Sidney Sheldon - Druga strana ponoći

u prostranom dvorištu, u čijem je središtu bio vodoskok. Rubovi dvorišta bili su prepuni raznovrsnog cvijeća. Sama kuća bila je tipična mediteranska vila, neosvojiva poput tvrđave. Ulazna su se vrata otvorila i na njima se pojavila Noelle, odjevena u bijelu pamučnu odjeću. Stajali su i smiješili se jedno drugome, a zatim mu se našla u naručju. – Dođi da vidiš našu novu kuću – rekla je nestrpljivo i uvela ga unutra. Unutrašnjost kuće bila je prostrana, sobe su bile velike, visokih stropova. U prizemlju je bila golema dnevna soba, knjižnica, prostorija za svečane večere i staromodna kuhinja s kružnim ognjištem u sredini. Spavaće su sobe bile na katu. – Gdje je posluga? – upitao je Larry. Larry ju je u čudu promatrao. – Ti ćeš kuhati i spremati. Kimnula je. – Dolazit će jedan par koji će pospremati nakon našeg odlaska, ali nas ti ljudi nikad neće vidjeti. Sredila sam to preko jedne agencije. Larry se usiljeno nasmiješio. Noellin je glas sadržavao ton upozorenja: – Nikad nemoj počiniti pogrešku i potcijeniti Constantina Demirisa. Ako sazna za nas, oboje će nas ubiti. Larry se osmjehnuo. – Pretjeruješ – rekao je. – Starom se to može ne svidjeti, ali... Njene ljubičaste oči uprle su se u njegove. – Ubit će nas oboje. – U njenom je glasu bilo nečeg od čega je Larryja podišao osjećaj straha. – Ti to ozbiljno, zar ne? – Nikad u životu nisam bila toliko ozbiljna. On je nemilosrdan. – Ali kad kažeš da će nas ubiti – prosvjedovao je Larry – ne bi... – Neće se poslužiti mecima – rekla je Noelle mirno. – Naći će neki kompliciran, ingeniozan način i nikad za to neće biti kažnjen. – Ton joj se razvedrio. – No neće nas otkriti, dragi. Dođi da ti pokažem našu spavaću sobu. – Uzela ga je za ruku, pa su se popeli zavojitim stepenica ma. – Imamo četiri gostinjske sobe – rekla je i dodala sa smiješkom: – Možemo ih sve iskušati. – Odvela ga je u domaćinovu spavaću sobu, veliku odaju na uglu, s koje je pucao pogled na more. S prozora je Larry vidio prostranu terasu i kratku stazu koja je vijugala do vode. Ondje je bio molo s velikom jedrilicom, pokraj koje je bio usidren motorni čamac. – Čiji su ono brodovi? – Tvoji – rekla je. – To je poklon za tvoj povratak. Okrenuo se prema njoj i spazio da je iskliznula iz pamučne haljine. Bila je gola. Preostali dio poslijepodneva proveli su u krevetu.

Slijedećih je deset dana proletjelo. Noelle je bila živo srebro, nimfa, tuce prekrasnih slugu koji su udovoljavali svakoj Larryjevoj želji i prije nego što je znao što želi. Ustanovio je da je knjižnica vile opremljena njegovim najmilijim knjigama i pločama. Noelle je savršeno pripravljala njegova najmilija jela, jedrila s njim, plivala s njim u toplom plavom moru, milovala se, masirala ga noću sve dok ne bi usnuo. Na stanovit način bili su zatočenici, jer se nikog nisu usuđivali vidjeti. Svakoga je dana Larry otkrivao nove Noelline strane. Zabavljala ga je očaravajućim anegdotama o glasovitim ljudima koje je poznavala. Pokušala je s njim razgovarati o poslu i politici dok nije otkrila da njega ni jedno od toga ne zanima. Igrali su poker i remi, a Larry je bio bijesan jer nikad nije mogao pobijediti. Noelle ga je naučila igrati šah i triktrak, a on je nikad ni u jednom nije mogao nadvladati. Prve njihove nedjelje u vili priredila je slastan obrok na otvorenom, pa su sjedili na žalu, na suncu i uživali. Dok su jeli, Noelle je podigla pogled i u daljini spazila dva čovjeka. Bazali su plažom prema njima. – Idemo unutra – rekla je Noelle. Larry je podigao pogled i vidio ljude. – Isuse, nemoj biti tako nervozna. To su samo dva seljaka u šetnji. – Smjesta – zapovjedila, je. – U redu – rekao je preko volje, razdražen. – Pomozi mi pospremiti stvari. – Zašto ih jednostavno ne ostavimo – upitao je. – Zašto što bi to pobudilo sumnju. Brzo su sve strpali u izletničku košaru i krenuh u kuću, Larry je cijelo poslijepodne bio šutljiv. Sjedio je u biblioteci zamišljen, dok je Noelle poslovala po kuhinji. Kasno poslije podne ušla je u biblioteku i sjela mu do nogu. Nevjerojatno nadarena za čitanje njegovih misli, rekla mu je: – Prestani razmišljati o njima. – Bila su to samo dva prokleta seljana – zarežao je Larry. – Mrzim što se moram skrivati kao zločinac. – Pogledao ju je i glas mu se promijenio. – Ne želim se skrivati pred bilo kim. Ljubim te. A Noelle je znala da je ovaj put to istina. Pomislila je na godine u kojima je planirala uništiti Larryja i na divlje zadovoljstvo koje ju je obuzimalo kad je zamišljala njegovu propast. A ipak, onog trenutka kad je opet vidjela Larryja, smjesta je spoznala da je nešto dublje od mržnje još živo u njoj. Kad ga je gurnula na rub smrti, natjeravši ga da živote njih oboje izloži opasnosti za vrijeme onog strašnog leta u Amsterdam, bilo je to poput ispitivanja njegove ljubavi prema njoj u divljem

prkošenju sudbini. Bila je s Larryjem u pilotskoj kabini, upravljala avionom s njime, trpjela s njim, znajući da će, ako on umre, umrijeti zajedno, a on ih je oboje spasio. A kad je došao u njenu sobu u Amsterdamu i vodio s njom ljubav, njena se mržnja i ljubav ispremiješala s njihova dva tijela, a vrijeme se nekako proširilo i saželo, pa su bili u svojoj hotelskoj sobici u Parizu, a Larry joj je govorio: »Hajde da se uzmemo; naći ćemo neki mali matični ured u provinciji«, a sadašnjost i prošlost blještavim su se praskom stopile u jedno, i Noelle je znala da su one bezvremenske, da se ništa zapravo nije promijenilo i da su ponori njene mržnje prema Larryju proizišli iz visova njene ljubavi. Ako uništi njega, uništit će i sebe jer mu se još odavna bila posve predala, i to nikad ništa ne može promijeniti. Noelle se činilo da je sve što je u životu postigla proisteklo iz njene mržnje. Izdajstvo njenog oca modeliralo ju je i oblikovalo, kalilo i očvrslo, ispunilo je žudnjom za odmazdom, koja se nije mogla zadovoljiti ničim manjim doli vlastitim kraljevstvom, u kojem je ona bila svemoćna, u kojem nikad nije opet mogla doživjeti izdaju, nikada doživjeti da bude povrijeđena. Konačno je to postigla. A sada je bila spremna da se toga odrekne zbog ovog čovjeka. Jer je sada znala da je ono što je odvajkada željela bilo to da je Larry treba, da je ljubi. I, napokon, on ju je ljubio. A to je, na koncu, bilo njeno pravo kraljevstvo.

Za Larryja i Noelle slijedeća su tri mjeseca bila ona rijetka idilična razdoblja u kojima sve ide kako treba, čarobno vrijeme koje leprša od jednog divnog dana do slijedećeg, bez i najmanjeg oblačka na obzoru. Larry je svoje radno vrijeme provodio u poslu koji je volio, u letenju, a kad god je imao slobodnog vremena, odlazio je u vilu u Rafini i provodio dan, vikend ili tjedan s Noelle. U početku se Larry bojao da će taj aranžman postati mlinski kamen koji će ga povući u svojevrsnu prisnost, koju je mrzio; ali svaki put kad je vidio Noelle, postajao bi oduševljeniji i počeo je s radošću iščekivati sate koje će provesti s njom. Kad je jedan vikend morala otkazati zbog neočekivanog puta s Demirisom, Larry je sam odsjeo u vili i otkrio da je ljut i ljubomoran kad razmišlja o Noelle i Demirisu. Kad se slijedećeg tjedna našao s Noelle, bila je ugodno iznenađena njegovom čežnjom. – Nedostajala sam ti – rekla je. Kimnuo je. – Jako. – Dobro. – Kako Demiris? Oklijevala je na trenutak. – Izvrsno. Larry je zapazio njeno oklijevanje. – što je? – Razmišljala sam o nečemu što si rekao. – O čemu? – Rekao si da mrziš osjećaj da se skrivaš okolo kao stranac i da ga mrziš. Svakog trenutka što sam s njim, htjela sam biti s tobom. Rekla sam Larry da te želim cijeloga. To sam i mislila. Ne želim te niskim dijeliti, želim da se oženiš sa mnom. Iznenađeno je zurio u nju, nepripravan. Ona ga je promatrala. – Želiš li se oženiti sa mnom? – Znaš da želim. Ali kako? Stalno mi govoriš o tome što će nam uraditi Demiris ako nas otkrije. Odmahnula je glavom. – Neće otkriti. Neće budemo li pametni i isplaniramo li stvar kako treba. Nisam njegovo vlasništvo, Larry. Ostavit ću ga. Tu on ne može ništa. Previše je ponosan da bi me pokušao zadržati. Mjesec-dva kasnije dat ćeš otkaz. Otići ćemo nekamo

razdvojeno, možda u Sjedinjene Države. Možemo se ondje vjenčati. Imam više novaca nego što će nam ikad trebati. Kupit ću ti čarter poduzeće, školu letenja, ili što god želiš. Stajao je i slušao što govori važući čega će se odreći za ono što dobiva. A čega će se on to odreći? Ušljivog pilotskog mjesta. Od pomisli o vlastitim avionima tijelom su mu prošli trnci. Imao bi vlastiti preuređen mitchell. Ili možda novi DC-6 koji je upravo prikazan. Četiri zvjezdasta motora, osamdeset i tri putnika. A Noelle, da, želio je Noelle. Isuse, pa zbog čega je uopće oklijevao? – A što ćemo s mojom ženom? – upitao je. – Reci da želiš rastavu. – Ne znam hoće li mi je dati. – Ne pitaj je – odgovorila je Noelle. – Reci joj. – U njenom je glasu bila definitivna, neumoljiva nota. Larry je kimnuo. – U redu. – Nećeš požaliti, dragi. Obećavam – kazala je Noelle. Za Catherine je vrijeme izgubilo svoj dvadeset četverosatni ritam; zapala je u protok vremena, pa su se dan i noć stopili u jedno. Larryja gotovo da nikad i nije bilo kod kuće, a odavna je prestala viđati ikog od njegovih prijatelja, jer nije imala energije da se više ispričava ili da se sreće s ljudima. Grof Pappas je pet-šest puta pokušavao da se nađe s njom, pa je napokon i on odustao: telefonom, pismom, brzojavom. Ali kad bi se s kime našla oči u oči, skamenila bi se, a razgovori bi se od nje odbijali u beznadnim, jalovim iskrama. Vrijeme je donosilo bol i ljudi su donosi bol, a jedini prekid Catherine je našla u divnom zaboravu alkohola. Oh, kako li je on blažio patnje, umekšavao oštrice neuspjeha i zasjenjivao nemilosrdno sunce stvarnosti koje je udaralo na sve ostale! Kad je Catherine prvi put stigla u Atenu, ona i William Fraser često su se dopisivali, izmjenjujući novosti o obavještavajući jedno drugo o najnovijim događajima kod njihovih zajedničkih prijatelja i neprijatelja. Međutim, otkako su počeli Catherinini problemi s Larryjem, nije imala srca da piše Fraseru. Na njegova tri posljednja pisma nije odgovorila, a posljednje je ostalo neotvoreno. Jednostavno nije imala snage da se bavi ičim izvan mikrokozma samožaljenja, u koji se bila ulovila. Jednog je dana stigao kablogram za Catherine, i još je ležao na stolu neotvoren, kad je tjedan dana kasnije zazvonilo zvonce, a na vratima se pojavio William Fraser. Catherine je, ne vjerujući svojim očima, zurila u njega. – Bili – rekla je muklo. – Bili Fraser! Zaustio je da nešto kaže, a ona je opazila da se uzbuđeni pogled njegovih očiju pretvorio u nešto drugo, u nešto zaprepašteno i užasnuto. – Bili, dragi – rekla je. – što ti ovdje radiš?

– Morao sam poslom doći u Atenu – objasnio joj je Fraser. – Zar nisi primila moj kablogram. Catherine ga je pogledala nastojeći se prisjetiti. – Ne znam – rekla je napokon. Uvela ga je u dnevnu sobu prepunu starih novina, punih pepeljara i tanjura s napola pojedenom hranom. – Oprosti što je ovakav svinjac – rekla je mahnuvši neodređeno rukom. – Bila sam u gužvi. Fraser ju je zabrinuto promatrao. – Je li s tobom u redu, Catherine? – Sa mnom? Fantastično. Jesi li za čašicu? – Tek je jedanaest ujutro. Kimnula je. – Imaš pravo. Imaš potpuno pravo, Bili. Prerano je da se cugne, i da ti pravo kažem, ne bih ni ja da ne treba proslaviti tvoj dolazak ovamo. Ti si jedini stvor na svijetu koji bi me mogao navesti da pijem u jedanaest ujutro. Fraser je deprimirano promatrao kako Catherine posrče do bifea i obilno natače sebi, a njemu manje. – Voliš li grčki konjak? – upitala ga je donoseći mu piće. – Nikad mi se nije sviđao, ali navikneš. Fraser je uzeo piće i odložio ga. – Gdje je Larry? – mirno je upitao. – Larry? O, dobri stari Larry leti negdje okolo. Radi za najbogatijeg čovjeka na svijetu, znaš. Demiris posjeduje sve, čak i Larryja. Promatrao ju je na trenutak. – Zna li Larry da piješ? Catherine je žestoko udarila čašom i stala, njišući se, preda nj – Što ti to znači »zna li Larry da pijem?« – Ogorčeno je pitala. – Tko kaže da pijem? Samo stoga što želim proslaviti susret sa starim prijateljem, nemoj me napadati! – Catherine – počeo je. – Ja sam... Misliš da možeš doći ovamo i napasti me da sam nekakva pijanica? – Oprosti, Catherine – rekao je Fraser mučno. – Mislim da trebaš pomoć. – No nemaš pravo – odgovorila je. – Nikakvu ja pomoć ne trebam. Znaš li zašto? Zato što sam – što sam samo... – što sam samo... – tražila je riječ i konačno odustala. – Nikakvu pomoć ne trebam. Fraser ju je na trenutak promatrao. – Moram sada ići na sastanak – rekao je. – Hajde da navečer iziđemo na večeru. – U redu – kimnula je. – Dobro, doći ću po tebe u osam. Catherine je gledala za Billom Fraserom dok je izlazio. Zatim je nesigurnim koracima otišla u svoju spavaću sobu i polako otvorila vrata plakara zagledavši se u zrcalo koje je visilo na poleđini vrata. Stajala je

sleđeno ne mogavši povjerovati u ono što je gledala, sigurna da to ogledalo zbija s njom neke grozne šale. Iznutra je ona još uvijek bila lijepa, mala curica koju je otac obožavao, još uvijek mlada studentica koja je stajala u motelskoj sobi s Ronom Petersonom i slušala ga kako kaže »Bože moj, Cathy, ti si nešto najljepše što sam vidio«, a Bili Fraser ju je držao u naručju i govorio »Tako si divna, Catherine«, pa Larry »Ostani ovako lijepa, Cathy, divna si«, pa se obazrela na lik u ogledalu i glasno zajauknula »Tko si ti?«, a tužna, bezoblična žena u zrcalu počela je plakati beznadnim, jalovim guzama, koje su se slijevale niz odvratno podbuhlo lice. Nekoliko sati kasnije zazvonilo je zvonce. Čula je kako glas Billa Frasera doziva: – Catherine! Catherine, jesi li unutra? – A onda je zvono još malo zvonilo i dozivanje je napokon prestalo i zvonjava je prestala, i Catherine je ostala sama sa strancem u ogledalu. Drugog jutra u devet sati Catherine se taksijem odvezla do ulice Patission. Liječnik se zvao Nikodes, a bio je krupan, kršan muškarac bijele čupave grive, pametnih očiju i opuštenog neusiljenog nastupa. Medicinska je sestra uvela Catherine u njegovu privatnu ordinaciju, a doktor Nikodes pokazao joj je stolac. – Sjednite, gospođo Douglas. Catherine je sjela, nervozna i napeta, nastojeći se savladati da ne dršće. – U čemu bi bio vaš problem? Htjela je odgovoriti, ali se bespomoćno zaustavila. Oh, Bože, pomislila je, odakle da počnem? – Potrebna mi je pomoć – rekla je naposljetku. Glas joj je bio suh i kreštav, a žudjela je za pićem. Liječnik se zavalio na stolac i promatrao je. – Koliko ste stari? – Dvadeset i osam godina. – Promatrala mu je lice dok je govorila. Pokušao je sakriti izraz zaprepaštenja, ali ga je ona uhvatila i na neki joj je perverzni način to bilo i drago. – Vi ste Amerikanka? – Da. – Živite u Ateni? Kimnula je. – Koliko dugo živite ovdje? – Tisuću godina. Doselili smo ovamo prije peloponeskog rata. Liječnik se nasmiješio. – I ja se tako ponekad osjećam. – Ponudio je Catherine cigaretu. Posegnula je za njom nastojeći kontrolirati drhtanje prstiju. Ako je doktor Nikodes što i opazio, ništa nije rekao. Pripalio joj je. – Kakva vam je pomoć potrebna, gospođo Douglas? Catherine ga je bespomoćno pogledala. – Ne znam – prošaptala je. –

