Sidney Sheldon - Druga strana ponoći

osjećaj bespomoćnosti. Krv je sada istjecala brže i nije se smjelo gubiti ni časka. – Pozvat ću hitnu pomoć – stao se pri dizati. Noelle je ispružila ruku i zgrabila ga za ruku začuđujućom snagom te ga ponovno privukla k sebi. – Larryjevo dijete je mrtvo – rekla je, a lice joj je ozario prekrasan osmijeh. Ekipa od šest liječnika pet je sati radila nastojeći spasiti Noellin život. Dijagnoza je glasila: sepsa, perforirana maternica, otrovanje krvi i šok. Svi su se liječnici složili da ima male izglede da preživi. Do šest uvečer Noelle je bila izvan opasnosti, a dva dana kasnije sjedila je u krevetu, kadra da razgovara. Israel ju je došao obići. – Svi su liječnici suglasni da je čudo što ste živi, Noelle. Odmahnula je glavom. Jednostavno nije joj bilo vrijeme da umre. Osvetila se Larryju prvi put, ali to je bio tek početak. Još je koješta trebalo nastupiti. Mnogo toga. Ali najprije ga je morala pronaći. To će potrajati. Ali uradit će to.

Sve jači vjetrovi rata koji su puhali Evropom, kad su stigli na obale Sjedinjenih Država, sveli su se tek na blage lahore koji opominju. U kampusu Northwestern sveučilišta još se nekoliko mladića pridružilo ROTC-u,5 održalo se nekoliko studentskih zborova na kojima su studenti zahtijevali od predsjednika Roosevelta da navijesti rat Njemačkoj, a nekolicina studenata četvrte godine ušla je u oružane snage. Međutim, općenito uzevši, more spokojnosti ostalo je isto, a podzemni udar, koji će uskoro prohujati zemljom, jedva da se zamjećivao. Kad je tog listopadskog poslijepodneva išla na svoj blagajnički posao u Roostu, Catherine Alexander se pitala hoće li, ako do njega dođe, rat promijeniti njen život. Znala je za jednu promjenu koju mora obaviti i bila je odlučila da je obavi što prije bude moguće. Očajnički je željela saznati kakav je to osjećaj kad te muškarac drži u naručju i vodi s tobom ljubav, a znala je da to želi dijelom zbog svojih fizičkih potreba, ali i zato što je osjećala da joj promiče jedno važno i divno iskustvo. Bože dragi, a što ako je pregazi auto, pa na obdukciji ustanove da je djevica? Ne, morala je u vezi s tim nešto poduzeti. Sada. Catherine se pomno ogledala po Roostu, ali nije opazila lice koje je tražila. Kad je sat kasnije Ron Peterson ušao s Jean-Anne, Catherine je osjetila da joj tijelo podilaze trnci, a srce žestoko tuče. Okrenula se dok su prolazili mimo nje, te kutkom oka vidjela da su njih dvoje pošli prema Ronovoj lođi i sjeli. Po čitavoj prostoriji bili su izvješeni veliki transparenti: KUŠAJTE NAŠ DVOSTRUKI SPECIJAL HAMBURGER... KUŠAJTE NAŠ LJUBAVNIKOV UŽITAK... KUŠAJTE NAŠE TROSTRUKO PIVO. Catherine je duboko uzdahnula i otišla do lođe. Ron Peterson je proučavao jelovnik premišljajući se što da uzme. – Ne znam što ću – govorio je. – Koliko si gladan? – upitala je Jean-Anne. 5 Jedinica za uvježbavanje rezervnih oficira.

– Strašno sam gladan. – Ona probaj ovo. – Oboje je iznenađeno podiglo pogled. Catherine se nadvila nad lođu. Pružila je Ronu Petersonu preklopljenu ceduljicu, okrenula se i otišla na trag za blagajnu. Ron je otvorio ceduljicu, pogledao je i prasnuo u smijeh. Jean-Anne ga je hladno promatrala. – Je li to neka privatna dosjetka ili svatko ima pri stupa? – Privatna – nacerio se Ron. Gurnuo je ceduljicu u džep. Nedugo zatim Ron i Jean-Anne napustili su lokal. Plaćajući račun, Ron nije ništa rekao, ali je Catherine uputio dug, ispitivački pogled, nasmiješio se i izišao van s Jean-Anne pod rukom. Catherine je gledala za njima i osjećala se poput idiota. Nije znala čak ni to kako da uspješno pristupi mladiću. Kad je završila njena smjena, Catherine je navukla kaput, poželjela laku noć djevojci koja je došla da je zamijeni i izišla. Večer je bila topla, jesenska s osvježavajućim povjetarcem koji je pirkao s jezera. Nebo je djelovalo poput grimiznog baršuna s blagim, razasutim zvijezdama koje kao da su bile malo izvan domašaja. Bila je to savršena večer za – što? Catherine je u glavi preletjela popis. Mogu otići kući i oprati kosu. Mogu otići u knjižnicu i učiti za sutrašnji ispit iz latinskog. Mogu otići u kino. Mogu se sakriti u grmlje i silovati prvog pomorca koji naleti. Mogu ići i sama se angažirati. Angažirati se, odlučila je. Kad je krenula kroz kampus prema knjižnici, neka je prilika istupila iza stupa ulične svjetiljke. – Zdravo, Cathy. Kamo si pošla? Bio je to Ron Peterson. Smiješio joj se, a Catherinino je srce počelo žestoko udarati i prodirati iz grudi. Promatrala je kako se samo uzdiže i probija zrakom. Postala je svjesna da je Ron Peterson motri. Nikakvo čudo. Koliko je znao cura koje su mogle izvesti taj trik sa srcem? Strašno je poželjela počešljati kosu, namazati se i provjeriti šavove čarapa, ali je nastojala da ništa od te njene živčanosti ne izbije na vidjelo. Pravilo prvo: sačuvaj hladnokrvnost. – Blab – progunđala je. – Kamo si pošla? Da li da mu kaže o popisu? Zaboga, ne. Pomislio bi da je luda. Ovo je bila njena velika prilika i ne smije napraviti ništa što bi tu zgodu upropastilo. Podigla je pogled prema njemu, a oči su joj bile privlačne kao kod Carol Lombard u filmu »Ništa sveto«.

