Sidney Sheldon - Druga strana ponoći

ZAHVALE Želim izraziti zahvalnost onima koji su mi velikodušno pomogli da mozaik ovog romana obojim kamenčićima njihova znanja, stručnosti i uspomena. U nekoliko slučajeva, u kojima sam osjetio da bi pričanje bilo pogodnije, dopustio sam sebi literarnu slobodu; ali za bilo koje faktične pogreške isključivo sam odgovoran ja. Moja najdublja zahvalnost slijedećima:

U Londonu Gđi V. Shrubsall iz Odsjeka povijesti zrakoplovstva Britanskog ministarstva obrane, za neprocjenjive informacije o Eagle Squadronu, grupi američkih pilota koji su letjeli s RAF-om prije nego što su Sjedinjene Države stupile u drugi svjetski rat. Earlu Boebertu za dopunske materijale o Eagle Squadronu. U Parizu Andreu Weil-Curielu, bivšem zamjeniku gradonačelnika Pariza, za korisne sugestije i sjećanja na Pariz pod njemačkom okupacijom. Madame Chevaulet, glavnom arhivaru Comedie Francaise, za to što mi je dopustila pristup do svojih mapa o povijesti francuskog kazališta. Claudeu Baigneresu, novinaru Le Figaroa, za pripomoć u traganju za izvorima informacija iz prve ruke o Francuskoj pod okupacijom. U Ateni Gospođi Aspi Lambrou, koja je na čaroban način otvorila sva vrata i koja je bila beziznimno i plemenito uslužna. Jeanu Pierreu de Vitry D’Avaucourtu, osobnom pilotu Aristotela Onassisa, za njegove tehničke savjete i sugestije. Costasu Efstathiadesu, glasovitom odvjetniku, za njegovu pomoć u pogledu grčkog krivičnog postupka. U Los Angelesu Raoulu Aglionu, ekonomskom savjetniku Banque Nationale de Paris, za to što je sa mnom podijelio svoje poznavanje francuske povijesti i francuskih običaja. Izuzevši različite povijesne svjetske vođe, svi su likovi u ovoj knjizi izmišljeni.

Kroz prašni vjetrobran svojih kola šef policije Georgios Skouri promatrao je kako poslovne zgrade i hoteli atenskog središta iščezavaju u polaganom plesu raspada, jedan za drugim poput redova divovskih čunjeva na nekoj kozmičkoj kuglaškoj stazi. – Dvadeset minuta – obećao je uniformirani policajac za volanom. – Nema prometa. Skouri je odsutno kimnuo i dalje piljio u zgrade. Bila je to prikaza koja ga nikad nije prestajala opčinjavati. Ljeskava jara nemilosrdnog kolovoskog sunca zaodjela je građevine u lelujave valove, zbog kojih zgrade kao da su se slijevale na ulice u dostojanstven slap čelika i stakla. Bilo je deset minuta poslije podneva i ulice su bile gotovo puste, a i ono malo pješaka koji su bili vani bili su previše letargični da bi ma čime, osim znatiželjnim pogledom, počastili tri policijska automobila koja su jurila na istok prema Hellenikonu, zrakoplovnoj luci što leži dvadesetak milja od središta Atene. Šef Skouri vozio se u prvim kolima. U uobičajenim okolnostima bio bi ostao u svojem udobnom, rashlađenom uredu, dok bi njegovi potčinjeni otišli na posao po uspaljenoj podnevnoj omari, ali ove su okolnosti bile sve prije nego obične, i Skouri je imao dvojak razlog da ovdje bude osobno. Prvo, tijekom dana avioni će s raznih strana svijeta dovoziti vrlo važne osobe, pa je bilo neophodno da se poštara da one budu dostojno dočekane i da kroz carinu prođu s najmanje gnjavaže. Drugo i još važnijeg uzletište će biti prepuno stranih novinara i snimatelja. Šef Skouri nije bio glupan, i dok se toga jutra brijao, bilo mu je palo na um da mu karijeri neće škoditi bude li snimljen za filmske novosti kako preuzima brigu o uglednim posjetiteljima. Izvanredno sretan slučaj odredio je da se ovako općesvjetska senzacija pojavi u njegovu djelokrugu, a bio bi glup da tako što ne iskoristi. Cijelu je tu stvar sa svim podrobnostima razmotrio s dvoje ljudi koji su mu bili najbliži na svijetu: sa ženom i s ljubavnicom. Anna, srednjih godina, ružna, zajedljiva žena seoskog podrijetla, naredila mu je da se kloni aerodroma i ostane u pozadini kako ne bi mogao biti odgovoran ako štogod pođe po zlu. Melina, njegov slatki, krasni mladi anđelak, savjetovala mu je da dočeka uglednike. Složila se s njime da ga ovakav

događaj može preko noći proslaviti. Bude li Skouri ovime dobro ravnao, dobit će barem povišicu plaće, a – bude li sreće – mogao bi čak postati komesar policije kad sadašnji ode u mirovinu. Po stoti put Skouri je razmišljao o ironiji da mu je Melina žena, a Anna ljubavnica i opet se pitao gdje li je to pogriješio. Sada je Skouri svratio misli na ono što je bilo pred njim. Morao se uvjeriti da na aerodromu sve teče u savršenom redu. Vodio je sa sobom tuce svojih najboljih ljudi. Znao je da će mu glavni problem biti nadzor nad novinstvom. Zaprepastio ga je broj važnih novinskih i revijskih izvjestitelja, koji su sa svih strana svijeta navrli u Atenu. Samog Skouri ja intervjuirali su šest puta – svaki put na drugom jeziku. Njegovi su odgovori prevedeni na njemački, engleski, japanski, francuski, talijanski i ruski. Upravo je počeo uživati u svojoj novoj popularnosti kadli ga je nazvao komesar da mu kaže kako misli da za šefa policije nije pametno javno davati izjave o suđenju za umorstvo koje se još nije zbilo. Skouri je bio siguran da je komesarov stvarni motiv bila ljubomora, ali je mudro odlučio da tu stvar ne potiče, a odbio je i sve daljnje intervjue. Međutim, komesar sigurno neće moći prigovarati nađe li se on, Skouri, na aerodromu u središtu zbivanja dok kamere filmskih novosti snimaju dolazak slavnih ličnosti. Dok je auto jurio niz aveniju Sygrou i skretao ulijevo prema Phaleronu, Skouri je osjećao kako ga u želucu nešto steže. Sada su bili samo pet minuta od aerodroma. U mislima je preletio popis slavnih ličnosti koje će do sumraka stići u Atenu. Armand Gautier patio je od vožnje avionom. Imao je duboko usađen strah od letenja, koji je vukao korijene iz prekomjerne ljubavi prema samom sebi i prema svojem životu, a to je, u kombinaciji s turbulencijama koje su pred grčkom obalom ljeti vrlo česte, prouzrokovalo kod njega žestoku mučninu. Bio je visok, asketski mršav čovjek, učenjačkih crta, visokog čela i vječnog zlobnog osmijeha. Kad su mu bile dvadeset i dvije, pripomogao je stvaranju La Nouvelle Vague u francuskoj filmskoj industriji koja se tek probijala, a u narednim je godinama postigao još veće uspjehe u kazalištu. Priznat sada kao jedan od najvećih svjetskih režisera, Gautier je živio potpuno u skladu sa svojom ulogom. Sve do posljednjih dvadeset minuta let je bio vrlo ugodan. Stjuardese, koje su ga prepoznale, udovoljile su njegovim željama i dale mu naslutiti da su na raspolaganju i za druge stvari. Nekoliko mu je putnika prišlo za vrijeme leta da mu kažu koliko su im se jako svidjeli njegovi filmovi i predstave, ali njega je najviše privukla zgodna engleska studentica, koja je pohađala St. Anne’s koledž u Oxfordu. Za magisterij je pisala radnju o kazalištu, kao temu je odabrala Armanda Gautiera. Razgovor je lijepo tekao sve dok djevojka nije spomenula ime Noelle Page.

– Bili ste njen režiser, zar ne? – rekla je. – Nadam se da ću se moći ubaciti na njeno suđenje. Bit će to cirkus. Gautier je zatekao sama sebe kako se čvrsto uhvatio za bočne strane sjedala, a iznenadila ga je žestina reakcije. I nakon tolikih godina uspomena na Noelle pobudila je u njemu bol koja je bila podjednako jaka kao i uvijek. Nitko ga nikad nije toliko dirnuo, niti će ga ikad opet dirnuti, kao ona. Otkako je prije tri mjeseca pročitao o Noellinom hapšenju, nije bio sposoban da misli ni o čemu drugom. Telefonirao joj je i pisao nudeći joj da će poduzeti sve što može kako bi joj pomogao, ali nikad nije primio odgovor. Nije namjeravao otići na proces, ali je znao da neće moći ostati po strani. Kazao je sebi da je to zbog toga što je želio vidjeti je li se promijenila od vremena kad su živjeli zajedno. A ipak je sebi priznao da je posrijedi dragi razlog. Njegov kazališni dio morao je biti ondje da pogleda dramu, da promotri Noellino lice kad joj sudac saopći hoće li živjeti ili umrijeti. Kroz razglas je prodro metalni pilotov glas i objavio da će se u Atenu spustiti za tri minute, a uzbuđenje zbog očekivanja da će ponovno vidjeti Noelle natjeralo je Armanda Gautiera da zaboravi na mučninu. Dr. Israel Katz letio je u Atenu iz Capetowna, gdje je bio specijalist neurokirurg i šef osoblja u Groote Schuura, velikoj, novoj, tek izgrađenoj bolnici. Israela Katza smatrali su jednim od vodećih neurokirurga na svijetu. Medicinska glasila bila su puna njegovih inovacija. Među njegovim pacijentima bili su jedan predsjednik vlade, jedan predsjednik države i jedan kralj. Zavalio se na sjedalo BOAC-ova aviona. Bio je to čovjek srednjeg rasta, nepokolebljivog, inteligentnog lica, duboko usađenih smeđih očiju i dugih, tankih, nemirnih ruku. Dr Katz je bio umoran i zbog toga je počeo osjećati poznatu bol u desnoj nozi koje više nije bilo, nozi koju je prije šest godina amputirao div sa sjekirom. Dan je bio dug. Obavio je jedan zahvat u praskozorje, obišao pet-šest pacijenata i onda otišao sa sastanka upravnog odbora u bolnici kako bi odletio u Atenu na suđenje. Njegova žena Esther pokušala ga je odgovoriti. – Ničim joj ti sad ne možeš pomoći, Israel. Možda je imala pravo, ali je Noelle Page jednom riskirala svoj život da spasi njegov, i on joj je nešto dugovao. Razmišljao je sada o Noelle i ćutio onaj isti neopisiv osjećaj koji ga je obuzimao uvijek kad je bio s njom. Kao da su i sama sjećanja na nju mogla raspršiti godine koje su ih razdvajale. Naravno, bila je to sentimentalna fantazija. Ništa neće moći vratiti one godine. Dr Israel Katz je osjetio kako se zrakoplov potresao kad su spušteni kotači i kad se letjelica počela spuštati. Pogledao je kroz prozor, a pod njim se prostirao Kairo, gdje će prijeći na TAE-ov avion koji vodi do

Atene i Noelle. Je li imala na duši umorstvo? Dok je avion uzimao kurs prema pisti, on je razmišljao o drugom strašnom umorstvu koje je počinila u Parizu. Philippe Sorel je stajao kraj ograde svoje jahte i promatrao kako se luka Pireja sve više bliži. Uživao je u putovanju morem jer je to bila jedna od rijetkih prilika da umakne svojim obožavateljima. Sorel je bio jedan od nekoliko sigurnih komercijalnih svjetskih atrakcija, a ipak su u početku izgledi koji su govorili protiv njegovog stalnog uspona u svijet zvijezda bili strahovito veliki. On nije bio zgodan muškarac. Baš obratno. Imao je lice boksača koji je izgubio posljednjih desetak borbi, nos mu je bio nekoliko puta slomljen, kosa mu je bila slaba, a malko je i šepao. Ništa od toga nije bilo značajno, jer je Philippe Sorel imao seksepila. Bio je obrazovan, prijazan čovjek, a kombinacija njegove prirođene blagosti i lica i tijela šofera kamiona dovodila je žene do ludila, a muškarce navodila na to da u njemu gledaju heroja. Sada, dok se njegova jahta približavala luci, Sorel se ponovno pitao što će on ovdje. Odgodio je film koji je htio snimiti kako bi prisustvovao Noellinu procesu. Bio je i više nego svjestan toga koliko će biti laka meta za štampu dok bude svakog dana sjedio u sudnici, posve lišen zaštite svojih novinskih agenata i menedžera. Reporteri će sigurno krivo protumačiti njegovu prisutnost te će smatrati da pokušava pobrati publicitet na procesu zbog umorstva bivšoj ljubavnici. S bilo koje strane gledao, bit će to mučan doživljaj, ali Sorel je morao ponovno vidjeti Noelle, morao je ustanoviti postoji li kakav način na koji bi joj mogao po moći. Dok je jahta klizila za bijele kamene lukobrane pristaništa, razmišljao je o Noelle koju je poznavao, s kojom je živio i koju je ljubio te došao do zaključka: Noeile je savršeno sposobna da počini ubojstvo. Dok se jahta Philippea Sorela približavala grčkoj obali, specijalni pomoćnik predsjednika Sjedinjenih Država bio je u Pan Americanovu kliperu, što zračnih milja sjeverozapadno od aerodroma Hellenikon. William Fraser bio je čovjek pedesetih godina, lijep, sijed muškarac grubog lica i autoritativnog držanja. Zurio je u neki spis koji je držao u ruci, ali nije okrenuo stranicu niti se pomaknuo već više od jednog sata. Da bi ostvario ovaj put, Fraser je uzeo dopust, premda je on pao u najnezgodnije vrijeme, usred kongresne krize. Znao je koliko će slijedećih nekoliko tjedana za njega biti bolno, a ipak je osjećao da nema izbora. Ovo je bio put odmazde, a ta je pomisao ispunila Frasera hladnim zadovoljstvom. Polako je odagnao misli sa suđenja koje će početi sutra i pogledao kroz prozor aviona. Daleko dolje vidio je izletnički brod koji se ljuljuškao prema Grčkoj, čija se obala nazirala u daljini. Auguste Lanchon tri je dana patio od morske bolesti i tri dana bio

prestravljen. Od morske je bolesti patio zato što je izletnički brod, na koji se ukrcao u Marseilleu, zapao u rep sjevernjaka, a prestravljen je bio zbog toga što se plašio da će njegova žena otkriti što on to radi. Šezdesetogodišnji Auguste Lanchon bio je debeo, ćelav muškarac kratkih, zdepastih nogu, kozičavog lica, svinjskih očica i tankih usnica koje su neprekidno stiskale jeftinu cigaru. Lanchon je u Marseilleu posjedovao prodavaonicu odjeće i nije si mogao priuštiti – tako je barem neprestano govorio svojoj ženi – da ode na odmor poput bogatih ljudi. Naravno, podsjetio je sama sebe, ovo zapravo i nije bio odmor. Morao je još jednom vidjeti svoju dragu Noelle. Godinama nakon što ga je ostavila, Lanchon je pomno pratio njezinu karijeru po trač-rubrikama novina i časopisa. Kad je prvi put nastupala u glavnoj ulozi u kazalištu, otišao je vlakom sve do Pariza da je vidi, ali Noellina blesava tajnica nije im dopustila da se sretnu. Kasnije je gledao Noelline filmove, odlazio na njih uvijek iznova i osjećao se kako je nekoć s njim vodila ljubav. Da, ovo će putovanje biti skupo, ali je Auguste Lanchon znao da će biti vrijedno svakog soua koji je za nj izdao. Njegova divna Noelle sjetit će se lijepih dana koje su preživjeli zajedno i obratit će se njemu za pomoć. On će podmititi suca ili nekog drugog činovnika – ako to ne bude preskupo – i Noelle će biti oslobođena, pa će je on dovesti u kakav mali marsejski stančić, gdje će mu uvijek biti na raspolaganju kad god je poželi. Samo ako njegova žena ne otkrije što on to izvodi. U Ateni, na drugom katu stare trošne kuće u siromašnoj četvrti Monastiriki, u svojoj maloj odvjetničkoj kancelariji, radio je Frederick Stavros. Stavros je bio revan mladić, nestrpljiv i ambiciozan, koji se borio da zasluži kruh zanimanjem koje je odabrao. Budući da nije mogao platiti pomoćnika, bio je prisiljen da sam obavlja sva zamorna nevidljiva pravnička istraživanja. Obično je mrzio ovaj dio svojeg posla, ali ovaj put nije se na to obazirao jer je znao da će, .ukoliko dobije ovaj proces, njegove usluge biti toliko tražene da više neće trebati brinuti do kraja života. On i Elena moći će se uzeti i zasnovati obitelj. On će preseliti u luksuzne poslovne prostorije, unajmiti pravnike i upisati se u otmjen klub poput Athenee Lesicy, gdje se mogu susresti imućni potencijalni klijenti. Metamorfoza je već počela. Svaki put kad je Frederick Stavros izišao na atenske ulice, prepoznao bi ga i zaustavio netko od onih koji su vidjeli njegovu sliku u novinama. U nekoliko kratkih tjedana iskočio je iz anonimnosti do odvjetnika koji brani Larryja Douglasa. Skrovito, u duši, Stavros je samom sebi priznao da brani pogrešnog klijenta. Više bi volio da brani čarobnu Noelle Page umjesto beznačajnog Larryja Douglasa, ali je i on sam bio puka nula. Bilo je dovoljno da je on, Frederick Stavros, glavni sudionik u najsenzacionalnijem suđenju za umorstvo ovog stoljeća. Bude li optuženi oslobođen, bit će dovoljno slave za svakoga. Samo je jedno mučilo Stavrosa i o tome je neprestano razmišljao. Oba su

