2001, 2010 & 2061 Odiseja u svemiru - Arthur C. Clarke

cjevovod počeo podrhtavati kada je u njega prodrla tekućina.
Deset minuta kasnije na mostu je upriličen sastanak ratnog vijeća. I dalje

obuzet zlovoljom, kapetan Smith je samo kratko kimao kada se Floyd
pojavio, sastanak je vodio njegov zamjenik, koji se očigledno osjećao pomalo
nelagodno.

"Pa, to funkcionira, i to iznenađujuće dobro. Ako nastavimo ovim tempom,
rezervoari će nam biti puni za dvadeset sati - premda ćemo možda morati
izaći i malo učvrstiti cijev."

"Što je s prljavštinom?" upita netko.
Drugi časnik podiže jednu prozirnu torbu u kojoj se nalazila neka bezbojna
tekućina.
"Filteri odstranjuju sve drugo do čestica promjera nekoliko mikrona. No,
da bismo bili potpuno sigurni, poduzimamo novo filtriranje prilikom
prebacivanja u druge rezervoare. Bojim se, međutim, da ne možete računati
na bazen za plivanje sve dok ne prođemo Mars."
To je izazvalo smijeh, koji je bio vrlo potreban, pa čak je i kapetan malo
odahnuo.
"Uključit ćemo motore na najniži nivo pogona kako bismo se uvjerili da
nema operativnih nepravilnosti s halejskom H2O. Ako se jave, odustajemo od
cijele zamisli i vraćamo se kući po staru, dobru Mjesečevu vodu iz
Aristarchusa."
Uslijedila je jedna od onih šutnji na skupovima kada svi istovremeno
čekaju da netko drugi progovori. Konačno, kapetan Smith prekine neugodnu
tišinu.
"Kao što znate," reče on "ja nisam nimalo sretan zbog cijele stvari. U
stvari..." on odjednom promijeni smjer; također je bilo dobro poznato da je
razmišljao o slanju ostavke sir Lawrencu, premda bi pod danim okolnostima
to bio prilično bespredmetni postupak.
"No, tijekom posljednjih sati dogodile su se dvije stvari. Vlasnik se slaže s
projektom - pod uvjetom da prilikom provjere ne iskrsnu nikakve temeljne
prepreke. I drugo - a u pitanju je veliko iznenađenje i ja o tome ne znam ništa
više od vas - Svjetski svemirski savjet ne samo što se sa svime suglasio, nego
i zahtijeva da krenemo odmah, prihvaćajući pokriće svih dodatnih troškova.
Kao što rekoh, ni meni stvar nije jasna...
No, još me nešto brine..." On sumnjičavo pogleda malu tubu s vodom, koju

je sada Heywood Floyd držao podignutu prema svjetlosti i blago mućkao. "Ja
sam inženjer, a ne vražji kemičar. Ova tekućina, doduše, izgleda čisto - ali
ipak, što može učiniti unutarnjoj stijenci rezervora?"

Floyd nikada nije shvatio zašto je baš tako postupio; slična brzopletost
nimalo nije bila tipična za njega. Možda ga je cijela rasprava učinila
nestrpljivim te je želio što prije nastaviti s poslom. Ili je možda osjetio da
kapetanu treba malo učvrstiti moral.

Jednom brzom kretnjom on otvori poklopac tube i uštrcne u grlo otprilike
dvadeset kubičnih centimetara Haleyevog kometa.

"Evo vam odgovora, kapetane," reče, nakon što je progutao gutljaj.
"Bio je to," reče brodski liječnik pola sata kasnije, "jedan od
najnepromišljenijih postupaka koji sam ikada vidio. Zar ne znate da u toj
stvari ima cijanida, cijanogena i bog će ga znati čega još?"
"Naravno da znam," nasmijao se Floyd. "Vidio sam analize - samo
nekoliko milijuntnih dijelova. Ništa zabrinjavajuće. Ali imam jedno
iznenađenje," doda on pokajnički.
"Kakvo?"
"Ako biste tu stvar donijeli na Zemlju, mogli biste se obogatiti prodajući
izvrstan halejski purgativ."

34. Pranje kola

Nakon što je odluka donijeta, cijela atmosfera na Svemiru se promijenila.
Nije više bilo rasprava; svi su potpuno surađivali i tek je malen broj ljudi
imao priliku duže odspavati tijekom sljedeća dva okreta jezgre kometa -
odnosno, stotinu sati zemaljskog vremena.

Prvi Helleyev "dan" bio je posvećen i dalje prilično opreznoj eksploataciji
Starog Vjernog, ali u vrijeme kada je, pred noć, snaga gejzira počela jenjati,
tehnika je bila već potpuno ovladana. Na brod je dopremljeno više o tisuću
tona vode; sljedeće dnevno razdoblje bit će u potpunosti dovoljno za
privođenje posla kraju.

Heywood Floyd se klonio kapetana, ne želeći iskušavati sudbinu; u svakom
slučaju, Smith se morao pobrinuti za tisuću pojedinosti. No, među njima nije
bilo i izračunavanje nove staze; to je obavljeno i temeljito provjereno na

Zemlji.
Sada više nije bilo sumnje u to da je zamisao bila sjajna, a uštede čak i

veće no što je Jolson pretpostavio. Opskrbom gorivom s Halleya Svemir više
nije morao izvršiti dvije velike promjene staze do kojih bi moralo doći u
slučaju susreta sa Zemljom; brod je sada mogao krenuti ravno prema svom
novom odredištu, pod najvećim ubrzanjem, uštedjevši tako nekoliko tjedana.
Usprkos mogućim rizicima, svi su sada pljeskali novoj varijanti.

Odnosno, gotovo svi.
Na Zemlji, na brzinu osnovano društvo "Ne dirajte Halley!" bilo je
ogorčeno. Njegovi članovi (bilo ih svega dvjesto trideset šest, ali su znali
dobiti publicitet) smatrah su eksploataciju jednog nebeskog tijela
nepravednim čak i kada je u pitanju spašavanje ljudskih života. Nije ih
umirilo čak ni to kada im je objašnjeno da je Svemir samo posudio materijal
koji bi komet ionako izgubio. U tome je, tvrdih su oni, i bila bit problema.
Njihova ljutita priopćenja donosila su na Svemir tako neophodno popuštanje
napetosti.
Oprezan kao i uvijek, kapetan Smith je izvršio prve probe s jednim od
bočnih potisnika, uključivši ga na niski stupanj rada; ako bi on nakon toga
postao neupotrebljiv, brod bi mogao nastaviti bez njega. Nije bilo nikakvih
nepravilnosti; motor se ponašao jednako kao što bi se ponašao da je radio na
najbolju destiliranu vodu iz binarnih rudnika.
Zatim je isproban središnji glavni motor, broj jedan; ako bi on zakazao,
manevarske sposobnosti broda ne bi bile ugrožene - ali bi zato ostali bez
punog pogona. Brod bi se i dalje potpuno nalazio pod kontrolom, ali sa samo
četiri preostala motora najveće ubrzanje bilo bi smanjeno za dvadeset posto.
Ni ovdje nije bilo nikakvih poteškoća; čak su i skeptici počeli biti uljudni
prema Heywoodu Floydu, a drugi časnik Jolson više nije bio društveni
otpadnik.
Polijetanje je zakazano za kasno popodne, neposredno prije no što je
trebala prestati aktivnost Starog Vjernog.
Nije bilo odbrojavanja u dramatičnom, starinskom stilu Cape Canaverala.
Kada se u potpunosti uvjerio da je sve u redu, kapetan Smith je uključio broj
jedan na potisak od samo pet tona i Svemir se lagano odlijepio od srca
kometa.
Ubrzanje je bilo skromno, ali je zato pirotehnika djelovala zadivljujuće - i,
za većinu promatrača, sasvim neočekivano. Sve do sada, mlazevi iz glavnih

motora bili su doslovce nevidljivi, budući da su se sastojali isključivo od vrlo
ioniziranog kisika i vodika. Čak i kada su se - na udaljenosti od više stotina
kilometara - ovi plinovi dovoljno ohladili da bi se mogli kemijski
kombinirati, i dalje se ništa nije moglo vidjeti, zato što reakcija nije zračila u
vidljivom dijelu spektra.

Ali sada, Svemir se uspinjao s Halleya na usijanom stupu koji je bio
previše blistav da bi se izravno gledalo u njega; gotovo je izgledao kao čvrsti
stup plamena. Na mjestu gdje je dodirivao tlo, stijena se rasprskavala, u
eksploziji; odlazeći tako zauvijek, Svemir je upravo gravirao svoj potpis, kao
svojevrsne kozmičke grafite, preko jezgre Halleyevog kometa.

Većina putnika, navikla na uspinjanje put svemira bez ikakve vidljive
podloge, bila je prilično šokirana. Floyd je čekao na neizbježno objašnjenje;
jedno od njegovih manjih zadovoljstava bilo je da uhvati Willisa u nekoj
znanstvenoj pogrešci, ali se to vrlo rijetko događalo. Pa čak i kada bi ga
uhvatio, Willis bi uvijek našao neko vrlo uvjerljivo opravdanje.

"Ugljik," reče on, "Usijani ugljik - baš kao kod plamena svijeće - ali samo
malo toplije."

"Malo," promrmlja Floyd.
"Više ne sagorijevamo - oprostite na izrazu," (Floyd slegne ramenima),
"čistu vodu. Iako je brižljivo profiltrirana, u njoj i dalje ima puno koloidnog
ugljika. Baš kao i spojeva koji bi se mogli ukloniti jedino destilacijom."
"Sve je to vrlo upečatljivo, ali ja sam malo zabrinut," reče Greenburg. "Sve
to zračenje - zar neće utjecati na motore i opasno pregrijati brod?"
Pitanje je bilo vrlo dobro i izazvalo je izvjesnu nelagodu. Floyd je čekao da
Willis to sredi; ali domišljati operater prebacio je tu obavezu na njega.
"Bit će bolje da o tome nešto kaže dr. Floyd - uostalom, bila je to njegova
zamisao."
"Ne moja - nego Jolsonova. Ali, pitanje je dobro. Doduše, ne postoji pravi
problem. Kada budemo pod punim pogonom, sav taj vatromet nalazit će se
tisuću kilometara iza nas, tako da neće biti nimalo razloga za zabrinutost."
Brod je sada lebdio na nekih dva kilometra iznad jezgre; da nije bilo
blještavosti ispuhanog mlaza, pod njima bi se pružao pogled na cijelo,
Suncem obasjano pročelje majušnog svijeta. Na ovoj visini - ili udaljenosti -
stup Starog Vjernog malo se proširio. Izgledao je, Floyd se odjednom prisjeti,
kao jedan od onih divovskih vodoskoka koji su ukrašavali Ženevsko jezero.
Nije ih vidio već pedeset godina i zapitao se da li se još uvijek tamo nalaze.

Kapetan Smith je provjeravao kontrole, lagano okrećući brod, a zatim ga
pomičući duž Y i Z osi. Sve je naizgled, besprijekorno funkcioniralo.

"Nulto vrijeme misije nastupa za deset minuta," objavi on. "Nula zarez
jedan ’g’ sljedećih pedeset sati, a zatim nula zarez dva do okretišta - tijekom
sto pedeset sati." Zastao je da bi omogućio slušateljima da mentalno obrade
ove podatke; još nijedan brod nije pokušao da tako dugo održi toliko visoko
neprekidno ubrzanje. Ne bude li u stanju nakon toga kočiti, Svemir će također
ući u povijesne udžbenike kao prva međuzvjezdana letjelica s ljudskom
posadom.

Brod je sada prelazio u vodoravan položaj - ako se ova riječ mogla
primijeniti u sredini koja je gotovo bila lišena sile teže - i kretao se prema
bijelom stupu magle i ledenih kristala koji je i dalje postojano šikljao iz
kometa. A onda, Svemir se počeo kretati ravno prema stupu...

"Što on to radi!" upita zabrinuto Mihajlovič.
Očigledno predvidjevši ovo pitanje, kapetan se ponovno oglasi. Izgledalo
je da mu se dobro raspoloženje sasvim vratilo, a u glasu mu se čak i osjećao
prizvuk vedrine.
"Samo jedna sitnica prije no što krenemo. Ne brinite se - odlično znam što
radim. A i moj zamjenik se u svemu slaže - zar ne?"
"Da, sir - iako sam u prvi tren pomislio da se samo šalite."
"Što se to događa na mostu?" upita Willis; konačno je i on ostao bez
objašnjenja.
Brod se počeo lagano okretati i dalje se sporo krećući prema gejziru. Iz ove
udaljenosti - sada manje od stotinu metara - Floyda je još više podsjetio na
one daleke ženevske vodoskoke.
Neće nas valjda uvesti tamo...
Ali upravo se to dogodilo. Svemir je počeo lagano podrhtavati dok je
prolazio kroz uzdižući stup pjene. I dalje se lagano okretao, kao da je bušio
prolaz kroz divovski gejzir. Na video monitorima i promatračkim prozorima
vidjela se samo mliječna bjelina.
Cijela operacija potrajala je najviše deset sekundi; potom su se našli s
druge strane. Časnicima na brodu oteo se spontani pljesak, ali putnici -
računajući tu i na Floyda - i dalje su bili pomalo u grču.
"Sada smo spremni na polazak," reče kapetan vrlo zadovoljnim glasom.
"Ponovno imamo lijep i čist brod."

Tijekom sljedećih pola sata, više od deset tisuća amaterskih promatrača na
Zemlji i Mjesecu izvijestilo je o udvostručenju sjajnosti kometa. Mreža za
praćenje kometa potpuno je otkazala zbog preopterećenja, što je s pravom
razbjesnilo profesionalne astronome.

Ali publici se to sviđalo i nekoliko dana kasnije Svemir im je upriličio još
ljepšu predstavu, nekoliko sati prije zore.

Povećavajući brzinu za deset tisuća kilometara na sat svakog sata, brod se
već nalazio duboko unutar Venerine staze. Još će se malo približiti Suncu
prije no što stigne do perihela - znatno brže od bilo kojeg prirodnog nebeskog
tijela - i zaputi se prema Luciferu.

Dok je prolazio između Zemlje i Sunca, rep od usijanog ugljika dugačak
tisuću kilometara lako se mogao vidjeti kao zvijezda četvrte veličine koja se
primjetno kreće spram zviježđa jutarnjeg neba tijekom samo jednog sata. Na
samom početku spasilačke misije, Svemir će, u istom trenu, vidjeti više
ljudskih bića nego bilo koju drugu letjelicu u povijesti svijeta.

35. Plutanje

Neočekivana vijest da je Svemir krenuo - i da će vjerojatno stići znatno
brže nego što je bilo tko naslutio - djelovala je na moral posade Galaktike na
način koji se nije mogao drugačije nazvati nego euforičnim. I sama činjenica
da su bespomoćno plutali u jednom stranom oceanu, okruženi nepoznatim
čudovištima, odjednom kao da je postala nevažna.

Isto je vrijedilo i za sama čudovišta, premda su se ona na zanimljiv način
pojavljivala s vremenom na vrijeme. Povremeno su primjećivani divovski
"morski psi", ali oni se više nisu približavali brodu, čak i onda kada je iz
broda izbacivano smeće.

Bilo je to prilično iznenađujuće; ukazivalo je, naime, na to da velike zvijeri
- za razliku od svojih zemaljskih varijanti - raspolažu dobrim
komunikacijskim sustavom. Možda su, zapravo, bile bliže delfinima nego
morskim psima.

Postojalo je i mnoštvo jata manjih riba, koje nitko ne bi dva puta pogledao

na nekoj tržnici na Zemlji. Poslije nekoliko pokušaja jedan od časnika - inače
spretan ribić - uspio je upecati jednu na udicu bez mamca. Nije je unio u
zračnu komoru - kapetan to ne bi dopustio, u svakom slučaju - ali ju je zato
pažljivo izmjerio i snimio prije no što ju je vratio u more.

