Sidney Sheldon - Druga strana ponoći

mladi kapetan. General Scheider nije bio u uniformi i izgledao je vrlo pristalo u besprijekorno sašitom ugljenosivom odijelu, svijetloplavoj košulji i crnoj kravati. – Dobar večer – rekao je formalno. Stupio je unutra, a onda kimnuo svojem šoferu. – Moji su kovčezi u spavaćoj sobi – rekla je Noelle. Pokazala je prema vratima. – Hvala, fraulein. – Kapetan je otišao u spavaću sobu. General Scheider je pristupio Noelle i uhvatio je za ruku. – Znate li o čemu cijeli dan razmišljam? – upitao je. – Razmišljao sam o tome da možda nećete biti ovdje, da biste se mogli predomisliti. Svaki put kad je zazvonio telefon, bilo me strah. – Držim obećanja – rekla je Noelle. Promatrala je kapetana koji je izišao iz spavaće sobe noseći njenu toaletnu torbu i kovčežić. – Ima li još nešto? – upitao je. – Ne – rekla je Noelle – to je sve. Kapetan je iznio prtljagu iz stana. – Spremni? – upitao je general Scheider. – Popijmo jednu prije nego što krenemo – odgovorila je Noelle hitro. Otišla je do bara po bocu šampanjca koja se hladila u kabliću s ledom. – Dopustite. – Otišao je do kablića s ledom i otvorio šampanjac. – Za što ćemo piti? – upitao je. – Za Etratat. Proučavao ju je na trenutak, a onda rekao: – Etratat. Kucnuli su se i ispili. Kad je Noelle spustila čašu, kradomice je pogledala svoj ručni sat. General Scheider joj je nešto govorio, ali ga je ona čula samo s pola uha. Razmišljala je o onome što se događa dolje. Mora biti vrlo oprezna. Bude li se kretala prebrzo ili prepolagano, bit će to kobno. Za svakoga. – O čemu razmišljate? – upitao je general Scheider. Noelle se hitro okrenula. – Ni o čemu. – Niste slušali. – Oprostite. Mislim da sam razmišljala o nama. – Okrenula se prema njemu i brzo mu se osmjehnula. – Zbunjujete me – rekao je. – Nije li svaka žena zagonetka? – Ne poput vas. Nikad ne bih povjerovao da ste hiro viti, pa ipak – napravio je jednu gestu – najprije se sa mnom uopće nećete da vidite, a sad odjednom provodimo vikend izvan grada. – Je li vam žao, Hans? – Naravno da nije. Pa ipak, pitam se, zašto izvan grada?

– Rekla sam vam. – Ah da – kazao je general Scheider. – To je romantično. To je još nešto što me zbunjuje. Vjerujem da ste realist, a ne romantičar. – Što hoćete time reći? – upitala je Noelle. – Ništa – odgovorio je general jednostavno. – Samo glasno razmišljam. Uživam u rješavanju problema, Noelle. S vremenom ću vas odgonetnuti. Slegnula je ramenima. – Kad jednom nađete rješenje, problem možda neće biti zanimljiv. – Vidjet ćemo. – Spustio je čašu. – Hoćemo li poći? Noelle je uzela prazne šampanjske čaše. – Samo da ih stavim u sudoper – rekla je. General Scheider je gledao za njom dok je ulazila u kuhinju. Noelle je bila jedna od najljepših i najpoželjnijih žena koje je vidio; nakanio ju je imati. To, međutim, nije značilo da je bio glup, ili slijep. Željela je nešto od njega. Namjeravao je saznati što. Pukovnik Mueller ga je upozorio na to da ona, po svemu sudeći, pomaže opasnog neprijatelja Reicha, a pukovnik Mueller se vrlo rijetko varao. Ako je imao pravo, onda je Noelle Page vjerojatno računala s time da je general Scheider na neki način zaštiti. Ako je to bilo točno, onda ona nije ništa znala o njemačkom vojničkom duhu, a još manje o njemu. Bez i najmanje grižnje savjesti izručit će je Gestapou, ali će je se najprije nauživati. Radovao se vikendu. Noelle je izišla iz kuhinje. Na licu joj se ocrtavala zabrinutost. – Koliko je komada prtljage odnio vaš šofer? – upitala je. – Dva – odgovorio je. – Putni kovčeg i toaletnu torbu. Namrštila se. – Oh Bože, oprostite Hans. Zaboravio je drugi kovčeg. Dopuštate? Gledao je kako Noelle prilazi telefonu, podiže slušalicu i govori: – Da li biste, molim vas, htjeli zamoliti generalova šofera da se još jednom popne? – rekla je. – Još treba odnijeti jedan kofer. – Spustila je slušalicu. – Znam da ćemo tamo biti samo preko vikenda – nasmiješila se – ali želim vam ugoditi. – Ako mi želite ugoditi – rekao je general Scheider neće vam trebati mnogo odjeće. – Pogledao je sliku Armanda Gautiera koja je stajala na klaviru. – Zna li herr Gautier da odlazite sa mnom? – upitao je. – Da – lagala je Noelle. Armand je bio u Nici, na sastanku s producentom zbog novog filma, a ona nije vidjela nikakvog razloga da ga uznemiruje pričajući mu o svojim planovima. Zazvonilo je zvonce pa je Noelle otišla do vrata i otvorila ih. Na vratima je stajao kapetan. – Ču jem da ima još jedan kofer. – Da – ispričala se Noelle. – U spavaćoj sobi. Kapetan je kimnuo i otišao u spavaću sobu.

– Kad se morate vratiti u Pariz? – upitao ju je general Scheider. Noelle se okrenula i pogledala ga. – Rado bih ostala koliko god mogu. Vratit ćemo se u ponedjeljak kasno poslije podne. Tako ćemo imati na raspolaganju dva dana. Kapetan je izišao iz spavaće sobe. – Oprostite, fraulein, kako izgleda taj kofer? – Velika, okrugla, plava kutija – rekla je Noelle. Okrenula se generalu. – U njoj je nova haljina, koju još nisam odjenula, čuvala sam je za vas. Sada je brbljala nastojeći prikriti uzrujanost. Kapetan je otišao natrag u spavaću sobu. Nakon nekoliko trenutaka opet se vratio. – Žao mi se – rekao je. – Ne mogu je naći. – Ja ću – rekla je Noelle. Otišla je u spavaću sobu i počela pretraživati ugrađene ormare. – Ona glupača od služavke mora da ju je nekamo zaturila – rekla je. Sve troje zagledalo je u svaki ormar u stanu. General je napokon kutiju pronašao u ormaru na hodniku. Podigao ju je i rekao: – čini se da je prazna. Noelle je brzo otvorila kutiju i pogledala unutra. U njoj nije bilo ničega. – O ta budala – rekla je. – Mora da je tu divnu, novu haljinu zgurala u kovčeg s ostalom odjećom. Nadam se da je nije upropastila. – Uzdahnula je od srdžbe. – Imate li vi u Njemačkoj takvih gnjavaža sa služavkama? – Mislim da je posvuda isto – odgovorio je general Scheider. Pažljivo je promatrao Noelle. Neobično se ponašala; previše je govorila. Primijetila je njegov pogled. – Navodite me na to da se osjećam kao prava učenica – rekla je Noelle. – Ne znam kad sam bila toliko uzrujana. General Scheider se osmjehnuo. Dakle, tako. Ili pak ona s njim izvodi neku igru. Ako je tako, uskoro će to ustanoviti. Pogledao je na sat. – Ako ne odemo sada, stići ćemo onamo vrlo kasno. – Gotova sam – rekla je Noelle. Željela je da budu i ostali. Kad su sišli u predvorje, tamo je stajao kućepazitelj, lica bijelog poput krede. Noelle se pitala je li što bilo učinjeno loše. Pogledala ga je da joj da neki znak, no prije nego što je mogao odgovoriti, general ju je uzeo pod ruku i poveo kroz vrata. Limuzina generala Scheidera bila je parkirana točno ispred vrata. Prtljažnik je bio zatvoren. Ulica je bila pusta. Šofer je jurnuo da otvori stražnja vrata automobila. Noelle se okrenula da baci pogled u predsoblje ne bi li vidjela kućepazitelj a, ali se general pomaknuo pred nju i zaklonio joj vidik. Namjerno? Noelle je bacila pogled na zatvoreni prtljažnik, ali joj on nije kazivao ništa. Proteći će sati prije nego što

sazna je li njen naum uspio, a neizvjesnost će biti nesnosna. – Je li vam dobro? – General Scheider je piljio u nju. Osjetila je da je nešto bilo strahovito loše. Morala je naći neku izliku da se vrati u predvorje, da bude s kućepazitelj om nasamu nekoliko trenutaka. Prisilila se na smiješak. – Baš sam se sjetila – rekla je Noelle. – Jedna će me prijateljica nazvati. Moram ostaviti poruku... General Scheider ju je zgrabio za ruku. – Prekasno – nasmiješio se. – Od ovog trenutka nadalje morate misliti samo na mene. – I poveo ju je u, auto. Trenutak kasnije već su bili na putu. Pet minuta nakon što se odvezla limuzina generala Scheidera, ispred zgrade se uz škripu kočnica zaustavio crni mercedes, a iz njega su izišli pukovnik Mueller i još dva gestapovca. Pukovnik Mueller je žurno pogledao niz ulicu. – Otišli su – rekao je. Ljudi su utrčali u predvorje Noelline zgrade i pozvonili na kućepazitelj evo zvonce. Vrata su se otvorila i na njima se pojavio kućepazitelj zbunjena lica. – Što...? – Pukovnik Mueller ga je gurnuo u njegov stančić. – Fraulein Page! – zarežao je. – Gdje je? Kućepazitelj je prestravljeno gledao u njega. – O-otišla je – rekao je. Znam to, glupa budalo! Pitao sam kamo je otišla! Kućepazitelj je bespomoćno odmahnuo glavom. – Nemam pojma, monsieur. Znam samo da je otišla s nekim oficirom. – Zar vam nije rekla gdje je se može naći? – N-ne, monsieur. Mademoiselle Page nema u mene povjerenja. Pukovnik Mueller zurio je na trenutak u starca, a onda se okrenuo. – Nisu mogli daleko dospjeti – rekao je svojim ljudima. – Stupite što brže u vezu sa svim kontrolnim mjestima. Recite im da želim da generalova kola zadrže i da mi smjesta telefoniraju. U to doba dana vojni je promet bio slab, što je značilo da praktički nikakvog prometa nije ni bilo. Generalov auto zaokrenuo je na Zapadnu cestu, koja je pokraj Versaillesa vodila iz Pariza. Proveli su se kroz Nantes, Vernon i Gaillon, pa su se za dvadeset i pet minuta približavali križanju glavnih prometnica, koje su se granale u Vichy, Le Havre i na Ažurnu obalu. Noelle se činilo da se zbilo čudo. Izići će iz Pariza a da ih nitko ne zaustavi. Trebala je znati da čak ni Nijemci, uza svu svoju efikasnost, neće biti sposobni kontrolirati svaku pojedinu cestu koja vodi iz grada. I dok je još tako mislila, iz mraka pred njima iskrsla je barikada. Blještava

crvena svjetla žmirkala su sa sredine ceste, a iza svjetala jedan njemački vojni kamion zakrčio je auto-cestu. Postrance od ceste bilo je pet-šest njemačkih vojnika i dvoja francuska policijska kola. Poručnik njemačke vojske mahao je limuzini da se zaustavi, a kad je stala, pristupio je vozaču. – Iziđite van i pokažite isprave! General Scheider je otvorio stražnji prozor, proturio glavu i osorno rekao: – General Scheider. Što se, do vraga, ovdje zbiva? Poručnik je skočio u stav mirno. – Oprostite, generale. Nisam znao da je to vaš auto. Generalov pogled preletio je zaprekom. – Čemu sve ovo? – Imamo nalog da pregledamo svako vozilo koje izlazi iz Pariza, herr general. Svi izlazi iz grada su blokirani. General se okrenuo Noelle. – Prokleti Gestapo. Oprostite, liebchen. Noelle je mogla osjetiti kako joj lice postaje blijedo i bila je sretna što je u tmini automobila. Kad je progovorila, glas joj je bio miran. – Nije važno – rekla je. Mislila je o teretu u prtljažniku. Ako je sve išlo po njenom planu, Israel Katz je unutra, a za trenutak će biti uhvaćen. Ona također. Njemački poručnik okrenuo se šoferu. – Otvorite prtljažnik, molim. – Nema u njemu ništa osim prtljage – prosvjedovao je kapetan. – Sam sam je stavio. – Žao mi je, kapetane. Moja je naredba jasna. Svako vozilo koje ide iz Pariza mora se pregledati. Otvorite. Mrmljajući tiho, vozač je otvorio vrata i počeo se izvlačiti van. Noelle je grozničavo razmišljala. Morala je naći načina da ih zaustavi a da ne pobudi sumnju. Šofer je bio izvan auta. Vrijeme je proteklo. Noelle je hitro kradomice pogledala lice generala Scheidera. Oči su mu se suzile, a usnice stegle od ljutine. Okrenula mu se i bezazleno ga upitala. – Hoćemo li van, Hans? Hoće li nas pretresti? – Mogla je osjetiti kako mu je tijelo bilo napeto od bijesa. – Čekajte! – Generalov glas bio je poput pucnja bičem. – Vratite se u auto – naredio je svojem vozaču. Okrenuo se poručniku, a glas mu je bio razjaren: – Onome tko vam je izdao naredbu – ma tko on bio – recite da se ona ne odnosi na generale njemačke vojske. Ne primam naredbe od poručnika. Mičite mi tu zapreku s puta. Nesretni poručnik buljio je u bijesno generalovo lice, pucnuo petama u stav mirno i rekao: – Da, generale Scheider. – Dao je znak vozaču kamiona koji se prepriječio na cesti i kamion se otkotrljao u stranu. – Vozite – zapovjedio je general Scheider.

Kola su pojurila u noć. Polako se Noelle zavalila u sjedalo i opustila osjećajući kako napetost popušta. Kriza je prošla. Poželjela je znati je li Israel Katz u prtljažniku automobila. I je li živ. General Scheider okrenuo se Noelle i ona je mogla osjetiti da u njemu još uvijek ključa srdžba. – Ispričavam se – rekao je klonulo. – Ovo je čudan rat. Ponekad je nužno podsjetiti Gestapo da ratove vode vojske. Noelle mu se nasmiješila i podvukla ruku ispod njegove. – A vojske vode generali. – Točno – složio se. – Vojske vode generali. Očitat ću pukovniku Muelleru lekciju. Deset minuta nakon što je auto generala Spheidera napustio kontrolno mjesto, telefonirali su iz glavnog štaba Gestapoa i upozorili stražu da dobro pripaze na generalov auto. – Već je prošao – izvijestio je poručnik sluteći una prijed neko zlo. Trenutak kasnije razgovarao je s pukovnikom Muellerom. – Koliko je vremena prošlo otada? – oficir Gestapoa tiho je upitao. – Deset minuta. – Jeste li pretresli auto? Poručnik je osjetio da mu crijeva popuštaju. – Ne, gospodine. General nije dopus... – Scheiss! Kamo su pošli? Poručnik je progutao slinu. Kad je opet progovorio, bilo je to beznadnim glasom čovjeka koji je znao da je njegova budućnost okončana. – Nisam siguran – odgovorio je. – Ovo je veliko raskrižje. Mogao je otići u unutrašnjost prema Rouenu ili na more u Le Havre. – Hoću da se sutra ujutro u devet osobno pojavite u glavnom štabu Gestapoa. U moj ured. – Da, gospodine – odgovorio je poručnik. Pukovnik Mueller bijesno je završio razgovor. Okrenuo se dvojici ljudi koji su bili pokraj njega i rekao: – Le Havre. Dovedite moja kola. Idemo u lov na žohara! Cesta za Le Havre vijuga uz Seinu, kroz prekrasnu dolinu Seine i njena bogata brda i plodna imanja. Noć je bila jasna, zvjezdana, a seljačke kuće u daljini bile su jezerca svjetla, poput oaza u tmini. Na udobnom stražnjem sjedištu limuzine razgovarali su Noelle i general Scheider. Pričao joj je o svojoj ženi i djeci i o težini bračnog života