Ne znam. – Osjećate li se bolesnom? – Ja jesam bolesna. Mislim da mora da sam jako bolesna. Postala sam tako ružna. – Znala je da ne plače, a ipak je osjetila kako joj suze teku niz lice. – Pijete li, gospo Douglas? – upitao je liječnik blago. Catherine je uspaničeno zurila u njega osjećajući se sabitom u kut, napadnutom. – Ponekad. – Koliko? Duboko je uzdahnula. – Ne mnogo. O-ovisi. – Jeste li danas pili? – upitao je. – Ne. Sjedio je i promatrao je – Vi u stvari niste ružni, znate – rekao je blago. – Imate previše kila, tijelo vam je podbuhlo, a niste se starali o svojoj puti ili kosi. Ispad te fasade nalazi se vrlo privlačna mlada žena. Briznula je u plač, a on je sjedio mirno i puštao je da se isplače. Nejasno je kroz isprekidano ridanje čula da je telefon na njegovom stolu nekoliko puta zazujao, ali se liječnik nije obazirao na to. Grč jecanja konačno je jenjab. Catherine je izvadila rupčić i useknula se. – Oprostite – ispričala se. – M-možete li mi pomoći? – Ovisi samo o vama – odgovorio je doktor Nikodes. – Još zapravo ne znamo u čemu je vaš problem. – Pogledajte me – odgovorila je Catherine. Odmahnuo je glavom. – Nije to problem, gospođo Douglas, to je simptom. Oprostite što ću biti netaktičan, ali ako se od mene očekuje da vam pomognem, moramo biti posve otvoreni jedno prema drugom. Kad se jedna privlačna mlada žena toliko zapusti kao što ste vi, mora onda postojati neki vrlo jak razlog. Je li vaš muž živ? – Preko blagdana i vikenda. Promatrao ju je. – Živite li s njim? – Kad je kod kuće. – Što on radi? – On je osobni pilot Constantina Demirisa. – Primi jetila je reakciju na liječnikovom licu, ali je li to bila reakcija na Demirisovo ime ili je on nešto znao o Larryju, nije mogla reći. – Jeste li čuli za moga muža? – upitala je. – Ne. – No mogao je i lagati. – Ljubite li svog muža, gospođo Douglas? Catherine je otvorila usta da odgovori, a onda se zaustavila. Znala je da je ono što će reći vrlo značajno, ne samo za liječnika, nego i za nju. Da, ljubila je svojeg muža i, da, mrzila ga je i, da, povremeno je prema njemu osjećala takvu srdžbu da je bila sposobna da ga ubije i, da, povremeno ju

je obuzimala takva nježnost prema njemu da je znala da bi s radošću umrla za njega, a kojom je riječju sve ovo mogla izreći? Možda je to bila ljubav. – Da – rekla je. – Ljubi li on vas? Catherine je pomislila na druge žene u Larryjevom životu, na njegovu nevjeru, pa se sjetila strašnog sinoćnjeg stranca u ogledalu i nije mogla osuditi Larryja što je ne želi. No tko je mogao reći što je bilo prvo? Je li žena u zrcalu stvorila njegovu nevjeru, ili je njegova nevjera stvorila .ženu u zrcalu? Postala je svjesna toga da su joj se obrazi opet ovlažili suzama. Catherine je bespomoćno potresala glavom. – Ja-ja ne znam. – Jeste li kad doživjeli slom živaca? Promatrala ga je, a pogled joj je bio oprezan. – Ne. Mislite li da bi mi jedan slom bio potreban? Nije se osmjehnuo. Govorio je polako, pomno birajući riječi. – Čovjekova je psiha osjetljiva stvar, gospođo Douglas. Može podnijeti samo stanovitu količinu boli, a kad bol postane nepodnošljiva, psiha se utječe skrovitim zakucima svijesti, koje tek počinjemo istraživati. Vaše su emocije jako, jako napregnute. – Pogledao ju je na trenutak. – Mislim da je dobro što ste se obratili nekome za pomoć. – Znam da sam pomalo nervozna – rekla je Catherine defenzivno. – Zato i pijem. Da se opustim. – Ne – rekao je netaktično. – Pijete da pobjegnete. – Nikodes je ustao i prišao joj. – Mislim da vam mi možemo dosta pomoći. Ovim »mi« hoću reći vi i ja. Neće biti jednostavno. – Recite mi što da radim? – Pa za početak, poslat ću vas na kliniku na detaljne pretrage. Imam dojam da vam neće otkriti ništa jako loše. Zatim, prestat ćete piti. Onda ću vas staviti na dijetu. Je li zasad u redu? Catherine je oklijevala, a onda kimnula. – Upisat ćete se u gimnastičko društvo, gdje ćete redovito vježbati kako bi vam se tijelo vratilo u formu. Imam jednog izvanrednog fizioterapeuta koji će vas masirati. Ići ćete jednom tjedno u frizerskokozmetički salon. Sve će ovo potrajati, gospođo Douglas. U ovo stanje niste dospjeli preko noći, pa se preko noći neće ni promijeniti. – Ohrabrujuće joj se nasmiješio. – Ali mogu vam obećati da ćete za nekoliko mjeseci – čak za nekoliko tjedana – početi izgledati i osjećati se kao posve druga žena. Kad se pogledate u ogledalo, osjetit ćete ponos, a kad vas pogleda vaš muž, ustanovit će da ste privlačni.

Catherine je piljila u njega, a odvažnost je u njoj rasla. Kao da je neki nepodnosiv teret odstranjen duboko iz nje, kao da joj je odjednom pružena nova prilika da živi. – Morate shvatiti da vam ovaj program mogu samo preporučiti – govorio je liječnik. – Vi ste osoba koja ga mora provesti. – Hoću – rekla je Catherine sa žarom. – Obećavam. – Prestati piti bit će najteži dio. – Ne, neće – rekla je Catherine. I kako je to rekla, znala je da je to istina. Liječnik je imao pravo: pila je zato da pobjegne. Sada je imala cilj, znala je kamo ide. Ide da ponovo osvoji Larryja. – Neću više taknu ni kapi – rekla je čvrsto. Liječnik je primijetio izraz njenog lica i zadovoljno kimnuo. – Vjerujem vam, gospođo Douglas. Catherine je ustala. Zapanjilo ju je koliko joj je tijelo bilo nespretno i nezgrapno, ali sad će se sve to promije niti Bit će najbolja da odem u grad i počnem kupovati odjeću za mršave – nasmiješila se. Liječnik je ispisao nešto na posjetnici. – Ovo je adresa klinike. Čekat će vas tamo. Vidjet ćemo se kad obavite preglede. Na ulici se Catherine ogledala za taksijem, a onda pomislila K vragu i on. Mogla bih se početi privikavati na kretanje. Počela je hodati. Prošla je pokraj izloga i zastala zureći u vlastiti odraz. Tako je bila spremna optužiti Larryja za raspad njihovog braka, a da se nikad nije zapitala koji je njen dio krivnje. Zašto bi on poželio doći kući nekome tko izgleda kao ona? Pitala se koliko li je brakova umrlo na isti način, ne s praskom – a toga sigurno u posljednje vrijeme nije baš bilo, pomislila je Catherine cinično – nego s cviljenjem, točno onako kao što je rekao dobri stari T. S. Eliot. No sve je to bila prošlost. Od sada će gledati samo unaprijed, u divnu budućnost. Catherine je stigla do otmjene četvrti Salonika. Prolazila je pokraj frizersko kozmetičkog salona, i po nekom iznenadnom nagonu okrenula se i ušla. Prijemna prostorija bila je od bijelog mramora, velika i elegantna. Jedna bahata recepcionerka s negodovanjem je pogledala Catherine i rekla: – Izvolite mogu li vam pomoći? – Želim se dogovoriti za sutra ujutro – rekla je Catherine. – Želim sve. Komplet usluga. – Ime njihovog slavnog frizera odjednom joj je bljesnulo u pameti. – Hoću Aleka. Žena je odmahnula glavom. – Možemo ugovoriti vrijeme, madame, ali ćete morati uzeti nekog drugog. – Slušajte – rekla je Catherine čvrsto – recite Aleku ili će me primiti, ili ću ja krenuti po Ateni i svima pripovijedati da sam jedna od njegovih redovitih mušterija.

Žena je od prepasti i čuda iskolačila oči. – Vi-vidjet ću što se da napraviti – kazala je žurno. – Dođite ujutro u deset. – Hvala – nacerila se Catherine. – Doći ću. – Zatim je izišla. Pred sobom je ugledala malu gostionicu u čijem je izlogu stajala tablica s natpisom MADAME PIRIŠ – PRORICANJE BUDUĆNOSTI. Činilo joj se to nekako poznatim, i odjednom se sjetila dana kad joj je grof Pappas ispričao priču o madame Piriš. Nešto o nekom policajcu i lavu, ali se nije mogla sjetiti detalja. Catherine nije vjerovala gatalicama, a ipak je poriv da uđe bio neodoljiv. Trebala je ohrabrenja nekoga tko će potvrditi njen osjećaj o divnoj novoj budućnosti, tko će joj reći da će život opet biti krasan, ponovno vrijedan življenja. Otvorila je vrata i ušla. Nakon jarkog sunca Catherine je trebalo nekoliko trenutaka da se privikne na spiljsku tminu prostorije. Raspoznala je šank u kutu i desetak stolova i stolica. Jedan umorni konobar pristupio joj je i oslovio je na grčkom. – Ništa za piće, hvala – kazala je Catherine. Uživala je što čuje samu sebe kako izgovara ove reči, pa ih je ponovila. – Ništa za piće. Želim vidjeti madame Piriš. Je li ovdje? Konobar je pokazao prema jednom praznom stolu u kutu prostorije, a Catherine je otišla onamo i sjela. Poslije nekoliko minuta osjetila je da netko stoji uz nju, pa je podigla pogled. Žena je bila nevjerojatno stara i mršava, odjevena u crno, lica koje je vrijeme ispralo i izbrazdalo. – Tražili ste da me vidite? – Njen engleski je bio šepav. – Da – rekla je Catherine. – Željela bih da mi gatate, molim vas. Žena je sjela i podigla ruku, a konobar je pristupio noseći na taci šalicu guste, crne kave. Stavio ju je ispred Catherine. – Ne za mene – rekla je Catherine. – Ja... – Ispijte – rekla je madame Piriš. Catherine ju je iznenađeno pogledala, zatim uzela šalicu i popila gutljaj kave. Bila je jaka i gorka. Spustila je šalicu. – Još – rekla je žena. Catherine je htjela prosvjedovati, a onda je pomislila K vragu. Što gube na proricanju budućnosti, dobivaju na kavi. Ispila je još jedan gutljaj. Bio je ogavan. – Još jednom – kazala je madame Piriš. Catherine je slegnula ramenima i ispila posljednji gutljaj. Na dnu šalice bio je gust, židak talog. Madame Piriš je kimnula, ispružila ruku i uzela šalicu od Catherine. Dugo je zurila u nju ne govoreći ništa. Catherine je sjedila i glupavo se osjećala. Što zgodna, razborita djevojka

kao što sam ja radi na mjestu kao što je ovo, promatrajući jednu staru grčku ludu koja zuri u praznu šalicu kave? – Vi stižete iz vrlo udaljenog mjesta – iznenada je rekla žena. – Pogodak – kazala je Catherine neozbiljno. Madame Piriš je podigla pogled, a u staričinom je oku bilo nečega od čega se Catherine sledila. – Idite kući. Catherine je progutala slinu. – Ja-ja sam kod kuće. – Idite onamo odakle ste došli. – Mislite u – Ameriku? – Bilo kamo. Gubite se odavde – brzo! – Zašto? – rekla je Catherine dok ju je polako ispunjavao osjećaj groze. – Što nije u redu? Starica je odmahnula glavom. Glas joj je bio hrapav i bilo joj je teško da istiskuje riječi. – Svuda je oko vas. – Što? – Gubite se! – Ženin je glas bio uzrujan, visok, vriskav, oštar zvuk kao u povrijeđene životinje. Catherine je mogla osjetiti kako joj se diže kosa na glavi. – Plašite me – prostenjala je. – Molim vas, recite mi što nije u redu. Starica je odmahnula glavom s jedne strane na drugu, a pogled joj je bio sumanut. – Gubite se prije nego što vas dohvati. Catherine je osjetila kako je hvata panika. Bilo joj je teško disati. – Prije nego me što dohvati? Staričino se lice iskrivilo od boli i užasa. – Smrt. Dolazi po vas. – I žena se digla i nestala u stražnjoj sobi. Catherine je sjedila i dalje, srce joj je udaralo, ruke se tresle, pa ih je čvrsto stegnula da prekine drhtanje. Uhvatila je konobarov pogled i zaustila da naruči piće, ali se obuzdala. Neće dopustiti ludoj ženi da upropasti njenu svijetlu budućnost. Sjedila je i duboko udisala sve dok nije mogla kontrolirati samu sebe, pa je nakon dugog vremena ustala, pokupila torbicu i rukavice i izišla iz gostionice. Vani na blještavo jasnom suncu Catherine se opet osjećala bolje. Bila je luda što je dopuštala da je jedna starica ustraši. Zbog užasa poput ovoga trebalo bi hapsiti, a ne dopuštati da se ljudi zastrašuju. Od sada, rekla je Catherine samoj sebi, držat ćeš se gatalačkih kolačića. Ušla je u svoj stan i ogledala se po dnevnoj sobi, a bilo je to kao da je prvi put gleda. Pogled je bio deprimantan, posvuda je bilo debele prašine, a komadi odjeće bili su razbacani širom prostorije. Catherini je bilo nevjerojatno da u svojoj pijanoj izmaglici čak toga nije bila svjesna. No dobro, prva vježba koju će izvesti bit će da ovaj stan uredi tako da izgleda

kao nov. Krenula je prema kuhinji, kad je čula kako se u sobi zatvara ladica. Srce joj je skočilo od zaprepaštenja, pa se oprezno približila vratima spavaće sobe. Larry je bio u spavaćoj sobi. Zatvoreni kovčeg ležao je na njegovom krevetu, a upravo je završavao pakiranje drugoga. Catherine je na trenutak nepomično stajala i promatrala ga. – Ako spremaš ovo za Crveni križ – rekla je – već sam im dala. Larry je podigao pogled. – Odlazim. – Još jedno putovanje za Demirisa? – Ne – rekao je bez zaustavljanja. – Ovaj put za sebe. Odlazim odavde. – Larry... – Nemamo tu što raspravljati. Ušla je u spavaću sobu boreći se da se svlada. – Ali-ali imamo. Mnogo je toga za raspravljanje. Otišla sam danas liječniku, a on mi je rekao da ću se oporaviti. – Riječi su kuljale u bujici. – Prestat ću piti i... – Cathy, gotovo je. Hoću rastavu. Riječi su je udarale poput serije udaraca u trbuh. Stajala je čvrsto stisnuvši čeljusti da ne bi povratila, nastojeći svladati gnjev koji joj je dopro do grla. – Larry – rekla je govoreći polako da joj glas ne bi podrhtavao – ne okrivljujem te zbog toga kako se osjećaš. Ja sam za puno toga kriva – možda za najveći dio – ali bit će drukčije. Promijenit ću se, hoću reći, stvarno ću se promijeniti. – Ispružila je molećivo ruku. – Tražim samo šansu. Larry se okrenuo i pogledao je u lice, a njegove su tamne oči bile hladne i prezime. – Zaljubljen sam u jednu drugu. Od tebe želim samo rastavu. Catherine je dugo stajala na mjestu, a onda se okrenula i vratila u dnevnu sobu i sjela na kauč zureći u neki grčki modni magazin dok je on svršavao s pakovanjem. Čula je Larryjev glas: – Moj će odvjetnik kontaktirati s tobom – i zatim vrata koja su se s treskom zalupila. Catherine je sjedila i pažljivo prevrtala stranice magazina, a kad je došla do kraja, odložila ga je uredno nasred stola, otišla u kupaonicu, otvorila kućnu apoteku, izvadila britvu i zarežala, zglob.