Ponosni ribolovac morao je, međutim, platiti određenu cijenu za svoj
trofej. Skafander pod djelomičnim pritiskom koji je nosio za vrijeme ribolova
silno je zaudarao na pokvarena jaja, što predstavlja karakterističan miris
vodik-sulfida, tako da je ribić postao meta nebrojenih šala po povratku na
brod. Bio je to još jedan podsjetnik na stranu, potpuno negostoljubivu
biokemiju.

Usprkos protivljenjima znanstvenika, pecanje više nije bilo dopušteno.
Mogli su promatrati i bilježiti, ali ne i sakupljati. Uostalom, oni su bili
planetni geolozi, a ne prirodoslovci, zar ne? Nikome nije padalo na pamet da
ponese formalin - premda vrlo vjerojatno on ovdje ne bi djelovao.

Jednom, brod je plovio nekoliko sati kroz svojevrsna plutajuća pokrivala ili
ploče od nekog svijetlozelenog materijala. On je formirao ovale koji su bih
promjera desetak metara i svi približno iste veličine. Galaktika je bez otpora
prokrčila put kroz njih, ali su se oni brzo ponovno sklapali iza nje. Iznesena
je pretpostavka da su tu posrijedi nekakvi kolonijski organizmi.

A jednoga jutra, dežurni časnik začuđeno je primjetio kako iz vode izlazi
jedan teleskop, da bi se trenutak nakon toga našao pred jednim blagim,
plavim okom koje je, kako je rekao nakon što se vratio iz šoka, izgledalo kao
oko neke bolesne krave. Nekoliko trenutaka ga je tužno promatralo, bez
nekog posebnog zanimanja, a zatim se polako vratilo u ocean.

Ovdje kao da se ništa nije kretalo baš jako brzo, a razlog za to bio je
očigledan. Bio je to i dalje svijet niskih energija - nije bilo slobodnog kisika
koji je dopuštao životinjama na Zemlji da žive u nizu neprekidnih eksplozija,
od trenutka kada počnu s disanjem nakon rođenja. Jedino je "morski pas" pri
onom prvom susretu pokazao znakove silovite aktivnosti - u svom
posljednjem, samrtničkom grču.

Možda je to za ljude bila dobra vijest. Iako su im skafanderi otežavali
kretanje, na Europi vjerojatno nije bilo ničega što ih je moglo uhvatiti - čak i
ako je to željelo.

Kapetanu Laplaceu je bilo vrlo drago što može prepustiti upravljanje
brodom svom ekonomu; zapitao se da li je to jedinstvena situacija u analima
pomorstva i svemiroplovstva.

Doduše, gospodina Leea nije čekao težak posao. Galaktika je plovila u
okomitom položaju, s jednom trećinom trupa iznad vode, blago nagnuta niz
vjetar koji ju je tjerao postojanom brzinom od pet čvorova na sat. Pojavilo se
samo nekoliko otvora ispod površine vode, ali su oni lako blokirani.
Podjednako važna bila je i činjenica da je trup i dalje bio nepropustan za zrak.

Iako je najveći dio navigacijske opreme bio beskoristan, ipak su točno
znali gdje se nalaze. Ganimed ih je svakog sata izvještavao o položaju
njihovog radio-fara za slučaj opasnosti; ako Galaktika nastavi svojim
dosadašnjim kursom, stići će za tri dana do jednog velikog otoka. Ako bi ga
promašila, izbila bi na otvoreno more, da bi konačno došla do zone blagog
ključanja neposredno ispod Lucifera. Iako ne nužno katastrofalna, bila bi to
najmanje privlačna perspektiva; privremeni vršitelj dužnosti kapetana,
gospodin Lee, provodio je najviše vremena razmišljajući o načinima da se to
izbjegne.

Čak i kada bi imao pogodan materijal i jarbol da napravi jedra, ona gotovo
uopće ne bi utjecala na njihov smjer kretanja. Spustio je improvizirano sidro
do dubine od pet stotina metara, tragajući za strujama koje bi im mogle biti
od koristi, ali ništa nije našao. Čak nije ni dospio do dna, ono je ležalo na
dubini od neznanog broja kilometara.

Možda je tako bilo bolje; na ovaj način bili su zaštićeni od podmorskih
potresa koji su neprekidno remetili ovaj novi ocean. Ponekad bi se Galaktika
protresla kao da ju je udario kakav divovski čekić, kada bi pokraj nje
prostrujao neki udarni val. Nekoliko satova potom, tsunami visok više
desetaka metara stigao bi do neke obale Europe, ali ovdje, na otvorenom
moru, ovi pogubni valovi bili su prilično bezazleni.

U više navrata u daljini su primijećeni iznenadni vrtlozi; izgledali su
prilično opasno - virovi koji bi do neznanih dubina mogli povući čak i
Galaktiku - srećom, nalazili su se na dovoljnoj udaljenosti, tako da je pod
njihovim djelovanjem brod samo napravio nekoliko krugova u vodi.

A jednom, neki ogromni mjehur plina podigao se i rasprsnuo na udaljenosti
od samo sto metara. Prizor je bio vrlo upečatljiv i svi su se složili s
doktorovom iskrenom primjedbom: "Hvala Bogu što to ne moramo
pomirisati." Iznenađujuće je koliko brzo čak i najbizarnija situacija može

postati rutinska. U samo nekoliko dana život na Galaktici počeo je teći
normalnim tijekom, tako da je glavni problem kapetana Laplacea bio s nečim
uposliti posadu. Ništa nije pogubnije djelovalo na moral od dokolice i on se
pitao što su zapovjednici starih jedrenjaka poduzimali protiv dosađivanja
svog ljudstva na onim beskrajno dugim putovanjima. Nisu baš sve vrijeme
mogli provoditi u penjanju po jarbolima ili čišćenju palube.

Sa znanstvenicima je imao suprotan problem. Oni su neprekidno predlagali
izvođenje testova i pokusa koje je trebalo pažljivo razmotriti prije no što ih se
odobri. A ako bi im to i dopustio, oni bi uzeli potpuni monopol nad sasvim
ograničenim komunikacijskim kanalima broda.

Glavni antenski sklop počivao je sada paralelno s površinom vode, tako da
Galaktika više nije mogla stupiti u neposrednu vezu sa Zemljom. Sve je
moralo ići preko Ganimeda i to na valnom području od samo nekoliko
bijednih megaherca. Jedan direktni video-kanal bio bi tu znatno poželjniji od
svega ostalog i kapetan je morao izdržati silni pritisak zemaljskih TV mreža.
One, doduše, ne bi ni imale što drugo pokazati svojoj publici osim otvorenog
mora, skučene brodske unutrašnjosti i posade koja je, iako jakog duha,
postajala sve neurednija.

Neuobičajeno visok postotak komunikacija bio je upućen drugom časniku
Floydu, čiji su šifrirani odgovori bili tako kratki da nikako nisu mogli
sadržavati mnogo informacija. Laplace je konačno odlučio malo popričati s
mladićem.

"Gospodine Floyd," reče on u privatnom okruženju svoje kabine, "volio
bih da me malo uputite u vaše usputne djelatnosti."

Izgledalo je da je Floydu neugodno, čvrsto se uhvatio za plohu stola u
trenutku kad se brod blago zaljuljao pri iznenadnom naletu vjetra.

"Rado bih to učinio, sir, ali nisam ovlašten."
"Od koga, ako smijem pitati?"
"Iskreno govoreći, nisam siguran."
Bilo je to potpuno točno. Sumnjao je da je u pitanju astropol, ali dva
upečatljiva gospodina, suzdržanog nastupa, koja su s njim razgovarala na
Ganimedu, nekako neobjašnjivo su propustila to razjasniti.
"Kao kapetan ovog broda - posebno u trenutnim okolnostima - volio bih
znati što se događa. Ako se izvučemo odavde, sljedećih nekoliko godina
života provest ću na istražnom sudu. A s vama će vjerojatno to isto biti
slučaj."

Floyd se kiselo osmjehne.
"Teško da onda uopće vrijedi i biti izbavljen odavde, zar ne sir? Sve što
znam jest da je neka visoka služba očekivala neprilike s ovom misijom, ali
nije raspolagala nikakvim pojedinostima. Jedino mi je naloženo da držim oči
otvorene. Bojim se da im nisam bio od velike pomoći, ali pretpostavljam da
sam ja bio jedina kvalificirana osoba kojoj su mogli pristupiti u kratkom
vremenu što im je stajalo na raspolaganju."
"Nemate sebi što predbaciti. Tko bi i pomislio da Rosie..."
Kapetan zastane, jer mu je iznenada nešto sinulo.
"Sumnjate li na još nekog?" Gotovo da je dodao: "Na mene, na primjer?",
ali situacija je već bila dovoljno paranoična.
Floyd ga pogleda zamišljeno, a zatim, najednom, kao da je donio odluku.
"Možda sam trebao prije razgovarati s vama sir, ali znam da ste vrlo
zauzeti. Siguran sam da je dr. van der Berg umiješan na neki način. On, je
Međanin, naravno; čudni su to ljudi i ja ih, u stvari, ne razumijem." Niti mi se
sviđaju, mogao je dodati. Previše klanovski nastrojeni - ne baš susretljivi
prema strancima. No, teško da im se to moglo zamjeriti; svi pioniri koji su
pokušavali ukrotiti novu divljinu vjerojatno su umnogome slični.
"Van der Berg - hmm. Što je s ostalim znanstvenicima?"
"Provjereni su, dakako. Izgleda da je sve u redu - nema ničeg neobičnog ni
s jednim od njih."
To nije bilo potpuno točno. Dr. Simpson je imao više supruga nego što je
bilo strogo propisano, bar u jednom razdoblju, a dr. Higgins je raspolagao
velikom zbirkom krajnje neobičnih knjiga. Drugom časniku Floydu nije bilo
baš sasvim jasno zašto mu je sve to rečeno; možda su ga njegovi mentori
jednostavno htjeli impresionirati svojim sveznanjem. U svakom slučaju, on je
zaključio da rad za astropol (ili kome se već radi) ima i neke zabavne
posljedice.
"Vrlo dobro," reče kapetan, otpustivši amaterskog agenta. "Ali, molim vas,
izvijestite me ako otkrijete nešto - bilo što - što bi moglo imati utjecaja na
sigurnost broda."
Pod danim okolnostima teško se moglo zamisliti što bi to bilo. Bilo koji
dodatni rizici izgledah bi pomalo prekomjerni.

36. Tuđinska obala

Čak ni dvadeset četiri sata prije nego su ugledali otok, još nije bilo jasno da
li će ga Galaktika promašiti i biti otpuhana prema pučini središnjeg oceana.
Položaj broda, određen radarskim promatranjem s Ganimeda, prikazivan je
na jednoj velikoj karti koju su svi brižno konzultirali više puta dnevno.

No, čak i ako brod stigne do kopna, to nipošto neće biti kraj problema.
Mogao bi se razbiti o stjenovitu obalu, umjesto da lagano pristane na kakvu
pristupačnu plažu.

Vršitelj dužnosti kapetana, gospodin Lee, bio je potpuno svjestan svih tih
mogućnosti. Jednom se i sam nasukao, kraj Balija, vozeći se u jahti čiji su
motori zakazali u kritičnom trenutku. Bilo je više dramatičnosti nego
opasnosti u tome, ali on nipošto nije htio ponoviti to iskustvo - posebno s
obzirom na to da ovdje nije bilo obalne straže koja bi im priskočila u pomoć.

Situacija u kojoj su se našli doista je predstavljala kozmičku ironiju.
Nalazili su se u jednom od najsavršenijih prijevoznih sredstava koje je čovjek
ikada napravio - kadrom da prijeđe preko cijelog Sunčevog sustava! - ali sada
ipak nisu mogli skrenuti više od nekoliko metara s kursa. No, ipak nisu bili
sasvim bespomoćni; Lee je na raspolaganju imao još nekoliko aduta.

Na ovom svijetu kratkog obzora otok se nalazio na udaljenosti od samo pet
kilometara kada su ga prvi put ugledah. Na Leeejevo olakšanje, nije bilo
nijednog grebena kojih se toliko bojao; doduše, nije bilo ni pješčane plaže
kojoj se nadao. Geolozi su ga upozorili na to da ovdje treba pričekati još
nekoliko milijuna godina na pojavu pijeska; žrvnji Europe, koji su lagano
mljeli i drobili, još nisu imali vremena obaviti svoj posao.

Čim je postalo sigurno da će stići do kopna, Lee je izdao zapovijed da se
isprazne glavni rezervoari Galaktike koje je on hotimice ispunio vodom
ubrzo nakon spuštanja. Zatim je uslijedilo nekoliko vrlo neugodnih sati,
tijekom kojih je najmanje četvrtina posade prestala pokazivati interes za
razvoj događaja.

Galaktika se sve više izdizala iz vode, njišući se pritom sve izrazitije - da
bi se zatim prevrnula uz silovito prskanje na sve strane i ostala opružena na
površini poput trupla nekog kita iz ružnog davnog vremena kada bi ga posada
kitolovaca ispunila zrakom kako bi ga spriječila da potone. Kada je vidio u
kojem se položaju nalazi brod, Lee je ponovno stao manevrirati, sve dok mu

krma nije malo potonula, a prednji most dospio tik iznad vode.
Kao što je i očekivao, Galaktika se tada okrenula postrance prema vjetru.

To je onesposobilo još jednu četvrtinu posade, ali Lee je ipak imao dovoljno
pomagača da izbaci potezno sidro koje je držao u pripravnosti za ovaj završni
čin. Posrijedi je, zapravo, bila improvizirana splav, napravljena od praznih,
međusobno povezanih kutija, ali vučenje te splavi nagnalo je brod da se
usmjeri prema kopnu što se približavalo.

Sada su mogli zamijetiti da idu - agonijski sporo - prema jednom uskom
potezu obale, prekrivenom malim gromadama. Ako već nisu mogli računati
na pijesak, najbolja alternativa...

Most se već našao nad kopnom kada je Galaktika dodirnula čvrsto tlo i tog
časa Lee je izvadio svoj posljednji adut. Imao je prije toga samo jednu probu,
ne odvaživši se na nešto više kako zloupotrebljena mašina ne bi zakazala.

Posljednji put Galaktika ispruži svoj stajni trap. Uslijedilo je struganje i
mrvljenje kada su se metalne noge s donje strane počele zarivati u tuđinsku
obalu. Sada je bila sigurno nasukana, zaštićena od vjetrova i valova ovog
oceana bez plima i oseka.

Nije bilo nikakve sumnje u to da je Galaktika našla svoje završno
konačište - a po svemu sudeći i vječnu kuću svoje posade.

Peti dio

Kroz asteroide

37. Zvijezda

Svemir se sada kretao tako brzo da njegova staza čak ni izdaleka nije
nalikovala na stazu nekog prirodnog tijela u Sunčevom sustavu. Brzina
Merkura, najbližeg Suncu, bila je oko pedeset kilometara u sekundi u
perihelu, Svemir je postigao dvostruko veću brzinu još prvog dana - i pri
samo polovini ubrzanja koje će postići kada bude lakši za nekoliko tisuća
tona vode.

Tijekom par sati, dok su se nalazili unutar Venerine staze, Venera je bila
najsjajnije nebesko tijelo poslije Sunca i Lucifera. Taj maleni disk jedva se
mogao vidjeti golim okom, ali čak ni najjači brodski teleskopi nisu otkrivali
bilo kakve pojedinosti. Venera je čuvala svoje tajne podjednako ljubomorno
kao i Europa.