optuženika bila optužena zbog istog zločina, ali je drugi odvjetnik branio Noelle Page. Bude li Noelle Page proglašena nevinom, a Larry Douglas osuđen... Stavros je protrnuo i nastojao da o tome ne misli. Izvjestitelji su ga neprekidno zapitkivali misli li da su optuženi krivi. Nasmiješio se za se zbog njihove naivnosti. Je li uopće bilo važno jesu li krivi ili nevini? Imali su pravo na najbolju zakonsku obranu koja se može kupiti novcem. U njegovu slučaju priznao je da je ta definicija malko nategnuta. Ali u slučaju odvjetnika Noelle Page... o, to je opet bilo nešto posve drugo. Njene se obrane prihvatio Napoleon Chotas, a boljeg odvjetnika za krivične stvari nije bilo na svijetu. Chotas nije nikad izgubio važnu parnicu. Razmišljajući o tome, Frederick Stavros se nasmiješio samom sebi. Nikome on to ne bi priznao, ali planirao je da do pobjede dojaše na talentu Napoleona Chotasa. Dok se Frederick Stavros gnjavio u svojoj prljavoj kancelariji, Napoleon Chotas prisustvovao je vrlo svečanoj večeri u jednoj raskošnoj kući otmjene atenske četvrti Kolonaki. Chotas je bio vitak, mršav muškarac. Velike tužne oči kao u psa tragača isticale su se na njegovom smežuranom licu. Iza blagog, donekle zbunjenog ponašanja krio se pronicav um. Zabavljajući se desertom, Chotas je sad sjedio zaokupljen mislima o procesu koji će sutra početi. Najveći dio konverzacije usredotočio se te večeri na predstojeće suđenje. Raspravljalo se onako općenito jer su gosti bili i previše diskretni da mu postavljaju izravna pitanja. Ali pri kraju večeri, kad su se ouzo i konjak točili slobodnije, domaćica ga je upitala: – Recite nam, mislite li da su krivi? Chotas je nevino odgovorio: – Kako bi mogli biti krivi? Jedno od njih je moj klijent. – Iznudio je oduševljen smijeh. – Kako izgleda Noelle Page? Chotas je oklijevao. – Ona je jedna od najneobičnijih žena – odgovorio je pažljivo. – Lijepa je i nadarena. – Na vlastito iznenađenje, ustanovio je da je odjednom postao nesklon da o njoj razgovara. Osim toga, Noelle se nikako nije moglo opisati riječima. Sve do prije nekoliko mjeseci on je imao tek nejasnu predodžbu o njoj kao o glasovitoj osobi koja je pristajala u rubrike ogovaranja i uljepšavala korice filmskih časopisa. Nikad je nije zagledao, a ako je uopće nešto o njoj mislio, bilo je to s nekim ravnodušnim prezirom koji je osjećao prema svim glumicama. Samo tijelo, bez mozga. Ali, Bože, koliko li je pogriješio! Otkako je sreo Noelle, beznadno se u nju zaljubio. Zbog Noelle Page prekršio je svoje sveto pravilo: nikad se emocionalno vezati za klijenta. Chotas se živo sjećao onog poslijepodneva kad su mu se obratili da preuzme njenu obranu. Bio je usred pakiranja za trotjedni odmor s ljubavnicom, koji je kanio provesti u Parizu i Londonu. Ništa ga, tako je barem mislio, nije moglo odvratiti od tog putovanja. No dostajale su tek dvije riječi. U mislima je vidio kako batler ulazi u spavaću sobu,

dodaje mu telefon i govori: – Constantin Demiris. Na otok se nije moglo nikako osim helikopterom i jahtom, a i uzletištem i privatnom lukom patrolirali su dvadeset i četiri sata naoružani stražari s dresiranim njemačkim ovčarima. Otok je bio privatno kraljevstvo Constantina Demirisa, kamo nije dolazio nitko nepozvan. Tijekom godina među posjetiteljima otoka bili su kraljevi i kraljice, predsjednici i bivši predsjednici, filmske zvijezde, operni pjevači, glasoviti pisci i slikari. Svi su oni s otoka odlazili puni strahopoštovanja. Constantin Demiris je po bogatstvu bio treći, ujedno i jedan od najmoćnijih ljudi na svijetu, a imao je i ukusa i stila, uz to je znao potrošiti novac tako da stvori ljepotu. Demiris je sad sjedio u svojoj bogato obloženoj knjižnici, opušten u dubokom naslonjaču, i pušio jednu od plosnato oblikovanih egipatskih cigareta, koje su pravili specijalno za njega, te razmišljao o procesu koji će ujutro započeti. Novinari su mjesecima nastojali doprijeti do njega, ali on je jednostavno nestao. Dosta je i to što će njegovoj ljubavnici suditi zbog umorstva, posve dovoljno da se njegovo ime uvuče u taj slučaj, pa makar i neizravno. Odbio je da davanjem nekakvih intervjua pridonese općoj uzbuđenosti. Pitao se kako se Noelle osjeća sada, ovoga trenutka, u ćeliji zatvora u Nikodemousovoj ulici. Spava li? Je li budna? Je li uspaničena zbog kušnje koja joj predstoji? Razmišljao je o svojem posljednjem razgovoru s Napoleonom Chotasom. Imao je povjerenja u Chotasa i znao je da ga odvjetnik neće iznevjeriti. Demiris je odvjetniku istaknuo da mu nije važno je li Noelle nevina ili kriva. Chotas se morao postarati za to da zasluži svaki novčić nevjerojatnog honorara koji mu je Demiris plaćao da je brani. Ne, nije imao razloga da se zabrinjava. Suđenje će proći dobro. Kako je Constantin Demiris bio čovjek koji nikad ništa nije zaboravljao, sjetio se da su triantafilije, divne grčke ruže, bile najmilije cvijeće Catherine Douglas. Nagnuo se naprijed i uzeo sa stola notes za bilješke. Pribilježio je. Triantafilije. Catherine Douglas. Bilo je to najmanje što je za nju mogao učiniti.

Svaki veliki grad ima nešto posebno, osobnost koja mu daje svoj vlastiti naročiti biljeg. Chicago dvadesetih godina bio je nemiran., dinamičan div opor i bez mirisa, jednom nogom još uvijek u nemilosrdnu razdoblju Williama B. Ogdena i Johna Wentwortha, Cyrusa McCormicka i Georgea M. Pullmana, magnata koji su pripomogli njegovu stvaranju. Bilo je to kraljevstvo Philipa Armoursa i Gustavusa Swiftsa te Marshalla Fieldsa, veleposjed hladnokrvnih profesionalnih gangstera poput Hymieja Weissa i »Ožiljka« Ala Caponea. Najranijim uspomenama Catherine Alexander pripada i ona kad ju je otac poveo u bar u kojem je pod bio posut piljevinom, i uspeo je na vrtoglavo visok stolac. Za sebe je naručio neobično veliku čašu piva a za nju green river. Bilo joj je pet godina i sjećala se koliko se otac njome ponosio dok su se nepoznati ljudi okupljali oko nje i divili joj se. Svi su muškarci naručili piće, a otac ih je sve počastio. Sjećala se da se bila tijesno priljubila uz njegovu ruku kako bi bila sigurna da je još uvijek pokraj nje. Noć prije se istom bio vratio u grad, a Catherine je znala da će uskoro opet otići. Bio je trgovački putnik i objasnio joj je da ga posao odvodi u daleke gradove te da povremeno mora mjesecima biti odvojen od nje i njezine majke kako bi mogao donijeti lijepe poklone. Catherine je očajnički pokušala s njime postići dogovor. Ako ostane s njom, ona će se odreći poklona. Otac se nasmijao i rekao da je starmala, a zatim otišao iz grada da bi ga vidjela tek za šest mjeseci. U tim ranim godinama majka, koju je viđala svakog dana, činila se nejasnom, bezobličnom osobom, dok je otac, kojega je viđala u kratkim zgodama, bio živ i prekrasno jasan. Catherine je o njemu razmišljala kao o zgodnom, nasmijanom čovjeku, punom iskričava humora i toplih, blagih kretnji. Kad bi došao kući, bili su to blagdani, puni čašćavanja, darova i iznenađenja. Kad je Catherine navršila sedmu, otac je bio otpušten i njihov je život poprimio drukčiji tok. Otišli su iz Chicaga i preselili u Gary, u Indiani, gdje je otac počeo raditi kao prodavač u draguljarnici. Catherine su upisali prvi put u školu. Prema ostaloj djeci odnosila se oprezno i vrlo suzdržano, a bojala se učitelja, koji su njenu osamljenu nepristupačnost pogrešno smatrali umišljenošću. Otac je svake večeri dolazio kući na

večeru i Catherine je prvi put u životu osjetila da su i oni prava obitelj, baš kao i ostale obitelji. Nedjeljom bi u troje odlazili na Miller Beach, gdje bi unajmili konje i sat-dva jahali pješčanim humcima. Catherine se sviđao život u Garyju, ali šest mjeseci nakon što su doselili, njezin je otac opet ostao bez posla, pa su se preselili u čikaško predgrađe Harvey. Nastava je već bila u toku, a Catherine je bila nova djevojčica, izopćena iz prijateljstava koja su se već bila sklopila. Postala je poznata kao usamljenica. Sigurna u zaštitu vlastitih grupica, djeca su prilazila štrkljastoj pridošlici i okrutno joj se rugala. U slijedećih nekoliko godina Catherine je na se navukla oklop ravnodušnosti, koji je nosila kao štit od napada ostale djece. Kad je oklop probijen, uzvraćala bi oštrom, jetkom duhovitošću. Namjera joj je bila da odbije gnjavatore tako da je ostave na miru, ali je postigla posve neočekivan efekt. Radila je u školskim novinama i u prvom osvrtu na mjuzikl koji su postavili njezini školski drugovi napisala je slijedeće: »U drugom činu Tommy Belden je solirao na trubi i svojski ju je napuhao.« Ovaj se redak uvelike citirao i – za divno čudo – Tommy Belden joj je sutradan prišao na hodniku i rekao da smatra kako je to zgodno. Učenicima je bilo propisano da za sat engleskog pročitaju «Kapetana Horatija Hornblowera«. Catherine ga nije pročitala. Njezin sastavak o knjizi sastojao se od jedne jedine rečenice: »Bark mu je bio gori od zatona«. Njen učitelj, inače vikend-kapetan, dao joj je najbolju ocjenu. Suučenici su je počeli citirati i zakratko su je smatrali najduhovitijom na školi. Te je godine Catherine napunila četrnaestu i njeno je tijelo počelo pokazivati obrise žene koja zori. Pomno se i beskonačno promatrala u zrcalu razbijajući glavu o tome kako da promijeni strahotu koju je vidjela u odrazu. Iznutra je ona bila Myrna Loy i svojom je ljepotom izluđivala muškarce, ali je njeno ogledalo – njen ljuti neprijatelj – pokazivalo beznadno zamršenu crnu kosu, koja se nije mogla dotjerati, ukočene sive oči, usta koja kao da su svakog sata bivala sve šira i nos koji je bio malko prćast. Možda i nije bila stvarno ružna, rekla je oprezno samoj sebi, ali, s druge strane, nitko neće baš razvaliti vrata da je angažira za filmsku zvijezdu. Uvlačeći obraze i čulno prevrćući očima, nastojala je zamisliti sebe kao model. Rezultat je bio porazan. Zauzela je drugu pozu. Oči širom otvorene, izraz čeznutljiv, širok, prijateljski osmijeh. Ništa nije koristilo. Ni ovako nije bila rasni američki tip. Nije bila ništa osobito. Tijelo će joj biti u redu, mračno je pretpostavljala ali ništa osobito. A, naravno, to je baš bilo ono što je priželjkivala više od bilo čega drugoga na svijetu: da bude nešto osobito, da bude Netko, da je UPAMTE i da nikad, nikad, nikad, nikad ne umre. Onog ljeta kad joj je bilo petnaest godina, Catherine je naletjela na

knjigu Mary Baker Eddy »Znanost i zdravlje« i naredna dva tjedna provodila je dnevno po jedan sat ispred ogledala u želji da se njen izraz proljepša. Na kraju tog razdoblja jedina promjena koju je mogla zamijetiti bila je nova akna na bradi i prištić na čelu. Odrekla se slatkiša, Mary Beker Eddy i zurenja u zrcalo. Catherine je sa svojom obitelji preselila natrag u Chicago i nastanila se u turobnom stančiću u sjevernom dijelu, u Rogers Parku, tamo gdje je stanarina bila niska. Zemlja je sve više upadala u ekonomsku depresiju. Catherinin otac je sve manje radio i sve više pio, on i majka neprekidno su se derali jedno na drugo u beskrajnom slijedu uzajamnog optuživanja, koje je Catherine istjerivalo iz kuće. Odlazila bi na žalo, koje je bilo udaljeno nekoliko blokova, i šetala obalom, puštajući oštrom vjetru da zanosi njeno krhko tijelo. Duge je sate provodila piljeći u nemirno sivo jezero, ispunjena nekom očajničkom čežnjom, koju nije znala kako da nazove. Toliko je za nečim žudjela da bi je povremeno preplavio iznenadni val neizdržive boli. Catherine je otkrila Thomasa Wolfea. Njegove knjige bile su poput odraza bolno-slatke nostalgije koja ju je ispunjavala, ali to je bila nostalgija za budućnošću koja se još nije bila zbila, kao da je negdje nekad živjela divnim životom i sad jedva čeka da ponovno tako pozivi. Počela je dobivati menstruacije, i dok se tjelesno pretvarala u ženu, znala je da njezine potrebe, njene težnje, ova bolna žudnja nisu fizičke naravi i da nemaju ništa zajedničko sa spolnošću. Bila je to strastvena i snažna težnja za priznanjem, za tim da se uzdigne iznad milijardi ljudi koji su napučivali zemlju, tako da svi saznaju tko je ona, pa da kad prošeće, svi kažu: »Eno Catherine Alexander, velike...« Velike što? Tu je bio problem. Nije znala što želi, bila je svjesna samo toga da za nečim žudi. Kad god je bila pri novcu, odlazila je subotom poslijepodne u Državno i Jezersko kazalište, do McVickersa ili u Chicago i gledala filmove. Potpuno bi se izgubila u prekrasnom, produhovljenom svijetu Caryja Granta i Jean Arthur, smijala se s Wallaceom Beeryjem i Marie Dressier te patila zbog romantičnih tegoba Bette Daviš. Osjećala se prisnije s Irene Dunne nego s vlastitom majkom. Catherine je bila u četvrtom razredu gimnazije kad je njen najljući neprijatelj, zrcalo, napokon postao njen prijatelj. Djevojka u ogledalu imala je živo, zanimljivo lice. Kosa joj je bila crna kao u gavrana, a put glatka i bijela poput vrhnja. Crte su joj bile pravilne i fine, usta široka i senzitivna, a oči inteligentne, sive. Imala je lijep stas s čvrstim, dobro razvijenim prsima, blago zaobljenim bokovima i skladnim nogama. U njenoj pojavi bilo je neke suzdržljivosti, bahatosti, koju Catherine nije osjećala. Kao da je njen odraz posjedovao neku značajku koju ona sama nije imala. Pretpostavljala je da je to bio dio zaštitnog oklopa koji je nosila još od najranijih školskih dana. Kriza je pritiskala naciju sve tješnjim i tješnjim stiskom, a Catherinin otac bio je neprestano upleten u velike poslove za koje nikad nije bilo