Bile su sablasti u bijelom i lebdjele su oko nje a zatim su se izgubile u prostoru s tihim šaptom koji Catherine nije mogla razumjeti, ali je razumjela da je ovo Pakao i da mora platiti za svoje grijehe. Sapeli su je za krevet, a ona je pretpostavila da je to dio njene kazne a bila je sretna zbog tog remenja jer je mogla osjetiti da se zemlja okreće Kroz svemir, pa se bojala da će spasti s planete. Najđavolskije što su joj učinili bilo je to da su joj sve živce izvukli na vanjski dio tijela, tako da je sve osjećala tisuću puta snažnije, a to je bilo nepodnošljivo. Tijelo joj je vibriralo od zastrašujućih i neobičnih zvukova. Mogla je čuti krv dok joj je tekla žilama, a bilo je to kao da bučna crvena rijeka protječe kroz nju. Čula je otkucaje svoga srca, a zvučilo je to poput golemog bubnja po kojem udaraju divovi. Nije imala vjeđa i bijelo se svjetlo slijevalo u njen mozak, zasljepljujući je svojim blistavilom. Svi mišići njenog tijela bili su živahni i stalno u nemirnom kretanju poput nekog potkožnog zmijskog legla spremnog da napadne. Pet dana nakon što je primljena u bolnicu Evangelismos, otvorila je oči i našla se u maloj bijeloj bolničkoj sobi. Sestra u uškrobljenoj bijeloj uniformi popravljala joj je krevet a doktor Nikodes je prislonio stetoskop na Catherinina prsa. Hej, to je hladno – slabašno je protestirala. Pogledao ju je i rekao: – Gle, gle, tko nam se to probudio? Catherine je polako pogledom prešla po sobi. Svjetlo je izgledalo normalno, a više nije mogla osjetiti udaranje bila, ni kucanje svog srca, ni umiranje vlastitog tijela. – Mislila sam da sam u Paklu. – Glas joj je bio šapat. – I bili ste. Pogledala je zglobove. Zbog nekog razloga biti su zamotani. – Koliko sam već ovdje? – Pet dana. Odjednom se sjetila zbog čega oni zavoji. – Pretpostavljam da sam počinila glupost – rekla je. – Da čvrsto je stisnula oči i rekla: – Zao mi je – a kad ih je otvorila, bila je noć, a na stolcu pokraj kreveta sjedio je Bili Fraser i promatrao je.

Cvijeće i bomboni nalazili su se na stolčiću kraj kreveta. – Zdravo, ti – rekao joj je veselo. – Izgledaš puno bolje. – Bolje nego što? – upitala je slabašno. Primio je njene ruke. – Zbilja si me preplašila, Catherine. – Jako mi je žao, Bili. – Glas ju je počeo gušiti, pa se bojala da će zaplakati. – Donio sam ti cvijeće i bombone. Kad se budeš osjećala jačom, donijet ću ti knjige. Pogledala ga je, pogledala je njegovo ljubezno, energično lice i pomislila: Zašto njega ne ljubim? Zašto ljubim čovjeka kojeg mrzim? Zašto se moralo pokazati da je Bog Groucho Marx? – Kako sam stigla ovamo? – upitala je Catherine. – Kolima hitne pomoći. – Hoću reći, tko me našao? Fraser je oklijevao. – Ja. Pokušavao sam te nekoliko puta nazvati, a kad nisi odgovarala, zabrinuo sam se i provalio u stan. – Pretpostavljam da bih ti trebala reći hvala – rekla je – da budem iskrena, još nisam u to sigurna. – Želiš li razgovarati o tome? Catherine je odmahnula glavom, a od toga pokreta glava joj je počela podrhtavati. – Ne – rekla je slabim glasom. Fraser je kimnuo. – Ujutro moram odletjeti kući. Ostat ćemo u vezi. Osjetila je nježan poljubac u čelo, pa je zažmirila da isključi svijet, a kad je opet otvorila oči, bila je sama i bilo je to usred noći. Rano slijedećeg jutra u posjet joj je došao Larry. Catherine ga je gledala kako ulazi u njenu sobu i kako sjeda na stolac do njenog kreveta. Očekivala je da će ga vidjeti iscrpljenog i nesretnog, ali on je uistinu izgledao divno, vitko, preplanulo i odmorno. Catherine je očajnički poželjela da se bar može počešljati i malko namazati usnice. – Kako se osjećaš, Cathy? – upitao je. – Sjajno. Samoubojstvo me uvijek stimulira. – Nisu vjerovali da će te izvući. – Zao mi je što sam te razočarala. – Nije baš lijepo to što si rekla. – Ipak je istina, zar ne, Larry? Bio bi me se otarasio. – Za Krista Boga, ne želim te se otarasiti na taj na čin, Catherine. Želim samo rastavu. Pogledala je ovog od sunca preplanulog, lijepog muškarca za kojega se udala, njegovo lice koje je sada bilo nešto razuzdanije, usta koja su bila

nešto nesmiljenija, njegov dječački šarm koji se malko izlizao, za što se to ona tako grčevito hvatala? Sedam godina snova? Bila mu se predala s tolikom ljubavlju i velikim nadama i nije ga mogla pustiti da ode, nije mogla podnijeti da samoj sebi prizna kako je počinila pogrešku koja je njen život pretvorila u jalovu pustoš. Sjetila se Billa Frasera, njihovih prijatelja u Washingtonu i zabava. Nije se mogla prisjetiti kad se posljednji put glasno smijala ili barem smiješila. Ali ništa od toga zapravo nije bilo važno. Na kraju je razlog zbog kojeg neće pustiti Larryja da ode bio taj što ga još uvijek ljubi. Stajao je i čekao odgovor. – Ne – rekla je Catherine. – Nikad ti neću dati rastavu. Larry se iste noći sreo s Noelle u napuštenom samostanu Kaissariani u planinama i izvijestio je o svojem razgovoru s Catherinom. Noelle je pažljivo slušala i upitala: – Misliš li da će se predomisliti? Larry je odmahnuo glavom: – Catherine može biti paklenski tvrdoglava. – Moraš još jednom s njom razgovarati. Larry je to i učinio. U slijedeća tri tjedna iscrpio je svaki argument koji je mogao smisliti. Molio ju je, ulagivao joj se, ljutio se na nju, nudio joj novac, ali Catherine ništa nije diralo. Još ga je voljela i bila je sigurna da bi je i on mogao opet zavoljeti. – Ti si moj muž – rekla je tvrdoglavo. – Bit ćeš mi muž sve dok ne umrem. Ponovio je Noelle što mu je Catherine bila rekla. Noelle je kimnula. – Da – rekla je. Larry ju je zbunjeno pogledao. – Što, da? Ležali su na plaži kraj vile, na pahuljastim ručnicima koje su prostrli ispod sebe štiteći tijela od vrućeg pijeska. Nebo je bilo tamno, goruće plavo, istočkano bijelim mrljama cirusa. – Moraš je se otarasiti. – Ustala je i dugim koracima pošla prema vili, a njene su se dražesne noge glatko kretale po pijesku. Larry je ležao zbunjen razmišljajući o tome da ju je možda krivo shvatio. Sigurno nije htjela reći da želi da on ubije Catherine. A onda se sjetio Helene. Bili su za večerom na terasi. – Zar ne shvaćaš? Ne zavređuje da živi – rekla je Noelle. – Ščepala te da ti se osveti. Pokušava uništiti tvoj život, naše živote, dragi. Ležali su u krevetu pušeći, a rumeni žar cigarete treptao je u beskonačnost ogledala koja su pokrivala strop.

– Učinio bi joj uslugu. Već se pokušala ubiti. Želi umrijeti. – Nikad to ne bih mogao učiniti, Noelle. – Ne bi li? Pomilovala mu je golu nogu, nježno krenula gore prema njegovom trbuhu blago kružeći vrhovima svojih nokata. – Pomoći ću ti. Htio je otvoriti usta da se odupre, ali Noelline obje ruke pronašle su njegov ud i počele ga obrađivati pomičući se u različitim smjerovima, jedna nježno i polako, druga čvrsto i brzo. A Larry je zastenjao i posegnuo za njom i Catherine posve istisnuo iz svijesti. U neko doba noći Larry se probudio u hladnom znoju. Sanjao, je da je Noelle pobjegla i ostavila ga. Ležala je pokraj njega u krevetu i on ju je uzeo u naručaj i čvrsto je privio. Ostatak noći preležao je budan razmišljajući o tome kako bi mu bilo da je izgubi. Nije bio svjestan da je donio bilo kakvu odluku, ali ujutro, dok je Noelle pripravljala doručak, Larry je odjednom kazao: – A što ako nas uhvate? – Budemo li pametni, neće. – Ako je i bila zadovoljna njegovom kapitulacijom, nije to ničim pokazala. Noelle, rekao je otvoreno – svako atensko spadalo zna da se Catherine i ja ne slažemo. Ako joj se išta dogodi, policija će biti vraški sumnjičava. Jasno je da će biti – složila se mirno Noelle. – Zbog toga će sve biti vrlo brižno isplanirano. Poslužila je i njega i sebe, a zatim sjela i počela jesti. Larry je odgurnuo tanjur ni ne okusivši hranu. – Zar nije dobro? – upitala je Noelle zabrinuto. Zurio je u nju pitajući se kakva li je ona osoba da može uživati u jelu dok planira ubojstvo druge žene. Kasnije, za jedrenja, razgovarali su o tome detaljnije, a što su više razgovarali, to se više naum pretvarao u stvarnost tako da je ono što se začelo kao slučajna pomisao bilo hranjeno riječima sve dotle dok nije postalo kruta zbilja. – Mora izgledati kao nesretan slučaj – rekla je Noelle. – Tako da ne bude policijske istrage. Atenska je policija vrlo sposobna. – A što ako budu istraživali? – Neće. Nesreća se neće dogoditi ovdje. – Nego gdje? – U Ioannini. – Nagnula se naprijed i počela govoriti. Slušao ju je kako opširno izlaže svoj plan, odgovara na svaku njegovu primjedbu koju je potaknuo, kako briljantno improvizira. Na kraju, kad je Noelle završila, Larry je morao priznati da je plan besprijekoran. Stvarno su s

njim mogli uspjeti. Paul Metaxas je bio nervozan. Obično veselo lice grčkog kopilota bilo je iskrivljeno i napeto, a osjećao je i nervozno trzanje koje mu je povlačilo kut usta. Nije imao ugovoren sastanak s Constantinom Demirisom, a velikom se čovjeku tek tako ne upada, ali je Metaxas rekao batleru da je stvar hitna, pa je sada Paul Metaxas stajao u golemom predsoblju Demirisove vile piljeći u gazdu. – Jako mi je žao što vas gnjavim, gospodine ? Metax je kradom otirao dlan o nogavicu letačke uniforme. – Zar se nešto dogodilo nekom mojem avionu? – Oh, ne, gospodine. Stvar je osobne prirode. Demiris ga je promatrao bez ikakvog interesa. Njegova je taktika bila da se nikad ne plete u poslove svojih podređenih. Za takve je stvari imao sekretarice. Pričekao je da Metaxas nastavi. Paul Metaxas je svake sekunde postajao nervozniji. Mnoge je besane noći proveo prije nego što je donio odluku koja ga je dovela ovamo. Ono što je radio sada bilo je strano njegovom karakteru, i stoga mrsko, ali on je bio čovjek strahovite privrženosti, a njegova vjernost pripadala je prije svega Constantinu Demirisu. – Riječ je o gospođici Page – kazao je napokon. Nastupio je trenutak tišine. – Uđite ovamo – rekao Demiris. Uveo je pilota u drvom obloženu biblioteku i zatvorio vrata. Demiris je iz platinske kutije izvadio plosnatu egipatsku cigaretu i za palio je. Pogledao je uznojenog Metaxasa. – što je s gospođicom Page? – upitao je odsutno. Metaxas je progutao slinu pitajući se nije li možda pogriješio. Ukoliko je dobro procijenio situaciju, njegova će informacija biti lijepo prihvaćena, ali ako je pogriješio... Prokleo je samog sebe zbog nepromišljenosti što je došao ovamo, ali sad nije imao drugog izbora nego da srlja naprijed. – Radi... radi se o njoj i Larryju Douglasu. – Promatrao je Demirisovo lice nastojeći proniknuti njegov izražaj. Nije bilo ni najmanjeg znaka interesa. Kriste! Metaxas se prisilio da nastavi. – Oni... oni žive zajedno u jednoj kući u Rafini. Demiris je otresao pepeo cigarete u zlatnu polukružnu pepeljaru. Metaxas je imao osjećaj da će za trenutak biti otpravljen, da je učinio strahovitu glupost i da će ga ona stajati posla. Morao je Demirisa uvjeriti da govori istinu. Riječi su stale navirati iz njega. – Moja – moja sestra je gazdarica jedne od tamošnjih vila. Čitavo vrijeme – vidi njih dvoje na plaži. Prepoznala je gospođicu Page po slikama iz novina, ali nije tome pridavala neku važnost sve dok prije nekoliko dana nije došla na aerodrom da sa mnom večera. Upoznao sam je s Larryjem Douglasom i,

no, ona mi je rekla da je to čovjek s kojim živi gospođica Page. Demirisove maslinaste crne oči zurile su u njega, lišene svakog izražaja. – Mi-mislio sam samo da biste to željeli znati – za vršio je Metaxas neuvjerljivo. Kad je Demiris progovorio, glas mu je bio bezvucan. – Što gospođica radi sa svojim privatnim životom, njena je stvar Siguran sam da ne bi željela da je itko špijunira. Metaxasovo se čelo orosilo znojem. Isuse Kriste, pa on je cijelu stvar krivo shvatio. A on je samo želio biti lojalan. – Vjerujte mi, gospodine Demiris, samo sam po... – Siguran sam da ste mislili kako služite mojim najdubljim interesima. Pogriješili ste. Još nešto? – Ne-ne, gospodine – Metaxas se okrenuo i izletio. Constantin Demiris se zavalio u stolac i crne oči upro u strop buljeći ni u što. Drugo jutro u devet sati Paul Metaxas je primio nalog da se javi Demirisovom rudarskom poduzeću u Kongu, gdje je trebao provesti deset dana prevozeći opremu iz Brazzavillea u rudnik. Jedne srijede ujutro, na trećem letu, njegov se avion survao u gustu, zelenu prašumu. Nikad nije pronađeno ni traga ni od Metaxasa, ni od olupine. Dva tjedna kasnije Catherine je otpuštena iz bolnice. Larry ju je došao posjetiti. Bilo je to jedne subote navečer, i Catherine je u kuhinji spremala omlet. Zbog zvukova kuhanja nije čula da su se otvorila ulazna vrata, pa nije bila svjesna Larryjeve prisutnosti sve dok se nije okrenula i opazila ga kako stoji na dovratku. Nehotično se lecnula, a on je rekao: – Oprosti što sam te prestrašio. Samo sam navratio da vidim kako ti ide. Catherine je osjetila da joj srce tuče i prezirala je sebe što je još uvijek na nju mogao ovako djelovati. – Sasvim dobro – rekla je i izvadila omlet iz tave. – Fino miriše – rekao je Larry. – Nisam stigao večerati. Ako ti ne bi bilo previše teško, bi li mi htjela spremiti jedan? Dugo ga je promatrala, a onda slegnula ramenima, spremila mu je večeru, ali je bila toliko iznervirana njegovom prisutnošću da nije mogla pojesti ni zalogaja. Razgovarao je s njom, pripovijedao joj o letu koji je upravo obavio te veselu pričicu o jednom od Demirisovih prijatelja. Bio je to stari Larry, srdačan, šarmantan i neodoljiv, kao da ničega među njima nije bilo, kao da nije srazio njihove živote.

