Sidney Sheldon - Druga strana ponoći

minuta polijetanje. – To će preuzeti netko drugi – rekao je Sakowitz. – Vi ste otpušteni. Larry je s nevjericom zurio u njega. – Ja sam, što? – Na stanova način, smatram da je to moja pogreška, Douglas. Kao prvo, nisam vas trebao uzeti. Larry je ustao, a oči su mu plamtjele od gnjeva. – Pa zašto ste me onda, do vraga, uzeli? – pitao je. – Zato što je vaša žena imala prijatelja po imenu Bili Fraser... – počeo je Sakowitz. Larry se nagnuo preko stola, a ,njegova je šaka zviznula Sakowitzovo lice. Udarac je odbacio Sakowitza na zid. Iskoristio je zamah da se osovi, na noge. Udario je Larryja dva puta, a onda odstupio boreći se da se svlada. – Marš van odavde – rekao je. – Smjesta! Larry je piljio u njega, lica Iskrivljena od mržnje. – Ti, kujin sine – rekao je. – Ne bih se više približio ovom poduzeću da me i molite. – Okrenuo se i izjurio iz ureda. Sakowitz je stajao i gledao za njim. Njegova je tajnica hitro ušla. Ugledala je prevrnut stolac i Sakowitzovu krvavu usnicu. – Jeste li dobro? – upitala je. – Izvanredno – rekao je. – Pitajte gospodina Eastmana može li me primiti. Deset minuta kasnije Sakowitz je Carlu Eastmanu završio priču o incidentu. – Što misliš što nije u redu s Douglasom? – upitao je Eastman. – Iskreno? Mislim da je psihopat. Eastman ga je promatrao svojim prodornim smeđim očima. – Vrlo oštro, Sak. Nije bio pijan kad je letio. Nitko čak ne bi mogao dokazati da je ispio čašicu na zemlji. A svakom se može dogoditi da jednom zakasni. – Da je to sve, ne bih ga bio najurio, Carl. Douglas ima nisko vrelište. Da ti kažem istinu, nastojao sam ga danas isprovocirati, a to nije bilo teško. Da je izdržao pod pritiskom, mogao sam mu pružiti šansu i zadržati ga. Znaš li što me zabrinjava? – Što? Sakowitz je rekao: – Prije nekoliko dana natrapao sam na jednog starog druga koji je s Douglasom letio u Kraljevskom ratnom zrakoplovstvu. Ispričao mi je jednu ludu pričicu. Kad je Douglas bio u Orlovskoj eskadrili, čini se da se zatreskao u jednu malu Engleskinju koja je bila zaručena s nekim dečkom Clarkom u Douglasovoj eskadrili Douglas je pokušavao sve što je mogao ne bi li se umiješao, ali djevojka nije grizla. Tjedan dana prije nego što su se ona i Clark trebali vjenčati, eskadrila je otišla štititi neke B-17 u akciji iznad Dieppea. Douglas je

letio u stražnjem dijelu formacije. Leteće su tvrđave bacile bombe i svi su se okrenuli prema kući. Na povratku preko Kanala napali su ih neki messerschmidti i Clark je bio oboren. – Zastao je odlutavši u neke svoje vlastite maštarije. Eastman je čekao da nastavi, i napokon je Sakowitz podigao pogled. – Prema onom što kaže moj prijatelj, nikakvih messerschmidta nije bilo u blizini Clarka kad je oboren. Eastman je zurio u njega ne mogavši vjerovati. – Isuse! Hoćeš li ti reći da je Larry Douglas...? – Ništa neću reći. Samo ti pripovijedam zanimljivu priču koju sam čuo. – Opet je stavio rupčić na usnicu. Krvarenje je prestalo. – Teško je reći što se zbiva usred borbe u zraku. Možda je Clark jednostavno ostao bez goriva. Jedna je stvar sigurna. Kao sunce je jasno da je ostao bez sreće. – Što se dogodilo s djevojkom? – Douglas se ubacio k njoj sve dok se nije vratio u Sjedinjene Države-, a onda je se riješio. – Zamišljeno je pogledao Eastmana. – Reći ću ti nešto u što nema sumnje. Žao mi je Douglasove žene. Catherine je bila u sobi za konferencije na sastanku s osobljem kadli su se vrata otvorila, a u prostoriju je ušao Larry. Oko mu je bilo natečeno i plavo, a obraz razderan. Pojurila je k njemu. – Larry, što se dogodilo? – Napustio sam posao – promrmljao je. Catherine ga je uvela u svoj ured, dalje od znatiželjnih pogleda ostalih ljudi, i stavila mu hladan oblog na oko i na obraz. – Ispričaj mi što se zbilo – rekla je zatomljujući srdžbu zbog ovoga što su mu uradili. Dugo me šikaniraju, Cathy. Mislim da su ljubomorni zbog toga što sam ja bio u ratu, a oni nisu. U svakom slučaju danas su prevršili mjeru. Sakowitz me pozvao i rekao mi da je jedini razlog što su me uzeli prije svega bilo to što si ti bila draga Billa Frasera. Catherine ga je nijemo gledala. – Udario sam ga – rekao je Larry. – Nisam tu ništa mogao. . . – Oh, dragi – rekla je Catherine. – Tako mi je žao, Sakowitzu je još više žao – odgovorio je Larry. – Svojski sam ga mlatnuo. Posao ili ne, ali nikom neću dopustiti da tako govori o tebi. Privukla ga je umirujući do sebe. – Ne brini. Možeš otići raditi za bilo koje zrakoplovno poduzeće u zemlji. Catherine se pokazala slabim porokom. Larry je podnio molbe svim zrakoplovnim poduzećima, a neka su ga od njih pozvala na razgovor, ali ništa dalje od toga. Bili Fraser je ručao s Catherine pa mu je ona

ispričala što se desilo. Fraser joj nije ništa rekao, ali je cijelog ručka bio zamišljen. U nekoliko navrata umalo što joj nije nešto rekao, ali se svaki put obuzdao. Naposljetku je rekao: – Znam mnogo ljudi, Cathy. Hoćeš li da se još negdje raspitam za Larryjevo mjesto? – Hvala – kazala je Catherine zahvalno. – Ali mislim da ne treba. Sami ćemo nešto smisliti. Fraser ju je promatrao na trenutak, a onda kimnuo. – Reci mi ako se predomisliš. – Hoću – rekla je sa zahvalnošću. – Čini se da ti uvijek dolazim sa svojim problemima. * VRHUNSKA DETEKTIVSKA AGENCIJA 1402 »D« Street Washington, D. C. Veza: 2-179-210 1. travnja 1946. Dragi monsieur Barbet, Hvala vam za pismo od 15. ožujka 1946. i za bankovni izvadak. Od mojeg posljednjeg izvještaja osoba je našla mjesto pilota kod Flying Wheels Transport Company, malog nezavisnog poduzeća za teretni prijevoz, koje djeluje s Long Islanda. Prema jednoj provjeri ispostavlja se da je njihov imetak manji od 750.000 S. Vozni park sastoji im se od preuređenog B-26 i preuređenog DC-3. Zajmovi kod banke premašuju 400.000$. Potpredsjednik Banque de Paris u New Yorku, gdje imaju glavni račun, uvjerava me da poduzeće ima izvrsne potencijale rasta i budućnosti. Banka razmatra o tome da im posudi dovoljno novaca da kupuju daljnje zrakoplove na bazi njihove tekuće godišnje dobiti od 80.000 $, a uz planirano povećanje od 30% godišnje, u narednih pet godina. Ako želite daljnje detalje o financijskim aspektima poduzeća, molim vas da me o tome obavijestite. Osoba je počela raditi 19. ožujka 1946. Šef kadrovske službe (koji je ujedno i jedan od vlasnika) obavijestio je mojeg službenika da je vrlo sretan što je dobio osobu da radi za njih. Daljnji detalji slijede. Iskreno vaš, R. Ruttenberg, Šef odsjeka.

* Banque de Paris, New York City, New York. Philippe Chardon. President of the Board. Draga Noelle, Uistinu si zločesta! Ne znam što ti je taj čovjek učinio, ali bilo što da je uradio, platio je. U Flying Wheelsu pokazali su mu vrata, a prijatelj mi kaže da ga je to veoma pogodilo. Vjerujem da ću doći u Atenu i nadam se da ću te vidjeti. Pozdravi Costu – a mala usluga koju sam ti učinio neka ostane naša tajna. Srdačan pozdrav, Philippe. * VRHUNSKA DETEKTIVSKA AGENCIJA 1402 »D« Street Washington, D. C. Veza: 2-179-210 Dragi monsieur Barbet, Ovo je nastavak mojeg izvještaja od 1. svibnja 1946. 14 svibnja 1946. osoba je dobila otkaz iz Flying Wheels Transport Company. Pokušavao sam diskretno provesti istragu u pogledu uzroka, ali sam svaki put naletio na zid. Nitko od njih nije htio o tome razgovarati, pa odatle mogu samo naslutiti da je osoba učinila nešto sramotno, a oni o tome ne žele razgovarati. Osoba traži novi posao, ali, kako se čini, nema trenutno ništa u izgledu. Nastavit ću s pokušajem da dobijem više obavijesti o tome zbog čega je otpušten. Iskreno vaš R. Ruttenberg, Šef odsjeka.

* KABLOGRAM Christian Barbet Kabel. Chrisbar Pariz, Francuska. KABLOGRAM PRIMLJEN STOP ODMAH ĆU OBUSTAVITI ISTRAGU ZBOG KOJEG JE RAZLOGA OSOBA OTPUŠTENA STOP OSTALO ĆU NASTAVITI KAO I DOSAD – POZDRAVI. R. RUTTENBER, VRHUNSKA DETEKTIVSKA AGENCIJA. * VRHUNSKA DETEKTIVSKA AGENCIJA 1402 »D« Street Washington, D. C. Veza: 2-179-210 16 lipnja 1946. Dragi monsieur Barbet, Hvala vam za pismo od 10. lipnja i za bankovni izvadak. 15. lipnja osoba je dobila posao kopilota u Global Airwaysu, regionalnoj provincijskoj kompaniji, koja operira između Washingtona, Bostona i Philadelphije. Global Airways je novo malo poduzeće s voznim parkom od tri preuređena ratna aviona i, koliko sam se mogao uvjeriti, imaju premalen kapital i nalaze se u dugovima. Potpredsjednik poduzeća me obavijestio da im je Dallas First National Bank obećala zajam u roku od narednih šezdeset dana, što će im dati dovoljno kapitala da pod mire dugove i za ekspanziju. Osobu ovdje visoko cijene i čini se da će tu imati lijepu budućnost. Molim vas da mi javite trebate li još dodatnih informacija o Global Airway su. Iskreno vaš R. Ruttenberg, Šef odsjeka. *

VRHUNSKA DETEKTIVSKA AGENCIJA 1402 »D« Street Washington, D. C. Veza: 2-179-210 20. Lipnja 1946 Dragi monsieur Barbet, Global Airways je iznenada evidentiran za stečaj i povlači se iz djelovanja. Koliko sam mogao saznati, ovaj je potez iznuđen odbijanjem Dallas First National Bank da jamči obećani zajam. Osoba je sad opet nezaposlena i vratila se ranijim šablonama ponašanja, kao što je istaknuto, u prethodnim izvještajima. Neću provesti nikakvu daljnju istragu u pogledu razloga zbog kojih je banka odbila zajam, ni o financijskim, nevoljama Global Airways, ukoliko to izričito od mene ne zatražite. Iskreno vaš R. Rutlenberg, Šef odsjeka. * Noelle je sve izvještaje i izreske čuvale u specijalnom kožnatom kovčežiću, od kojeg je jedini ključ imala ona. Kovčežić je držala u zaključanom kovčegu, koji je bio pohranjen u stražnjem dijelu ugrađenog ormara njene spavaće sobe, ne zato što bi mislila da bi Demiris zabadao nos u njene stvari, nego zato što je znala koliko on voli spletke. Ovo je bila Noellina osobna odmazda, pa je htjela biti sigurna u to da je Demiris ne bude svjestan. Constantin Demiris će odigrati ulogu u njenom planu odmazde, ali on za to nikad neće saznati. Noelle je posljednji put pogledala u zabilješke i zaključala ih sva zadovoljna. Bila je spremna da počne. Počelo je s telefonskim nazivom. Catherine i Larry su upravo ručali nelagodno šuteći. Larry je u posljednje vrijeme bio vrlo malo kod kuće, a kad je i bio, bio je osoran i grub. Catherine je razumijevala njegovu ojađenost. Kao da mi je na leđima neki demon – rekao joj je kad je bankrotirao Global Airways. I to je bila istina. Imao je nevjerojatan slijed loše sreće. Catherine je nastojala ohrabriti Larryja, podsjećati ga na to kako je divan pilot i kako bi svatko bio sretan da ga dobije. No bilo je to poput

života s ranjenim lavom. Catherine nikad nije znala kad će se okomiti na nju, a budući da ga se bojala ostaviti na cjedilu, pokušala je shvatiti njegove divlje ispade i ne osvrtati se na njih. Telefon je zazvonio baš kad je posluživala desert. – Halo. S druge strane linije, začuo se glas nekog Engleza, koji je rekao: – Je li tamo, molim vas, Larry Douglas? Ovdje Ian Whitestone. – Samo trenutak. – Ispružila je slušalicu prema Larryju. – Za tebe. Ian Whitestone. Zbunjeno se namrštio. – Tko? – Zatim mu se lice razvedrilo. – Za Krista Boga! – Digao se i uzeo slušalicu od Catherine. – Ian? – Kratko se nasmijao. – Bože moj, pa prošlo je skoro sedam godina. Kako si me, do vraga, pronašao? Catherine je promatrala kako Larry dok telefonira kima glavom i smiješi se. Kad je prošlo, kako joj se činilo, pet minuta, rekao je: – No, zvuči zanimljivo, stari moj. Svakako da mogu. Gdje? – Slušao je. – U redu. Za pola sata. Vidimo se onda. – Zamišljeno je spustio slušalicu. – Je li to neki tvoj prijatelj? – upitala je Catherine. Larry se okrenuo prema njoj. – Ne, zapravo i nije. Zato i jest smiješno. To je jedan momak koji je letio sa mnom u RAF-u. Nikad se zapravo nismo osobito slagali. Ali kaže da ima za mene posao. – Kakav posao? – Upitala je Catherine. Larry je slegnuo ramenima. – Reći ću ti kad se vratim kući. Bilo je već gotovo tri ujutro kad se Larry vratio u stan. Catherine je sjedila u krevetu i čitala. Larry se pojavio na vratima spavaće sobe. – Zdravo. Nešto mu se bilo dogodilo. Isijavao je uzbuđenjem koje Catherine kod njega dugo nije vidjela. Prišao je krevetu. – Kako je prošao sastanak? – Mislim da je prošao sjajno – rekao je Larry oprez no. – Zapravo, toliko sjajno da još uvijek ne mogu po vjerovati. Mislim da ću možda dobiti posao. – Da radiš za Iana Whitestonea? – Ne. Ian je pilot – kao i ja. Rekao sam ti da smo skupa letjeli. – Da. – No... poslije rata jedan mu je njegov drugar Grk pribavio posao privatnog pilota za Demirisa. – Onog brodarskog magnata? – Brodarskog, naftonosnog, zlatnog – Demiris posjeduje pola svijeta.