izgleda da će se materijalizirati. Neprekidno je raspredao o tlapnjama, izmišljavao stvari koje su se mogle staviti iznad automobilskih kotača i koje su se mogle spustiti dodirom puceta na komandnoj ploči. Ni jedan proizvođač automobila nije bilo zainteresiran. Izradio je električni znak koji je neprekidno rotirao, a svrha mu je bila da u prodavaonicama okreće reklame. Uslijedio je kratak niz optimističkih sastanaka, a zatim je zamisao zaboravljena. Od svojeg mlađeg brata Ralpha iz Omahe posudio je novac da opremi kamion kao pokretnu postolarsku radionicu kojom bi obilazio susjedstvo. Sate i sate raspravljao je o svojem naumu s Catherine i njenom majkom. »To ne može propasti«, objasnio je. »Zamisli, postolar ti dolazi na sam prag! To nitko nikad nije napravio. Imam sada jednu pokretnu postolarsku radionicu, zar ne? Ako odbaci samo dvadeset dolara na dan, to iznosi sto i dvadeset dolara tjedno. U roku od godine dana imat ću dvadeset vozila. To je dvije tisuće četiri stotine dolara tjedno. Sto dvadeset i pet tisuća godišnje. A to je tek početak...« Dva mjeseca kasnije postolar i kamion su iščezli, i to je bio kraj još jednog sna. Catherine se nadala da će moći otići na Northwestern sveučilište. Bila je najbolja učenica u razredu, ali bi i sa stipendijom na koledžu bilo vrlo teško proći, a bližio se dan, Catherine je to znala, kad će morati napustiti školu i otići da radi puno radno vrijeme. Dobit će posao tajnice, ali je čvrsto odlučila da nikad neće odustati od sna koji će njenom životu dati tako bogato, divno značenje; a činjenica da nije znala koji je to san ili značenje sve je skupa učinila nepodnošljivo tužnim i ispraznim. Samoj sebi rekla je da vjerojatno prolazi kroz pubertet. Što bilo da bilo, bilo je pakleno. Djeca su premlada da bi morala proći kroz pubertet, pomislila je gorko. Postojala su dva dječaka koja su mislila da su zaljubljena u Catherine. Jedan je bio Tony Korman, koji će jednog dana stupiti u očevu odvjetničku kancelariju i koji je bio za glavu niži od Catherine. Imao je bljedunjavu put i kratkovidne vodenkaste oči koje su je obožavale. Drugi je bio Dean McDermott, dječak debeo i plah koji je želio postati zubar. Naravno, bio je tu i Ron Peterson, ali on je posebna kategorija. Ron je bio školska ragbijaška zvijezda i svi su govorili da će on sigurno na koledž s kakvom sportskom stipendijom. Bio je visok, širokih ramena, izgledao je poput filmske zvijezde i bez ikakvih teškoća bio je najpopularniji dječak na školi. Jedino što je Catherine priječilo da se smjesta poveže s Ronom bilo je to što on nije bio svjestan da ona postoji. Svaki put kad bi prošla pokraj njega na školskom hodniku, srce bi joj počelo bjesomučno udarati. Smislila bi nešto pametno i izazovno što će mu reći da bi joj urekao sastanak. Ali kad bi mu se približila, jezik bi joj se ukrutio, i oni bi se šutke mimoišli. Poput Queen Mary i smetlarske teglenice, pomislila je Catherine beznadno.

Financijski problem postojao je akutan. Sa stanarinom su bili tri mjeseca u zaostatku, a nisu bili izbačeni samo zato što je gazdarica bila očarana Catherininim ocem i njegovim veličanstvenim planovima i izumima. Kad je slušala svoga oca, Catherine je ispunjala bolna tuga. On je i dalje bio onako sebi svojstveno vedar i optimističan, ali je ona mogla vidjeti i iza istrošene vanjštine. Čaroban, bezbrižan šarm, koji je uvijek svemu što je poduzimao davao patinu veselosti, bio se izlizao. Catherine je otac podsjećao na dječačića u tijelu muškarca srednjih godina koji raspreda bajke o slavnoj budućnosti kako bi sakrio bijedne propuste prošlosti. Ne jednom vidjela ga je kako kod Henricija priređuje večernju gozbu za dvanaestak ljudi, a zatim u dobrom raspoloženju odvodi na stranu jednog od svojih gostiju i posuđuje toliko novaca da pokrije račun i, naravno, obilnu napojnicu. Uvijek izobilnu, jer je morao očuvati ugled. Ali usprkos svemu tome i usprkos činjenici što je Catherine znala da je prema njoj bio nehajan i ravnodušan otac, voljela je toga čovjeka. Voljela je njegov entuzijazam i nasmiješenu energiju u svijetu namrštenih i mrkih ljudi. Bio je to njegov dar, i uvijek je u tome bio raskošan. Na kraju krajeva, mislila je Catherine, njemu je bilo bolje s njegovim sanjarijama koje se nikad neće ostvariti, nego majci koja se bojala sanjati. U travnju je Catherinina majka umrla od srčanog napada. Bilo je to prvo Catherinino suočenje sa smrću. Prijatelji i susjedi ispunili su stančić i izražavali sućut onim lažnim, šaputavim pijetetom koji pobuđuje tragedija. Smrt je Catherininu majku svela na sićušnu smežuranu spodobu bez sokova i vitalnosti. A možda joj je to učinio život, mislila je Catherine. Nastojala je prizvati uspomene na trenutke koje je proživjela zajedno s majkom, na zajednički smijeh, na časove u kojima su im se srca dotakla. No u misli joj je stalno uskakao otac, nasmiješen, nemiran, veseo. Kao da je majčin život bio blijeda sjenka koja je uzmicala pred sunčanim svjetlom uspomena. Catherine je piljila u lijes, u voštani lik svoje majke, odjevene u jednostavnu crnu haljinu s bijelim ovratnikom, i razmišljala o tome koliko je to bio promašen život. Zbog čega li je sve to bilo? Osjećaji koji su je zaokupili prije mnogo godina ponovno su je obuzeli: odluka da bude netko, da ostavi trag na svijetu tako da ne skonča u bezimenu grobu a da svijet niti zna niti mari za to da je Catherine Alexander jednom živjela, umrla i zatim bila vraćena zemlji. Na sprovod su doletjeli iz Omahe Catherinin stric Ralph i njegova žena Pauline. Ralph je bio deset godina mlađi od Catherininog oca i nimalo mu nije bio sličan. Radio je na odašiljanju vitamina preko poštanskih narudžbi i vrlo mu je dobro išlo. Bio je krupan, plećat

muškarac, četvrtastih ramena, četvrtastih vilica, četvrtaste brade i, Catherine je bila sigurna, malograđanin. Supruga mu je bila ptica od žene: sve sam lepet i cvrkut. Bili su posve pristojni ljudi, a Catherine je znala da je stric posudio svome bratu veliku svotu, ali je osjećala i to da ona nema ništa zajedničkog s njima. Kao i Catherinina majka, bili su ljudi bez snova. Nakon sprovoda stric Ralph je rekao da bi želio porazgovarati s Catherinom i njenim ocem. Sjeli su u malu dnevnu sobu njihovog stana. Pauline je prhala okolo s pladnjevima kave i kolačićima. – Znam da financijski slabo stojiš – rekao je Ralph svojem bratu. – Prevelik si sanjar. Uvijek si bio takav. Ali ti si mi brat. Ne mogu te pustiti da potoneš. Pauline i ja smo o tome raspravili. Želim da dođeš i da radiš za mene. – U Omahi? – Imat ćeš dobru, stalnu plaću, a ti i Catherine možete živjeti s nama. Imamo veliku kuću. Catherine je klonula. Omaha! Bio je to kraj svih njenih snova. – Moram o tome razmisliti – rekao je njen otac. – Hvatat ćemo vlak u šest sati – odgovorio je stric Ralph. – Reci mi što si smislio prije nego što odemo. Kad su Catherine i njen otac ostali sami, stari je gunđao: – Omaha! Kladim se da u tom mjestu nema čak ni pristojne brijačnice. Ali Catherine je znala da je ta njegova gluma bila za njeno dobro. Bila ondje pristojna brijačnica ili ne, on nije imao izbora. Život ga je konačno uhvatio u stupicu. Pitala se kako li će na njegov duh djelovati to što će morati prionuti uz dosadan redovan posao s određenim radnim vremenom. Bit će poput uhvaćene divlje ptice koja krilima lupa o kavez umirući od zatočeništva. Što se nje tiče, morat će odbaciti pomisao o odlasku na sveučilište Northwestern. Bila je tražila stipendiju, ali o ishodu ništa nije doznala. Toga poslijepodneva otac je telefonirao svojem bratu da će prihvatiti posao. Slijedećeg jutra Catherine je otišla direktoru da mu kaže da će preseliti u neku od škola u Omahi. Stajao je za pisaćim stolom i, prije nego što je stigla išta reći, kazao: – Čestitam, Catherine, upravo si dobila punu stipendiju za Northwestern sveučilište. Catherine i njen otac iste su noći stvar potanko prodiskutirali i na kraju je odlučeno da će se on preseliti u Omahu, a da će Catherine otići na Northwestern i živjeti u jednom od dormitorija na sveučilištu. I tako je, deset dana kasnije, Catherine povela svog oca na kolodvor u ulici La

Salle i ispratila ga. Kad je otac odlazio, preplavio ju je snažan osjećaj usamljenosti, tuga zbog toga što kaže zbogom osobi koju je najviše voljela; pa ipak, istodobno je željela da vlak ode što brže jer ju je pomisao da će biti slobodna, da će prvi put živjeti svojim vlastitim životom ispunjala divnim uzbuđenjem. Stajala je na peronu i promatrala lice svoga oca koji se natisnuo na vagonski prozor da bi je posljednji put vidio. Otrcan, zgodan čovjek, koji je još uvijek iskreno vjerovao da će jednog dana svijet biti njegov. Vraćajući se s kolodvora, Catherine se sjetila nečega i glasno se nasmijala. Da bi se odvezao u Omahu, do prijeko potrebnog posla, otac je bio rezervirao salonski kupe. Dan upisa na Northwestern sveučilište bio je pun gotovo nepodnošljivog uzbuđenja. Za Catherine je sadržavao osobito značenje koje nije mogla izraziti riječima: bio je to ključ koji će otključati vrata svim sanjama i bezimenim ambicijama koje su toliko dugo u njoj žestoko plamtjele. Osvrnula se po golemoj dvorani u kojoj su se stotine studenata poredale da se upišu i zatim pomislila: Jednoga ćete dana svi vi znati tko sam ja. Reći ćete: »Išao sam u školu s Catherine Alexander.« Upisala je maksimalan broj dopuštenih kolegija i određen joj je dormitorij. Istog jutra našla je i zaposlenje: poslijepodne radit će kao blagajnica kod Roosta, popularne prodavaonice sendviča i piva preko puta sveučilišnog kampusa. Plaća je iznosila petnaest dolara tjedno, i premda joj neće baš omogućiti neku raskoš, pokrit će troškove udžbenika i osnovnih potrepština. Sredinom druge godine studija Catherine je prosudila da je ona vjerojatno jedina djevica u cijelom kampusu. Dok je odrastala, znala je povremeno načuti slučajne djeliće razgovora kad su njeni stariji raspravljali o seksu. Zvučilo je divno, i strašno se bojala da će sve minuti dok ona ne odraste da uživa u tome. Sada se činilo kao da je imala pravo. Barem što se nje osobno tiče. Seks kao da je bio jedini predmet konverzacije na školi. O njemu se raspravljalo u spavaonicama, u učionicama, u kupaonicama i kod Roosta. Catherine je bila zatečena otvorenošću razgovora. – Jerry je nevjerojatan. Kao da je King Kong. – Govoriš li ti o njegovom kurcu ili o mozgu? – Njemu, draga, mozak nije potreban. Sinoć sam šest puta svršila. – Jesi li ikad izišla s Erniejem Robbinsom? Malen je, ali moćan. – Alex mi je zakazao spoj za večeras. Što da oče kujem? – Alex? Ne daj se gnjaviti. Prošlog me tjedna izveo na plažu. Svukao mi je gaćice i počeo me šlatati, a i ja sam krenula da njega drpam, ali ga nisam mogla naći. – Smijeh.

Catherine je te razgovore smatrala vulgarnima i ogavnima i nastojala je da joj ne promakne ni jedna riječ. Bila je to vježba mazohizma. Dok su djevojke opisivale svoje seksualne pustolovine, Catherine je zamišljala samu sebe u krevetu s nekim momkom kojega je navela da divlje i bjesomučno s njom vodi ljubav. Osjetila bi fizičku bol u preponama i žestoko bi pritiskala šake o stegna, nastojeći da se ozlijedi, kako bi odagnala onu drugu bol. Bože moj, mislila je, umrijet ću kao djevica. Jedina devetnaestogodišnja djevica na Northwesternu, do vraga, možda i u Sjedinjenim Državama! Djevica Catherine! Crkva će me proglasiti sveticom, i jednom godišnje puk će mi paliti svijeće. Što je to sa mnom? – razmišljala je. Reći ću ti, odgovorila je samoj sebi. Nitko me nije pozvao, a za igru je potrebno dvoje. Mislim, ako želiš stvar obaviti kako treba, za igru je potrebno dvoje. Ime koje se najčešće pojavljivalo u djevojačkim razgovorima o seksu bilo je Ron Peterson. Na Northwestern sveučilište upisao se sa sportskom stipendijom, a ovdje je bio jednako popularan kao i u gimnaziji. Bio je izabran za predsjednika brucoške godine. Catherine ga je vidjela na satu latinskog onog dana kad je počeo semestar. Izgledao je još bolje nego u gimnaziji, tijelo mu se bilo popunilo, a lice mu je poprimilo neuglađen izraz bezbrižne zrelosti. Nakon sata joj je pristupio, a njeno je srce počelo lupati. Catherine Alexander! Zdravo, Ron! Ti si na ovom kolegiju? Da. Što imam sreću! Zašto? Zašto? Jer nemam pojma o latinskom, a ti si genij. Divno ćemo se složiti. Što radiš večeras? Ništa osobito. Želiš li da skupa učimo? Hajdemo na plažu, gdje možemo biti sami. Učiti možemo bilo kada. Zurio je u nju. – Hej!... mhm? – pokušavao se prisjetiti njenog imena. Gutnula je, očajnički nastojeći da ga se sama sjeti. – Catherine – rekla je brzo. – Catherine Alexander. – N...da. Što kažeš o ovom ovdje? Sjajno je, zar ne? Nastojala je u glas dometnuti oduševljenje kako bi ga zadovoljila, suglasila se s njime; umilila mu se. – Ma jasno – pretjerano se oduševila. – Ovo je naj...