Kad je večera završila, Larry je pomogao Catherine da opere i obriše posuđe. Stajao je tik do nje uz sudoper i njegova joj je blizina prouzročila fizičku bol. Kadli je to prije bilo? Nije se o tome moglo niti razmišljati. – Stvarno mi je bilo ugodno – rekao je Larry s onim svojim dječačkim osmijehom. – Hvala, Cathy. I s time je, pomislila je Catherine, bilo završeno. Tri dana kasnije zazvonio je telefon. Zvao ju je Larry iz Madrida da joj kaže da je na putu kući i da je pita bi li htjela izići s njim na večeru. Catherine je stisnula slušalicu slušajući njegov prijateljski, bezbrižni glas, odlučna da ne ode. – Večeras sam slobodna, pa možemo izići – rekla je. Večerali su kod Tourkolimanoa u pirejskoj luci. Catherine jedva da je mogla okusiti hranu. To što je bila s Larryjem previše ju je bolno podsjećalo na druge restorane u kojima su večeravali, na previše večeri koje su proveli zajedno u davno minuloj prošlosti, na ljubav koja će ih oboje nadživjeti. – Ne jedeš, Cathy. Bi li željela da ti naručim nešto drugo? – upitao je zabrinut. – Kasno sam ručala – slagala je. Vjerojatno me više nikad neće pozvati van, pomislila je Catherine, ali ako me pozove, reći ću – ne. Nekoliko dana kasnije Larry je telefonirao, pa su večerali u prekrasnom restoranu u zabitnom labirintu nedaleko od Trga Syntagma. Zvao se Gerofmikas, Stara palma, i do njega se dolazilo dugim, hladnim prolazom, ispred kojega je bila palma. Jeli su izvrsno a pili su hymettus, slabo, suho grčko vino. Larry je bio u svom elementu. Slijedeće je nedjelje zamolio Catherine da s njim odleti u Beč. Večerali su u hotelu Sacher i vratili se iste večeri. Bila je to divna večer, puna vina, glazbe i svijeća, ali je Catherine imala sablastan osjećaj da ta večer ne pripada njoj. Pripadala je onoj drugoj Catherine Douglas, koja je odavno mrtva i pokopana. Kad su se vratili u stan, rekla je: – Hvala Larry. Dan je bio divan. Primaknuo joj se, uzeo je u naručaj i htio da je poljubi. Catherine se odmaknula. Tijelo joj je bilo ukočeno, a glava puna iznenadnog, neočekivanog straha. – Ne, rekla je. – Cathy... Kimnuo je. – U redu. Shvaćam. Tijelo joj je drhtalo. – Shvaćaš li? – upitala je. – Znam kako sam se gadno ponio – rekao je Larry blago. – Ako mi pružiš priliku, Cathy, volio bih se s tobom

razgovarati. Dragi Bože, pomislila je. Stisnula je usnice prisiljavajući se da ne zaplače, i odmahnula glavom, očiju sjajnih od neisplakanih suza. – Prekasno je – prošaptala je. Stajala je i gledala kako odlazi. Larry se ponovno javio Catherine još tijekom tjedna. Slao joj je cvijeće s pisamcem i nakon toga minijaturne ptice iz raznih zemalja u koje je letio. Očito je uložio mnogo truda, jer je raznolikost bila zapanjujuća: jedna je ptica bila od porculana, jedna od zada, jedna od tikovine, a Catherine je bila tronuta što je se sjetio. Kad je jednog dana telefon zazvonio i kad je Catherine s druge strane žice začula Larryjev glas: – Hej, pronašao sam divan grčki restoran koji ima najbolju kinesku kuhinju s ove strane Pekinga – nasmijala se i rekla: – Jedva čekam! I tada je zapravo sve počelo iznova. Polako, nesigurno, s oklijevanjem, ali je počelo. Larry je nije pokušao ponovno poljubiti, niti bi mu ona to dopustila, jer je Catherine znala da će, ako se prepusti osjećajima, ako se bez rezerve prepusti ovom čovjeku koga voli, te ako je on opet iznevjeri, biti uništena. Konačno i zauvijek. X tako je s njim večerala i smijala se s njim, ali je sve vrijeme duboki, tajni, osobni dio nje ležao u rezervi, brižno suzdržan, nedirnut i nedodirljiv. Gotovo su svake noći bili zajedno. Nekih je večeri Catherine kuhala večeru kod kuće, a ponekad ju je Larry izvodio van. Jednom je spomenula ženu u koju je Larry – kako je sam bio rekao – zaljubljen, a on je kratko rekao: – S tim je gotovo. – Catherine to više nikad nije spomenula. Budno je pazila hoće li opaziti znake da se Larry viđa s drugim ženama, ali takvih znakova nije bilo. Bio joj je potpuno predan, nikad nije navaljivao, nikad nije zahtijevao. Kao da čini pokoru za prošlost. A opet, Catherine je priznala samoj sebi da je bilo i nešto više od toga. On je doista izgledao zainteresirano za nju kao za ženu. Noću bi stajala pred zrcalom, gola, ispitivala svoj odraz i nastojala otkriti zašto. Lice joj nije bilo loše, lice nekad zgodne djevojke koja je prošla patnju. Tuga je izbijala iz ozbiljnih sivih očiju koje su joj uzvraćale pogled. Koža joj je bila malo podbuhla, a podbradak nešto teži nego što je trebao biti, ali u pro štalom dijelu tijela zapravo nije bilo ničega što se dijetom i masažom ne bi moglo ispraviti. Prisjetila se kad je posljednji put razmišljala o ovome i kad je završila s rasječenim zglobovima. Protrnula je. K vragu i Larry, pomislila je prkosno. Ako me zbilja želi, morat će me prihvatiti ovakvu kakva jesam. Bili su na nekom primanju i Larry ju je dovezao kući u četiri ujutro. Večer je bila divna, a Catherine je nosila novu haljinu i izgledala jako

privlačno te navodila ljude na smijeh, i Larry se njome ponosio. Kad su ušli u stan, Catherine se mašila prekidača, a Larry je stavio svoju ruku na njenu i rekao: – Čekaj, ovo mogu lakše izreći u mraku. – Njeno je tijelo bilo tik do njegovog, ali se nisu ni doticali, pa ipak je osjetila tjelesne valove koji su se obrušavali na nju. – Ljubim te, Cathy – rekao je. – Nikad zapravo i nisam volio nikog drugog. Želim još jednu šansu. Upalio je svjetlo, a onda je pogledao. Stajala je, ukočena i uplašena, na rubu panike. – Znam da možda još nisi spremna, ali mogli bismo početi polako. – Nasmiješio se. Onim dragim, dječačkim osmijehom. – Mogli bismo početi držeći se za ruke. Ispružio je ruku i prihvatio njenu. A ona ga je privukla, pa su se ljubili, a njegove su usnice bile blage, nježne i pažljive, a njene pune prohtjeva i pomamne od zatomljene čežnje koja se nakupila u njenom tijelu za ovih dugih, osamljenih mjeseci. Pa su bili zajedno u krevetu i vodili ljubav, a bilo je to kao da vrijeme uopće nije proteklo, bili su i na svom medenom mjesecu. No bilo je i više od toga. Strast je bila prisutna, svježa i divna, no s njom je bilo i uvažavanja onoga što su imali zajedničko, spoznaja da će ovaj put biti u redu, da ovaj put neće jedno drugo povrijediti. – Kako bi ti se svidjelo da odemo na drugi medeni mjesec? – upitao je Larry. – O, da, dragi. Možemo li? – Svakako. Sad ću na dopust. Otići ćemo u subotu. Znam divno mjestašce kamo možemo otići. Zove se Ioannina.

Vožnja do Ioannine trajala je devet sati. Catherini se krajolik činio gotovo biblijskim, nekako kao iz nekog drugog vremena. Vozili su se uz Egejsko more, pokraj malih obijeljenih kućica s križevima na krovovima i beskrajnih voćnjaka limuna, trešanja, jabuka i naranči. Svaki je pedalj zemlje bio terasast i obrađen, a krovovi seoskih kuća bili su obojeni veselim plavim bojama kao izazov teškom životu izboranom na stjenovitom tlu. Šume visokih, dostojanstvenih čempresa rasle su fantastično bujno posvuda po strmim obroncima planine. – Gledaj, Larry – uzviknula je Catherine – nisu li krasni? – Grcima nisu – rekao je Larry. Catherine ga je pogledala. – Što time hoćeš reći? – Smatraju ih lošim znakom. Njima ukrašavaju groblja. Promicali su pored polja s primitivnim strašilima za ptice i krpama pričvršćenim na svaku ogradu. – Ovdje svakako moraju imati budalaste vrane – nasmijala se Catherine. Vozili su se kroz niz malih sela nemogućih imena: Mesologian, Agelkastron, Etolikon i Amfilhoia. Kasno poslije podne dospjeli su u selo Rion, koje se blago spuštalo prema rijeci Rio, gdje su morali hvatati trajekt za Ioanninu. Pet minuta kasnije plovili su prema otoku Epiru, na kojem leži Ioannina. Catherine i Larry su sjedili vani na gornjoj palubi trajekta, kadli se u daljini ispred njih u poslijepodnevnoj magli počeo pomaljati veliki otok. Catherini je izgledao fantastično, premda ponešto i zloslutno. Činilo se kao da je stvoren za grčke bogove, a puki smrtnici kao da su bili neželjeni gosti. Kad je brod stigao bliže, Catherine je zapazila da je najniži dio otoka zapravo gola stijena koja se strmo ruši u more. Ondje gdje su ljudi izdubili cestu zlosretna je planina imala zasječen, nagrđen izgled. Dvadeset minuta kasnije trajekt je pristajao u maloj luci Epira, a nekoliko trenutaka nakon toga Catherine i Larry vozili su se uz planinu prema Ioannini. Catherine je Larryju čitala iz džepnog vodiča. – Smještena visoko u Pindskom gorju, na strmoj udubini okruženoj

visokim planinama, iz daljine se Ioannina doima poput orla, čija se pandža nalazi u jezeru Pamvotis, koje nema dna, a preko čijih tamnozelenih voda izletnički brodovi prevoze putnike do otoka u sredini jezera i dalje sve do udaljenih obala na drugoj strani jezera. – Zvuči savršeno – kazao je Larry. Stigli su kasno poslijepodne i odvezli se ravno u svoj hotel, staru, lijepo održavanu jednokatnicu na brijegu iznad grada, oko koje se po perivoju posvuda raširio cijeli niz gostinjskih bungalova. Jedan starac u uniformi izišao je da im poželi dobrodošlicu. Pogledao je njihova vesela lica. – Vi ste na medenom mjesecu – rekao je. Catherine je pogledala Larryja i nasmiješila se. – Kako ste pogodili? – To se uvijek vidi – izgovorio je starac. Poveo ih je u predsoblje, gdje su se prijavili, a zatim do njihovog bungalova. Kućica se sastojala od spavaće sobe, kupaonice i kuhinje te velike popločane terase. Preko vrškova čem presa imali su prekrasan pogled na selo i tamno, zlokobno jezero pod njim. Bila je to nestvarna ljepota s razglednica. – Ništa osobito – nasmiješio se – ali sve je tvoje. – Uzimam – uzviknula je Catherine. – Sretna? Kimnula je. – Ne sjećam se kada sam bila tako sretna. – Prišla mu je i čvrsto ga stisnula. – Nemoj mi nikada dopustiti da odem – prošaptala je. Njegove su je čvrste ruke obavile i stisnule. – Neću – obećao je. Dok je Catherine raspremala stvari, Larry je otišao u foaje da porazgovara s recepcionerom. – Što ovdje ljudi rade? – upitao je Larry. – Svašta – Fekao je ponosno službenik. – U hotelu imamo toplice. Uokolo sela može se šetati, ići u ribolov, na plivanje, veslanje. – Koliko je duboko jezero? – upitao je Larry oprezno. Službenik je slegnuo ramenima. – Ne zna se, gospodine. To je vulkansko jezero. Nema dna. Larry je zamišljeno kimnuo. – A što je s obližnjim spiljama? – upitao je. – Aha! Peramskim spiljama. Do njih je svega nekoliko milja. – Jesu li istražene? – Neke jesu. Neke su još zatvorene. – Aha – kazao je Larry. Službenik je nastavio. – Ako volite planinariti predlažem vam planinu Tzoumerku. Ukoliko se gospođa Douglas ne boji visina. – Ne – nasmiješio se Larry. – Ona je prilično vješt alpinist.

– Onda će uživati. Imate sreću s vremenom. Očekivali smo meltemi, ali nije došao. Sad vjerojatno niti neće. – Što je to meltemi? – upitao je Larry. – To je strašan vjetar koji puše sa sjevera. Pretpostavljam da je nešto poput vašeg uragana. Kad on zapuše, nitko ne izlazi iz kuće. U Ateni čak ni prekooceanski brodovi ne smiju isploviti. – Drago mi je što nam je promakao – rekao je Larry. Kad se Larry vratio u bungalov, predložio je Catherine da se na večeru spuste u selo. Krenuli su strmim, kamenitim puteljkom koji e vodio niz padinu do ruba sela. Ioannina se sastojala od glavne ulice, Avenije kralja Georgija, dok su s obje strane bile dvije-tri manje uličici Iz ovih se ulica na sve strane granalo mnoštvo puteljaka prema stanovima i kućama. Zgrade su bile stare i oronule, sagrađene od kamena što su ga kolima dovukli iz planina. Avenija kralja Georgija bila je po sredini podijeljena konopima tako da su automobili vozili lijevom stranom ulice, dok su pješaci mogli slobodno hodati desnom. – To bi trebali pokušati na Pennsylvania Avenue – rekla je Catherine. Na gradskom trgu nalazio se dražestan mali park s visokim tornjem na kojem je bio veliki, osvijetljeni sat. Ulica omeđena golemim platanama vodila je prema jezeru. Catherine se činilo da sve ulice u mjestu vode prema vodi. Činilo joj se da je to jezero nekako zastrašujuće. Bilo je u njemu nečeg čudnog, zlokobnog. Svuda duž obale rasle su skupine visokog šaša, koje su se pružale uvis poput lakomih prstiju, kao da očekuju nekoga. Catherine i Larry su šetali duž slikovitog trgovačkog centra, u kojem su dućani bili zbijeni jedan do drugoga. Bila je tu draguljarnica, do nje pekama, mesnica pod vedrim nebom, gostionica, prodavaonica cipela. Djeca su stajala pred brijačnicom i šutke promatrala kako briju jednu mušteriju. Catherine je pomislila da su to najljepša djeca koju je ikad vidjela. Nekada je Catherine predlagala Larryju da imaju dijete ali je on uvijek odbacivao tu ideju govoreći da još nije spreman da se smiri. Sada bi možda ipak mogao biti drukčije raspoložen. Catherine ga je pogledala dok je išao pokraj nje, viši od drugih muškaraca, poput nekog grčkog boga, pa je odlučila da o tome s njim porazgovara prije nego što odavde odu. Napokon, bio je to njihov medeni mjesec. Prošli su pokraj kina Palladian. Prikazivala su se dva vrlo stara američka filma. Zastali su da pogledaju plakate. – Imamo sreću – našalila se Catherine. – »Južno od Paname« s Rogerom Prvorom i Virginijom Vale i »Gospodin okružni tužilac u slučaju

Čarter«. – Nikad nisam čuo za njih – otpuhnuo je Larry. – Ovo kino mora da je starije nego što izgleda. Na trgu su jeli musaku, sjedili vani pod nevjerojatno punim mjesecom, a zatim se vratili u hotel i vodili ljubav. Bio je to savršen dan. Ujutro su se Catherine i Larry provezli prekrasnim krajem istražujući usku cestu koja je vijugala oko jezera, vodila nekoliko milja stjenovitom obalom, a onda se opet pijano upletala u brda. Kamenite kuće stršale su na rubovima strmih obronaka. Visoko iznad obale, u šumi, na trenutak su ugledali golemu, obijeljenu zgradu koja je izgledala pojmt nekog starog dvorca. – Što je ono? – upitala je Catherine. – Nemam pojma – rekao je Larry. – Hajde da vidimo. – U redu. – Čini mi se da nema nikog – rekao je Larry. – Vjerojatno se rješavaju tjelesa – prošaptala je Catherine. Odjednom su se golema vrata uz škripu počela polako otvarati. Redovnica odjevena u crno stajala im je sučelice. Catherine to nije očekivala. – O-oprostite – rekla je. – Nismo znali što je ovo. Nema nikakvog znaka, ničega. Opatica ih je na trenutak promatrala, a onda im dala znak da uđu. Prošli su kroz vežu i našli se u velikom dvorištu, koje je bilo središte čitavog sklopa. Tu je vladao neki neobično nepomičan ugođaj, i Catherine je odjednom spoznala što nedostaje: zvuk ljudskih glasova. Okrenula se sestri i rekla: – Kakvo je ovo mjesto? Sestra je šutke odmahnula glavom i dala znak da pričekaju. Gledali su kako se okrenula i otišla prema staroj kamenoj zgradi u dnu sklopa. – Otišla je po Belu Lugosija – prošaptala je Catherine. Iza zgrade, u smjeru ponora koji se dizao iznad mora, vidjeli su groblje uokvireno redovima visokih čempresa. – Od ovoga ovdje sav se ježim – rekao je Larry. – Kao da smo ušli u neko drugo stoljeće – odgovorila je Catherine. Šaptali su a da toga nisu bili svjesni, kao da se boje narušiti duboku tišinu. Kroz prozor glavne zgrade vidjeli su znatiželjna lica koja zure u njih, sve same žene, sve odjevene u crno. – Ovo je neka vrst vjerske ludnice – zaključio je Larry. Visoka, vitka žena izišla je iz zgrade i žustro krenula prema njima. Nosila je redovničku halju, a lice joj je bilo ugodno i prijateljsko. – Ja sam sestra Theresa – rekla je. – Mogu li vam pomoći?