Još više se približiše Suncu - duboko unutar Merkurove staze - Svemir ne
samo što se kretao prečicom, nego je i obilato koristio besplatni pogon koji
mu je pružalo Sunčevo gravitacijsko polje. Budući da Priroda uvijek
uravnotežava sve svoje registre, Sunce je tom zgodom malo izgubilo na
brzini, ali se iznos ovog gubitka nije mogao izmjeriti čak ni za nekoliko
tisuća godina.

Kapetan Smith iskoristio je prolaz u perihelu da malo vrati ugled koji je bio
okrnjen zbog prethodnog oklijevanja.

"Sada vam je jasno," reče on, "zašto sam proveo brod kroz Starog Vjernog.
Da nismo oprali svu onu prljavštinu s trupa, sada bismo već bih izloženi
opasnom pregrijavanju. U stvari, sumnjam da bi sustav za toplinsku kontrolu
uopće uspio izaći na kraj s tolikim opterećenjem - temperatura je već deset
puta veća nego na Zemlji." Promatrajući - kroz gotovo crne filtere - užasno
nabreklo Sunce, putnici su mu sasvim lako mogli povjerovati. Bih su stoga
potpuno zadovoljni kada se ono ponovno vratilo na normalnu veličinu - i
nastavilo se smanjivati iza njih kako je Svemir hitao prema Marsovoj stazi, a
zatim i dalje, u završnu etapu misije.

Pripadnici "znamenite petorke" prilagodili su se, svatko na svoj način, na
neočekivanu promjenu u životu. Mihajlovič je komponirao, obimno i bučno, i
rijetko se mogao vidjeti osim kada bi izlazio zbog objeda; tada bi pričao
opscene priče i zadirkivao sve koji bi mu se našli pri ruci, a posebno Willisa.
Greenburg je samoga sebe izabrao, bez ijednog glasa protiv, za počasnog
člana posade i sada je najveći dio vremena provodio na mostu.

Maggie M je na cijelu situaciju gledala istovremeno skrušeno i vedro.
"Pisci," primjetila je ona, "stalno govore da bi mogli napraviti velika djela
samo kada bi se našli na nekom mjestu gdje ih nitko ne bi uznemiravao - niti
angažirao u bilo čemu; najomiljeniji lokaliteti su im svjetionici i zatvori. Ja
se, dakle, ne mogu žaliti - osim što moji zahtjevi za radnom građom nikako
da stignu na red od poruka koje imaju prvenstvo."
Čak je Victor Willis došao do sličnog zaključka; i on je bio zaokupljen
radom na raznim dugoročnim projektima. A imao je i jedan dodatni razlog da
se drži svoje kabine. On će još najmanje nekoliko tjedana izgledati kao netko
tko je zaboravio obrijati se, a proći će mjeseci prije no što ponovno zablista u
punom bradatom sjaju.
Yva Merlin provodila je sate i sate svakoga dana u centru za zabavu,
nastojeći - kako je sama spremno objasnila - vidjeti što više njoj omiljenih
klasičnih filmova. Sretna okolnost je bila ta što su kinoteka i projekcijski
uređaji pravodobno bili postavljeni na Svemiru; iako je zbirka filmova bila
razmjerno skromna, u njoj se nalazilo dovoljno filmova za više ljudskih
života gledanja.
Tu su bila sva znamenita djela sedme umjetnosti, sve do treperavog osvita
kinematografije. Yva ih je većinom poznavala i rado pričala o njima.
Floyd je, naravno, uživao slušajući je, zato što bi ona tada nekako oživjela
- postala normalno ljudsko biće, a ne više ikona. Okolnost da je Yva jedino
kroz umjetni svemir videa mogla uspostaviti vezu sa stvarnim svijetom bila je
za njega istovremeno tužna i očaravajuća.
Jedno od najneobičnijih iskustava u prilično bogatom i ispunjenom životu
Heywooda Floyda bilo je to da sjedi u polumraku tik iza Yve, negdje s
vanjske strane Marsove staze, i gleda prvobitnu verziju filma Prohujalo s
vihorom. Bilo je trenutaka kada je vidio kako se njen znameniti profil ocrtava
nasuprot profila Vivien Leigh; tada bi došao u napast usporediti ih - ali na
kraju nije mogao reći koja je od njih dvije bolja glumica; obje su bile sui
generis.

Kada su se svjetla upalila, s iznenađenjem je zapazio da je Yva plakala.
Uzeo je njenu ruku i nježno rekao: "I ja sam plakao kad je Bonny umrla."

Yvi se ote slabašan osmijeh.
"Ja sam, zapravo plakala zbog Vivien," uzvrati ona. "Dok smo snimali
drugu verziju, puno sam o njoj pročitala - imala je tako tragičan život. Kad
smo već kod nje, upravo sam se ovdje među planetima sjetila nečeg što je
Larry rekao kada je vratio jedinicu s Ceylona pošto je pretrpila nervni slom.
Rekao je svojim prijateljima: "Oženio sam ženu iz svemira."
Yva je zastala na trenutak, a niz obraz joj je skliznula još jedna suza
(prilično teatralno, neodoljivo je pomislio Floyd).
"A postoji nešto još neobičnije. Snimila je svoj posljednji film prije točno
stotinu godina - i znaš li kako se zvao?"
"Hajde - iznenadi me opet."
"Mislim da će to iznenaditi Maggie - ako zaista piše knjigu s kojom nam
stalno prijeti. Vivienin posljednji film bio je Brod luđaka."

38. Svemirske sante

Budući da su sada neočekivano dobili puno slobodnog vremena, kapetan
Smith se konačno složio da Victoru Willisu da dugo odlagani intervju koji je
bio dio njegovog ugovora. I sam Victor se nije htio ranije prihvatiti tog posla
zbog onog što je Mihajlovič uporno nazivao njegovom "amputacijom". Kako
će proći još puno mjeseci prije nego što će se ponovno moći, u neokrnjenom
izdanju, pojaviti pred kamerama, konačno je donio odluku da intervju radi
tako što on uopće neće biti sniman; u studiju na Zemlji moći će kasnije po
volji umontirati njegove arhivske snimke.

Sjedili su u kapetanovoj i dalje samo djelomično namještenoj kabini,
uživajući u jednom od izvrsnih vina na koja je otpao zamašan dio Victorove
prtljage. Budući da će Svemir za nekoliko sati isključiti svoj pogon i početi
ploviti po inerciji, ovo je bila posljednja prilika za tako nešto sljedećih
nekoliko dana. Vino u bestežinskom stanju, tvrdio je Victor, je nešto
nezamislivo; s gnušanjem je odbijao ulijevati ga u plastične tube za tiskanje.

"Govori vam Victor Willis sa svemirskog broda Svemir u petak, 16. srpnja
2061., U 18,30. Premda još nismo stigli do sredine puta, za sobom smo već

davno ostavili Marsovu stazu i gotovo smo postigli najveću brzinu. A ona
iznosi, kapetane?"

"Tisuću pedeset kilometara u sekundi."
"Preko tisuću kilometara u sekundi - gotovo četiri milijuna kilometara na
sat!"
Iznenađenje Victora Willisa izgledalo je savršeno iskreno; nitko ne bi
pomislio da je on upućen u orbitalne parametre gotovo podjednako dobro kao
i kapetan. Ali jedna od njegovih jačih strana bila je sposobnost da se stavi u
položaj svojih gledatelja - ne samo da predviđa njihova pitanja, nego i da im
pobuđuje zanimanje.
"Tako je," odgovori kapetan ne bez ponosa. "Putujemo dvostruko brže
nego ijedno ljudsko biće do sada."
To sam trebao ja reći, pomisli Victor; nije volio situaciju u kojoj ga tema
razgovora pretiče. Ali budući da je bio pravi profesionalac, brzo se
prilagodio.
Na trenutak se pretvarao da konzultira svoj znameniti mali memomonitor,
čiji je oštro zakošen ekran jedino on mogao vidjeti.
"Svakih dvanaest sekundi prijeđemo udaljenost jednaku Zemljinom
promjeru. Pa ipak, bit će nam potrebno još punih deset dana da stignemo do
Jupi... ovaj Lucifera! To zgodno predočava prave razmjere Sunčevog
sustava...
"A sad jedna osjetljiva tema, kapetane. Upućena su mi silna pitanja tim
povodom tijekom prošlog tjedna."
Oh, ne promrmlja Smith. Ne opet o zahodu u bestežinskom stanju.
"U ovom trenutku prolazimo ravno kroz srce asteroidnog pojasa..."
(Kamo sreće da je opet bio posrijedi zahod, pomisli Smith...)
"... nijedan brod još, doduše, nije bio ozbiljno oštećen u sudaru, ali zar se
ipak ne izlažemo riziku? Uostalom, postoje doslovce milijuni tijela veličine
nogometne lopte koja lutaju ovim dijelom svemira. A registrirano je njih
samo nekoliko tisuća."
"Malo više: preko deset tisuća."
"Ali za milijune preostalih uopće ne znamo."
"Točno; no ne bi nam puno pomoglo ni da znamo."
"Kako to mislite?"
"Ništa ne bismo mogli poduzeti."
"Zašto?"

Kapetan Smith zastane da bi promislio. Willis je bio u pravu - tema je
doista bila osjetljiva; u direkciji će ga dobro izribati ako kaže nešto što može
obeshrabriti potencijalne mušterije.

"Prije svega, svemir je tako ogroman da su čak i ovdje - kao što ste sami
rekli, u samom srcu asteroidnog pojasa - izgledi za sudar infinitezimalno
mah. Nadali smo se da ćemo vam moći pokazati neki asteroid - najbolji
primjerak kojim raspolažemo je Hanuman, promjera svega tri stotine metara -
ali najmanja udaljenost na kojoj ćemo se naći od njega je četvrt milijuna
kilometara."

"Ali Hanuman je ogroman u usporedbi sa svim neznanim manjim
krhotinama koje se kreću unaokolo. Zar vas one ne brinu?"

"Brinu me koliko i vas brine da će vas pogoditi neka munja na Zemlji."
"Zapravo, jednom se to zamalo dogodilo na Pike's Peaku u Coloradu -
bljesak i grmljavina bili su istovremeni. Ali priznajte da opasnost ipak
postoji; a zar mi sami ne povećavamo rizik time što se krećemo ovako
ogromnom brzinom?"
Willis je, naravno, odlično znao odgovor; ponovno se stavio u položaj
legija svojih neznanih slušatelja na planetu koji je postajao udaljeniji za
tisuću kilometara svake sekunde.
"Teško je to objasniti bez pomoći matematike," reče kapetan (koliko je
samo puta upotrijebio tu frazu, čak i onda kad nije bila točna!), "ali ne postoji
jednostavan odnos između brzine i rizika. Bilo bi katastrofalno udariti u bilo
što pri brzinama kojima se kreće svemirska letjelica; ako se nađete pokraj
atomske bombe u trenutku kad eksplodira, potpuno je svejedno da li se njena
snaga mjeri u kilotonama ili megatonama."
To baš nije bila umirujuća izjava, ali ništa se bolje nije moglo reći. Prije no
što je Willis stigao nastaviti s razradom ove neugodne teme, on žurno nastavi:
"Ali dopustite mi da vas podsjetim da postoje vrlo jaki razlozi za... ovaj...
mali dodatni rizik koji snosimo. Svakim ušteđenim satom možemo spasiti
mnoge živote."
"Da, to je svakako hvale vrijedno." Willis zastane; pomislio je dodati: "A,
naravno, i ja sam na istom brodu," ali se ipak suzdržao. Moglo je zvučati
neskromno - premda mu skromnost nikada nije bila jača strana. No, u
svakom slučaju, nije mogao proglasiti vrlinom ono što se u stvari nužno
događalo; sada više nije imao nikakvog izbora, osim ako se ne odluči pješice
vratiti kući.

"Sve me ovo," nastavi on, "dovodi do nečeg drugog. Znate li što se prije
samo jednog i pol stoljeća dogodilo na sjevernom Atlantiku?"

"Mislite, 1911.?"
"Pa, točnije, 1912...."
Kapetan Smith je pogađao što slijedi, te je stoga tvrdoglavo odbijao
suradnju praveći se da nije baš siguran o čemu je riječ.
"Pretpostavljam da mislite na Titanic," reče on.
"Točno," uzvrati Willis, vješto prekrivajući razočaranja. "Javilo mi se bar
dvadeset ljudi koji smatraju da su jedino oni uočili paralelu."
"Kakvu paralelu? Titanic se izložio nepotrebnom riziku, pokušavajući
oboriti jedan rekord."
Gotovo je dodao: "A nisu ni imali dovoljno čamaca za spašavanje," ali se
srećom na vrijeme zaustavio, prisjetivši se da u jedini šatl Svemira može stati
najviše pet putnika. Ako ga Willis navede na razgovor o tome, zaplest će se u
silna objašnjenja.
"Pa, priznajem da je analogija prilično nategnuta. Postoji, međutim, jedna
druga, zanimljiva paralela na koju svi ukazuju. Da li možda znate kako se
zvao prvi i posljednji kapetan Titanica?"
"Ne, ne znam..." reče kapetan, a onda mu se donja čeljust opusti.
"Točno," reče Victor Willis uz smiješak koji se nikako nije mogao nazvati
dobronamjernim.
Kapetan Smith bi rado zadavio sve one amaterske istraživače. Ali teško da
je mogao predbaciti roditeljima koji su mu dali najčešće od svih engleskih
prezimena.

39. Kapetanov stol

Bila je šteta što gledatelji na Zemlji (i izvan nje) nisu mogli uživati u manje
formalnim raspravama na Svemiru. Život na brodu sada je ušao u postojanu
kolotečinu iz koje se uzdizalo nekoliko pravilnih karika - među kojima je
najvažnija, a svakako i najdugotrajnija bila tradicionalni "kapetanov stol".

Točno u osamnaest sati šestoro putnika i pet časnika koji nisu bili na
dužnosti pridružili bi se kapetanu Smithu na večeri. Nije se, naravno nosila
svečana odjeća koja je bila obavezna na plovećim palačama sjevernog

Atlantika, ali obično je bilo pokušaja uvođenja nekog odjevnog ili ukrasnog
noviteta. Moglo se računati na to da će se Yva uvijek pojaviti s nekim novim
brošem, prstenom, ogrlicom, trakom za kosu ili mirisom iz svojih neiscrpnih
zaliha.

Ako bi pogon bio uključen, objed bi počeo juhom, ali ako bi se brod kretao
po inerciji, u bestežinskom stanju, postojao bi izbor hors d’oeuvres. U
svakom slučaju, prije no što bi bilo posluženo glavno jelo, kapetan Smith bi
izvijestio o posljednjim novostima - ili pokušao opovrći najnovije glasine za
koje su građu obično osiguravale emisije vijesti sa Zemlje ili Ganimeda.

Optužbe i protuoptužbe izmjenjivane su na sve strane, a otmica Galaktike
objašnjavana je najfantastičnijim teorijama. Po jedan prst bio je uperen u
svaku tajnu organizaciju za koju se znalo da postoji, kao i u mnoge koje su
bile samo zamišljene. Sve pretpostavke, međutim, imale su jedno zajedničko
svojstvo. Nijedna nije mogla pružiti uvjerljiv motiv.

Zagonetka je samo uvećana kad je na površinu isplivala jedna potpuno
nova činjenica. Marljivi detektivi astropola ustanovili su iznenađujuću
činjenicu da je pokojna "Rose McCullen" ustvari Ruth Mason; rođena u
sjevernom predgrađu Londona, radila je za londonsku policiju - ali je onda,
nakon uspješnog početka, bila otpuštena zbog nekih rasističkih aktivnosti.
Emigrirala je u Afriku - i nestala. Očigledno, povezala se s političkim
podzemljem toga nesretnoga kontinenta. Shaka je s tim u svezi često
spominjana, ali su sve te aluzije podjednako često pobijale SDJA.