Whitestone je kod njega imao prekrasne uvjete. – Što se dogodilo? Larry ju je pogledao i nakesio joj se. – Whitestone napušta posao. Odlazi u Australiju. Netko mu ondje sređuje samostalan posao. – Još uvijek ne shvaćam? – rekla je Catherine. – Kakve sve to veze ima s tobom? – Whitestone je razgovarao s Demirisom o tome da ja preuzmem njegovo mjesto. Upravo je dao otkaz pa Demiris nema za njega zamjenu. Whitestone misli da sam ja rođen za taj posao. – Oklijevao je. – Ti niti ne znaš što ovo može značiti, Cathy. Catherine je razmišljala o drugim vremenima, drugim poslovima, sjetila se svoga oca i njegovih ispraznih snova, pa je ostala pri suzdržljivom tonu ne želeći potaći u Larryju bilo kakve varave nade, a opet ne želeći mu pokvariti oduševljenje. – Nisi li rekao da ti i Whitestone niste bili baš oso biti prijatelji? Oklijevao je. – Mda. – Čelo mu se malko nabralo. Istina je zapravo bila da on i Ian Whitestone nikad nisu voljeli jedan drugoga. Večerašnji telefonski poziv bio je veliko iznenađenje. Za vrijeme sastanka Whitestone se osjećao neobično nelagodno. Kad je Whitestone objasnio situaciju, Larry mu je rekao: – Čudim se da si pomislio na mene – Nastupila je neugodna pauza, a onda je Whitestone rekao Demiris želi izvrsnog pilota, a ti si taj. Gotovo kao da mu je Whitestone naturao posao, kao da će Larry učiniti uslugu Whitestoneu. Englezu je očito odlanulo kad je Larry rekao da je zainteresiran, a zatim je htio da što prije ode. Sve u svemu, bi je to čudan sastanak. – Ovo bi mogla biti životna šansa – rekao je Larry Cathy. – Demiris je Whitestoneu plaćao petnaest tisuća drahmi mjesečno. To je petsto dolara, i on je ondje živio kraljevski. – Ne bi li to značilo da bi morao živjeti u Grčkoj? – Mi bismo živjeli u Grčkoj – ispravio ju je Larry. – S tim novcem mogli bismo dovoljno prištedjeti da za godinu dana budemo nezavisni. Moram ići na to. Catherine je oklijevala birajući oprezno riječi. – Larry, to je tako daleko odavde, a ti niti ne poznaš Constantina Demirisa. Mora i ovdje biti letačkog posla koji... – Ne! – glas mu je bio bijesan. – Ovdje nimalo ne drže do toga koliko si dobar pilot. Zanima ih samo koliko dugo plaćaš prokletu sindikalnu članarinu. Tamo preko bio bih nezavisan. O takvoj sam stvari sanjao, Cathy. De miris ima takvu avionsku flotu da ne bi povjerovala, a ja ću opet letjeti, draga. Jedini kojeg bih morao zadovoljiti bio bi Demiris, a Whitestone mi kaže da će me Demiris jako zavoljeti.

Ponovo je razmišljala o Larryjevom poslu kod Pan Ama i nadama koje je gajio u vezi s njime, te o njegovim neuspjesima s malim avioprijevoznicima. Bože moj, pomislila je. U što se to upuštam? Ovo bi značilo napuštanje posla koji je izgradila, život u stranom mjestu sa strancima, s mužem koji je gotovo bio stranac. Promatrao ju je. – Jesi li uz mene? Pogledala je njegovo napeto lice. Ovo je njen muž, i ako želi sačuvati svoj brak, morat će živjeti gdje i on. A kako će biti divno ako ovo upali! Opet će biti onaj stari Larry. Šarmantan, zabavan, divan čovjek za kojeg se udala. Morala mu je dati priliku. – Naravno da sam uz tebe – rekla je Catherine. – Odleti onamo i razgovaraj s Demirisom. Ako stvar hoda, doći ću i ja za tobom. Osmjehnuo se onim šarmantnim, dječačkim smiješkom. Znao sam da se mogu u tebe pouzdati, draga. – Obavio ju je rukama i privukao bliže. – Bit će najbolje da skineš tu spavaćicu – rekao je Larry – jer ću inače na njoj izbušiti rupe. Ali dok ju je Catherine polako svlačila, razmišljala je o tome kako će novost saopćiti Billu Fraseru. Rano ujutro Larry je odletio u Atenu da se nađe s Constantinom Demirisom. U narednih nekoliko dana Catherine nije imala nikakvih vijesti od svojeg muža. Kako se tjedan vukao, ustanovila je da priželjkuje da se stvari u Grčkoj ne razviju povoljno i da se Larry vrati kući. Pa i da dobije posao kod Demirisa, nikako se ne može znati koliko će potrajati. Sigurno bi mogao naći posao u Sjedinjenim Državama. Šest dana nakon što je Larry otišao, Catherine je dobila prekooceanski telefonski poziv. – Catherine? – Halo, dragi. – Pakuj se. Razgovaraš s novim osobnim pilotom Constantina Demirisa. Deset dana kasnije Catherine je bila na putu za Grčku.

Neke gradove oblikuju ljudi, a neki gradovi oblikuju ljude. Atena je nakovanj koji je odolio čekiću stoljeća. Bili su je zauzeli i opljačkali Saraceni, Angli, Turci, ali je ona svaki put strpljivo preživljavala. Atena leži na južnom kraju velike središnje nizine u Atici, koja se blago spušta prema Saronskom zaljevu na jugozapadu i nad kojom se s istoka nadvija veličanstvena planina Hvmetus. Ispod blještave patine grada još se moglo nazrijeti selo, puno drevnih duhova i uronjeno u bogatu tradiciju vječne slave, u kojem su njegovi stanovnici živjeli podjednako u prošlosti kao i u sadašnjosti, grad stalnog iznenađenja, pun otkrića i, na kraju, nedokučiv. Larry je došao na aerodrom Hellenikon da dočeka Catherinin avion. Vidjela ga je kako hrli prema izlazu, lica napregnuta i uzbuđena dok je trčao prema njoj. Izgledao je osunčaniji i vitkiji nego kad ga je posljednji put vidjela a činilo joj se i da je lišen napetosti. – Nedostajala si mi, Cathy – rekao je zgrabivši je i podigavši. – I ti si meni nedostajao. – Kako je to izrekla, spoznala je koliko je to bilo točno. Zaboravljala je snažan dojam koji je Larry ostavljao na nju kad bi se sreli nakon izbivanja, i svaki put taj bi je osjećaj iznova iznenadio. – Kako je Bili Fraser prihvatio novost? – upitao je Larry pomažući joj da prođe kroz carinu. – Bio je vrlo ugodan u vezi s tim. – Nije imao izbora, zar ne? – kazao je Larry zlobno. Catherine se prisjetila susreta s Billom Fraserom. Zaprepašteno ju je promatrao. – I ti ćeš otići u Grčku da ondje živiš? Zašto, za Krista Boga? – To je lijepo zapisano u mojem bračnom ugovoru – odgovorila mu je veselo. – Hoću reći, zašto Larry ne može dobiti posao ovdje, Cathy? – Ne znam zašto, Bili. Kao da uvijek nešto pođe po zlu. Ali on ima posao u Grčkoj, a njemu se čini da će ondje stvar hodati. Poslije prvog impulzivnog protesta, Fraser je bio divan. U svemu joj je

išao na ruku i inzistirao je na tome da ona zadrži svoj udio u firmi. – Nećeš ti zauvijek izbivati odavle – govorio joj je. Catherine je sada razmišljala o njegovim riječima promatrajući kako se Larry sporazumijeva s nosačem o prenošenju njene prtljage do limuzine. Govorio je s nosačem grčki, a Catherine se divila njegovoj nadarenosti za jezike. – Samo da upoznaš Constantina Demirisa – rekao je Larry. – On je poput nekog vraškog kralja. Svi moguli u Evropi kao da sve vrijeme smišljaju čime bi mu mogli ugoditi. – Drago mi je da ti se sviđa. – I ja se njemu sviđam. Nikad ga nije vidjela tako sretnog i oduševljenog. Bio je to dobar znak. Na putu u hotel Larry joj je opisao svoj prvi susret s Demirisom. Larryja je na aerodromu dočekao livrirani šofer. Larry je zamolio da baci pogled na Demirisovu avionsku flotu i šofer ga je odvezao do golemog hangara na drugom kraju uzletišta. Tamo su se nalazila tri aviona, a Larry je svakog od njih kritički razgledao. Hawker siddeley je bio ljepotan i Larry je žudio za tim da sjedne za komande i da poleti. Naredni zrakoplov bio je šesterosjed piper u prvoklasnom stanju. Procijenio je da taj avion lako može postići brzinu od tristo milja na sat. Treći je avion bio preuređeni dvosjed L-5 s motorom eycoming, prekrasan avion za kraće letove. Bila je to impresivna privatna flota. Kad je Larry svršio pregled, pridružio se šoferu koji ga je promatrao. – Bit će dobri – rekao je Larry. – Idemo. Šofer ga je odvezao u jednu vilu u Varkizu, ekskluzivnom predgrađu dvadeset i pet kilometara od Atene. Ne bi vjerovala kakav je Demirisov posjed – rekao je Larry Catherine. – Kako izgleda? Nemoguće ga je opisati. Ima otprilike deset jutara, električna automatska vrata, stražare, pse čuvare i još koješta. Vila je izvana palača, a iznutra muzej. Ima zimski bazen, kompletnu pozornicu i dvoranu za projekcije. Vidjet ćeš je jednog dana. Je li bio ljubezan? – upitala je Catherine. – Možeš misliti – nasmiješio se Larry. – Odnosio se prema meni kao prema nekom kralju. Mislim da mi je moj ugled prokrčio put. U stvari, Larry je tri sata sjedio u malom predsoblju i čekao da ga Constantin Demiris primi. U običnim okolnostima Larry bi se razbjesnio zbog toga omalovažavanja, ali je znao koliko toga ovisi o ovom sastanku, pa je bio previše uzrujan da bi se razbjesnio. Bio je rekao Catherine koliko je ovo za njega važan posao. No nije joj kazao koliko mu je očajnički potreban. Letenje je bilo njegova jedina vrhunska sposobnost, i

bez letenja osjećao se izgubljenim. Bilo mu je kao da mu je život potonuo u neku neistraženu dubinu, a pritisci kojima je podvrgnut bili su preveliki da bi se mogli podnijeti. Sve je ovisilo o ovom poslu. Kad su istekla tri sata, ušao je jedan batler i rekao da je gospodin Demiris spreman da se s njim susretne. Poveo je Larryja kroz veliku dvoranu za primanje, koja je izgledala kao da je iz Versaillesa. Zidovi su bili u finim zlatnim, zelenim i plavim nijansama, a boveške tapiserije visile su uokolo, uokvirene pločama od palisandrovine. Na podu je bio prekrasni ovalni savonerijski sag, a iznad njega enormni svijećnjak od kristala De Roche i pozlaćene bronce. Na ulazu u biblioteku stajao je par zelenih stupova od oniksa s kapitelima od zlatne bronce. Sama knjižnica bila je izvanredna. Kreirao ju je vrhunski majstor. Zidovi su bili od izrezbarene drvene oplate. Nasred jednog zida nalazio se bijeli mramorni kamin s pozlaćenim ornamentima. Na njemu su stajala dva divna brončana Cheneta Philippea Caffierija. S vrha kamina do stropa dizalo se bogato izrezbareno trumeau ogledalo s jednom slikom Jeana Honorea Fragonarda. Kroz otvoreni francuski prozor Larry je bacio pogled nad ogromni patio, odakle se pružao vidik na privatni perivoj s kipovima i vodoskocima. Na drugoj strani biblioteke nalazio se golemi pisaći stol, a iza njega divni visoki crni stolac presvučen obisonskom tapiserijom. Ispred stola bila su dva bergerea12 s goblenskom presvlakom. Demiris je stajao blizu stola i proučavao veliku Mercatorovu kartu na zidu, izbodenu desetima obojenih pribadača. Kad je Larry ušao, okrenuo se i pružio ruku. – Constantin Demiris – rekao je s jedva primjetnim stranim naglaskom. Larry je godinama gledao njegove fotografije po revijama, ali uopće nije bio pripremljen na životnu snagu toga čovjeka. – Znam – rekao je Larry rukujući se. – Ja sam Larry Douglas. Demiris je opazio kako Larryjev pogled skreće na zidnu kartu. – Moje carstvo – rekao je. – Sjednite. Larry je sjeo nasuprot stolu. – Koliko shvaćam, vi ste zajedno s Ianom Whitestoneom letjeli za Kraljevsko ratno zrakoplovstvo? – Da. Demiris se zavalio u naslon i proučavao Larryja. – Ian ima o vama vrlo visoko mišljenje. Larry se nasmiješio. – I ja imam visoko mišljenje o njemu. Vraški je pilot. – To je i on rekao o vama, samo što je upotrijebio izraz »sjajan«. 12 Velik, dubok naslonjač.

Larry je ponovno osjetio ono iznenađenje kao i onda kad je Whitestone prvi put iznio svoj prijedlog. Očito ga je Demirisu jako reklamirao, mnogo više nego što bi se moglo očekivati prema njihovom međusobnom odnosu. – Dobar sam – rekao je Larry. – To mi je posao. Demiris je kimnuo. – Sviđaju mi se ljudi koji su dobri u svom poslu. Jeste li znali da najveći dio ljudi nije takav? – Nisam o tome baš razmišljao – priznao je Larry. – Ja jesam. – Osmjehnuo se Larryju ledeno. – To je moj posao – ljudi. Velika većina ljudi mrzi ono što radi, gospodine Douglas. Umjesto da pronalaze putove da uđu u nešto što vole, cijelog života ostaju u klopci poput bez umnih kukaca. Rijetko se nađe čovjek koji voli svoj posao. Gotovo bez izuzetka, kad se namjerite na takvoga, onda je to čovjek koji je uspio u životu. – Mislim da je to istina – kazao je Larry čedno. – Vi niste uspjeli. Larry je pogledao Demirisa, odjednom na oprezu. – Ovisi o tome što smatrate uspjehom, gospodine Demiris – rekao je pažljivo. – Hoću reći – kazao je Demiris netaktično – u ratu ste se briljantno ponijeli, ali u miru vam baš ne ide osobito. Larry je osjetio kako mu se vilični mišići počinju stezati. Osjetio je da ga Demiris draži i nastojao je suspregnuti srdžbu. Misli su mu bjesomučno letjele nastojeći smisliti što bi mogao reći da spasi ovaj posao, koji je očajnički trebao. Demiris ga je promatrao. Njegove maslinasto-crne oči mirno su ga proučavale ne propuštajući ništa. – Što se zbilo s vašim mjestom u Pan Americanu, gospodine Douglas? Larry se nasmiješio iako dosta kiselo. – Nije mi se svidjela pomisao da petnaest godina sjedim i čekam da postanem kopilot. – Pa ste stoga udarili čovjeka s kojim ste radili. Larry je pokazao da je iznenađen. – Tko vam je to rekao? – No, hajde, hajde, gospodine Douglas – rekao je Demiris nestrpljivo – budete li radili za mene, svaki put kad me budete vozili stavljat ću svoj život u vaše ruke. Slučajno mi je vrlo stalo do vlastitog života. Jeste li do ista mislili da bih vas unajmio a da ne doznam sve o vama? – Otpušteni ste s dva letačka mjesta nakon što su vas najurili iz Pan Ama – produžio je Demiris. – Traljava preporuka. – To nije imalo nikakve veze s mojom sposobnošću – odgovorio je Larry, a u njemu je ponovno počelo vreti. – U jednom je poduzeću posao bio previše dosadan, a drugo nije moglo dobiti zajam pa je propalo. Ja sam vraški dobar pilot. Demiris ga je neko vrijeme motrio, a onda se nasmiješio. – Znam da jeste – rekao je. – Ne podnosite baš disciplinu, zar ne?