– Samo smo prolazili – rekla je Catherine – pa nas je zanimalo što je ovo. – Pogledala je prema licima koja su se navirivala kroz prozor. – Nismo vas željeli uznemiriti. – Nismo počašćeni velikim brojem posjetilaca – ka zala je sestra Theresa. – Gotovo da i nemamo kontakta s vanjskim svijetom. Mi smo karmelićanke. Položile smo zavjet šutnje. – Na koliko vremena? – Gia panta, do kraja života. Ja sam jedina kojoj je dopušteno da govori, i to samo kad je potrebno. Catherine se ogledala po prostranom, tihom dvorištu i potisnula jezu. – Zar nitko nikad ne odlazi odavde? Sestra Theresa se nasmiješila: – Ne. Nema za to nikakva razloga. Naš je život unutar ovih zidova. – Oprostite što smo vam smetali – rekla je Catherine. Sestra je kimnula: – Ništa, ništa. Idite s Bogom. Kad su Catherine i Larry otišli, teška su se vrata polako zatvorila za njima. Catherine se okrenula da još jednom pogleda zgradu. Bila je poput zatvora. No na neki je način djelovala gore. Možda zato što je ovo bila dobrovoljna pokora, pustinja, pa je Catherine razmišljala o mladim ženama koje je vidjela na prozoru, a koje su ovdje bile zazidane, doživotno odsječene od svijeta, živeći u dubokoj stalnoj grobnoj tišini. Znala je da nikad neće zaboraviti ovo mjesto.

Rano slijedećeg jutra Larry se spustio u selo. Pozvao je Catherine da pođe s njim, ali se ona skanjivala izgovarajući se da će duže spavati. Čim je otišao, Catherine se digla iz kreveta, žurno se obukla i otišla u hotelsku gimnastičku dvoranu, koju je otkrila još prethodnog dana. Instruktorica, jedna grčka amazonka, rekla joj je da se svuče, a zatim je kritički pogledala njeno tijelo. – Bili ste lijeni, lijeni – prekorila je Catherine. – Ovo je bilo dobro tijelo. Ako ste voljni oštro raditi, Theou theleondos, ako Bog da, može opet biti dobro. – Voljna sam – rekla je Catherine. – Da vidimo kako Bog stvari dovodi u formu. Pod nadzorom amazonke Catherine je svakog dana vježbala prolazeći kroz muku masaže oblikovanja tijela, spartansku dijetu i vrlo napornu tjelovježbu. Sve je ovo tajila pred Larryjem, ali je na kraju četvrtog dana promjena na njoj bila vidna toliko da ju je i on zapazio i komentirao. – Ovdje ti stvarno prija – rekao je. – Izgledaš sasvim drukčije. – I jesam drukčija – odgovorila je Catherine odjednom stidljivo. U nedjelju ujutro Catherine je otišla u crkvu. Nikad nije vidjela bogoslužje u grčkoj pravoslavnoj crkvi. U tako malenom mjestu, kao što je Ioannina, očekivala je da će naći seosku crkvicu, ali, na svoje iznenađenje, ušla je u veliku, bogato urešenu crkvu s mramornim podom. Pred oltarom se nalazilo tuce ogromnih srebrnih svijećnjaka, a po prostoriji su posvuda bile freske s biblijskim motivima. Svećenik je bio mršav i tamnoput, crne brade. Bio je odjeven u pažljivo izrađenu zlatnu i crvenu halju s visokom crnom kapom, a stajao je na nečem što je Catherini izgledalo poput zatvorene nosiljke na podiju. Duž zida su bile pojedinačne drvene klupe, a do njih red drvenih stolaca. Muškarci su sjedili u prednjem, a žene u stražnjem dijelu crkve. Rekla bih da u Raj prvo stižu muškarci – pomislila je Catherine. Započelo je pojanje na grčkom, a svećenik je sišao s podija i pristupio oltaru. Crkveni se zastor razmaknuo, a iza njega se ukazao raskošno odjeven bjelobradi patrijarh. Na stolu ispred njega stajala je simbolična

draguljima optočena kapa i zlatan križ. Starac je upalio tri svijeće koje su bile povezane, a koje su, kako je Catherine pretpostavljala, predstavljale Sveto Trojstvo, i predao ih svećeniku. Služba je trajala jedan sat, a Catherine je sjedila mirno i uživala u prizorima, zvucima i razmišljanju o tome koliko je sretna, pa je prignula glavu i pomolila se u znak zahvalnosti. Slijedećeg su jutra Catherine i Larry doručkovali na terasi svog bungalova, s koje se pružao pogled na jezero. Dan je bio savršen. Sunce je sjalo, a lagani je povjetarac pirkao s vode. Zgodni mladi konobar donio im je hranu. Catherine je bila u negližeu, a kad je konobar ušao, Larry je obujmio Catherine i poljubio je u vrat. – Kakva divna noć – promrmljao je Larry. Konobar se značajno nasmiješio i diskretno povukao. Catherine je bila malo smetena. Larryju nije bilo svojstveno da bude nježan pred strancima. Stvarno se promijenio, pomislila je. Činilo se da svaki put kad u sobu uđe hotelski momak ili sobarica, Larry obujmljuje Catherine i pokazuje svoju nježnost, kao da želi da cijeli svijet sazna koliko je ljubi. Catherine je to smatrala vrlo ganutljivim. – Za današnje sam jutro isplanirao nešto sjajno – rekao je Larry. Pokazao je prema istoku, gdje su se mogli nazrijeti divovski vrhovi što su se penjali put nebesa. – Popet ćemo se na planinu Tzoumerku. – Imam jedno načelo – izjavila je Catherine. – Ni kad se ne penjem na nešto što ne mogu izgovoriti. – Hajde, kažu da je odozgo fantastičan pogled. Catherine je vidjela da je Larry ozbiljan. Ponovno je pogledala prema planinama. Izgledale su kao da se uzdižu posve okomito. – Penjanje mi baš nije jaka strana. Tarryjevo se lice ozarilo takvim izrazom olakšanja da je Calherine bila sretna što je odlučila ići. Uz to, moglo je biti zanimljivo. Nikad se prije nije popela na neku planinu. Dovezli su se do ruba sela, na livadu s koje je počinjala planinska staza, i parkirali auto. Uz cestu je bio malen kiosk s namirnicama, pa je Larry kupio sendviče, voće, slatkiše i veliku termosicu kave. – Bude li gore lijepo – rekao je vlasniku – moja mlada i ja ostat ćemo preko noći. – Zagrlio je Catherine, a vlasnik se nasmiješio. Catherine i Larry došetali su do početka staze. Bile su tu zapravo dvije staze, koje su se granale u suprotnim smjerovima. Catherine je

samoj sebi priznala da je uspon izgledao lagan. Staze su, čini se, bile široke i ne prestrme. Kad je okrenula glavu da promotri vrh planine, učinio joj se nepristupačnim i odbojnim, ali, uostalom, oni neće otići tako visoko. Malo će se popeti i ondje ručati u prirodi. – Ovuda – rekao je Larry i poveo Catherine prema stazi koja je vodila ulijevo. Kad su se počeli uspinjati, prodavač ih je zabrinuto promatrao. Da li da potrči za njima i da im kaže da su pošli krivom stazom? Ta na kojoj su bili opasna je i pogodna samo za vješte penjače. U tom trenutku kiosku su prišli neki kupci, i prodavač je dvoje Amerikanaca smetnuo s uma. Sunce je žeglo, no što su se više penjali, vjetrić je postajao hladniji, a Catherine je razmišljala o tome kako je to divna kombinacija. Bio je prekrasan dan, a ona je bila s čovjekom kojeg ljubi. S vremena na vrijeme Catherine bi se osvrnula i čudila koliko su se već visoko popeli. Zrak kao da je postajao rjeđi, a disanje teže. Hodala je za Larryjem jer je staza bila preuska da bi im dopustila da hoaaju jedno uz drugo. Pitala se kadli će stati i ručati. Larry je postao svjestan da se Catherine s mukom pentra za njim, pa je zastao da je pričeka. – Oprosti – dahtala je Catherine. – Visina pomalo počinje djelovati na mene. – Pogledala je dolje. – Trebat će nam puno vremena da se spustimo. – Ne, neće – odgovorio je Larry. Okrenuo se i opet pošao uskom stazom. Catherine je pogledala za njim, uz dahnula i ustrajno krenula stazom. – Trebala sam se udati za šahista – viknula je za njim. Larry joj nije odgovorio. Stigao je do iznenadnog, oštrog zavoja staze, a pred njim se našao drveni mostić koji je bio sagrađen preko duboke gudure. Jedno-jedino uže služilo je za pridržavanje. Most se njihao na vjetru i nije izgledao dovoljno sigurno da bi mogao podnijeti težinu čovjeka. Larry je stavio jednu nogu na polutrulu dasku, ona se počela ugibati pod njegovom težinom, a onda ga izdržala. Pogledao je dolje. Gudura je bila otprilike tisuću stopa ispod mostića. Larry je počeo prelaziti, oprezno ispitujući svaki korak, a onda je začuo Catherinin glas: – Larry! Okrenuo se. Stigla je do podnožja mosta. – Pa nećemo valjda po ovome prijeći? – upitala je Catherine. – To ne bi izdržalo ni mačku. – Hoćemo, osim ako ne znaš letjeti. – Ali ne izgleda sigurno. – Svakog dana ljudi prelaze. – Larry se okrenuo i nastavio prelaziti na drugu stranu, ostavljajući Catherine da stoji u podnožju mosta. Catherine je stala na most, a on je počeo vibrirati. Pogledala je dolje u

dubok ponor i počeo ju je obuzimati strah. Ovo više nije bilo zabavno, bilo je opasno. Catherine je pogledala preda se i vidjela da je Larry već gotovo dospio na drugu stranu. Skripnula je zubima, zgrabila konopac i pošla preko, a most se zanjihao na svaki korak. Na drugoj se strani Larry okrenuo da je promatra. Catherine se kretala polako nastojeći da ne gleda dolje u ponor ispod sebe. Larry joj je na licu mogao pročitati strah. Kad je stigla na Larryjevu stranu, Catherine se tresla od straha i hladnog vjetra koji je počinjao puhati sa snijegom pokrivenih vrhova. Rekla je: – Ne vjerujem da sam rođena za penjača. Da li bismo se mogli vratiti, dragi? Larry ju je iznenađeno pogledao. – Pa još nismo stigli ni do vidikovca, Cathy. – Vidjela sam dovoljno za cijeli život. Položio je svoje ruke na njene. – Znaš što? – nasmiješio se. – Gore ispred nas je krasno, mirno mjestašce da prezalogajimo. Stat ćemo ondje. Što kažeš? Catherine je kimnula. – U redu. – Tako treba, curo moja. Larry joj se brzo osmjehnuo, zatim okrenuo i ponovno pošao uz stazu, a Catherine za njim. Catherine je morala priznati da joj je od pogleda na selo i dolinu duboko ispod njih zastajao dah, da je to bio mirni idilični prizor kao s razglednica Curriera&Ivesa. Zbilja je bila sretna što je došla. Odavno nije vidjela Larryja tako razigranog. Kao da ga je, što su se više penjali, obuzimalo sve veće uzbuđenje. Lice mu se žarilo i brbljao je koješta, kao da mora govoriti da bi oslobodio nešto svoje živčane energije. Sve kao da ga je uzbuđivalo: uspon, cvijeće pokraj staze. Svaka stvar kao da je poprimila neobičnu važnost, kao da su mu osjetila bila stimulirana više nego što je uobičajeno. Penjao se bez napora, nije mu čak nedostajalo ni daha, dok je Catherine zbog sve rjeđeg zraka soptala. Noge su joj postajale olovne. Disala je s naporom. Nije imala pojma koliko su se dugo penjali, ali kad je pogledala dolje, selo je bilo daleka minijatura. Catherine se činilo da staza postaje strmija i uža. Vijugala je rubom ponora, i Catherine se što je više mogla stisnula uz litice. Larry je bio rekao da je uspon lagan. Za divokozu, pomislila je Catherine. Staze gotovo da i nije bilo, a ni po čemu se nije moglo zaključiti da se njome još tkogod služi. Cvijeće se prorijedilo i jedino bilje bila je mahovina i neki čudni, smećkasti korov, koji kao da je rastao iz kamenja. Catherine nije bila sigurna u to koliko će se još dugo moći uspinjati. Kad su zaokrenuli za jedan oštar zavoj, staza se odjednom izgubila, a pod nogama im se otvorio vrtoglav ponor. – Larry! – Bio je to krik. Istog se trenutka našao kraj nje. Zgrabio ju je za ruku i povukao natrag vodeći je preko stijena, gdje se staza opet nastavljala. Catherinino

je srce divlje udaralo. Mora da sam poludjela – pomislila je. – Prestara sam za safari. Od visine i napora vrt jelo joj se. Okrenula se da nešto kaže Larryju, a iznad njega, iza jednog zavoja, ugledala je vrh planine. Stigli su. Catherine je legla na zaravanak i prikupljala snagu osjećajući kako joj hladan vjetar draška kosu. Strah je nestao. Sad se više nije imala čega bojati. Larry je rekao da je put prema dolje lagan. Sjeo je do nje. – Je li ti bolje? – upitao je. Kimnula je. – Da. – Srce joj je prestalo onako udarati i počinjala je opet normalno disati. Duboko je udahnula i nasmiješila mu se. – S najtežim je dijelom gotovo, zar ne? – upitala je Catherine. Larry ju je dugo gledao. Zatim je rekao: – Da. Gotovo je, Cathy. Catherine se podlaktila. Drvena platforma za promatranje bila je podignuta na malom platou. Oko ruba se nalazila stara ograda, s koje se pružao veličanstven pogled. Desetak stopa dalje Catherine je vidjela stazu koja se spuštala niz drugu stranu planine. – Larry, stvarno je divno – rekla je Catherine. – Osjećam se kao Magellan. – Nasmiješila mu se, ali je Larry gledao nekamo drugamo i Catherine je shvatila da je nije ni slušao. Djelovao je nekako zabrinuto – napeto, kao da ga je nešto zabrinjavalo. Catherine je podigla pogled i rekla: – Gle! – Pahuljasti bijeli oblak kretao se prema njima, tjeran oštrim planinskim povjetarcem. – Dolazi ovamo. Nikad prije nisam stajala u oblacima. Mora da je tako u Raju! Larry je promatrao kako se Catherine četveronoške osovljuje i kako ide prema rubu stijene do klimave drvene ograde. Odjednom zamišljen, Larry se, podlakćen, nagnuo naprijed i promatrao oblak koji se kretao prema Catherini. Gotovo da je stigao do nje i počinjao je ovijati. – Stajat ću u njemu – vikala je – i pustiti ga da prođe pravo kroz mene! Trenutak kasnije Catherine je iščezla u kovitlacu sive magle. Larry je mirno ustao. Na trenutak je stajao nepomično, a onda se tiho počeo kretati prema njoj. Za nekoliko sekundi uronio je u maglu. Stao je ne znajući točno gdje je ona. A zatim je ispred sebe čuo njen glas: – Larry, divno je! Dođi k meni! – Stao se polako primicati vođen njenim glasom, zakrivenim oblakom. – To je kao neka plaha kišica – viknula je. – Osjećaš li je? – Njen glas je sad bio bliži, tek nekoliko metara ispred njega. Zakoraknuo je još jednom raširivši ruke i tražeći je. – Larry, gdje si? Mogao je sada razaznati njen lik, sablastan u magli, odmah ispred sebe, na samom rubu stijene. Rukama je Dosegnuo prema njoj, a u tom je trenutku oblak prošao, ona se okrenula i našli su se licem u lice, udaljeni jedno od drugoga ne više od tri stope.