– Nemam nekih osobitih planova – rekla je primamljivo. Ron ju je proučavao, još uvijek nesiguran u nju; neki ga je iskonski nagon navodio na oprez. – Bi li bila sklona za nešto specijalno? – upitao ju je. Eto, to je bilo to. Poziv. Točka s koje nema povratka. – Reci što – kazala je – i tvoja sam. – I iznutra šćućurena od straha. Zvučalo je tako jeftino. Nitko nije tako rekao: »Reci što i tvoja sam«, osim u slabim romanima Fannie Hurst. Naglo će se okrenuti i zgađen otići. Ali nije. Nevjerojatno! Nasmiješio se, prihvatio je za ruku i rekao: – Idemo. Omamljena, Catherine je išla pokraj njega. Bilo je to tako jednostavno. Bila je na putu da bude pojebena. Počela je iznutra drhtati. Ako otkrije da je djevica, s njom će biti završeno. A o čemu će razgovarati kad bude s njime u krevetu? Da li ljudi razgovaraju kad baš rade onu stvar ili čekaju da se to završi? Nije željela biti neotesana, ali nije imala pojma o tome kakva su pravila igre. – Jesi li večerala? – pitao ju je Ron. – Večerala? – Gledala ga je nastojeći se domisliti. Je li trebala večerati? Ako kaže da jest, mogao bi je od vesti ravno u krevet, a ona bi se mogla riješiti. – Ne – rekla je hitro – nisam. Pa zašto sam to rekla? Sve sam upropastila. Ali Ron nije djelovao uznemireno. – Dobro. Voliš li kinesku kuhinju? – To mi je najdraža hrana. – Mrzila ju je, ali bogovi se sigurno neće osvrtati na malu, kukavičku laž u najsjajnijoj noći njenog života. – Prijeko, na Estesu, ima jedan dobar kineski restoran. Lum Fong. Znaš li ga? Ne, ali ga nikad neće zaboraviti dokle god živi. Što si radila one noći kad si izgubila junf? Pa prvo sam išla u Lum Fong i s Ronom Petersonom čalabrcnula nešto od kineske kuhinje. Je li bilo dobro? Jasno. Ali znaš kakva je kineska klopa. Sat kasnije opet sam bila uspaljena. Došli su do njegovog auta, sportskog rea boje trule višnje. Ron joj je pridržao vrata i ona je sjela na sjedalo na kojem su jednom sjedile sve one ostale cure kojima je bila zavidjela. Ron je bio šarmantan, zgodan, vrhunski sportaš. I seksualni manijak. Bio bi to dobar naslov za film: Seksualni manijak i djevica. Možda se trebala odlučiti za neki zgodniji lokal, poput Henricija u Loopu,6 pa bi onda Ron pomislio: Ovo je djevojka koju želim dovesti kući majci. 6 Poslovno središte Chicaga.

– Hej, što si se toliko zamislila? – rekao je. Sjajno! U redu, on dakle nije bio najbriljantniji tip na svijetu za razgovaranje. Ali nije ona ovdje bila zbog toga, zar ne? Umilno ga je pogledala: – Baš sam razmišljala o tebi. – Privila mu se. Nasmijao se. – E, pa stvarno si me bila nasamarila, Cathy. – Jesam li? – Uvijek sam mislio da si vrlo nepristupačna, hoću reći, nezainteresirana za muškarce. Riječ za kojom si tragao je lezbijka, pomislila je Catherine, ali je naglas rekla: – Ja samo volim odabrati mjesto i vrijeme. – Drago mi je što si mene odabrala. – I meni. – I bilo joj je drago. Stvarno. Mogla je biti sigurna da je Ron dobar ljubavnik. Svaka uspaljena studentica u krugu od sto i pedeset milja testirala ga je i po voljno ocijenila. Bilo bi ponižavajuće da je morala svoje prvo iskustvo doživjeti s nekim tko je isto takva neznalica kao što je i ona sama. S Ronom dobija magisterij. Poslije ove večeri neće više samu sebe nazivati sveta Katarina. Vjerojatno će umjesto toga postati poznata kao Katarina Velika. A ovaj put će znati zbog čega stoji ono »Velika«. Bit će fantastična u krevetu. Stvar je bila u tome da se ne prepadne. Sve one divne stvari o kojima je čitala u zelenim knjižicama, koje je sakrivala pred majkom i ocem, dogodit se sada njoj. Njeno će tijelo biti orgulje ispunjene istančanom glazbom. Oh, znala je da će je prvi put boljeti; uvijek boli. Ali neće Ronu dopustiti da to opazi. Puno će miješati stražnjicom, jer muškarci mrze kad žena samo nepomično leži. A kad Ron uđe u nju, ugrist će usnicu da zatomi bol te će je maskirati čulnim kliktajem. – Što? Okrenula se prema Ronu, preneražena, i shvatila da je glasno viknula. – Ja... ja nisam ništa rekla. – Nekako si čudnovato viknula. – Jesam li? – Natjerala se na kratkotrajan smijeh. – Strahovito si daleko odavde. Analizirala je rolu i zaključila da je loša. Mora biti više poput JeanAnne. Metnula je ruku na njegovu nadlakticu i približila mu se. – Tu sam ja – rekla je. Pokušala je da joj glas bude grlen poput glasa Jean Arthur u filmu »Calamity Jane«. Ron ju je zbunjeno pogledao, ali u njenom je licu mogao nazrijeti samo čeznutljivu toplinu. Lum Fong je bio turoban, prosječan kineski restoran ispod nadvožnjaka. Tijekom cijele večere slušali su tutnjavu vlakova koji su