armijskog oficira. Noelle je s razumijevanjem slušala pa mu je rekla koliko je za glumicu tegoban romantičan život. I jedno, i drugo bilo je svjesno da je razgovor tek zavaravanje, a oboje je nastavljao razgovarati na površnoj razini koja ne dopušta dublje pronicanje. Noelle ni na trenutak nije potcijenila inteligenciju čovjeka koji je sjedio do nje i potpuno je shvatila u kakvu se opasnu pustolovinu umiješala. Znala je da je general Scheider bio previše pametan da povjeruje kako je ona odjednom spoznala da je neodoljiv i da on mora sumnjati kako joj je do nečega jako stalo. Noelle je računala da će biti sposobna nadigrati ga u igri koju su igrali. General je samo ovlaš dodirnuo temu rata, ali je rekao nešto čega se kasnije dugo sjećala. Britanci su čudnovat narod – kazao je. – U doba mira njima je nemoguće upravljati, ali u doba krize su veličanstveni. Jedino vrijeme kad je britanski mornar istinski sretan jest onda kad mu brod tone. U Le Havre, na putu za Etratat, stigli su u sitne jutarnje sate. – Možemo li zastati da štogod pregrizemo? – upitala je Noelle. – Umirem od gladi. General Scheider je kimnuo. – Naravno, ako želite. – Podigao je glas. – Potražite neki restoran koji radi cijele noći. – Sigurna sam da takav lokal postoji u luci – sugerirala je Noelle. Kapetan je poslušno okrenuo auto prema lučkom dijelu grada. Zaustavio je automobil na samoj obali, uz koju je bilo privezano nekoliko teretnih brodova. Jedan blok kuća dalje stajala je oznaka BISTRO. Kapetan je otvorio vrata i Noelle je izišla, a za njom general Scheider. – Vjerojatno je zbog lučkih radnika otvoren cijelu noć – rekla je Noelle. Čula je zvuk motora i okrenula se. Jedan utovarni viljuškar dovezao se i stao blizu limuzine. Dva muškarca u kombinezonima i s kapama dugih šiltova, koji su im sakrivali lica, izišla su iz vozila. Jedan od njih oštro je pogledao Noelle, a onda izvadio sanduk s alatom i počeo pritezati viljuškar. Noelle je osjetila da joj se stežu mišići želuca. Prihvatila je generala Scheidera pod ruku, pa su krenuli prema restoranu. Osvrnula se prema šoferu koji je sjedio za volanom. – Zar ne bi i on kavicu? – upitala je Noelle. – Ostat će uz kola – rekao je general. Noelle je piljila u njega. Šofer ne smije ostati uz kola jer će inače sve upropastiti. Pa ipak, Noelle se nije usuđivala inzistirati. Preko grbavog, nepravilnog pločnika pošli su prema kavani. Odjednom, kako je zakoraknula, gležanj joj se iskrivio i Noelle je pala oštro vrisnuvši od boli. General Scheider je ispružio ruke i uzalud je pokušao dohvatiti prije nego što tijelom ne udari o pločnik. – Je li vam dobro? – upitao je. Vidjevši što se dogodilo, šofer se maknuo od volana i potrčao prema

njima. – Jako mi je žao – rekla je Noelle. – Iskrivila sam gležanj. Kao da je puknuo. General Scheider opipao joj je gležanj stručnom rukom. – Nema otekline. Vjerojatno je samo iščašen. Možete li stati na nogu? – Ne-ne znam – rekla je Noelle. Šofer ju je dohvatio sa strane, pa su je dva muškarca osovila na noge. Noelle je koraknula, a gležanj je klecnuo. – Oprostite – prostenjala je. – Kad bih barem mogla sjesti. – Pomozite mi da je unesemo onamo – rekao je general Scheider pokazujući prema kavani. Poduprta muškarcima, Noelle je ušla u gostionicu. Dok su ulazili, izložila se opasnosti i hitro pogledala prema autu. Dva lučka radnika bila su pokraj prtljažnika limuzine. – A ne biste li radije da smjesta odemo u Etratat? – pitao ju je general. – Ne, vjerujte mi, bit će sve u redu – odgovorila je Noelle. Vlasnik ih je poveo za stol u kutu, a muškarci su Noelle spustili na stolac. – Boli li vas jako? – upitao je general Scheider. – Malo – odgovorila je Noelle. Položila je ruku na njegovu. – Ne brinite. Neću dopustiti da vam ovo išta po kvari, Hans. U trenutku kad su Noelle i general Hans Scheider sjedili u kavani, pukovnik Mueller i dva njegova čovjeka jurili su unutar gradskog područja Le Havrea. Probuđen je i lokalni kapetan policije; pred policijskom stanicom čekao je gestapovce. – Jedan je žandar locirao generalov auto – rekao je. – Parkiranje dolje u luci. Tračak zadovoljstva ozario je lice pukovnika Muellera. – Odvedite me onamo – zapovjedio je. Pet minuta kasnije automobil Gestapoa s pukovnikom Muellerom, dvojicom njegovih ljudi i policijskim kapetanom dojurio je do kola generala Scheidera na molu. Ljudi su izišli i okružili automobil. U tom trenutku general Scheider, Noelle i šofer upravo su izlazili iz bistroa. Šofer je prvi primijetio ljude pokraj automobila. Požurio je prema njima. – Što se događa? – upitala je Noelle. Tek što je to izrekla, prepoznala je u daljini lik pukovnika Muellera i osjetila kako je podilaze hladni srsi. Ne znam – rekao je general Scheider. Dugim je koracima krenuo prema limuzini, dok je Noelle šepesala za njim. – Što vi ovdje radite? – upitao je general Scheider pukovnika Muellera kad je stigao do automobila.

– Žao mi je što vam remetim dopust – odgovorio je pukovnik Mueller kratko. – Želio bih pregledati prtljažnik vaših kola, generale. – Nema u njemu ničeg osim prtljage. Noelle je stigla do grupe. Opazila je da je viljuškara nestalo. General i gestapovac su izazovno gledali jedan u drugoga. – Moram inzistirati na tome, generale. Sumnjam da se jedan od neprijatelja Trećeg Reicha sakriva unutra i da je vaša gošća njegov ortak. General Scheider je dugo piljio u njega, a onda se okrenuo da promotri Noelle. – Ne znam što on to govori – rekla je čvrsto. Generalov pogled spustio se na njen gležanj, a onda je Scheider donio odluku i okrenuo se šoferu. – Otvorite. – Da, generale. Svi su pogledi bili prikovani uz prtljažnik kad se šofer mašio ručice i okrenuo je. Noelle je osjetila iznenadnu slabost. Poklopac se polako otvorio. Prtljažnik je bio prazan. – Netko nam je ukrao prtljagu! – uzviknuo je šofer. Lice pukovnika Muellera prošaralo se od bijesa mrlja ma. – Utekao je! – Tko je utekao? – upitao je general. – Le Cafard – bjesnio je pukovnik Mueller. – Židov po imenu Israel Katz. Prokrijumčaren je iz Pariza u prtljažniku ovog automobila. – Nemoguće – odgovorio je general Scheider. – Ovaj je prtljažnik bio dobro zaključan. Bio bi se ugušio. Pukovnik Mueller je na trenutak proučavao prtljažnik, a onda se okrenuo jednom od svojih ljudi. – Ulazite. – Da, pukovniče. Čovjek se poslušno uspuzao u prtljažnik. Pukovnik Mueller je čvrsto zalupio poklopac i pogledao na sat. Naredne četiri minute šutke su stajali, svatko od njih zaokupljen vlastitim mislima. Naposljetku, nakon cijele vječnosti, kako se učinilo Noelle, pukovnik Mueller je podigao poklopac prtljažnika. Čovjek unutra bio je u nesvijesti. Prezirna izraza, general Scheider se okrenuo pukovniku Muelleru. – Ako se tko vozio u prtljažniku – izjavio je general – odstranili su njegovo truplo. Mogu li vam još čime pomoći? Gestapovac je odmahnuo glavom; kiptio je od srdžbe i nezadovoljstva. General Scheider se okrenuo svojem šoferu. – Idemo. – Pomogao je Noelle da uđe u kola, a zatim su se odvezli u Etratat, ostavljajući iza sebe u daljini sve nejasniju skupinu ljudi. Pukovnik Mueller je smjesta dao nalog za pretragu obale, ali je tek

slijedećeg dana kasno poslije podne u bačvi u kutu jednog skladišta koje se nije koristilo otkrivena prazna boca kisika. Noć prije toga jedan je afrički teretniak iz Le Havrea isplovio za Capetown, ali sad je on bio negdje na debelom moru. Prtljaga koja je nestala pojavila se nekoliko dana kasnije u odjelu za izgubljene i nađene stvari na pariškom kolodvoru Gare du Nord. Noelle i general Scheider proveli su vikend u Etratatu i u Pariz su se vratili u ponedjeljak kasno poslije podne, na vrijeme da Noelle stigne na večernju predstavu.

Jutro nakon što se udala za Larryja, Catherine je dala otkaz kod Williama Frasera. Onog dana kad se vratila u Washington. Fraser ju je zamolio da s njim ruča. Izgledao je izmoždeno i propalo i odjednom starije. Catherine je osjetila samilost prema njemu, ali to je bilo sve. Sjedila je nasuprot visokom, zgodnom strancu, prema kojem je osjećala privrženost, ali sad joj se činilo nemogućim da je ikad razmišljala o tome da se uda za njega. Fraser joj se usiljeno nasmiješio. – Tako si, dakle, udata gospođa – rekao je. – Najudanija gospođa na svijetu. – Mora da se to zbilo prilično naglo. Da-da sam bar imao priliku da se nadmećem. – Ja nisam imala nikakvu priliku – rekla je iskreno Catherine. – Jedno…jednostavno se tako desilo. – Larry je pravi momak. – Da. – Catherine – okolišao je Faser – ti baš mnogo ne znaš o Larryju, je li tako? Catherine je osjetila kako joj se koče leđa. – Znam da ga ljubim, Bili – rekla je mirno. – A znam da i on ljubi mene. To je vrlo dobar početak, zar ne? Sjedio je i mrštio se, tih, dvojeći se u sebi. – Catherine... – Da? – Budi oprezna. – Zbog čega? – upitala je. Fraser je progovorio polako, oprezno se probijajući kroz minska polja riječi. – Larry je – drukčiji. – Kako? – upitala je odbijajući da mu pomogne. – Hoću reći, nije poput većine ljudi. – Opazio je njen pogled. – Oh, do vraga – rekao je. – Nemoj se na me osvrtati. – Uspio se slabašno naceriti. – Vjerojatno si pročitala moju biografiju koju je napisao Ezop. Lisica i kiselo grožđe. Catherine mu je uzela ruku. – Nikad te neću zaboraviti, Bili. Nadam

se da možemo ostati prijatelji. – I ja se nadam – rekao je Fraser. – Sigurna si da nećeš ostati u uredu? – Larry želi da dam otkaz. Staromodan je. Smatra da muževi moraju izdržavati svoje žene. – Ako se ikad predomisliš – rekao je Fraser – javi mi. Ostatak ručka bio je usredotočen na poslovne stvari, a i na razgovor o tome tko će preuzeti Catherinino mjesto. Znala je da će joj Bili Fraser jako nedostajati. Pretpostavljala je da muškarac koji prvi zavede djevojku uvijek za država specijalan položaj u životu te djevojke, no Bili je njoj značio još više od toga. Bio je drag čovjek i dobar prijatelj. Njegov stav prema Larryju ju je uznemirio. Kao da ju je Bili počeo upozoravati na nešto, a onda se za ustavio jer se bojao da će pokvariti njenu sreću. Ili je to, kako je rekao, bio samo slučaj s kiselim grožđem? Bili Fraser nije bio sitan ili ljubomoran čovjek. Svakako bi želio da bude sretna. Pa opet, Catherine je bila sigurna da joj je pokušao nešto reći. Negdje u pozadini njenih misli bila je zla slutnja. Ali sat kasnije, kad se našla .s Larryjem i kad joj se nasmiješio, sve joj je isparilo iz glave, osim oduševljenja da je udata za ovo nevjerojatno, veselo ljudsko biće. S Larryjem je bilo zabavnije nego s ikim koga je Catherine znala. Svaki je dan bio pustolovina, blagdan. Svakog su se vikenda izvozili u okolicu, odsjedali u malim krčmama i istraživali lokalne sajmove. Otišli su na Lake Placid i vozili se golemim tobogan sanjkama, pa u Montauk, kamo su išli na veslanje i ribolov. Catherine se prestrašila vode jer nikad nije naučila plivati, no Larry joj je rekao neka se ne boji, a uza nj se osjećala sigurnom. Larry je bio zlatan i pažljiv, i kao da očito nije bio svjestan privlačnosti koju je imao za druge žene. Catherine kao da je bila sve što je želio. Tokom njihovog medenog mjeseca Larry je u jednoj prodavaonici antikviteta nabasao na srebrnu ptičicu, a Catherine se ona toliko svidjela da joj je pronašao i jednu kristalnu ptičicu, i to je bio začetak zbirke. Jedne subotnje večeri odvezli su se u Maryland da proslave treći mjesec braka i da večeraju u istoj onoj maloj gostionici. Sutradan, u nedjelju 7. prosinca, Pearl Harbor su napali Japanci. Američka najava rata Japanu uslijedila je idućeg dana u jedan sat i trideset i dvije minute poslije podne, za manje od dvadeset i četiri sata poslije japanskog napada. U ponedjeljak, dok je Larry bio u zrakoplovnoj bazi Andrews, Catherine, koja nije mogla izdržati da bude sama u stanu, povezla se taksijem do Capitola da vidi što se događa. Grupice ljudi, koje su se natisnule oko brojnih prijenosnih radio-aparata, rasule su se po gomili koja je zauzela pločnike Capitol Plaze. Catherine je promatrala

kako se predsjednička karavana vozi prilazom i staje uz južni ulaz u Capitol. Bila je dovoljno blizu da vidi kako se vrata limuzine otvaraju i kako se, uz pomoć dvojice pomoćnika, iskrcava predsjednik Roosevelt. Deseci policajaca stajali su na svakom uglu, spremni na svaku neugodnost. Catherine je imala dojam da u gomili prevladava raspoloženje jarosti, baš kao i kod rulje koja se sprema na linčovanje. Pet minuta nakon što je predsjednik Roosevelt ušao u Capitol, preko radija se začuo njegov glas. Obraćao se zajedničkoj sjednici Kongresa. Glas mu je bio čvrst i snažan, pun ljutite odlučnosti. – Amerika će upamtiti ovu agresiju... Sila pravde će pobijediti... Postići ćemo sigurnu pobjedu, tako nam Bog pomogao. Petnaest minuta nakon što je Roosevelt ušao u Capitol, izglasana je Parlamentarna rezolucija broj 254, kojom se navješćuje rat Japanu. Izglasana je jednoglasno, izuzme li se predstavnica Jeannette Rankin iz Montane, koja je glasala protiv objave rata, tako da je konačni ishod bio 388:1. Govor predsjednika Roosevelta potrajao je točno deset minuta. Bila je to najkraća objava rata koja je ikad izgovorena pred američkim Kongresom. Svjetina izvana počela je iz svega grla klicati u znak odobravanja, srdžbe i obećanja odmazde. Amerika se napokon pokrenula. Catherine je pažljivo promatrala muškarce i žene koji su stajali pokraj nje. Lica muškaraca bila su puna onog istog ushita koji je dan ranije zapazila na Larryjevom licu; kao da svi oni pripadaju istom tajnom klubu, čiji članovi smatraju rat uzbudljivim sportom. Čak kao da su i žene bile zahvaćene spontanim oduševljenjem koje vladalo gomilom. No Catherine se pitala kako li će se osjećati kad im muškarci odu, a one ostanu same iščekujući vijesti o svojim muževima i sinovima. Polako se okrenula i odšetala natrag prema svojem stanu. Na uglu je ugledala vojnike s nabijenim bajonetama. Uskoro će, pomislila je, cijela zemlja biti u uniformi. Dogodilo se to još brže nego što je Catherine pretpostavljala. Gotovo preko noći Washington se preobrazio u svijet rezervne armije kaki boje. Zrak je bio pun naelektriziranog, zaraznog uzbuđenja. Kao da je mir letargija, mijazam koji je čovječanstvo ispunio osjećajem dosade, a samo je rat ono što čovjeka može stimulirati do potpunog životnog razveseljavanja. Larry je šesnaest do osamnaest sati provodio u zrakoplovnoj bazi, a često je ondje ostajao i preko noći. Rekao je Catherine da je stanje u Pearl Harboru i Hickam Fieldsu bilo mnogo gore nego što je prikazano narodu. Podmukli napad bio je razorno uspješan. Američka mornarica i dobar dio zrakoplovnih snaga bili su praktički posve uništeni. – Želiš li time reći da bismo mogli izgubiti rat? – upitala je Catherine

