća; prije ili kasnije svaki ovakav
vodoskok života oslabit će i zgasnuti, kada se sile koje ga pokreću usmjere
negdje drugdje. Bezdan je bio pun tragova takvih tragedija - groblja
prekrivena kosturima i ostacima mrtvih stvorenja optočenih mineralnom
korom ostala su tamo gdje su čitava poglavlja bila izbrisana iz knjige života.

Bilo je tu ogromnih školjaka sličnih kakvim trubama, čija je veličina
prelazila čovjekovu. Konačno, bilo je tu i spiralnih kamenih tvorbi, širokih
više metara, koje su bile vrlo slične divnim amonitima što su tako tajanstveno
nestali iz Zemljinih oceana krajem razdoblja krede.

Na puno mjesta vatre su plamtile u bezdanu, kako su rijeke usijane lave
tekle kilometrima duž potonulih dolina. Tlak na toj dubini bio je toliko velik
da se voda koja je stupala u neposredni kontakt s magmom u stanju crvenog
žara nije mogla pretvoriti u paru, tako da su dvije tekuće tvari jedna uz drugu
opstajale u nepostojanom primirju.

Tu, na jednom drugom svijetu i s tuđinskim sudionicima, igrana je
svojevrsna verzija priče o Egiptu znatno prije pojave čovjeka. Kao što je Nil
darivao život uskom pojasu pustinje, tako su i ove rijeke topline oživljavale
dubine Europe. Duž njihovih obala, duž pojasa koji su rijetko bili širi od
jednog kilometra, razvijale su se, cvale i iščezavale vrste za vrstama. A neke
su za sobom ostavljale spomenike u obliku naslaganog kamenja ili neobičnih
šara izbrazdanih u morskom dnu.

Duž uskog pojasa plodnosti u pustinjama dubine čitave kulture i primitivne
civilizacije doživljavale su uspone i padove. Za to nikada ne bi doznao
ostatak njihovog svijeta, budući da su sve te oaze topline bile u podjednakoj
mjeri međusobno razdvojene kao i sami planeti. Stvorenja koja su se grijala u
sjaju rijeke lave i hranila oko toplih izvora nisu mogla prevaliti put preko
negostoljubive divljine što se prostirala između njihovih usamljenih otoka.
Da su tu ikada nastali povjesničari i filozofi, svaka kultura bila bi uvjerena da
je jedina u svemiru.

No, svaka je bila osuđena na propast. Ne samo što su im izvori energije bili
rijetki i stalno mijenjali mjesto, nego su i plimne sile što su ih pokretale
stalno postojale sve slabije. Čak i ako bi tu došlo do razvoja prave
inteligencije, Europljani bi neizbježno propali u trenutku kada bi se njihov
svijet konačno zamrznuo. Nalazili su se u stupici između vatre i leda - sve do
onog trenutka kada im je Lucifer eksplodirao na nebu i otvorio njihov svijet.

I kada se jedno ogromno, pravokutno obličje, crno poput noći,
materijaliziralo blizu obale novorođenog kontinenta.

59. Trojstvo

"Odlično obavljeno. Sada više neće doći u iskušenje vratiti se."
"Učim mnoge stvari; ali još sam jako tužan što moj stari život otječe."
"I to će proći, ja sam se također vratio na Zemlju vidjeti one koje sam
nekada volio. Sada znam da ima stvari koje su veće od ljubavi."
"Što bi to moglo biti?"
"Samilost je jedna. Zatim pravda. Istina. Ima i drugih."
"To mi nije teško prihvatiti. Bio sam vrlo star čovjek za pripadnika moje
vrste. Strasti iz mladosti već su odavno izblijedile. Što će se dogoditi sa... sa
stvarnim Heywoodom Floydom?"
"Vi ste obojica podjednako stvarni. Ali on će ubrzo umrijeti, nikad ne
doznavši da je postao besmrtan."
"Paradoks - ali ga razumijem. Ako taj osjećaj preživi, možda ću jednog
dana biti zahvalan. Trebam li zahvaliti tebi - ili Monolitu? David Bowman
koga sam upoznao prije jednog ljudskog vijeka nije raspolagao tim moćima."
"On nije, ali mnogo se toga dogodilo u međuvremenu. Hal i ja smo naučili

mnogo toga."
"Hal! Je li i on ovdje?"
"Jesam, doktore Floyd. Nisam očekivao da ćemo se ponovno sresti -

posebno ne na ovaj način. Dojeknuti vas ovdje predstavljalo je zanimljiv
problem."