jurili povrh njihovih glava i drmusali posuđe. Restoran je izgledao poput tisuća ostalih anonimnih kineskih restorana diljem Amerike, ali je Catherine pozorno upijala pojedinosti lođe u kojoj su sjedili, nastojeći zapamtiti jeftine šarene tapete, otkrhnuti čajnik, mrlje od soj ina umaka na stolu. Mali kineski konobar pristupio je stolu i pitao žele li što popiti. Catherine je nekoliko puta u životu okusila viski i mrzila ga je, ali ovo je bilo Silvestrovo, Dan nezavisnosti, Svršetak njenog Djevojaštva. Bilo je dolično da se proslavi. – Ja ću old fashioned7 s trešnjom. – S trešnjom! O, Bože! Bila je to stravična omaška. – Viski sa sodom – rekao je Ron. Konobar se uz naklon udaljio od stola. Gatherine se pitala je li istina da su Orijentalke građene ukoso. – Ne znam zašto ranije nismo postali prijatelji – govorio je Ron. – Svi vele da si najbistrija cura na cijelom ovom posranom sveučilištu. – Znaš kako ljudi pretjeruju. – I vraški si zgodna. – Hvala. – Nastojala je glas ugoditi tako da zvuči kao glas Katherine Hepburn u filmu »Alice Adams« i značajno mu se zagledala u oči. Više nije bila Catherine Alexander. Bila je seksualni stroj. Baš se trebala pridružiti Mae West, Marlene Dietrich, Kleopatri. Sve će one biti sestre po kurcu. Konobar je donio piće i ona ga je iskapila u jednom jedinom brzom, nervoznom gutljaju. Ron ju je iznenađeno promatrao. – Lakše – upozorio je. – Ovo je vrlo snažna stvar. – Mogu podnijeti – uvjerila ga je Catherine povjerljivo. – Još jednu rundu – rekao je konobaru. Ron je posegnuo preko stola i pomilovao joj ruku. – Smiješno je to. Svi su te u školi pogrešno procjenjivali. – Krivo. Nitko me u školi nije procjenjivao. Zurio je u nju. Pažljivo, nemoj biti pametna. Muškarci vole u krevet s djevojkama koje imaju pretjerano velike mliječne žlijezde, mišićje gluteus maximusa i izvanredno mali cerebrum. – Dugo za tebe nešto čuvam – rekla je žurno. – Dobro si čuvala tu tajnu. – Ron je izvukao ceduljicu koju je bila napisala i poravnao je. – Kušajte našu blagajnicu – pročitao je naglas i nasmijao se. – Dosad mi se više sviđa od sladolednog kupa s bananama. – Pre lazio je rukama gore-dolje po Catherininoj nadlaktici, a njegov joj 7 Vrsta koktela koji se služi s trešnjom. Ponovno igra riječi s obzirom na značenje riječi cherry (i trešnja, i nevinost).

je dodir niz kralješnicu odašiljao valiće, baš kao što je u knjigama pisalo da treba biti. Možda će nakon ove večeri napisati priručnik o seksu da bi podučila one jadne, tupave djevice koje pojma nemaju što je zapravo život. Poslije drugog pića Catherine ih je počela sažalijevati. – Šteta je to. – Čega je to šteta? Ponovno je glasno govorila. Odlučila je biti hrabra. – Osjećala sam sućut prema svim djevicama na svijetu – rekla je. Ron se nakesio Catherine. – Popit ću u to ime. – Podigao je čašu. Pogledala ga je kako sjedi sučelice njoj i očito uživa u njenom društvu. Nije se trebala ničega pribojavati. Sve je išlo u najboljem redu. Pitao ju je bi li htjela još jedno piće, ali je Catherine odbila. Nije kanila biti u alkoholnoj letargiji kad bude razdjevičena. Razdjevičena? Jesu li ljudi još upotrebljavali riječi poput razdjevičena? U svakom slučaju, željela je upamtiti svaki časak, svaki osjet. Oh, moj Bože! Ništa nije ponijela! A on? Svakako da će tako iskusan muškarac kao što je Ron Peterson imati nešto da navuče, neko zaštitno sredstvo, tako da ona ne ostane trudna. A što ako je on očekivao to isto? Što ako je mislio da će tako iskusna djevojka poput Catherine Alexander svakako imati neku zaštitu? Bi li mogla izaći ravno načistac i pitati ga? Odlučila je da će radije prvo crknuti, odmah tu, za ovim stolom. Moći će odnijeti njeno tijelo i pokopati ga po kineskom pogrebnom ceremonijalu. Ron je naručio večeru od šest jela za dolar i sedamdeset i pet i Catherine se pretvarada da jede, ali je, što se nje tiče, to komotno mogao biti kineski karton. Postajala j£ toliko napeta da više ništa nije mogla niti okusiti. Jezik joj je odjednom bio suh, a nepce je postalo neobično umrtvljeno. A što ako ju je upravo udarila kap? Bude li imala snošaj odmah nakon udara, to će je vjerojatno ubiti. Možda bi trebala upozoriti Rona. Naškodilo bi njegovom ugledu da u njegovom krevetu nađu mrtvu djevojku. Ili bi mu to još povećalo ugled? – Što je? – upitao je Ron. – Blijeda si. – Sjajno se osjećam – rekla je Catherine lakoumno. – Samo sam uzbuđena što sam s tobom. Ron ju je s odobravanjem promotrio i pogledom svojih smeđih očiju zahvatio svaku pojedinost njenog lica, prešao dolje na grudi i ondje se zadržao. – I ja se tako osjećam – odgovorio je. Konobar je odnio tanjure, te je Ron platio račun. Pogledao ju je, ali se Catherine nije mogla pomaknuti. – Želiš li još nešto? – upitao je Ron. Želim li? Oh, da! Želim biti na sporom brodu za Kinu. Želim da me u ljudožderskom loncu kuhaju za večeru. Želim svoju majku! Ron ju je promatrao i čekao. Catherine je duboko uzdahnula. – Ne...