Za stolom su se vodile beskrajne i jalove rasprave o tome kakve bi sve to
veze moglo imati s Europom - posebno od kada je Maggie M priznala da je
svojevremeno planirala napisati roman o Shaki iskazan iz perspektive jedne
od njegovih tisuću nesretnih žena. Ali što je više istraživala za taj projekt, to
joj je on izgledao sve odbojniji. "U trenutku kad sam digla ruke od Shake,"
rekla je oporo, "potpuno mi je bilo jasno što jedan moderan Nijemac osjeća o
Hitleru."

Ovakve osobne ispovijesti postajale su sve češće kako se putovanje
nastavljalo. Kada bi se završilo s glavnim jelom, jedna od skupina dobila bi
riječ trideset minuta. Članovi skupine imali su iza sebe iskustvo jednako
onome iz deset ljudskih vjekova, na isto toliko nebeskih tijela, tako da je bilo
teško naći bolji izvor priča poslije večere. Najmanje uspješan pripovjedač bio
je, prilično iznenađujuće, Victor Willis. On je bio dovoljno iskren da to
prizna, kao i da objasni stvar.

"Toliko sam navikao," rekao je on, gotovo, ali ne i u potpunosti,
ispričavajući se, "nastupati pred milijunskom publikom da mi je sad teško
snaći se u jednoj prijateljskoj maloj sredini kakva je ova."

"Da li bi ti bilo lakše da nije prijateljska?" upitao je Mihajlovič, uvijek
nastojeći biti od pomoći. Stvar se jako lako može srediti."

Za Yvu se, naprotiv, ustanovilo da je bolja nego što se očekivalo, premda
su njene uspomene bile ograničene isključivo na svijet zabave. Posebno je
dolazila do izražaja kada je riječ bila o znamenitim - i neznamenitim -
redateljima s kojima je radila, a među kojima je posebno mjesto zauzimao
David Griffin.

"Da li je istina," upita Maggi M, nesumljivo misleći na Shaku, "da je mrzio
žene?"

"Uopće nije," uzvrati odmah Yva. "Mrzio je jedino glumce. Smatrao je da
oni nisu ljudska bića."

I same Mihajlovičeve uspomene pokrivale su donekle ograničeno područje
- velike orkestre i baletne ansamble, znamenite dirigente i kompozitore, kao i
njihove nebrojene privjeske. Ali bio je tako pun raskalašenih tračeva o
spletkama i ljubavnim vezama iza scene, kao i pripovijesti o sabotiranim
premijerama i velikim svađama među primadonama da su se čak i oni
njegovi slušatelji koji nisu bih ni najmanje naklonjeni glazbi, grohotom
smijali i rado mu dopuštali prekoračiti dopušteno vrijeme od pola sata.

Prozaični izvještaji pukovnika Greenburga o neobičnim događajima
predstavljali su potpunu suprotnost. Prvo spuštanje na Merkurov - relativno
umjeren - južni pol već je toliko pretresano u medijima da se o tome gotovo
ništa novo nije moglo reći; pitanje koje je sve zanimalo glasilo je: "Kada
ćemo se tamo vratiti?” Iza toga bi obično slijedilo: "Da li bi se ti volio
vratiti?"

"Ako to budu zahtijevali od mene, naravno da ću ići," uzvratio je
Greeburg. "Ali bojim se da će s Merkurom biti isto kao i s Mjesecom. Sjećate
se - tamo smo se spustili 1969. - a zatim je slijedila stanka od pola ljudskog
vijeka. U svakom slučaju, Merkur nije tako koristan kao Mjesec - premda će
možda biti jednoga dana. Tamo nema vode; doduše, i njeno otkriće na
Mjesecu bilo je svojedobno veliko iznenađenje. Ili bi možda trebao o
Mjesecu reći...

Iako to, doduše nije bilo praćene takvom pompom kao spuštanje na
Merkur, čini mi se da sam znatno važniji posao obavio u Aristarchusu, s

povorkom zaprežnih mazgi."
"Zaprežnih mazgi?"
"Aha. Prije no što je podignut veliki ekvatorski lanser koji je počeo

izbacivati led ravno na stazu, morali smo ga dovlačiti iz rudnika do
raketodroma u Imbriumu. To je značilo da je trebalo izgraditi put preko
ravnice prekrivene lavom i premostiti povelik broj pukotina. Trasa je dobila
naziv Ledeni put - bio je dugačak samo tristo kilometara, ali je na njegovu
izgradnju otišlo nekoliko života...

Mazgama smo nazivali traktore na osam kotača s ogromnim gumama i
posebnim amortizerima: oni su vukli po dvanaest prikolica od kojih je svaka
nosila po stotinu tona leda. Obično se putovalo noću, budući da tada nije
trebalo zaštićivati tovar od topline.

Vozio sam se s karavanom nekoliko puta. Vožnja je trajala oko šest sati -
nitko nije poželio rušiti rekorde u brzini - a zatim bi led bio pretovaren u
velike spremnike pod tlakom, gdje bi pričekao izlazak Sunca. Čim bi se
istopio, bio bi crpljen u brodove.

Ledeni put je i dalje tamo, naravno, ali ga sada koriste samo turisti. Ako su
razumni, putovat će noću, kako smo to mi činili. Bila je to prava čarolija, s
punom Zemljom gotovo točno iznad glave, tako blistavom da smo tek rijetko
koristili našu rasvjetu. Iako smo, doduše, mogli razgovarati s našim
prijateljima kad god smo to željeli, često smo isključivali radio i ostavljali
samo automatski far koji ih je izvještavao da je s nama sve u redu. Htjeli smo
jednostavno biti sami u toj velikoj, blistavoj pustoši - dok je ona još postojala,
jer znali smo da neće još dugo. Sada grade teravoltni razbijač kvarkova, koji
ide skroz oko ekvatora, a svuda po Imbriumu i Serenitatisu niču kupole. Ali
mi smo upoznali pravu lunarnu divljinu, istu onu koju su zatekli Armstrong i
Aldrin - znatno prije no što su se počele prodavati razglednice u bazi Mare
Tranquilitatis."

40. Čudovišta sa zemlje

"... baš si imao sreće što si propustio godišnji bal: vjerovao ili ne, bio je
podjednako jeziv kao i prošle godine. A uza sve, naša mastodontska susjeda,
draga gospođica Wilkinson, uspjela je ponovno slomiti nožne prste svom

partneru čak i pri pola gravitacije, koliko je bilo na plesnom podiju.
No, prijeđimo na posao. Budući da se nećeš vratiti još mjesecima, umjesto

za par tjedana, Admin je bacio pohotan pogled na tvoj apartman - ugodno
susjedstvo, gotovo u trgovačkom centru, sjajan pogled vedrim danima i tako
dalje - te je predložio da ga unajmi do tvog povratka. Dao je dobru ponudu
koja bi ti uštedjela mnogo novca. Mi bismo pokupili sve ono što bi želio
maknuti do tvog povratka.

A sada o Shaki. Znamo da nas voliš bockati, ali Jerry i ja smo bili uistinu
užasnuti! Jasno mi je zašto je Maggie M odustala od njega - da, naravno da
smo pročitali Olimpske strasti - zgodno napisano, ali previše feminističko za
nas...

Kakvo čudovište - sada mi je jasno zašto su po njemu nazvali bandu
afričkih terorista. Pomisli samo - ubijao je svoje ratnike ako bi se oženili! A i
poklao je sve krave u svom ubogom carstvu samo zato što su ženskog spola!
Najgora su još bila ona grozna koplja koja je izmislio; baš strašno - zabadao
ih je u ljude samo zato što nije bio s njima upoznat na pravi način...

A kakva je to samo sablasna reklama za nas obične smrtnike! Gotovo da
čovjek poželi prijeći u drugi tabor. Oduvijek smo tvrdili da smo ljubazni i
blagi (kao i ludo nadareni i s umjetničkom žicom, razumije se), ali sad, pošto
si nas ti nagnao da malo zvirimo u neke od takozvanih Velikih Ratnika (kao
da u ubijanju ljudi uopće može biti nešto veliko) gotovo da se stidimo društva
u kome smo se našli...

Da, svakako da smo znali za Hadriana i Aleksandra - ali nismo imali pojma
o Richardu Lavljeg Srca i Saladinu. Ili o Juliju Cezaru - premda je on bio i
jedno i drugo - možeš pitati kako Antonija, tako i Kleopatru. Ili o Friderichu
Velikom, kod koga ima i olakšavajućih okolnosti; sjeti se samo kako je
postupio prema starom Bachu.

Kada sam rekao Jerryu da je bar Napoleon izuzetak - njega bar ne moramo
imati za vratom - znaš li što mi je odgovorio? ’Kladim se da je Josephine
bila, u stvari, dječak’. Spomeni to jednom Yvi.

Upropastio si nam moral, ti nitkove, bacio si na nas katran s tom
okrvavljenom četkom (oprosti zbog pomiješanih metafora). Trebao si nas
ostaviti u blaženom neznanju...

No, unatoč svemu, šaljemo ti puno poljubaca, baš kao i Sebastian. Pozdravi
eventualne Europljane koje budeš sreo. Sudeći po izvještajima s Galaktike,
neki bi baš bili vrlo dobri partneri gospođice Wilkinson."

41. Uspomene jednog stogodišnjaka

Dr. Heywood Floyd nije volio pričati o prvoj misiji do Jupitera, kao ni o
drugoj do Lucifera, deset godina kasnije. Sve je to bilo vrlo davno - i nije
postojalo ništa što on nije rekao već stotinu puta pred kongresnim odborima,
upravama Svemirskog savjeta i predstavnicima medija kao što je Victor
Willis.

Bio je, međutim, obavezan svojim suputnicima i to se nije moglo izbjeći.
Kao jedini živi čovjek koji je bio očevidac rađanja novog Sunca - i novog
sunčevog sustava - on je, kako su svi očekivali, morao biti posebno upućen u
svjetove kojima su se sada tako brzo približavali. No, bila je to naivna
pretpostavka; on im je mogao znatno manje reći o Galilejevim satelitima
nego znanstvenici i inženjeri koji su tamo radili već više od jedne generacije.
Kada bi ga upitali: "Kako je stvarno na Europi (ili Ganimedu, Iou odnosno
Kalistu...)" - on bi nerijetko uputio radoznalca, prilično grubo, na opsežne
izvještaje koji su se mogli naći u brodskoj biblioteci.

No, postojalo je jedno područje na kome je njegovo iskustvo bilo
jedinstveno. Pola stoljeća kasnije on se ponekad još pitao da li se to stvarno
dogodilo ili je on samo sanjao da se David Bowman pojavio pred njim na
Otkriću. Gotovo je lakše bilo povjerovati da jedan svemirski brod pohode
duhovi...

Ali to nije mogao biti san kada su se lebdeće čestice prašine sakupile u
sablasnu priliku čovjeka koji je morao biti mrtav već deset godina. Bez
upozorenja koje mu je ta prikaza dala (sasvim se jasno sjećao da su joj usne
bile nepomične, dok je glas dolazio iz zvučnika na konzoli) Leonov i svi na
njemu pretvorili bi se u paru u trenutku detoniranja Jupitera.

"Zašto je on to učinio?" ponovi Floyd pitanje za vrijeme jednog okupljanja
kod kapetana poslije večere. "Pedeset godina ne prestajem razmišljati o tome.
Što god on to postao nakon što se uputio u istraživanje monolita u servo-
letjelici s Otkrića, mora da je zadržao neke veze s ljudskom rasom; nije
postao potpuni tuđinac. Znamo da se vratio na Zemlju - nakratko - po onom
incidentu s bombama na stazi. A ima i uvjerljivih pokazatelja da je posjetio
još svoju majku i nekadašnju djevojku; to nije postupak koji bi bio svojstven

jednom... jednom entitetu koji je odbacio sve osjećaje."
"Što misliš, što je on sada?' upita Willis. "Odnosno - gdje se nalazi?"
"Možda ovo drugo pitanje nema smisla - čak ni kad su ljudska bića u

pitanju. Znaš li ti gdje se nalazi tvoja svijest?"
"Baš nisam sklon metafizici. Negdje u mom mozgu, pretpostavljam."
"Kada sam bio mlad," uzdahne Mihajlovič, koji je imao smisla za

srozavanje nivoa čak i najozbiljnijih rasprava, "moja se nalazila otprilike
metar niže."

"Pretpostavimo da je na Europi; znamo da se tamo nalazi jedan monolit, a
Bowman je sigurno u nekakvoj vezi s njim - sjetite se kako nam je dostavio
upozorenje."

"Misliš li da nam je on uputio i ono drugo u kome je naređeno da se držimo
podalje od Europe?"

"A što mi sad nećemo poslušati..."
"... s jakim razlogom..."
Kapetan Smith, koji se obično zadovoljavao time da pusti raspravu da ide
svojim tokom, uskoči s jednom od svojih rijetkih upadica.
"Doktore Floyd," reče on zamišljeno, "vi ste u jedinstvenom položaju i mi
bismo to morah iskoristiti. Bowman je jednom skrenuo s ovog puta da bi vam
pomogao. Ako je i dalje u blizini, možda bi mogao ponovno tako postupiti.
Jako me brine ona zapovijed; ’Ne pokušavajte se spustiti tamo.’ Kad bi nas
uvjerio da je ona ... privremeno povučena, recimo... bilo bi mi znatno lakše."
Oglasilo se nekoliko "Čujmo!" Čujmo!" oko stola prije no što je Floyd
odgovorio.
"Da - i ja sam razmišljao o tome. Već sam rekao Galaktici da motri na bilo
kakvu ... pa, recimo, manifestaciju... u slučaju da on pokuša uspostaviti
kontakt."
"Naravno," reče Yva, "možda je već mrtav - ako duhovi uopće mogu
umrijeti."
Čak je i Mihajlovič ostao bez uobičajenog komentara na ovu primjedbu, ali
Yva je očigledno osjetila da nitko nema baš visoko mišljenje o onome što je
upravo rekla.
Nepokolebana, ona pokuša ponovno.
Woody, dragi," reče ona. "Zašto ga jednostavno ne pozoveš preko radija.
Ta sprava za to služi, zar ne?"
Floyd je već pomislio na tu mogućnost, ali ona mu se učinila previše

naivnom da bi se ozbiljno razmotrila.
"Učinit ću to," reče. "Ne vjerujem da će od toga biti neke štete."

42. MINILIT

Ovog puta Floyd je bio potpuno siguran da sanja...
Nikada nije uspijevao dobro spavati pri nultoj gravitaciji, a Svemir se sada
kretao po inerciji, bez pogona, najvećom brzinom. Za dva dana počet će
gotovo tjedan dana dugo postojano usporavanje, odbacujući svoj ogromni
višak brzine sve dok ne bude u stanju susresti se s Europom.
Ma koliko puta namještao pojaseve kojima je bio vezan, oni su mu se
uvijek činili previše stegnuti ili labavi. Javile bi mu se poteškoće u disanju -
ili bi se počeo dizati s ležaja.
Jednom se probudio usred kabine te je počeo mlatarati oko sebe nekoliko
minuta, sve dok, iscrpljen, nije uspio "preplivati" tih nekoliko metara do
najbližeg zida. Tek se tada prisjetio da je jednostavno trebao samo pričekati;
ventilacijski sustav u prostoriji ubrzo bi ga odpuhao do rešetke za
provjetravanje, tako da se uopće ne bi morao truditi. Kao iskusni svemirski
putnik, on je to odlično znao; jedino opravdanje koje je imao bila je obična
panika.
Ali noćas je uspio sve srediti; vjerojatno će, kada se težina vrati, imati
poteškoća oko ponovnog navikavanja na nju. Ležao je budan svega nekoliko
minuta, prisjećajući se posljednjeg dijela razgovora poslije večere, a onda je
zaspao.
U snu je nastavio razgovor za stolom. Javilo se nekoliko neznatnih
promjena, koje je on prihvatio bez iznenađenja. Willisu je, na primjer,
ponovno izrasla brada - premda samo s jedne strane lica. To je, pretpostavio
je Floyd, bilo u vezi s nekim istraživačkim projektom, premda je teško
mogao zamisliti njegovu svrhu.
U svakom slučaju, imao je svoje brige. Branio se od kritika koje mu je
uputio upravitelj za svemir Millson, koji se na neki iznenađujući način
priključio njihovoj maloj skupini. Floyd se zapitao kako se on našao na
Svemiru (da nije možda bio slijepi putnik?). Činjenica da je Millson bio
mrtav već najmanje četrdeset godina izgledala je znatno manje važna.