– Ne volim da mi naredbe izdaju idioti koji znaju manje od mene. – Vjerujem da neću pripadati toj kategoriji – kazao je Demiris suho. – Nećete ako mi ne kanite govoriti kako da vozim vaše avione, gospodine Demiris. – Ne, to bi bio vaš posao. Isto bi tako vaš posao bio da se brinete za to da onamo kamo sam krenuo, stignem pravodobno, udobno i sigurno. Larry je kimnuo – Trudit ću se, gospodine Demiris. – Vjerujem – rekao je Demiris. – Otišli ste pogledati moje avione. Larry je pokušao potisnuti s lica izraz iznenađenja. – Da, gospodine. – Kako su vam se svidjeli? Larry nije mogao sakriti oduševljenje. – To su ljepotani. Demiris je reagirao na izraz Larryjeva lica. – Jeste li kada letjeli na hawker siddeleyu? Larry je na trenutak oklijevao u napasti da slaže. – Ne, gospodine. Demiris je kimnuo. – Mislite li da biste mogli naučiti. Larry se nacerio. – Ako imate koga tko bi mogao žrtvovati deset minuta. Demiris se u svojem stolcu nagnuo naprijed i spojio svoje duge, tanke prste. – Mogao bih izabrati pilota koji je upoznat sa svim mojim avionima. – Ali nećete – rekao je Larry – jer ćete i dalje do bivati nove zrakoplove, a želite nekoga tko se može prilagoditi svemu što kupite. Demiris je kimnuo glavom. – Imate pravo – rekao je. – Ja tražim pilota – pravog pilota – čovjeka koji je najsretniji kad leti. U tom je trenutku Larry znao da je dobio posao. Larry nikad nije spoznao koliko je bio blizu tome da ne dobije zaposlenje. Velik dio uspjeha Constantin Demiris je zahvaljivao visoko razvijenom instinktu za neprilike, a taj ga je toliko često poslužio da se rijetko kada nije obazirao na nj. Kad mu je došao Ian Whitestone i obavijestio ga da daje otkaz, u Demirisovim mislima je nastala tiha uzbuna. Bilo je to dijelom zbog Whitestoneova nastupa. Djelovao je neprirodno i činilo se da mu je nelagodno. Nije to bilo zbog novca, uvjeravao je Demirisa. Imao je priliku da sa šurjakom u Sydneyju uđe u samostalan posao i morao se u tome okušati. Zatim je preporučio drugog pilota. – On je Amerikanac, ali smo zajedno letjeli u RAF-u. On nije samo dobar. On je sjajan, gospodine Demiris. Ne znam boljeg letača. Demiris je mirno slušao kako Ian Whitestone kuje u zvijezde vrline

svog prijatelja i nastojao je otkriti pogrešnu notu koja mu je vrijeđala uho. Napokon ju je uočio. Whitestone je pretjerivao, ali je to vjerojatno bilo zbog zbunjenosti što tako naglo napušta posao. Budući da je Demiris bio čovjek koji ni najmanju pojedinost nije prepuštao slučaju, nakon što je Whitestone otišao, telefonirao je u nekoliko različitih zemalja. Još u toku poslijepodneva Demiris se uvjerio da je netko doista dao novac za financiranje malog elektroničkog poduzeća u Australiji koje će Whitestone voditi sa svojim šurjakom. Razgovarao je sa svojim prijateljem u Britanskom ministarstvu zrakoplovstva i dva sata kasnije dobio usmeni izvještaj o Larryju Douglasu. – Malo je nepouzdan na tlu – rekao mu je prijatelj – ali je izvrstan letač. Demiris je zatim nazvao Washington i New York i brzo dobio najnoviji izvještaj o trenutnom statusu Larryja Douglasa. Sve je na površini izgledalo točno onako kao što i treba biti. A ipak je Constantin Demiris i dalje imao nejasan osjećaj nelagode, predosjećaj nevolje. Diskutirao je o tome s Noelle iznoseći misao da bi možda Ianu Whitestoneu mogao ponuditi više novaca pa da on ostane i dalje kod njega. Noelle je pomno slušala, a onda rekla: – Ne. Pusti ga da ode, Costa. A ako on toliko preporučuje tog američkog letača, onda bih ga ja svakako iskušala. A to je naposljetku i odlučio. Od trenutka kad je Noelle saznala da je Larry Douglas na putu za Atenu, ni o čemu drugom nije bila sposobna misliti. Razmišljala je o tome koliko je bilo potrebno godina, brižljivo strpljivog kovanja planova, polaganog, nemilosrdnog pritezanja mreže, i bila je sigurna da bi se Constantin Demiris sigurno njome ponosio samo da je znao što se zbiva. Ironija, razmišljala je Noelle. Da nikad nije upoznala Larryja, mogla je biti sretna s Demirisom. Toliko su se savršeno upotpunjavali. Oboje su voljeli moć i znali je upotrijebiti. Bili su iznad običnih ljudi. Bili su bogovi, predodređeni da vladaju. Nikad na kraju nisu mogli izgubiti jer su imali duboko, gotovo mitsko strpljenje. Mogli su dovijeka čekati. A sada je, za Noelle, čekanje završilo. Noelle je cijeli dan provela u vrtu ležeći u mreži za spavanje i pretresajući svoj plan; a kad je sunce počelo zapadati, bila je zadovoljna. Na stanovit način, mislila je, bila je šteta što je toliko od minulih šest godina bilo ispunjeno njenim planovima za odmazdu. Time su bili motivirani gotovo svi njeni budni trenuci, njenom je životu time data vitalnost, energija i uzbuđenje, a sada, u nekoliko kratkih tjedana, hajka će biti privedena kraju. U tom trenutku, ležeći pod umirućim grčkim suncem na predvečernjem povjetarcu koji je počeo rashlađivati mirni, zeleni vrt, Noelle nije imala pojma da je to tek početak.

Noć prije nego što je Larry trebao stići, Noelle nije mogla zaspati. Cijele je noći ležala budna sjećajući se Pariza i čovjeka koji joj je dao dar smijeha i koji joj ga je opet oduzeo... osjećajući Larryjevu bebu u maternici, prisvajajući bebino tijelo baš kao što je i bebin otac prisvojio njenu dušu. Sjetila se onog poslijepodneva u turobnom pariškom stanu i boli koju joj je nanosila zašiljena metalna vješalica, što je zadirala sve dublje u njeno tijelo sve dok, sa slatkom, nepodnosivom boli, što ju je dovodila do ludila histerije, nije prodrla u djetešce, pa one beskrajne rijeke krvi koja je istjecala iz nje. Sjetila se svih tih stvari i ponovno ih proživjela... bol, agoniju, mržnju... U pet ujutro Noelle je ustala i obukla se, pa sjela i iz svoje sobe promatrala kako se golema vatrena kugla diže iz Egejskog mora. Podsjetila ju je na jedno drugo jutro u Parizu kad se digla rano, odjenula i čekala Larryja – samo što će ovaj put on doći. Zato što se ona pobrinula da on dođe. Kao što je prije Noelle trebala njega, tako je Larry sada trebao nju, premda toga još nije bio svjestan. Demiris je poručio u Noelline odaje da bi volio da s njim doručkuje, ali je ona bila previše uzbuđena i bojala se da bi njeno ponašanje moglo u njemu izazvati znatiželju. Odavno je već naučila da Demiris ima mačju senzitivnost. Ništa mu nije promicalo. Noelle je ponovno samu sebe podsjetila na to da mora biti oprezna. Sama se htjela pobrinuti o Larryju na svoj vlastiti način. Dugo je i temeljito razmišljala o činjenici da se Constantinom Demirisom služi kao nesvjesnim oruđem. Ako on to ikad otkrije, neće mu biti drago. Popila je šalicu jake grčke kave i pojela svježe pečeno pecivo. Nije imala teka. Misli su joj se bjesomučno bavile susretom koji će se zbiti za nekoliko kratkih sati. Posvetila je neobičnu pažnju svojoj šminki i izboru haljine, pa je znala da izgleda divno. Malo poslije jedanaest Noelle je začula kako se pred kućom zaustavila jedna limuzina. Duboko je udahnula da bi obuzdala uzrujanost, a zatim polako otišla do prozora. Larry Douglas je izlazio iz automobila. Noelle je promatrala kako ide prema ulaznim vratima, a bilo je to kao da se tok godina odvio, pa su njih dvoje bili u Parizu. Larry je bio malko zreliji, a život i borba urezali su mu u lice nove crte, ali one su samo pridonosile tome da izgleda ljepši nego ikad. Gledajući ga kroz prozor, s udaljenost] od desetak metara, Noelle je mogla osjetiti životinjski magnetizam oćutjeti staru želju koja u njoj navire i miješa se s mržnjom sve dok je nije ispunila osjećajem vedrine koji je bio poput klimaksa. Još se jednom ogledala u zrcalo, a zatim sišla u prizemlje da se sretne s čovjekom kojega će uništiti. Dok je silazila niz stube, Noelle se pitala kakva li će biti Larryjeva reakcija kad je ugleda. Je li se hvalisao svojim prijateljima, a možda i

ženi, da je nekoć u njega bila zaljubljena Noelle Page? Baš kao što se pitala stotinu puta ranije, tako se i sad pitala je li ikad proživio magiju onih dana i noći koje su zajednički proveli u Parizu i je li mu bilo žao zbog onoga što joj je učinio. Koliko li ga je moralo izjedati to što je Noelle postala glasovita u međunarodnim razmjerima, dok se njegov život sastojao od niza malih padova? Noelle je željela nešto od toga zamijetiti u njegovim očima sad kad se nađu oči u oči prvi put poslije gotovo sedam godina. Noelle je stigla u dvoranu za primanje kad su se ulazna vrata otvorila i kad ga je batler uveo unutra. Larry je sa strahopoštovanjem zurio u ogromni foaje, a onda se okrenuo i spazio Noelle. Dugo ju je gledao, a lice mu se ozarilo od zadivljenosti što vidi prekrasnu ženu. – Dobar dan – rekao je učtivo. – Ja sam Larry Douglas. Imam dogovoren sastanak s gospodinom Demirisom. Nikakvog znaka raspoznavanja nije bilo na njegovom licu. Baš nikakvog. Vozeći se atenskim ulicama prema hotelu, Catherine je bila ošamućena od silnih ruševina i spomenika koji kao da su se odasvud pojavljivali. Pred sobom je vidjela zadivljujući bijeli mramor Partenona, koji se dizao visoko iznad Akropole. Hotela i službenih zgrada bilo je posvuda, premda se Catherine na neki čudan način činilo da su se novije zgrade pojavile privremeno i bez veze, dok se Partenon izdizao vječan i bezvremen u isklesanoj vedrini dana. – Impresivno, zar ne? – nakesio se Larry. – Cijeli je grad takav. Jedna velika, divna ruševina. U centru grada prošli su pokraj velikog perivoja, u čijem su se središtu nalazili razigrani vodoskoci. Stotine stolova sa zelenim i narančastim stupovima opasivale su perivoj, a iznad njih su se širili plavi platneni krovovi. – Ovo je Trg iskustava – rekao je Larry. – Čega? – Pravo mu je ime Trg Ustava. Ljudi sjede za onim stolovima, cijelog dana pijuckaju grčku kavu i promatraju kako narod prolazi. Kod gotovo svakog bloka zgrada nalazile su se kavane na otvorenom, a na uglovima ljudi su prodavali svježe izvađene spužve. Posvuda su ulični prodavači nudili cvijeće, a njihovi su kiosci bili vatromet pupoljaka žarkih boja. – Grad je tako bijel – rekla je Catherine. – Upravo zablješćuje. Hotelski apartman bio je velik i dražestan, s njega je pucao pogled na Trg Svntagma, veliki trg u središtu grada. U sobi je bilo divnog cvijeća i

golema zdjela svježeg voća. – Divno je, dragi – kazala je Catherine obilazeći apartman. Hotelski je služnik spustio njene kovčege i Larry mu je dao napojnicu. – Parapolee – rekao je dječak. – Parakalo – odgovorio je Larry. Služnik je otišao zatvorivši vrata za sobom. Larry je pristupio i obavio Cathy rukama. – Dobrodošla u Grčku. – Poljubio ju je požudno, a ona je osjetila kako ukrućenost njegova tijela upire u mekoću njenog, pa je znala koliko mu je mnogo nedostajala, i bilo joj je drago. Poveo ju je u spavaću sobu. Na toaletnom stoliću nalazio se paketić. – Otvori ga – rekao joj je Larry. Njeni su prsti razderali omotni papir, a u kutijici koja se nalazila u njemu bila je mala ptičica izrezbarena iz zada. Koliko god bio zaposlen, Larry se sjetio, i Catherine je bila ganuta. Na stanovit način ptičica je bila talisman, znak da će se sve odvijati dobro, da je s problemima iz nrošlosti svršeno. Dok su se milovali, Catherine je izgovorila molitvicu zahvalnosti, zahvalnosti što je u naručju muža kojeg toliko ljubi u jednom od najuzbudljivijih gradova na svijetu, na početku novog života. Ovo je bio stari Larry, a sve njihove neprilike samo su očvrsnule njihov brak. Ništa im sada nije moglo nauditi. Za drugo jutro Larry se dogovorio s jednim agentom za prodaju nekretnina da ovaj pokaže Catherine nekoliko stanova. Agent je bio nizak, tamnoput čovjek, gustih crnih brkova, po imenu Dimitropolous, govorio je brzo nešto što je sam iskreno smatrao savršenim engleskim jezikom, a što se zapravo sastojalo od grčkih riječi protkanih ponekim prigodnim nerazumljivim engleskim izrazom. Prepuštajući mu se na milost i nemilost – trik kojim će se Catherine često služiti narednih mjeseci – nagovorila ga je da pripovijeda vrlo polako kako bi mogla dokučiti neke engleske riječi te pokušati vratolomno prodrijeti u ono što joj on želi reći. Četvrti stan koji joj je pokazao bio je svijetao i sunčan četverosobni apartman u kraju za koji je kasnije doznala da je četvrt Kolonaki, otmjeno atensko predgrađe, puno prekrasnih vila i elegantnih prodavaonica. Kad se te večeri Larry vratio u hotel, Catherine mu je ispripovijedala o apartmanu, a nakon dva dana uselili su onamo. Larry je preko dana bio odsutan, ali je nastojao da dođe kući na večeru s Catherine. Vremenom za večeru u Ateni se smatra svako doba

između devet i dvanaest sati. Poslije podne od dva do pet za sve je bila siesta, a trgovine su se opet otvarale u kasne večernje sate. Catherine je ustanovila da ju je grad posve zaokupio. Treće večeri njenog boravka u Ateni Larry je doveo kući jednog svojeg prijatelja, grofa Georgea Pappasa, privlačnog Grka, kojemu je moglo biti četrdeset i pet godina, a koji je bio visok i vitak, crne kose s neznatnim sjedinama na sljepoočicama. Bilo je u njemu nekog zanimljivog dostojanstva, koje se Catherine svidjelo. Izveo ih je na večeru u neku malu gostionicu u Plaki, staroj gradskoj četvrti. Plaka je obuhvaćala nekoliko strmih jutara, koja su se svojim krivudavim prolazima i trošnim, izlizanim stubištima, što su vodila do kućeraka sagrađenih još za Turaka dok je Atena bila još selo, bezbrižno sunovratila u samo srce središta Atene. Plaka je bila mjesto obijeljenih, nepravilnih zgrada, tezga sa svježim voćem i cvijećem, čudesnog mirisa kave pržene na otvorenom, glasnih mačaka i bučnih uličnih tučnjava. Ukupni je dojam oduševljavao. U bilo kojem drugom gradu, pomislila je Catherine, ovakav predio bio bi zloglasan. Ovdje je to spomenik. Taverna u koju ih je izveo grof Pappas bila je na otvorenom: nalazila se na jednom krovu, s kojeg se pružao pogled na grad. Konobari su bili odjeveni u slikovite nošnje. – Što biste htjeli jesti? – upitao je grof Catherine. Bespomoćno je razgledala nerazumljiv jelovnik. – Biste li vi naručili za mene? Bojim se da bih mogla naručiti vlasnika. Grof Pappas je naručio raskošnu večeru, odabirući najrazličitija jela kako bi Catherine mogla sve okušati. Jeli su dolmade, mesne kuglice umotane u lišće vinove loze, musaku, sočno meso i tijesto s patlidžanima, stiffado, pirjanog zeca s lukom – Catherine nisu rekli što je to, sve dok nije pojela polovicu, a zatim više nije mogla ni zalogaja – i tar amo salatu, grčku salatu od kavijara s maslinovim uljem i limunom. Grof je naručio bocu retsine. – Ovo je naše nacionalno vino – objasnio je. Podsmješljivo je promatrao Catherine dok ga je okušavala. Imalo je jak okus po crnogorici i Catherine ga je s mu kom, ali junački, strusila. – Što god da sam pojela – dahnula je – ovo je, mislim, sve sredilo. Dok su jeli, tri su muzičara počela svirati buzuki. Bila je to živa, zarazna glazba, i dok je grupica promatrala, gosti su se počeli dizati i prilaziti prostoru za ples da plešu. Catherine je začudilo što su plesači svi do jednog bili muškarci, a plesali su prekrasno. Strahovito se dobro zabavljala. Iz kavane nisu otišli sve do poslije tri ujutro. Grof ih je odvezao natrag do njihovog novog stana. – Jeste li već razgledali grad? – upitao je Catherine. – Bas i nisam – priznala )e. – Čekam da Larry dobije malo slobodnog