zgranuto. Larry ju je zamišljeno pogledao. – Zavisi od toga kako se brzo možemo spremiti – odgovorio je. – Japance svi smatraju smiješnim čovječuljcima slabog vida. To je sranje. Žilavi su i ne boje se umrijeti. Mi smo meki. Slijedećih se mjeseci činilo da Japance ne može ništa zaustaviti. Naslovi dnevnih novina kričali su o njihovim uspjesima: Napadali su Wake... obavljali vatrenu pripremu za invaziju na Filipinsko otočje... iskrcali su se na Guam... Borneo... Hong Kong. General Mac Arthur proglasio je Manilu otvorenim gradom, a američke jedinice na Filipinima, uhvaćene u klopku, predale su se. Jednog dana u travnju Larry je iz baze nazvao Catherine i zamolio je da se s njim nađe u gradu na večeri u hotelu. Willard kako bi nešto proslavili. – Proslavili, što? – upitala je Catherine. – Reći ću ti večeras – odgovorio je Larry. U glasu mu se osjećalo veliko uzbuđenje. Kad je Catherine spustila slušalicu, ispunio ju je stravičan predosjećaj. Pokušala je razmisliti o svim mogućim razlozima zbog kojih bi Larry morao slaviti, ali sve se uvijek svodilo na isto, a ona nije mislila da će imati snage da to podnese. U pet poslije podne Catherine je bila potpuno odjevena, sjedila je na krevetu i piljila u zrcalo u svojoj garderobi. Mora da imam krivo – pomislila je. – Možda je unaprijeđen. To ćemo proslaviti. Ili ima neke dobre vijesti o ratu. Catherine je tako sebi govorila, ali nije vjerovala. Promatrala se u zrcalu, nastojeći da bude objektivna. Zaključila je nepristrano, da je privlačna, iako zbog toga Ingrid Bergman neće patiti od besanice. Figura joj je bila dobra, puna izazovnih oblina. Inteligentna si, vesela, učtiva, ljubezna i seks-bomba, rekla je samoj sebi. Zašto bi ikoji punokrvni muškarac žarko žudio za tim da te napusti da bi mogao otići u rat i ondje se pokušao dati ubiti? U sedam sati Catherine je ušla u blagovaonicu hotela Willard. Larry još nije bio stigao, a šef sale otpratio ju je do stola. Rekla je ne, neće ništa popiti, a onda je nervozno promijenila mišljenje i naručila martini. Kad joj ga je konobar donio i kad je htjela podići čašu, primijetila je da joj se ruke tresu. Digla je pogled i opazila da joj se približava Larry. Probijao se između stolova, a svuda su ga uokolo prepoznavali i pozdravljali. Bilo je u njemu nečeg životnog, neka aura koja je svačiji pogled svraćala u njegovom smjeru. Catherine ga je promatrala i prisjećala se onog dana kad je u Hollywoodu pristupio njenom stolu u MGM-ovoj kantini. Shvatila je koliko ga je tada slabo poznavala, pa se pitala koliko li ga dobro znade sada. Stigao je do stola i hitro je poljubio u

obraz. – Oprosti što sam zakasnio, Cathy – ispričao se. – U bazi je cijeli dan ludnica. – Sjeo je, pozdravio šefa sale po imenu i naručio martini. Ako je i opazio da Catherine pije, nije to komentirao. Catherine je u sebi vrištala: Reci mi to svoje iznenađenje. Reci mi što slavimo! No ništa nije rekla. Postoji jedna stara mađarska izreka: »Samo luda žuri da saopći lošu vijest«. Ispila je još jedan gutljaj martinija. No možda to i nije bila stara mađarska poslovica. Možda je to bila nova poslovica Catherine Douglas, koja je bila smišljena zato da se kao zaštita navuče preko tanašne kože. Možda ju je martini malo opio. Ako je njen predosjećaj bio točan, prije nego što noć završi, bit će mrtva-pijana. Ali promatrajući sada Larryja, njegovo lice puno ljubavi, Catherine je znala da se morala prevariti. Larry ne bi mogao podnijeti da se razdvoji od nje, baš kao što ni ona ne bi mogla podnijeti da se razdvoji od njega. Stvarala je moru ni iz čega. Iz sretnog izraza njegovog lica razaznavala je da joj hoće saopćiti neke doista dobre vijesti. Larry se naginjao prema njoj, osmjehivao se svojim svojstvenim dječačkim smiješkom prihvaćao je za ruku. – Nikad ne bi pogodila što se dogodilo, Cathy. Idem preko oceana. Kao da se spustio neki magličast zastor i svemu dao nestvaran, mutan izgled. Larry je sjedio do nje, usnice su mu se pomicale, ali njegovo je lice ulazilo i izlazilo iz fokusa, a Catherine nije mogla čuti ni jedne riječi. Gledala je preko njegova ramena, a zidovi restorana skupno su se pomicali i udaljavali. Promatrala je, opčinjeno. – Catherine! – Larry ju je drmusao za ruku, a pogled joj se polako usredotočio na njega i sve se opet vratilo na normalu. – Je li ti dobro? Catherine je kimnula, progutala slinu i nesigurno rekla: – Sjajno mi je. Uvijek me se dobre vijesti ovako dojme. – Shvaćaš da to moram učiniti, zar ne? – Da, shvaćam. – Istina je, dragi moj, da to ne bih shvatila pa da živim i milijun godina. Ali da sam ti to rekla, zamrzio bi me, zar ne? Kome treba zagrifljiva žena? Žene heroja trebale bi svoje muškarce ispraćati sa smiješkom. Larry ju je zabrinuto promatrao. – Plačeš. – Ne plačem – rekla je Catherine ljutito i s užasom ustanovila da plače. – Moram se samo priviknuti na to. – Daju mi vlastitu eskadrilu – rekao je Larry. – Stvarno? – Catherine je nastojala u glas ubaciti ponos. Njegova vlastita eskadrila. Kad je bio dečkić, vjerojatno je imao vlastitu željezničku kompoziciju s kojom se igrao. A sad, kad je bio veliki dečko, dali su mu vlastitu eskadrilu da se s njom poigra. A ovo su bile prave igračke, s jamstvom da će se srušiti, da će teći krv i da će se umirati. –

Htjela bih još jedno piće – rekla je. – Naravno. – Kad... kad moraš otići? – Ne prije slijedećeg mjeseca. Zvučalo je kao da žudi da ode. Bilo je to užasno, jer je osjećala da se cijeli njen brak raspada. Na podiju je pjevač sentimentalizirao: – Put na mjesec na krilima babljeg ljeta... – Bablje ljeto, pomislila je. Eto od čega je sazdan moj brak: od babljeg ljeta. Taj Cole Porter je sve znao. – Imat ćemo puno vremena prije nego što odem – govorio je Larry. Puno vremena za što? Catherine se gorko pitala. Puno vremena da osnujemo obitelj, da izvedemo našu djecu na skijanje u Vermont, da zajedno ostarimo? – Što bi željela da noćas radimo? – upitao je Larry. Voljela bih otići u okružnu bolnicu i dati da ti odrežu jedan nožni prst. Ili da ti probiju jedan bubnjić. Glasno je kazala: – Hajdemo kući i milujmo se. – Bila je bijesno, očajnički žurna. Slijedeća četiri tjedna su se rastopila. Sati su brzali kafkijanskom morom, koja je dane pretvarala u sate, sate u minute i onda je – nevjerojatno – došao Larryjev posljednji dan. Catherine ga je dovezla na aerodrom. Bio je razgovorljiv, sretan i veseo, a ona je bila mračna, mirna i nesretna. Posljednjih nekoliko minuta pretvorilo se u kaleidoskop obavljanja formalnosti... žuran poljubac na rastanku... Larryjev ulazak u avion koji će ga odvesti daleko od nje... posljednje oproštajno domahivanje. Catherine je stajala na uzletištu i promatrala kako njegov avion iščezava u malu mrlju na nebu i napokon nestaje. Stajala je ondje jedan sat i, konačno, kad se smrklo, okrenula se i odvezla natrag u svoj prazni stan. U prvoj godini poslije napada na Pearl Harbor vođeno je deset velikih pomorskih i zračnih bitaka protiv Japana. Saveznici su dobili samo tri, ali su dvije od njih bile odlučujuće: Midway i bitka za Guadalcanal. Catherine je novinske izvještaje o svakoj bici čitala od riječi do riječi, a zatim tražila Williama Fasera da joj dade dodatne podrobnosti. Pisala je Larryju svakog dana, ali je proteklo osam tjedana prije nego što je primila njegovo prvo pismo. List je bio optimističan i pun uzbuđenja. Pismo je bilo jako cenzurirano, pa Catherine nije imala pojma gdje se on nalazi ili što radi. Što bilo da bilo, imala je osjećaj kao da on uživa u ovome što se zbiva, a za dugih samotnih, noćnih sati Catherine je ležala u krevetu i razbijala glavu nastojeći ustanoviti što li je to u Larryju što ga navodi na to da se odazove izazovu rata i smrti. Nije to bilo zbog toga

što bi on žudio za smrću, jer Catherine nije nikad poznavala nikoga tko bi bio življi i vitalniji. No možda je to bila druga strana medalje, tj. upravo zbog toga što je neprekidno prkosio smrti, njegova je žudnja za životom bila toliko velika. Ručala je s Williamom Fraserom. Catherine je znala da se on pokušao unovačiti i da su mu u Bijeloj kući rekli da bi mogao više pripomoći ako ostane na svojem mjestu. Bio je duboko razočaran. Ipak, nikad to nije spomenuo Catherine. Sada, sjedeći sučelice Catherine za stolom, Fraser je upitao: – Jesi li što dobila od Larryja? – Primila sam prošlog tjedna pismo. – Što je pisao? – Pa, prema tom pismu, rat je svojevrsna nogometna utakmica. Izgubili smo u prvoj gužvi, ali sad su u igru ubacili prvu momčad, pa osvajamo teren. Kimnuo je. – To je Larry. – Ali to nije rat – rekla je Catherine mirno. – Nije nogometna utakmica, Bili. Milijuni ljudi izginut će prije nego što ovo završi. – Da si u tome, Catherine – rekao je blago – mislim da bi ti bilo lakše da razmišljaš o tome kao o nogomet noj utakmici. Catherine je zaključila da želi poći na posao. Armija je stvorila jedan ogranak za žene, WAC,11 i Catherine je razmišljala o tome da stupi u njega, ali je osjetila da bi mogla biti korisnija radeći nešto više od vožnje automobila i odgovaranja na telefon. Premda je, po onome što je čula, WAC bio vrlo živopisan. Među pripadnicama te jedinice bilo je toliko trudnih da se govorkalo slijedeće: kad su dobrovoljke išle na pregled, liječnici su im na trbuhe utiskivali sićušne gumene markice. Djevojke su pokušavale pročitati što ondje piše, ali nisu mogle. Napokon je jednoj od njih palo na pamet da uzme povećalo. Pisalo je: »Kad ovo budete mogli pročitati prostim okom, javite mi se«. Sada, kad je sjedila za ručkom s Billom Fraserom, Catherine je rekla: – Želim raditi. Želim nečim pripomoći. Proučavao ju je na trenutak, a onda kimnuo. – Možda znam pravu stvar za tebe, Catherine. Vlada nastoji prodati ratne obveznice. Mislim da bi mogla pomoći u njihovu raspoređivanju. Dva tjedna kasnije Catherine se dala na posao da organizira prodaju ratnih obveznica posredovanjem slavnih ličnosti Kao koncept činilo se smiješno jednostavno, ali izvedba je opet bila nešto drugo. Otkrila je da su zvijezde poput djece: željni su i voljni pomoći u ratnim naporima, ali im se teško vezati na određene datume. Trebalo je stalno žonglirati s 11 Ženska pomoćna služba.

njihovim rasporedima. Cesto i nije bilo do ni ih jer su se filmovi odgađali ili su rasporedi bih prepuni. Catherine je ustanovila da se vozika od Washingtona do Hollywooda i New Yorka. Navikla je na putovanja u posljednji trenutak, na pakiranje dovoljne količine odjeće da joj dostaje za cijeli put. Upoznala je desetke slavnih ljudi. – Jeste li stvarno upoznali Caryja Granta? – upitala ju je njena tajnica kad se jednom vratila s puta u Hollywood. – Zajedno smo ručali. – Je li onako šarmantan kao što se priča? – Da se šarm može pakirati – izjavila je Catherine – bio bi najbogatiji čovjek na svijetu. Dogodilo se to toliko postupno da Catherine gotovo i nije bila svjesna. Šest mjeseci ranije Fraser joj je ispričao o problemu koji William Turner ima s jednim od klijenata koje je nekad vodila Catherine. Catherine je bila zamislila novu kampanju primijenivši humoristički pristup, a stranka je bila vrlo zadovoljna. Nekoliko tjedana kasnije Bili je zamolio Catherine da priskoči kod još jedne stranke, i prije nego što je i shvatila, više od pola vremena trošila je u oglasnoj agenciji. Bila je odgovorna za pola tuceta poslova, a svi su se oni lijepo razvijali. Fraser joj je dao veliku plaću i postotak. Dan prije Božića u podne Fraser je ušao u njen ured. Ostalo osoblje otišlo je kući, a Catherine je završavala poslove koji su pristigli u posljednji čas. – Zabavljaš se? – upitao je. – Posao – nasmiješila se i srdačno dodala – i to dobro plaćen. Hvala, Bili. – Ne zahvaljuj mi. Zavrijedila si svaku paru i još k tome... Upravo o tom »još k tome« želim s tobom razgovarati. Nudim ti ortakluk. Iznenađeno ga je pogledala: – Ortakluk? – Polovica novih stranaka koje smo dobili u po sijed njih šest mjeseci ovdje je zbog tebe. – Sjeo je i gledao je zamišljeno ne govoreći ništa više. A ona je razumjela koliko mu to mnogo znači. – Imaš ortaka – rekla je. Lice mu je zasjalo. – Ne mogu ti reći koliko sam zadovoljan. – Nespretno je ispružio ruku. Odmahnula je glavom, prošla kraj njegove raširene ruke, zagrlila ga i poljubila u obraz. – Sad kad smo ortaci – bockala ga je – mogu te po ljubiti. – Osjetila je kako ju je odjednom čvršće stisnuo. – Cathy – rekao je. – Ja... Catherine mu je stavila prst na usnice. – Nemoj ništa govoriti, Bili. Neka ostane ovako kako jest.

– Znaš da sam zaljubljen u tebe. – I ja tebe ljubim – rekla je toplo. Semantika, pomislila je. Razlika između »ljubim te« i »zaljubljen sam u tebe« bila je ponor bez mosta. Fraser se nasmiješio. – Neću ti dosađivati, obećavam. Poštujem tvoje osjećaje prema Larryju. – Hvala, Bili. – Oklijevala je. – Ne znam hoće li to što pomoći, ali kad bi ikad bio još netko, taj bi bio ti. – To je sjajna pomoć – nacerio se. – Cijele će me noći držati budnim.

Prošle godine Armand Gautier je prestao poticati razgovor a vjenčanju. U početku se osjećao u superiornijem položaju prema Noelle. Međutim, situacija je sada bila gotovo obrnuta. Kad su davali intervjue štampi, Noelle je bila ta kojoj su upućivana pitanja, a kamo god su odlazili, Noelle je bila atrakcija, a on je bio u sjeni. Noelle je bila savršena ljubavnica. I dalje se starala o tome da Gautiera bude udobno, figurirala je kao njegova domaćica i zapravo pridonosila tome da je bio jedan od muškaraca kojima su u Francuskoj najviše zavidjeli; no, uistinu, nikad nije imao ni trenutka mira jer je znao da ne posjeduje Noelle, niti da će je ikad posjedovati, te da će doći dan kad će ona otići iz njegovog života jednako mušičavo kao što je i ušla; a kad se prisjetio kako mu je bilo onaj jedini put kad ga je Noelle ostavila, Gautiera je uhvatila muka. Usprkos instinktu njegova intelekta, iskustva i poznavanja žena, bio se ludo, strastveno zaljubio u Noelle. Ona je bila jedina, najvažnija činjenica u njegovom životu. Noćima je ležao budan i smišljao složena iznenađenja da je razveseli, a kad bi upalila, za nagradu bi dobio smiješak, poljubac ili neiznuđenu noć milovanja. Kad god bi pogledala nekog dragog muškarca, Gautiera bi obuzimala ljubomora, ali je bio dovoljno pametan da o tome s Noelle ne razgovara. Jednom, nakon nekog primanja, kad je cijelo veče provela razgovarajući s jednim glasovitim liječnikom, Gautier se bio jako razbjesnio na nju. Noelle je saslušala njegovu tiradu, a onda mirno odgovorila: – Ako te smeta da razgovaram s drugim muškarcima, Armand, još ću večeras iseliti svoje stvari. Nikad više nije dodirnuo tu temu. Početkom veljače Noelle je otvorila svoj salon. Počelo je to jednostavnim nedjeljnim kasnim doručkom s nekolicinom njihovih prijatelja iz kazališta, ali, budući da se glas o tome pronio, brzo su se ti domjenci proširili i počeli uključivati političare, učenjake, pisce – svakoga za koga je krug smatrao da bi mogao biti zanimljiv ili zabavan. Noelle je bila vladarica salona i jedna od glavnih atrakcija. Svatko je žudio za tim da s njom razgovara, jer je ona postavljala pronicava pitanja i pamtila odgovore. O politici je slušala od političara, o financijama od bankara.