"Heywood," obratio mu se stari prijatelj, "Bijela kuća je krajnje
uznemirena."

"Mogu zamisliti."
"Ta radio-poruka koju si upravo poslao na Europu - jesi li za nju imao
dopuštenje Ministarstva vanjskih poslova?"
"Nisam smatrao da je to potrebno. Samo sam zatražio dopuštenje da se
spustimo."
"Ali - pa u tome i jest stvar. Od koga si to zatražio? Da li mi priznajemo
tamošnju vladu? Bojim se da je sve to ispalo vrlo nepravilno..."
Millson se gubio i dalje mu se podsmjehujući. Jako mi je drago što je to
samo san, pomisli Floyd. Što je sad ovo?
Pa, to sam mogao i očekivati. Zdravo, stari prijatelju. Javljaš se u svim
veličinama, zar ne? Naravno, čak se ni MNT-1 ne bi mogao sabiti u moju
kabinu - a njegov stariji brat lako bi mogao progutati Svemir u jednom
zalogaju.
Crni monolit je stajao - ili lebdio - na samo dva metra od njegovog ležaja.
Uz nelagodni šok izazvan prepoznavanjem, Floyd odjednom shvati da je on
ne samo istog oblika, nego i iste veličine kao i kakav običan nadgrobni
spomenik. Premda mu je na ovu sličnost pažnja često ukazivana pažnja,
nesklad omjera smanjivao je do sada njeno psihološko djelovanje. Ovog
trenutka je, međutim, po prvi put osjetio da je ta sličnost uznemirujuća - čak
zloslutna. Znam da je ovo samo san - ali u mojoj životnoj dobi nije mi
potreban nikakav podsjetnik...
U svakom slučaju - što radiš ovdje? Donosiš li poruku od Davea
Bowmana. Jesi li ti Dave Bowman?
Pa, iskreno govoreći, i nisam očekivao neki odgovor, nisi bio baš jako
pričljiv ni u prošlosti, zar ne? Ali stvari su se uvijek zbivale kada si ti bio u
blizini. U Tychou, prije šezdeset godina, poslao si onaj signal prema Jupiteru,
obavijestivši svoje tvorce da smo te iskopali. A vidi što si učinio s Jupiterom
kada smo stigli tamo deset godina kasnije!
Što li si sad naumio?

Šesti dio

Luka

43. Spašavanje

Pošto su se jednom saživjeti s činjenicom da se nalaze na terra firma,
kapetan Laplace i njegova posada suočili su se najprije sa zadatkom da
uspostave novu orijentaciju. Na Galaktici se sada sve nalazilo na pogrešnome
mjestu.

Svemirski brodovi se projektiraju za dvije vrste operacija - ili za uvjete
nulte gravitacije, ili, kada su motori uključeni, za uvjete postojanja pravca
gore-dolje duž osi. Ali sada je Galaktika počivala gotovo vodoravno, tako da
su svi podovi postali zidovi. Situacija je bila potpuno ista onoj kao da su
pokušavali živjeti u jednom svjetioniku koji je bočno pao; trebalo je
premjestiti doslovno svaki komad namještaja, a najmanje pedeset posto
uređaja nije funkcioniralo kako treba.

No, na izvjestan način, bila je to sreća u nesreći i kapetan Laplace nije
oklijevao da je što više iskoristi. Posada je postala tako zaposlena
preuređivanjem unutrašnjosti Galaktike - pri čemu su cjevovodi dobili
prednost - da se problem morala više gotovo uopće nije javljao. Sve dok trup
bude hermetički zatvoren, a mionski generatori nastave sa snabdjevanjem
energijom, nisu se nalazili u neposrednoj opasnosti; trebalo je jednostavno
preživjeti dvadeset dana i spas će stići s neba u obliku Svemira. Nitko nije
spomenuo mogućnost da se neznane sile koje su upravljale Europom mogu
usprotiviti drugom spuštanju. One su - koliko se moglo reći - ignorirale prvo;
zacijelo stoga neće onemogućiti milosrdnu misiju...

Sama Europa, međutim, sada je postala manje kooperativna. Dok je
Galaktika plutala po otvorenom moru, na nju uopće nisu djelovali "potresi"
koji su neprekidno tresli ovaj mali svijet. Ali sada, nakon što je brod postao
stalni kopneni stanar, svakih nekoliko sati tresli bi ga seizmički poremećaji.
Da se kojim slučajem spustio u normalan okomiti položaj, do sada bi se
sigurno već prevrnuo.

Potresi su, doduše, bili više neugodni nego opasni, ali su ipak ispunili

noćnim morama sve one koji su iskusili Tokio ’33. ili Los Angeles’ 45. Nije
od velike pomoći bila okolnost da su se držali potpuno predvidljivog obrasca,
dostižući vrhunac silovitosti i učestalosti svaka tri i po dana kada bi se Io
našao na najmanjoj udaljenosti, krećući se svojom unutrašnjom stazom.
Također nije bilo puno utjehe u saznanju da su gravitacijske plime Europe
imale podjednako razoran učinak na Iou.

Nakon šestog dana napornog posla kapetan Laplace je konačno sa
zadovoljstvom zaključio da se Galaktika nalazi u besprijekornom stanju, s
obzirom na okolnosti. Proglasio je jedan dan odmora - koji je većina posade
provela u spavanju - a zatim je napravio plan za njihov drugi tjedan na
Europi.

Znanstvenici su, naravno, željeli istraživati novi svijet na kome su se tako
neočekivano našli. Prema radarskim kartama koje je emitirao Ganimed, otok
je bio dugačak petnaest kilometara, a širok pet; najviša točka na njemu
dosezala je samo stotinu metara - što nije bilo dovoljno, kako je netko
mračno prorekao, da ih zaštiti od doista velikog tsunamija.

Bilo je teško zamisliti sumornije i odbojnije mjesto; pola stoljeća
izloženosti Europinim slabašnim vjetrovima i kišama nimalo nije pomoglo da
se ukloni pokrov lave koji se pružao preko pola površine satelita, niti da se
smekšaju granitne izbočine koje su izbijale kroz rijeke zamrznutih stijena. Ali
to im je sada bio dom i za njega je valjalo pronaći neko ime.

Mračne, nesretno odabrane prijedloge kao Had, Interferno, Pakao,
Čistilište... kapetan je odlučno odbacio; želio je nešto veselo. Jedan
iznenađujući i donkihotski izraz poštovanja prema hrabrom neprijatelju
ozbiljno je uzet u razmatranje, da bi na kraju bio odbačen s trideset glasova
protiv, deset za i pet suzdržanih: otok neće biti nazvan "Ružičnjak"...

Na kraju, jednodušno je prihvaćen naziv "Luka."

44. Izdržljivost

"Povijest se nikad ne ponavlja - ponavljaju se samo povijesne okolnosti."
Dok je pisao svoje dnevne izvještaje za Ganimed, kapetan Laplace je
neprekidno mislio na tu izreku. Spomenula ju je Margaret M’Bala - koja se
sada približavala brzinom od gotovo tisuću kilometara u sekundi - u poruci

podrške sa Svemira koju je on sa zadovoljstvom prenio svojim ostalim
nasukanim suputnicima.

"Molim vas, recite gospođi M'Balla da je njena mala pouka iz povijesti
izuzetno povoljno djelovala na naš moral; nije mogla smisliti ništa prikladnije
za nas...

Usprkos nepovoljnoj okolnosti što su nam zidovi i podovi promijenili
mjesta, mi živimo u raskoši u usporedbi s uvjetima u kojima su obitavali stari
istraživači polova. Neki među nama su čuli za Ernesta Shackletona, Mi nitko
nije znao za sagu Izdržljivost. Naći se zarobljen na santi leda više od godinu
dana - zatim provesti antarktičku zimu u jednoj špilji - pa prijeći tisuću
kilometara mora u otvorenom čamcu i savladati čitav vijenac
nekartografiranih planina da bi se stiglo do najbliže ljudske naseobine!

Ali to je bio samo početak. Ono što nam izgleda nevjerojatno - i
nadahnjujuće - jest da se Shackleton vraćao četiri puta da bi spasio svoje
ljude na tom malom otoku - i da je uspio spasiti sve do jednoga! Možete
pretpostaviti kako nas je sve to ohrabrilo - nadam se da ćete nam prilikom
sljedeće emisije moći dostaviti njegovu knjigu - jedva čekamo pročitati je. A
što bi on mislio o ovome ! Da, nama je bezbroj puta bolje nego bilo kome od
tih drevnih istraživača. Gotovo je nemoguće povjerovati u to da su, sve do
pred kraj prošlog stoljeća, oni postajali potpuno odsječeni od ostatka ljudske
rase čim bi prešli iza obzora. Trebali bismo se stidjeti zbog nezadovoljstva
što svjetlost nije dovoljno brza da ne možemo normalno razgovarati s našim
prijateljima - ili što treba proći koji sat prije no što pristignu odgovori sa
Zemlje... Oni nisu imali nikakvu vezu mjesecima - pa i godinama! Ponovno,
gospođo M’Bala - naša iskrena zahvalnost.

Dakako, svi istraživači na Zemlji imali su jednu prilično veliku prednost u
odnosu na nas; barem su mogli udisati zrak. Naša znanstvena ekipa bučno
prosvjeduje želeći izaći van i mi smo u tu svrhu prilagodili četiri skafandera
za šestosatni boravak na Europi. Pri ovdašnjem atmosferskom tlaku neće biti
potrebni cijeli skafanderi - dio do pojasa je sasvim dovoljan - i ja sam
dopustio da pođu po dvojica, pod uvjetom da ne napuštaju vidno polje broda.

Konačno, evo današnjeg izvještaja o vremenu. Tlak je 250 milibara,
temperatura stoji na 25 stupnjeva, zapadni vjetar puše brzinom 30 klikova,
oblačnost je, kao i inače, potpuna, potresi između 1 i 3 na otvorenoj
Richterovoj ljestvici...

Znate, nikad mi se nije osobito sviđalo to ’otvorenoj’ - posebno obzirom na

okolnost da Io ponovno ulazi u konjukciju..."

45. Misija

Kad bi netko zatražio vidjeti se s njim, to je obično značilo nevolje ili
barem donošenje neke teške odluke. Kapetan Laplace je zapazio da Floyd i
van der Berg provode prilično vremena zadubljeni u iscrpne rasprave, često u
društvu s drugim časnikom Changom, i nije bilo teško pogoditi o čemu
razgovaraju. No, njihov prijedlog ipak ga je iznenadio.

"Želite poći do planine Zeus! Kako - u otvorenom čamcu? Da vam to nije
udarila u glavu Schackletonova knjiga?"

Floydu je bilo pomalo neugodno; kapetan je od prve pogodio. Jug je doista
predstavljao višestruko nadahnuće.

"Čak i kada bismo mogli napraviti čamac, sir, potrajalo bi predugo...
posebno sada kada će Svemir, kako se čini, stići ovamo za deset dana."

"A ja uopće nisam siguran," doda van der Berg, "da bi mi se sviđalo jedriti
ovim ’Galilejevim morem’; bojim se da su svi njegovi stanovnici nisu dobili
poruku da mi nismo jestivi."

"To znači da preostaje samo jedna mogućnost, zar ne? Skeptičan sam glede
nje, ali ću vam dopustiti da me pokušate uvjeriti. Dakle, da čujem."

"Razgovarali smo s gospodinom Changom i on je potvrdio da je stvar
izvediva. Od planine Zeus razdvaja nas samo tri stotine kilometara; šatl tu
udaljenost može prevaliti za manje od jednog sata."

"A kako je s mjestom za spuštanje? Znate da gospodin Chang nije imao
puno uspjeha glede toga s Galaktikom."

"Neće biti problema, sir. Masa Williama Tsunga stotinu puta je manja od
naše; čak bi ga i onaj led vjerojatno izdržao. Pregledali smo video snimke i
našli desetak zgodnih mjesta za prizemljenje."

"Osim toga," reče van der Berg, "u pilota neće biti uperen pištolj. A i to
nešto znači."

"Svakako. Ali glavni problem se nalazi na ovom kraju. Kako ste zamislili
izvesti šatl iz garaže. Možete li montirati dizalicu? Čak i pri ovoj sili teži bit
će to veliki teret."

"Nema potrebe za tim, sir. Gospodin Chang će ga izvesti van."

Zavladala je poduža tišina dok je kapetan Laplace razmišljao, očigledno ne
previše oduševljen idejom da mu se raketni motori pale unutar broda. Mali
šatl William Tsung, poznatiji pod nadimkom Bill Tee, bio je građen isključivo
za operacije u svemiru; pod normalnim okolnostima on bi bio blago poguran
iz "garaže", a motori bi bih uključeni tek kada bi se našao podalje od
matičnog broda.

"Očigledno ste sve to razradili," progunđa kapetan, "ali što je s kutom
polijetanja? Nemojte mi reći da namjeravate preokrenuti Galaktiku kako bi
Bili Tee mogao uzletjeti okomito uvis? Garaža se nalazi na pola puta ispod
sredine donje strane; sreća je što se nije našla potpuno ispod kada smo se
nasukali."

"Uzlijetanje će se morati obaviti pod kutom od šezdeset stupnjeva u odnosu
na horizontalu; bočni potisnici to mogu obaviti."

"Ako tako kaže gospodin Chang, ja mu svakako vjerujem. Ali kakve će
štete paljenje motora nanijeti brodu?"

"Pa, unutrašnjost garaže bit će uništena - ali ona se i tako više neće
koristiti. A pregradni zidovi projektirani su da izdrže slučajne eksplozije, tako
da ostatku broda ne prijeti nikakva opasnost. No, za svaki slučaj, držat ćemo
u pripravnosti vatrogasnu ekipu."

Bila je to - nesumnjivo - izvrsna zamisao. Uspije li, njihova misija neće biti
potpuni promašaj. Tijekom prošlog tjedna kapetan Laplace gotovo da se nije
ni sjetio tajne planine Zeus, koja ih i uvalila u ovu nezgodu: bio je važan
jedino opstanak. Ali sada je bilo nade i slobodnog vremena tako da se moglo
misliti i o budućnosti. Vrijedilo bi truda poduzeti neki rizik kako bi se
ustanovilo zašto se ovaj maleni svijet našao u središtu tolikih intriga.

46. Šatl

"Koliko se sjećam," reče dr. Anderson, "Goddardova prva raketa prevalila
je pedesetak metar. Pitam se da li će gospodin Chang oboriti taj rekord."