vremena. Grof se okrenuo Larryju. – Možda bih ja mogao pokazati Catherine neke zanimljivosti dok nam se vi ne uzmogne te pridružiti. – To bi bilo sjajno – kazao je Larry. – Ako ste sigurni da vam to ne bi bio veliki problem. Bilo bi mi samo zadovoljstvo – odgovorio je grof. Okrenuo se prema Catherine. – Biste li me htjeli za vodiča? Pogledala ga je i pomislila na Dimitropolousa, malog trgovca nekretninama koji je tečno govorio nerazumljive riječi. – Vrlo rado – odgovorila je iskreno. Slijedećih je nekoliko tjedana bilo čarobno. Catherine bi jutra provodila uređujući stan a poslije podne, ako je Larry bio odsutan, grof bi došao po nju i odveo je na razgledanje grada. Izvezli su se u Olimpiju. – Ovo je mjesto održavanja prvih olimpijskih igara – rekao joj je grof. – Održavale su se ovdje tisuću godina usprkos ratovima, kužnim pošastima i gladi. Catherine je stajala i sa strahopoštovanjem gledala ruševine velike arene razmišljajući o sjaju natjecanja koja su se ovdje održavala stoljećima, o pobjedama, porazima. – Govori se o borilištima u Etonu – rekla je Catherine. – Ovdje je nastala fernesa, nije li tako? Grof se nasmijao. – Bojim se da nije – rekao je. – Istina je malko neugodnija. Catherine je sa zanimanjem podigla pogled. – Zašto? – Prva trka bojnih koja koja je uopće održana bila je namještena. – Namještena? – Na žalost, tako je – priznao je grof Pappas. – Znate, bio je neki bogati kraljević po imenu Pelops, koji se zavadio sa svojim suparnikom. Odlučili su održati trke bornih kola kako bi vidjeli tko je bolji. Noć prije utrke Pelops je nešto prčkao oko kotača bornih kola svojeg suparnika. Kad je trka započela, cijela se zemlja sjatila da pozdravi svoga miljenika. Na prvom zavoju kotač protivnikovih kola je otpao, a kola su se prevrnula. Pelopsov se protivnik spleo u uzde, a konji su ga i dalje vukli sve dok nije umro. Pelops se dovezao do pobjede. Strašno – rekla je Catherine. – Što su s njim uradili? To je doista sramotan dio pripovijesti – odgovorio je grof. – Sad je već cijelo pučanstvo bilo svjesno onoga što je Pelops uradio. To ga je učinilo tako velikim junakom da je u njegovu čast podignut golem zabat u Zeusovom hramu u Olimpiji. Još je ondje. – Nasmiješio se ironično. – Bojim se da je nas obješenjak napredovao i sve odonda lijepo živio. Zapravo – dodao je – cijelo područje južno od Korinta naziva se u njegovu

čast Peloponez. – Tko je rekao da se zločin ne isplati? – pitala je Catherine. Kad god je Larry bio slobodan, on i Catherine bi zajedno istraživali grad. Pronašli su divne prodavaonice, u kojima su se satima cjenkali, i restorančiće podalje od glavnih ulica, koje su posve posvojili. Larry je bio veseo i šarmantan drug a Catherine je bila presretna što je otkazala posao u Sjedinjenim Državama da bude sa svojim mužem. Larry Douglas nikad u životu nije bio sretniji. Posao kod Demirisa bio je životni san. Plaća je bila dobra, ali Larry za nju nije bio zainteresiran. Zanimali su ga samo veličanstveni aparati na kojim je letio. Potreban mu je bio točno jedan sat da nauči letjeti na hawker-siddeleyu, a daljnjih pet sati leta da njime potpuno ovlada. Najveći dio vremena Larry je letio s Paulom Metaxasom, Demirisovim bezbrižnim malim grčkim kopilotom. Metaxasa je zabrinuo iznenadan odlazak Iana Whitestona i bio se zabrinuo za Whitestoneova zamjenika. Čuo je pričice o Larryju Douglasu, a nije bio baš siguran da mu se to što je čuo sviđa. Douglas je, međutim, čini se, iskreno bio oduševljen novim poslom, i kad je Metaxas prvi put poletio s njima, znao je da je Douglas izvrstan pilot. Malo-pomalo Metaxas je odustajao od svojeg opreznog stava, pa su dva muškarca postala prijatelji. Kad god nije letio, Larry je provodio vrijeme u proučavanju svake osobitosti Demirisove zračne flote. Kad ih je savladao, mogao je na Demirisovim avionima letjeti bolje nego što je to ikad itko prije njega znao. Larryja je fascinirala raznolikost posla. Prevozio bi članove Demirisove uprave na poslovna putovanja u Brindisi, Krf i Rim, ili bi pak išao po goste i odvozio ih na primanje na Demirisov otok ili na skijanje u njegovu planinsku kuću u Švicarskoj. Navikao se na to da prevozi ljude čije je fotografije neprekidno gledao na naslovnim stranicama novina i časopisa i obasipao bi Catherine pričicama o njima. Vozio je predsjednika jedne balkanske zemlje, britanskog predsjednika vlade, jednog arapskog petrolejskog magnata s cijelim njegovim haremom. Prevozio je operne pjevače, baletnu grupu i postavu jednog brodvejskog komada, koja je u Londonu dala jednu-jedinu predstavu za Demirisov rođendan. Vozio je avion sa sucima vrhovnog suda, jednim kongresmenom i jednim bivšim predsjednikom Sjedinjenih Država. Tijekom tih letova Larry je najveći dio vremena provodio u pilotskoj kabini, ali bi s vremena na vrijeme odlazio do putničke kabine da se uvjeri je li putnicima udobno. Ponekad bi čuo djeliće razgovora magnata o predstojećim fuzijama ili burzovnim poslovima. Larry je mogao izbiti velik imetak od informacija koje je doznao, ali jednostavno nije bio za to zainteresiran. Zanimao ga je

zrakoplov kojim je letio, moćan, živ i pod njegovom kontrolom. Tek nakon dva mjeseca Larry je vozio samog Demirisa. Bili su u piperu, a Larry je svoga poslodavca vozio iz Atene u Dubrovnik. Dan je bio oblačan, a izvještaj je govorio o olujnim vjetrovima i udarima vjetra duž čitave rute. Larry je brižljivo isplanirao kurs s najmanje oluja, ali je zrak bio toliko pun turbulencija da ih je bilo nemoguće izbjeći. Sat poslije Atene upalio je oznaku »Vežite se« i rekao Metaxasu: – Drži se, Paul. Ovo nas obojicu može stajati posla. Na Larryjevo iznenađenje, u kabini se pojavio Demiris. – Smijem li vam se pridružiti? – rekao je. – Samo izvolite – rekao je Larry. – Bit će gadno. Mataxas je svoje mjesto ustupio Demirisu, a Demiris se vezao remenom. Larry bi više volio da je uza nj sjedio kopilot spreman da djeluje u slučaju da nešto pođe loše, ali ovo je bio Demirisov avion. Oluja je trajala gotovo dva sata. Larry je oblijetao goleme bregove oblaka, koji su se uzdizali ispred njih, prekrasno bijeli i smrtonosni. – Krasni su – komentirao je Demiris. – To su ubojice – rekao je Larry. – Kumulusi. Tako su lijepi i pahuljasti zato što je u njima vjetar koji ih tjera. Unutrašnjost takvog oblaka može za deset sekundi raznijeti avion. Možete se spustiti i pasti trideset tisuća stopa za nepunu minutu a da nemate nikakve kontrole nad avionom. – Siguran sam da nećete dopustiti da se to dogodi – mirno je rekao Demiris. Vjetrovi su dograbili avion i pokušali ga bacati nebom, ali se Larry borio da ga zadrži pod kontrolom. Zaboravio je na to da je pokraj njega Demiris i koncentrirao je svu pažnju na letjelicu koju je vodio primjenjujući sve što je ikad bio naučio. Naposljetku su izišli iz oluje. Larry se iscrpljeno okrenuo i otkrio da je Demiris napustio pilotsku kabinu. Na sjedištu je bio Metaxas. – Gadan prvi let za njega, Paul – kazao je Larry. – Mogao bih imati neugodnosti. Rulao je malim, planinama okruženim dubrovačkim aerodromom kadli se na vratima pilotske kabine pojavio Demiris. – Imali ste pravo – rekao je Demiris Larryju. – Vrla ste dobri u onome što radite. To mi je drago. I Demiris je otišao. Jednog jutra dok se Larry spremao da ode na let u Maroko, nazvao je grof Pappas predlažući da se s Catherine izveze na vožnju u okolicu.

Larry je jako bio za to da ona ode na taj izlet. – Zar nisi ljubomoran? – upitala je. – Na grofa? – nasmijao se Larry. I Catherine je odjednom shvatila. Sve vrijeme što su ona i grof provodili zajedno, nikad joj se nije nepristojno približio niti je čak sugestivno pogledao. – On je homoseksualac? – upitala je. Larry je kimnuo. – Zato te i ostavljam u njegovoj nježnoj brizi. Grof je pokupio Catherine rano ujutro, pa su krenuli na jug prema širokoj Tesalijskoj nizini. Seoske žene, odjevene u crno, zgrbljene pod teškim teretom drva, koji su svezale na leđa, išle su uzduž ceste. – Zašto muškarci ne obavljaju teške poslove? – upi tala je Catherine. Grof ju je podsmješljivo pogledao. – Žene ne žele da oni to rade – odgovorio je. – Žele da su im njihovi muškarci navečer svježi za druge stvari. Evo pouke za sve nas, pomislila je zajedljivo Catherine. Kasno poslije podne stigli su do odbojnog gorja Pinda, čije su se kamenite litice dizale visoko prema nebu. Cestu je zakrčilo stado ovaca, koje su čuvali pastir i mršavi ovčarski pas. Grof Pappas je zaustavio auto i pričekao da se ovce očiste s ceste. Catherine je u čudu promatrala kako pas skače za petama zaostalih ovaca i drži ih u redu tjerajući ih u smjeru kojim pastir želi da pođu. – Onaj pas gotovo da je poput čovjeka – uzviknula je zadivljeno Catherine. Grof ju je hitro pogledao. U pogledu mu je bilo nečega što nije razumjela. – Što je? – upitala je. Grof je oklijevao. – Priča je prilično neugodna. – Odrasla sam. Grof je rekao: – Ovo je divlje područje, zemlja stjenovita i negostoljubiva. I kad su najbolje godine, urod je oskudan, a kad se vrijeme pogorša, uroda uopće nema, pa vlada poprilična glad. – Glas mu je zamro. – Nastavite – potakla ga je Catherine. – Prije nekoliko godina ovdje je bilo veliko nevrijeme i usjevi su bili uništeni. Svima je bilo premalo hrane. Svi ovčarski psi su se pobunili. Odbjegli su s imanja na kojima su radili i okupili se u veliku gomilu. – Nastavljajući s pričom, pokušao je iz glasa istisnuti užas. – Počeli su napadati imanja. – I potamanili su ovce! – rekla je Catherine.

Muk je vladao prije nego što je odgovorio. – Ne. Potamanili su svoje gospodare. I pojeli ih. Catherine je zabezeknuto zurila u njega. – Morali su iz Atene poslati vojne jedinice da se ovdje ponovno uspostavi ljudska vlast. Trebalo je za to gotovo mjesec dana. – Užasno. – Glad čini užasne stvari – rekao je grof Pappas mirno. Ovce su sada prešle cestu. Catherine je opet pogledala ovčarskog psa i protrnula. Kako su tjedni odmicali, stvari koje su Catherine izgledale toliko strane i neobične počele su joj postajati obične. Ustanovila je da je narod otvoren i prijateljski. Naučila je gdje da kupuje povrće, a gdje odjeću u ulici Voukourestiou. Grčka je bila čudo od organizirane neefikasnosti i čovjek se morao opustiti i uživati u tome. Nikome se nije žurilo, a ako ste se kod koga interesirali za smjer, bilo je vjerojatno da će vas poslati kamo želite. Kad ste upitali koliko treba do tamo, mogao vam je reći: Enos cigarou dromos, a Catherine je naučila da to znači »cigaretu odavde«. Šetala je ulicama, istraživala grad i pila topla crna vina grčkog ljeta. Catherine i Larry posjetili su Mikonos i njene slikovite vjetrenjače i Miloš, u kojem je otkrivena Venera, Milonska. No Catherinino najmilije mjesto bio je Paros, dražestan zelen otok, okrunjen cvijećem pokrivenom planinom. Kad je njihov brod pristao, na molu je stajao vodič. Upitao ih je žele li da ih na mazgama povede do vrha planine, pa su se uzverali na divlje koščate mazge. Catherine je nosila slamnati šešir širokog oboda kako bi se zaštitila od jakog sunca. Dok su ona i Larry jahali strmom stazom koja vodi prema planinskom vrhu, jedna u crno odjevena žena poviknula je »Ke-lee mehra« i predala Catherine poklon od svježih trava, mažurana i bosiljka da ga zatakne za vrpcu na šeširu. Poslije dvosatnog jahanja dospjeli su na visoravan, prekrasnu ravnicu punu drveća i milijuna cvjetova u spektakularnom cvatu. Vodič je zaustavio mazge, a njih je dvoje u čudu piljilo u nevjerojatno preobilje boja. – Ovo zove Dolina leptira – kazao je vodič šepavim engleskim. Catherine se osvrnula za leptirima, ali nije vidjela ni jednoga. – Zašto je tako nazivaju? – upitala je. Vodič se nacerio kao da je iščekivao to pitanje. – Pokažem vama – rekao je. Sišao je s mazge i podigao – veliku otpalu granu. Prišao je jednom drvetu i svom snagom udario po njemu. U djeliću sekunde u prekrasnoj letećoj dugi »cvjetovi« sa stotina stabala odjednom su se digli u zrak, a drveće je ostalo golo. Zrak je bio ispunjen stotinama tisuća veselo obojenih leptira koji su plesali na suncu.