ne mogu se ničeg sjetiti. – Dobro. – Otegnuo je stog toliko dugo i trajno da je djelovao kao da rasprema krevet na stolu između njih dvoje. – Idemo. – Ustao je, a Catherine za njim. Euforičnog osjećaja od pića posve je nestalo, i noge su joj počele drhtati. Bili su na toplom noćnom zraku kad je Catherine spopala jedna iznenadna misao te je ispunila olakšanjem. Neće me noćas povesti u krevet. Muškarci tako nikad ne postupaju s djevojkom na prvom sastanku. Pozvat će me opet van na večeru i slijedeći put otići ćemo Henriciju pa ćemo se bolje upoznati. Stvarno bolje upoznati. I vjerojatno ćemo se zaljubiti – ludo – pa će me on vjerojatno povesti da se upoznam s njegovim roditeljima i onda će sve biti u redu... i ja neću osjećati ovaj blesavi strah. – Da li neki motel osobito voliš? – upitao je Ron. Catherine je bez riječi piljila u njega. Iščezle su sanje o otmjenim glazbenim večerima s njegovom majkom i ocem. Gad ju je nakanio povesti u krevet u nekom motelu. Pa to je i htjela, zar ne? Nije li to bio razlog zbog kojeg je napisala onu luđačku poruku? Ronova je ruka sada bila na Catherininom ramenu i klizila je niz nadlakticu. Osjetila je nešto toplo u preponama. Progutala je slinu i rekla. – Kad čovjek vidi jedan motel, vidio ih je sve. Ron ju je neobično pogledao. Ali rekao je samo: – U redu. Idemo. Ušli su u njegov auto i krenuli prema zapadu. Catherinino se tijelo pretvorilo u ledenu gromadu, ali mozak joj je radio grozničavo. Posljednji put kad je odsjela u motelu bilo je kad je imala osam godina i kad se sa svojom majkom i ocem vozila na drugu stranu zemlje. Sada će poći u jedan motel da bi otišla u krevet s čovjekom koji joj je bio potpuno stran. Što je ona zapravo o njemu znala? Samo to da je zgodan, popularan i da raspoznaje laku robu kad je vidi. Ron se ispružio i primio je za ruku. – Ruke su ti hladne – kazao je. – Ruke hladne, noge vruće. – Kriste, pomislila je. Opet ja. Ne bez razloga, kroz pamet su joj počele prolaziti riječi iz »Slatke tajne života«. No, bila je pred njenim rješenjem. Bila je na putu da otkrije čime se sve zapravo bavi. Sve te knjige, seksi oglasi, slabo maskirani ljubavni stihovi – »Ljuljaj me u kolijevci ljubavi«, »Učini to opet«, »Ptice to rade«. U redu, pomislila je. Sad će to uraditi Catherine. Ron je okrenuo prema jugu na ulicu Clark. Ispred njih, na obje strane ulice, žmirkale su velike crvene oči, neonske oznake osvijetljene u noći, koje su bučno reklamirale jeftine i privremene rajeve za nestrpljive, mlade ljubavnike. MOTEL DOBAR POČINAK, MOTEL PRENOĆIŠTE, PUTNIKOVO ODMORISTE. Pomanjkanje mašte bilo je zapanjujuće, ali s druge strane, vlasnici tih lokala vjerojatno su bili previše zauzeti

guranjem i vađenjem razbludnih mladih parova iz kreveta a da bi se brinuli o književnosti. – Ovo bi bio najbolji – rekao je Ron pokazujući oznaku koja je bila pred njima. RAJSKO SVRATIŠTE – SLOBODNO. Bilo je tu simbolike. U raju je bilo slobodnog mjesta, i ona, Catherine Alexander, spremala se da ga ispuni. Ron je zaokrenuo autom u dvorište pokraj malog obijeljenog ureda s oznakom: POZVONI I UĐI. U dvorištu je bilo dvadesetak brojevima označenih drvenih bungalova. – Kako ti se čini? – upitao je Ron. Kao Danteov Pakao. Kao rimski Koloseum netom prije nego što su kršćani bačeni lavovima. Kao delfijski hram kad je vestalska djevica trebala dobiti svoje. Catherine je u preponama opet doživjela onaj ustreptali osjećaj. – Sjajno – rekla je. – Baš sjajno. Ron se znalački nasmiješio. – Odmah se vraćam. – Stavio je ruku na Catherinino koljeno, kliznuo prema njenom bedru, dao joj brz, bezličan poljubac, iskočio iz auta i otišao u ured. Sjedila je i gledala za njim, nastojeći da ni na što ne misli. U daljini je čula zavijanje sirene. Bože moj, pomislila je bjesomučno, pa to je racija! Uvijek prave racije na ovakvim mjestima! Vrata upraviteljevog ureda su se otvorila i Ron je izašao. Nosio je ključ i očito je bio gluh na sirenu, koja se bližila sve više i više. Prišao je Catherininoj strani auta i otvorio vrata. – Sve sređeno – rekao je. Vrišteći, sirena mu se sve bliže primicala. Da li bi ih policija mogla uhapsiti samo zato što su u dvorištu? – Dođi – rekao je Ron. – Zar ne čuješ? – Što? Sirena ih je prošla i urlajući zamakla niz ulicu, postupno se gubeći u daljini. Prokletstvo! – Ptice – rekla je slabašno. Na Ronovu se licu pokazao izraz nestrpljenja. – Ako nešto nije u redu – kazao je. – Ma ne, ne – upala je Catherine hitro. – Evo me. – Izišla je iz automobila, pa su otišli prema jednom od bungalova. – Nadam se da si dobio moj sretan broj – rekla je vedro. – Što si rekla? Catherine ga je pogledala i odjednom spoznala da nisu izgovorene nikakve riječi. – Ništa – progunđala je.