"Mora - jer ćemo, u protivnom, svi biti u kaši."
Većina članova znanstvene ekipe okupila se u promatračkom salonu i svi
su brižno gledali unatrag, niz trup broda. Iako se ulaz u "garažu" nije mogao
vidjeti iz tog kuta, ipak će uskoro ugledati Billa Teea, kada - i ako bude

izašao.
Nije bilo odbrojavanja; Chang se nije žurio, već je poduzeo sve moguće

provjere - a krenut će kada to sam bude odlučio. Sati je bio sveden na
najmanju masu i nosio je točno toliko goriva koliko je bilo potrebno za sto
sekundi leta. Ako sve bude išlo kako treba, to bi bilo sasvim dovoljno; ako,
pak, nešto zakaže, više od toga bilo bi ne samo prekomjerno, nego i opasno.

"Idemo," reče Chang nehajnim glasom.
Stvar je izvedena gotovo kao kakav mađioničarski trik, sve se zbilo previše
brzo da bi to oko moglo pratiti. Nitko nije vidio Billa Teea kako je iskočio iz
garaže, zato što se našao odmah skriven oblakom pare. Kad se oblak razišao,
šatl se već spuštao na udaljenost dvjesto metara od broda.
Silan uzdah olakšanja razlegne se salonom.
"Uspio je!" uzvikne bivši vršitelj dužnosti kapetana Lee. Srušio je Goddard
rekord - bez po’ muke!"
Počivajući na svoje četiri zdepaste noge u sumornom predjelu Europe, Bill
Tee je nalikovao na veću i čak manje elegantnu verziju lunarnog modula iz
misije "Apollo". Ta pomisao, međutim, nije pala na pamet kapetanu Laplaceu
dok ga je promatrao s mosta.
Njemu je izgledalo da brod prije liči na kakvu nasukanu ženku kita koja je
upravo donijela na svijet mlado u jednoj stranoj životnoj sredini. Nadao se da
će ono, ipak, uspjeti preživjeti.
Četrdeset osam, vrlo zaposlenih, sati kasnije William Tsung je bio
natovaren, provjeren u kružnom letu od deset kilometara nad otokom - i
spreman za polazak. Bilo je još dovoljno vremena za misiju; u najboljem
slučaju, Svemir je mogao stići tek za tri dana, a putovanje do planine Zeus i
natrag, čak i računajući postavljanje mnogobrojnih instrumenata van der
Berga, trajalo bi samo šest sati.
Čim se drugi časnik spustio, kapetan Laplace pozvao ga je u kabinu. Prvi
čovjek na brodu izgledao je, pomisli Chang, kao da je u brigama.
"Odlično izvedeno, Walter - ali drugo nismo ni očekivali od tebe."
"Hvala, sir. Dakle, u čemu je problem?"
Kapetan se osmjehne. Posada koja se držala stalno zajedno nije mogla
čuvati tajnu.
"Uprava, kao i obično. Žao mi je što te moram razočarati, ali dobio sam
naredbu da samo van der Berg i drugi časnik Floyd mogu krenuti na put."
"Shvaćam," uzvrati Chang uz prizvuk gorčine u glasu. "Što ste im rekli?"

"Još ništa; zato sam i htio da prvo porazgovaramo. Spreman sam reći im da
si ti jedini pilot sposoban za tu misiju."

"Znat će da je to besmisleno; Floyd može obaviti to podjednako dobro kao
i ja. Nema ni najmanjeg rizika - osim ako dođe do kvara, a to se svakome
može dogoditi."

"I dalje sam voljan upustiti se u raspravu s upravom, ako inzistiraš.
Uostalom, nitko me ne može spriječiti - a kada se vratimo na Zemlju svi
ćemo ionako biti heroji."

Chang se očigledno upustio u neko složeno računanje. Rezultat ga je
očigledno zadovoljio.

"Ako zamijenimo samo nekoliko stotina kilograma tereta gorivom, to bi
nam dodatno pružilo jednu zanimljivu novu mogućnost. Namjeravao sam to
već spomenuti i ranije, ali Bill Tee to nikada ne bi uspio sa svom dodatnom
opremom i cjelokupnom posadom..."

"Nemoj mi reći. Veliki zid."
"Razumije se; mogli bismo obaviti potpuno istraživanje i ustanoviti što je
to zaista."
"Mislim da to već ispravno pretpostavljamo i nisam siguran da bi mu se
trebali približiti. Možda bismo previše iskušali sreću koja nam je dosad bila
naklonjena."
"Možda. Ali postoji još jedan razlog, koji neki smatraju čak i boljim..."
"Nastavi."
"Tsien. Nalazi se na samo deset kilometar od Zida. Voljeli bismo tamo
baciti vijenac."
O tome su, dakle, njegovi časnici razgovarali tako svečano. Po tko zna koji
put Laplace požali što ne zna malo bolje kineski.
"Shvaćam," reče on tiho. "Morat ću razmisliti o tome - i porazgovarati s
van der Bergom i Floydom da vidim da li se oni slažu."
"A uprava?"
"Neka idu do vraga. Ovo će biti moja odluka."

47. Krhotine

"Bolje požurite," posavjetuje ih Ganimed Central. "Sljedeća konjunkcija

bit će loša - osim Ioa i mi ćemo izazivati potrese. Ne želimo vas plašiti - ali
ako vaši radari nisu poludjeli, vaša planina potonula je daljnjih stotinu metara
u odnosu na posljednju provjeru."

Ako ovako nastavi, pomisli van der Berg, Europa će ponovno biti ravna
već za deset godina. Kako se samo stvari zbivaju brže ovdje nego na Zemlji;
a upravo je to razlog što je ovo mjesto tako popularno među geolozima.

Sjedeći vezan pojasevima na položaju broj dva neposredno iza Floyda,
doslovce okružen konzolama svoje opreme, osjećao je neobičnu mješavinu
uzbuđenja i žaljenja. Za nekoliko sati bit će završena velika intelektualna
pustolovina njegovog života - bez obzira kakav joj bio ishod. Ništa što donosi
budućnost neće se moći mjeriti s tim.

Nije ga bilo strah, nimalo; njegovo pouzdanje kako u čovjeka tako i u stroj
bilo je potpuno. Jedino neočekivano otkriće bilo je čudni osjećaj zahvalnosti
pokojnoj Rose McCullen; bez nje njemu se uopće ne bi pružila ova prilika i
on vjerojatno ne bi nikada doznao istinu.

Teško natovaren Bill Tee jedva je nekako savladao jednu desetinu
gravitacije pri uzlijetanju; šatl nije predviđen za ovakve zadatke, ali će mu
zato biti znatno lakše pri povratku nakon što iz njega bude istovarena
prtljaga. Bilo je potrebno dosta vremena dok se nije podigao iznad Galaktike
i oni su imali priliku uočiti oštećenja trupa, kao i prve znakove hrđe izazvane
povremenim blago kiselim kišama. Dok je Floyd bio usredotočen na
uzlijetanje, van der Berg je podnio kratak izvještaj o stanju broda iz
perspektive visinskog promatrača. Izgledalo je pravilno postupiti tako - iako
će, uz malo sreće, uskoro postati potpuno svejedno u kakvom je stanju
Galaktika za nova putovanja kroz svemir.

Uskoro se pod njim ukazala cijela Luka i tog je trena van der Berg shvatio
kakav je izvrstan posao obavio vršitelj dužnosti kapetana Lee kada je doveo
brod do obale. Postojalo je samo nekoliko metara gdje se to moglo učiniti
sigurno; premda su imali i prilično sreće, Lee je na najbolji način koristio
vjetar i zavlačno sidro.

Nedugo zatim obavila ih je magla; Bill Tee se uspinjao polubalističkom
stazom da bi što više smanjio otpor, a sljedećih dvadeset minuta ništa se
drugo neće moći vidjeti osim oblaka. Šteta, pomisli van der Berg; uvjeren
sam da dolje mora postojati zanimljivih bića koja plivaju unaokolo, a možda
se nikome više neće pružiti prilika da ih vidi...

"Slijedi isključenje motora," reče Floyd. "Sve je normalno."

"Vrlo dobro, Bili Tee. Na vašoj visini nema izvještaja o prometnoj gužvi. I
dalje ste prvi za spuštanje na glavnu pistu."

"Tko je to duhovit?" upita van der Berg.
"Ronnie Lim. Vjerovali ili ne, to o ’spuštanju na glavnu pistu’ potiče još od
misije ’Apollo’."
Van der Bergu je odmah postalo jasno što se nalazi iza toga. Ništa nije
bolje od povremenih šala - pod uvjetom da se ne pretjera - pridonosilo
popuštanju napetosti kod ljudi koji sudjeluju u nekom teškom i, možda,
opasnom pothvatu.
"Petnaest minuta prije početka kočenja," reče Floyd. "Da čujemo tko je još
u eteru."
On uključi automatsko biranje i malom kabinom stadoše odjekivati nizovi
bipova i pištanja, razdvojeni kratkim tišinama, kako ih je prijamnik
odbacivao jedan za drugim u brzom prelaženju radio-spektrom.
"Vaši lokalni radio-farovi i odašiljači podataka," reče Floyd. "Nadao sam
se ... ah, tu smo!"
Začuo se samo slabašan glazbeni ton, koji se brzo i treperavo pojačavao i
smanjivao kao kakav suludi sopran. Floyd baci pogled na brojač frekvencija.
"Gotovo da nema Doplerovog učinka - brod brzo usporava."
"Što je posrijedi - tekst?"
"Sporoskanirajući video, mislim. Emitira mnoštvo materijala na Zemlju
preko velike antene na Ganimedu, kada je u pogodnom položaju. Medijske
mreže vape za vijestima."
Nekoliko minuta su slušali hipnotizirajući, ali besmisleni zvuk, zatim
Floyd isključi prijamnik. Iako su njihovim golim osjetilima emisije sa
Svemira bile besmislene, one su ipak donosile jednu poruku koja je bila
važna. Pomoć je bila na putu i uskoro će stići.
Djelomično zato da bi ispunio tišinu, ali i zato što ga je to doista zanimalo,
van der Berg upita usput: "Jesi li razgovarao s djedom nedavno?"
"Razgovarati" je, razumije se, bio je potpuno krivi glagol za međuplanetne
odnose, ali nitko nije smislio neku alternativu koja bi bila opće prihvaćena.
"Glasogram", "audiopošta" i "vocard" bili su nakratko u modi, ali su se ubrzo
izgubili. Čak i sada većina ljudske rase nije vjerovala da je normalan
razgovor nemoguć u širokim, otvorenim prostorima Sunčevog sustava, tako
da su se s vremena na vrijeme mogli čuti ljutiti prosvjedi: "Zašto vi,
znanstvenici, ne poduzmete nešto s tim u vezi?"

"Jesam," reče Floyd. "On je dobro i jedva ga čekam vidjeti."
U glasu mu se osjećao prizvuk napetosti. Pitam se, pomisli van der Berg,
kada su se posljednji put sreli; no, zaključio je da bi bilo previše netaktično
postaviti to pitanje. Umjesto toga, sljedećih nekoliko minuta proveo je,
zajedno s Floydom, u preslušavanju procedura iskrcavanja i postavljanja
opreme, kako ne bi došlo do nepotrebne zbrke kada se spuste.
Signal za početak kočenja uključio se samo djelić sekunde nakon što je
Floyd već stavio u funkciju odgovarajući program. U dobrim sam rukama,
pomisli van der Berg: mogu se opustiti i usredotočiti na svoj posao. Gdje je ta
kamera - nije valjda odlebdjela...
Oblaci su se počeli razilaziti. Iako je radar točno pokazivao što se nalazi
ispod njih, i to podjednako dobro kao da su gledah na optičkom području,
ipak je predstavljalo šok spaziti pročelje planine koja se uzdizala samo
nekoliko kilometara ispred njih.
"Vidi!" uzvikne najednom Floyd. "Gore lijevo - kod onog dvostrukog vrha
- imaš pravo jednom pogađati!"
"Siguran sam da si opet u pravu - mislim da nismo počinili nikakvu štetu -
samo ju je okrznuo - pitam se gdje li je drugi udario..."
"Visina tisuću. Koje mjesto za spuštanje? Alfa ne izgleda povoljno
odavde."
"U pravu si - pokušaj s Gamom - bliža je planini, u svakom slučaju."
"Pet stotina. Evo Game. Lebdjet ću dvadeset sekundi - ako ti se ne sviđa,
prijeći ćemo na Betu. Četiri stotine... Tri stotine... Dvije stotine... ("Sretno,
Bill Tee," oglasi se nakratko Galaktika)... Hvala, Ronnie... Sto pedeset...
Sto... Pedeset... Kako ti izgleda? Samo nekoliko manjih stijena i... čudno -
kao da je cijeli teren prekriven razbijenim staklom... netko je ovdje priredio
ludu zabavu... Pedeset... Pedeset... I dalje u redu?"
"Savršeno. Idemo dolje."
"Četrdeset... Trideset... dvadeset... deset... siguran si da se ne želiš
predomisliti? Deset... podižemo malo prašine, kao svojedobno i Neil
Armstrong - ili je to bio Buzz?... pet... Kontakt! Baš lako, zar ne? Uopće ne
znam zašto me za ovo plaćaju."

48. Lucy

"Halo, Gany Central - izveli smo savršeno spuštanje - hoću reći, Chris je
izveo - na ravnu površinu od neke metamorfne stijene - vjerojatno je u pitanju
isti onaj pseudogranit koji smo nazvali lukonit - podnožje planine udaljeno je
samo dva kilometra, ali već mogu reći da nema nikakve potrebe da se dalje
približavamo.

Upravo oblačimo gornji dio skafandra i za pet minuta počet ćemo s
istovarom. Ostavit ćemo monitore, razumije se, i javljat ćemo se svakih četvrt
sata. Gotovo."

"Što si htio reći s onim ’nema nikakve potrebe da se dalje približavamo’?"
upita Floyd.

Van der Berg se nasmije. Kao da se u posljednjih nekoliko minuta
pomladio za tolike godine i da je gotovo postao bezbrižan dječak.

"Circumspice", reče on sretno. "Tako se na latinskom kaže, ’Pogledaj oko
sebe’. Iznesimo najprije veliku kameru - opa!"

Bili Tee iznenada poskoči i nekoliko trenutaka ostane oscilirati gore-dolje
na amortizerima stajnog trapa; da je to kretanje potrajalo duže od nekoliko
sekundi, predstavljalo bi recept za trenutnu morsku bolest.

"Ganimed je bio u pravu o potresima," reče Floyd, nakon što su se pribrali.
"Postoji li ozbiljna opasnost?"

"Vjerojatno ne; do konjunkcije ima još trideset sati, a ova stijena izgleda
dovoljno čvrsta. Ali ovdje nećemo trošiti vrijeme - sretna je okolnost da to ne
moramo. Da li mi je maska zategnuta. Imam osjećaj da mi ne stoji dobro.

"Daj da ti pričvrstim remen. Tako, sad je bolje. Udahni duboko - odlično,
sada stoji dobro. Ja ću krenuti prvi."

Van der Bergu je bilo žao što ne može on napraviti taj prvi mali korak, ali
Floyd je bio zapovjednik i njegova je dužnost provjeriti je li s Billom Teejem
sve u redu - i je li spreman odmah uzletjeti.

Prošetao je oko male letjelice, ispitavši usput stajni trap, a zatim je
podignutim palcem dao znak van der Bergu koji je ubrzo krenuo niz ljestve
da mu se pridruži. Iako je nosio istu laku opremu za disanje prilikom
istraživanja Luke, osjetio se nekako nezgrapno s njom i zastao je kod stajne
noge kako bi je malo podesio. A onda je podigao pogled - i spazio što Floyd
radi.

"Ne diraj to!" uzvikne on. "Opasno je!"
Floyd odskoči dobar metar od krhotina staklastih stijena koje je ispitivao.
Njegovom neizvježbanom oku one su prilično nalikovale na neuspješne

otopine iz neke velike peći za proizvodnju stakla.
"Nije valjda radioaktivno?" upita on bezbrižno.
"Nije, ali ipak se drži podalje dok ja ne stignem tamo."
Floyd je s iznenađenjem primijetio da van der Berg nosi teške rukavice.