Vodeći stručnjk za umjetnost pričao joj je o umjetnosti, a doskora je upoznala sve velike francuske umjetnike koji su živjeli u Francuskoj. 0 vinu joj je pripovijedao glavni podrumar baruna Rothschilda, a o arhitekturi Corbusier. Noelle je imala najbolje učitelje na svijetu, a oni su, zauzvrat, imali prekrasnu i privlačnu učenicu. Bila je inteligentan slušalac, brze, radoznale pameti. Armand Gautier je imao dojam da promatra princezu u društvu s njenim ministrima, a bilo je to – da je toga bio svjestan – najbliže što je ikad dokučio u razumijevanju Noellinog karaktera. Kako su mjeseci promicali, Gautier se počeo osjećati malko sigurnijim. Činilo mu se da je Noelle upoznala sve koji bi joj mogli nešto značiti i da ni za koga od njih nije pokazala zanimanja. Nije još bila upoznala Constantina Demirisa. Constantin Demiris bio je vladar carstva većeg i moćnijeg od većine država. Nije imao titule, ni službenog položaja, ali je redovito kupovao i prodavao predsjednike vlada, kardinale, ambasadore i kraljeve. Demiris je bio jedan od dvojice ili trojice najbogatijih ljudi na svijetu, a njegova je moć bila legendarna. Posjedovao je najveću flotu teretnih brodova, avionsku kompaniju, novine, banke, željezare, zlatne rudnike – kraci su mu bili posvuda, nerazmrsivo upleteni u privrednu strukturu desetaka zemalja. Imao je jednu od najvrednijih umjetničkih zbirki na svijetu, flotilu privatnih aviona i desetak stanova i vila razasutih diljem globusa. Constantin Demiris bio je nešto višeg srednjeg stasa, snažnog prsnog koša i širokih ramena. Lice mu je bilo crnomanjasto. Imao je širok grčki nos i maslinaste crne oči, koje su zračile inteligencijom. Nije ga zanimala odjeća, ali je ipak uvijek bio na popisu najbolje odjevenih muškaraca, a govorkalo se da posjeduje više od pet stotina odi jela. Gdje god bi se zatekao, davao je izrađivati odjeću. Odijela su mu u Londonu izrađivali Hawes and Curtis, košulje Brioni iz Rima, cipele Daliet Grande iz Pariza, a kravate u desetak različitih zemalja. Demirisova pojava bila je magnetična. Kad bi ušao u prostoriju, ljudi koji ga nisu poznavali okrenuli bi se i zurili u njega. Novine i magazini diljem svijeta pisali su neprekidno cijela brda materijala o Constantinu Demirisu i njegovoj privlačnosti, kako poslovnoj tako i društvenoj. Štampa je otkrila da se dade lijepo citirati. Kad ga je jedan izvjestitelj pitao jesu li mu prijatelji pomogli da postigne toliki uspjeh, odgovorio je: – Da biste uspjeli, trebate prijatelje. Da biste uspjeli, trebate neprijatelje. Kad su ga upitali koliko ima namještenika, Demiris je rekao: – Ni jednoga. Samo ministrante. Kad se radi o tolikoj moći i bogatstvu, posao se pretvara u vjeru, a uredi postaju hramovi.

Bio je odgojen u duhu grčke pravoslavne crkve, ali je o organiziranoj vjeri rekao: – Tisuću je puta više zločina počinjeno u ime ljubavi, nego u ime mržnje. Svijet je znao da je Demiris oženjen kćerkom jedne stare grčke bankarske obitelji, da mu je žena neatraktivna, dobrodušna dama i da ga je rijetko pratila kad se zabavljao na jahti ili na svojem privatnom otoku. Umjesto nje, u njegovom je društvu često bila neka lijepa glumica ili balerina ili netko drugi tko bi mu trenutno zanio maštu. Njegovi romantični ispadi bili su podjednako legendarni i živopisni kao i njegove financijske pustolovine. Spavao je s desecima filmskih zvijezda, žena svojih najboljih prijatelja, petnaestogodišnjom romansijerkom, svježe ucviljenim udovicama, a šaputalo se da je jednom dobio prijedlog grupe redovnica kojima je trebao novi samostan. O Demirisu je napisano pola tuceta knjiga, ali ni jedna od njih nije pogodila bit toga čovjeka, niti je uspjela otkriti izvorište njegova uspjeha. Constantin Demiris, premda jedna od najpoznatijih osoba na svijetu, bio je vrlo nepristupačan, i svojom je javnom slikom manipulirao kao fasadom koja je sakrivala njegovo pravo »ja«. Imao je desetke prisnih prijatelja iz svih slojeva, pa ipak ga nitko nije istinski poznavao. Činjenice su bile predmet javnih spisa. Rodio se u Pireju kao sin lučkog radnika, u obitelji s četrnaestero braće i sestara, u kojoj nije bilo dovoljno hrane na stolu, pa se, ako je tko poželio nešto posebno, morao za to boriti. U Demirisu je bilo nečega što je stalno zahtijevalo sve više, i on se za to borio. Još dok je bio dečkić, Demirisove su misli sve automatski pretvarale u matematiku. Znao je broj stuba do Partenona, koliko treba minuta do škole, broj čamaca u luci određenog dana. Vrijeme je bilo broj podijeljen na segmente, a Demiris je naučio da ga ne trati. Rezultat je bio taj da je bez ikakvog stvarnog napora bio sposoban obaviti strahovito mnogo stvari. Njegov osjećaj za organizaciju bio je instinktivan, dar koji je i u najmanjim stvarima što ih je radio funkcionirao automatski. Sve je postalo igra nadmetanja njegova duha s onima koji su ga okruživali. Premda je Demiris bio svjestan toga da je pametniji od većine ljudi, nije ga svladala taština. Kad je jedna divna žena poželjela s njime otići u krevet, ni na jedan trenutak nije se zavaravao da je to zbog njegovog izgleda ili osobe, ali nikad time nije zamarao pamet. Svijet je bio tržnica, a ljudi su bili ili kupci ili prodavači. Neke žene koje je poznavao privukao je novac, neka njegova moć, a nekoliko rijetkih njegov um ili mašta. Gotovo je svaka osoba koju je upoznao željela nešto od njega: dar za dobrotvorne svrhe, financiranje nekog poslovnog projekta ili, jednostavno, moć koja je mogla proisteći iz njegovog prijateljstva. Demiris je uživao u otkrivanju što zapravo ljudi traže, jer je istina rijetko bila ono što su ljudi stavljali u prvi plan. Njegov analitički duh bio je

skeptičan prema izvanjskoj istini, a posljedica je bila da nije vjerovao ničemu što je čuo i da nije imao povjerenja ni u koga. Reporterima koji su obrađivali njegov život bilo je dopušteno da vide samo njegovu srdačnost i šarm produhovljenog uglađenog čovjeka. Nikad nisu pomislili da je Demiris pod kožom ubojica, razbijač koji nagonski ide na žilu kucavicu. Za stare je Grke riječ thekaeossini, pravda, često bila sinonim za ekthekissis, osveta, a Demiris je bio opčinjen objema. Pamtio je svaku uvredu koja mu je ikad nanesena, a onima koji su bili toliko zle sreće da nakopaju na glavu njegovo neprijateljstvo stostruko je uzvraćao. Nikad čak toga nisu bili ni svjesni, jer je Demirisov matematički duh izumio igru oštrih odmazdi, strpljivo razrađujući komplicirane zamke, pletući složene mreže kojima će napokon uhvatiti i uništiti svoje žrtve. Kad je Demirisu bilo šesnaest godina, upustio se u prvi poslovni pothvat sa starijim čovjekom, koji se zvao Spyros Nicholas. Demiris je došao na ideju da otvori mali kiosk u luci u kojem bi noćnoj smjeni lučkih radnika posluživao toplu hranu. S mukom je skrpao polovicu potrebne svote za pothvat, ali kad je stvar postala unosna, Nicholas ga je izgurao iz posla i sve preuzeo sam. Demiris se pomirio sa sudbinom bez prosvjeda i krenuo u druge pothvate. U slijedećih dvadeset godina Spyros Nicholas je ušao u posao pakiranja mesa te postao bogat i uspješan. Oženio se, dobio troje djece i bio jedan od najuglednijih ljudi u Grčkoj. Sve te godine Demiris je strpljivo mirovao i puštao Nicholasa da gradi svoje malo carstvo. Kad je zaključio da je Nicholas dostigao vrhunac uspjeha i sreće, Demiris je udario. Budući da mu je posao cvao, Nicholas je razmišljao o tome da kupi imanja kako bi sam proizvodio meso te da otvori lanac maloprodajnih dućana. Za to je bila potrebna enormna svota. Constantin Demiris je bio vlasnik banke s kojom je Nicholas poslovao, i ta ga je banka potakla da novac posudi uz kamatu kojoj Nicholas nije mogao odoljeti. Nicholas je čvrsto zagrizao, a usred ekspanzije banka je opozvala njegove mjenice. Kad je zbunjeni čovjek prosvjedovao da ne može isplatiti, banka je smjesta pokrenula pljenidbeni postupak. Novine, koje su bile Demirisovo vlasništvo, odmah su na naslovne stranice lansirale reportaže, pa su i drugi vjerovnici počeli plijeniti Nicholasa. Otišao je drugim bankama i posudionicama, ali one su mu, zbog razloga koje nije mogao proniknuti, odbile priskočiti u pomoć. Dan nakon što je bio prinuđen na stečaj, Nicholas je počinio samoubojstvo. Demirisov osjećaj thekaeossinija bio je dvosjekli mač. Baš tako kao što nije zaboravljao uvrede, nije zaboravljao ni jednu uslugu. Gostioničarka koja je nahranila i obukla mladića kad je bio presiromašan da plati, odjednom je postala vlasnica najamne zgrade, a da pojma nije imala o

tome tko je dobročinitelj. Mlada djevojka koja je bila prihvatila mladog Demirisa kad je bio bez prebite pare i koja je s njime živjela, dobila je vilu i doživotnu rentu-mirovinu neznano od koga. Ljudi koji su s ambicioznim mladim Grkom poslovali prije četrdeset godina nisu imali pojma da bi slučajna veza s njim mogla utjecati na njihove živote. Dinamični mladi Demiris trebao je bankare i financijere. Neki su ga podržali i pomogli, drugi ga prezreli i izigrali. U glavi i srcu ponosni je Grk pohranio neizbrisiva sjećanja o svakoj transakciji. Njegova žena Melina jednom ga je optužila da glumi Boga. – Svaki čovjek glumi Boga – rekao joj je Demiris. – Neki od nas bolje su opremljeni za tu ulogu od drugih. – Ali opako je razarati živote ljudi, Costa. – Nije opako. To je pravda. – Odmazda. – Ponekad je to isto. Najveći dio ljudi izvlači se sa zlom koje čini. U položaju sam da ih prinudim da za to plate. To je pravda. Uživao je u satima kada je spremao klopke za protivnike. Brižljivo bi proučavao svoje žrtve, analizirao ih, procjenjivao im snage i slabosti. Kad je Demiris imao tri mala teretna broda i kad mu je bio potreban zajam da proširi svoju flotu, otišao je jednom švicarskom bankaru u Basel. Bankar ne samo što ga je odbio, nego je telefonirao drugim prijateljima bankarima i savjetovao ih da mladom Grku ne daju nikakav novac. Demiris je naposljetku uspio posuditi novac u Turskoj. Demiris je dočekao svoj trenutak. Ustanovio je da je pohlepa bankarova Ahilova peta. S Ibn Saudom iz Arabije Demiris je bio u pregovorima o preuzimanju zakupa ondašnjeg novoustanovljenog razvoja naftne industrije. Ugovori su za Demirisova poduzeća trebali vrijediti nekoliko stotina milijuna dolara. Dao je upute jednom od svojih agenata da švicarskom bankaru oda novost o ugovoru koji je trebao biti sklopljen. Bankaru je ponuđeno dvadeset i pet posto udjela u novoj tvrtki ako uloži pet milijuna dolara u gotovu u kupnju obveznica. Bankar je hitro provjerio ugovor i utvrdio njegovu autentičnost. Nemajući osobno na raspolaganju toliki novac, potajno ga je posudio od banke, ne rekavši nikom ništa jer nije želio s drugima podijeliti svoju neočekivanu sreću. Transakciju je trebalo obaviti slijedećeg tjedna do kada će biti kadar vratiti novac što ga je uzeo. Kad je Demiris dobio u ruke bankarov ček, objavio je novinstvu da su aranžmani s Arabijom odgođeni. Obveznicama je vrijednost strmoglavo pala. Bankar nije mogao pokriti dug i njegova je pronevjera otkriven? Demiris je bankarove obveznice »digao« uz cijenu od nekoliko centi za dolar, a onda proslijedio pregovore o nafti. Obveznicama je skočila cijena.

Bankar je optužen za pronevjeru i Osuđen na dvadeset godina zatvora. U Demirisovoj igri bilo je nekoliko igrača s kojima još nije izravnao račune, ali nije mu se žurilo. Uživao je u pripremama, planiranju i izvršavanju. Bilo je to poput šaha a Demiris je bio velemajstor. Ovih dana nije stjecaoneprijatelje, jer nitko sebi nije mogao dopustiti da bude njegov neprijatelj; stoga je njegova lovina bila ograničena na one koji su mu se zamjerili u prošlosti. Ovo je, dakle, bio čovjek koji se jednog poslijepodneva pojavio u nedjeljnom salonu Noelle Page. Provodio je nekoliko sati u Parizu na putu za Kairo, a mlada kiparica koju je posjetio predložila mu je da navrate u salon. Od trenutka kad je ugledao Noelle, Demiris je znao da je želi. Izuzevši pravu kraljevsku krv, koja je kćeri marsejskog trgovca ribom bila nedostupna, Constantin Demiris bio je vjerojatno nešto najbliže jednom kralju. Tri dana nakon što ga je upoznala, Noelle je bez obavijesti napustila komad, spakirala odjeću i pridružila se Constantinu Demirisu u Grčkoj. Zbog istaknutog mjesta koje je svako od njih zauzimalo u društvu, bilo je neizbježno da veza između Noelle Page i Constantina Demirisa postane međunarodna cause celebre. Foto-reporteri i izvjestitelji neprestano su nastojali intervjuirati Demirisovu ženu, ali ako je njen mir i bio narušen, ona to nikad nije pokazivala. Jedini komentar Meline Demiris štampi bio je da njen muž ima mnogo dobrih prijatelja širom svijeta te da ona u tome ne vidi ništa loše. Privatno, svojim je razgnjevljenim roditeljima rekla da je Costa imao pustolovina i prije, te da će i ovaj slučaj, kao i svi drugi slični, uskoro sam od sebe odumrijeti. Njen bi muž odlazio na duga poslovna putovanja, a ona bi vidjela novinske fotografije svoga muža i Noelle, snimljene u Carigradu, Tokiju ili Rimu. Melina Demiris bila je ponosna žena, ali je bila odlučna u tome da će izdržati poniženje jer je istinski voljela svojeg muža. Prihvatila je činjenicu da nikad neće proniknuti razlog zbog kojeg neki muškarci trebaju više od jedne žene te da čak i onaj muškarac koji voli svoju ženu može spavati s drugom. Ona bi prije mogla umrijeti nego dopustiti nekom drugom, muškarcu da je takne. Nikad .nije prigovarala Constantinu jer je znala da to ne bi vodilo ničemu osim njegovom udaljavanju. Sve u svemu, imali su dobar brak. Bila je svjesna toga da nije strastvena žena, ali je svome mužu dopuštala da se njome u krevetu koristi kad god on to poželi i nastojala mu je pružiti ugode koliko god je to samo mogla. Da je znala na koje se sve načine Noelle miluje s njenim mužem, bila bi se zgranula, a da je znala i to koliko njen muž uživa u tome, bila bi očajna.