Dospjeli su do vrata, a na njima je stajao broj trinaest. To je baš i zaslužila. Bio je to znak s neba da će zatrudnjeti, da će Bog kazniti svetu Katarinu. Ron je otključao vrata i širom joj ih pridržao. Kvrcnuo je prekidačem i Catherine je stupila unutra. Nije mogla povjerovati. Soba kao da se sastojala od jednog golemog kreveta. Jedini ostali namještaj bili su neudobni naslonjač u kutu, mali toaletni stolić, iznad kojeg je bilo zrcalo, i stari radio s prorezom u koji su se ubacivali kovanci od četvrt dolara. Nitko se nikad ne bi zabunio te smatrao sobu nečim drugim nego onim što jest: prostorija u koju mladić dovodi djevojku da je odševi. Nije se moglo reći: »No, evo i nas u skijaškom domu, ili u ratnom štabu, ili u svadbenom apartmanu ‘Ambasadora’«. Ne. Ovo je bilo jeftino ljubavno gnjezdašce. Catherine se okrenula da vidi što radi Ron, a on je upravo na vrata navlačio zasun. Dobro. Bude li ih tražio Odjel za zaštitu javnog morala, morat će prvo razvaliti vrata. Vidjela je kako je golu iznose dva policajca, dok je neki fotoreporter snima za naslovnu stranicu Chicago Daily Newsa. Ron se približio Catherine i zagrlio je. – Nervozna? – upitao ju je. Pogledala ga je i prisilila se na osmijeh kojega se ne bi postidjela ni Margaret Sullavan. – Nervozna? Ron, ne budi šašav. Bio je nesiguran pa ju je i dalje proučavao. – Ti si to već radila, zar ne, Cathy? – Ne vodim evidenciju. – Cijelo večer imam neki čudan osjećaj u vezi s tobom. Evo ga. Izbacit će je skupa s njenom netaknutom pičkom i reći joj da se nosi pod hladan tuš. No, to neće dopustiti da se dogodi. Ne večeras. – Kakav osjećaj? – Ne znam – Ronov je glas bio zbunjen, – Jednoga si trenutka tako seksi, znaš, sa time, a slijedećeg su ti misli negdje daleko i ti si hladna kao led. Kao da su u tebi dvije osobe. Koja je od njih prava Catherine Alexander? Hladna kao led, automatski je rekla samoj sebi. Naglas je kazala: – Pokazat ću ti. – Obavila ga je rukama i poljubila mu usne osjetivši miris mladog muškarca. Poljubio ju je čvršće i privukao je bliže k sebi. Prešao je rukama preko njenih dojki, milovao ih, a svoj joj je jezik gurao u usta. Duboko dolje u sebi Catherine je osjetila toplu mokrinu, a osjetila je da su joj se gaćice ovlažile. Evo me, pomislila je, stvarno će se to dogoditi! Stvarno će se dogoditi! Pripila se uza nj čvršće, ispunjena sve većim, gotovo neizdrživim uzbuđenjem. – Skinimo se – kazao je Ron promuklo. Odstupio je od nje i počeo svlačiti jaknu.

– Ne – rekla je. – Pusti meni. – U glasu joj je očitovalo novo samopouzdanje. Ako je ovo ona najveća noć, onda će je ona provesti onako kako spada. Upamtit će sve što je ikad čitala ili čula. Neće se Ron vratiti u školu da posprdno priča curama o tome kako je vodio ljubav s glupom malom djevicom. Catherine možda nije imala prsa poput JeanAnne, ali je imala deset puta upotrebljiviji razum. Upotrijebit će ga za to da Rona toliko obraduje u krevetu da on to neće biti kadar izdržati. Skinula mu je jaknu i položila je na krevet, a zatim se mašila njegove kravate. – Prekini – rekao je Ron. – Želim gledati kako se svlačiš. Catherine se zagledala u njega, progutala slinu, polako se mašila patentnog zatvarača i izišla iz suknje. Ostala je u grudnjaku, kombineu, gaćicama, cipelama i čarapama. – Hajde dalje. Na trenutak je oklijevala, zatim se sagnula i svukla kombine. Lavovi – kršćani 2:0, pomislila je. – Sjajno! Samo naprijed! Catherine je polako sjela na krevet i pažljivo svukla cipele i čarape, nastojeći da to učini što je moguće senzualnije. Odjednom je iza sebe osjetila Rona, koji joj je otkopčao grudnjak. Pustila je da joj spadne na pod. Ron je podigao Catherine na noge i počeo joj svlačiti gaćice. Duboko je uzdahnula i zažmirila, poželjevši da je na nekom drugom mjestu, s nekim drugim čovjekom, s ljudskim bićem koje je voli, koje ona voli, koje će biti otac divne djece koja će nositi njegovo ime, koje će se boriti za nju i ubiti za nju i kojem će ona biti privržena družica... kurva u krevetu, sjajna kuharica u kuhinji, šarmantna domaćica u njegovoj dnevnoj sobi... s muškarcem koji bi smlavio gada poput Rona Petersona zato što se usudio dovesti je u ovu odvratnu, ponižavajuću sobu. Gaćice su joj spale na pod. Catherine je otvorila oči. Ron je piljio u nju, a lice mu je poprimilo izraz zadivljenosti. – Bože moj, Cathy, prekrasna si – rekao je. – Doista si prekrasna. – Nagnuo se i poljubio joj dojku. Bacila je pogled na ogledalo iznad toaletnog stolića. Bilo je kao u francuskoj farsi, neugodno i nepristojno. Sve u njoj, osim tople boli u preponama, govorilo joj je da je ovo očajno, ružno i loše, ali nije više bilo načina da se prekine. Ron je odvezivao kravatu i otkopčao košulju, a lice mu se žarilo. Otkopčao je remen i svukao se do gaća, a onda sjeo na krevet i stao skidati cipele i čarape. – Ozbiljno, Catherine – rekao je, a glas mu je bio stisnut od uzbuđenja – ti si nešto najljepše što sam dosad vidio. Njegove su riječi samo povećavale Catherininu prestrašenost. Ron je ustao, široko se unaprijed osmjehnuo i pustio da mu gaće padnu na pod. Ud mu je ukočeno stršao, poput goleme, nadute salame okružene dlakama. Bilo je to nešto najveće, najnevjerojatni je što je Catherine ikad