Promatrao je prekrasnu plavojku koja ga je čekala na vratima. – Do viđenja – rekao je i otišao djevojci. I to je bio kraj Pepeljuge i kraljevića. Dražesna pričica, pomislila je. Otad su živjeli radosno, on u svojem haremu, a ona u vjetrovitoj spilji u Tibetu. S vremena na vrijeme Catherine bi vidjela Rona kako šeće kampusom, uvijek s nekom drugom djevojkom, a ponekad s dvjema ili trima. Bože moj, pa zar se on nikad ne umori? – pitala se. Još uvijek je imala vizije da će jednog dana doći do nje da mu pomogne u latinskom, ali on je više nikad nije oslovio. Noću, ležeći sama u svojem pustom krevetu, Catherine bi razmišljala o svim drugim djevojkama koje vode ljubav sa svojim dečkima, a mladić koji bi uvijek dolazio do nje bio je Ron Peterson. U njenim maštarijama on bi je razodjeo, a zatim bi ona njega polako razodjela, onako kako se uvijek radi u sentimentalnim romanima: svukla bi mu košulju i blago prstima prešla preko njegovih prsa, a onda mu raskopčala hlače i svukla gaće. On bi je podigao i ponio prema krevetu. U tom trenutku prevladao bi je njen osjećaj za komiku i njega bi probolo u leđima, pa bi ječeći i stenjući od boli pao na pod. Idiote, rekla je samoj sebi, ti to propisno ne možeš učiniti čak ni u svojoj mašti. Možda bi trebala otići u samostan. Pitala se imaju li redovnice seksualne fantazije i je li za njih grijeh da se samozadovoljavaju. Pitala se jesu li svećenici ikad imali snošaj. Sjedila je u ugodnom sjenovitom dvorištu prekrasne stare opatije izvan Rima i povlačila prstima po suncem ugrijanoj vodi starinskog ribnjaka. Vrata su se otvorila i visoki je svećenik ušao u dvorište. Nosio je šešir širokog oboda i dugu crnu reverendu, a izgledao je točno kao Ron Peterson. Ah, scusi signorina, promrmljao je, nisam znao da imam posjet. Catherine je brzo skočila na noge. Ne bih trebala biti ovdje, ispričala se. Bilo je tako prekrasno da sam morala sjesti ovamo i diviti se. Baš ste dobro došli. Primakao joj se, a oči su mu bile crne i goruće. Mia cara... Lagao sam vam. Lagali ste mi? Da. Oči su mu se upiljile u njene. Znao sam da ste ovdje jer sam vas slijedio. Osjetila je kako je podilaze žmarci. Ali – ali vi ste svećenik. Bella signorina, ja sam prvo muškarac, a tek zatim svećenik. Nagnuo se naprijed da je primi u naručaj, a onda se spotakao o skut svoje halje i pao u ribnjak. Sranje! Ron Peterson je dolazio u Roost svakog dana nakon nastave i

zauzimao bi mjesto u udubini u najudaljenijem kutu. Udubina bi se začas ispunila njegovim prijateljima i postala središtem bučnog razgovora. Catherine je stajala iza tezge blizu kase, a kad bi Ron ušao, uljudno i odsutno bi joj kimnuo i produžio dalje. Nikad je nije oslovio imenom. Zaboravio ga je, mozgala je Catherine. Ali svakog dana kad je ulazio, široko mu se osmjehivala i čekala da joj kaže »zdravo«, upita za sastanak, čašu vode, njeno djevičanstvo, bilo što. Mogla je točno biti i komad namještaja. Proučavajući potpuno objektivno djevojke u prostoriji, zaključila je da je ljepša od svih, osim od jedne, prekrasne Jean-Anne, plavuše s Juga, s kojom su Rona najčešće viđali, a bila je sigurno bistrija od svih njih zajedno. Što je onda, zaboga, kod nje bilo loše? Zbog čega je onda ni jedan-jedini dečko nije zamolio za spoj? Sutradan je saznala odgovor. Žurila je prema jugu kroz kampus prema Roostu, kad je spazila JeanAnne i neku brinetu koju nije poznavala kako zelenom tratinom šeću prema njoj. – O, pa to je gospođica Pametnjaković – rekla je Jean-Anne. I gospođica Glupanović, pomislila je Catherine zavidno. Glasno je rekla: – Ubitačan je bio onaj test iz književnosti, zar ne? – Ne pravi se važna – kazala je hladno Jean-Anne. – Znaš toliko da bi mogla voditi kolegij literature. A to nije i jedino čemu bi nas mogla podučavati, zar ne, draga? Nešto u njenom tonu natjeralo je Catherine da pocrveni. – Ne – ne razumijem. – Pusti je – rekla je brineta. – Zašto da je pustim? – upitala je Jean-Anne. – Što ona, do vraga, misli tko je? – okrenula se Catherine. – Želiš li čuti što svi govore o tebi? Bože, ma ne. – Da. – Ti si lezbača. Catherine je zurila u nju s nevjericom. – Ja sam što? – Lezbijka, draga. Ne možeš nikoga zavarati tom svojom svetačkom glumom. – To... to je smiješno – mucala je Catherine. – Jesi li zaista mislila da možeš zavarati ljude? – upi tala je JeanAnne. – Pa samo što ne nosiš oznaku. – Ali ja... ja nikad... – Dečkima se diže na tebe, ali im nikad ne dopuštaš da ga umoče. – Stvarno – izlanula je Catherine. – Odjebi – rekla je Jean-Anne. – Nisi naš tip. Odšetale su ostavivši je da stoji skamenjeno i nijemo pilji za njima.

Te je noći Catherine ležala u krevetu i nije mogla ispavati. Koliko vam je godina, gospođice Alexander? Devetnaest. Jeste li kad imali snošaj s muškarcem? Nikada. Volite li muškarce? Tko ih ne voli? Jeste li kad poželjeli voditi ljubav s nekom ženom? Catherine je dugo i naporno razmišljala o tome. Nekad je bila zaljubljena u druge djevojke, u učiteljicu, ali to je bio dio odrastanja. Sada je razmišljala o vođenju ljubavi sa ženom, o tome kako im se tijela prepliću, o svojim usnama na usnama druge žene, o svojem tijelu koje miluju blage, ženske ruke. Protrnula je. Ne! Glasno je rekla: – Ja sam normalna. – Ali ako je normalna, zašto onda ovako leži? Zašto nije negdje vani i ne ševi se kao sav ostali svijet? Možda je frigidna. Možda bi joj bila potrebna svojevrsna operacija. Vjerojatno lobotomija. Kad se obzor počeo rasvjetljavati kroz prozor spavaonice, Catherinine su oči još uvijek bile otvorene, ali je ona donijela odluku. Izgubit će djevičanstvo. A sretnik će biti mladić iz snova svake djevojke – Ron Peterson.

Rođena je kao prava princeza. U najranijim uspomenama bila je bijela košara pokrivena čipkastim baldahinom, urešena ružičastim vrpcama i ispunjena mekanim punjenim životinjama, lijepim lutkama i zlatnim zvečkama. Brzo je naučila da će, otvori li usta i zaplače li, netko požuriti da je prihvati i umiri. Kad joj je bilo šest mjeseci, otac bi je izvodio u kolicima u vrt i dopuštao joj da dodiruje cvijeće. Govorio joj je: – Divno je, princezo, ali ti si još ljepša od njega. U kući je uživala kad bi je otac svojim jakim rukama podigao u zrak i donio do prozora, odakle je mogla gledati krovove visokih zgrada. Tata joj je tada govorio: – Ono vani, to je tvoje kraljevstvo, princezo. – Pokazao bi prema visokim jedrima brodova koji su se ljuljuškali na sidrištu u zaljevu. – Vidiš li one velike brodove? Jednog ćeš im dana zapovijedati. Posjetioci bi dolazili u zamak da je vide, ali je samo nekolicini probranih bilo dopušteno da je prime. Ostali bi zurili dolje prema njoj u krevetiću te bi se ushićivali nevjerojatno finim crtama lica, njenom divnom plavom kosom, glatkom kožom boje meda, a njen bi otac ponosno rekao: – Kakav stranac mogao bi reći da je princeza! – Nagnuo bi se nad krevetić i proštapao: – Jednog će dana doći prekrasni princ i zaljubiti se u te. – Nježno bi je pokrio, toplim ružičastim pokrivačem, a ona bi utonula u zadovoljan san. Cijeli njen svijet bio je ružičast san o brodovima, visokim jarbolima i dvorcima, i trebala je navršiti pet godina da shvati da je kći marsejskog trgovca ribom te da su dvorci koje je vidjela s prozora svoje sićušne tavanske sobice skladišta uokolo smrdljive ribarnice u kojoj je radio njen otac, te da je mornarica flota starih ribarskih brodova koja je svakog jutra prije zore isplovljavala iz Marseillea da bi se u rano poslijepodne vratila i izbljuvala svoj smrdljivi teret na lučke obale. To je bilo kraljevstvo Noelle Page. Prijatelji Noellina oca znali su ga upozoravati da pazi što radi. – Ne smiješ joj glavu puniti fantazijama, Jacques. Mislit će da je nešto bolje od ostalih. – A ta su se proročanstva obistinila.

Na prvi pogled Marseille je grad nasilja, grad prepun požudnih pomoraca koji žele po tratiti novac i pametnih grabežijivaca koji ih žele operušati. Ali, za razliku od ostalih Francuza, stanovnici Marseillea imaju osjećaj solidarnosti koji proizlazi iz zajedničke borbe za opstanak, jer životna snaga grada dolazi s mora, a marsejski ribari pripadaju širokoj svjetskoj obitelji ribara. Dijele jednako bure i bonace, iznenadne katastrofe i obilne ulove. Stoga su se i susjedi Jacquesa Pagea radovali njegovoj velikoj sreći što ima tako nevjerojatnu kćerku. I oni su pozdravljali čudo što se u gnoju prljavog, prostačkog grada rodila prava princeza. Noellini roditelji nisu se mogli oporaviti od čuda kćerkine izuzetne ljepote. Noellina mati bila je krupna seljanka grubih crta lica, obješenih dojki i debelih bedara i bokova. Noellin otac bio je zdepast, širokih ramena i malih, sumnjičavih očiju Bretonca. Kosa mu je bila boje vlažnog pijeska duž normadijskih plaža. U početku mu se činilo da se priroda zabunila, da ovo iznimno plavokoso vilinsko stvorenje jednostavno ne može pripadati njemu i njegovoj ženi, te da će se, kad naraste, Noelle promijeniti u običnu, svakodnevnu djevojku, poput svih ostalih kćeri njegovih prijatelja. Ali čudo je i dalje raslo i cvjetalo, a Noelle je svakim danom postajala sve ljepša. Noellinu majku je pojava zlatokose ljepotice u obitelji manje iznenadila nego njenog muža. Devet mjeseci prije nego što se Noelle rodila, Noellina je mati srela kršnog norveškog pomorca koji se upravo iskrcao s teretnog broda. Bio je golemi vikinški bog svijetle kose i toplog zavodljivog osmijeha. Dok je Jacques bio na poslu, pomorac je proveo užurbanih četvrt sata u njenom krevetu u njihovom malešnom stanu. Noellina je majka bila potpuno preplašena kad je vidjela kako je plavokoso i divno njeno djetence. Vukla se uokolo prestravljena očekujući onaj trenutak kad će njen muž uprijeti prstom na nju i zatražiti da sazna identitet pravog oca. Ali, začudo, neki naglašeni ego u njemu naveo ga je da dijete prihvati kao vlastito. – Mora da je ona potomak nekih skandinavskih predaka u mojoj obitelji – hvalisao bi se prijateljima – ali možete vidjeti da ima moje crte. Njegova bi žena slušala, kimala u znak potvrde i mislila o tome kako su muškarci glupi. Noelle je voljela biti sa svojim ocem. Obožavala je njegovu nespretnu šaljivost i neobične, zanimljive mirise koji su se upili u njega, a istodobno ju je zastrašivala njegova žestina. Razrogačenih očiju promatrala je kako se derao na majku i jako je udarao po licu, dok mu se vrat naprezao od srdžbe. Majka bi vrištala od boli, ali u njenim vriskovima bilo je još nečega osim boli, nečega životinjskog i seksualnoga, te bi Noelle osjećala probadanje ljubomore pa bi poželjela da je ona na mjestu svoje majke. Ali otac je prema Noelle uvijek bio blag. Volio ju je izvoditi u luku i

pokazivati je sirovim, grubim, ljudima s kojima je radio. Diljem luke znali su je kao princezu, a ona je na to bila ponosna, kako zbog oca tako i zbog sebe same. Željela je ugoditi ocu, pa mu je, zato što je on jako volio jesti, počela kuhati, pripravljati njegova najmilija jela, postupno istiskujući majku iz kuhinje. U sedamnaestoj nagovještaj Noelline rane ljepote bio je i više nego ispunjen. Dozrela je u izvanrednu ženu. Imala je fine nježne crte, oči žive ljubičaste boje i glatke pepeljasto-svijetle kose. Put joj je bila svježa i zlatna kao da su je bili uronili u med. Stas joj je bio čaroban, a imala je prilične, čvrste, mlade dojke, tanak struk, oble bokove i duge skladne noge finih gležnjeva. Glas joj je bio osebujan, blag i meden. U Noelle je bilo neke jake, zapretane senzualnosti, ali u tome nije bila njena magija. Njena je magičnost počivala u činjenici da se ispod senzualnosti nazirao nedodirnut otok nevinosti, a taj je spoj bio neodoljiv. Nije mogla proći ulicom a da je prolaznici ne obaspu ponudama. Nisu to bile svakodnevne ponude koje marsejske drolje dobivaju danomice, jer su i najtuplji muškarci primjećivali u Noelle nešto osobno, nešto što nikad ranije nisu sreli i na što vjerojatno više nikad neće naići, te je svaki bio voljan platiti najviše što je mogao da bi došao do djelića toga, pa makar i na kratko vrijeme. I Noellin otac bio je svjestan njene ljepote. Zapravo, Jacques Page malo je o čemu drugom i mislio. Bio je svjestan zanimanja koje je Noelle pobuđivala u muškarcima. Premda ni on, a ni njegova žena nisu nikad s Noelle raspravljali o seksu, bio je siguran da je Noelle još uvijek sačuvala svoje djevičanstvo – malo bogatstvo žene. Njegov prepredeni seljački mozak dugo se i ozbiljno bavio mišlju kako bi najbolje mogao unovčiti neočekivanu sreću koju mu je priroda neočekivano darovala. Njegova je misija bila da se pobrine za to da se kćerkina ljepota što je moguće pristalije isplati i Noelle i njemu. Naposljetku, on ju je rodio, hranio, odijevao, školovao – sve mu je dugovala. A sad je bilo vrijeme da se naplati. Bude li je uspio uvaliti kakvom bogatašu za ljubavnicu, bit će to dobro za nju, a on će moći voditi lagodan život, što je i zaslužio. Poštenom čovjeku iz dana u dan bivalo je sve teže zaraditi kruh. Sjena rata počela se širiti Evropom. Nacisti su umarširali u Austriju u munjevitom puču koji je zabezeknuo Evropu. Nekoliko mjeseci kasnije priključili su Sudete i zatim umarširali u Čehoslovačku. Usprkos Hitlerovim uvjeravanjima da nije zainteresiran za daljnje osvajanje, ostao je dojam da će doći do velikog sukoba. Utjecaj tih zbivanja oštro se osjećao u Francuskoj. U (trgovinama i na tržnicama osjećala se nestašica jer se vlada počela orijentirati na opsežne obrambene mjere. Jacques se bojao da će uskoro obustaviti čak i ribarenje, a što će se onda s njime zbiti? Ne, rješenje njegova problema sastojalo se u tome da svojoj kćerki nađe prikladnog ljubavnika. Teškoća

je bila u tome što on nije poznavao nikakve bogataše. Svi njegovi prijatelji tanko su pišali kao i on sam, a nije imao namjeru bilo koga pustiti blizu ukoliko taj ne bude mogao platiti njegovu cijenu. Odgovor na dilemu Jacquesa Pagea nenamjerno je dala sama Noelle. Posljednjih je mjeseci postajala sve nemirnija. Učenje joj je dobro išlo, ali ju je škola počela zamarati. Kazala je svojem ocu da želi naći posao. Šutke ju je promatrao lukavo odmjeravajući mogućnosti. – Kakav posao? – upitao je. – Ne znam – odgovorila je Noelle. – Možda bih mogla raditi kao model, tata. To je bilo tako jednostavno. Slijedećeg tjedna svako poslijepodne Jacques Page je išao kući nakon posla, brižno se prao da s ruku i kose spere miris ribe, odijevao svoje svečano odijelo i silazio do Canebiere, glavne ulice, koja je iz stare gradske luke vodila u bogatije četvrti. Šetkao je ulicom gore-dolje, zagledao sve prodavaonice odjeće – nespretni seljak u svijetu svile i čipke – ali on nije ni znao ni mario za to što ovamo ne pristaje. Imao je samo jedan cilj i našao ga je kada je dospio do Bon Marchea. Bio je to najbolji dućan odjevnih predmeta u Marseilleu, ali nije ga on zato odabrao, izabrao ga je zato što je vlasnik bio monsieur Auguste Lanchon. Lanchon je bio čovjek pedesetih godina, ružan, ćelav, kratkih, zdepastih nogu i požudnih, nemirnih usta. Njegova supruga, sićušna žena profila fino izbrušene sjekirice, radila je u prostoriji za probe i bučno nadzirala krojače. Jacques Page bacio je jedan pogled na monsieur a Lanchona i njegovu ženu te spoznao da je našao rješenje svoga problema. Lanchon je s gađenjem promatrao kako bijedno odjeven neznanac ulazi kroz vrata njegove prodavaonice. Neuljudno je rekao: – Da? Čime vas mogu uslužiti? Jacques Page je namignuo, uperio debeli prst u Lanchonova prsa i glupo se nakesio: – Riječ jeo tome čime ja vas mogu uslužiti, monsieur. Dopustit ću svojoj kćerki da radi kod vas. S izrazom nevjerice Auguste Lanchon je buljio u klipana koji je stajao pred njim. – Vi ćete dopustiti... – Bit će ovdje sutra, u devet sati. – Ne... Jacques Page je otišao. Nekoliko minuta kasnije Auguste Lanchon je taj događaj posve istisnuo iz pameti. U devet sati slijedećeg jutra Lanchon je podigao pogled i spazio Jacquesa Pagea kako ulazi u radnju. Baš je htio svome poslovođi reći da izbaci tog čovjeka kad je za Pageom ugledao Noelle. Prilazili su mu otac i njegova nevjerojatno lijepa kćerka,