Od iznenađenja je zakoraknula unatrag tako da joj je desna noga bila na samom rubu stijene. – Oh! Prestrašio si me! – uzviknula je. Larry je napravio još jedan korak prema njoj i pružio obje ruke, a u tom se trenutku začuo nečiji glas: – Zaboga, pa mi u Denveru imamo više planine nego što je ova! Larry se hitro okrenuo, šokiran i blijeda lica. Skupina turista, predvođena grčkim vodičem, izbila je na stazu koja je vodila po drugoj strani planine. Vodič se zaustavio kad je ugledao Larryja i Catherine. – Dobro jutro – rekao je iznenađeno. – Mora da ste se popeli istočnom padinom. – Da – rekao je Larry škrto. Vodič je potresao glavom. – Ludi su. Trebali su vam reći da je to opasan put. Druga je padina mnogo lakša. – Upamtit ću to za slijedeći put – rekao je Larry. Glas mu je bio promukao. Uzbuđenje koje je Catherine bila zamijetila čini se da ga je napustilo, kao da je odjednom netko isključio neki prekidač. – Hajdemo k vragu odavde – rekao je Larry. – Ali – pa tek smo stigli. Nešto nije u redu? – Ne – zarežao je. – Samo mrzim grupne scene. Na povratku su išli blažom stazom, a za čitavo vrijeme silaska Larry je šutio. Kao da ga je ispunio neki ledeni gnjev, a Catherine se nije mogla domisliti zbog čega. Bila je sigurna da nije ni rekla ni učinila nešto što bi ga moglo uvrijediti. Njegov se stav ovako naglo promijenio u trenutku kad su se pojavili oni drugi ljudi. Odjednom je Catherine pomislila da je pogodila uzrok njegovog oneraspoloženja, pa se nasmjehnula. Bio je poželio s njom voditi ljubav u ovom oblaku. Eto zato je i bio krenuo prema njoj raširenih ruku. A nakanu mu je osujetila grupa turista. Gotovo da se naglas nasmijala od sreće. Gledala je kako Larry silazi ispred nje stazom i bila je prožeta osjećajem topline. Ja ću njemu prići kad se vratimo u hotel, obećala je samoj sebi. Ali kad su se vratili u bungalov i kad ga je Catherine počela ljubiti, Larry je rekao da je umoran. U tri sata ujutro Catherine je ležala, u krevetu, previše uzbuđena da bi zaspala. Dan je bio dug i pun strahova. Razmišljala je o planinskoj stazi i klimavom mostu i usponu na stijenu. Napokon je zaspala. Slijedećeg jutra je otišao porazgovarati s recepcionerom. – One spilje koje ste neki dan spomenuli – počeo je Larry. – A da – odgovorio je službenik. – Peramske spilje. Vrlo slikovito. Vrlo

zanimljivo. Ne smijete ih propustiti. – Mislim da ću ih morati obići – rekao je Larry vedro. – Ja baš ne marim za spilje, ali je moja žena dočula za njih i natjerava me da je odvedem tamo. Voli takve stvari. – Siguran sam da će vam se svidjeti, gospo dine Douglas. Samo se pobrinite da unajmite vodiča. – Treba li mi? – upitao je Larry. Službenik je kimnuo. – Preporučljivo je. Bilo je ondje nekoliko tragedija. Ljudi se izgube. – Spustio je glas. – Jedan mladi par nije do danas otkriven. – Ako je tako opasno – upitao je Larry – zašto puštaju ljude unutra? – Samo je novi dio opasan – objasnio je službenik. – Još nije istražen, a nema svjetla. Ali s vodičem se ne mate čega bojati. – U koliko se sati spilje zatvaraju? – U šest. Larry je našao Catherine vani kako se čitajući odmara pod divovskim drvetom oxya, prekrasnim grčkim hrastom. – Kakva je knjiga? – Odloživa. Zgrbio se kraj nje. – Recepcioner mi je pričao o obližnjim spiljama. Catherine je podigla pogled jedva shvaćajući: – Spilje? – Kaže da se to mora vidjeti. Svi mladenci odlaze onamo. Poželiš unutra nešto i ono ti se ostvari. – Glas mu je bio dječački i revan. – Što misliš o tome? Catherine je na trenutak oklijevala, razmišljajući o tome koliko je Larry zapravo dječarac. – Ako bi to volio – rekla je. Nasmiješio se. – Sjajno. Ići ćemo poslije ručka. Samo ti nastavi čitati. Moram se odvesti u grad i pokupiti nekoliko stvari. Bi li htio da pođem s tobom? – Ne – rekao je lako. – Odmah se vraćam. Ništa ne brini. Kimnula je. – U redu. Okrenuo se. U gradu je Larry pronašao malu robnu kuću, u kojoj se mogao opskrbiti džepnom svjetiljkom, s nekoliko svježih baterija i klupkom tanke špage. – Vi ste gore iz hotela? – upitao je prodavač dok je odbrojavao Larryjev sitniš. – Ne – rekao je Larry. – Na proputovanju sam za Atenu.

– Na vašem mjestu bio bih oprezan – savjetovao ga je čovjek. Larry ga je oštro pogledao. – Zbog čega? – Sprema se oluja. Možete čuti kako ovce bleje. Larry se u vratio u hotel u tri sata. U četiri su Larry i Catherine otišli prema spiljama. Podigao se neugodan vjetar, a na sjeveru su se počele oblikovati goleme oblačine brišući sunce s neba. Peramske spilje leže trideset kilometara istočno od Ioannine. Tijekom stoljeća golemi stalagmiti i stalaktiti oblikovali su se u životinje, palače i dragulje, a spilje su postale značajna turistička atrakcija. Kad su Catherine i Larry stigli do spilja, bilo je pet sati, jedan sat prije zatvaranje. Larry je na blagajni kupio dvije ulaznice i brošuru. Jadno odjeveni vodič pristupio im je i ponudio svoje usluge. – Samo pedeset drahmi – zapjevušio je – i imat ćete najbolje vodstvo. – Ne trebamo vodiča – rekao je Larry odsječno. Catherine ga je pogledala, iznenađena njegovim oštrim tonom. Uzeo ju je za ruku. – Dođi. – Siguran si da nam ne treba vodič? – Zašto? To je lopovluk. Trebamo samo ući unutra i razgledati spilju. Iz brošure ćemo saznati sve što treba. – U redu – rekla je Catherine suglasno. Ulaz u spilju bio je veći nego što se nadala, blještavo osvijetljen reflektorima i prepun turista. Zidovi i svod spilje kao da su bili pretrpani likovima junaka isklesanima iz stijena, ptica, divova, cvijeća i kruna. – Fantastično – uzviknula je Catherine. Proučavala je brošuru. – Ne zna se koliko je stara. Glas joj je zvučio i odjekivao od kamenitog svoda. Iznad glava visili su im stalaktiti. Put, prosječen kroz stijenu, vodio je u drugu, manju prostoriju, osvijetljenu golim žaruljama privezanima uz svod spilje. U njoj je bilo još više maštovitih likova; bila je to divlja, rasipna izložba umjetnosti prirode. Na samom kraju spilje nalazila se štampana oznaka na kojoj je pisalo OPASNOST – NE ULAZI. Ispod oznake bio je ulaz u razjapljenu crnu spilju. Larry je nehajno prišao oznaci i osvrnuo se. Catherine je proučavala jednu rezbariju pokraj ulaza. Larry je uzeo oznaku i bacio je na stranu. Vratio se do Catherine. – Vlažno je tu – rekla je. – Hoćemo li izići? – Ne. – Larryjev je glas bio odlučan. Iznenađeno ga je pogledala. – Tu se može još nešto vidjeti – objasnio je Larry.

– Hotelski mi je činovnik rekao da je najzanimljiviji novi dio. Kazao je da ga ne smijemo propustiti. – Gdje je to? – upitala je Catherine. – Tamo preko. – Larry ju je primio za ruku pa su otišli prema stražnjem dijelu spilje i zastali pred razjapljenim, crnim ponorom. – Ne možemo ići unutra – rekla je Catherine. – Mračno je. Larry ju je potapšao po nadlaktici. – Ne brini. Rekao mi je da ponesem ručnu svjetiljku. – Izvukao ju je iz džepa. – I – voila – vidiš? – Upalio ju je i njena uska zraka osvijetlila je dugi, tamni hodnik od prastarog stijenja. Catherine je stajala i buljila u hodnik. – Izgleda tako velik – rekla je nesigurno. – Jesi li siguran da nije opasno? – Naravno – odgovorio je Larry. – Ovamo dovode đake. Catherine je još okolišala želeći da ostanu s drugim turistima. Nekako joj se ovo činilo opasno. – U redu – rekla je. Pošli su u hodnik. Prešli su samo nekoliko metara kad je krug svjetla glavne spilje, koja je ostala iza njih, progutala tama. Hodnik je naglo zaokrenuo ulijevo, a onda zavinuo udesno. Bili su sami u studenom, bezvremenskom, prastarom svijetu. U zraci svjetiljke Catherine je uspjela u odrazu uhvatiti izraz Larryjevog lica, pa je opet zapazila ono isto oduševljenje. Isti izraz kao i na planini. Catherine mu je jače stisnula ruku. Ispred njih se hodnik račvao. Catherine je na niskom svodu vidjela neravni kamen koji se kalao u različitim smjerovima. Pomislila je na Tezeja i Minotaura u spilji, pa se pitala hoće li nabasati na njih. Otvorila je usta da predloži da se vrate natrag, ali prije nego što je progovorila, Larry je rekao: – Idemo ulijevo. Pogledala je i rekla, kako je mislila, nehajnim glasom: – Dragi, zar ne misliš da bismo trebali poći natrag? Kasno, je. Spilje će se zatvoriti. – Otvorene su do devet – odgovorio je Larry. – Ima jedna osobita spilja koju bih želio pronaći. Upravo su je raščistili. Trebala bi biti zaista fantastična. – Pošao je naprijed. Catherine je oklijevala tražeći neku izliku da ne ide dalje. A napokon, zašto ne bi otišli istraživati? Larry je u tome uživao. Ako ga je to činilo sretnim, ona će postati najveća svjetska – kako se ono kaže – špiljarka. Larry se zaustavio i čekao je. – Dolaziš? – rekao je nestrpljivo. Pokušala je da joj glas zvuči oduševljeno. – Da. Samo me nemoj izgubiti – rekla je. Larry nije ništa odgovorio. Pošli su ogrankom koji se odvajao ulijevo

pazeći na kamenčiće koji su im se odranjali pod nogama. Larry je posegnuo u džep i trenutak kasnije Catherine je čula kako je nešto palo na tlo. Lariy je nastavio hodati. – Jesi li nešto izgubio? – upitala je Catherine. – Učinilo mi se da sam nešto čula... – Udario sam se o kamen – rekao je. – Hajdemo brže. – Išli su naprijed, a Catherine nije bila ni svjesna da se za njima odmotava klupko špage. Kao da je ovdje svod spilje bio još niži, zidovi vlažniji. – Catherine se sama sebi nasmijala zbog te misli – zlokobniji. Kao da ih je hodnik prijeteći i pakosni počeo zatvarati. – Mislim da nas ovdje ne vole – rekla je Catherine. – Ne budi smiješna, Cathy. Pa to je samo spilja. Zašto misliš da smo mi ovdje sami? Larry je okolišao. – Nema ih puno koji znaju za ovaj dio. Išli su sve dalje i dalje, sve dok Catherine nije posve izgubila orijentaciju u vremenu i prostoru. Hodnik se opet sužavao, a kamenje sa strana pružalo se prema njima u obliku oštrih, neočekivanih izbočina. – Što misliš, koliko je još donde? – upitala je Cathe rine. – Mora da smo blizu Kine. – Nije više daleko. Dok su govorili, glasovi su im zvučili prigušeno i šuplje, poput udaljene jeke. Sada je postajalo hladno, a ta je hladnoća bila vlažna i ljepljiva. Catherine se tresla. Zraka svjetiljke pala je na još jedno rašljanje hodnika. Ušli su u nj pa stali. Prolaz koji je vodio udesno izgledao je manji od onog koji je išao ulijevo. – Trebali bi postaviti neonske cestovne oznake – rekla je Catherine. – Vjerojatno smo otišli predaleko. – Ne – rekao je Larry. – Siguran sam da je onaj desni. – Zbilja mi postaje hladno, dragi – rekla je. – Hajde da se sad vratimo. Okrenuo se i pogledao je. – Tek što nismo stigli, Cathy. – Stisnuo joj je ruku. – Zgrijat ću te kad se vratimo u naš bungalov. – Zapazio je kako se skanjuje. – Znaš što? Ako to ne nađemo u slijedeće dvije minute, okrenut ćemo se i otići kući. U redu? Catherine je osjetila kako joj je odlanulo. – U redu – rekla je zahvalno. – Idemo.