"Dojeknuti? Oh - shvaćam. Zašto ste to učinili?"
"Kada smo primili vašu poruku, Hal i ja smo shvatili da nam možete
pomoći ovdje."
"Pomoći - vama ?"
"Da, premda vam se to može učiniti neobično. Vi raspolažete velikim
znanjem i iskustvom koji nama nedostaju. Nazovite to mudrošću."
"Hvala. Da li sam mudro postupio što sam se pojavio pred unukom?"
"Niste: to je izazvalo puno neprilika. Ali bilo je milosrdno. Te stvari se
moraju međusobno odmjeravati."
"Rekli ste da vam je potrebna moja pomoć. Za što?"
"Unatoč što smo naučili, još ima mnogo toga što nam izmiče. Hal je
kartografirao unutrašnje sustave monolita i mi sada možemo kontrolirati neke
jednostavnije. To je oruđe koje se može koristiti u više svrha. Kako se čini,
osnovna funkcija mu je kataliziranje inteligencije."
"Da - to se pretpostavljalo. Ali nije bilo dokaza."
"Sada ga ima, pošto imamo pristup u njegovu memoriju - odnosno, bar u
jedan njen dio. U Africi, prije četiri milijima godina, dao je jednom plemenu
majmuna, koje je umiralo od gladi, poticaj koji je doveo do ljudske vrste.
Sada je ovdje ponovio eksperiment - po zastrašujućoj cijeni.
Kada je Jupiter pretvoren u Sunce, kako bi ovaj svijet mogao ostvariti svoj
potencijal, uništena je jedna druga biosfera. Dopustite da vam to pokažem
onako kako sam jednom ja vidio...
Još dok je padao kroz tutnjavu samog srca Velike Crvene Pjege i dok su se
oko njega rasprskavale munje u olujnim nepogodama prostranim poput
čitavih kontinenata, znao je zašto je ova formacija postojala već stoljećima,
iako je bila od plinova znatno manje čvrstoće od onih koji su tvorili zemaljske
orkane. Slabašni urlik vodikovog vjetra prigušio se u trenutku kada je on
zaronio u spokojne dubine i kada se odozgo obrušio u roj voštanih pahuljica,
od kojih su se neke odmah hvatale uz jedva opipljive planine od
ugljikovodikove pjene. Već je bilo dovoljno toplo za postojanje tekuće vode,
ali tu ipak nije bilo oceana; isključivo plinovita sredina bila je previše rijetka

da bi ih nosila.
Ponirao je kroz slojeve oblaka sve dok se nije našao u području u kojem je

bilo tako prozračno da se čak i ljudskim vidom moglo promatrati područje
koje je u promjeru imalo više tisuća kilometara. Bio je to samo mali vir u
prostranijem vrtlogu Velike Crvene Pjege; a tu se nalazila sačuvana tajna
čiji je odgovor čovjek već dugo naslućivao, ali nikad dokazao. Rub podnožja
pokretnih pjenastih planina, činilo je mnoštvo malih oblaka oštrih rubova
koji su svi bili približno iste veličine i prošarani sličnim crvenim i smeđim
pjegama. Izgledali su sitno jedino u usporedbi s neljudskim razmjerima
onoga što ih je okruživalo; najmanji među njima prekrio bi oveći grad.

Bilo je očigledno da su živi, budući da je sigurna bila namjernost njihovog
sporog kretanja duž obronaka zračnih planina, čije su padine pasli poput
kakvih gorostasnih oblaka. Također su se međusobno dozivali na metarskom
području: njihovi radio-glasovi bili su slabašni, ali jasni nasuprot pucketanja
i potresa samog Jupitera.

Slični svojevrsnim živim vrećama plina, oni su plutali uskom zonom između
studenih visina i gorućih dubina. Uskom, da - ali to područje bilo je znatno
veće od sveukupne biosfere Zemlje.

Nisu, međutim, bili sami. Među njima su se hitro kretala druga stvorenja,
toliko sitna da su se lako mogla previdjeti. Neka od njih gotovo su neodoljivo
podsjećala na zemaljske zrakoplove, a i bila su približno iste veličine. No,
nije bilo sumnje da su također živa - predstavljajući možda grabežljivce,
možda parazite, a možda i pastire...

...Tu su bila i torpeda na mlazni pogon, slična lignjama iz zemaljskih
oceana, koja su lovila i proždirala ogromne plinske vreće. No, baloni nisu
bili bez svake obrane; neki su uzvraćali tako što su ispaljivali električne
munje ili se branili pipcima s pandžama na vrhu, sličnim kilometrima
dugačkim lančanim pilama.

Postojali su i snažniji oblici koji su iscrpili gotovo sve mogućnosti
geometrije - neobični, prozračni zmajevi, tetraedri, kugle, poliedri,
prepletene spiralne trake... Divovski planktoni Jupiterove atmosfere, stvoreni
da plutaju poput leteće paučine u strujama što hrle nagore, sve dok ne požive
dovoljno dugo da ostave potomstvo; zatim bi potonuli u dubine gdje bi bili
karbonizirani i reciklirani u novu generaciju.