a stari se kesio: – Evo je, spremne da radi. Auguste Lanchon je zurio u djevojku i ovlažio usnice. – Dobro jutro, monsiuer – nasmiješila se Noelle. – Otac mi je rekao da imate posla za mene. Auguste Lanchon je kimnuo glavom, nesposoban da se uzda u svoj glas. – Da, mi... mislim da bismo nešto mogli urediti – uspio je pro mucati. Proučavao je njeno lice i figuru i ni je mogao povjerovati onome što je vidio. Već je mogao zamisliti kako će osjetiti to golo mlado tijelo pod sobom. Jacques Page je govorio: – No, ostavit ću vas dvoje da se upoznate. – Zatim je srdačno pljesnuo Lanchona po ramenu i namignuo mu tako da se to moglo višestruko shvatiti, s time da ni jedno od značenja nije Lanchonu ostavljalo nikakve sumnje o Pageovim namjerama. U prvih nekoliko tjedana Noelle je osjetila da je preseljena u jedan drugi svijet. Žene koje su dolazile u prodavaonicu nosile su divne haljine i krasno su se ponašale, a muškarci koji su ih pratili bili su jako daleko od grubih, bučnih ribara s kojima je odrasla. Noelle se činilo da je to prvi put u njenom životu da u nosnicama ne osjeća smrad ribe. U stvari, nikad ga ranije nije bila svjesna, jer je oduvijek tvorio dio nje same. A sad se sve odjednom promijenilo. A sve je to dugovala svome ocu. Ponosila se time kako se on slagao s monsieur om Lanchonom. Njen je otac dva-tri puta tjedno dolazio u radnju, pa bi on i gospodin Lanchon kidali van na konjak ili pivo, a kad su se vratili, među njima je vladao duh drugarstva. U početku je Noelle osjećala odbojnost prema monsieuru Lanchonu, ali je njegov odnos prema njoj uvijek bio oprezan. Noelle je od jedne djevojke čula da je Lanchonova žena jednom uhvatila svoga muža u skladištu s jednim modelom, te da je dograbila škare i malo što ga nije uškopila. Noelle je bila svjesna Lanchonova pogleda, koji ju je pratio kamo god se maknula, ali je on uvijek bio izrazito pristojan. – Vjerojatno se – pomislila je zadovoljno – boji moga oca. Kod kuće kao da je atmosfera odjednom postala mnogo vedrija. Noellin otac više nije mlatio majku, a prestala su i neprekidna rječkanja. Za jelo je bilo odrezaka i pečenja, a nakon večere Noellin bi otac izvukao novu lulu i punio je mirisnim duhanom iz kožnate kese. Kupio je novo nedjeljno odijelo. Međunarodna se situacija pogoršavala, i Noelle bi slušala kako otac i njegovi prijatelji diskutiraju. Kao da su svi bili uznemireni neminovnom prijetnjom njihovim zaradama, osim Jacquesa Pagea koji se doimao izrazito bezbrižno. Hitlerove trupe nahrupile su 1. rujna 1939. u Poljsku, a dva dana kasnije Velika Britanija i Francuska navijestile su Njemačkoj rat. Otpočela je mobilizacija i ulice su se preko noći ispunile uniformama. Bilo je neke rezignacije u vezi s onim što se zbivalo, onaj deja vu osjećaj

koji imate kad gledate stari film što ste ga već ranije vidjeli, ali straha nije bilo. Druge su zemlje možda imale razloga da strepe pred moći njemačkih armija, ali Francuska je bila nepobjediva. Imala je Maginotliniju, neprobojnu tvrđavu koja je Francusku tisuću godina mogla štititi od invazije. Uveden je redarstveni sat i racioniranje, ali ni jedno ni drugo nije zabrinjavalo Jacquesa Pagea. Kao da se promijenio, smirio. Jedini put kad ga je spopao bijes bilo je onda kad je ona u zamračenoj kuhinji ljubila mladića s kojim se povremeno sastajala. Svjetlo se iznenada upalilo, a na vratima je stajao Jacques Page i tresao se od srdžbe. – Van – povikao je prestrašenom dječaku. – I dalje ruke od moje kćeri, ti prostačka svinjo! Dječak je odleteo glavom bez obzira. Noelle je svojem ocu pokušala rastumačiti da ništa zla nisu uradili, ali je on bio previše bijesan da bi je saslušao. – Neću ti dopustiti da se upropastiš – grmio je. – On je nitko i ništa. Nije dostojan moje princeze. Noelle je te noći ležala budna diveći se koliko je njezin otac ljubi i zaklinjući se da nikad neće uraditi nešto što bi ga ponovo moglo ojaditi. Jedne večeri, tik prije zatvaranja, u prodavaonicu je ušla neka mušterija i Lanchon je zamolio Noelle da prikaže neke haljine. Kad je Noelle bila gotova, svi su već bili obišli iz dućana osim Lanchona i njegove žene, koja je radila knjigovodstvene poslove u uredu. Noelle je otišla u praznu garderobu da se presvuče. Bila je u grudnjaku i gaćicama kad je Lanchon ušao u prostoriju. Zurio je u nju, a usnice su mu počele podrhtavati. Noelle je obuzelo gađenje i koža joj se počela ježiti. Pokušala je uzmaci, ali je Lanchonov stisak bio čvrst i osjećala je bol. – Prekrasna si – prošaptao je. – Prekrasna. Pobrinut ću se da se lijepo provedeš. Toga trenutka pozvala ga je žena i on se nevoljko odvojio od Noelle i izjurio iz prostorije. Putem prema kući Noelle se dvoumila da li da kaže ocu sve što se dogodilo. On bi vjerojatno ubio Lanchona. Mrzila je svoga gazdu i nije mogla podnijeti njegovu blizinu, a ipak je željela posao. Osim toga, mogla bi razočarati oca ako napusti posao. Odlučila je da za sada ne kaže ništa te da sama otkrije način na koji će srediti stvar. Slijedećeg petka madame Lanchon je primila obavijest da joj je majka u Vichyju bolesna. Lanchon je odvezao ženu na kolodvor, a zatim požurio natrag u prodavaonicu. Pozvao je Noelle u svoj ured i rekao joj da će je povesti na vikend. Noelle je buljila u njega misleći isprva da je to nekakva šala. – Otići ćemo u Vienne – brbljao je – Tamo je jedan od najskupljih restorana La Pyramide. Skup je, ali nije važno, mogu biti vrlo široke ruke prema onima koji su dobri prema meni. Za koliko ćeš vremena biti spremna?

Zurila je u njega. – Nikada – bilo je sve što je smogla odgovoriti. – Nikada. – Okrenula se i izletjela u prednji dio lokala. Monsiuer Lanchon je na trenutak gledao za njom, a lice mu je prošarao bijes, a zatim je zgrabio telefon s pisaćeg stola. Sat kasnije u radnju je ušao Noellin otac. Otišao je ravno do Noelle, a njeno je lice sinulo od olakšanja. Bio je osjetio da nešto nije u redu i došao je da je spasi. Lanchon je stajao na vratima svoga ureda. Otac je Noelle uhvatio za ruku i potjerao je u Lanchonovu kancelariju. Zaokrenuo ju je da mu bude okrenuta licem. – Jako mi je drago što si došao, tata – rekla je Noelle. – Ja... – Monsiuer Lanchon mi kaže da ti je dao sjajnu ponudu a da si ga ti odbila. Zaprepašteno je zurila u njega. – Ponudu? Zamolio me da s njim odem na vikend. – A ti si rekla ne? Prije nego što je Noelle dospjela odgovoriti, otac je povukao ruku i snažno je maznuo po obrazu. Stajala je skamenjena od zapanjenosti, u ušima joj je zvonilo, a kroz mutnu maglicu čula je svog oca kako govori: – Glupačo, glupačo! Vrijeme je da počneš misliti i o nekom drugom osim o sebi, ti sebična kujo! – I opet ju je udario. Trideset minuta kasnije, dok je njezin otac stajao na rubnom kamenu i promatrao ih kako se odvoze, Noelle i monsiuer Lanchon otputili su se u Vienne. Hotelska se soba sastojala od velikog kreveta za dvoje, jeftinog pokućstva, stalka za lavor i umivaonika u jednom kutu. Monsieur Lanchon nije bio od onih koji su se razbacivali novcem. Livriranom slugi dao je malu napojnicu, i čim je ovaj otišao, Lanchon se okrenuo Noelle i počeo je svlačiti. Svojim vrelim, vlažnim rukama obuhvatio joj je dojke i čvrsto ih stisnuo. – Bože moj, što si lijepa – procijedio je. Svukao joj je suknju i gaćice i gurnuo je na krevet. Noelle je ležala ne mičući se, indiferentno, kao da je pretrpjela svojevrstan šok. Vozeći se autom, nije izustila ni riječi. Lanchon se nadao da se nije razboljela. Nikad to ne bi mogao objasniti policiji ili, Bože sačuvaj, svojoj ženi. Žurno je skinuo svoju odjeću, bacio je na pod i zatim se uvukao u krevet do Noelle. Njeno je tijelo bilo još čarobnije nego što je mislio. – Tvoj mi tata kaže da još nisi pojebana – nakesio se. – No, ja ću ti pokazati što je muškarac. – Prevalio je svoj debeli trbuh povrh nje i turnuo joj svoj ud među noge. Počeo ga je gurati sve jače i jače, natiskujući se u nju. Noelle nije osjećala ništa. U mislima je slušala kako se njen otac dere: trebala bi biti zahvalna tako finom gospodinu kao što je monsieur Lanchon što se želi po brinuti za tebe. Ti samo moraš prema

njemu biti prijazna. Postupit ćeš tako zbog mene. I zbog sebe. Cijeli je prizor bio poput more. Bila je sigurna da ju je otac na neki način pogrešno razumio, ali kad mu je počela objašnjavati, ponovo ju je udario i počeo vikati: Učinit ćeš što ti se naredi. Druge bi djevojke bile zahvalne za takvu šansu. NJENU ŠANSU. Pogledala je Lanchona, to zdepasto, ružno tijelo, zasoptanu životinjsku njušku svinjskih očica. To je bio princ kojem ju je prodao otac, njen ljubljeni otac koji ju je milovao i koji nije mogao dopustiti da se upropasti s nekim tko je nije bio dostojan. Prisjetila se i odrezaka koji su se odjednom pojavili na stolu, očevih novih lula i njegovog novog odijela, pa je poželjela povratiti. Noelle se činilo da je u slijedećih nekoliko sati umrla i ponovo se rodila. Umrla je princeza, a rodila se drolja. Polako je postala svjesna okoline i što se to s njom zbiva. Bila je puna mržnje, takve mržnje za koju nije niti znala da može postojati. Nikada svom ocu neće oprostiti izdaju. Začudo, nije mrzila Lanchona; razumjela ga je. Bio je on čovjek s jednom slabošću, zajedničkom svim muškarcima. Od sada će, Noelle je odlučila, ta slabost biti njena snaga. Naučit će kako da je primijeni. Njen je otac sve vrijeme imao pravo. Ona jest bila princeza i svijet joj je pripadao. A sada je znala kako će ga se domoći. Bilo je to tako jednostavno. Muškarci su ovladali svijetom jer su imali snagu, novac i moć; stoga je bilo neophodno zavladati muškarcima, ili barem jednim od njih. Ali da bi se to postiglo, valjalo se pripremiti. Morala je još mnogo toga naučiti. A ovo je bio početak. Obratila je pozornost na monsieura Lanchona. Ležala je pod njim, osjećajući kako pristaje muški ud i što on može uraditi ženi. U svojem zanosu što pod svojim debelim, propetim tijelom ima ovakvo divno biće, Lanchon nije čak niti osjetio da Noelle jednostavno samo leži, ali to mu ni ne bi bilo važno. I samo napasanje očiju na njoj dostajalo je da ga podigne u visine strasti koju godinama nije osjetio. Navikao je na smežurano, sredovječno tijelo svoje žene i na umorno poslovanje marsejskih kurvi, a to što se ova svježa, mlada djevojka našla pod njim, bilo je kao da se u njegovom životu dogodilo čudo. Ali čudo je za Lanchona istom počinjalo. Nakon što se iscrpio drugim snošajem, Noelle je progovorila: – Lezi mirno. – Počela je po njemu eksperimentirati jezikom, ustima i rukama, iskušavajući nove stvari, pronalazeći meke, osjetljive predjele tijela i obrađujući ih sve dotle dok Lanchon nije glasno vikao od ugode. Bilo je to poput pritiskanja niza puceta. Kad je Noelle izvela ovo, on je zaječao, a kad je uradila ovo, on se grčio u ekstazi. Bilo je tako jednostavno. Bila je to njena škola, njena naobrazba. Bio je to početak moći. Ovdje su proveli tri dana, i ni jednom nisu otišli u Le Pyramide, a za ovih dana i noći Lanchon ju je naučio ono malo koliko je znao o seksu, a Noelle je otkrila mnogo više.

Kad su se vozili u Marseille, Lanchon je bio najsretniji čovjek u cijeloj Francuskoj. U prošlosti je imao letimične odnose s djevojkama u cabinet particulieru, restoranu koji je imao zasebnu blagovaonicu s kaučem; cjenkao se s prostitutkama, škrtario s poklonima ljubavnicama, bio notorno škrt prema vlastitoj ženi i djeci. Sada je sebe zatekao kako govori velikodušno: – Smjestit ću te u jedan stan, Noelle. Znaš li kuhati? – Da – odgovorila je Noelle. – Dobro. Svakog ću dana doći na ručak i vodit ćemo ljubav. A dvije do tri večeri tjedno doći ću na večeru. – Metnuo joj je ruku na koljeno i potapšao je. Što misliš o tome? – Zvuči divno – rekla je Noelle. – Dat ću ti i novčanu pripomoć. Ne osobitu – dodao je brzo – ali dovoljnu da možeš izaći i s vremena na vrijeme kupovati lijepe stvari. Jedino zahtijevam da se ne susrećeš ni s kim osim sa mnom. Sad pripadaš meni. – Kako želiš, Auguste – rekla je. Lanchon je zadovoljno uzdahnuo, a kad je progovorio, glas mu je bio prijazan: – Nikada nikoga nisam ovako osjećao. Znaš li zašto? – Ne, Auguste. – Zato što se s tobom osjećam mlađi. Ti i ja provodit ćemo zajedno divan život. U Marseille su te večeri stigli kasno navečer. Vozili su se šutke, i Lanchon i Noelle svako u svojim snovima. – Vidjet ću te u radnji sutra u devet – kazao je Lanchon. Promislio je. – Budeš li ujutro umorna, odspavaj malo duže. Dođi u devet i trideset. – Hvala ti, Auguste. Izvukao je šaku franaka i pružio joj je. – Evo. Sutra poslije podne potražit ćeš stan. Ovo će biti jamčevina da ga zadržiš dok ga ja ne pogledam. Buljila je u franke u njegovoj ruci. – Nešto nije u redu? – upitao je Lanchon. – Želim da imamo doista divan stančić – rekla je Noelle – u kojem ćemo uživati kad budemo zajedno. – Nisam bogataš – prosvjedovao je. Noelle se s razumijevanjem nasmiješila i stavila ruku na njegovo bedro. Lanchon je dugo zurio u nju, a onda kimnuo. – Imaš pravo – kazao je. Posegnuo je u lisnicu i počeo vaditi franke zagledajući joj istodobno u lice. Kad se učinilo da je zadovoljna, prestao je, ushićen vlastitom širokogrudnošću. Napokon, pa je li to uopće važno? Lanchon je bio

pametan poslovni čovjek i znao je da će ovo zajamčiti da ga Noelle nikad ne ostavi. Noelle je promatrala kako se on radosno odvozi, a zatim se popela, spakovala svoje stvari i sa skrovita mjesta izvadila svoju ušteđevinu. Te večeri u deset bila je u vlaku za Pariz. Kad se rano slijedećeg jutra vlak zaustavio u Parizu, kolodvor PLM bio je krcat onim putnicima koji su upravo s velikom željom doputovali, kao i onima koji su jednako željno bježali iz grada. Buka na kolodvoru bila je zaglušna; ljudi su izvikivali pozdrave i sa suzama se opraštali, grubo se gurali i probijali, ali Noelle to nije bilo važno. U trenutku kad je sišla s vlaka, prije nego što je uopće dospjela razgledati grad, znala je da je kod kuće. Marseille joj se činio stranim gradom, a Pariz velegradom kojem je pripadala. Bio je to neobičan, opojan osjećaj, a Noelle je uživala u njemu, kupala se u zvukovima, gužvi, uzbuđenju. Sve je to njoj pripadalo. Sad je samo trebala to zatražiti. Podigla je kovčeg i krenula prema izlazu. Vani na divnom suncu, uz promet koji je posvuda luđački fijukao, Noelle je zastala iznenada shvativši da nema kamo otići. Pet-šest taksija poredalo se ispred kolodvora. Ušla je u prvi. – Kamo? Oklijevala je. – Biste li mi mogli preporučiti neki zgodan, ne preskup hotel? Šofer se okrenuo da bi je odmjerio – Vi ste novi u gradu? – Da. Kimnuo je. – Trebat će vam posao, pretpostavljam. – Da. – Imate sreću – rekao je. – Jeste li kad radili kao model? Noellino je srce zakucalo. – Zapravo, jesam – rekla je. – Moja sestra radi za jednu od velikih modnih kuća – povjerio joj je vozač. – Baš jutros mi je spomenula da jedna od cura odlazi. Biste li htjeli pogledati je li to mjesto još slobodno? – Bilo bi divno – odgovorila je Noelle. – Stajat će vas deset franaka ako vas ja onamo odvezem. Namrštila se. – Isplatit će se – obećao je. – U redu. – Zavalila se u sjedalo. Šofer je ubacio u brzinu i uključio se u luđački promet koji je kuljao prema središtu grada. Dok su se vozili, vozač je blebetao, ali Noelle nije čula ni riječi od onoga što je govorio. Upi jala je gradske prizore. Pretpostavljala je da je zbog za mračenja Pariz mnogo prigušeniji nego obično, ali za nju je to bio grad čiste magije. Imao je neku vlastitu eleganciju, stil, pa čak i aromu. Prošli su Notre Dame,