Demirisa, za kojeg žene više nisu posjedovale nikakva iznenađenja, najviše je kod Noelle privlačilo to što je ona bila stalno iznenađenje. Za njega, čija je strast bila zagonetka, ona je bila enigma, neopisivo rješenje. Nikad nije sreo nikoga poput nje. Prihvatila je divne stvari koje joj je dao, ali je bila podjednako sretna i kad joj nije dao ništa. Kupio joj je raskošnu vilu u Portofinu, s koje se pružao pogled na prekrasan plavetni potkovičasti zaljev, ali je znao da ne bi bilo nikakve razlike da je umjesto toga bio stančić u staroj atenskoj četvrti Plaka. Demiris je susreo mnogo žena koje su na ovaj ili onaj način pokušavale da svojom seksualnošću manipuliraju njime. Noelle nikada od njega nije tražila ništa. Neke su mu žene prilazile da se kupaju u odsjaju njegove slave, ali u Noellinom slučaju ona je bila ta koja je privlačila novinare i foto-reportere. Ona je sama bila zvijezda. Zakratko se Demiris borio mišlju da je možda zaljubljena u njega zbog njega samog, ali je bio i previše pošten da bi ostao u toj zabludi. U početku je bilo izazovno pokušavati proniknuti u srž Noelle, podjarmiti je i učiniti svojom. Isprva je Demiris to pokušavao postići seksualno, ali se, prvi put u životu, namjerio na ženu koja mu je bila i više nego dorasla. Njeni čulni apetiti nadmašivali su njegove. Što god je mogao uraditi, ona je mogla učiniti bolje, češće i spretnije, sve dok naposljetku nije naučio počivati u krevetu i uživati u njoj kao što nikad nije uživao ni u kojoj ženi. Bila je fenomen, neprestano mu je otkrivala nove facete uživanja. Noelle je znala kuhati jednako dobro kao i bilo koji šef kuhinje kojem je plaćao kraljevski, a o umjetnosti je znala isto toliko koliko i kustosi kojima je plaćao godišnje honorare da za njega tragaju za slikama i kipovima. Uživao je slušajući ih kako s Noelle raspravljaju o umjetnosti i kako se čude dubini njenog znanja. Demiris je nedavno bio kupio jednog Rembrandta, a Noelle se slučajno zatekla u njegovom ljetovalištu na otoku kad je slika stigla. Bio je prisutan i mladi kustos koji je za Demirisa pronašao sliku. – Ovo je jedan od najboljih majstorovih radova – rekao je kustos kad je skinuo pokrov sa slike. Bila je to izvanredna slika majke i kćeri. Noelle je sjedila na stolici, pijuckala ouzo i mirno promatrala. – Prekrasno – suglasio se Demiris. Okrenuo se Noelle. – Kako se tebi sviđa? – Divna je – rekla je. Okrenula se kustosu. – Gdje ste je našli? – Otkrio sam je kod jednog privatnog prodavača u Bruxellesu – odgovorio je ponosno – i nagovorio ga da mi je proda. – Koliko ste platili? – upitala je Noelle. Dvjesto i pedeset tisuća funti. – Jeftino – rekao je Demiris.

Noelle je uzela cigaretu, a mladić je pohrlio da joj pripali. – Hvala – rekla je. Pogledala je Demirisa. – Bilo bi i više nego jeftino, Costa, da ju je kupio od čovjeka kome pripada. – Ne razumijem – rekao je Demiris. Kustos ju je neobično gledao. – Ako je ovo originalno – objasnila je – onda potječe iz ostavštine španjolskog vojvode od Toleda. – Okrenula se kustosu. – Nije li tako? – upitala je. Lice mu je problijedilo. – Ne-nemam pojma – promucao je. – Prodavač mi nije rekao. – Ma nemojte – prigovorila mu je. – Hoćete reći da ste za ovu svotu kupili sliku a da niste utvrdili njeno podrijetlo? Teško je u to povjerovati. Ostavština je za ovu sliku tražila sto sedamdeset i petu tisuća funti. Netko je prevaren za sedamdeset i pet tisuća funti. Pokazalo se da je to istina. Kustos i prodavač umjetnina bili su osuđeni zbog protupravne pogodbe i poslani u zatvor. Demiris je sliku vratio. Razmišljajući kasnije o tome, zaključio je da ga je manje impresioniralo Noellino znanje, a više njeno poštenje. Da je samo željela, mogla je kustosa pozvati na stranu, zaplašiti ga i ucijeniti te s njime podijeliti novac. Umjesto toga otvoreno ga je napala pred Demirisom, bez ikakvih skrivenih motiva. U znak zahvalnosti Demiris joj je kupio vrlo skupu smaragdnu ogrlicu, a ona ju je primila s istom zahvalnošću s kojom bi primila upaljač za cigarete. Demiris je zahtijevao da svuda povede Noelle sa sobom. U poslovima nikom nije vjerovao i stoga je sve odluke morao donositi sam. Otkrio je da je za nj vrlo korisno da o poslovnim stvarima raspravlja s Noelleu o tome je Noelle znala iznenađujuće mnogo, a sama činjenica da je mogao s nekim porazgovarati, Demirisu je po nekad znatno pomagala da donese odluku. S vremenom je Noelle znala o njegovim poslovnim stvarima više od ikoga, izuzev, vjerojatno, njegove računovođe i odvjetnike. Prije je Demiris uvijek imao nekoliko ljubavnica istovremeno, ali sad mu je Noelle pružala sve što mu je bilo potrebno, i on ih je, jednu po jednu, ostavljao. Prihvatile su congt bez gorčine, jer je Demiris bio čovjek široke ruke. Posjedovao je jahtu dugu sto četrdeset i pet stopa sa četiri GM-ova dizel motora. Na njoj je bio hidroavion, posada od dvadeset i četiri čovjeka, dva brza motorna čamca i bazen sa slatkom vodom. Bilo je tu i dvanaest krasno uređenih gostinskih soba i veliki apartman za njega, prepun slika i umjetnina. Kad je Demiris imao goste na jahti, domaćica je bila. Noelle. Kad je Demiris letio ili plovio na svoj privatni otok, sa sobom je vodio Noelle, a Melina je ostajala kod kuće. Pomno je pazio da se njegova žena i Noelle nikad ne susretnu, ali je, naravno, znao da je njegova žena svjesna

Noellina postojanja. Prema Noelle su se svuda kamo je došla odnosili kao prema kraljici. Ali to je bilo tek ono kako je i spadalo. Djevojčica koja je kroz prljavi prozor marsejskog stana promatrala svoju flotilu brodova dospjela je do najveće flote na svijetu. Noelle nije bila impresionirana Demirisovim bogatstvom ili ugledom: bila je impresionirana njegovom inteligencijom i snagom. Imao je um i volju diva, što je u drugim ljudima izazivalo malodušnost. Osjetila je u njemu neumoljivu okrutnost, ali ga je to na stanovit način činilo još uzbudljivijim jer je i u njoj bila ta ista osobina. Noelle je neprestano dobivala ponude da igra glavne uloge u kazališnim komadima i filmovima, ali joj nije bilo do toga. Igrala je glavnu ulogu u priči svoga života, a bilo je to fascinantnije od ičega što bi ijedan scenarist mogaoizmisliti. Večeravala je s kraljevima, predsjednicima vladat i ambasadorima, a svi su joj oni ugađali jer su znali da uživa Demirisovu naklonost. Lukavo su joj davali na znanje što bi htjeli i obećavali joj sve i sva ako im pomogne. Ali Noelle je već sve i sva imala. Legla bi s Demirisom u krevet i pripovijedala mu što ju je svaki pojedini čovjek molio, a prema tim bi informacijama Demiris procijenio njihovu naklonost, jakost i slabosti. Zatim bi primijenio odgovarajući pritisak, a odatle bi se onda još više novca slijevalo u njegovu već ionako pretrpanu riznicu. Demirisov privatni otok bio je jedno od njegovih velikih radosti. Kupio je otok, golo-golcato zemljište, i preobrazio ga u raj. Na vrhu brežuljka podigao je spektakularnu vilu u kojoj je stanovao, desetak dražesnih kućica za goste, uredio lovište, umjetno slatkovodno jezero, luku za sidrenje svoje jahte i uzletište za svoje avione. Na otoku je bilo osamdesetero slugu, a naoružani čuvari starali su se o tome da ne bude nezvanih gostiju. Noelle je voljela osamljenost otoka, a najviše je uživala u njemu kad nije bilo nikakvih gosti. Constantin Demiris bio je polaskan jer je pretpostavljao da je to zbog toga što Noelle najviše želi biti s njime nasamu. Bio bi zaprepašten da je znao koliko je zaokupljena muškarcem, čijeg postojanja uopće nije bio svjestan. Larry Douglas bio je na drugoj strani svijeta od Noelle, borio se u tajanstvenim bitkama na tajanstvenim otocima, a ipak je ona o njemu znala više nego njegova vlastita žena, s kojom se prilično redovito dopisivao. Noelle je barem jednom mjesečno putovala u Pariz na sastanak s Christianom Barbetom, a ćelavi, kratkovidni mali detektiv uvijek je za nju imao pripravljen najnoviji izvještaj. Prvi put kad se Noelle vratila u Francusku da se nađe s Barbetom i kad je pokušala izići, bilo je teškoća oko njene vize. Zadržali su je u carinskom uredu da čeka pet sati, te su joj na kraju dopustili da

telefonira Constantinu Demirisu. Deset minuta poslije razgovora s Demirisom, dojurio je jedan njemački oficir da joj se duboko ispriča u ime svoje vlade. Noelle su izdali specijalnu vizu i više je nikad nisu zadržali. Mali se detektiv radovao Noellinim posjetima. Zaračunavao joj je basnoslovno, ali je njegov uvježban nos namirisao još veći novac. Bila mu je vrlo draga njena nova veza s Constantinom Demirisom. Imao je osjećaj da će mu to na ovaj ili onaj način donijeti financijsku korist. Najprije se morao uvjeriti u to da Demiris ne zna ništa o zanimanju svoje ljubavnice za Larryja Douglasa, a onda je morao ustanoviti koliko bi ta informacija vrijedila Demirisu. Ili Noelle Page – da bi je prešutio. Bio je na rubu golemog uspjeha, ali je svoje karte morao izigravati oprezno. Informacije koje je Barbet mogao prikupiti o Larryju bile su iznenađujuće solidne jer je Barbet svojim izvorima mogao dobro platiti. Dok je Larryjeva žena čitala pismo koje je odaslao neki bezimeni službenik Odjela poštanske službe Ratnog zrakoplovstva, Christian Barbet je izvještavao Noelle: – Leti u 14. lovačkoj grupi, 48. lovačke eskadrile. U Catherininom pismu bilo je: »... mogu ti reći samo toliko, draga, da se nalazim negdje na Pacifiku...« A Christian Barbet govorio je Noelle: – Na Tarawi su. To je kraj Guama. »... Zbilja mi nedostaješ, Cathy. Stvari se sređuju. Ne mogu ti dati nikakve detalje, ali napokon imamo avione koji su bolji od japanskih zeroa...« – Vaš prijatelj leti na avionima P-38, P-40 i P-51. »... Drago mi je da u Washingtonu imaš puno posla. Samo mi ostani vjerna draga. Ovdje je sve u redu. Imat ću za te malu novost kad se sretnemo...« – Vaš je prijatelj dobio D.F.C., a unaprijeđen je u čin potpukovnika. Dok je Catherine razmišljala o svojem mužu i molila se da se sretno vrati kući, Noelle je slijedila svaki Larryjev pokret i također se molila da se on sretno vrati. Rat će uskoro završiti i Larry Douglas će se vratiti kući. Njima objema.

Ujutro 7. svibnja 1945. u Reimsu, u Francuskoj, Njemačka je bezuvjetno kapitulirala pred saveznicima. Tisućugodišnje vladanje Trećeg Reicha je okončano. Oni koji su bili upućeni u zbivanja i znali za strahovito razaranje Pearl Harbora, oni koji su vidjeli kako je Dunkerque zamalo izbjegao da u povijest uđe kao engleski Waterloo, oni koji su zapovijedali Kraljevskim zračnim snagama i koji su znali koliko bi bespomoćna bila obrana Londona pred jednim sveopćim napadom Luftwaffea – svi su ti ljudi bili svjesni niza čuda koja su donijela pobjedu saveznicima, a znali su i koliko je malo nedostajalo pa da sve ispadne drukčije. Sile zla umalo što nisu trijumfirale, a ta je ideja bila toliko apsurdna, toliko suprotna naučavanju kršćanske etike o pobjedi Dobra i porazu Zla, da su je s užasom odbacili zahvaljujući Bogu i sakrivajući svoje zablude od očiju potomaka u brdima fascikala označenih sa STROGO POVJERLJIVO. Pozornost slobodnog svijeta okrenula se sada prema Dalekom istoku. Japanci, oni niski kratkovidni lakrdijaši, krvavo su branili svaki pedalj zemlje koju su držali, i činilo se da će rat biti dug i s mnogo žrtava. A onda, 6. kolovoza, na Hirošimu je bačena atomska bomba. Razaranje je bilo nevjerojatno. U nekoliko kratkih časaka najveći broj stanovnika velikog grada ležao je mrtav, a žrtve zračenja bile su brojnije od svih ratova i kužnih pošasti srednjeg vijeka zajedno. Tri dana kasnije, 9. kolovoza, bačena je druga atomska bomba, ovaj put na Nagasaki. Učinak je bio još razorniji. Civilizacija je konačno dostigla svoj vrhunac: bila je sposobna da postigne genocid koji bi se mogao izračunati po stopi od X milijuna osoba na sekundu. Za Japance je to bilo previše, i 3. rujna 1945. na bojnom brodu Missouri general Douglas MacArthur primio je bezuvjetnu predaju japanske vlade. Drugi svjetski rat je završio. Kad je novost objavljena, svijet je na trenutak zadržao dah, a onda dao oduška svesrdnom veselju punom zahvalnosti. Gradovi i zaseoci diljem Zemlje bili su ispunjeni euforičnim veseljem ljudi koji su proslavljali svršetak rata kojim će biti završeni svi ratovi. Sutradan, nekom magijom koju nikad neće objasniti Catherine, Bili Fraser je mogao dobiti telefonsku vezu s Larryjem Douglasom, koji se

nalazio na nekom otoku Južnog Pacifika. To je trebalo biti iznenađenje za Catherine. Fraser ju je zamolio da ga pričeka u svojem uredu kako bi zajedno mogli izići na ručak. U 2 i 30 zazvrndala je Billa preko interfona. – Kad ćeš me nahraniti? – upitala je. – Uskoro će biti vrijeme za večeru. – Sjedi na miru – odgovorio je Fraser. – Eto me za tren k tebi. Pet minuta kasnije on je zvrcnuo njoj. – Imaš poziv na liniji jedan. Catherine je podigla telefon. – Halo? – Čula je krčanje i šum koji je zvučao poput valova udaljenog oceana. – Halo – ponovila je. Neki muški glas je rekao: – Gospođa Douglas? – Da – rekla je Catherine zbunjeno. – Tko je to? – Samo trenutak, molim. Kroz slušalicu je začula visok fijuk. Još jednom krčanje, a zatim je neki glas rekao: – Cathy? Sjedila je nepomično, srce joj je tuklo, nije bila sposobna da progovori. – Larry? Larry? – Da, draga. – Oh, Larry. – Počela je plakati, a njeno je tijelo neočekivano drhtalo. – Kako si, mila? Zabila je nokte u ruku nastojeći se dovoljno ozlijediti kako bi zaustavila histeriju, što ju je odjednom preplavila. – Fi-fino sam – rekla je. – G-gdje si? – Ako ti kažem, prekinut će nas – rekao je. – Negdje na Pacifiku. – Dovoljno! – Počela je dobivati kontrolu nad svojim glasom. – Jesi li dobro, dragi? – Fino sam. – Kad se vraćaš kući? – Svake sekunde – obećao je. Catherinine su se oči opet ispunile suzama. – U redu, hajdemo sinsinhronizirati satove. – Je li ti to plačeš? – Naravno da plačem, idiote! Sretna sam samo što ne možeš vidjeti kako mi se šminka slijeva niz lice. O Larry... Larry.... – Nedostaješ mi, draga – rekao je. Catherine je pomislila na duge puste noći, koje su se protegnule u tjedne, mjesece i godine bez njega, bez njegovih ruku na sebi, bez njegovog snažnoga divnog tijela pokraj sebe, bez njegove utjehe, zaštite i ljubavi. Pa je rekla: – I ti meni nedostaješ. Muškarački je glas upao u vezu: – Oprostite, pukovniče, ali morat – ćemo vam prekinuti vezu.