Kao svemirskom časniku bilo mu je potrebno prilično dugo da se privikne na
činjenicu da je ovdje, na Europi, sigurno izložiti atmosferi golu kožu. Nigdje
drugdje u Sunčevom sustavu, čak ni na Marsu, to nije bilo moguće.

Vrlo oprezno, van der Berg pruži ruku i uze jedan dugačak komad staklaste
tvari. Čak i pri ovoj difuznoj svijetlosti neobično je svjetlucao, a Floyd je
mogao vidjeti da ima opasno oštre rubove.

"Najoštriji nož u poznatom svemiru," reče van der Berg zadovoljno.
"Zar smo prošli kroz sve ovo da bismo našli jedan nož!"
Van der Berg se počne smijati, a zatim shvati da to nije lako s maskom na
licu.
"Ti, dakle, i dalje ne shvaćaš o čemu se ovdje radi?"
"Počinjem shvaćati da ja jedini ne shvaćam."
Van der Berg uhvati svog suputnika za rame i okrene ga prema planini
Zeus koja se ocrtavala u daljini. S ove udaljenosti ona je ispunjavala pola
neba - bila je to ne samo najveća nego i jedina formacija na cijelom ovom
svijetu.
"Divi se malo pogledu. Moram uputiti jedan važan poziv."
On utipka šifrirani niz na svom komsetu, pričeka da se upali oznaka
"Spreman", pa reče: "Ganimed Central, jedan nula devet - ovdje Van. Da li
me čujete?"
Nakon posve kratkog vremenskog razmaka, uvjetovanog udaljenošću,
začuje se jedan očigledno elektronski glas. "Halo, Van. Ovdje Ganimed
Central, jedan nula devet. Slušam te."
Van der Berg zastane, uživajući u trenutku koji će pamtiti do kraja života.
"Uspostavite vezu sa Zemljom, identifikacijski kod ’Uncle sedam tri
sedam’. Prenesite sljedeću poruku. LUCY JE OVDJE. LUCY JE OVDJE.
Kraj poruke. Molim, ponovite."
Možda sam ga trebao spriječiti da to kaže, ma što bilo u pitanju, pomisli
Floyd, nakon što je Ganimed ponovio poruku. Ali sada je prekasno. Poruka
će stići za jedan sat do Zemlje.
"Oprosti zbog ovoga, Chris," osmjehne se van der Berg. Želio sam
osigurati prvenstvo - između ostalog."

"Ako mi uskoro ne počneš s objašnjavanjem, počet ću te rezati s jednim od
ovih noževa za staklo."

"Da, baš nožem za staklo! Pa, objašnjenje može pričekati - izuzetno je
očaravajuće, ali i vrlo složeno. Upoznat ću te stoga samo s golim
činjenicama.

Naime, planina Zeus je jedan jedinstveni dijamant čija je približna masa
iznosi milijim milijuna tona. Ili, ako ti se više sviđa na ovaj način, oko dva
puta deset na sedamnaestu karata. Ali ti jamčim da je vrhunske kvalitete."

Sedmi dio

Veliki zid

49. Svetište

Pošto su istovarili opremu iz šatla Bill Tee i postavili je na mali granitni
potez gdje su se spustili, Chris Floyd je ustanovio da je vrlo teško odvojiti
pogled od planine što se uzdizala nad njima. Jedan jedinstveni dijamant - veći
od Everesta! Samo ovi rasuti komadi koji su ležali oko šatla vrijedili su
milijarde, a ne milijune...

S druge strane, možda ne vrijede ništa više od - pa, krhotina razbijenog
stakla. Vrijednost dijamanata oduvijek su određivali prodavači i proizvođači,
ali ako se na tržištu iznenada pojavi jedna prava dijamantna planina, cijene će
se zasigurno srušiti. Floyd je sada počeo shvaćati zašto je toliko
zainteresiranih strana usredotočilo pažnju na Europu; politička i ekonomska
grananja bila su beskrajna.

Pošto je sada konačno dokazao svoju teoriju, van der Berg je ponovno
postao predan znanstvenik, usmjeren prema jednom cilju: završavanju
poduzetih eksperimenata bez ikakvih odlaganja. Uz Floydovu pomoć - nije
bilo lako iznijeti veće dijelove opreme iz skučene kabine Billa Teea - najprije
je ručnom električnom bušilicom izvadio uzorak kore dugačak jedan metar, a
onda ga pažljivo odnio u šatl.

Floyd bi prednost dao drugim stvarima, ali uvidio je da ima smisla u tome
da se najprije obave teži poslovi. Tek kada su postavili seizmografsku mrežu
i podigli panoramsku TV kameru na jedan nizak, težak tronožac, van der
Berg se konačno udostojio sakupiti malo od neprocjenjivog bogatstva što je
ležalo svuda oko njih.

"U najmanju ruku," reče, pažljivo birajući manje opasne krhotine, "bit će to
zgodni suveniri."

"Ako nas Rosini prijatelji ne poubijaju da bi ih se dočepali."
Van der Berg uputi oštar pogled svom suputniku; pitao se koliko Chris
stvarno zna - a koliko, kao i svi ostali, samo nagađa.
"Teško da je to vrijedno truda sada kad je tajna otkrivena. Za otprilike

jedan sat burzovna računala će potpuno poludjeti."
"Lukavce!" reče Floyd, više iz divljenja nego predbacivanja. "Dakle, o

tome se radi u tvojoj poruci."
"Nijedan zakon se ne protivi tome da jedan znanstvenik malo honorarno

zaradi - ali prepuštam neugodne pojedinosti mojim prijateljima na Zemlji.
Sasvim iskreno, znatno me više zanima posao koji obavljamo ovdje. Dodaj
mi taj ključ, molim te..."

Prije nego su završih postavljanje stanice Zeus, potresi su ih triput gotovo
izbacili iz ravnoteže. Najprije bi ih osjetih kao vibriranje pod nogama, zatim
bi se sve počelo tresti - da bi onda uslijedila užasna, otegnuta tutnjava koja
kao da je dolazila iz svih smjerova. Izgledalo kao da dopire čak iz zraka, što
se Floydu činilo najneobičnije. Nikako se nije uspijevao saživiti s činjenicom
da se oko njih nalazilo dovoljno atmosfere da im omogući razgovor na maloj
udaljenosti bez radija. Van der Berg ga je neprekidno uvjeravao da su potresi
još potpuno bezopasni, ali Floyd je odavno naučio da se nikada previše ne
pouzdaje u stručnjake. Istina, upravo se, na spektakularan način, pokazalo da
su geolozi bili u pravu; dok je promatrao kako se Bill Tee ljulja na svojim
amortizerima poput broda na valovima, nadao se da će se sreća nastaviti
osmjehivati Vanu bar još nekoliko minuta. "Izgleda da smo gotovi," reče
napokon znanstvenik, na Floydovo silno olakšanje. "Ganimedu odlično
pristižu podaci na svim kanalima. Baterije će potrajati godinama, budući da
će ih puniti solarna ploča."

"Ako ova oprema još bude radila i za tjedan dana, bit ću vrlo iznenađen.
Zakleo bih se da se ova planina pomakla od časa kada smo se spustili - zato
krenimo što prije dok se ne sruši na nas."

"Više me brine," nasmije se van der Berg, "da nam tvoje mlaznice ne
upropaste sav posao."

"Nema nikakvog rizika - na sigurnoj smo udaljenosti, a istovarili smo
toliko tog otpada da će nam za polijetanje biti potrebno samo pola prijašnje
snage. Osim ako ti ne poželiš ukrcati još nekoliko milijardi."

"Ne treba biti pohlepan. U svakom slučaju, nemam pojma koliko će to
vrijediti kada ga donesemo na Zemlju. Muzeji će razgrabiti najveći dio,
naravno. Poslije toga - tko zna?"

Floydovi prsti letili su po kontrolnoj ploči dok je razmjenjivao poruke s
Galaktikom.

"Prva misije završena. Nastavljamo po utvrđenom planu."

Nisu se iznenadili kada im je uzvratio kapetan Laplace.
"Posve ste sigurni da želite nastaviti? Sjetite se, konačnu odluku donosite
vi. Ja ću vas podržati, ma kakva ona bila."
"Razumijemo, sir. Obojica smo zadovoljni zbog toga. Jasno nam je kako se
osjeća posada. A znanstvena korist može biti golema - jako smo uzbuđeni."
"Samo trenutak - i dalje čekamo na vaš izvještaj o planini Zeus!"
Floyd pogleda van der Berga, koji je slegnuo ramenima, pa uzme
mikrofon.
"Ako vam sada kažemo, kapetane, pomislit ćete da smo poludjeli ili da vas
zafrkavamo. Molimo vas, strpite se nekoliko sati dok se ne vratimo s
dokazima."
"Hm. Nema puno smisla izdati vam zapovijedi, zar ne? U svakom slučaju,
puno sreće. Vlasnik vas također pozdravlja - smatra da je odlazak do Tsiena
izvrsna ideja."
"Znao sam da će se sir Lawrence složiti," reče Floyd svom suputniku. "U
svakom slučaju, kako je već izgubljena Galaktika, šteta neće biti znatno veća
ako ode i Bill Tee, zar ne?"
Van der Berg je imao razumijevanje za ovakav pogled na stvari, ali se ipak
ne bi u cijelosti potpisao. Stekao je znanstveni ugled, ali uživanje u njemu tek
ga je čekalo.
"Oh - usput budi rečeno," reče Floyd. "Tko je to Lucy - neka stvarna
ličnost?"
"Ne, koliko mi je poznato. Naišli smo na nju prilikom jednog
kompjutorskog traganja i zaključili da bi to ime moglo poslužiti kao zgodna
šifra - svi bi mislili da ima neke veze s Luciferom; i tako, jedna poluistina
divno je mogla znatiželjnike navesti na pogrešan trag...
Ja za njih nikada nisam čuo, ali prije stotinu godina postojala je jedna
popularna glazbena grupa vrlo neobičnog imena - ’Beatles’. Oni su imali
jednu pjesmicu podjednako čudnovatog naziva: ’Lucy na nebu s
dijamantima’. Šašavo, zar ne? Gotovo kao da su znali..."

Prema radaru na Ganimedu, olupina Tsiena ležala je tri stotine kilometara
zapadno od planine Zeus, prema takozvanoj "zoni sumraka" i hladnim
predjelima što su ležali iza nje. Oni su, doduše bili neprekidno studeni, ali ne

i tamni; pola vremena ih je blistavo obasjavalo daleko Sunce. No, čak i pri
kraju dugog europskog solarnog dana temperatura se i dalje nalazila duboko
ispod točke smrzavanja. Kako je voda u tekućem stanju mogla postojati samo
na polulopti okrenutoj prema Luciferu, međupodručje je bilo mjesto stalnih
oluja, gdje su se za prvenstvo nadmetali kiša i tuča, susnježica i snijeg.
Tijekom pola stoljeća koje je prošlo od Tsienovog nesretnog spuštanja, brod
se pomaknuo gotovo tisuću kilometara. Vjerojatno je plutao - poput
Galaktike - više godina na novostvorenom Galilejevom moru, prije no što se
zaustavio na ovoj sumornoj, negostoljubivoj obali.

Floyd je uhvatio radarski odjek čim je Bill Tee prešao u vodoravan položaj
pri kraju dugog skoka preko Europe. Signal je bio iznenađujuće slab za jedan
tako veliki objekt; čim su se probili kroz oblake, shvatili su o čemu se radi.

Olupina svemirskog broda Tsien, prve letjelice s ljudskom posadom koja se
spustila na jedan Jupiterov satelit, ležala je u središtu jednog malog, kružnog
jezera - očigledno umjetnog - koje je jednim kanalom bilo povezano s
morem, udaljenim manje od tri kilometra. Preostao je samo kostur, pa čak ni
on nije bio čitav; lešina je bila cijela oglodana.

Ali tko je to učinio? upita se van der Berg. Ovdje nije bilo nikakvog znaka
života; mjesto je izgledalo kao da je već godinama opustošeno. No, on
nimalo nije sumnjao da je nešto ogolilo olupinu - i to namjerno, čak gotovo
kirurškom preciznošću. "Očigledno je sigurno za spuštanje," reče Floyd,
pričekavši nekoliko sekundi da mu van der Berg gotovo odsutno kimne u
znak suglasnosti. Geolog je već snimao sve što je bilo u vidnom polju.

Bili Tee se bez problema spustio pokraj jezera i oni pogledaše preko
hladne, tamne vode prema spomeniku Čovjekovim istraživačkim nagonima.
Nije bilo jednostavno doći do olupine, ali to, zapravo, i nije bilo važno.

Pošto su obukli poluskafandre, odnijeli su vijenac do ruba vode, držali ga
trenutak svečano pred kamerom, a zatim ga bacili u ime posade Galaktike.
Bio divno napravljen; iako su jedini materijali kojima su raspolagali bile
metalne folije, papir i plastika, lako se moglo povjerovati da su cvjetovi i
listovi pravi. Svuda po vijencu stajale su pobodene bilješke i zapisi, od kojih
su mnogi bili ispisani starinskim kineskim pismom, koje je sada bilo izvan
službene upotrebe, a ne latinskim pismom.

Dok su se vraćali prema Billu Tee, Floyd reče zamišljeno: "Jesi li
primijetio - od metala nije ostalo gotovo ništa. Samo staklo plastika,
sintetika."

"A što je s onim rebrima i potpornim nosačima?"
"To je mješavina - uglavnom ugljik, bor. Netko je ovdje vrlo gladan metala
- i zna ga prepoznati kad ga vidi. Zanimljivo..."
Vrlo, pomisli van der Berg. Na jednom svijetu gdje vatra nije mogla
postojati, bilo bi gotovo nemoguće napraviti metale i legure, tako da bi oni
bili podjednako dragocjeni kao i... pa, dijamanti...
Kad je izvijestio bazu i primio poruku zahvalnosti od drugog časnika i
njegovih kolega, Floyd je podigao Billa Teea na visinu od tisuću metara i
nastavio prema zapadu.
"Posljednja dionica," reče on. Nema razloga da se penjemo više - stići
ćemo tamo za deset minuta. Ali neću se spustiti; ako je Veliki zid ono što
pretpostavljamo, onda je bolje da to ne činimo. Brzo ćemo proletjeti, a onda
pravac natrag. Pripremi kamere: ovo može ispasti još važnije od planine
Zeus."
A ja ću, doda u sebi, uskoro možda doznati kako se djed Heywood osjećao
prije pedeset godina ne tako daleko odavde. Imat ćemo mnogo toga za pričati
kada se sastanemo - za nešto manje od tjedan dana, ako sve bude išlo kako
treba.

50. Otvoreni grad

Kakvo grozno mjesto, pomisli Chris Floyd - nema ničeg drugog osim
naleta susnježice, vrtloga snijega, povremeno ukazivanja predjela ispruganog
ledom - Luka je u usporedbi s ovim pravi tropski raj! No, dobro je znao da je
noćna strana, udaljena samo koju stotinu kilometara iza obzora Europe, još
gora.

Na njegovo iznenađenje, atmosfera se iznenada i potpuno razbistrila
neposredno prije cilja. Oblaci su se razišli - i pred njima se pojavio jedan
ogroman, crni zid, visok gotovo kilometar, koji se pružao ravno preko smjera
leta Billa Teea. Bio je tako ogroman da je očigledno stvarao svoju
mikroklimu; prevladavajući vjetrovi bivali su skretani oko njega, tako da je u
njegovom okrilju ostajalo jedno lokalno, mirno područje.