Zaokrenuli su niz hodnik koji vodi udesno, a zraka svjetiljke ocrtavala je sablasne, drhtave šare na sivom kamenju ispred njih. Catherine se obazrela preko ramena, a za njom je bio mrkli mrak. Kao da je mala svjetiljka urezivala .svjetlost u paklensku tminu i pomicala je naprijed za nekoliko metara obavijajući ih u svojoj, maloj maternici .svjetla. Larry se odjednom zaustavio. – Prokletstvo! – rekao je. – Što je? – Mislim da smo ondje pošli pogrešnim krakom. Catherine je kimnula. – U redu. Vratimo se. – Da se uvjerim. Ostani ovdje. Začuđeno ga je pogledala. – Kamo ćeš? – Samo nekoliko metara. Natrag do onog ulaza. – Glas mu je zvučao napregnuto i neprirodno. – Idem s tobom. – Brže ću sam, Catherine. Samo želim ispitati ono križanje na kojem smo posljednji put zaokrenuli. – Djelovao je nestrpljivo. – Vratit ću se za deset sekundi. – U redu – rekla je nelagodno. Catherine je stajala i gledala kako se Larry okrenuo od nje i vratio u mrak iz kojeg su došli ograđeni kolutom svjetla poput anđela koji su se kretali utrobom zemlje. Trenutak kasnije svjetlo je iščezlo, a ona je utonula u najcrnju tamu koju je ikad doživjela. Stajala je, drhturila i u mislima odbrojavala sekunde. A zatim minute. Larry se nije vratio. Catherine je čekala osjećajući kako je tama zapljuskuje poput podmuklih, nevidljivih valova. Poviknula je: – Larry? – a glas joj je bio promukao i nesiguran, pa je pročistila grlo i pokušala glasnije. – Larry? – Mogla je čuti kako glas zamire nekoliko metara od nje, umoren tminom. Kao da ništa nije moglo ovdje živjeti, i Catherine je počela osjećati prve trnce strave. Naravno, Larry će se vratiti, rekla je samoj sebi. Samo trebam biti gdje jesam i ostati mirna. Crne su se minute vukle, a ona se počela suočavati s činjenicom da se dogodilo nešto strahovito. Larry je mogao doživjeti neku nesreću, mogao se poskliznuti po sipkom kamenju i udariti glavom o oštre stijene spilje. Možda ovog trenutka leži tek nekoliko metara od nje, a krv mu lipće dok umire. Ili se možda izgubio. Mogla mu se istrošiti baterija, pa je mogao biti ulovljen negdje u utrobi ove spilje baš kao što se zbilo i s njom. Počeo ju je obuzimati osjećaj davljenja, koji ju je gušio i ispunjavao bezumnom panikom. Okrenula se i počela polako hodati u smjeru iz

kojeg je došla. Staza je bila uska, pa je, ako Larry leži na tlu bespomoćan ili mrtav, imala dobre izglede da ga nađe. Uskoro će dospjeti do mjesta na kojem se hodnik razdvajao. Kretala se oprezno, a sipko joj se kamenje kotrljalo pod nogama. Učinilo joj se da je čula neki dalek zvuk, pa je zastala da posluša. Larry? Nestalo ga je, a ona se ponovno počela kretati, a zatim ga je opet čula. Bio je to neki zuj, kao da netko pokreće magnetofon. Netko jest bio ovdje dolje. Catherine je glasno vrisnula i zatim slušala kako se zvuk njenog glasa uvlači u tišinu. Zatim opet ono. Onaj zuj. Dolazio je s ove strane. Postao je glasniji i hitao je prema njoj s jakim vrištećim naletom vjetra. Bližio se sve više i više. Odjednom je skočio na nju u mraku; hladna i ljepljiva koža dotakla joj je obraze i poljubila usne, pa je onda osjetila da joj nešto puzi po glavi, oštre pandže u kosi, a lice joj je bilo obasuto ludim mlataranjem krila nekog bezimenog užasa koji ju je napadao u tmini. Onesvijestila se. Ležala je na oštrom kamenom šiljku i ta ju je neudobnost vratila k svijesti. Obraz joj je bio topao i ljepljiv, a trebala joj je minuta pa da shvati da je to njena krv. Sjetila se krila i pandži koje su je napale u mraku i počela je drhtati. U spilji je bilo šišmiša. Pokušala se prisjetiti svega što je znala o šišmišima. Negdje je jednom bila pročitala da su oni leteći štakori i da se okupljaju u tisućama. Jedino što je još mogla izvući iz sjećanja bilo je to da postoje šišmiši vampiri, no brzo je odbacila tu pomisao. Nevoljko je sjela, a dlanovi su je pekli od toga što ih je porezala na oštrom kamenju. Ne možeš tek tako ovdje sjediti, rekla je samoj sebi. Moraš ustati i poduzeti nešto. S mukom se osovila. Negdje je izgubila cipelu, a haljina joj je bila izderana, ali će joj Larry sutra kupiti novu. Zamišljala je kako njih dvoje nasmijani i sretni ulaze u seoski dućančić i kupuju za nju bijelu ljetnu haljinu, ali nekako je haljina postala mrtvački pokrov, a njene su se misli opet počele ispunjavati panikom. Mora nastaviti misliti o sutrašnjem danu, a ne o mori u kojoj je bila sada. Mora nastaviti hodati. Ali kamo? Bila se okrenula. Ako ide u pogrešnom smjeru, ići će sve dublje u spilju, a opet, znala je da ne može ostati ovdje. Catherine je pokušala procijeniti koliko je vremena proteklo otkad su ušli u spilju. Morao je proći sat, možda dva. Nikako nije mogla utvrditi koliko je dugo bila u nesvijesti. Svakako će ih tražiti, Larryja i nju. Ali što ako nitko ne opazi da ih nema? Nije bilo nikakve kontrole o tome tko je ušao ili izišao iz spilje. Mogla bi zauvijek ostati ovdje. Skinula je i drugu cipelu i počela hodati polaganim, opreznim koracima, ispruživši bome ruke preda se kako bi izbjegla udaranje o neravne stijene.

I najduži put počinje jednim korakom, pomislila je Catherine. To su rekli Kinezi i, gle, kako su pametnu Izmislili su praskalice i chop-suey15 a bili su prepametni da se dadu uhvatiti u nekoj mračnoj rupi ispod zemlje, gdje ih nitko ne bi mogao naći. Nastavim li hodati, nabasat ću na Larryja ili na neke turiste, pa ćemo se vratiti u hotel, piti i smijati se svemu ovome. Moram samo nastaviti hodati. Iznenada se zaustavila. Iz daljine je opet čula onaj lepet, koji joj se približavao poput nekog sablasnog fantomskog ekspresnog vlaka, i njeno se tijelo počelo nekontrolirano tresti, a onda je stala vrištati. Trenutak kasnije bili su na njoj, stotine njih, penjali se preko nje, udarali je svojim hladnim, ljepljivim krilima i gušili je svojim krznatim štakorskim tijelima u mori neizrecivog užasa. Posljednje čega se sjetila prije nego što je izgubila svijest bilo je to da je zazivala Larryjevo ime. Ležala je na hladnom, vlažnom tlu spilje. Oči su joj bile zatvorene, ali joj se svijest odjednom razbudila i ona je pomislila Larry me želi ubiti. Kao da joj je podsvijest tu pomisao nametnula netaknutu. U nizu kaleidoskopskih bljeskova čula je Larryja kako govori Zaljubljen sam u drugu... Želim rastavu... pa joj se onda Larry kroz oblak primicao na planinskom vrhu, ruku ispruženih prema njoj... Sjetila se kako je gledala niz strmu planinu i govorila Trebat će nam puno vremena da se spustimo, a Larry Ne, neće... pa onda Larryja kako govori Ne trebamo vodiča... Mislim da smo krenuli pogrešnim krakom. Čekaj ovdje... Vraćam se za deset sekundi... A onda stravična tama. Larry se njoj nikad nije kanio vratiti. Pomirenje, medeni mjesec... sve je to bilo izlika, dio plana da je umori. Sve vrijeme dok je ona kriomice zahvaljivala Bogu što joj je dao drugu šansu, Larry je kovao urotu da je ubije. I bio je uspio jer je Catherine znala da nikad odavde neće izaći. Bila je živa pokopana u mračni grob strave. Šišmiši su otišli, ali je mogla osjetiti i nanjušiti prljavu sluz koju su ostavili posvuda po njenom licu i tijelu i znala je da će joj se opet vratiti. Nije znala hoće li moći sačuvati razum nakon još jednog napada. Od pomisli na njih počela se ponovno tresti, pa se prisilila da polako i duboko udiše. A onda ih je opet čula i znala je da još jednom neće moći izdržati. Počelo je kao dubok zuj, a zatim kao glasniji val zvuka koji se kretao prema njoj. Zatim je bio neki iznenadni, tjeskobni vrisak, i on je zvonio mrakom, zvonio i zvonio, a drugi je zvuk stalno dolazio glasniji i glasniji i izvan crnog tunela pojavilo se svjetlo, pa je čula glasove koji su dozivah i neke su se ruke počele pružati prema njoj i podizati je, a ona ih je željela upozoriti na šišmiše, ali je i dalje samo vrištala. 15 Kinesko jelo (meso ili riba s rižom, klicama graha, mladicama bambusa, gljivama).

Ležala je mirno i ukočeno kako je šišmiši ne bi mogli pronaći i slušala lepet njihovih krila, a oči je čvrsto stisnula. Neki je glas rekao: – Pravo je čudo što smo je pronašli. – Hoće li s njom biti sve u redu? Bio je to Larryjev glas. Strava je ponovno preplavila Catherine. Kao da joj je cijelo tijelo ispunjeno vrištećim živcima koji su je upozorili da utekne. Po nju je došao njen ubojica. Prostenjala je: – Ne... – i otvorila oči. Bila je u svojem krevetu u bungalovu. Larry je stajao do podnožja kreveta, a kraj njega je bio čovjek kojeg nikada prije nije vidjela. Larry se pomaknuo prema njoj. – Catherine... Lacnula se kad je krenuo prema njoj. – Ne diraj me! – Glas joj je bio slab i promukao. – Catherine! – Larryjevo je lice bilo ojađeno. – Maknite ga od mene – molila je Catherine. – Još je u šoku – rekao je neznanac. – Možda bi bilo najbolje da pričekate u drugoj sobi. Larry je bezizražajna lica pažljivo promatrao Catherine jedan trenutak. – Naravno. Želim sve što je najbolje za nju. – Okrenuo se i izišao. Neznanac se približio. Bio je to nizak, debeo čovjek, ugodnog lica i lijepog osmijeha. Engleski je govorio s jakim stranim naglaskom. – Ja sam doktor Kazomides. Prošli ste strasnu stvar, gospođo Douglas, ali vas uvjeravam da ćete se oporaviti. Mali potres mozga i ozbiljan šok, ali za nekoliko dana bit će vam jednako dobro kao i prije. – Uzdahnuo je. – Trebalo bi zatvoriti one proklete spilje. Ovo je treća nesreća ove godine. Catherine je htjela odmahnuti glavom, ali se zaustavila jer joj se glava počela tresti. – Nije to bila nikakva nesreća – rekla je muklo. – Pokušao me ubiti. Pogledao ju je. – Tko vas je pokušao ubiti? Usta su joj bila suha, a jezik nabrekao. Bilo joj je teško protisnuti riječi. – M-moj muž.

– Ne – rekao je. Nije joj vjerovao. Catherine je gutnula i pokušala ponovno. – On me oostavio u spilji da umrem. Odmahnuo je glavom. – Bila je to nesreća. Dat ću vam sedativ, a kad se probudite, osjećat ćete se mnogo bolje. Oblio ju je val straha. – Ne! – vapila je. – Zar ne razumijete? Nikad se neću probuditi. Odvedite me odavde. Molim vas! Liječnik se umirujuće smiješio. – Rekao sam vam da ćete se oporaviti, gospođo Douglas. Treba vam samo lijep, dug san. – Posegnuo je u svoju crnu liječničku torbu i počeo tražiti injekciju. Catherine je pokušala sjesti, ali joj je žestoka bol prostrijelila glavu i nju je trenutačno oblio znoj. Strovalila se natrag na krevet, a u glavi joj je nepodnošljivo udaralo. – Ne smijete se još pokušavati kretati – upozorio ju je dr Kazomides. – Prošli ste strašnu kušnju. – Izvadio je injekciju, napunio je jantarnom tekućinom iz bočice i okrenuo se prema Catherine. – Nakrenite se, molim vas. Kad se probudite, osjećat ćete se kao nova osoba. – Neću se probuditi – prošaptala je Catherine. – Umorit će me dok budem spavala. Na liječnikovom je licu bio izraz zabrinutosti. Prišao joj je. – Molim vas, nakrenite se, gospođo Douglas. Piljila je u njega tvrdoglavim pogledom. Blago je nakrenuo Catherine na stranu, zadigao joj spavaćicu i ona je osjetila oštar ubod u bedro. – Tako. Prevrnula se na leđa i prošaptala. – Upravo ste me ubili. – Oči su joj se ispunile bespomoćnim suzama. – Gospođo Douglas, – rekao je liječnik mirno. – Znate li kako smo vas pronašli? Počela je odmahivati glavom, a onda se sjetila boli. Glas mu je bio blag. – Vaš muž nas je doveo do vas. Zurila je u njega ne shvaćajući što govori. – Pošao je pogrešnim krakom i izgubio se u spilji – objasnio joj je. – Kad vas nije mogao naći, bio je izvan sebe. Pozvao je policiju i mi smo odmah organizirali potragu. Gledala ga je još uvijek ne shvaćajući. – Larry... on je tražio pomoć? – Bio je u strašnom stanju. Sebe je optuživao za ono što se dogodilo. Ležala je nastojeći shvatiti, nastojeći se prilagoditi ovoj novoj informaciji. Da ju je Larry pokušao ubiti, ne bi bio organizirao spasavalačku ekipu da je nađu, ne bi bio izvan sebe zbog nje. Bila je grozno smućena. Liječnik ju je suosjećajno promatrao.

– Sad ćete zaspati – rekao joj je. – Vratit ću se ujutro da vas obiđem. Bila je povjerovala da je čovjek koga voli ubojica. Znala je da mora reći Larryju i zamoliti ga za oproštenje, ali joj je glava otežala, a oči su joj se počele sklapati. Reći ću mu kasnije, pomislila je, kad se probudim. Razumjet će i oprostiti mi. I sve će ponovno biti divno, onako kao što je i bilo... Probudio ju je iznenadni oštri prasak, oči su joj se naglo otvorile, a bilo joj je žestoko tuklo. Pljusak je nemilosrdno bubnjao po prozoru spavaće sobe, a munja je sve osvijetlila blijedim plavim svjetlom, od kojega je soba izgledala kao preeksponirana fotografija. Vjetar je grebao po kući nastojeći dozviždati unutra, a kiša koja je udarala po krovu i prozorima zvučala je poput tisuća sićušnih bubnjeva. Svakih nekoliko sekundi začula bi se zlokobna tutnjava groma za kojom je uslijedio blijesak munje. Upravo je tutanj groma probudio Catherine. Sporo se uspravila u sjedeći položaj i pogledala na mali sat koji je stajao uz uzglavlje. Bila je ošamućena od sedativa koje joj je liječnik dao i morala je škiljiti da razabere brojke. Bilo je tri ujutro. Bila je sama. Larry mora da je u drugoj sobi, budan, zabrinut za nju. Morala ga je vidjeti i ispričati mu se. Catherine je oprezno zabacila noge s ruba kreveta i pokušala ustati. Uhvatila ju je vrtoglavica. Počela je padati, pa se pridržala za nogu starinskog kreveta dok vrtoglavica ne prođe. Nesigurno je koračala sobom, mišići kao da su joj bili ukočeni, a u glavi joj je udaralo i trgalo je. Stajala je na trenutak, podupirući se o kvaku, a onda je otvorila vrata i koraknula u dnevnu sobu. Larryja ondje nije bilo. Svjetlo je gorjelo u kuhinji, pa je oteturala onamo. Larry je stajao u kuhinji, leđima okrenut prema njoj, a ona je poviknula: – Larry! – no glas joj je ugušio tresak groma. Prije nego što je stigla ponovno viknuti, u vidokrug joj je ušla neka žena. Larry je rekao: – Opasno je za tebe. – Zavijanje vjetra odnijelo je preostale njegove riječi. – ... morala doći. Morala sam se uvjeriti da ti... – ... vidjeti nas zajedno. Nitko nikad neće... – ... sam ti rekla da ću se pobrinuti za... – ... nije uspjelo. Ništa mi ne mogu... – ... sada dok spava... Catherine je stajala paralizirana, nesposobna da se pomakne. Kao da je slušala stroboskopske zvuke, brzo kucanje izričaja. Ostatak rečenica gubio se u jaukanju vjetra i prasku groma. – ... moramo maknuti brzo, prije nego što ona... Svi su se stari užasi vratili potresajuću joj tijelo, gutajući je u bezimenoj, odvratnoj panici. Njena je mora bila stvarna. Pokušavao ju je