Pukovnik! – Nisi mi rekao da si unaprijeđen. – Bojao sam se da će ti udariti u glavu. Oh, dragi, ja... Grmljavina oceana postala je glasnija, a odjednom je nastupila tišina i veza se prekinula. Catherine je sjedila za stolom i piljila u telefon. A onda je zakopala lice u šake i zaplakala. Deset minuta kasnije začula je preko interfona Fraserov glas. – Spreman sam za ručak, kad god hoćeš, Cathy – rekao je. – Spremna sam sad za bilo što – rekla je veselo. – Samo pet minuta. – Toplo se osmjehnula pomislivši na ono što je Fraser učinio i na to koliko ga je to truda moralo stajati. Bio je najdraži čovjek kojega je ikad srela. Nakon Larryja, naravno. Catherine je tako često zamišljala Larryjev dolazak da je stvarni dolazak bio gotovo razočaranje. Bili Fraser joj je objasnio da se Larry vjerojatno vraća kući avionom Air Transport Commanda ili avionom MATS-a, a ti zrakoplovi ne lete u neko čvrsto određeno vrijeme poput aviona putničkih kompanija. Ubacuješ se na prvi let koji možeš – a nije previše važno kamo avion leti – tek toliko da leti u pravom generalnom smjeru. Catherine je ostala dok kuće cijelog dana i iščekivala Larryja. Pokušala je čitati, ali je bila previše uzrujana. Slijedila je, slušala vijesti i mislila o Larryju koji se vraća kući k njoj, ovaj put zauvijek. Do ponoći još nije bio stigao. Zaključila je da se vjerojatno neće vratiti kući do slijedećeg dana. U dva ujutro, kad više nije mogla držati otvorene oči, Catherine je otišla u krevet. Probudila ju je ruka na nadlaktici pa je otvorila oči, a on je stajao nad njom, njen Larry je stajao ondje, sa smiješkom na mršavom, opaljenom licu, i u tren oka Catherine je bila u njegovom naručju i sva je briga, osamljenost i bol minulih četiri godine iščezla u bujici radosti koja kao da je ispunila svaku jezgru njenog bića. Grlila ga je sve dok se nije pobojala da će mu polomiti kosti. Poželjela je da zauvijek tako stoji i da mu nikad ne dopusti otići. – Lakše, draga – rekao je na kraju Larry. Odmaknuo se od nje smiješeći se. – Smiješno će izgledati u novi nama: »Pilot se sretno vraća kući iz rata i biva zagušen od zagrljaja vlastite žene.« Catherine je upalila svjetla, sva, rasvjetljujući sobu da bi ga mogla vidjeti, pomno promotriti, progutati očima. Lice mu je sadržavalo novu zrelost. Oko očiju i usta bilo je bora kojih ranije nije bilo. Sveukupni efekt bio je takav da je bio zgodniji nego ikad ranije.

– Željela sam te dočekati – brbljala je Catherine. – Ali nisam znala gdje. Nazvala sam zrakoplovstvo, a oni mi nisu mogli dati baš nikakvu obavijest, pa sam čekala ovdje i... Larry joj je pristupio i poljupcem joj zatvorio usta. Poljubac mu je bio grub i pun zahtjeva. Catherine se nadala da će osjetiti istu tjelesnu žudnju prema njemu, ali je s iznenađenjem ustanovila da nije tako. Ljubila ga je jako, a ipak bi bila zadovoljna i s tim da samo sjedi s njime i razgovara umjesto da vodi s njim ljubav onako žurno kao što on zahtijeva. Tako je dugo sublimirala svoje seksualne osjećaje da su bili duboko zakopani, pa će trebati vremena da ih ponovno pobudi i izvuče na površinu. Ali Larry nije htio čekati. Bacao je sa sebe odjeću i govorio: – Bože, Cathy, niti ne znaš kako sam sanjao o ovom trenutku. Ondje sam izludio. A vidi tebe. Još si ljepša nego što sam te upamtio. Strgnuo je gaće, pa je stajao gol. Pa ipak ju je to neki stranac gurao na krevet, a ona je željela da joj Larry dade vremena da se navikne na to da je stigao kući, da se ponovno navikne na njegovu nagost. A on se penjao na nju bez ikakvih priprema, gurao se u ju, a ona je znala da nije spremna za njega. Prodirao je u nju, ozljeđivao je, pa se ugrizla za ruku da ne vrisne dok je ležao na njoj i vodio ljubav poput divlje životinje. Njen muž se vratio kući. Slijedećih mjesec dana, s Fraserovim blagoslovom, Catherine nije dolazila u ured, pa su ona i Larry gotovo svaki trenutak provodili zajedno. Kuhala mu je sva njegova najmilija jela, slušali su ploče i razgovarali, razgovarali, razgovarali, nastojeći ispuniti praznine koje su protekle godine ostavile između njih. Uvečer su odlazili na zabave ili u kazalište, a kad bi se vratili kući, milovali su se. Sada je njeno tijelo bilo spremno za njega, a ona je otkrila da je on jednako uzbudljiv ljubavnik kao što je uvijek bio. Gotovo jednako. Nije to htjela priznati ni samoj sebi, ali kod Larryja se nešto neopisivo promijenilo. Više je zahtijevao, manje davao. I dalje je bila predigra prije nego što su vodili ljubav, ali ju je on izvodio mehanički, kao da je to nekakva obaveza kojoj valja udovoljiti prije nego što se prijeđe na seksualni napad. A to i jest bio napad, divljačko i bijesno uzimanje, kao da njegovo tijelo traži odmazdu za nešto, kao da izvršava kaznu. Svaki put kad je snošaj završio, Catherine se osjećala smlavljeno i izudarano, kao da je dobila batina. Možda je to, branila ga je, samo zbog toga što je dugo bio bez žene. Kako su dani prolazili, njegov je postupak ostajao isti i upravo je ta činjenica na kraju navela Catherine da potraži i druge promjene kod Larryja. Pokušala ga je promatrati nepristrano, zaboraviti da je to njen muž kojeg obožava. Vidjela je visokog, dobro građenog, crnokosog

muškarca, dubokih, tamnih očiju i neodoljivo lijepog lica. Ili se možda ovo »lijepog« nije moglo više reći. Bore oko usta dodale su neku grubost njegovim crtama. Gledajući ovog stranca, Catherine bi pomislila: Evo čovjeka koji bi mogao biti sebičan, okrutan i hladan. Pa ipak je samoj sebi rekla da je smiješna. Bio je to njen Larry, odan, ljubezan i pažljiv. Ponosno ga je predstavila svim svojim prijateljima i ljudima s kojima je radila, ali oni su ga, čini se, zamarali. Na primanjima on bi se povukao u kut i večer proveo pijući. Catherine se činilo da se uopće nije trudio da bude društven. – Zašto i bih? – odbrusio joj je jedne večeri .kad je s njim o tome htjela raspraviti. – Gdje su bile sve te jebene debele mačke kad sam ja svoju guzicu izlagao mecima? Catherine je nekoliko puta dodirnula pitanje Larryjeve budućnosti. Mislila je da će možda htjeti ostati u Ratnom zrakoplovstvu, ali skoro prva stvar koju je uradio kad se vratio kući bila je da podnese ostavku. – Armija je za dojenčad. Nema se kamo nego dolje – bio je rekao. Bilo je to gotovo poput parodije prvog razgovora koji je Catherine vodila s njim u Hollywoodu. Samo što se on tada šalio. Catherine je morala s nekim raspraviti o tom problemu, pa je napokon odlučila razgovarati s Billom Fraserom. Rekla mu je što je muči izostavljajući osobnije stvari. – Ako ti je to neka utjeha – rekao je Fraser sažalno – milijuni žena širom svijeta prolaze kroz isto ovo što i ti sada prolaziš. U stvari, to je vrlo jednostavno, Cathe rine. Udata si za stranca. Catherine ga je pogledala ne rekavši ništa. Fraser je zastao da napuni lulu i da je zapali. – Ne možeš zapravo očekivati da pođeš odande gdje si bila kad je Larry prije četiri godine otišao, zar nije tako? To mjesto u vremenu više ne postoji. Prošla si pokraj njega, a isto tako i Larry. Dio onoga što drži brak jest to da muž i žena imaju zajedničke doživljaje. Rastu zajedno, a i njihov brak raste. Morat ćete ponovno pronaći zajedničko tlo. – Osjećam se nevjernom čak i kad raspravljamo o tome, Bili. Frazer se nasmiješio. – Prvi sam te upoznao – podsjetio ju je. – Sjećaš se? – Sjećam. – Siguran, sam da se Larry slično osjeća – produžio je Fraser. – Četiri je godine živio s tisuću muškaraca, a sad se mora priviknuti na to da živi s djevojkom. Nasmiješila se. – Imaš pravo u svemu što si kazao. Mislim da sam to jednostavno morala od nekoga čuti. – Svi su puni korisnih savjeta o tome kako postupiti s ranjenikom – primijetio je Fraser – ali postoje i rane koje se ne vide. Ponekad su duboke. – Opazio je izraz Catherinina lica. – Ne mislim ni na što ozbiljno

– dodao je brzo. – Govorim samo o strahotama koje vidi svaki ratnik. Ako čovjek nije potpuna budala, moraju imati strahovit učinak na njegove nazore. Shvaćaš što hoću reći? Catherine je kimnula. – Da. – Pitanje je bilo: – Kakav su učinak imale? Kad se Catherine konačno vratila na posao, ljudi iz agencije su bili presretni što je vide. Prva tri dana gotovo da i nije radila ništa drugo nego pregledavala kampanje i rezultate novih stranaka i hvatala konce starih. Radila je od ranog jutra do kasno u noć nastojeći nadoknaditi izgubljeno vrijeme, dodijavaj ući teksterima i crtačima i umirujući uzrujane nove klijente. Bila je vrlo dobra u svojem poslu i voljela ga je. Larry bi čekao Catherine kad se ona noću vraćala kući. U početku bi ga pitala što je radio kad nje nije bilo, ali njegovi su odgovori uvijek bili nejasni, pa ga je konačno prestala ispitivati. Bio je podigao zid, a ona nije znala kako da prodre kroza nj. Gotovo sve što je Catherine rekla primao je kao uvredu, i stalno je dolazilo do svađa ni oko čega. Povremeno bi večerali s Fraserom, a ona se svojski trsila da te večeri budu ugodne i vesele kako Fraser ne bi pomislio da nešto nije u redu. Ali Catherine se morala suočiti s činjenicom da nešto nikako nije bilo u redu. Osjećala je da je to dijelom bio njen neuspjeh. I dalje je voljela Larryja. Voljela je njegovu vanjštinu, osjećaj koji pobuđuje i uspomenu na njega, ali je znala da će, nastavi li on tim putem, oboje biti uništeno. Ručala je s Williamom Fraserom. – Kako Larry? Automatski, Pavlovljev odgovor »fino« tek što joj nije navro na usnice, kadli se zaustavila. – Treba mu posao – rekla je Catherine netaktično. Fraser se zavalio na naslon i kimnuo. – Postaje li nemiran zato što ne radi? Oklijevala je ne želeći slagati. – On jednostavno ništa ne želi raditi – rekla je oprezno. – Trebala bi to biti neka privlačna stvar. Fraser ju je promatrao nastojeći dokučiti značenje onoga što se skrivalo iza njenih riječi. – Kako bi mu se svidjelo da bude pilot? – Ne želi se vraćati u armiju. – Mislio sam na jednu od zrakoplovnih kompanija. Imam prijatelja koji radi u Pan Amu. Bili bi sretni da do biju nekog s Larryjevim iskustvom. Catherine je sjedila i razmišljala o tome nastojeći misliti na Larryjev način. Volio je letenje više nego išta na svijetu. Bio bi to dobar posao; radio bi ono što voli. – Zvu-zvuči divno – rekla je oprezno. – Stvarno

misliš da bi mu to mogao urediti, Bili? – Pokušat ću – rekao je. – A da ti to prvo spomeneš Larryju i ustanoviš što on misli o tome? – Hoću – Catherine je zahvalno rukama prihvatila njegovu ruku. – Puno ti hvala. – Na čemu? – upitao je Fraser veselo. – Na tome što si uvijek tu kad te trebam. Stavio je svoju ruku na njene. – To je sasvim stvar teritorija. Kad je te večeri Catherine ispričala Larryju o prijedlogu Billa Frasera, on je rekao: – To je najbolje od svega što sam čuo otkad sam se vratio kući, a dva dana kasnije imao je dogovoren sastanak s Carlom Eastmanom u Pan Amovoj upravi na Manhattanu. Catherine je izglačala Larryjevo odijelo, odabrala mu košulju i kravatu i laštila mu cipele sve dok se u njima nije mogla ogledati. – Nazvat ću te čim budem mogao i javiti ti kako je prošlo. – Poljubio ju je, nasmiješio se svojim brzim, dječačkim osmijehom i otišao. U mnogo čemu Larry je i bio mali dječak, pomislila je Catherine. Znao je biti razdražljiv, nagao, osoran, ali je bio i drag i ljubezan. – Sretne li mene – uzdahnula je Catherine. – Mora da sam jedina savršena osoba u cijelom svemiru. Očekivalo ju je mnogo posla, ali nije mogla misliti ni o čemu drugom osim o Larryju i njegovom sastanku. Bilo je to više od samog posla. Imala je osjećaj da cijeli njen brak ovisi o tome što će se zbiti. Bit će to najduži dan u njenom životu. Uprava Pan Ama nalazila se u modernoj zgradi na Petoj aveniji i Pedeset i trećoj ulici. Ured Caria Eastmana bio je prostran i udobno namješten, a on je sam očito zauzimao značajan položaj. – Uđite i sjednite – pozdravio je Larryja kad je ovaj ušao u njegov ured. Eastmanu je moglo biti trideset i pet godina. Bio je dotjeran čovjek uskog, dugačkog lica i prodornih svijetlosmeđih očiju kojima ništa nije moglo promaći. Pokazao je Larryju da sjedne na kauč, a zatim je sam sjeo na stolac preko puta njemu. – Kavu? – Ne, hvala – rekao je Larry. – Shvaćam da biste željeli raditi za nas. – Ako imate slobodno mjesto. – Postoji slobodno mjesto – rekao je Eastman – samo što se za nj javilo tisuću pilota. – Žalosno je od mahnuo glavom. – Nevjerojatno. Ratno zrakoplovstvo uči tisuće pametnih mladića da upravljaju najkompliciranijim aparatima koji su ikad napravljeni. A onda, kad oni

nauče svoj posao, i kad ga nauče dobro, Ratno im zrakoplovstvo kaže da se tornjaju. Ne trebaju ih. – Uzdahnuo je. – Ne biste vjerovali kakvi sve ljudi ulaze ovamo cijelog dana. Vrhunski piloti, asovi poput vas. Samo je jedno mjesto slobodno na svakih tisuću molitelja, a svi drugi zračni prijevoznici navlas su u istom položaju. Osjećaj razočaranja prostrujio je kroz Larryja. – Zbog čega ste se sastali sa mnom? – upitao je kruto. – Dva su razloga. Prvi, čovjek odozgo mi je to rekao. Larry je osjetio kako ga obuzima bijes. – Ne trebam... Eastman se nagnuo naprijed. – Drugi, imate vraški dobar letački dosje. – Hvala – rekao je Larry čvrsto. Eastman ga je proučavao. – Znate, ovdje biste morali proći program obuke. Bilo bi to kao da se opet vraćate u školu. Larry je okolišao; nije bio siguran kamo ta konverzacija vodi. – To je u redu – rekao je oprezno. – Morat ćete na obuku u New York na aerodrom La Guardia. Larry je iščekujući kimnuo glavom. – Četiri mjeseca školovanja na tlu, a zatim mjesec dana nastave letenja. – Letite na DC-4? – upitao je Larry. – Točno. Kad svršite obuku, ukrcat ćemo vas kao navigatora. Za školovanja osnovna plaća bit će vam tristo pedeset mjesečno. Dobio je posao! Kurvin sin ga je bockao s onom tisućom pilota koji traže posao. Ali on je dobio posao! Zbog čega se bio zabrinuo? Nitko u cijelom zrakoplovstvu nema bolji dosje od njega. Larry se nakesio. – Ne smeta me da počnem kao navigator, Eastman, ali ja sam pilot. Kad ću to postati? Eastman je uzdahnuo. – Zračni su prijevoznici obuhvaćeni sindikatima. Jedini način za uspon su godine službe. Mnogo je ljudi ispred vas. Želite li pokušati? Larry je kimnuo. – Što mogu time izgubiti? – U redu – rekao Eastman. – Sredit ću sve formal nosti. Morat ćete, naravno, na liječnički pregled. Imate li tu kakvih problema? Larry se nakesio. – Japanci nisu kod mene ništa loše ustanovili. – Kada najranije možete nastupiti na posao? – Je li danas poslije podne prerano? – Neka bude u ponedjeljak. – Eastman je naciljao neko ime na posjetnicu i pružio je Larryju. – Evo. Čekat će vas u ponedjeljak u devet

ujutro. Kad je Larry telefonirao Catherine da joj javi novost, u glasu mu se osjećalo uzbuđenje koje Catherine već dugo nije čula. U tom trenutku je shvatila da će sve biti u redu.