prešli Ponte Neufom na Desnu obalu i zaokrenuli prema Bulevaru maršala Focha. U daljini Noelle je vidjela Eiffelov toranj kako dominira gradom. U retrovizoru vozač je zamijetio izraz njenog lica. – Lijepo, ha? – Prekrasno – odgovorila je Noelle mirno. Još nije mogla vjerovati da je ovdje. Bilo je to kraljevstvo pri mjereno princezi... njoj. Taksi se zaustavio ispred sumorne zgrade od sivog kamena u Rue de Provence. – Stigli smo – obznanio je šofer. – Dva franka po taksimetru i deset franaka za mene. – Kako da znam da je mjesto još slobodno? – upi tala je Noelle. Taksist je slegnuo ramenima. – Rekao sam vam, djevojka je upravo jutros otišla. Ako ne želite ući, odvest ću vas natrag na kolodvor. – Ne – rekla je Noelle brzo. Otvorila je novčarku, izvadila dvanaest franaka i dala ih vozaču. Pogledao je novac, pa nju. Smetena, posegnula je u novčarku i dala mu još jedan franak. Kimnuo je, bez, smiješka, i promatrao kako iz taksija iznosi kovčeg. Dok se spremao da se odveze, Noelle je upitala: – Kako se zove vaša sestra? – Jeanette. Noelle je stajala na rubnom kamenu i promatrala kako taksi iščezava, a onda se okrenula da pogleda zgradu. Na pročelju nije bilo nikakva znaka raspoznavanja, ali je Noelle pretpostavila da modnoj kući nije ni potrebna neka oznaka. Bit će da svi znaju gdje da je nađu. Podigla je kovčeg, prišla vratima i pozvonila. Nakon nekoliko trenutaka vrata je otvorila služavka s crnom pregačom. Bezizražajno je pogledala Noelle. – Da? – Oprostite – rekla je Noelle. – Čula sam da ovdje ima slobodno mjesto za model. Žena se zagledala u nju i žmirnula. – Tko vas je poslao? – Jeanettin brat. – Uđite. – Otvorila je malko šire vrata i Noelle je stupila u prijemnu dvoranu, uređenu u stilu početka devetnaestog stoljeća. Sa stropa je visio veliki baccarat svijećnjak, nekoliko drugih svijećnjaka bilo je porazmješteno po dvorani, a kroz otvorena vrata Noelle je mogla vidjeti dnevnu sobu, ispunjenu antiknim namještajem i stubište koje je vodilo na kat. Na prekrasnom inkrustriranom stoliću ležali su primjerci Figaroa i L’Echo de Parisa. – Pričekajte ovdje. Vidjet ću da li madame Delys ima vremena da vas sada primi.

– Hvala vam – rekla je Noelle. Spustila je kovčeg i otišla do velikog zrcala koje je visilo na zidu. Odjeća joj je bila zgužvana od vožnje vlakom i odjednom je po žalila svoju impulzivnost što je došla ovamo prije nego što se osvježila. Bilo je vrlo važno da ostavi dobar dojam. Pa ipak, znala je, ogledajući se, da izgleda divno. Znala je to bez umišljanja prihvaćajući svoju ljepotu kao imetak, koji je valjalo upotrijebiti kao svaki drugi imetak. Noelle se okrenula kad je u zrcalu opazila kako se neka druga djevojka spušta stubištem. Djevojka je bila lijepog stasa i zgodnog lica, a bila je odjevena u dugu smeđu suknju i bluzu visokog ovratnika. Očito je ovdje kvaliteta modela bila visoka. Malko se nasmiješila Noalle te otišla u salon. Trenutak kasnije u prostoriju je ušla madame Delys. Bilo joj je otprilike četrdeset godina, bila je niska i zdepasta, a pogled joj je bio hladan i proračunat. Odjevena je bila u dugu haljinu koja je, po Noeilinom mišljenju, morala stajati barem dvije tisuće franaka. – Regina mi kaže da tražiš posao – rekla je. – Da, gospođo – odgovorila je Noelle. – Odakle si? – Iz Marseillea. Madame Delys je prezirno otpuhnula. – Gaj bića pijanih pomoraca. Noellino se lice izduljilo. Madame Delys potapšala ju je po ramenu. – Ništa zato, draga moja. Koliko ti je godina? – Osamnaest. Madame Delys je kimnula. – Dobro. Mislim da ćeš se svidjeti mojim mušterijama. Imaš li kakve rodbine u Parizu? – Nemam. – Izvrsno. Jesi li spremna da odmah počneš raditi? – Da, svakako – Noelle ju je revno uvjerila. Odozgo se začuo smijeh, a trenutak kasnije jedna crvenokosa djevojka sišla je stepenicama držeći se pod ruku s debelim čovjekom srednjih godina. Djevojka je na sebi imala samo tanak negliže. – Već gotovo? – upitala je madam Delys. – Iscrpio sam Angelu – nakesio se muškarac. Ugledao je Noelle. – Tko je ova mala ljepotica? – To je Yvette, naša nova djevojka – rekla je madame Delys. Bez ikakva okolišanja je dodala: – Iz Antibesa je, kći nekog princa. – Nikad nisam jebao princezu – uzviknuo je čovjek. – Koliko? – Pedeset franaka. – Mora da se šalite. Trideset.

– Četrdeset. I vjerujete mi, isplatit će vam se taj novac. – Pogođeno. Okrenuli su se prema Noelle. Ona je bila nestala. Noelle je satima šetala pariškim ulicama. Lunjala je duž Champs Elyseesa, jednom stranom dolje, drugom gore, tumarala kroz Lido Arcade i zastajkivala pred svakom radnjom da se nagleda nevjerojatnog izobilja dragulja, haljina, kožnate robe, parfema, i pitala se kako li tek Pariz izgleda kad nema nestašice. Roba, izložena u izlozima, bila je blistava, i dok se jedan njen dio osjećao poput provincijske prostačine, drugi je znao da će sve ove stvari jednoga dana biti njene. Šetala je kroz Bois, niz Rue du Faubourg – St. Honore, pa duž Avenije Victora Hugoa, sve dok nije počela osjećati umor i glad. Svoju torbicu i kovčeg ostavila je kod madame Delys, ali nije imala nikakve namjere da se onamo vraća. Poslat će nekoga po svoje stvari. Noelle nije bila ni zatečena ni uzrujana onim što se zbilo. Ona je jednostavno znala razliku između kurtizane i kurve. Kurve nisu promijenile tok povijesti, kurtizane jesu. U međuvremenu, bila je bez prebite pare. Morala je pronaći način da preživi dok slijedećeg dana ne pronađe zaposlenje. Sumrak je počinjao zastirati nebo, a trgovci i hotelski portiri užurbano su spuštali zastore za zamračivanje zbog mogućih zračnih napada. Da riješi svoju najneophodniju potrebu, Noelle je morala naći nekoga tko će joj platiti dobru, toplu večeru. Upitala je jednog žandara za smjer, a onda se uputila prema hotelu Crillon. Izvana su ružni željezni roloi zatvarali prozore, ali iznutra je predvorje bilo remek-djelo nenaglašene elegancije, udobnosti i ukusa. Noelle je samopouzdano ušla kao da ovamo spada, i sjela na stolac okrenut prema liftu. Nikad ovako nije postupila, pa je bila malko nervozna. No sjetila se kako je bilo jednostavno upravljati Augusteom Lanchonom. Muškarci su doista vrlo jednostavni. Djevojka je morala upamtiti samo jedno: muškarac je mek kad je tvrd, a tvrd je kad je mek. Stoga ga je samo bilo potrebno održavati tvrdim dok ti ne da što želiš. Osvrćući se predvorjem, Noelle je zaključila da bi bez problema trebala uhvatiti pogled nekog slobodnog muškarca koji se možda zaputio na usamljeničku večeru. – Pardon, mademoiselle. Noelle je okrenula glavu i ugledala krupnog čovjeka u crnom odijelu. Nikad u životu nije vidjela detektiva, ali nije nimalo sumnjala da se sad suočila s jednim. – Čeka li, mademoiselle, nekoga? – Da – odgovorila je Noelle, nastojeći da joj glas bude miran. – Čekam prijatelja. Odjednom je postala bolno svjesna svoje zgužvane odjeće i toga da

nema nikakve torbice. – Je li vaš prijatelj gost ovog hotela? Osjetila je kako je obuzima panika. – Mhm, ne baš. Proučavao je Noelle na trenutak, a zatim grubim glasom rekao: – Mogu li vidjeti vaše isprave? – Ne... nemam ih uza se – promucala je. – Izgubila sam ih. Detektiv, je rekao: – A da mademoiselle pođe sa mnom? – Čvrstom ju je rukom primio za nadlakticu i ona se podigla. A u tom trenutku netko ju je prihvatio za drugu ruku i kazao: – Oprosti što kasnim, draga, ali znaš već kakvi su ti prokleti kokteli. Moraš jednostavno izjuriti. Dugo me čekaš? Noelle se zaprepašteno okrenula i pogledala čovjeka koji joj se obratio. Bio je to visok, mršav muškarac, energičnog izgleda, a nosio je čudnu, neobičnu uniformu. Bio je vranih kosa i imao je razdjeljak, a oči dugih, gustih trepavica bile su boje tmastog, olujnog mora. Crte lica podsjećale su na jedan stari firentinski novčić. Bilo je to nepravilno lice, dva profila koja se nisu potpuno poklapala. Kao da je onaj koji ga je kovao na trenutak pogriješio. Bilo je to neobično živo i pokretno lice tako da se osjećalo kako je spremno na smiješak, smijeh ili na mrštenje. Jedina stvar koja ga je spašavala da ne bude ženskasto lijep bila je čvrsta, muška brada s dubokom rascjepinom. Pokazao je prema detektivu. – Je li ti ovaj čovjek dodijava? – Glas mu je bio dubok, a francuski je govorio s neznatnim stranim naglaskom. – Ne-ne – rekla je Noelle zbunjeno. – Oprostite mi, gospodine – govorio je hotelski detektiv. – Pogriješio sam. Nedavno smo imali problema s... – Okrenuo se Noelle. – Molim vas da primite moju ispriku, mademoiselle. Neznanac se okrenuo Noelle. – No, ne znam baš. Što ti misliš? Noelle je gutnula i brzo kimnula. Čovjek se okrenuo detektivu. – Mademoiselle je velikodušna. Ubuduće budite pristojni. – Prihvatio je Noelle za nadlakticu pa su pošli prema vratima. Kad su dospjeli na ulicu, Noelle je rekla: – Ja, ja ne znam kako da vam zahvalim, monsieur. – Oduvijek sam mrzio policajce. – Neznanac se nakesio. – Želite li da vam nađem taksi? Noelle je piljila u njega, a panika ju je opet počinjala savladavati jer se prisjetila svoga položaja. – Ne. – Dobro. Laku noć. – Odšetao je do stajališta i zakoraknuo u taksi, a onda se osvrnuo i opazio da se nije ni pokrenula, da nepomično stoji u zuri za njim. S hotelskih vrata motrio je detektiv. Nepoznati je oklijevao,

a onda se vratio Noelle. – Bit će najbolje da nestanete odavde – savjetovao ju je. – Našeg prijatelja i dalje zanimate. – Nemam kamo – odgovorila je. Kimnuo je i posegnuo u džep. – Ne želim vaš novac – rekla je hitro. Pogledao ju je začuđeno. – A šta onda želite? – upitao je. – Želim s vama večerati. Osmjehnuo se i rekao: – Žao mi je. Imam sastanak, a već sam ionako zakasnio. – Onda idite – rekla je. – Sa mnom će biti sve u redu. Gurnuo je novčanice natrag u džep. – Kako god želite, draga – rekao je. – Au’voir. – Okrenuo se i ponovno pošao prema taksiju. Noelle je gledala za njim i čudila se što li to s njom nije u redu. Znala je da se ponašala glupo, ali je isto tako znala da ništa drugo nije ni mogla uraditi. Od prvog trenutka kad ga je ugledala, doživjela je reakciju koju nikad ranije nije osjetila, toliko snažan val osjećaja da ga je gotovo mogla dosegnuti i dodirnuti. Nije mu ni ime znala i vjerojatno ga više nikad neće vidjeti. Noelle je bacila pogled prema hotelu i opazila kako joj se detektiv odlučno približava. Bila je to njena vlastita pogreška. Ovaj put neće se moći izvući. Osjetila je neku ruku na ramenu i kad se okrenula da vidi tko je to, onaj ju je neznanac prihvatio za nadlakticu, gurnuo prema taksiju, hitro otvorio vrata i ušao za njom unutra. Šoferu je dao adresu. Taksi je krenuo ostavljajući iza sebe na rubu pločnika detektiva koji je žurio za njima. – Što je s vašim sastankom? – upitala je Noelle. – To je zabava – slegnuo je ramenima. – Jedna osoba više neće ništa smetati. Zovem se Larry Douglas. Kako se vi zovete? – Noelle Page. – Odakle ste, Noelle? Okrenula se, pogledala u njegove sjajne crne oči i rekla: – Iz Antibesa. Kći sam jednog princa. Nasmijao se, otkrivajući pravilne, bijele zube. – Sreća vaša, princezo – rekao je. – Vi ste Englez? – Amerikanac. Pogledala je njegovu uniformu. – Amerika nije u ratu. – Ja sam u britanskom Kraljevskom ratnom zrakoplovstvu – objasnio je. – Upravo su oformili skupinu američkih letača. Zove se Eagle Squadron1. 1 Orlovska eskadrila.