Catherine i Larry su zadivljeno zurili. Vodič je stajao i promatrao ih, a lice mu se ispunilo dubokim ponosom, kao da je on pridonio tom prekrasnom čudu koje su gledali. Bio je to jedan od najljepših dana u Catherininom životu, a kad bi mogla odabrati jedan savršen dan da ga opet proživi, mislila je da bi odabrala dan koji je s Larryjem provela na Parosu. – Hej, jutros smo dobili vrlo važnu osobu – nakesio se veselo Paul Metaxas. – Čekaj samo da je vidiš. – Tko je to? – Noelle Page, gazdina miljenica. Gledati možeš, dirnuti ne smiješ. Larry Douglas se prisjetio kratkog, letimičnog pogleda na ženu u Demirisovom domu onog jutra kad je prispio u Atenu. Bila je to ljepotica i izgledala je poznato, ali je to naravno, bilo stoga što ju je vidio na ekranu, u nekom francuskom filmu, na koji ga je Catherine jednom odvukla. Larryju nitko nije morao reći pravila ponašanja. Da svijet i nije napučen požudnim ženkama ne bi se on niti približio prijateljici Constantina Demirisa. Larry je previše volio svoj posao da bi ga stavio na kocku nekim takvim glupim činom. No možda bi mogao dobiti njen autogram za Catherine. Limuzinu, koja je vozila Noelle na aerodrom, nekoliko su puta usporili radovi na cesti, ali Noelle je pozdravljala te zastoje. Vidjet će Larryja Douglasa prvi put otkad ga je srela u Demirisovoj kući. Noelle je duboko potreslo ono što se dogodilo. Ili, preciznije, što se nije dogodilo. U posljednjih šest godina Noelle je njihov susret zamišljala na sto različitih načina. Cijeli joj se prizor uvijek iznova odvijao u mislima. Jedino što joj nikad nije palo na pamet bilo je to da je se Larry neće sjetiti. Najvažniji trenutak njenog života njemu nije predstavljao ništa više od bilo koje druge jeftine pustolovine, jedne od stotina. No, prije nego što s njim obračuna, sjetit će je se. S planom leta u ruci Larry je baš prelazio preko uzletišta kad se ispred velikog aviona zaustavila jedna limuzina iz koje je izišla Noelle Page. Larry je pristupio do kola i vedro rekao: – Dobro jutro, gospođice Page. Ja sam Larry Douglas. Vozit ću vas i vaše goste u Cannes. Noelle se okrenula i prošla pokraj njega kao da ništa nije ni rekao, kao da uopće ne postoji. Larry je stajao i zbunjeno gledao za njom. Trideset minuta kasnije u avion su ušli drugi putnici – njih desetak – i Larry i Metaxas su uzletjeli. Odvozili su grupu na Ažurnu obalu, gdje će ti ljudi biti dočekani i ukrcani na Demirisovu jahtu. Let je bio udoban, izuzmu li se uobičajene ljetne turbulencije pred južnom obalom

Francuske, i Larry je glatko prizemljio avion i odvezao ga do mjesta na kojem je nekoliko limuzina očekivalo putnike. Kad je Larry sa svojim zdepastim kopilotom napuštao avion, Noelle je, ignorirajući Larryja, prišla Metaxasu i rekla prezrivim glasom: – Novi je pilot amater, Paul. Trebao bi mu dati lekcije iz letenja. – Zatim je ušla u auto, koji ju je odvezao, ostavljajući Larryja da i dalje stoji preneražen i pun bespomoćnog gnjeva. Rekao je samom sebi da je ona kuja i da se vjerojatno namjerio na nju kad je ustala na lijevu nogu. No slijedeći incident, tjedan dana kasnije, uvjerio ga je da se suočava s ozbiljnim problemom. Po Demirisovom nalogu, Larry je otišao po Noelle u Oslo i odvezao je u London. Zbog onoga što se već bilo njom dogodilo, Larry je s osobitom pažnjom pregledao plan leta. Na sjeveru je bilo područje visokog tlaka, a s istoka se moglo očekivati stvaranje olujnih oblaka. Larry je izradio rutu koja je išla rubom ovih područja i let je ispao savršeno udoban. Spustio je avion u besprijekornom tropoteznom manevru, pa su on i Paul Metaxas otišli natrag u kabinu. Noelle je nanosila ruž na usne. – Nadam se da vam je let bio udoban, gospođice Page – rekao je Larry pristojno. Noelle ga je na trenutak pogledala bezizražajna lica, a onda se obratila Paulu Metaxasu: – Uvijek sam nervozna kad me vozi netko nesposoban. Larry je osjetio da mu se lice žari. Zaustio je, a Noelle je kazala Metaxasu: – Molim vas, zamolite ga da mi se ne obraća ako ga ja prva ne oslovim. Metaxas je progutao knedlu i promrmljao: – Da, gospođo. Larry je očima punim srdžbe zurio u Noelle, koja je ustala i otišla iz aviona. Imao je poriv da je ćušne, ali je znao da bi mu to bio kraj. Volio je svoj posao više nego išta što je dosad radio i nije kanio dopustiti da se bilo što dogodi. Znao je da bi, bude li otpušten, ovo mogao biti njegov posljednji letački posao uopće. Ne, ubuduće će morati biti pažljiviji. Kad je Larry stigao kući, razgovarao je s Catherine o onome što se zbilo. – Odlučila me uništiti – rekao je Larry. – Zvuči grozno – odgovorila je Catherine. – Jesi li je možda nečim uvrijedio, Larry? – Ni deset riječi nisam s njom progovorio. Catherine ga je uhvatila za ruku. – Ne brini – rekla je tješeći ga. – Nju ćeš lako šarmirati. Vidjet ćeš. Sutradan kad je Larry vozio Constantina Demirisa na kratki poslovni put u Tursku, Demiris je ušao u pilotsku kabinu i sjeo na Metaxasovo mjesto. Odmahivanjem ruke otpustio je kopilota, pa su Larry i Demiris

bili nasamu. Sjedili su u tišini, promatrali male stratuse koje je avion rezao u pahuljaste geometrijske oblike. – Gospođici Page ste antipatični – rekao je napokon. Larry je osjetio kako mu ruke čvršće stežu komande pa se prisilio da se opusti. Naprezao se da sačuva mir u glasu. – Je li... je li rekla zašto? – Kazala je da ste prema njoj bili neugodni. Larry je otvorio usta da prosvjeduje, a zatim je promislio. Morat će ovo riješiti na svoj vlastiti način. – Žao mi je. Nastojat ću biti pažljiviji, gospodine Demiris – rekao je uravnoteženo. Demiris je ustao. – Nastojte. Savjetovao bih vam da više nikad ne vrijeđate gospođicu Page. – Otišao je iz pilotske kabine. Više nikad! Larry je naprezao mozak nastojeći se prisjetiti čime ju je on to mogao uvrijediti. Možda jednostavno nije voljela ljude njegova kova. Ili je mogla biti ljubomorna na činjenicu da ga je Demiris volio i imao povjerenja u njega, ali to nije imalo smisla. Ništa čega se Larry mogao domisliti nije imalo nikakvog smisla. A Noelle Page se ipak trudila da on bude najuren. Larry je razmišljao o tome kako je to kad si bez posla, o poniženju ispunjavanja obrazaca poput kakvog prokletog školarca, o razgovorima s poslodavcima, o čekanju, o beskrajnim satima u kojima se nastoji ubiti vrijeme jeftinim barovima i droljama amaterkama. Sjetio se Catherinine strpljivosti i tolerancije, a i toga kako ju je zbog toga mrzio. Ne, nije više mogao kroz sve to proći. Nije mogao podnijeti još jedan neuspjeh. Nekoliko dana kasnije, za prekida puta u Bejrutu, Larry je prošao pokraj jednog kina i primijetio da u filmu koji se ondje prikazuje glavnu ulogu igra Noelle Page. Posve nagonski otišao je u kino, pripravan na to da zamrzi i film i glavnu glumicu, ali je Noelle bila tako sjajna da je bio posve ponesen njenom glumom. Opet je imao neobičan osjećaj poznatosti. Slijedećeg ponedjeljka Larry je vozio Noelle i neke Demirisove poslovne prijatelje u Zurich. Larry je pričekao da Noelle Page ostane sama, a onda joj se približio. Okolišao je da li da s njom razgovara. Prisjećajući se njenog posljednjeg upozorenja, ali je zaključio da bi jedini put da svlada njen antagonizam bio taj da odstupi od svojeg načina i da postane ljubezan prema njoj. Sve su glumice egoistične, vole kad im se kaže da su dobre, pa je tako i on prišao njoj i brižnom udvornošću rekao: – Oprostite, gospođice Page, samo sam vam želio reći da sam vas jedne večeri gledao u kinu. Treće lice. Mislim da ste jedna od najvećih glumica koje sam ikad vidio.

Noelle je na trenutak zurila u njega, a onda odgovorila: – Voljela bih vjerovati da ste bolji kritičar nego pilot, ali jako, jako sumnjam da imate bilo inteligencije, bilo ukusa. – I udaljila se. Larry je stajao kao ukopan osjećajući se kao da je paraliziran. Prokleta pička! Na trenutak je bio u napetosti da pođe za njom i da joj kaže što misli o njoj, ali je znao da bi to bila igra u njenu korist. Odsad pa nadalje on će jednostavno obavljati svoj posao i držati se od nje što je moguće dalje. Tijekom slijedećih tjedana Noelle je bila putnica na nekoliko njegovih letova. Larry s njom uopće nije govorio, a očajnički se trudio da ga ona uopće ne vidi. Držao se dalje od putničke kabine i prepuštao Metaxasu da ostvaruje svako potrebno komuniciranje s putnicima. Noelle Page nije više zanovijetala i Larry je samom sebi čestitao na lješenju ovog problema. Kako se pokazalo, čestitao si je prerano. Jednog jutra Demiris je pozvao Larryja u vilu. – Gospođica Page leti u Pariz po jednom mojem povjerljivom poslu. Želim da joj budete pri ruci. – Da, gospodine Demiris. Demiris ga je na trenutak gledao, zaustio da nešto doda, a onda se predomislio. – To je sve. Noelle je bila jedini putnik za Pariz, pa je Larry odlučio da leti piperom. Dogovorio se s Paulom Metaxasom da se ovaj pobrine za Noellinu udobnost, a sam je cijelog leta ostao u pilotskoj kabini, izvan vidokruga. Kad su se spustili, Larry je otišao do njenog sjedala i rekao: – Oprostite, gospođice Page. Gospodin Demiris me zamolio da ostanem uz vas dok ste u Parizu. Prezirno ga je pogledala i kazala: – Dobro. Samo nemojte da budem svjesna vaše blizine. Kimnuo je ledeno u muku. U grad su se odvezli s Orlvja privatnom limuzinom. Larry je sjedio naprijed uz vozača, a Noelle je sjedila otraga. Putem u grad nije s njim razgovarala. Najprije su zastali kod Paribasa, Banque de Paris et des Bas. Larry je s Noelle ušao u predvorje i čekao dok su nju otpratili u ured predsjednika i zatim u podrum, gdje su se nalazili sefovi. Noeile nije bilo otprilike trideset minuta, a kad se vratila, prošišala je ravno pokraj Larryja bez ijedne riječi. Buljio je trenutak, a zatim se okrenuo i pošao za njom. Njihovo slijedeće zaustavljanje bilo je Rue de Faubourg-St. Honore. Noelle je otpravila auto. Larry je pošao za njom u robnu kuću i stajao u blizini dok je ona odabirala predmete koje je željela. Zatim mu je predala

pakete da ih ponese. Kupovala je u pet-šest dućana: kod Hermesa neke taške i pojaseve, kod Guerlaina mirise, kod Cetine cipele, sve dok Larry nije bio natovaren omotima. Ako je i bila svjesna njegovog neugodnog položaja, Noelle to ničim nije odavala. Larry je baš mogao biti neka životinjica koju ona voda uokolo. Kad su izišli od Cetine, počela je kiša. Pješaci su se žurno hvatali zaklona. – Čekajte me ovdje – zapovjedila je Noelle. Larry je stajao i promatrao kako iščezava u restoranu s druge strane ulice. Dva je sata čekao na kiši i vjetru, ruku punih paketa, proklinjući i nju i sebe što podnosi njeno ponašanje. Bio je uhvaćen u zamku, a nije znao kako da se iz izvuče. A imao je strašnu slutnju da će biti i gore. Catherine je prvi put srela Constantina Demirisa u njegovoj vili. Larry je otišao onamo da uruči paketić koji je donio iz Kopehagena, pa je Catherine s njim ušla u kuću. Stajala je u velikoj sali za primanje i divila se slikama, kadli su se otvorila jedna vrata i u prostoriju je ušao Demiris. Promatrao ju je jedan časak, a onda kazao: – Volite li Maneta, gospođo Douglas? Catherine se brzo okrenula i našla oči u oči s legendom o kojoj je toliko slušala. Imala je dva neposredna dojma: Constantin Demiris bio je viši nego što je zamišljala, a iz njega je zračila neodoljiva energija koja je bila gotovo zastrašujuća. Catherine je bila zapanjena što on zna njeno ime i tko je. Činilo se kao da se svesrdno trudi da je umiri. Upitao je Catherine kako joj se sviđa Grčka, je li njen stan udoban i rekao joj da mu samo javi ako bi joj kako mogao pomoći da njen boravak ovdje bude ugodan. Znao je čak i to – sam Bog će znati kako! – da ona skuplja minijaturne ptice. – Vidio sam jednu prekrasnu rekao joj je. – Poslat ću vam je. Pojavio se Larry, pa je Catherine otišla s njim. – Kako ti se svidio Demiris? – upitao je Larry. – Šarmer – rekla je. – Nikakvo čudo što uživaš radeći za njega. – A po starat ću se da to i dalje potraje. – U njegovom je glasu bilo neke neumoljivosti koju Catherine nije razumjela. Sutradan je Catherini dostavljena krasna porculanska ptica. Catherine je poslije toga dva puta vidjela Constantina Demirisa: jednom kad je s Larryjem otišla na trke, a jednom na primanju za Božić, koje je Demiris upriličio u svojoj vili. Svaki put se svojski trudio da je šarmira. Sve u svemu, pomislila je Catherine, Constantin Demiris je bio iznimna osoba.

U kolovozu je počeo atenski festival. Dva je mjeseca grad prikazivao drame, balete, opere, koncerte, što se sve odvijalo u Herodesovom Atikusu, drevnom kazalištu na otvorenom u području Akropole. Catherine je bila na nekoliko predstava s Larryjem, a kad njega nije bilo, išla je s grofom Pappasom. Bilo je fascinantno gledati klasične komade u njihovoj izvornoj inscenaciji u izvedbi naroda koji ih je stvorio. Jedne noći, poslije predstave Medeje, Catherine i grof Pappas su razgovarali o Larryju. – Zanimljiv je to čovjek – kazao je grof Pappas. – Polymechanos. – Što to znači? – Teško je prevesti. – Grof se na trenutak zamislio. – To znači »plodan u iznašašćima«. – Mislite »dosjetljiv«? – Da, ali više od toga. Netko tko je uvijek spreman za nov plan, za novu ideju. – Polymechanos – rekla je Catherine. To je moj dečko. Iznad njih je bio prekrasan mjesec u posljednjoj četvrti. Noć je bila mirisna i topla. Preko Plake otišli su prema Trgu Omonija. Kad su prelazili ulicu, neki je auto zaokrenuo za ugao, krenuo ravno prema njima, pa je grof povukao Catherine na sigurno. – Idiote! – poviknuo je za vozačem koji je nestajao. – Ovdje, čini se, svi ovako voze – rekla je Catherine. Grof Pappas se skrušeno nasmiješio. – Znate li zašto? Grci nisu proveli prijelaz na automobile. U srcima se još uvijek voze na magarcima. – Šalite se. – Na žalost, ne. Ako želite pobliže upoznati Grke, Catherine, ne čitajte vodiče; čitajte stare grčke tragedije. Istina je, mi još uvijek pripadamo drugim vjekovima. U emocionalnom smo smislu vrlo primitivni. Ispunjeni smo velikim strastima, dubokim radostima i velikim tugama, a nismo naučili kako da ih prekrijemo civiliziranom politurom. – Nisam sigurna da je to loše – odgovorila je Catherine. – Možda nije. Ali izobličuje stvarnost. Kad nas netko drugi pogleda, ne vidi ono što misli da vidi. To je poput promatranja daleke zvijezde. Zapravo ne vidite zvijezdu; gledate odraz prošlosti. Dospjeli su do trga. Prošli su pokraj niza dućančića u čijim su izlozima bile oznake na kojima je pisalo: PRORICANJE BUDUĆNOSTI. – Puno je ovdje gatalica, zar ne? – upitala je Catherine. – Mi smo vrlo praznovjeran narod.