Constantin Demiris posjedovao je zračnu flotu za vlastite potrebe, ali je njegov ponos bio adaptirani hawker siddeley, koji je brzinom od tristo milja na sat u luksuznoj udobnosti prevozio šesnaest putnika i četiri člana posade. Bila je to leteća palača. Unutrašnjost je uredio Frederick Sawrin, a Chagall se pobrinuo za zidne slike. Umjesto avionskih sjedišta po kabini su .bili porazmješteni naslonjači i sofe. Stražnji odjeljak bio je preuređen u luksuznu spavaću sobu. Naprijed, iza pilotske kabine, bila je modema kuhinja. Kad god su Demiris i Noelle letjeli tim avionom, s njima se nalazio i glavni kuhar. Demiris je za svoje osobne pilote angažirao jednog grčkog letača po imenu Paul Metaxas i jednog engleskog, bivšeg RAF-ovog pilota lovca po imenu Ian Whitestone. Metaxas je bio zdepast, prijazan čovjek koji se neprestano smješkao, a čiji je smijeh bio srdačan i zarazan. Nekad je bio mehaničar, bio je letač samouk i služio je u Kraljevskom ratnom zrakoplovstvu u bici za Britaniju, gdje je i upoznao Iana Whitestonea. Whitestone je bio visok, crvenokos i upravo bolno mršav, plahog ponašanja poput profesora na prvi dan u polugodištu u drugorazrednoj školi za nepopravljive dječake. U zraku je Whitestone bio posve drugo. Imao je rijetku, prirodnu vještinu rođenog, pilota, osjećaj koji se nikad ne može ni naučiti ni prenijeti drugima. Whitestone i Metaxas su tri godine zajedno letjeli protiv Luftwaffe, a svaki je od njih prema svojem drugu gajio Veliko poštovanje. Noelle je često letjela velikim avionom, ponekad poslovno s Demirisom, a ponekad zbog užitka. Mora da je upoznala pilote, ali im nikad nije obraćala nikakvu pažnju. A onda je jednog dana načula kako se prisjećaju nekog događaja koji su preživjeli u Kraljevskom ratnom zrakoplovstvu. Od tog trenutka nadalje Noelle je dio svakog leta provodila u pilotskoj kabini razgovarajući s dvojicom ljudi ili bi pak pozvala jednog od njih da joj pravi društvo u putničkoj kabini. Poticala ih je da govore o svojim ratnim doživljajima i, ne postavivši nikad ni jedno izravno pitanje, saznala da je Whitestone bio oficir za vezu u eskadrili Larryja Douglasa prije nego što je ovaj otišao iz RAF-a, a da je Metaxas došao u eskadrilu prekasno da bi se upoznao s Larryjem. Noelle se počela koncentrirati na

engleskog pilota. Ohrabren i polaskan zanimanjem ljubavnice svoga gazde, Whitestone joj je posve slobodno pripovijedao o svojoj prošlosti i željama za budućnost. Rekao je Noelle da se oduvijek zanimao za elektroniku. Njegov šurjak u Australiji otvorio je malo elektroničko poduzeće i želio je da se Whitestone s njime udruži, ali Whitestoneu je nedostajao kapital. – Kako živim – rekao je keseći se Noelle – nikad ga niti neću imati. Noelle je nastavila jednom mjesečno odlaziti u Pariz na sastanak s Christianom Barbetom. Barbet je uspostavio – vezu s jednom privatnom detektivskom agencijom u Washingtonu, pa je tako tekla neprestana struja izvještaja o Larryju Douglasu. Oprezno ispitujući Noelle, mali joj je detektiv ponudio da će joj slati izvještaje u Atenu, no ona mu je rekla da ih više voli pokupiti osobno. Barbet je podmuklo kimnuo glavom i urotničkim glasom rekao: – Shvaćam, gospođice Page. – Dakle, nije željela da Constantin Demiris sazna za njeno zanimanje za Larryja Douglasa. Od mogućnosti ucjene Barbeta je obuhvatila vrtoglavica. – Vi ste vrlo uslužni, moniseur Barbet – rekla je Noelle – i vrlo diskretni. Nasmiješio se sladunjavo. – Hvala, gospođice Page. Moj posao ovisi o diskreciji. – Točno – odgovorila je Noelle. – Znam da ste diskretni jer mi Constantin Demiris nikad nije spomenuo vaše ime. Onog dana kad ga spomene, zamolit ću ga da vas – Glas joj je bio ugodan i razgovoran, ali je učinak bio kao od bombe. Monsieur Barbet je dugo zatečeno zurio u Noelle i oblizivao usnice. Nervozno se počešao po preponama i promucao: – Uv-uvjeravam vas, mademoiselle, da n-nikad… – Sigurna sam da nećete – rekla je Noelle i otišla. U avionu redovne linije koji ju je vozio natrag u Grčku Noelle je pročitala povjerljiv izvještaj iz zapečaćene velike žute omotnice. VRHUNSKA DETEKTIVSKA AGENCIJA 1402 »D« Street Washington, D.C. Veza: 2-179-210 2. Veljače 1946. Dragi monsieur Barbet, Jedan od naših operativaca razgovarao je s vezom u kadrovskom

odjelu Pan Ama. Osobu smatraju vještim ratnim pilotom, ali se pitanju je li dovoljno discipliniran da udovolji radu u velikoj, složenoj organizaciji. Životni stil dotične osobe okreće se po istoj onoj šabloni koju smo vam dali u prethodnim izvještajima. Slijedili smo ga do stanova različitih žena, koje je pokupio usput, a u kojima je ostajao u razdobljima od jednog pa sve do pet sati, te pretpostavljamo da ima niz povremenih seksualnih odnosa s ovim ženama. (Imena i adrese su evidentirani, ako biste ih željeli.) S obzirom na novo zaposlenje osobe, moguće je da će se ova šablona promijeniti. Na vaše traženje pratit ćemo daljnji slijed. Molim vas da obratite pažnju na priloženi račun. Iskreno vaš R. Ruttenberg, Šef odsjeka. Noelle je vratila izvještaj u fascikl, pa se zavalila na naslon i zažmirila. Zamišljala je Larryja, nemirnog i razapetog, oženjenog ženom koju ne voli, uhvaćenog u klopku mekom vlastite slabosti. Njegov novi posao s avionskom kompanijom mogao bi malko usporiti njen plan, ali Noelle je imala strpljenja. S vremenom će Larryja privući sebi. U međuvremenu, bilo je još koraka kojima bi mogla stvari ubrzati. Ian Whitestone je bio oduševljen pozivom da ruča s Noelle Page. U početku je sebi laskao da ju je privukao, no svi su njihovi susreti bili na ugodnoj ali formalnoj osnovi, koja mu je davala na znanje da je on službenik, a ona jedna od nedodirljivih. Često se pitao što to Noelle želi od njega, jer je Whitestone bio inteligentan čovjek, pa je stekao čudnovat dojam da su njihovi nevezani razgovori njoj značili nešto više nego što su značili njemu. Jednoga su se dana Whitestone i Noelle odvezli do malog primorskog gradića nedaleko od rta Souniona i ondje ručali. Noelle je bila odjevena u bijelu ljetnu haljinu i sandale, a njena meka plava kosa slobodno je lepršala, te nikad nije izgledala ljepše, Ian Whitestone je bio zaručen manekenkom iz Londona, i premda je ta djevojka bila lijepa, nije se mogla usporediti s Noelle. Whitestone nije nikad ni sreo nekoga tko bi podnio takvu usporedbu, i bio bi zavidan Constantinu Demirisu da mu se Noelle nije uvijek činila poželjnijom u retrospektivi. Kad je Whitestone bio doista uz nju, ustanovio je da je malko preplašen. Sada je Noelle navela razgovor na njegove planove za budućnost, a on se pitao, ne prvi put, ne ispituje li to ona po Demirisovom nalogu kako bi ustanovila je li on svojem poslodavcu lojalan ili nije. – Volim svoj posao – pilot je iskreno uvjeravao Noelle. – Volio bih ga zadržati sve dotle dok ne budem prestar da vidim kamo letim.

Noelle ga je na trenutak promatrala, svjesna njegovih sumnji. – Razočarana sam – rekla je žalosno. – Nadala sam se da imate veće ambicije od toga. Whitestone je zurio u nju. – Ne razumijem. – Zar mi niste ispripovijedali da biste jednog dana željeli imati vlastito elektroničko poduzeće? Prisjetio se da joj je nešto o tome natuknuo i iznenadio se što se toga sjetila. – Samo maštarija – odgovorio je. – Za to bi bilo potrebno mnogo novaca. – Čovjeka vaših sposobnosti – rekla je Noelle – ne bi smjelo priječiti pomanjkanje novaca. Whitestone je sjedio nelagodno ne znajući što Noelle očekuje da joj kaže. Stvarno je volio svoj posao. Zarađivao je više novaca nego ikad u životu, radno je vrijeme bilo dobro, a rad zanimljiv. S druge strane bio je prepušten na milost i nemilost ekscentričnom milijarderu, koji je od svojeg pilota očekivao da mu stoji na raspolaganju u bilo koje doba dana ili noći. To je njegov osobni život pretvorilo u pravi pakao. – Noelle – Želim samo da o tom promislite. Sjedio je mirno trenutak i razmišljao. – Zna li za ovo gospodin Demiris? – upitao je na kraju. Noelle se urotnički nasmiješila. – Bojim se da se gospodin Demiris nikad s ovim ne bi suglasio. Ne voli gubiti službenike, osobito ne dobre. Međutim – zastala je nakratko – ja mislim da je netko poput vas ovlašten da od života dobije sve što može. Osim, naravno – dodala je – ako ne želite i dalje cijelog života raditi za nekog drugog. – Ne želim – rekao je Whitestone hitro i odjednom spoznao da se izjasnio. Proučavao je Noellino lice ne bi li po čemu otkrio je li to svojevrsna klopka, ali vidio je jedino solidarno razumijevanje. – Svaki čovjek koji ima soli u glavi volio bi imati vlastiti posao – rekao je defenzivno. – Naravno – složila se Noelle. – Promislite malo, pa ćemo o tome opet porazgovarati. – A zatim je dodala upozoravajući: – Neka ovo bude među nama. – Jasno – rekao je Whitestone – i hvala vam. Bude li upalilo, bit će doista zanimljivo. Noelle je kimnula. – Imam osjećaj da će upaliti.

U ponedjeljak u devet ujutro Larry Douglas se javio glavnom pilotu kapetanu Halu Sakowitzu u uredu Van Americana na njujorškom aerodromu La Guardia. Čim je Larry ušao na vrata, Sakowitz je uzeo prijepis Larryjevog službenog dosjea, koji je proučavao, i gurnuo ga u ladicu stola. Kapetan Sakowitz bio je zbit, markantan čovjek, naboranog, od godina izjedenog lica i najvećih ruku koje je Larry ikad vidio. Sakowitz je bio jedan od istinskih avijatičara veterana. Počeo je u danima putujućih zračnih cirkusa, letio na vladinim poštanskim jednomotorcima, dvadeset godina radio na redovnim linijama, a kod Van Americana je već pet godina bio šef pilota. – Drago mi je što ste nam došli, Douglas – rekao je. – Drago mi je što sam ovdje – odgovorio je Larry. – Jedva čekate da se opet ukrcate na avion? – Što će mi avion? – nakesio se Larry. – Samo me okrenite niz vjetar i uzletjet ću. Sakowitz mu je pokazao stolac. – Sjednite. Volio bih se upoznati s vama, momcima koji dolazite ovamo da mi oduzmete posao. Larry se nasmijao. – Primijetili ste. – Oh, ne okrivljujem ja ni jednog od vas. Svi ste vi uobraženi piloti, imate sjajne borbene dosjee, dolazite ovamo i mislite: »Ako ta budala Sakowitz može biti šef pilota, mene bi trebali imenovati direktorom firme.« Nijedan od vas, momci, ne namjerava dugo ostati navigator. To je tek odskočište do pilota. Dobro, to je lijepo. Tako i treba biti. – Drago mi je što tako mislite – rekao je Larry. Ali ima nešto što odmah morate spoznati. Svi smo mi u sindikatu, Douglas, i unapređenja idu strogo po godinama službe. – Shvaćam. Jedino što možda ne shvaćate jest da su ovo vraški dobri poslovi i da je više ljudi koji dolaze nego onih koji odlaze. To usporuje stopu unapređenja. – Pokušat ću sreću – odgovorio je.