vidjela u životu. – Kako ti se to sviđa? – rekao je promatrajući svoj ponos. Bez razmišljanja, Catherine je rekla: – Fino narezano s kruhom. S malo začina. Stajala je i gledala kako opada. Na drugoj godini Catherinina studija promijenila se atmosfera u kampusu. Prvi put se povećala zabrinutost zbog događaja u Evropi, a porastao je i osjećaj da će se i Amerika umiješati. Hitlerov san o tisućugodišnjoj vlasti Trećeg Reicha počeo se ostvarivati. Nacisti su okupirali Dansku i napali Norvešku. U posljednjih šest mjeseci razgovori na kampusima diljem zemlje prešli su sa seksa, odijevanja, studentskih plesova na ROTC, pozive u vojsku i američku pomoć saveznicima. Sve više studenata pojavljivalo se u vojnim i mornaričkim uniformama. Jednog je dana Susie Roberts, suučesnica iz gimnazije, zaustavila Catherine na hodniku. – Želim se pozdraviti s tobom, Cathy. Odlazim. Reserve Officers Training Corps. – Kamo ćeš? – U Klondike.8 – Blondike? – U Washington, D. C.9 Ondje su sve djevojke suho zlato. Kažu da na svaku dolazi barem stotinu muškaraca. Sviđa mi se ta nejednakost. – Pogledala je Catherine. – A zašto ti ostaješ ovdje? Škola je tupež. Ondje cijeli svijet čeka. – Ne mogu tek tako otići – rekla je Catherine. Nije bila sigurna zašto ne može. U Chicagu je zapravo ništa nije držalo. S ocem u Omahi se dopisivala i jednom ili dvaput mjesečno telefonski s njime razgovarala, a svaki put je djelovao kao da je u zatvoru. Catherine je sad bila samostalna. Što je više razmišljala o Washingtonu, to joj se on činio uzbudljivijim. Te je večeri nazvala oca i rekla mu da želi ostaviti školu i otići raditi u Washington. Pitao ju je bi li htjela doći u Omahu, ali je Catherine u njegovom glasu mogla osjetiti nevoljkost. Nije želio da se i ona ukopa, kao što se njemu dogodilo. Slijedećeg jutra Catherine je otišla dekanu ženskog odjela i saopćila mu da odlazi iz škole. Catherine je poslala brzojav Susie Roberts i sutradan je bila u vlaku za Washington D. C. 8 Glasovito nalazište zlata u Yukonu. 9 District of Columbia.

U subotu 14. lipnja 1940. njemačka Peta armija umarširala je u zaprepašteni Pariz. Linija Maginot pokazala se kao najveća zabluda u povijesti ratovanja, a Francuska se nezaštićeno opružila pred jednom od najmoćnijih vojnih mašina koje je svijet ikad vidio. Dan je otpočeo nekom čudnom sivom izmaglicom koja je legla nad grad, zastrašujućim oblakom nepoznatog podrijetla. U posljednjih četrdeset osam sati zvuči isprekidane topovske paljbe narušili su neprirodnu, stravičnu tišinu Pariza. Tutnjava topova bila je izvan grada, ali su se njeni odjeci odražavali u srcu Pariza. Poput plimnog vala pronosile su se brojne glasine preko radija, po novinama i od usta do usta. Švabe zaposjedaju francusku obalu... London je razoren... Hitler je postigao sporazum s britanskom vladom... Nijemci će satrti Pariz smrtonosnom novom bombom. Isprva se svaka glasina prihvaćala kao evanđelje te je stvarala posebnu paniku, ali neprekidne krize konačno su dostigle omamljujuće djelovanje, kao da su se um i tijelo, nesposobni da upiju novo zastrašivanje, povukli u zaštitnu ljušturu apatije. Sada su tvornice glasina potpuno prestale raditi, novinske štamparije nisu više tiskale listove, a radio-stanice su obustavile emitiranje. Čovjekov nagon preuzeo je strojeve, a Parižani su osjetili da je ovo dan odluke. Sivi je oblak bio predznak nesreće. A njemački skakavci počeli su navirati. Odjednom je Pariz postao grad pun stranih uniformi i tuđinaca koji govore čudnim, grlenim jezikom dok velikim mercedesima s nacističkim zastavama jure niz široke avenije ili se guraju pločnicima koji su sada pripadali njima. Oni su bili uvjereni da su zaista ubermenschi, predodređeni da osvoje svijet i da njime zavladaju. U roku od dva tjedna zbio se nevjerojatan preobražaj. Posvuda su se pojavili natpisi na njemačkom. Srušeni su kipovi francuskih junaka, a na svakoj državnoj zgradi vijorila je svastika. Njemački napori da se zbriše sve galsko dosegli su smiješne razmjere. Oznake na pipama za vruću i hladnu vodu promijenjene su od chaud i froid na heiss i kalt. Strasburški Place de Broglie postao je Adolf Hitler Platz – Kipove Lafavettea, Neya i Klebera dinamitom su razorile njemačke jedinice. Natpisi na spomenicima mrtvima zamijenjeni su sa GEFALLEN FUR