U zidu se sasvim lako mogao prepoznati Monolit: zaklonjeno u njegovom
podnožju nalazilo se na stotine poluloptastih ustrojstava koja su se sablasno

bijelo blistala obasjana zrakama niskog sunca koje je jednom bilo Jupiter.
Jako sliče, pomisli Floyd, na kakve starinske košnice napravljene od snijega;
nešto u njihovom izgledu prizivalo je i druge uspomene sa Zemlje. Van der
Berg ga je za malo prestigao.

"Iglui," reče on. "Isti problem - isto rješenje. Ovdje nema nikakvog drugog
građevnog materijala osim stijena - koje bi znatno teže bilo obrađivati. A i
niska gravitacija zasigurno je od pomoći - neke kupole su prilično velike.
Pitam se što živi pod njima..."

I dalje su bili predaleko da bi mogli zamijetiti neko kretanje po ulicama
ovog malog grada na rubu svijeta. A onda, kada su se približili, vidjeli su da
uopće nema ulica.

"Ovo je Venecija, napravljena od leda," reče Floyd. "Samo iglui i kanali."
"Amfibije," uzvrati van der Berg. "To smo trebali i očekivati. Pitam se gdje
su?"
"Možda smo ih mi uplašili. Bill Tee je znatno bučniji kada ga se sluša vani
nego što je to iznutra."
Na trenutak, van der Berg je bio zaokupljen snimanjem i izvještavanjem
Galaktike, tako da ništa nije odgovorio. Konačno reče: "Ne možemo tek tako
otići i ne pokušati uspostaviti neki kontakt. Imaš pravo; ovo je znatno važnije
od planine Zeus."
"A moglo bi biti i opasnije."
"Ne vidim traga razvijene tehnologije - ispravak, ono tamo sliči staroj
radarskoj anteni iz dvadesetog stoljeća! Možeš li se približiti?"
"I da otvore vatru na nas. Ne, hvala. Osim toga, ističe nam vrijeme
predviđeno za lebdenje ovdje. Još samo deset minuta - ako se želiš vratiti
kući."
"Možemo li se bar spustiti i pogledati malo unaokolo. Tamo je neka ravna i
čista stijena. Gdje su, dovraga, ovdašnji žitelji?"
"Uplašeni su, kao i ja. Devet minuta. Proći ću jednom preko mjesta - snimi
sve što možeš - da, Galaktika, sve je u redu s nama - samo smo trenutno
zauzeti - javite se kasnije..."
"Upravo mi je postalo jasno - to nije radar, već nešto gotovo podjednako
zanimljivo. Usmjereno je točno prema Luciferu - riječ je solarnoj peći!
Prilično pametno na mjestu gdje se sunce nikada ne miče - a ne možeš
zapaliti vatru."
"Osam minuta. Baš šteta što su se svi posakrivali unutra."

"Ili su pobjegli natrag u vodu. Možemo li malo pogledati onu veliku
građevinu s otvorenim prostorom unaokolo? Mislim da je to gradska
vijećnica."

Van der Berg je pokazivao prema jednoj građevini znatno većoj od svih
ostalih, kao i potpuno drugačijeg sklopa; bila je to zbirka uspravnih valjaka,
slična prevelikim cijevima orgulja. Štoviše, boja joj nije bila bezlično bijela
kao kod iglua, već je po cijeloj površini imala složene šare.

"Europska umjetnost!" uzvikne van der Berg. "Posrijedi je svojevrstan
mural! Bliže, bliže! Moramo ovo snimiti."

Poslušno, Floyd se spusti niže - još niže. Izgledalo je da je potpuno
zaboravio na svoju prethodnu suzdržanost, s obzirom na vrijeme koje im je
bilo na raspolaganju; i odjednom, uz šok i nevjericu, van der Berg shvati da
se Floyd sprema za spuštanje.

Znanstvenik odvoji pogled od tla koje se brzo primicalo i zastane
netremice gledati u pilota. Iako je Floyd očigledno i dalje imao punu kontrolu
na šatlom, djelovao je kao hipnotiziran; buljio je u jednu fiksnu točku ravno
ispred šatla koji se spuštao.

"Što je, Chris?" uzviknu van der Berg. "Znaš li što radiš?"
"Naravno. Zar ga ne vidiš?"
"Koga?"
"Pa ovog čovjeka koji stoji pokraj najvećeg cilindra. A on čak ne nosi ni
masku za disanje!"
"Ne budi lud, Chris! Tamo nema nikog!"
"Gleda nas. Maše nam... mislim da ga prepo... Oh, moj bože!"
"Nema nikoga tamo! Nikoga! Diži nas!"
Floyd ga je potpuno ignorirao. Bio je potpuno miran i profesionalan dok je
besprijekorno spuštao Billa Teea, da bi isključio motor prije no što je šatl
dodirnuo tlo.
Vrlo temeljito, on provjeri podatke s instrumenata i uključi sigurnosne
prekidače. Tek kada je potpuno obavio postupak spuštanja ponovno je
podigao pogled prema promatračkom prozoru, sa zbunjenim, ali sretnim
izrazom lica.
"Zdravo, djede," reče on blago, obraćajući se nekome koga van der Berg
nije mogao vidjeti.

51. Priviđenje

Čak ni u najužasnijim noćnim morama dr. van der Berg nikada nije
zamišljao da se nalazi nasukan na jednom neprijateljskom svijetu u malenoj
svemirskoj letjelici i da mu je pritom jedino društvo jedan luđak. Ali, kako se
činilo, Chris Floyd nije bio sklon nasilju; možda bi ga ulagivanjem mogao
nagovoriti da ponovno uzleti i vrati ih u sigurno okrilje Galaktike...

I dalje je buljio u ništa, a s vremena na vrijeme usne bi mu se micale u
nijemom razgovoru. Tuđinski "grad" i dalje je bio potpuno pust, tako da se
gotovo moglo zamisliti da je napušten već stoljećima. No, tog trenutka van
der Berg primijeti neke odavajuće znakove skorašnjeg života ovdje. Iako su
rakete Billa Teea raspršile tanki sloj snijega neposredno oko njih, ostali dio
trga i dalje je bio blago prekriven. Bila je to stranica istrgnuta iz knjige,
ispisana znakovima i hijeroglifima, od kojih je neke mogao prepoznati.

Neki težak predmet bio je odvučen u tom pravcu - ili je možda sam
prevalio tu udaljenost na vlastiti pogon. Od zatvorenog ulaza u jedan iglo
vodio je nepogrešiv trag kotača nekih kola. Predaleko da bi se mogle uočiti
pojedinosti nalazio se jedan mali predmet koji je mogao biti odbačeni
kontejner; možda su Europljani bih ponekad podjednako nemarni kao i
ljudi...

Nije bilo nikakve sumnje u to da je ovdje postojao život. Van der Berg je
osjećao da ga promatra tisuću očiju - ili nekih drugih osjetila - a nikako se
nije moglo ustanoviti da li su umovi što su stajali iza njih bih prijateljski ili
neprijateljski naklonjeni. Možda su čak ravnodušni i sada samo čekaju da
uljezi odu svojim putem, kako bi mogli nastaviti svoje prekinute i tajanstvene
poslove.

A onda se Chris Floyd ponovno obrati praznom zraku.
"Zbogom, djede." reče on tiho, s tračkom tuge u glasu. Okrenuvši se prema
van der Bergu, on doda normalnim glasom. "Kaže da je vrijeme da krenemo.
Ti sigurno misliš da sam poludio."
Bilo je najmudrije, odluči van der Berg, ne složiti se. U svakom slučaju, on
će uskoro imati druge stvari o kojima treba brinuti.
Floyd je sada zabrinuto gledao podatke kojima ga je opskrbljivalo računalo
u Billu Teeu. A onda reče, uz razumljiv ispričavajući prizvuk: "Žao mi je
zbog ovoga, Van. Na spuštanje je otišlo više goriva nego što sam planirao.

Morat ćemo promijeniti plan misije."
To je, pomisli van der Berg, dosta zaobilazni način za reći: "Ne možemo se

vratiti na Galaktiku." Uz male poteškoće uspio je ne reći: "Do vraga i ti i tvoj
djed!" Umjesto toga, samo je upitao: "Pa, što ćemo sad?"

Proučavajući kartu, Floyd je otkucavao brojke na tipkovnici računala.
"Ne možemo ostati ovdje." (Zbog čega? - pomisli van der Berg. Ako nas
već čeka smrt, možemo preostalo vrijeme iskoristiti da što više doznamo.)
Moramo stoga naći neko mjesto odakle nas šatl sa Svemira može lako
pokupiti."
Van der Bergu se otme silni mentalni uzdah olakšanja. Baš glupo što nije
na to pomislio, osjetio se kao čovjek kome je smrtna kazna odložena u času
kad mu je omča već navučena oko vrata. Svemir bi trebao stići do Europe za
manje od četiri dana; uvjeti za život na Billu Teeu teško da su se mogli
nazvati luksuznim, ali ipak su bili neusporedivo povoljniji od većine
alternativa koje su mu pale na pamet.
"Što dalje od ovog odvratnog vremena - ne neku postojanu, ravnu površinu
- bliže Galaktici, premda nisam siguran da je to od velike pomoći - ne bi
trebalo biti problema. Imamo dovoljno za pet stotina kilometara - ali ne
smijemo riskirati prelazak preko mora."
Za trenutak van der Berg s čežnjom pomisli na planinu Zeus, tamo se
moglo toliko toga napraviti. Ali seizmički poremećaji - koji su se postojano
pogoršavali kako je Io ulazio u liniju s Luciferom - potpuno su isključili tu
mogućnost. Zapitao se da li njegovi instrumenti još rade; provjerit će ih
ponovno čim riješe problem s kojim su neposredno suočeni.
"Letjet ću obalom do ekvatora - to je najzgodnije mjesto za spuštanje šatla,
u svakom slučaju - na radarskim kartama vide se neka ravna područja
nedaleko od oceana, na otprilike šezdesetom stupnju zapadne geografske
dužine."
"Znam. Visoravan Masada." (A možda, doda van der Berg u sebi, prilika
za još malo istraživanja. Nikada ne treba propustiti neočekivanu priliku...)
"Tako je, Masada. Zbogom, Venecijo. Zbogom, djede..."
Kada je zamrla prigušena grmljavina raketa za kočenje, Chris Floyd
posljednji put isključi motor, otkvači sigurnosni pojas i ispruži ruke i noge
koliko su to dopuštale skučene prilike u unutrašnjosti Billa Teea.
"Pogled nije tako loš - za Europu," reče on vedrim glasom. "Imamo, dakle,
četiri dana da ustanovimo jesu li zalihe hrane na šatlu onako loše kao što se

priča. Dobro - a sad, tko će od nas dvojice prvi početi pričati?"

52. Na kauču

Da sam barem malo studirao psihologiju, pomisli van der Berg, tada bih se
mogao prihvatiti istraživanja parametara njegovog priviđenja. Sada, međutim,
djeluje savršeno normalno - osim kada je o toj jednoj stvari riječ.

Iako je pri jednoj šestini gravitacije gotovo svako sjedište udobno, Floyd
ga je iskosio u posve nagnut položaj i stavio šake iza glave. Van der Berg se
iznenada prisjetio da je to klasičan položaj pacijenta iz dana stare, ali još ne
sasvim diskreditirane frojdovske psihoanalize.

Bilo mu je drago što mu je suputnik odlučio prvi govoriti, dijelom iz puke
radoznalosti, ali poglavito zato što se nadao da će Floyd, što se prije oslobodi
tih besmislica, tim brže biti izliječen - ih bar postati bezopasan. No, nije bio
previše optimistički raspoložen: mora postojati neki ozbiljan, duboko
ukorijenjen problem kada je došlo do pojave tako jake obmane.

Bilo je vrlo uznemirujuće ustanoviti da se Floyd potpuno suglasio s njim,
pa je čak već postavio vlastitu dijagnozu.

"Moj psihorejting iznosi A.1 plus," reče on, "što znači da bi mi čak
dopustili pogledati u vlastiti dosje - a samo nas oko deset posto ima tu
povlasticu. I sam sam, dakle, zbunjen, baš kao i ti - ali vidio sam djeda i on je
razgovarao sa mnom. Nikada nisam vjerovao u duhove - zar itko vjeruje? -
ali ovo mora značiti da je on mrtav. Žao mi je što ga bolje nisam upoznao -
radovao sam se našem skorašnjem susretu... pa ipak, sada imam čega sjetiti
se..."

"Reci mi točno što je rekao," prekine ga van der Berg.
Chris slegne ramenima, slabašno se osmjehne i odgovori: "Nikada nisam
imao takozvano ’fotografsko’ pamćenje, a i bio sam previše zbunjen cijelom
pojavom, tako da ti ne mogu prenijeti razgovor od riječi do riječi." On
zastane, a na licu mu se vidjelo da se koncentrira.
"Neobično... koliko uspijevam razabrati, mislim da, zapravo, uopće i nismo
koristili riječi."
Sve gore i gore i gore, pomisli van der Berg; uz zagrobni život tu je i
telepatija. Ali samo je pripomenuo:

"Dobro, upoznaj me... u glavnim crtama... s razgovorom. Ja te uopće nisam
čuo govoriti."

"U redu. Rekao je nešto kao: ’Želio sam te opet vidjeti i vrlo sam sretan.
Uvjeren sam da će sve biti dobro i da će vas Svemir uskoro izbaviti’."

Tipična isprazna poruka duhova, pomisli van der Berg. Oni nikada ne kažu
nešto korisno ili iznenađujuće - jednostavno odražavaju nade i strahove
slušatelja. Bezinformacijski odjeci iz podsvijesti...

"Nastavi."
"Tada sam ga pitao gdje su ovdašnji stanovnici - zašto je ovo mjesto pusto.
Nasmijao se i dao mi odgovor koji još ne razumijem. Nešto kao: ’Znam da
niste namjeravah ništa loše - kada smo vas vidjeli da dolazite, jedva da smo
imah vremena dati upozorenje. Svi... tu je upotrijebio riječ koju ne bih mogao
izgovoriti čak i da sam je zapamtio... otišli su u vodu - u stanju su se kretati
vrlo brzo kad moraju! Neće izaći dok ne odete i vjetar ne otpuše otrov.’ Što li
je pod tim mislio? Naš ispušni plin je fina, čista vodena para - a od toga se
sastoji i najveći dio njihove atmosfere, uostalom."
Pa, pomisli van der Berg, mislim da ne postoji nikakav zakon koji bi
nalagao da jedna obmana - baš kao i san - mora imati logički smisao. Možda
pojam "otrova" simbolizira neki duboko ukorijenjen strah s kojim se Chris,
usprkos svom izvrsnom psihorejtingu, nije u stanju suočiti. No, ma što bilo
posrijedi sumnjam da to ima veze sa mnom. Otrov pogotovo! Pogonska
materija Billa Teea jest čista, destilirana voda dopremljena na stazu s
Ganimeda.
Ali, samo trenutak. Koliko je ona vruća pri izlasku iz sapnica? Nisam li
negdje pročitao...?
"Chris," reče oprezno van der Berg, "nakon što voda prođe kroz reaktor, da
li sva izlazi u obliku pare?"
"A što bi drugo moglo biti? Oh, ako smo stvarno zagrijani, onda se deset ili
petnaest posto razlaže na vodik i kisik."
Kisik! Van der Berg se odjednom sledi, iako je u unutrašnjosti šatla vladala
ugodna sobna temperatura. Bilo bi krajnje nevjerojatno da je Floyd shvatio
što proizlazi iz onog što je upravo rekao, to je ležalo izvan njegovog polja
stručnosti.
"Da li si znao, Chris, da je za primitivne organizme na Zemlji, a svakako i
za stvorenja koja žive u jednoj atmosferi kakva je ova Europina, kisik
pogubno otrovan."