Istraživao je svijet čija je površina više od stotinu puta premašivala
Zemljinu, a iako je vidio mnoga čudesa, ništa tu nije nagovještavalo

inteligenciju. Radio-glasovi velikih balona nosili su samo jednostavne poruke
upozorenja i straha. Čak i lovci, za koje se moglo očekivati da razviju više
stupnjeve organizacije, nalikovali su jedino morskim psima iz Zemljinih
oceana - bezumni automati.

Isto tako, usprkos zapanjujućoj veličini i neobičnosti, biosfera Jupitera
predstavljala je krhki svijet, mjesto magli i pjene, tankog svilenkastog
prediva i tkiva tanašnog poput papira; građa svih ovih tvari potjecala je iz
neprekidnog pahuljastog padanja petrokemikalija nastalih električnim
pražnjenjima u gornjim slojevima atmosfere. Samo su rijetka među ovim
stvorenjima bila čvršća od mjehura od sapunice; a najstrašnije lokalne
grabljivice bez po muke bi rastrgali na komade čak i najslabiji zemaljski
mesožderi..."

"I sva ta čudesa su bila uništena - da bi se stvorio Lucifer?"
"Da. Jovijanci i Europljani stavljeni su na vagu - i ovi posljednji su
prevagnuli. Možda u toj plinovitoj sredini oni nikada ne bi mogli razviti
pravu inteligenciju. No, da li ih je zbog toga trebalo osuditi? Hal i ja i dalje
pokušavamo odgovoriti na to pitanje, to i je jedan od razloga zašto nam je
potrebna vaša pomoć."
"Ali kako se mi možemo postaviti protiv Monolita - proždirača Jupitera?"
"To je samo oruđe: inteligencija mu je ogromna - ali nema svijesti.
Usprkos svim njegovim moćima - vi, Hal i ja smo nadređeni u odnosu na
njega."
"Vrlo mi je teško u to povjerovati. U svakom slučaju - nešto je moralo
stvoriti Monolit."
"Sreo sam to jednom - odnosno, onaj njegov dio s kojim sam se mogao
suočiti - kad je Otkriće stiglo do Jupitera. Ono me je vratilo natrag u ovom
obliku, da služim njegovoj vrsti na ovim svjetovima. Od tada više nije bilo ni
traga od njega; ovdje smo sami - bar za sada."
"To mi zvuči umirujuće. Monolit je sasvim dovoljan."
"Ali sada smo suočeni s jednim velikim problemom. Nešto nije krenulo
kako treba." "Nisam znao da još mogu osjetiti strah..."
"Kada je pala, planina Zeus mogla je uništiti čitav ovaj svijet. Sudar je bio
neplaniran - štoviše, nepredvidiv. Nikakvi proračuni nisu ga mogli
predvidjeti. Tom prigodom opustošena su golema područja morskog dna
Europe, zbrisane su čitave vrste - računajući tu i neke u koje smo polagali
velike nade. I sam Monolit je srušen. Možda je čak i oštećen - a njegovi

programi blokirani. Oni svakako nisu uzeli u obzir sve mogućnosti; a i kako
bi, u jednom Svemiru koji je gotovo beskonačan i u kojemu Slučaj uvijek
može omesti čak i najbrižljivije planiranje?"

"To je točno - kako za ljude, tako i za monolite."
"Nas trojica zato i jesmo ovdje da bismo poveli računa o nepredvidivom,
ali i da budemo čuvari ovog svijeta. Već ste upoznali amfibijance, tek ćete
sresti stvorenja s oklopom od silicija iz potoka lave, kao i plutače koji pasu
more. Naš zadatak je da im pomognemo da pronađu svoj puni potencijal -
možda ovdje, a možda i negdje drugdje."
"A što je s Čovječanstvom?"
"Bilo je trenutaka kada sam dolazio u napast da se umiješam u ljudske
poslove - ali upozorenje koje je dano Čovječanstvu vrijedi i za mene."
"Mi ga baš nismo poslušali."
"Ipak, dovoljno. U međuvremenu, ima mnogo toga što treba obaviti prije
kraja kratkog ljeta Europe i ponovnog dolaska duge zime."
"Koliko vremena, zapravo, imamo?"
"Ne mnogo; jedva tisuću godina. A ne smijemo izgubiti iz vida što se
dogodilo s Jovijancima."

Deveti dio

3001.

60. Ponoć u Plazi

Znamenito zdanje, koje se uznosilo u samotnom sjaju povrh šuma
središnjeg Manhattna, malo se promijenilo za tisuću godina. U minulim
razdobljima ono je očuvano s puno poštovanja. Kao i svi povijesni
spomenici, zdanje je davno bilo optočeno mikronski tankim slojem
dijamanta, tako da je sada doslovce stajalo izvan razornog djelovanja
vremena.