– Ali zašto biste se borili za Englesku? – Zato što se Engleska bori za nas – rekao je. – Samo što mi to još ne znamo. Noelle je odmahnula glavom. – Ne vjerujem. Hitler je švapski lakrdijaš. – Možda. No on je lakrdijaš koji zna što Nijemci žele: vladati svijetom. Larry je izlagao Hitlerovu vojnu strategiju, iznenadno istupanje iz Lige naroda, međusobni obrambeni ugovor s Japanom i Italijom, a Noelle je opčinjena slušala ne zbog onoga što je govorio, nego stoga što je uživala promatrati njegovo lice dok govori. Dok je govorio, njegove tamne oči blistale su od zanosa, gorjele nekom neodoljivom, nesnosnom životnošću. Noelle nikad nije srela nikoga tko bi mu bio nalik. On je bio – što je bila rijetkost nad rijetkostima – rođeni rasipnik. Bio je otvoren, topao, živ, razdavao je sebe, uživao u životu, i brinuo se o tome da se svatko oko njega zabavlja. Bio je poput magneta koji u svoju sferu vuče svakoga tko se približi. Stigli su na zabavu koja se održavala u malom stanu u Rue Chemin Vert. Stan je ispunjavala grupa nasmijanih, bučnih ljudi, većinom mladih. Larry je Noelle predstavio domaćici, grabežljivoj, seksepilnoj riđokosoj osobi, a zatim ga je gomila progutala. Noelle ga je povremeno tijekom večeri zamjećivala u krugu vatrenih mladih cura koje su nastojale privući njegovu pozornost. Pa ipak u njemu nije bilo samoljublja, mislila je Noelle. Činilo se kao da je potpuno nesvjestan koliko je privlačan. Netko je Noelle dodao piće, a netko drugi se ponudio da će joj iz bifea donijeti tanjur hrane, ali ona odjednom više nije bila gladna. Željela je biti s Amerikancem, željela je da on bude dalje od djevojaka koje su se oko njega okupile. Muškarci su joj prilazili i pokušavali zapodjeti konverzaciju, ali Noelline su misli bile drugdje. Od trenutka kad su ušli, Amerikanac ju je posve ignorirao, pravio se kao da ona ni ne postoji. A zašto i ne bi? – razmišljala je Noelle. Zašto bi se gnjavio s njom kad je mogao imati bilo koju od djevojaka na zabavi? Dva su je muškarca nastojala uvući u razgovor, ali se nije mogla usredotočiti. U sobi je odjednom postalo nepodnošljivo vruće. Osvrnula se uokolo za kakvim izlazom. Neki joj je glas rekao u uho: – Idemo – i nakon nekoliko trenutaka ona i Amerikanac bili su vani, na ulici, na hladnom noćnom zraku. Grad je bio mračan i miran zbog nevidljivih Nijemaca na nebu, a automobili su klizili ulicama poput tihih riba u crnom moru. Nisu mogli naći taksi, pa su prošetali, večerali u nekom malom bistrou na Place des Victoires, a Noelle je ustanovila da umire od gladi. Proučavala je Amerikanca koji je sjedio nasuprot njoj i pitala se što li se to s njom zbilo. Bilo je to kao da je dotaknuo neki vrutak duboko u njoj, a za koji ona nije niti znala da postoji. Nikad ranije nije osjetila ovakvu

radost. Razgovarali su o svemu i svačemu. Ispričala mu je o svojem podrijetlu, a on je njoj rekao da dolazi iz South Bostona i da je bostonski Irac. Njegova je majka bila rođena u okrugu Kerry. – Gdje ste naučili tako dobro francuski? – upitala je Noelle. – Kad sam bio dečkić, provodio sam ljeta u Cap D’Antibesu. Moj stari je bio burzovni magnat sve dok ga nisu dograbili medvjedi.2 – Medvjedi? Tako joj je Larry morao objasniti zakučaste putove američkog tržišta burzovnih papira. Noelle nije bilo važno o čemu on govori sve dotle dok je nastavljao govoriti. – Gdje živite? – Nigdje. – Ispričala mu je o taksistu i madame Delys, te o debeljku koji je povjerovao da je princeza i koji je za nju ponudio četrdeset franaka, a Larry se naglas nasmijao. – Sjećate li se gdje je ta kuća? – Da. – Idemo, princezo. Kad su stigli do zgrade u Rue de Provence, vrata je otvorila ona ista uniformirana služavka. Oči su joj zasjale kad je spazila zgodnog mladog Amerikanca, a zatim se smračile kad je vidjela tko je s njim. – Želimo porazgovarati s madame Delys – rekao je Larry. On i Noelle ušli su u prijemnu dvoranu. Preko u salonu bilo je nekoliko djevojaka. Služavka je otišla, a nekoliko trenutaka kasnije ušla je madame Delys. – Dobra večer, monsieur – rekla je Larryju. Okrenula se Noelle: – Pa, nadam se da si promijenila mišljenje. – Nije ga promijenila – rekao je Larry vedro. – Imate nešto što je princezino. Madame Delys ga je upitno pogledala. – Njen kovčeg i torbicu. Madame Delys je na trenutak oklijevala, a zatim se izgubila iz prostorije. Nakon nekoliko trenutaka vratila se služavka noseći Noellinu torbicu i kovčeg. – Merci – rekao je Larry. Okrenuo se Noelle. – Idemo, princezo. Te je večeri Noelle uselila k Larryju u mali, čisti hotel u Rue Lafayette. O tome nije bilo nikakve rasprave, za oboje je to bilo neizbježno. Kad su "te noći vodili ljubav, bilo je to uzbudljivije od bilo čega što je Noelle poznavala; bila je to divlja, iskonska eksplozija koja ih je oboje prodrmala. Ležala je cijele noći u Larryjevom naručju držeći se posve blizu njega, sretnija od onoga što je ikad i sanjala. 2 Jedna vrst burzovnih špekulanata.

Slijedećeg su se jutra probudili, pomazili i pošli u istraživanje grada. Larry je bio divan vodič, i od Pariza je napravio krasnu igračku za Noellinu zabavu. Ručali su u Tuileriesu, poslijepodne proveli u Mol Maisonu, a nekoliko su sati potratili šećući oko Place des Vosgesa onkraj Motre Dame, najstarijeg dijela Pariza, koji je sagradio Louis XIII. Pokazao joj je mjesta udaljena od uobičajenih turističkih staza, Place Maubert sa slikovitom uličnom tržnicom i Quai de la Megisserie s kavezima ptica živih boja i skvičavih životinja. Proveo ju je kroz Marchi de Buci, slušali su galamu trgovaca s kolicima, koji su hvalili kvalitetu svojih sanduka sa svježim rajčicama i ostriga ututkanih u morsku travu te uredno označenih sireva. Otišli su do Du Ponta na Montparnasse. Večerali su na Bateau Mouche, a svršili u četiri ujutro s juhom od luka u Les Hallesu s mesarima i vozačima kamiona. Prije nego što su završili, Larry je okupio veliku grupu prijatelja, a Noelle je shvatila da je to zbog toga što je imao dara za smijeh. Naučio ju je smijati se, a ona nije ni znala da je smijeh u njoj. Kao da je dobila poklon od nekog boga. Bila je zahvalna Larryju i jako zaljubljena u njega. Već je bilo jutro kad su se vratili u svoju hotelsku sobu. Noelle je bila iscrpljena, ali je Larry bio nabit energijom poput neumornog dinama. Noelle je ležala u krevetu i gledala ga kako stojeći kraj prozora promatra sunce koje se dizalo povrh pariških krovova. – Volim Pariz – rekao je. – On je poput hrama po svećenog najboljim stvarima koje su ljudi ikada uradili. To je grad ljepote, hrane i ljubavi. – Okrenuo se prema njoj i nacerio: – Nije neophodan baš ovaj poredak. Noelle je gledala kako svlači odjeću i penje se u krevet do nje. Primila ga je, jer je voljela osjećaj koji u njoj pobuđuje njegov muški miris. Pomislila je na svojeg oca i na to kako ju je izdao. Imala je krivo što je sve muškarce prosuđivala po njemu i Augusteu Lanchonu. Sada je znala da postoje muškarci poput Larryja Douglasa. A znala je i to da za nju više ne može postojati nitko drugi. – Znaš li, princezo, tko su dva najveća čovjeka koja su ikad živjela? – pitao ju je. – Ti – rekla je. – Wilbur i Orville Wright. Oni su čovjeku dali njegovu istinsku slobodu. Jesi li ikad letjela? – Odmahnula je glavom. – Imali smo ljetnu kućicu u Montauku – to je na kraju Long Islanda – i dok sam bio dečkić, znao sam promatrati galebove kako lete zrakom iznad plaže jašeći struju, a ja bih dušu bio dao da sam mogao biti ondje s njima. Znao sam da želim biti letač i prije nego što sam prohodao. Jedan od prijatelja naše obitelji povezao me starim dvokrilcem kad mi je bilo devet godina, a prve lekcije iz letenja dobio sam u četrnaestoj. Eto, doista sam živ onda kad sam u zraku. Kasnije je dodao:

– Bit će svjetskog rata. Njemačka želi posjedovati sve. – Neće dobiti Francusku, Larry. Nitko ne može prijeći liniju Maginot. Otfrknuo je: – Ja sam je prešao stotinjak puta. – Zbunjeno ga je pogledala. – Zrakom, princezo. Ovo će biti zračni rat... moj rat. Usput je dodao: – Zašto se ne bismo vjenčali? Bio je to najradosniji trenutak Noellina života. Nedjelja je bila lagodan, besposlen dan. Doručkovali su na Montmartreu u kavanici na otvorenom, vratili se u sobu i gotovo cijeli dan proveli u krevetu. Noelle nije mogla vjerovati da itko može biti tako ushićen. Čarobno je bilo kad su vodili ljubav, ali je bila isto tako zadovoljna i kad je ležala i slušala kako Larry priča i kad ga je promatrala kako se neumorno kreće po sobi. Dovoljno joj je bilo i samo to što je bila u njegovoj blizini. Čudno, pomislila je, kako su se stvari razvile. Odrasla je s time da ju je otac nazivao princezom, a sada, premda je ovo bila zafrkancija, Larry ju je zvao princeza. Kad je bila s Larryjem, bila je netko i nešto. On je obnovio njenu vjeru u ljude. On je bio njen svijet, a Noelle je znala da nikad više ništa neće trebati i činilo joj se nevjerojatnim da je mogla biti te sreće da i on isto to osjeća prema njoj. – Nisam se kanio ženiti dok ovaj rat ne završi – rekao joj je. – Ali, k vragu i to. Planovi se rade da bi se mogli mijenjati. Nije li tako, princezo?. Kimnula je, prepuna sreće koja je prijetila da će se u njoj rasprsnuti. – Hajdemo se vjenčati kod nekog mairea3 u pokrajini – rekao je Larry. – Ukoliko ne želiš gala vjenčanje? Noelle je odmahnula glavom. – U pokrajini to je tako divno. Kimnuo je. – Dogovoreno. Moram se večeras javiti u svoju eskadrilu. Naći ćemo se ovdje slijedećeg petka. Što veliš? – Ne... ne znam hoću li moći izdržati da toliko dugo budem razdvojena od tebe – glas joj je bio nesiguran. Larry ju je uzeo u naručaj i stisnuo. – Ljubiš me? – upitao je. – Više nego vlastiti život – odgovorila je Noelle jednostavno. Dva sata kasnije Larry je bio na putu natrag za Englesku. Nije joj dopustio da se s njim odveze na aerodrom. – Ne volim oproštaje – rekao je. Dao joj je punu šaku francuskih novčanica. – Kupi vjenčanu haljinu, princezo. Vidjet ću te u njoj slijedećeg tjedna. – I otišao je. Noelle je cijeli tjedan provela u euforičnom stanju; vraćala se mjestima na kojima su ona i Larry bili, sate i sate provodila snatreći o njihovom zajedničkom životu. Dani kao da su se razvlačili, tvrdoglave minute nikako se nisu pomicale sve dok Noelle nije pomislila da će 3 Matičar.

poludjeti. Otišla je u desetak dućana tražeći vjenčanu haljinu i napokon je kod Madeleine Vionett pronašla baš ono što je željela. Bio je to divan bijeli organdi, uskog gornjeg dijela s visokim ovratnikom, dugim rukavima s nizom od šest bisernih puceta i tri krinolinske podsuknje. Stajalo je znatno više nego što je pretpostavljala, ali se nije dvoumila. Izdala je sav novac koji joj je Larry dao i gotovo svu svoju ušteđevinu. Cijelo njeno biće bilo je usredotočeno na Larryja. Razmišljala je o načinima kako da mu ugodi, tragala za uspomenama koje bi ga mogle razveseliti, za zgodama koje bi ga mogle zabaviti. Osjećala se poput šiparice. I tako je Noelle u mučnom nestrpljenju iščekivala da dođe petak, a kad je on napokon nastupio, digla se u zoru i dva sata provela u kupanju i odijevanju, neprestanom mijenjanju odjeće, jer je pokušavala pogoditi koja će se haljina Larryju najviše svidjeti. Odjenula je vjenčanu haljinu, ali ju je brzo skinula zbog bojazni da bi to moglo dovabiti nesreću. Bila je mahnita od uzbuđenja. U deset je sati Noelle stala pred zidno ogledalo u spavaćoj sobi i bila je svjesna toga da nikad nije izgledala ovako lijepo. U njenom sudu nije bilo taštine; bilo joj je jednostavno drago zbog Larryja, sretna je bila što mu je mogla dati ovaj poklon. Do podneva se nije pojavljivao, i Noelle je požalila što joj nije rekao u koje je vrijeme očekivao da će stići. Svakih deset minuta nazivala je službu informacija, a neprestano je podizala slušalicu da se uvjeri kako linija nije u kvaru. Do šest uvečer od njega još uvijek nije bilo ni glasa. Do ponoći nije nazvao, a Noelle je, sklupčana, sjedila na stolcu, zurila u telefon i priželjkivala da zazvoni. Zaspala je, a kad se probudila, bila je zora, subota. Još je uvijek bila na stolcu, ukočena i promrzla. Haljina, koju je tako brižljivo izabrala., bila je zgužvana, a otišla joj je i očica na čarapi. Noelle je presvukla odjeću i cijeli dan ostala u sobi smjestivši se pred otvorenim prozorom, uvjeravajući samu sebe da će se, ako ona ostane tako, Larry pojaviti; ako ode, njemu će se dogoditi nešto strašno. Kako se subotnje jutro izdužilo u poslijepodne, počelo ju je ispunjavati uvjerenje da se morala dogoditi neka nesreća. Larryjev se avion slupao i on leži na nekom polju ili u bolnici, ranjen ili mrtav. Noellinu su maštu ispunjavale grozne vizije. Bolesna od brige, prosjedila je cijelu subotnju noć plašeći se da ode iz sobe i ne znajući kako da dopre do Larryja. Kad do nedjelje u podne od njega nije bilo nikakvih vijesti, više nije mogla izdržati. Morala mu je telefonirati. Ali kako? U ratno doba bilo je teško naručiti prekomorski razgovor, a ona čak nije bila ni sigurna gdje se Larry nalazi. Znala je samo da leti za Kraljevsko ratno zrakoplovstvo u nekoj američkoj eskadrili. Podigla je telefon i razgovarala s telefonistom na centrali. – To je nemoguće – kazao je telefonist ravnodušno.

Noelle je objasnila situaciju i – je li to bilo zbog njenih riječi ili zbog izbezumljenog očaja u njenom glasu, to nikad neće znati – ali ona je dva sata kasnije razgovarala s Ministarstvom rata u Londonu. Nisu joj mogli pomoći, ali su je prebacili Ministarstvu zrakoplovstva u Whitehallu, odakle su je spojili s Borbenom operativom, gdje su prekinuli vezu prije nego što je mogla dobiti bilo kakvu obavijest. Protekla su daljnja četiri sata prije nego što su je opet spojili, a tada je već bila na rubu histerije. Zrakoplovna operativa nije joj mogla dati nikakve informacije već ju je uputila da pokuša kod Ministarstva rata. – Razgovarala sam s njima! – vrisnula je Noelle u telefon. Počela je jecati, a muški engleski glas s druge strane telefona zbunjeno se oglasio: – Molim vas, gospođice, ne može biti tako gadno. Pričekajte časak. Noelle je u ruci držala slušalicu znajući da je beznadno, sigurna da je Larry mrtav i da nikad neće saznati kako i gdje je poginuo. Baš je htjela spustiti slušalicu kad joj se u uhu ponovno javio onaj glas i veselo rekao: – Vama, gospođice, treba Eagle Squadron. To su Jenkiji, koji imaju bazu u Yorkshireu. Nije baš po propisima, ali spojit ću vas s Church Fentonom, njihovim uzletištem. Njihovi će vam momci moći pomoći. – I veza se prekinula. Bilo je jedanaest sati noću kad je Noelle ponovno uspjela dobiti vezu. Neki bestjelesni glas je rekao: – Zračna baza Church Fenton – a veza je bila toliko loša da ga je Noelle jedva mogla čuti. Kao da onaj s druge strane govori s morskog dna. Očito je imao teškoća da je čuje. – Glasnije, molim – rekao je. Sada su Noellini živci bili već tako prenapeti da je jedva mogla kontrolirati svoj glas. – Zovem – nije znala ni njegov čin. Poručnik? Kapetan? Major? – Zovem Larryja Douglasa. Ja sam njegova zaručnica. – Ne čujem vas, gospođice. Možete li, molim, govoriti glasnije? Sva uspaničena, Noelle je još jednom izviknula riječi, sigurna u to da čovjek s druge strane telefona nastoji od nje sakriti da je Larry mrtav. Na čudesan časak veza se raščistila i ona je začula glas koji kao da je govorio iz susjedne sobe: – Poručnika Larryja Douglasa? – Da – rekla je, potiskujući i dalje svoje osjećaje. – Samo trenutak, molim. Noelle je čekala, kako joj se činilo, čitavu vječnost, a onda se onaj glas vratio na liniju i rekao: – Poručnik Douglas je na dopustu preko vikenda. Ako je hitno, može ga se nazvati u plesnu dvoranu hotela Savoy u Londonu, na zabavi generala Davisa. – Veza se prekinula. Kad je drugog jutra sobarica ušla u sobu da je pospremi, našla je Noelle na podu, napola u besvijesti. Sobarica je na trenutak zurila u nju lomeći se da li da gleda svoj posao i ode iz sobe. Zašto su se ovakve stvari