DEUTSCHLAND. Njemačke okupacijske jedinice su se zabavljale. Premda su francuska jela bila prebogata i prelivena s previše umaka, bila je to ipak ugodna promjena od ratnog sljedovanja. Vojnici nisu niti znali, niti marili što je Pariz bio grad Baudelairea, Dumasa i Molierea. Za njih je Pariz bio napadna, požudna, pretjerano namazana kurva, skutova zadignutih iznad bokova, koju su silovali, svaki na svoj način. Jurišni odredi prisiljavali su mlade francuske djevojke da idu s njima u krevet, ponekad pod prijetnjom bajoneta, dok su njihove vođe, poput Goeringa i Himmlera, skrnavili Louvre a bogata privatna imanja pohlepno konfiscirali od netom stvorenih neprijatelja Reicha. Ako su korupcija i oportunizam Francuza izbijali na površinu u razdoblju krize Francuske, isto je tako bilo i s heroizmom. Jedno od tajnih oružja pokreta otpora bio je Pompiers, vatrogasni odsjek, koji je u Francuskoj potpadao pod vojsku. Nijemci su za potrebe vojske, Gestapoa i različitih ministarstava konfiscirali desetke zgrada, a položaj ovih zgrada nije, naravno, bio tajna. U jednom od štabova pokreta otpora u St. Remyju, vođe pokreta zurile su u specijalke s lokacijama svake od ovih zgrada. Stručnjacima su tada određeni ciljevi, a sutradan bi neka jureća kola ili nevini biciklist prošli pokraj jedne od tih zgrada i kroz prozor ubacili bombu domaće izradbe. Sve do tog trenutka šteta je bila neznatna. Genijalnost plana dolazila je na vidjelo u onome što je slijedilo. Nijemci bi pozvali Pompiers da pogase vatru. U svim je zemljama uzus da u slučaju požara vatrogasci preuzimaju svu komandu. Tako je bilo i u Parizu. Vatrogasci su pojurili u zgradu, dok su Nijemci krotko stajali po strani i promatrali kako vatrogasci sve što je na vidiku uništavaju visokim štrcaljkama, sjekirama i – kad bi im se pružila prilika – vlastitim požarnim bombama. Na taj je način pokret otpora uspio uništiti neprocjenjive njemačke podatke koji su bili zaključani u tvrđavama Wermachta i Gestapoa. Njemačkoj visokoj komandi trebalo je gotovo šest mjeseci da ustanovi što se događa, a dotle je počinjena nepopravljiva šteta. Gestapo nije ništa mogao dokazati, ali su svi pripadnici Pompiersa sakupljeni i poslani da se bore na ruskoj fronti. Oskudijevalo se u svemu: od hrane do sapuna. Nije bilo benzina, mesa, mliječnih proizvoda. Nijemci su sve konfiscirali. Prodavaonice luksuznom robom ostale su otvorene, ali njihove jedine mušterije bili su vojnici, koji su plaćali okupacijskim markama, koje su bile istovjetne s običnim markama, osim što im je nedostajao bijeli obrub, a tiskano obećanje o naplati nije bilo potpisano. – Tko će ove isplatiti? – ječali su francuski trgovci. A Nijemci su se kesili: – Engleska banka. Pa ipak, nisu svi Francuzi patili. Za one koji su imali novac i veze uvijek je postojala crna burza.

Život Noelle Page okupacija je vrlo malo promijenila. Radila je kao model kod Chanela u Rue Conbon u sto i pedeset godina staroj zgradi od sivog kamena, koja je izvana izgledala posve svakidašnje, ali je iznutra bila vrlo vješto dekorirana. Kao i svi ratovi, i ovaj je rat preko noći stvorio milijunaše, a mušterija nije uzmanjkalo. Pozivi koje je Noelle dobivala bili su brojniji no ikad; jedina je razlika bila u tome što ih je sada najviše bilo na njemačkom. Kad nije radila, satima je sjedila u malim uličnim kavanicama na Champs-Ellysees ili na lijevoj obali blizu Pont Neufa. Bilo je na stotine muškaraca u njemačkim uniformama, mnogi od njih s mladim Francuskinjama. Francuski civili bili su ili stari, ili šepavi, a Noelle je pretpostavljala da su mlađe strpali u logore ili mobilizirali. Na prvi je pogled mogla prepoznati Nijemce, pa makar i ne bili u uniformi. Na licima im je bio otisnut izraz nabusitosti, izraz koji su osvajači imali još od Aleksandrova i Hadrijanova doba. Noeile ih nije mrzila, niti ih je voljela. Jednostavno je se nisu ticali. Bila je zaokupljena burnim unutarnjim životom i brižno je planirala svaki potez. Točno je znala što joj je cilj, znala je i to da je ništa ne može spriječiti. Čim je to mogla sebi priuštiti, angažirala je privatnog detektiva koji je jednom vodio brakorazvodnu parnicu za jednu njenu kolegicu s posla. Detektivovo ime bilo je Christian Barbet, a njegova mala bijedna kancelarija nalazi se na Rue St. Lazare. Na vratima je stajala ploča: ENOUETES PRIVAES ET COMMERCIALES RECHERCHES REN SEIGNEMENT S CONFIDENTIELES FILATURES PREUVES Ploča gotovo da je bila veća od ureda. Barbet je bio nizak i ćelav, žutih, kvarnih zubi, uskih, škiljavih očiju i prstiju požutjelih od nikotina. – Čime vas mogu uslužiti? – upitao je Noelle. – Želim informacije o neko me tko je u Engleskoj. Sumnjičavo je žmirnuo. – Kakve to informacije? – Svakakve. Je li oženjen, s kime se viđa. Svaku moguću informaciju. Želim da mu otvorite dosje. Barbet se oprezno počešao po preponama i zapiljio u nju. – Je li on Englez? – Amerikanac. Pilot je u Eagle Squadronu Kraljevskog ratnog zrakoplovstva. Barbet se od nelagode počešao po tjemenu. – Ne znam – promrmljao je. – U ratu smo. Ako me uhvate u pokušaju da iz Engleske pribavljam