Svatko tko je prisustvovao sastanku prve Generalne skupštine uopće ne bi
mogao povjerovati da je u međuvremenu proteklo devet stoljeća. Vjerojatno
bi ih, međutim, zbunila crna ploča, bez ikakvih pojedinosti, koja je stajala u
Plazi, gotovo oponašajući sam oblik zgrade Ujedinjenih Naroda. Ako bi - kao
i svatko drugi - pružih ruku da je dodirnu, iznenadio bi ih neobičan način na
koji bi njihovi prsti skliznuli po njenoj površini nalik na ebanovinu.

No, iznenađenje bi bilo neusporedivo veće - pretvorivši se u pravo
strahopoštovanje - pred prizorom čudesno preobraženih nebesa...

Posljednji turisti su otišli prije jedan sat i Plaza je sada bila potpuno
prazna. Na nebu nije bilo oblaka, a upravo su se pojavile najsjajnije zvijezde;
sve one slabije prigušilo je maleno sunce koje je moglo sjati u ponoć iznad
cijele Zemlje, a ne samo ljeti iznad polova.

Svjetlost Lucifera odražavala se ne samo s crnog stakla drevnog zdanja,
već i s uske, srebrnaste duge koja se pružala preko južnog neba. Druge
svjetlosti kretale su se duž i oko nje, vrlo lagano, kako se trgovina Sunčevog
sustava odvijala između svih svjetova njegove dvije zvijezde.

A ako biste se vrlo pažljivo zagledali, možda biste mogli razaznati tanko
predivo tornja Panama, jednu od šest dijamantnih pupčanih vrpci koje
povezuju Zemlju i njenu raštrkanu djecu. Toranj se uzdizao dvadeset šest

tisuća kilometara od ekvatora, sežući do Prstena koji je okruživao svijet.
Najednom, gotovo podjednako brzo kao što je i nastao, Lucifer se počeo

gasiti. Noć koju ljudi nisu poznavali trideset generacija ponovno preplavi
nebo i ono se osu zvijezdama.

Istoga trena, po drugi put u četiri milijuna godina, monolit se probudi.

Zahvalnice

Posebnu zahvalnost dugujem Larry Sessionsu i Gerryu Snyderu koji su mi
izračunali položaje Halleyevog kometa prilikom njegovog sljedećeg dolaska.
Oni ne snose nikakvu odgovornost za eventualne veće poremećaje staze koje
sam ja izazvao.

Posebno sam zahvalan Marvinu Rossu iz Nacionalnog laboratorija
"Lawrence Livermore", ne samo na zadivljujućoj ideji o planetima s
dijamantnom jezgrom, nego i na primjercima njegovog (nadam se)
povijesnog članka o toj temi.

Vjerujem da će moj stari prijatelj dr. Luis Alvarez uživati u mojim
neograničenim ekstrapolacijama njegovih istraživanja i zahvaljujem mu na
velikoj pomoći i nadahnuću posljednjih trideset pet godina.

Velika zahvalnost pripada i Gentryu Leeu iz NASA-e, s kojim sam napisao
Kolijevku, jer mi je osobno donio iz Los Angelesa u Colombo prenosivi
kompjutor Kaypro 2000 što mi je omogućilo pisanje ove knjige na raznim
egzotičnim i - što je još važnije - osamljenim mjestima.

Poglavlja 5, 58 i 59 djelomično se temelje na građi preuzetoj iz 2010:
Druga Odiseja. (Ne može li autor plagirati samog sebe, koga onda može?)
Konačno, nadam se da mi je kozmonaut Aleksej Leonov sada oprostio što
sam ga doveo u vezu s dr. Andrejem Saharovim (koji se još nalazio u
progonstvu u Gorkom) kad sam im obojici posvetio 2010. Uz to izražavam
iskreno žaljenje svom ljubaznom moskovskom domaćinu i uredniku Vasiliju
Žarčenku jer sam mu priuštio grdnu nevolju posudivši od njega imena raznih
disidenata - od kojih većina, sa zadovoljstvom mogu reći, više nije
utamničena. Jednoga dana, nadam se, pretplatnici časopisa Tehnika molodeži
moći će listati nastavke 2010. koji su tako tajanstveno nestali...

Kolombo, Šri Lanka 25. travanj 1987.

Fusnote:

←1

Napušteni jedrenjak pronađen 5. prosinca 1872. na pučini Atlantika. Posada kao da je
nekim čudom nestala s broda, jer je sve ostalo bilo na svom mjestu. U brodskom
dnevniku bila je zabilježena nedovršena rečenica: “Dogodilo nam se nešto neobično”.

←2

Stihovi iz poznate poeme Odisej engleskog viktorijanskog pjesnika Alfreds
Tennysona