ubiti. Morala je pobjeći odavde prije nego što je pronađu, prije nego što je ubiju. Polako, dok joj se cijelo tijelo treslo, počela se povlačiti. Očešala se o svjetiljku i ona se počela rušiti, ali ju je Catherine uhvatila prije nego što je pala na pod. Udaranje njenog srca bilo je toliko glasno da se plašila da bi ga ono dvoje moglo čuti usprkos tutnju i kiši. Stigla je do ulaznih vrata i otvorila ih, a vjetar umalo što joj ih nije istrgnuo iz ruku. Catherine je koraknula van, u noć, i brzo za sobom zatvorila vrata. Smješta je bila sva mokra od hladne, vjetrom nošene kiše, i prvi je put bila svjesna toga da nema na sebi ništa osim tanke spavaćice. Nije bilo važno. Važan je bio samo bijeg. Kroz pljusak je u daljini vidjela svjetla hotelske recepcije. Mogla je otići onamo i zatražiti pomoć. Ali, bi li joj oni vjerovali? Sjetila se liječnikova lica kad mu je rekla da je Larry pokušava ubiti. Ne, mislili bi da je histerična, izručili bi je Larryju. Mora pobjeći odavde. Krenula je prema strmom, stjenovitom puteljku, koji je vodio dolje, u selo. Žestoka oluja pretvorila je puteljak u blatnu, sklisku kaljužu koja se hvatala njenih bosih nogu i toliko je usporavala da je imala dojam da trči u nekoj mori, uzalud nastojeći pobjeći usporenim kretnjama, dok njeni progonitelji jure za njom. Stalno se sklizala i padala na tlo, a noge su joj krvarile od oštrog kamenja na puteljku, ali ona toga čak nije bila ni svjesna. Bila je u stanju šoka, kretala se poput automata, padala kad bi je udar vjetra oborio, dizala se i opet jurila stazom prema selu, ne znajući uopće kamo trči. Više uopće nije bila svjesna kiše. Puteljak se odjednom proširio u mračnu, pustu ulicu na rubu sela. Nastavila je posrtati naprijed poput progonjene životinje bezglavo mećući jednu nogu pred drugu, prestravljena strašnim zvucima koji su derali noć i bljeskovima munja koji se nebo pretvorili u pakao. Stigla je do jezera i stala zagledavši se u njega, dok je vjetar šibao tanku spavaćicu oko njenog tijela. Mirna se voda pretvorila u uzavreli, uspjenjeni ocean, kojim su se naganjali demonski vjetrovi i podizali visoke valove što su se međusobno nesmiljeno sudarali. Catherine je stajala tamo i nastojala se prisjetiti što ona tu radi. I odjednom joj je sinulo. Čekao ju je u svojoj prekrasnoj palači da bi se mogli vjenčati. S druge strane vode Catherine je načas kroz vjetar i kišu ugledala neko – žuto svjetlo. Bili je bio tamo i čekao je. Ali kako će stići do njega? Spustila je pogled i pod sobom ugledala čamce na vesla, kako se na uzburkanoj vodi okreću na sidru, naprežući se ne bi li se oslobodili. Tada je znala što joj je činiti. Četveronoške se spustila do jednog čamca i uskočila u njega. S mukom održavajući ravnotežu, odvezala je konop koji je brod vezivao uz molo. Čamac se smjesta otisnuo od mola poletjevši u svoju iznenadnu slobodu. Catherine je bila oborena s nogu, Uspentrala se na klupicu i uzela vesla pokušavajući se prisjetiti kako ih je ono Larry upotrebljavao. Ali nikakvog Larryja nije bilo. To mora da je

bio Bili. Da, mogla se sjetiti kako Bili vesla s njom. Išli su posjetiti njegovu majku i oca. Sada je pokušala upotrijebiti vesla, ali divovski su valovi neprekidno bacali čamac s jedne strane na drugu i okretali je uokrug, pa su joj vesla bila istrgnuta iz ruku i usisana u vodu. Sjedila je i gledala kako nestaju s vidika. Čamac je jurio prema sredini jezera. Catherinini su zubi počeli cvokotati od hladnoće, a počela je i drhtati u grču koji nije mogla obuzdati. Osjetila je da joj je nešto zapljusnulo nogu, pa je pogledala i vidjela da se čamac puni vodom. Počela je plakati što će joj se vjenčana haljina smočiti. Bili Fraser ju je bio kupio, a sad će se razljutiti na nju. Imala je na sebi vjenčanu haljinu, jer su ona i Bili bili u crkvi, a svećenik, koji je izgledao poput Billovog oca, rekao je ako netko ima nešto prigovoriti ovom braku, neka kaže sada ili... a onda je jedan ženski glas rekao sada, dok spava i svjetla su se zagasila, a Catherine je opet bila u spilji, Larry ju je potiskivao, a ona je žena na nju bacala vodu utapajući je. Ogledala se za žutim svjetlom u Billovoj kući, ali svjetlo je nestalo. Nije se više s njom .želio vjenčati, i sad više nije imala nikoga. Obala je sada bila vrlo daleko, sakrivena iza žestoke, olujne kiše, i Catherine je bila sama u burnoj noći s vrištavim, zavijajućim vjetrom meltemijem u ušima. Čamac se počeo nesigurno ljuljati dok su se veliki valovi razbijali o njega. No Catherine se više nije bojala. Njeno se tijelo polako ispunilo vrlo ugodnom toplinom, a kišu je na koži osjećala poput mekanog baršuna. Sklopila je pred sobom ruke poput malog djeteta i počela izgovarati molitvu koju je naučila još kao curica. – Sada kad tonem u san... Dušu da mi čuva molim Boga... A umrem li prije no svane dan... Molim da je uzme do trona svoga. – Bila je ispunjena divnom radošću jer je napokon znala da će sve biti dobro. Bila je na putu kući. U tom trenutku veliki je val dohvatio krmu i čamac se polako počeo prevrtati u crno bezdano jezero.

Pet sati prije nego što će Noelle Page i Larryju Douglas u početi suđenje zbog ubojstva, sudnica broj 33 u Arsakionskom sudu u Ateni bila je prekrcana publikom. Sud je bio golema siva zgrada koja je zauzimala čitavu četvrt Sveučilišne ulice i Stade. Od trideset sudnica u zgradi samo su tri služile za kriminalne slučajeve: 21, 30 i 33. Broj 33 je odabran za ovaj slučaj zato što je to bila najprostranija dvorana. Hodnici oko sudnice broj 33 vrvjeli su ljudima, a ha ulazima su bili policajci u sivim uniformama i sivim košuljama koji su nadzirali mnoštvo. Kiosk sa sendvičima u hodniku rasprodao je svoju robu za pet minuta, a ispred telefonske kabine stvorio se dug rep. Georgios Skouri, šef policije, osobno je nadgledao mjere sigurnosti. Posvuda je bilo novinskih foto-reportera, i Skouri je uspio srediti da ga što češće fotografiraju. Propusnice za sudnicu bile su premija. Tjednima su pripadnici grčkog sudstva bili ospjedani molbama prijatelja i rođaka. Oni koji su ih se mogli domoći zamjenjivali su ih za druge usluge ili ih prodavali preprodavačima koji su za njih tražili i do petsto drahmi po komadu. Mjesto na kojem se taj proces odvijao bilo je vrlo obično. Sudnica broj 33 na drugom katu suda bi la je ustajala i stara, poprište tisuća pravnih bitaka koje su se ovdje bile godinama. Dvorana je bila široka dvanaest, a dugačka devedeset metara. Sjedala su bila podijeljena u tri reda, s devet drvenih klupa u svakom redu. U prednjem dijelu sudnice bio je uzdignuti podij, iza dva metra dugačke pregrade od mahagonija, na kojem su bili kožnati stolci s visokim naslonima za tri predsjedavajuća suca. Središnji je stolac bio za predsjednika suda, a iznad njega je visilo četvrtasto prljavo zrcalo, u kojem se ogledao dio sudnice. Ispred podija bilo je mjesto za svjedoke, mala povišena platforma na kojoj je bio montiran stalak za Bibliju s drvenom pliticom za papire. Na stalku je u zlatnim listićima bilo izrađeno raspelo, Isus na križu s dvojicom razbojnika sa strane. Uz suprotni zid bilo je mjesto za porotu, koje je sada popunjavalo deset porotnika. Na krajnjoj lijevoj strani nalazio se ograđeni prostor za optuženika. Ispred optuženikovog pregratka bilo je mjesto za odvjetnike.

Zidovi prostorije bili su od štuka, a na podu, za razliku od izlizanih sudnica na prvom katu, nalazio se linoleum. Sa stropa je visilo desetak žarulja pokrivenih staklenim kuglama. U krajnjem uglu prostorije prema stropu dizala se cijev starinskog grijala. Jedan dio dvorane bio je rezerviran za novinare, i tamo su između ostalih bili predstavnici Reutera, United Pressa, International News Servicea, agencije Shsin Hau, Francuske novinske agencije i Tassa. Okolnosti samog suđenja za umorstvo bile bi i same po sebi dovoljno senzacionalne, ali su njegovi sudionici bili toliko slavni da uzbuđeni promatrači nisu znali kamo da prvo pogledaju. Bilo je kao u cirkusu s tri arene. U prvom redu klupa sjedio je Philippe Sorel, zvijezda, za kojeg se šaputalo da je bio prijašnji ljubavnik Noelle Page. Sorel je putem u sudnicu smrskao jedan foto-aparat i neumoljivo je odbio da daje izjave novinarima. Sjedio je sada na svojem mjestu, povučen i šutljiv, okružen nevidljivim zidom. U redu iza Sorela sjedio je Armand Gautier. Visoki, mrki režiser neprekidno je proučavao sudnicu kao da u mislima pravi bilješke za svoj slijedeći film. Blizu Gautiera sjedio je Israel Katz, glasoviti francuski kirurg i junak pokreta otpora. Dva mjesta dalje od njega sjedio je William Fraser, specijalni pomoćnik predsjednika Sjedinjenih Država. Mjesto do Frasera bilo je rezervirano, a sudnicom se poput požara pronosio glas da će se pojaviti Constantin Demiris. Svuda kuda su se prisutni osvrnuli, nailazili su na poneko poznato lice: političar, pjevač, glasoviti slikar, pisac svjetskog glasa. No premda se publika u sudnici sastojala od samih slavnih ličnosti, glavna je pozornost bila okrenuta prema središnjem krugu. Na jednom kraju optuženičkog pregratka sjedila je izvanredno lijepa Noelle Page. Njena put boje meda bila je nešto bljeđa nego obično, a glumica je bila odjevena tako kao da je tek izašla od madame Chanel. U Noelle je bilo nečeg kraljevskog, nekog uzvišenog nastupa, što je pojačavao dramu u kojoj se našla. To je podražilo uzbuđenost promatrača i izoštrilo njihovu krvožednost. Jedan je američki tjednik to izrazio ovako: Uzbuđenje koje je prema Noelle Page strujilo iz gomile koja je došla prisustvovati njenom suđenju bilo je toliko jako da je postalo gotovo fizički zamjetljivo u sudnici. Nije to bio osjećaj simpatije ili neprijateljstva, bio je to jednostavno osjećaj iščekivanja. Žena koju je optužba teretila za umorstvo bila je superžena, božica na zlatnom pijedestalu, koja je bila visoko iznad njih, a oni su došli ovamo da promatraju kako njihov idol spuštaju na njihovu razinu i uništavaju. Osjećaji u sudnici mora da su bili isti kao i u srcima onih seljaka koji su promatrali kako se Marie Antoinette u kolima odvozi u susret svojoj sudbini.

Noelle Page nije bila jedini zabavljač u zakonskog predstavi. Na drugom kraju optuženičkog pregratka sjedio je Larry Douglas, ispunjen pritajenim gnjevom. Njegovo lijepo lice bilo je blijedo, izgubio je na težini, ali je to samo naglasilo njegove pravilne crte lica, a mnoge žene u sudnici osjećale su poriv da ga zagrle i utješe na ovaj ili onaj način. Otkad je Larry uhapšen, primio je stotine pisama od žena diljem svijeta, desetke poklona i bračnih ponuda. Treća zvijezda predstave bio je Napoleon Chotas, čovjek koji je u Grčkoj bio podjednako poznat kao i Noelle Page. Napoleon Chotas bio je priznat kao jedan od najvećih, specijalista za kriminalne slučajeve na svijetu. Branio je klijente u rasponu od šefova vlade zatečenih s prstima u javnim financijama, pa do ubojica koje je policija uhvatila okrvavljenih ruku, a još nikad nije izgubio ni jedan važniji slučaj. Chotas je bio vitak i mršav, a sjedio je u sudnici i krupnim, žalosnim pasjim očima i iscrpljenog lica promatrao publiku. Kad bi Chotas oslovio porotu, njegov je govor bio spor i pun okolišanja i imao je velikih teškoća da se izrazi. Ponekad je bio u takvoj muci i zbunjenosti da bi mu koji porotnik pomogao dobacivši riječ za kojom je Napoleon Chotas tragao, a kad bi se ta zbilo, odvjetnikovo bi se lice ispunilo takvim olakšanjem i neizrecivom zahvalnošću da je cijelu porotu preplavio val naklonosti prema ovom čovjeku. Izvan sudnice Chotas je bio odrješit pronicav govornik i savršeno je vladao jezikom i sintaksom. Tečno je govorio sedam jezika, a kad mu je to njegov pretrpani kalendar dopuštao, držao je predavanja pravnicima diljem svijeta. Na mjestu obrane nekoliko metara od Chotasa, sjedio je Frederick Stavros, branitelj Larryja Douglasa. Stručnjaci su se slagali u mišljenju da Stavros, iako možda vješt u vođenju rutinskih slučajeva, ovom slučaju nije nikako dorastao. Noelle Page i Larryja Douglasa novine su već bile osudile, i u svijesti puka već je ustanovljena njihova krivnja. Nitko ni trenutka nije sumnjao u njihovu krivicu. Profesionalni kladioci nudili su trideset prema jedan da će optuženi biti osuđeni. Još jednu dodatnu uzbudljivost sušenju pridonosilo je promatranje na koji će se način najveći evropski stručnjak za kriminalističke slučajeve svojom magijom nositi s nerazmjernim šansama. Kad je bilo objavljeno da će Chotas braniti Noelle Page, ženu koja se iznevjerila Constantinu Demirisu i izvrgla ga javnoj poruzi, novine su stvorile opću mahnitost. Koliko god Chotas bio moćan, Constantin Demiris bio je još stotinu puta moćniji, i nitko nije mogao dokučiti što je to navelo Chotasa da krene protiv Constantina Demirisa. Istina je bila još zanimljivija od biznamih glasina koje su kolale.

Odvjetnik se prihvatio obrane Noelle Page na osobni Demirisov zahtjev. Tri mjeseca prije nego što je bio zakazan početak suđenja, u ćeliju u zatvoru u Ulici svetog Nikodemousa došao je osobno upravitelj da kaže Noelle kako je Constantin Demiris zatražio dopuštenje da je posjeti. Noelle se pitala kadli će se Demiris javiti. Od trenutka hapšenja nije od njega bilo glasa, tek duboka, zloslutna šutnja. Noelle je s Demirisom živjela dovoljno dugo da zna kako je dubok njegov osjećaj za amour-propre i što je sve kadar poduzeti da se osveti čak i za najmanju uvredu. Noelle ga je ponizila kako ga nikad nije ni jedna druga osoba, a on je bio dovoljno moćan da iznudi strahovitu odmazdu. Jedino je pitanje glasilo: kako će on to izvesti? Noelle je bila sigurna da će Demiris s prezirom gledati na tako obične stvari kao što su potkupljivanje porote ili sudaca. U svojoj osveti neće se zadovoljiti ničim manjim od neke komplicirane makijavelijske urote, a Noelle je iz noći u noć ležala budna na pričnama svoje ćelije, stavljajući se na Demirisovo mjesto i odbacujući jednu strategiju za drugom, baš kao što mora da je radio i on, i tragajući za savršenim planom. Kao da igra neki duhovni šah s Demirisom, samo što su ona i Larry bili pješaci, a u pitanju su bili život i smrt. Bilo je vjerojatno da će Demiris željeti uništiti nju i Larryja, ali je Noelle bolje od ikog drugog poznavala istančanost Demirisovih misli, pa je također bilo moguće da on planira uništiti samo jedno od njih, a drugo pustiti da živi i pati. Ako Demiris udesi da oboje budu smaknuti, postigao bi svoju odmazdu, ali bi s njom bio prebrzo gotov – ništa mu ne bi preostalo za naslađivanje. Noelle je pomno razmotrila svaku mogućnost, svaku moguću varijantu igre i činilo joj se da bi Constantin Demiris mogao učiniti sve da Larry umre, a da nju ostavi na životu, u zatvoru ili pod svojim nadzorom, jer bi to bio najsigurniji način da se njegova osveta protegne u beskonačnost. Prvo, Noelle bi patila zbog gubitka čovjeka kojeg voli, a zatim bi morala podnositi sve moguće rafinirane muke koje joj je Demiris namijenio za budućnost. Dio zadovoljstva koje bi Demiris izveo iz svoje odmazde sastojao bi se u tome što bi Noelle unaprijed saopćavao svoje nakane, kako bi u punoj mjeri mogla okusiti očaj. Zato Noelle nije bila nimalo iznenađena kad je upravitelj ušao u njenu ćeliju i rekao joj da je Constantin Demiris želi vidjeti. Noelle je stigla prva. Uvedena je u privatni ured upravitelja zatvora, gdje su je diskretno ostavili nasamu s njenom torbicom za šminkanje, koju je donijela njena služavka, kako bi se spremila za Demirisov posjet. Noelle se nije obazirala na kozmetiku, češljeve i četke koji su ležali na