morale uvijek dogoditi u njenim sobama? Pristupila je i dotakla Noellino čelo. Gorjelo je. Rogoboreći, sobarica se odgegala niz hodnik i rekla poslužitelju da pozove direktora. Sat kasnije pred hotelom su se zaustavila kola hitne pomoći, a dva mlada stažista s nosilima upućena su u Noellinu sobu. Noelle je bila u nesvijesti. Mladi stažist, koji je bio na dužnosti, podigao joj je kapak, stavio stetoskop na prsa i poslušao šuštanje koje se čulo dok je disala. – Upala pluća – rekao je svojem drugu. – Hajde da je odnesemo odavde. Podigli su Noelle na nosila, a pet minuta kasnije kola hitne pomoći jurila su prema bolnici. Hitro su je smjestili u šator s kisikom, a protekla su četiri dana dok nije došla do pune svijesti. Nerado se izvukla iz tmastih, zelenih dubina zaborava, podsvjesno znajući da se zbilo nešto strašno i boreći se da se ne prisjeti što je to. Kako je strahota lebdjela sve bliže i bliže prema površini njene svijesti, a ona se borila za to da je odagna od sebe, odjednom joj je strahotna stvar postala jasna i potpuna. Larry Douglas. Noelle je proplakala, raskidana jecajima, sve dok napokon nije zapala u polusan. Osjetila je da nečija ruka blago pridržava njenu i znala je da joj se Larry vratio i da je sve u redu. Noelle je otvorila oči i zagledala se u neznanca u bijeloj odori koji joj je opipavao bilo. – Fino. Dobro došli natrag. – Oglasio se veselo. – Gdje sam? – upitala je Noelle. – U L’Hotel-Dieuu, gradskoj bolnici. – Što ću ja ovdje? – Oporavljate se. Imali ste upalu pluća. Ja sam Israel Katz. – Bio je mlad, energičnog, inteligentnog lica i duboko usađenih smeđih očiju. – Jeste li vi moj liječnik? – Stažist – rekao je. – Ja sam vas doveo. – Nasmiješio joj se. – Drago mi je što ste se povratili. Nismo u to bili sigurni. – Koliko sam već ovdje? – Četiri dana. – Biste li mi učinili jednu uslugu? – rekla je slabašno. – Ako mogu. – Nazovite hotel Lafayette. Pitajte ih – oklijevala je. – Pitajte ih ima li kakvih poruka za mene. – No, strahovito sam zauzet... Noelle mu je strastveno stegnula ruku. – Molim vas. Važno je. Moj zaručnik nastoji stupiti u vezu sa mnom. Nacerio se. – Ne čudim mu se. U redu. Postarat ću se za to – obećao je. – A sad malo odspavajte. – Ne dok mi ne javite – rekla je. On je otišao, a Noelle je ležala i čekala ga. Naravno, Larry je

pokušavao stupiti u vezu s njom. Posrijedi je bila neka strašna zabuna. Sve će joj on to objasniti i sve će opet biti u redu. Protekla su dva sata prije nego što se Israel Katz vratio. Prišao je njenom krevetu i spustio kovčeg. – Donio sam vašu odjeću. Osobno sam otišao u hotel – rekao je. Podigla je pogled prema njemu, i on je primijetio da joj je lice napregnuto. – Žao mi je – rekao je smeteno. – Nije bilo nikakvih poruka. Noelle je dugo zurila u njega, a zatim se suhog oka licem okrenula prema zidu. Noelle je dva dana kasnije otpuštena iz bolnice. Israel Katz je došao da se s njom oprosti. – Imate li kamo otići? – upitao je. – Ili neko zaposlenje? Odmahnula je glavom. – Kojim se poslom bavite? – Ja sam model. – Mogao bih vam pomoći. Sjetila se taksista i madame Delys. – Nije mi potrebna nikakva pomoć – rekla je. Israel Katz je na papirić napisao jedno ime. – Ako se predomislite, otiđite tamo. To je mala modna kuća. Vlasnica je jedna od mojih tetaka. Govorit ću s njom o vama. Imate li novaca? Nije odgovorila. – Evo. – Izvukao je iz džepa nekoliko franaka i dao joj ih. – Žao mi je što nemam više. Stažisti nisu jako dobro plaćeni. – Hvala vam – rekla je Noelle. Sjela je u uličnu kavanicu, pijuckala kavu i razmišljala kako da sabere komadiće svoga života. Znala je da mora preživjeti, jer je sada imala razlog da pozivi. Bila je puna duboke i goruće mržnje, koja je bila tako sveobuhvatna da nije ostavljala mjesta ni za što drugo. Bila je osvetnički feniks koji se dizao iz pepela osjećaja koje je Larry Douglas umorio u njoj. Neće mirovati dok ga ne uništi. Nije znala kako ili kada, ali je znala da će to jednog dana provesti u djelo. Sada je trebala posao i noćište. Noelle je otvorila torbicu i izvadila papirić koji joj je dao mladi stažist. Proučavala ga je na trenutak, a onda se odlučila. Toga je poslijepodneva otišla tetki Israela Katza i dobila posao modela u maloj, drugorazrednoj modnoj kući u Rue Boursault. Ispostavilo se da je tetka Israela Katza sijeda žena srednjih godina, vještičjega lica i anđeoske duše. Majčinski se starala o svim svojim djevojkama, a one su je obožavale. Zvala se madame Rose. Dala je Noelle predujam na plaću i našla joj stančić nedaleko od salona. Prvo što je

Noelle učinila kad je raspremala stvari bilo je da je objesila svoju vjenčanu haljinu. Stavila ju je na prednji dio plakara tako da to bude prvo što će vidjeti ujutro i posljednje kad se noću skine. Noelle je znala da je trudna prije nego što je bilo ikakvih vidljivih znakova, prije nego što su napravljene bilo kakve probe, prije nego što joj je izostala menstruacija. Mogla je naslutiti novi život koji se formirao u njenoj maternici, pa je noću ležala u krevetu, zurila u strop i razmišljala o tome, dok su joj oči plamtjele divljim, životinjskim zadovoljstvom. Prvog svojeg slobodnog dana telefonirala je Israelu Katzu i dogovorila se s njime da zajednički ručaju. – Trudna sam – rekla je. – Kako znate? Jeste li obavili neke probe? – Ne trebam nikakve probe. Odmahnuo je glavom. – Noelle, mnoge žene misle da će imati bebu kad nisu trudne. Koliko vam je menstruacija izostalo? Nestrpljivo je otklonila to pitanje. – Trebam vašu pomoć. Zurio je u nju. – Da se oslobodite djeteta? Jeste li o tome porazgovorili s ocem? – Nije ovdje. – Znate da su pobačaji protuzakoniti. Mogao bih imati grdnih neprilika. Noelle ga je na trenutak proučavala. – Koliko tražite? Lice mu se sapelo od srdžbe. – Mislite li da sve ima cijenu, Noelle? – Naravno – rekla je jednostavno. – Sve se može kupiti i prodati. – Uključuje li to i vas? – Da, ali ja sam vrlo skupa. Hoćete li mi pomoći? Dugo je okolišao. – U redu. Hoću prvo obaviti neke probe. – Vrlo dobro. Slijedećeg je jutra Israel Katz uredio Noelle da ode u bolnički laboratorij. Kad su nakon dva dana stigli rezultati probe, telefonirao joj je na posao. – Imali ste pravo – kazao je. – Trudni ste. – Znam. – Ugovorio sam vam kiretažu u bolnici. Rekao sam da je otac stradao u prometnoj nesreći te da niste spo sobni da imate bebu. Operaciju ćemo obaviti slijedeće subote. – Ne – rekla je. – Ne odgovara vam subota? – Nisam još spremna za pobačaj, Israel. Htjela sam samo znati da se na vas mogu osloniti za pomoć. Madame Rose je primijetila promjenu kod Noelle, ne samo fizičku

nego nešto što je sezalo mnogo dublje, neko isijavanje, neki unutarnji plam koji ju je, čini se, ispunjavao. Noelle je hodala uokolo neprekidno se smiješeći, kao da krije neku divnu tajnu. – Našli ste ljubavnika – rekla je madame Rose. – Vidi vam se u očima. Noelle je kimnula. – Da, madame. – Dobro vam čini. Držite ga se. – Hoću – obećala je Noelle. – Koliko god budem mogla. Tri tjedna kasnije nazvao ju je Israel Katz. – Ništa mi se ne javljate – rekao je. – Pitao sam se već jeste li zaboravili? – Nisam – rekla je Noelle. – Sve vrijeme o tome razmišljam. – Kako se osjećate? – Divno. – Gledao sam kalendar. Mislim daće biti najbolje da se damo na posao. – Još nisam spremna – rekla je Noelle. Tri su tjedna protekla prije nego što joj je Israel Katz ponovno telefonirao. – Jeste li za to da izađemo na večeru? – upitao je. – U redu. Dogovorili su se da će se naći u jeftinoj kavanici u Rue de Chat Qui Peche. Noelle je htjela sugerirati bolji lokal, a onda se sjetila da joj je Israel rekao da stažisti ne primaju baš mnogo novaca. Kad je stigla, on ju je već očekivao. Za vrijeme večere ćeretali su nevezano, i tek kad je stigla kava, Israel je progovorio o onome što mu je bilo na pameti. – Da li još uvijek želite izvesti pobačaj? – upitao je. Noelle ga je iznenađeno pogledala. – Naravno. – Onda ga morate napraviti smjesta. Već ste više od dva mjeseca u drugom stanju. Odmahnula je glavom. – Ne, još ne, Israel. – Je li vam to prva trudnoća? – Da. – Onda mi dopustite da vam nešto kažem, Noelle. U prva tri mjeseca pobačaj je obično jednostavan zahvat. Embrio još nije potpuno oformljen i potrebna je samo jednostavna kiretaža, ali nakon tri mjeseca – oklijevao je – radi se o drugoj vrsti operacije, i to postaje opasno. Što duže čekate, to je opasnije. Želim da se sada podvrgnete operaciji. Noelle se nagnula. – Kako izgleda dijete?

– Sada? – Slegnuo je ramenima. – Tek nakupina stanica. Naravno, tu su sve jezgre iz kojih će se oblikovati potpuno ljudsko biće. – A nakon tri mjeseca? – Embrio počinje postajati osoba. – Može li što osjetiti? – Reagira na udarce i glasne zvukove. Sjedila je, očiju prikovanih uza nj. – Može li osjetiti bol? – Pretpostavljam da može. Ali zaštićeno je plodnom vodom. – Odjednom je osjetio neugodnu uznemirenost. – Bilo bi ga vrlo teško ičim pozlijediti. Noelle je spustila pogled i tiho i zamišljeno sjedila piljeći u stol. Israel Katz proučavao ju je jedan trenutak, a zatim joj je plašljivo rekao: – Noelle, ako želite zadržati ovo dijete, a bojite se zbog toga što neće imati oca... no pa, ja bih se bio voljan vama oženiti i djetetu dati ime. Iznenađeno ga je pogledala. – Već sam vam rekla. Ne želim ovo dijete. Želim napraviti abortus. – Onda ga, zaboga, napravite! – uzviknuo je Israel. Spustio je glas jer je primijetio da ostali gosti zure u njega. – Budete li još mnogo čekali, neće biti ni jednog doktora u Francuskoj koji će to izvesti. Zar ne shvaćate? Budete li predugo čekali, mogli biste umrijeti! – Shvaćam – rekla je Noelle mirno. – Da kanim zadržati ovo dijete, kakvu biste mi prehranu propisali? Zbunjeno je prošao prstima kroz kosu. – Mnoga mlijeka, voća, krtog mesa. Kad se te večeri vraćala kući, Noelle je zastala u prodavaonici na uglu blizu njena stana i kupila dvije litre mlijeka i veliku kutiju svježeg voća. Deset dana kasnije Noelle je ušla u kancelariju Madame Rose i rekla da je trudna te zamolila dopust. – Koliko dugo? – upitala je madame Rose, promatrajući njen stas. – Šest ili sedam tjedana. Madame Rose je uzdahnula. – Jeste li sigurni da je to što radite najbolje? – Sigurna sam – odgovorila je Noelle. – Mogu li ja bilo što učiniti? – Ništa. – Dobro. Vratite mi se čim budete, mogli. Reći ću blagajniku da vam da predujam na plaću. – Hvala vam, madame.

U slijedeća četiri tjedna Noelle uopće nije izlazila iz stana, osim po »špeceraj«. Nije osjećala glad i zbog sebe je vrlo malo jela, ali je zbog djeteta pila enormne količine mlijeka i tijelo kljukala voćem. U stanu nije bila sama. Dijete je bilo s njom i ona je neprekidno s njime razgovarala. Znala je da je dječak, isto kao što je znala i da je trudna. Prozvala ga je Larry. – Želim da narasteš velik i snažan – govorila je pijući mlijeko. – Želim da budeš zdrav... zdrav i snažan kad umreš. – Ležala je u krevetu i svakog dana kovala osvetu Larryju i njegovom sinu. Ono što je bilo u njenom tijelu nije bilo dio nje. Pripadalo je njemu, a ona se spremala da to umori. Bila je to jedina njegova stvar koju joj je ostavio, a ona će je uništiti isto onako kako je i on po kušao uništiti nju. Kako ju je malo Israel Katz razumio! Nije je zanimao bezobličan embrio koji ništa nije znao. Željela je da Larryjevo kopile osjeti što će mu se dogoditi, da pati isto onako kao što je i ona patila. Vjenčana haljina visila je sada blizu njenog kreveta, uvijek na vidiku, amulet zla, podsjetnik na njegovu izdaju. Prvo Larryjev sin, pa Larry! Telefon je često zvonio, ali je Noelle ležala u krevetu, izgubljena u svojim snima, sve dok ne bi prestao. Bila je sigurna da to Israel Katz nastoji doći do nje. Jedne je večeri netko kucao na vrata. Noelle je ležala u krevetu i nije se osvrtala na lupnjavu, ali, budući da se udaranje nastavljalo, konačno se izvukla iz postelje i otvorila vrata. Na vratima je bio Israel Katz. Lice mu je bilo vrlo zabrinuto. – Bože moj, Noelle, danima vas nazivam. Pogledao je njen naduti trbuh. – Mislio sam da ste to obavili možda negdje drugdje. Odmahnula je glavom. – Ne. Vi ćete to izvesti. Israel je buljio u nju. – Zar ništa niste shvatili od onoga što sam vam pripovijedao? – Prekasno je. Nitko to neće uraditi. Primijetio je na stolu prazne boce od mlijeka i svježe voće, a zatim je opet pogledao. – Vi želite bebu – kazao je. – Zašto to nećete priznati? – Recite mi, Israel, kakva je sada? – Tko? – Beba. Ima li oči i uši? Ima li prste na rukama i no gama? Može li osjetiti bol? – Zaboga, Noelle, prestanite. Govorite kao da... kao da... – Što? – Ništa. – Očajno je odmahnuo glavom. – Ne razumijem vas. Blago se nasmiješila. – Ne. Ne razumijete. Stajao je trenutak, a onda se odvažio.

– U redu, stavljam zbog vas glavu u omču, ali ako ste doista odlučili pobaciti, hajdemo to okončati. Imam jednog prijatelja liječnika koji mi duguje uslugu. On će... – Ne. Zinuo je u nju. – Larry još nije spreman – rekla je. Tri tjedna kasnije u četiri ujutro Israela Katza probudila je bijesna concierge,4 koja je udarala po vratima. – Telefon, monsieur noćna ptico! – vikala je. – I recite tome tko vas je nazvao da je sad pola noći i da pošten svijet spava. Israel se iskoprcao iz kreveta i pospano otišao hodnikom do telefona pitajući se kakvo li se zlo dogodilo. Podigao je slušalicu. – Israel? Nije prepoznao glas s druge strane žice. – Da? – Sada... – Bio je to šapat, bestjelesan i bezimen. – Tko je to? – Sada. Sada dođite, Israel... U glasu je bilo stanovite sablasnosti, nečeg izvanzemaljskog što mu je natjeralo studen u kralješnicu. – Noelle? – Sada... – Za ljubav Kristovu – prasnuo je. – Neću to uraditi. Prekasno je. Umrijet ćeš, a ja za to neću biti odgovoran. Nosi se u bolnicu. U uhu je čuo škljocaj, i stajao je nepomično držeći telefon. Tresnuo je slušalicom i vratio se u svoju sobu uzburkanih misli. Znao je da joj sada više ne može pomoći, da joj više nitko ne može pomoći. Bila je trudna pet i pol mjeseci. Toliko ju je puta upozoravao, ali ga nije htjela poslušati. Pa, to je bila njena odgovornost. Želio je da u tome nema nikakva udjela. Počeo se odijevati što je brže mogao, a utrobu mu je razdirao strah. Kad je Israel Katz ušao u njen stan, Noelle je ležala na podu u lokvi krvi i krvarila. Lice joj je bilo mrtvački blijedo, ali nije odavalo nikakva znaka agonije koja mora da joj je razdirala tijelo. Na sebi je imala nešto poput neke vjenčane haljine. Israel je kleknuo pokraj nje. – Što se dogodilo? – upitao je. – Kako ste...? – Zastao je kad mu je pogled pao na krvavu, iskrivljenu žičanu vješalicu za kapute koja je ležala pokraj njenih nogu. – Isuse Kriste! – Obuzeo ga je bijes, a istodobno i užasan deprimantan 4 Nadstojnica.