Catherine je odmahnula glavom. – Žao mi je, ali ja u to ne vjerujem. Stigli su do male gostionice. Rukom ispisana oznaka u izlogu je glasila: MADAME PIRIŠ – PRORICANJE BUDUĆNOSTI. – Vjerujete li u vještice? – upitao je grof Pappas. Catherine ga je pogledala da vidi šali li se on to. Lice mu je bilo ozbiljno. – Samo u predvečerje Svih svetih. – Pod vješticom ne mislim na metle, crne mačke i uzavrele kotlove. – A na što mislite? Kimnuo je prema oznaci: – Madame Piriš je vještica. Može čitati prošlost i budućnost. Primijetio je skepsu na Catherininom licu. – Ispričat ću vam nešto. – Prije mnogo godina šef policije bio je čovjek koji se zvao Sophocles Vasilly. Bio mi je prijatelj, i ja sam se poslužio svojim utjecajem da mu pomognem da dođe na to mjesto. Vasillv je bio pošten čovjek. Bilo je ljudi koji su ga željeli korumpirati, a kako se on nije dao korumpirati, zaključili su da će ga morati eliminirati. Prihvatio je Catherininu ruku, pa su prešli ulicu i zaputili se prema perivoju. – Jednoga dana došao mi je Vasilly i ispričao da su mu zaprijetili da će ga smaknuti. Bio je hrabar čovjek, ali ga je ova prijetnja uznemirila, jer je dolazila od moćnog i nemilosrdnog gangstera. Određeni su detektivi koji su trebali pratiti gangstera i štititi Vasillyja, ali on je i dalje imao nelagodan osjećaj da mu ne preostaje još mnogo života. U tom je času došao k meni. Catherine je očarano slušala. – Što ste uradili? – upitala je. – Savjetovao sam mu da ode do madame Piriš te da mu ona prorekne budućnost. – Ušutio je, a misli su mu se nemirno šuljale nekom mračnom arenom prošlosti. – Je li otišao? – upitala je napokon Catherine. – Što? O, da. Rekla je Vasillyju da će ga smrt snaći neočekivano i brzo te ga upozorila da se čuva lava u podne. U Grčkoj nema lavova, osim onih nekoliko starih šugavaca u zoološkom vrtu i onih kamenih koje ste vidjeli u Delosu. Catherine je mogla osjetiti napetost u Pappasovu glasu, a grof je proslijedio: – Vasilly je osobno otišao u zoološki vrt da pregleda kaveze i uvjeri se da su životinje dobro zatvorene, a propitao se i o svim divljim životinjama koje su u skorije vrijeme mogle stići u Atenu. Takvih nije bilo. – Protekao je tjedan i ništa se nije zbilo, pa je Vasillv zaključio da je stara vještica pogriješila i da je on sam bio praznovjerna budala što joj je

pridao bilo kakvu važnost. Jedne subote ujutro skoknuo sam po njega do policijske stanice. Njegovom je sinu bio četvrti rođen dan, pa smo se spremali da odemo na izlet brodom u Kyron i da ondje proslavimo. – Dovezao sam se pred stanicu baš u trenutku kad je sat Gradske vijećnice otkucavao dvanaest sati. Tek što sam stigao do ulaza, kad je u zgradi došlo do strahovite eksplozije. Požurio sam u Vasillyjev ured. – Glas mu je zvučao ukočeno i neobično. – Ništa nije ostalo ni od ureda, ni od Vasillyja. – Užasno – promrmljala je Catherine. Neko su vrijeme hodali šutke. – No vještica je pogriješila, zar ne? – upitala je Catherine. – Nije ga ubio lav. – A jest, znate. Policija je rekonstruirala slučaj. Kao što sam vam rekao, bio je dječakov rođendan. Vasillyjev je stol bio prepun poklona koje se moj prijatelj spremao odnijeti sinu. Netko je unio rođendanski poklon, igračku, i položio je na Vasillyjev stol. Catherine je osjetila kako joj s lica nestaje krvi: »Čuvaj se lava u podne.«

Da nije bilo Noelle Page, Larry Douglas ne bi imao nikakvih briga. Bio je ondje gdje je i želio, radio je ono što je volio. Uživao je u svojem poslu, ljudima koje je upoznao i u čovjeku za kojeg je radio. Na tlu je njegov život bio podjednako zadovoljavajući. Kad nije letio, provodio je dobar dio svog vremena s Catherine, ali kako je njegov posao bio toliko pokretan, Catherine nije uvijek znala gdje je on, i Larry je pronašao bezbrojne prilike da izlazi i sam. Odlazio je na primanja s grofom Pappasom, i svojim kopilotom Paulom Metaxasom, a popriličan broj tih primanja pretvarao se u orgije. Grkinje su bile strastvene i vatrene. Pronašao je jednu novu, Helenu, stjuardesu koja je radila za Demirisa, pa kad su noćili negdje izvan Atene, ona i Larry dijelili su istu hotelsku sobu. Helena je bila lijepa, vitka, tamnooka i neutaživa. Da, kad se sve uzme u obzir, zaključio je Larry Douglas, život mu je bio savršen. Samo da nije one plavokose Demirisove kuje od ljubavnice. Larry nije imao ni najmanjeg pojma zbog čega ga je Noelle Page prezirala, ali što god to bilo, ugrožavalo mu je način života. Larry je pokušao biti ljubezan, rezerviran, prijateljski, a Noelle Page je svaki put od njega uspjela napraviti budalu. Larry je znao da može otići do Demirisa, ali nije imao nikakvih iluzija u pogledu onoga što će se dogoditi ako Demiris bude morao birati između njega i Noelle U dva je navrata uspio srediti da Paul Metaxas preuzme Noellin let, ali malo prije svakog leta telefonirala mu je Demirisova tajnica i rekla da bi gospodin Demiris želio da Noelle vozi Larry osobno. Jednog ranog jutra potkraj studenog Larry je dobio obavijest da poslije podne mora Noelle Page odvesti u Amsterdam. Raspitao se na aerodromu i dobio negativan izvještaj o vremenu u Amsterdamu. Počela se spuštati magla i do poslijepodneva se očekivalo da će vidljivost biti jednaka nuli. Larry je nazvao Demirisovu tajnicu da joj kaže kako će tog dana biti nemoguće letjeti za Amsterdam. Tajnica mu je rekla da će ga opet nazvati. Petnaest minuta kasnije nazvala je da javi da će Noelle Page na aerodromu biti u dva sata, spremna za polijetanje. Larry se ponovno javio uzletištu misleći da je možda došlo do promjene vremena, ali izvještaj je bio isti. – Isuse Kriste – uzviknuo je Paul Metaxas. – Mora da joj se paklenski

žuri da stigne u Amsterdam. Međutim, Larry je imao osjećaj da Amsterdam nije bio presudan. Bila je to borba volja između njih dvoje. Što se njega tiče, Noelle Page se mogla zabušiti u planinski vrh i hvala Bogu što smo je se riješili, ali proklet bio Larry ako svoju glavu izloži pogibelji zbog ove blesave kučke. Nastojao je nazvati Demirisa da s njim porazgovara o ovome, ali je on bio na sastanku i nije se moglo do njega. Larry je bjesneći zalupio slušalicom. Nikakvog izbora nije sada imao nego da ode na aerodrom i pokuša svoju putnicu odgovoriti od leta. Na aerodrom je stigao u 1 i 30. Do tri sata Noelle Page se nije pojavila. – Vjerojatno se predomislila – rekao je Metaxas. Ali Larry nije bio toliko glup da bi u to povjerovao. Što je vrijeme više odmicalo, to je bio sve srditiji, dok napokon nije shvatio da je upravo to njena namjera. Nastojala ga je navući u nepromišljenost koja će ga stajati posla. Larry je bio u zgradi terminala i razgovarao s direktorom aerodroma, kadli se dovezao poznati sivi Demirisov rolls, iz kojeg je izišla Noelle Page. Larry joj je pošao u susret. – Bojim se da je let otkazan, gospođice Page – rekao je nastojeći da govori ravnodušnim glasom. – Amsterdamski je aerodrom u magli. Noelle je gledala kroz Larryja, kao da ovaj niti ne postoj!, i rekla Paulu Metaxasu. – Avion je opremljen ureaajem za automatsko slijetanje, zar ne? – Jest – odgovorio je Metaxas nespretno. – Zbilja se čudim – odgovorila je – da bi gospodin Demiris uzeo pilota koji je kukavica. Razgovarat ću s njim o tome. Noelle se okrenula i pošla prema avionu. Metaxas je pogledao za njom i rekao: – Isuse Kriste! Ne znam što ju je spopalo. Nikad se nije ovako ponašala. Žao mi je, Larry. Larry je promatrao Noelle kako prelazi preko uzletišta dok joj je plava kosa vijorila na vjetru. Nikad nikog u životu nije toliko mrzio. Metaxas ga je promatrao. – Idemo li? – upitao je. – Idemo. Kopilot je uzdahnuo, duboko i izražajno, i dva su se muškarca polako uputila prema avionu. Kad su ušli u avion, Noelle Page je sjedila u kabini i bez žurbe prelistavala modni magazin. Larry se na trenutak zapiljio u nju, toliko ispunjen gnjevom da se bojao progovoriti. Popeo se u pilotsku kabinu i počeo provjeru za let. Deset minuta kasnije primio je dopuštenje iz tornja i oni su uzletjeli za Amsterdam. Prva polovica leta prošla je bez ikakvih događaja. Švicarska je pod njime ležala u snježnom ogrtaču. Kad su dospjeli nad Njemačku, bio je

već sumrak. Larry je radiom zatražio od Amsterdama vremenski izvještaj. Javili su da magla nadire sa Sjevernog mora i da je sve gušća. Prokleo je svoju slabu sreću. Da su se vjetrovi promijenili i da se magla razišla, njegov bi problem bio riješen, no ovako je morao odlučiti hoće li riskirati spuštanje po instrumentima u Amsterdamu ili će sletjeti na neki alternativni aerodrom. Bio je u napasti da ode u kabinu i porazgovara o tome sa svojom putnicom, ali mu je pred očima bio prezriv izraz njenog lica. – Posebni let jedan-nula-devet, hoćete li nam, molim vas, dati svoj plan leta? – Bio je to minhenski kontrolni toranj . Larry je hitro morao donijeti odluku. Još se mogao spustiti u Bruxellesu, Kolnu ili Luxemburgu. Ili Amsterdamu. Kroz zvučnik je opet zakrkljao onaj glas: – Posebni let jedan-nuladevet, hoćete li nam, molim vas, dati svoj plan leta? Larry je pritisnuo prekidač odašiljača. – Posebni let jedan-nula-devet minhenskoj kontroli. Idemo u Amsterdam. – Kvrcnuo je prekidač odašiljača nagore i bio svjestan da ga Metaxas motri. Isuse, možda sam trebao udvostručiti svoje životno osiguranje – rekao je Metaxas. – Stvarno misliš da ćemo uspjeti? Baš želiš istinu? – rekao je Larry gorko. – Nimalo me nije briga. – Fantastično! U avionu sam s dvoje jebenih manijaka! – prostenjao je Metaxas. Slijedeći je sat Larry bio potpuno zaokupljen upravljanjem zrakoplova, slušanjem čestih vremenskih izvještaja bez ikakvog komentara. Još se uvijek uzdao u promjenu vjetra, ali na trideset minuta od Amsterdama izvještaj je i dalje bio isti. Gusta magla. Aerodrom je bio zatvoren za sav zračni promet osim za izvanredne slučajeve. Larry je uspostavio vezu s kontrolnim tornjem u Amsterdamu. – Posebni let jedan-nula-devet amsterdamskoj kontroli. Približavamo se aerodromu, 75 milja istočno od Koma, vrijeme – devetnaest-nula-nula. Gotovo istog trenutka odazvao se glas s radija: – Amsterdamska kontrola posebnom letu jedan-nula-devet. Naš je aerodrom zatvoren. Sugeriramo da se vratite u Koln ili da se spustite u Bruxelles. Larry je progovorio u ručni mikrofon: – Posebni let jedan-nula-devet amsterdamskoj kontroli. Negativno. U nevolji smo. Metaxas mu se okrenuo i začuđeno ga gledao. Novi se glas začuo iz zvučnika. – Posebni let jedan-nula-devet, ovdje operativni šef amsterdamskog aerodroma. Ovdje smo u potpunoj magli.

Vidljivost nula. Ponavljam: vidljivost nula. Kakve je prirode vaša nevolja? – Ostajemo bez goriva – rekao je Larry. – Jedva da ima toliko da stignem do vas. Metaxasov je pogled pao na pokazivače goriva, koji su upozoravali da su rezervoari napola puni. – Za Krista Boga – prasnuo je Metaxas. – Mogli bismo letjeti u Kinu. Radio je umuknuo. Odjednom je opet zagrmio. – Amsterdamska kontrola posebnom letu jedan-nula-devet. Imate dopuštenje za izvanredno slijetanje. Navest ćemo vas. Dobro. – Larry je kvrcnuo prekidačem i isključio vezu pa se okrenuo Metaxasu. – Izbacuj gorivo – naredio je. Metaxas je progutao slinu i prigušenim glasom rekao: – Iz-izbaciti gorivo? – Čuo si me, Paul. Ostavi tek toliko koliko nam je potrebno donde. – Ali, Larry... – K vragu, ne prepiri se. Ako onamo stignemo s rezervoarima napola punim, otet će nam dozvole tako brzo da nećeš ni znati što te udarilo. Metaxas je mrzovoljno kimnuo i mašio se ručice za izbacivanje goriva. Počeo je ispumpavati pomno pazeći na pokazivač. Pet minuta kasnije bili su u magli, obavljeni mekim, bijelim pamukom, koji je izbrisao sve osim oskudno osvijetljene pilotske kabine u kojoj su sjedili. Sablastan osjećaj: odsječen od vremena, prostora i ostatka svijeta. Posljednji put Larry je to doživio u Linkovu trenažeru. No ono je bila igra, u kojoj nije bilo nikakve opasnosti. Ovdje su u pitanju bili život i smrt. Pitao se kako se to doima njegove putnice. Ponadao se da je dobila srčani napad. Ponovno se oglasio amsterdamski kontrolni toranj. – Amsterdamski kontrolni toranj posebnom letu jedan-nula-devet. Navest ću vas po A.L.S.-U13. Točno ćete, molim, slijediti moje upute. Imamo vas na radaru. Okrenite deset stupnjeva zapadno i do daljnjega zadržite sadašnju visinu. Uz vašu sadašnju brzinu trebali biste se spustiti za osamnaest minuta. Glas koji je dopirao preko radija zvučao je napeto. Imao je i zašto, pomislio je mračno Larry. Mala pogreška i avion će zaorati u more. Larry je napravio ispravak i iz misli isključio sve osim ovog bestjelesnog glasa koji je bio njegova jedina spona s preživljavanjem. Vodio je avion kao da je dio njega samog, vodio ga je svojim srcem, dušom i mozgom. Nejasno je bio svjestan Paula Metaxasa koji se znojio pokraj njega i niskim napregnutim glasom neprestano očitavao instrumente, ali ako se iz ovoga izvuku živi, Larry Douglas će biti taj koji je to izveo. Larry nikad 13 Sistem automatskog spuštanja.