Sakowitzova tajnica unijela je kavu i kolače, a dva su muškarca provela naredni sat u razgovoru i upoznavanju. Sakowitzov je nastup bio prijateljski i prijazan, a mnoga njegova pitanja bila su na izgled irelevantna i trivijalna, ali kad je Larry otišao na svoj prvi nastavni sat, Sakowitz je štošta znao o Larryju Douglasu. Nekoliko trenutaka nakon što je Larry izišao, u ured je ušao Carl Eastman. – Kako je bilo? – upitao je Eastman. – Dobro. Eastman ga je odlučno pogledao. – Što misliš, Sak? – Iskušat ćemo ga. – Pitao sam te što misliš? Sakowitz je slegnuo ramenima. – U redu. Reći ću ti. Imam špurijus da je vraški dobar pilot. Mora biti, uz onaj svoj ratni dosje. Metni ga u avion na kojeg puca gomila neprijateljskih lovaca, i ne vjerujem da ćeš naći ikog boljeg. – Oklijevao je. – Nastavi – rekao je Eastman. – Stvar je u tome da baš nema vraški mnogo neprijateljskih lovaca iznad Manhattana. Znam dečke poput Douglasa. Zbog nekog razloga, koji nikad nisam uspio dokučiti, njihovi su životi prilagođeni na opasnost. Izvode lude stvari, kao što je, na primjer, penjanje uz planinu ili poniranje do dna oceana, ili bilo koju vražju opasnost koju mogu pronaći. Kad izbije rat, izbijaju na po vršinu poput pjene u šalici kipuće kave. – Pomaknuo je stolac u stranu i pogledao kroz prozor. Eastman je stajao ništa nije govorio, čekao je. – Imam neki špurijus u vezi s Douglasom, Carl. Nešto nije s njim kako treba. Možda bi kao kapetan neke naše lađe, pilotirajući sam, mogao uspjeti. Ali mislim da nije psihološki prilagođen na to da prima naloge od mehaničara, prvog oficira i pilota, osobito onda kad smatra da bi ih mogao nadmašiti. – Okrenuo se natrag da bude licem prema Eastmanu. – A što je najsmješnije, vjerojatno bi ih i mogao nadmašiti. – Živciraš me – rekao je Eastman. – I sebe – priznao je Sakowitz. – Mislim da nije – zastao je tražeći pravu riječ – stabilan. Kad razgovaraš s njim, imaš osjećaj da u stražnjici ima zataknu tu patronu dinamita koja može svakog časa eksplodirati. – Što želiš uraditi? – Idemo. Ići će u školu i pomno ćemo ga motriti. – Možda će propasti – rekao je Eastman. – Ne znaš ti tu sortu. Bit će najbolji čovjek u razredu. Sakowitzovo je proročanstvo bilo točno. Obuka se sastojala od četiri tjedna školovanja na tlu, za kojima je slijedio dodatni mjesec nastave letenja. Budući da su učenici bili već

iskusni piloti s mnogo godina službe iza sebe, tečaj je bio zacrtan tako da posluži dvjema svrhama: prva je bila da se prijeđe kroz takve predmete kao što su navigacija, radio, saobraćaj, čitanje karata i letenje po instrumentima, kako bi se osvježilo znanje ljudstva i otkrile njihove potencijalne slabosti, a druga je svrha bila da se ljudi zbliže s novim uređajima koje će upotrebljavati. Letenje pc instrumentima odvijalo se u Linkovu trenažeru, maloj maketi avionske kabine koja je ležala na pokretnoj bazi, što je pilotu u kabini omogućila da s avionom izvede bilo koji manevar, uključujući poniranje, petlje, mrtve petlje i obrtanje. Na krov kabine stavljala se crna navlaka tako da je pilot letio naslijepo koristeći ne samo instrumentima koji su bili ispred njega. Instruktor izvan trenažera davao je pilotu naredbe. Određivao mu smjerove uzlijetanja i slijetanja usprkos velikoj brzini vjetra, oluja, planinskim lancima i svakoj drugoj mogućoj zamišljenoj opasnosti. Najiskusniji piloti ulazili su u Linkov trenažer s osjećajem povjerenja, ali su ubrzo shvatili da je malim trenažerima mnogo teže upravljati nego što se činilo. Sablasno je bilo nalaziti se sam u sićušnoj kabini, svih osjetila iskopčanih od ostalog svijeta. Larry je bio darovit učenik. U razredu je bio pažljiv i upijao je sve čemu su ga učili. Izrađivao je sve domaće zadatke, i to dobro i pažljivo. Nije pokazivao znak nestrpljenja, nemira ili dosade. Naprotiv, bio je najrevniji đak na tečaju, a svakako i najistaknutiji. Jedino područje koje je za Larryja bilo novo bili su uređaji DC4. Večerima je bio zadubljen u desetke priručnika o avionu. Jedne večeri u kasni sat, nakon što su svi drugi učesnici otišli iz hangara, Sakowitz je nabasao na Larryja koji je ležao ispod kabine i ispitivao žičane vodove. – Kažem ti, kurvin sin puca na moje mjesto – rekao je Sakovitz drugog jutra Carlu Eastmanu. – Kako radi, možda će i uspjeti – nakesio se Eastman. Poslije osam tjedna održana je mala ceremonija dodjele diploma. Catherine je ponosno doletjela u New York da bude prisutna kad Larryju dodijele njegova navigatorska krilca. Pokušao je da sve to omalovaži. – Cathy, pa to je samo glupa krpica koji ti daju zato da se sjetiš što li je posao kad uđeš u pilotsku kabinu. – Ma ne, nemoj – rekla je. – Razgovarala sam s kapetanom Sakowitzem i on mi je rekao koliko si dobar. – Što glupi Poljak zna? – rekao je Larry. – Hajdemo slaviti. Te su noći Catherine i Larry te četvorica Larryjevih kolega sa ženama otišli na večeru u Klub 21 na Istočnoj – pedeset i drugoj ulici. Predvorje je bilo puno ljudi, a šef sale im je rekao da bez rezervacije nema ni jednog slobodnog stola.

– K vragu takav lokal – kazao je Larry. – Idemo u susjedstvo Toots Shoru. – Pričekajte trenutak – rekla je Catherine. Otišla je do šefa sale i zamolila ga da joj pozove Jerryja Bernsa. Nekoliko trenutaka kasnije dohuktao je niski, krhki – Čovjek radoznalih, sivih očiju. – Ja sam Jerry Berns – rekao je. – Izvolite? – Moj muž i ja smo s nekim prijateljima – objasnila je Catherine. – ima nas desetoro. Počeo je odmahivati glavom. – Ako nemate rezervaciju.... – Ja sam kompanjonka Williama Frasera – rekla je Catherine. Jerry Berns je prijekorno pogledao Catherine. – Što mi to niste rekli? Mažete li se strpiti petnaest minuta? – Hvala vam – rekla je Catherine zahvalno. Vratila se grupi koja je stajala. – Zamislite! – rekla je Catherine. – Imamo stol. – Kako si uspjela? – upitao je Larry. – Bilo je lako – rekla je Catherine. – Spomenula sam ime Billa Frasera. – Primijetila je Larryjev pogled. – On ovamo često zalazi – produžila je Catherine brzo – pa mi je rekao da ako ikad Uđem, a treba mi stol, samo spomenem njegovo ime. Larry se okrenuo ostalima. – Hajdemo odavde. Ova je za bezveznjake. Grupa je pošla prema vratima. Larry se okrenuo prema Catherine. – Ideš? – Naravno – kazala je Catherine oklijevajući. – Samo sam im htjela reći da nećemo... – Odjebi ih – rekao je Larry glasno. – Ideš li ili ne ideš? Ljudi su se okretali prema njima. Catherine je osjetila kako joj se lice rumeni. – Da – rekla je. Okrenula se i pošla za Larryjem iz lokala. Otišli su u neki talijanski restoran na Šestoj aveniji i loše večerali. Izvana je Catherine djelovala kao da se ništa nije dogodilo, ali iznutra je kiptjela. Bila je ljuta na Larryja zbog njegovog glupog ponašanja i zbog toga što ju je javno ponizio. Kad su došli kući, otišla je bez riječi ji spavaću sobu; svukla se, ugasila svjetlo i ušla u krevet. Čula je kako Larry u dnevnoj sobi miješa piće. Deset minuta kasnije ušao je u spavaću sobu, upalio svjetlo i pristupio krevetu. – Kaniš postati mučenica? – upitao je. Razbješnjena, sjela je. – Ne pokušavaj me natjerati da se branim –

rekla je. – Tvoje večerašnje ponašanje je neoprostivo. Što te spopalo? – Isti onaj momak kpji je spopao i tebe. Piljila je u njega. – Što? – Govorim o gospodinu Savršenom. O Billu Fraseru. Pogledala ga je ne shvaćajući. – Bili nikad nije ura dio ništa osim što nam je pomogao. – Vraga nije – rekao je. – Ti mu duguješ svoj posao. Ja mu dugujem svoje zaposlenje. Sad čak ne možemo ni sjesti u restoran bez Fraserova dopuštenja. Već mi ga je puna kapa! – Catherine je više zaprepastio Larryjev ton nego ono što je govorio. Bio je toliko pun ogorčenosti i nemoći da je prvi put spoznala koliko mora da je bio razapet. A zašto da i ne bude? Vratio se poslije četverogodišnjeg ratovanja da nađe ženu u ortakluku s njenim bivšim ljubavnikom. A da stvar bude i gora, nije bio sposoban da bez Fraserove pomoći nađe posao. Gledajući Larryja, Catherine je znala da je ovo prekretnica u njihovom braku. Ako ostane s njim, on će morati doći na prvo mjesto. Ispred njenog posla, ispred svega. Catherine je prvi put osjetila da stvarno razumije Larryja. Kao da joj je čitao misli, Larry je pokajnički rekao: – Žao mi je što sam se večeras ponio kao govno. Ali kad nismo mogli dobiti stol sve dok nisi spomenula čudotvorno Fraserovo ime, ododjednom mi je svega bilo dovde. – Oprosti, Larry – rekla je Catherine. – Nikad ti više tako nešto neću učiniti. Našli su se u zagrljaju, a Larry je rekao: – Molim te, nemoj me nikad ostaviti, Cathy – a Catherine je pomislila na to kako je bila blizu tome, pa ga je stisnula jače i kazala: – Neću te ostaviti, dragi, nikada. Larryjevo prvo postavljenje na mjesto navigatora bilo je na letu 147 od Washingtona do Pariza. Poslije svakog leta ostajao je u Parizu četrdeset i osam sati, a zatim se vraćao kući i ondje bio tri dana prije nego što bi opet otišao na let. Jednog je jutra Larry nazvao Catherine u ured, a glas mu je bio uzbuđen. – Imam sjajan lokal za nas dvoje. Možeš li izići na ručak? Catherine je pogledala gomilu obrazaca koje je morala dovršiti i odobriti do podneva. – Svakako – rekla je bezbrižno. – Doći ću po tebe za petnaest minuta. – Nećeš me ostaviti! – jauknula je Lucia, njena asistentica. – Stuwesant će dobiti mlade ako mu danas ne predamo ovu kampanju. – To će morati pričekati – rekla je Catherine. – Idem na ručak sa svojim mužem. Lucia je slegnula ramenima. – Ne zamjeram ti. Ako ti ikad dosadi,

hoćeš li mi, molim te, javiti? Catherine se nacerila. – Bit ćeš prestara. Larry je pričekao Catherine ispred ureda, pa je ona ušla u auto. – Jesam li ti razjebao dan? – upitao je obijesno. – Naravno da nisi. Nasmijao se. – Svi oni tipovi od šefova doživjet će slom živaca. Larry je krenuo prema aerodromu. – Kako je daleko taj restoran? – upitala je Catherine. Poslije podne je imala pet sastanaka, počev od dva sata. – Nije daleko... Imaš li puno posla poslije podne? – Ne – lagala je. – Ništa osobito. – Dobro. Kad su stigli do aerodromskog okretišta, Larry je zaokrenuo autom na ulaz. – Je li restoran na aerodromu? – Na drugoj strani – odgovorio je Larry. Parkirao je auto, prihvatio Catherine za ruku i uveo je do Pan Amovog ulaza. Privlačna djevojka za šalterom pozdravila je Larryja po imenu. – Ovo je moja žena – rekao je Larry ponosno. – Ovo je Amy Winston. Izmijenile su pozdrave. – Dođi – Larry je prihvatio Catherine za ruku, pa su pošli prema izlaznoj rampi. – Larry – počela je Catherine. – Gdje... ? – Hej, pa ti si najradoznalija cura koju sam ikad izveo na ručak. Dospjeli su do izlaza broj 37. Dva muškarca za šalterom obrađivali su karte putnika koji su se ukrcavali na avion. Na ploči za informacije bila je oznaka: »Let 147 za Pariz – Odlazak u 13.00«. Larry je otišao do jednog od ljudi za šalterom. – Evo je, Tony. – Dao je čovjeku avionsku kartu. – Cathy, ovo je Tony Lombarde. Ovo je Catherine. – Puno sam slušao o vama – nakesio se muškarac. – Karte su vam u redu. – Predao je kartu Catherine. Catherine je ošamućeno zurila u nju. – Zašto to? – Slagao sam ti – nasmiješio se Larry. – Ne vodim te na ručak. Vodim te u Pariz. Maximu. Catherinin se glas prekinuo. – M-Maximu? U Pariz? Sada? – Točno. – Ne mogu – jauknula je Catherine. – Ne mogu u Pariz sada. – Svakako možeš – nacerio se. – Imam tvoju putnicu u svojem džepu.

– Larry – rekla je – ti si lud! Nemam odjeću! Imam milijun sastanaka. Ja... – Kupit ću ti nešto odjeće u Parizu. Odgodi sastanke Fraser će nekoliko dana moći i bez tebe. Catherine je buljila u njega ne znajući što da kaže. Sjetila se odluka koje je za se donijela. Larry je njen muž. On je morao doći na prvo mjesto. Catherine je shvatila da Larryju nije važno samo to da je odvede u Pariz. Producirao se pred njom moleći je da leti avionom u kojem je on bio navigator. A ona gotovo da je to pokvarila. Stavila je svoju ruku u njegovu i osmjehnula se. – Što čekamo? – upitala je Catherine. – Umirem od gladi! Pariz je bio vrtlog zabave. Larry je ishodio cijeli tjedan odmora, a Catherine se činilo da je svaki sat dana i noći bio pretrpan stvarima koje je valjao uraditi. Odsjeli su u dražesnom hotelčiću na Lijevoj obali. Prvog jutra u Parizu Larry je poveo Catherine u jedan salon na Champ Elysees, gdje joj je pokušao pokupovati cijeli dućan. Kupila je samo stvari koje je trebala i bila je zapanjena koliko je sve bilo skupo. – Znaš što je tvoj problem? – rekao je Larry. – Previše brineš o novcu. Ti si na svojem medenom mjesecu. – Da, gospodine – rekla je. Ali je odbila kupiti večernju haljinu koju nije trebala. Kad je pokušala upitati Larryja odakle sav taj novac, nije želio o tome raspre dati, ali je ona konačno inzistirala na tome da to sazna. – Uzeo sam predujam na plaću – rekao joj je Larry. – Ma je li to važno? A Catherine nije imala srca da mu odgovori. Što se tiče novca, bio je poput djeteta, širokogrudan i nehajan, a to je i bio dio njegovog šarma. Baš kao što je bio i dio šarma njenog oca. Larry ju je poveo na turističku turu po Parizu: da vidi Louvre, Tuilleries i Napoleonov grob u Les Invalides. Odveo ju je u slikoviti restorančić nedaleko od Sorbonne. Išli su u Les Halles, legendarnu parišku tržnicu, i promatrali svježe voće, meso i povrće koje su dovozili s francuskih imanja, a posljednje nedjeljno poslijepodne proveli su u Versaillesu, a zatim večerali u prelijepom vrtu u Coq Hardi izvan Pariza. Bio je to savršeni drugi medeni mjesec. Hal Sakowitz je sjedio u uredu i pregledavao tjedne izvještaje o osoblju. Pred njim je bio izvještaj o Larryju Douglasu. Sakowitz se zavalio u naslonjač, proučavao papir zamišljeno cupkajući donju usnicu. Napokon se nagnuo naprijed i pritisnuo puce interfona. – Pošaljite ga

unutra – rekao je. Trenutak kasnije ušao je Larry, odjeven u uniformu Van Ama i s torbom za let u ruci. Hitro se nasmiješio Sakowitzu. – Dobro jutro, šefe – rekao je. – Sjednite. Larry se lijeno spustio u stolicu nasuprot stolu i upalio cigaretu. Sakowitz je rekao: – Imam ovdje izvještaj da ste se prošlog ponedjeljka u Parizu javili na dužnost za vaš let sa zakašnjenjem od četrdeset i pet minuta. Larryjev se izraz promijenio. Zapeo sam na paradi na Champs Myse.es. Avion je poletio na vrijeme. Nisam znao da mi ovdje vodimo skautski logor. – Vodimo zrakoplovno poduzeće – rekao je Sakowitz mirno. – I vodimo ga po propisima. – U redu – rekao je Larry ljutito. – Držat ću se dalje od Champs Elysees. Još nešto? – Da. Kapetan Swift misli da ste na nekoliko posljednjih letova popili čašicu-dvije prije uzlijetanja. – Prokleti lažac! – prasnuo je Larry. – Zašto bi lagao? – Zato što se boji da ću mu oduzeti posao. – U Larryjevom glasu osjećala se oštra srdžba. – Taj je sroljo plašljiva stara frajla koja je trebala biti umirovljena još prije deset godina. – Letjeli ste s četiri razna kapetana – rekao je Sakowitz. – Koji vas je od njih volio? – Ni jedan – odvratio je Larry. Prekasno je uočio zamku. Brzo je dodao. – Hoću reći, oni su u redu. Nemam ništa protiv njih. – Ni oni ne vole letjeti s vama – kazao je Sakowitz mirno. – Živcirate ih. – Što to, do vraga, znači? – To znači da ukoliko ikad dođe do neke opasnosti, morate biti prokleto sigurni u čovjeka na sjedištu do vas. Oni u vas nisu sigurni. – Za Krista Boga! – prasnuo je Larry. – Proživio sam četiri godine opasnosti iznad Njemačke i Južnog Pacifika riskirajući svoj jebeni vrat svakog dana, dok su oni bili ovdje otraga, sjedili na svojim debelim dupetima, ubirali visoke plaće, pa sad oni nemaju povjerenja u mene. Mora da se šalite! Nitko ne kaže da niste sjajni u lovačkom avionu odgovorio je mirno Sakowitz. – Ali mi prevozimo putnike. To je druga stvar. Larry je sjedio, stiskao šake i nastojao obuzdati svoju srdžbu. U redu – rekao je mrko. – Shvatio sam. Ako ste završili, imam za nekoliko