nije vidio ovakvu maglu. Bio je to sablasni neprijatelj, koji je jurišao na njega sa svih strana, zasljepljivao ga, zavodio, nastojao ga namamiti da počini jednu kobnu pogrešku. Jurio je nebom brzinom od dvjesto pedeset milja na sat, a nije mogao vidjeti dalje od vjetrobrana pilotske kabine. Piloti su mrzili maglu i prvo je pravilo glasilo: uspni se nad nju ili uroni pod nju, ali nestani iz nje! Sada nije bilo nikakvog puta, jer je, zahvaljujući mušici razmažene drolje, bio usmjeren prema nemogućem odredištu. Bio je bespomoćan, prepušten na milost instrumentima, koji su mogli pogrešno funkcionirati, i ljudima na tlu, koji su mogli pogriješiti. Bestjelesni se glas opet avio, činilo da sadrži novu, uzrujanu poruku. – Let jedan-nula-devet. Stižete na prvi dio manevra prizemljenja Spustite zakrilca i počnite se spuštati. Spustite se do dvije tisuće stopa , tisuću petsto... tisuću stopa... Još uvijek nikakvog znaka od aerodroma koji je bio ispod njih. Mogli su biti usred nigdine. Mogao je osjetiti zemlju kako juri uvis prema zrakoplovu. – Smanjite brzinu na sto dvadeset... spustite kotače vi ste na šest stotina stopa... brzina sto... vi ste na četiristo stopa... – A još nikakvog znaka od prokletog aerodroma! Poplun od gustog pamuka činio se sad još gušći. Metaxasovo čelo ljeskalo se od znoja. – Gdje je to, dovraga? – prošaptao je. Larry je kradom hitro pogledao visinomjer. Igla se spuštala prema tristo stopa. Tlo je jurilo prema njima brzinom od sto milja na sat. Visinomjer je pokazivao samo sto i pedeset stopa. Nešto nije bilo u redu. Dosad je već trebao vidjeti aerodromska svjetla. Napregnuo se gledajući ispred aviona, ali pred njim je bila samo podmukla, zasljepljujuća magla koja je šibala preko vjetrobrana. Larry je čuo Metaxasov glas, napet i promukao: – Na šezdeset smo stopa. – A još ništa. – Četrdeset stopa. A tlo juri prema njima u tami. – Dvadeset stopa. Nije bilo dobro. Za slijedeće dvije sekunde prijeći će granicu sigurnosti i oni će se survati. Morao je donijeli trenutačnu odluku. – Podići ću ga opet – rekao je Larry. Njegova je ruka stisnula komande i počela ih povlačiti natrag, a u tom trenutku bljesnuo je niz električnih strelica na tlu ispred njih osvjetljujući pistu. Deset sekundi kasnije bili su na zemlji i rulali prema terminalu zračne luke Schiphol. Kad su se zaustavili, Larry je odrvenjenim prstima isključio motore i dugo sjedio nepomično. Na kraju se osovio i s čuđenjem primijetio da mu

koljena klecaju. Osjetio je neobičan vonj i okrenuo se prema Metaxasu. Ovaj se plaho nacerio. – Oprosti – rekao je. – Usrao sam se. Larry ga je pogledao i kimnuo. – Za nas obojicu. – Okrenuo se i otišao u stražnji dio aviona, u putničku kabinu. Kučka je bila ondje i mirno listala neku reviju. Larry je stajao i promatrao je naprežući se da joj kaže da su stigli, očajnički želeći otkriti što je na to potiče. Noelle Page je morala znati koliko je bila blizu smrti u posljednjih nekoliko minuta, a ipak je sjedila mirno, ravnodušno i neuznemireno, kao da ni okom nije trepnula. – Amsterdam – najavio je Larry. U Amsterdam su se odvezli u grobnoj tišini. Noelle na stražnjem sjedištu mercedesa 300, a Larry naprijed do šofera. Metaxas je ostao na aerodromu da se pobrine za servis aviona. Magla je i dalje bila gusta, pa su se vozili polako, sve dok se odjednom, kad su stigli do Lindenplatza, magla nije počela dizati. Prevezli su se Gradskim trgom, prešli most Eider preko rijeke Amstel i zaustavili se pred hotelom Amstel. Kad su ušli u predvorje, Noelle je kazala Larryju. – Doći ćete po mene večeras točno u deset sati. – Zatim se okrenula i pošla prema liftu, dok joj se direktor hotela klanjao za petama. Hotelski je služnik odveo Larryja u nekomfornu jednokrevetnu sobicu u stražnjem dijelu hotela na prvom katu. Soba je bila tik do kuhinje, i Larry je kroz zidove čuo zveckanje tanjura i njušio izmiješane mirise iz uzavrelih posuda. Larry je jednim pogledom odmjerio sobičak i zarežao: – Ovamo ne bih stavio ni svog psa. – Oprostite – rekao je služnik ispričavajući se. – Gospođica Page je za vas tražila najjeftiniju sobu koju imamo. U redu, pomislio je Larry. Naći ću ja načina da joj doskočim. Constantin Demiris nije jedini čovjek na svijetu koji ima privatnog pilota. Od sutra ću se početi raspitivati. Upoznao sam mnogo njegovih bogatih prijatelja. Ima ih pet-šest koji bi bili vraški sretni da me dobiju. Ali, zatim je pomislio. Ne, ako me Demiris otpusti. Ako se to dogodi, ni jedan od njih neće htjeti sa mnom imati posla. Moram sagnuti glavu. Kupaonica je bila niz hodnik, pa je Larry raspremio stvari i izvadio kućni ogrtač kako bi se mogao otići okupati, a zatim je pomislio: – K vragu i to! Zašto bih se kupao zbog nje? Nadam se da smrdim kao prasac. Otišao je u hotelski bar da popije prijeko potrebno piće. Bio je pri trećem martiniju kad je pogledao na sat iznad šanka i opazio da je 10 i 15. Točno u deset,

bila mu je rekla. Larryja je iznenada obuzela panika. Žurno je prilijepio nekoliko novčanica na šank i pojurio prema liftu. Noelle je bila u Carskom apartmanu na petom katu. Zatekao je samog sebe kako trči niz dugi hodnik i proklinje sebe što joj je dopustio da mu to čini. Kucnuo je na vrata njenog apartmana smišljajući isprike za zakašnjenje. Nitko nije odgovorio na kucanje, a kad je Larry okrenuo kvaku nezaključana su se vrata otvorila. Ušao je u prostranu, luksuzno namještenu dnevnu sobu i stao ondje neodlučno na trenutak, pa poviknuo: – Gospođice Page. Odgovora nije bilo. To je, dakle, bio njen naum. Žao mi je, Costa, zlato, ali ja sam te upozorila na to da je nepouzdan. Zamolila sam ga da dođe po mene gore u deset sati, ali je bio dolje u baru i opijao se. Morala sam otići bez njega. Larry je začuo neki zvuk iz kupaonice te otišao onamo. Vrata kupaonice bila su otvorena. Ušao je baš u trenutku kad je Noelle Page izlazila ispod tuša. Na njoj nije bilo ničega osim frotira kojim je obavila glavu. Noele se okrenula i opazila ga kako stoji. Larryju je navrla na usta isprika – nastojao je preteći njeno ogorčenje – ali prije nego što je uspio progovoriti, Noelle je nehajno rekla: – Dodajte mi onaj ručnik – kao da je on služavka. Ili eunuh. Larry se mogao nositi s njenim ogorčenjem ili srdžbom, ali je od njenog bezobraznog nehaja u njemu nešto eksplodiralo. Pošao je prema njoj i zgrabio je znajući još dok je to radio da baca u zrak sve što je želio, a za jeftino zadovoljstvo neznatnog revanša, ali nije se nikako mogao obuzdati. Srdžba se u njemu gomilala mjesecima, hranjena uvredama, poniženjem, riskiranjem vlastitog života. Sve su te stvari gorjele u njemu kad je segnuo za njenim golim tijelom. Da je Noelle vrisnula, Larry bi je bešćutno udario. No ona je opazila divlji izraz njegovog lica i nije od sebe pustila ni glaska kad ju je podigao i ponio u spavaću sobu. Negdje u Larryjevoj svijesti neki mu je glas dovikivao da prestane, da se ispriča, da kaže da se napio, da iziđe prije nego što bude kasno da se spasi, ali je on znao da je već prekasno. Nije bilo vraćanja. Divljački ju je bacio na krevet i pošao prema njoj. Usredotočio se na njeno tijelo oprijevši se mislima na to kakva će biti kazna za ovo što radi. Nikakvih iluzija nije imao o tome što će mu Demiris zbog ovoga uraditi, jer se grčka čast neće zadovoljiti time da ga jednostavno najuri. Larry je dovoljno poznavao magnata da spozna kako će njegova odmazda biti mnogo strasnija, pa ipak se, znajući to, nije mogao zaustaviti. Ležala je na krevetu i gledala ga plamtećim pogledom. Spustio se na nju, i ulazio u nju, nikad do ovog trenutka ne spoznavši koliko je to sve vrijeme priželjkivao, a želja je nekako bila pomiješana s

mržnjom, osjetio je kako su mu se njene ruke obavile oko vrata, privlačile ga bliže, kao da ga nikad neće pustiti da ode, pa je ona rekla »Dobro došao natrag«, a Larryjevom je sviješću bljesnulo da je ili luda, ili da ga zamjenjuje s nekim drugim, ali mu to nije bilo važno, jer se pod njim njeno tijelo izvijalo i svijalo, a on je u uzbuđenju koje mu se događalo zaboravio na sve drugo i odjednom ga je zaslijepila divna spoznaja da će sada sve poći dobro.

Na neobjašnjiv način, Vrijeme je postalo Catherinin neprijatelj. Isprva toga nije bila svjesna, a razmišljajući o tome unatrag, nije mogla odrediti točan trenutak kad je Vrijeme počelo raditi protiv nje. Nije bila svjesna kad je Larryjeva ljubav minula, ili zašto, ili kako, ali jednog je dana jednostavno iščezla negdje niz beskonačan hodnik vremena, a preostala je samo hladna šuplja jeka. Dan za danom sjedila je u stanu sama nastojeći razaznati što se zbilo, što je pošlo loše. Nije bilo ničeg određenog o čemu bi Catherine mogla razmišljati, nikakvog pojedinačnog trenutka otkrića na koji je mogla uprijeti prstom i reći To je bilo to, tada me je Larry prestao ljubiti. Vjerojatno je počelo onda kad se Larry vratio nakon trotjednog izbivanja u Africi, kamo je odvezao Constantina Demirisa na safari. Catherine je Larry nedostajao i više nego što je mislila da je moguće. Sve je vrijeme na putu, pomislila je. – To je kao za vrijeme rata, samo što ovaj put nema neprijatelja. Ali griješila je. Postojao je neprijatelj. – Nisam ti rekao dobru vijest – rekao je Larry. – Dobio sam povišicu. Sedamsto mjesečno. Što kažeš? – Divno – odgovorila je. – Možemo se utoliko prije vratiti kući. – Opazila je da mu se lice oduljilo. – Što je? – Ovo je kuća – rekao je Larry kratko. Buljila je u njega ne shvaćajući. – Da, za sada – složila se slabašno – ali mislim... pa ne bi ovdje htio živjeti zauvijek. – Nikad ti nije bilo tako dobro – odvratio je Larry. Kao da živimo u nekom odmarališnom kraju. – Ali ne kao da živimo u Americi, zar ne? – Jebi Ameriku – kazao je Larry. – Četiri sam godine riskirao svoje vlastito dupe za nju, a što mi je to donijelo? Šaku mizernih kolajni. Nisu mi čak htjeli dati ni posao poslije rata. – To nije istina – rekla je. – Ti... – Ja, što? Catherine nije htjela izazvati svađu, osobito ne prve večeri što se vratio. – Ništa, dragi – rekla je. – Umoran si. Hajde da idemo rano u krevet.

– Hajde da ne idemo. – Otišao je za bar da natoči piće. – U noćnom klubu Argentina premijera je jednog novog komada. Rekao sam Paulu Metaxasu da ćemo ići s njim i s nekoliko prijatelja. Catherine ga je gledala. – Larry... – Morala se naprezati da bi joj glas bio miran. – Larry, nismo se vidjeli gotovo mjesec dana. Nikad nemamo priliku da – da jednostavno sjednemo i razgovaramo. – Ništa ja tu ne mogu što zbog posla moram odlaziti – odgovorio je. – Zar ne misliš da bih volio biti s tobom? Odmahnula je glavom i rekla. – Ne znam. Morat ću pitati duhove. Obujmio ju je tada i nakesio se onim nevinim, dječačkim smijehom. – K vragu Metaxas i cijela klapa. Večeras ćemo ostati kod kuće, samo ti i ja. U redu? Catherine ga je pogledala i spoznala da je bila nerazumna. Naravno da nije mogao ništa što ga posao odvaja od nje. A kad se vratio kući, bilo je prirodno što je želio vidjeti druge ljude. – Izići ćemo ako želiš – odlučila je. – A-a. – Držao ju je čvrsto. – Samo ti i ja. Cijelog vikenda nisu napuštali stan. Catherine je kuhala, pa su vodili ljubav i sjedili ispred kamina, razgovarali, igrali remi i čitali, i to je bilo sve što je Catherine mogla tražiti. U nedjelju navečer, poslije slasne večere koju je pripremila Catherine, otišli su u krevet i opet vodili ljubav. Ležala je u krevetu i promatrala Larryja kako gol odlazi u kupaonicu i mislila o tome kako je on divan muškarac i koliko sam sretna što pripada meni, a smiješak joj je još bio na licu kad se Larry s vrata kupaonice okrenuo i nehajno rekao: – Pobrini se, molim te, da slijedeći tjedan imamo dosta primanja kako ne bismo opet morali biti jedno s drugim ovako kao sada bez ikakvog posla. Ušao je u kupaonicu ostavivši Catherine još uvijek sleđena smiješka. Ili je možda zlo počelo s Helenom, prekrasnom Grkinjom, stjuardesom. Jednog vrućeg ljetnog poslijepodneva Catherine je bila vani u kupovini. Larryja nije bilo u gradu. Očekivala ga je tek drugog dana i odlučila ga iznenaditi njegovim najmilijim jelom. Kad je Catherine odlazila s tržnice, ruku punih namirnica, jedan je taksi prošao pokraj nje. Na stražnjem je sjedištu bio Larry, ruku obavijenih oko neke djevojke u uniformi stjuardese. Catherine je na kratak časak vidjela njihova nasmijana lica, a onda je taksi zaokrenuo za ugao i nestao s vidika. Catherine je stajala ošamućena, i sve dok neki dečkići nisu dotrčali do nje, nije shvatila da su joj vrećice s namirnicama iskliznule iz ruku. Mališani su pomogli Catherine da sve pokupi, pa je oteturala kući ne

mogavši niti misliti. Pokušala je uvjeriti samu sebe da čovjek koga je vidjela u taksiju nije bio Larry, nego netko tko mu nalikuje. Ali istina je bilo to da nitko na svijetu ne nalikuje Larryju. Bio je jedinstven, originalno djelo Božje, neprocjenjiva tvorevina prirode. A on je sav bio njen. Njen i one brinete iz taksija i još koliko drugih? Catherine je cijele noći čekala da Larry uđe, a kad nije došao kući, znala je da nema opravdanja koje bi prihvatila, a koje bi moglo očuvati njihov brak. Bio je lažac i varalica, a ona više nije mogla ostati s njim u braku. Larry se nije vratio kući sve do drugog dana kasno poslije podne. – Zdravo – rekao je veselo kad je ušao u stan. Spustio je letačku torbu i vidio njeno lice. – Što nije u redu? – Kad si se vratio u grad? – upitala je ukočeno Catherine. Larry ju je zbunjeno pogledao. – Prije otprilike jedan sat. Zašto? – Vidjela sam te jučer u taksiju s nekom djevojkom. – Bilo je tako jednostavno, pomislila je. To su riječi kojima je završio moj brak. On će zanijekati, ja ću ga nazvati lašcem i napustiti ga i više ga nikad neću vidjeti. Larry je stajao i zurio u nju. – Hajde – rekla je. – Reci mi da to nisi bio ti. Larry ju je pogledao i kimnuo. – Naravno da sam to bio ja. – iznenadna oštra bol koju je Catherine osjetila u šupljini trbuha dala joj je na znanje koliko je željela da on to pobije. – Kriste – rekao je – a što si t i mislila? Počela je govoriti, a glas joj je podrhtavao od gnjeva. – Ja... Larry ju je primio za ruku. – Nemoj reći ništa što bi mogla požaliti. Catherine ga je zapanjeno gledala. – Ja bih mogla požaliti? – Doletio sam jučer natrag u Atenu na petnaest minuta da pokupim djevojku koja se zove Helena Merelis i da je odvezem na Kretu Demirisu. Helena za njega radi kao stjuardesa. – Ali... – To je bilo moguće. Larry je mogao govoriti istinu, ili je bio polymechanos, plodan u iznašašćima? – Zašto me nisi nazvao? – upitala je Catherine. – Nazvao sam te – rekao je Larry kratko. – Nije bilo odgovora. Bila si vani, zar ne? Catherine je progutala slinu. – I-išla sam ti kupovati stvari za večeru. – Nisam gladan – odsjekao je Larry. – Od svađanja uvijek gubim tek. – Okrenuo se i izašao iz stana ostavljajući Catherine da stoji onako, desne ruke još uvijek uzdignute, kao da ga nijemo preklinje da se vrati.

Malo poslije toga Catherine je počela piti. Počelo je to s malim, neškodljivim dozama. Očekivala je Larryja kod kuće s večerom u sedam sati, a kad bi izbilo devet sati, a on se još ne bi javio, Catherine bi popila konjak da joj pomogne ubiti vrijeme. Do deset bi ispila nekoliko konjaka, i kad bi se on vratio kući, ako bi se uopće vratio, večera bi odavno bila upropaštena, a ona bi bila malo nacvrcana. Tako joj je bilo mnogo lakše sagledati što se događa s njenim životom. Catherine više nije mogla samoj sebi prikrivati činjenicu da je Larry vara i da ju je vjerojatno varao još od – onda kad su se vjenčali. Pregledavajući jednog dana hlače njegove uniforme, prije nego što će ih poslati na čišćenje, pronašla je čipkasti rupčić s osušenom spermom. Na njegovim je gaćama bilo ruža. Razmišljala je o Larryju u naručju neke druge žene. I poželjela ga je ubiti.

Kako je Vrijeme postalo Catherinin neprijatelj, tako je postalo Larryjev prijatelj. Noć u Amsterdamu nije bila ništa drugo do čudo. Larry se izložio velikoj opasnosti, i učinivši tako, iznenada je našao rješenje svih svojih problema. Douglasovska sreća, pomislio je sa zadovoljstvom. Ali znao je da je to više od sreće. Bio je to onaj mračni, perverzni nagon u njemu kojemu je bilo potrebno da Izaziva suđenice, da se smuca parametrima smrti i uništenja, da ispituje i odmjerava sebe sa srećom uz uloge života i smrti. Larry se sjećao jednog jutra nad otočjem Truk kad se eskadrila zeroa strmoglavila iz zaštite oblaka. On je bio meta prema kojoj su letjeli i usredotočili napad na njega. Tri su ga zeroa odvojila od ostatka eskadrile i otvorila vatru na njega. U stanovitoj superbistrini, u koju je zapadao u trenucima opasnosti, bio je blistavo svjestan otoka ispod sebe, desetaka brodova koji su poskakivali nemirnim morem, zahuktalih aviona koji su nemilo parali jedan drugog na bistrom plavom nebu. Bio je to jedan od najsretnijih trenutaka u Larryjevom životu, ostvarenje Života i izrugivanje Smrti. Doveo je zrakoplov u mrtvu petlju i izvukao ga na Tepu jednog zeroa. Promatrao ga je kako eksplodira dok je on raspalio iz svojih mitraljeza. Druga dva aviona približavala su se s obiju strana. Larry je promatrao kako jure na njega, i u posljednjem je trenutku izveo avionom Zimelman,14 a dva su se Japanca sudarila u zraku. Bio je to trenutak kojim se Larry često naslađivao u mislima. Zbog nekog razloga taj mu je trenutak bio pao na pamet one noći u Amsterdamu. S Noelle je vodio ljubav bjesomučno, žestoko, a kasnije mu je ležala u naručju i pripovijedala o njima dvoma u predratnom Parizu, a njemu je to naglo prizvalo u pamet uspomenu na požudnu, mladu djevojku, ali Bože dragi, pa bilo je od tada na stotine požudnih mladih djevojaka, a Noelle nije bila ništa drugo nego neuhvatljiv, napola prizvan pramen uspomene iz njegove prošlosti. 14 Figura sa zavojem, figura visoke pilotaže.

Kakva li je to sreća, pomislio je Larry, da su im se putovi još jednom nakon tolikih godina slučajno ukrstili. – Ti pripadaš meni – rekla je Noelle. – Ti si sada moj. Od nečega u njenom tonu Larryju je bilo nelagodno. A opet, upitao je samog sebe, što imam izgubiti? S Noelle pod svojom kontrolom, mogao je kod Demirisa ostati zauvijek, ako tako poželi. Promatrala ga je kao da mu čita misli, a u očima joj se pojavio onaj neobičan izraz koji Larry nije razumio. No to ništa nije smetalo. Na jednom povratnom putu iz Maroka Larry je izveo Helenu na večeru i prenoćio u njenom stanu. Ujutro se odvezao na aerodrom da pregleda svoj avion. Ručao je s Paulom Metaxasom. – Izgledaš kao da si dobio glavni zgoditak – rekao je Metaxas. – Ne bi li i meni mogao dati djelić? – Dečko moj – nakesio se Larry – ti ne bi mogao s njima izići na kraj. Tu je potreban majstor. Ručali su u vedrom raspoloženju, a onda se Larry odvezao natrag u grad da pokupi Helenu, koja je trebala biti u njegovom avionu. Pokucao je na vrata i nakon dužeg oklijevanja Helena ih je polako otvorila. Bila je gola. Larry je piljio u nju ne prepoznavajući je. Njeno lice i tijelo bili su gomila ružnih modrica i nabreklih oteklina. Oči su joj bile prorezi boli. Bio ju je prebio profesionalac. – Kriste! – uzviknuo je Larry. – Što se dogodilo? Helena je otvorila usta, a Larry je spazio da su joj tri prednja gornja zuba izbijena. – D-dva čovjeka – cvokotala je – Došli su čim si o-otišao. – Zar nisi zvala policiju? – upitao je užasnuti Larry. – R-rekli su da će me ubiti ako ikome kažem. Oni to ozbiljno, Larry. – Stajala je šokirana pridržavajući se za vrata. – Jesu li te opljačkah? – Ne-ne. N-nasilno su upali i silovali su me, a zatim su me-me premlatili. – Obuci nešto na sebe – naredio joj je. – Vodim te u bolnicu. – Ne m-mogu s ovakvim licem – rekla je. I, naravno, imala je pravo. Larry je telefonirao jednom liječniku, s kojim je bio prijatelj, i dogovorio se s njim da dođe do Helene. – Žao mi je što ne mogu ostati – rekao je Larry He leni. – Moram za pola sata voziti Demirisa. Doći ću do tebe čim se vratim. Ali je nikad više nije vidio. Kad se Larry dva dana kasnije vratio, stan

je bio prazan, a kućevlasnica mu je rekla da je mlada dama preselila i da nije ostavila nikakvu novu adresu. Čak ni tada Larry nije sumnjao u istinitost. Tek nekoliko noći kasnije, dok je vodio ljubav s Noelle, naslutio je što se bilo dogodilo. – Ti si tako prokleto fantastična – rekao je. – Nikad nisam upoznao nikog poput tebe. – Dajem li ti sve što želiš? – upitala je. – Da – zastenjao je. – Oh, Kriste, da. Noelle je prestala s onim što je izvodila. – Onda više nikad nemoj spavati s nekom drugom ženom – rekla je nježno. – Slijedeći put ću je ubiti. Larry se prisjetio riječi: »Ti pripadaš meni«. A one su odjednom poprimile novo i zloslutno značenje. Prvi put je naslutio da ovo nije neka brzoprolazna veza, iz koje bi se mogao izvući kad god poželi. Osjetio je hladni, smrtonosni, nedodirljivi centar koji je bio u Noelle Page, pa ga je taj centar rashladio i malko prepao. Pet-šest puta tijekom noći počinjao je izvlačiti Helenin slučaj i svaki put se obuzdao jer se bojao da sazna, plašio se toga oblikovanja riječima, kao da su riječi bile moćnije od samog čina. Ako je Noelle bila sposobna za to... Za doručkom slijedećeg jutra Larry je proučavao Noelle kad ona toga nije bila svjesna i tragao za znacima okrutnosti, sadizma, ali vidio je samo zaljubljeno, divno reče žene koja mu je pričala zabavne zgode, predviđala i ispunjavala svaku njegovu želju. Mora da sam se prevario u njoj, pomislio je. Ali nakon toga je pripazio da ne ugovara sastanka ni s kojom drugom djevojkom, a u nekoliko kratkih tjedana izgubio je i svaku želju za tim, jer je Noelle za njega postala prava opsesija. Od početka je Noelle upozorila Larryja da je bitno da ovu vezu taje pred Constantinom Demirisom. – Moramo dobro paziti da ne posumnja u nas – upozorila je Noelle. – A kako bi bilo da unajmim stan? – predložio je Larry. – Neko mjesto gdje bismo... Noelle je odmahnula glavom. – Ne u Ateni, Netko bi me prepoznao. Pusti me da porazmislim o tome. Dva dana kasnije Demiris je poslao po Larryja. Isprva je Larry bio u strahu pitajući se nije li grčki magnat mogao štogod načuti o Noelle i njemu, ali ga je Demiris pozdravio ljubezno i poveo s njim razgovor o novom avionu, što ga je kanio kupiti. – To je preuređeni bombarder mitchell – rekao mu je Demiris. – Želim da ga pogledate. Larryjevo se lice ozarilo. – To je sjajan avion – rekao je. – U svojoj težini i veličini pružit će vam najbolju vožnju koju možete kupiti. – Koliko će putnika voziti? Larry je na trenutak promislio. – Devet u luksuznoj klasi plus pilot,

navigator i mehaničar. Leti brzinom od četiri stotine milja na sat. – Zvuči zanimljivo. Hoćete li ga pogledati i dati mi izvještaj. – Jedva čekam – nacerio se Larry. Demiris je ustao. – Uz put, Douglas. Gospođica Page odlazi ujutro u Berlin. Želim da je vi vozite. – Da, gospodine – rekao je Larry. A onda je nevino dodao: – Je li vam gospođica Page rekla da se bolje slažemo? Demiris ga je pogledao. – Ne – rekao je zbunjeno. – U stvari, jutros mi se požalila na vašu drskost. Larry ga je začuđeno gledao, a onda, kako je odjednom shvatio, brzo je pokušao prikriti svoju glupu pogrešku. – Trudim se, gospodine Demiris – rekao je ozbiljno. – Trudit ću se još više. Demiris je kimnuo. – Potrudite se. Vi ste najbolji pilot kojeg sam ikad imao, Douglas. Bila bi sramota da... – Pustio je da mu glas zamre, ali je poruka bila jasna. Vozeći se kući, Larry je proklinjao samog sebe zato što je bio budala. Bilo bi mu bolje da se prisjeti da sad igra u prvoj ligi. Noelle je bila dovoljno bistra da shvati kako bi se nagla promjena njenog stava prema Larryju Demirisu učinila sumnjivom. Stari odnos između njih bio je savršena maska za ono što su radili. Demiris ih je nastojao pomiriti. Ta je pomisao navela Larryja da se glasno nasmije. Ugodan je osjećaj znati da imaš nešto za što jedan od najmoćnijih ljudi na svijetu misli da pripada njemu. Za vrijeme leta prema Berlinu Larry je predao komande Paulu Metaxasu i rekao mu da ide u putničku kabinu razgovarati s Noelle Page. – Ne bojiš li se da ti ne odgrize glavu? – upitao je Metaxas. Larry je oklijevao; bio je u napasti da se pohvali. Ali nadvladao je taj poriv. – Ona je kuja na položaju – slegnuo je Larry ramenima – ali ako ne nađem načina da je smekšam, mogao bih se naći vani na dupetu. – Puno sreće – rekao je Metaxas trijezno. – Hvala. Larry je pažljivo zatvorio vrata pilotske kabine za sobom i otišao do sofe na kojoj je sjedila Noelle. Dvije stjuardese bile su u stražnjem dijelu aviona. Larry je htio sjesti preko puta Noelle. – Budi oprezan – upozorila ga je tiho. – Svi koji rade za Constantina izvješćuju ga. Larry je pogledao prema stjuardesama i pomislio na Helenu.

– Našla sam mjesto za nas – rekla je Noelle. U glasu joj se očitovalo uzbuđenje. – Stan? – Kuću. Znaš li gdje je Rafina? Larry je odmahnuo glavom. – Ne. – To je malo selo na moru, sto kilometara sjeverno od Atene. Imamo ondje osamljenu vilu. Kimnuo je. – Na čije si je ime unajmila? – Kupila sam je – rekla je Noelle – na tuđe ime. Larry se pitao kakav li je to osjećaj kad si možeš priuštiti to da kupiš vilu samo zato da bi s nekim tamo s vremena na vrijeme otišao spavati. – Sjajno – kazao je. – Ne mogu dočekati da je vidim. Na trenutak ga je proučavala. – Hoćeš li imati problema da odeš od Catherine. Larry je iznenađeno pogledao Noelle. Bilo je to prvi put uopće što je spomenula njegovu ženu. On nipošto nije zatajio svoj brak, ali se čudno osjećao kad je čuo kako Noelle izgovara Catherinino ime. Očito se propitkivala, i poznavajući je onoliko koliko ju je tek počinjao upoznavati, mora da je to propitkivanje vjerojatno bilo vrlo temeljito, čekala je odgovor. – Ne – odgovorio je Larry. – Dolazim i odlazim kako hoću. Noelle je zadovoljno kimnula. – Dobro. Constantin će na poslovno krstarenje do Dubrovnika. Rekla sam mu da ne mogu s njim. Bit ćemo zajedno deset divnih dana. A sad će biti najbolje da odeš. Larry je imao auto, Citroenov sportski auto s krovom za spuštanje, ali je na Noellino uporno inzistiranje otišao u jednu malu poslovnu agenciju za posudbu automobila u Ateni i unajmio kola. Noelle se u Rafinu odvezla sama, a Larry joj se trebao ondje pridružiti. Vožnja po zavojitoj prašnjavoj cesti, visoko iznad mora, bila je ugodna. Nakon dva i pol sata Larry je stigao u malo dražesno selo koje se smjestilo duž obale. Noelle mu je dala precizne upute tako da ne bi morao zastajkivati i raspitivati se po selu. Kad je došao do kraja sela, okrenuo je ulijevo i povezao se prljavom cesticom koja se spuštala do mora. Tamo je bilo nekoliko vila, a svaka je bila zaklonjena visokim kamenim zidom. Na kraju ceste, sagrađena na izbočini stijene, na jednom rtu koji je stršio nad vodom, nalazila se velika vila luksuznog izgleda. Larry se odvezao do ulaza i pozvonio. Trenutak kasnije vrata su se automatski otvorila. Uvezao se, a vrata su se za njim zatvorila. Našao se