podatke o avijatičaru... Glas mu je zamro, i on je značajno slegnuo ramenima. – Nijemci najprije pucaju, a tek nakon toga postavljaju pitanja. – Ne želim nikakve vojne informacije – Noelle ga je uvjerila. Otvorila je torbicu i izvadila smotuljak franaka. Barbet ga je požudno promatrao. – Imam veze u Engleskoj – rekao je oprezno – ali bit će skupo. I tako je otpočelo. Prošla su tri mjeseca prije nego što je mali detektiv nazvao Noelle. Otišla je u njegov ured, a prve su joj riječi bile: – Je li živ? – Kad je Barbet kimnuo, tijelo joj se od olakšanja opustilo, a Barbet je pomislio: mora da je divno imati nekoga tko te toliko voli. – Vaš je mladić prekomandiran – rekao joj je Barbet. – Kamo? Pogledao je u notes na stolu. – Bio je u 609. eskadrili RAF-a, a sada je prekomandiran u 121. eskadrilu u Martlesham Eastu, u Istočnoj Engleskoj. Leti na hurri... – To me ne zanima. – Plaćate za to – rekao je. – Morate dobiti ono što odgovara vašem novcu. – Ponovno je pogledao u svoj blok. – Leti na hurricanima. Prije toga je letio na američkim buffalovima. Okrenuo je stranicu i dodao: – Sad izvještaj postaje malko osoban. – Nastavite – rekla je Noelle. Barbet je slegnuo ramenima. – Tu je popis djevojaka s kojima spava. Nisam znao jeste li željeli... – Rekla sam – sve. Čudnovat prizvuk njenog glasa zbunio ga je. Ovdje nešto nije bilo posve normalno, nešto nije zvučilo istinito. Christian Barbet bio je trećerazredni detektiv koji je radio s trećerazrednom klijentelom, ali je baš zbog toga razvio životinjski instinkt za istinu, nos kojim je mogao nanjušiti činjenice. Lijepa djevojka koja se nalazila u njegovom uredu uznemirila ga je. Isprva je Barbet pomislio da ga ona možda nastoji uvući u svojevrsnu špijunažu. Zatim je prosudio da je napuštena žena koja traži dokaze protiv svoga muža. Nije imao pravo u vezi s time, priznao je, i sada je bio u neprilici kako da shvati što njegova stranka želi i zašto. Predao je Noelle popis djevojaka Larryja Douglasa i motrio joj lice dok je čitala niz imena. Isto bi tako čitala i popis iz praonice rublja. Završila je i pogledala ga. Christian Barbet bio je posve nepripremljen za njene slijedeće riječi: – Vrlo sam zadovoljna – rekla je Noelle. Pogledao ju je i brzo žmirnuo. – Molim vas da me pozovete kad mi budete imali još štogod saopćiti. Dugo nakon što je Noelle Page otišla, Barbet je sjedio u svom uredu i

piljio kroz prozor nastojeći proniknuti što zapravo hoće njegova stranka. Pariška kazališta ponovno su procvjetala. Nijemci su ih posjećivali kako bi proslavili svoje pobjede a i da bi se pokazivali s lijepim Francuskinjama, koje su vodili pod ruku kao trofeje. Francuzi su odlazili na predstave da na nekoliko sati zaborave da su nesretan, poražen narod. Noelle je u Marseilleu nekoliko puta odlazila u kazališta, ali je vidjela loše, amaterske predstave koje su četverorazredni izvođači igrali pred nezainteresiranom publikom. Kazalište u Parizu bilo je opet nešto sasvim drugo. Bilo je živo i iskričavo, nabito duhom i gracioznošću Molierea, Racinea i Colette. Neusporedivi Sacha Guitrv otvorio je svoj teatar, i Noelle ga je otišla pogledati kako glumi. Otišla je na obnovljenu predstavu Buchnerove »Dantonove smrti« i na predstavu »Asmodee« Francoisa Mauriaca. Otišla je u Comedie Francaise pogledati Pirandellov komad »Svakome svoje« i Rostandov »Cyrano de Bergerac«. Noelle je uvijek odlazila sama, nesvjesna zadivljenih pogleda onih koji su bili oko nje, posve izgubljena u drami koja se odvijala na pozornici. Nešto od magije koja se odvijala iza rampe dirnulo je prijemljivu žicu u njoj. Igrala je ulogu baš kao i glumci na pozornici, pretvarala se da je nešto što nije, sakrivala se iza maske. Osobito je se dojmila predstava »Huis Clos« Jeana Paula Sartrea. U njoj je glavnu ulogu tumačio Phillippe Sorel, jedan od idola Evrope. Sorel je bio ružan, nizak i zdepast, razbijena nosa i boksačkog lica. Ali onog trenutka kad bi progovorio, događalo bi se čudo. Preobrazio bi se u osjećajnog, zgodnog muškarca. To je kao u priči o kraljeviću i žabi, pomislila je Noelle, promatrajući predstavu. – Samo što je on oboje. Vraćala se uvijek iznova da ga promatra, sjedila u prvom redu da prouči njegovu glumu, nastojala dokučiti tajnu njegove privlačnosti. Jedne večeri za vrijeme pauze jedan joj je razvođač predao ceduljicu. Na njoj je pisalo: »Vidim vas u gledalištu iz večeri u večer. Molim vas da večeras dođete iza pozornice i dopustite mi da se s vama upoznam. P. S.« Noelle ju je pročitala s užitkom. Ne zato što bi išta držala do Philippea Sorela, nego zato što je znala da je ovo početak za kojim je tragala. Poslije predstave otišla je iza pozornice. Jedan starac s ulaza za glumce otpratio ju je do Sorelove garderobe. Glumac je sjedio ispred zrcala za šminkanje, odjenut samo u gaće, i brisao šminku. Proučavao je Noelle u ogledalu. – Nevjerojatno – rekao je napokon. – Izbliza ste još ljepši. – Hvala, gospodine Sorel. – Odakle ste? – Iz Marseillea.

Sorel se naglo okrenuo da je pogleda još pomnije. Pogled je spustio do njenih nogu i polako ga dizao sve do njenog tjemena ne propuštajući ni sitnicu. Noelle je mirno stajala za njegova pregleda i nije se niti pomaknula. – Tražite posao? – Ne. – Nikad to ne plaćam – rekao je Sorel. – Od mene ćete dobiti samo besplatnu kartu za moju predstavu. Ako želite novac, jebite se s kakvim bankarom. Noelle je stajala nepomično i promatrala ga. Napokon je Sorel rekao: – A što zapravo tražite? – Mislim da tražim vas. Večerali su, a onda su se vratili u Sorelov stan u prekrasnoj Rue Maurice-Barres, odakle se pružao pogled na ugao od kojeg je počinjala Bois de Boulogne. Philippe Sorel nije od Noelle očekivao ništa osim ljepote, i bio je zatečen njenom svestranošću u krevetu. – Kriste! – rekao je. – Fantastična si. Gdje si sve ovo naučila? Noelle se na trenutak zamislila. To doista nije bilo pitanje učenja. Bila je to stvar osjećanja. Za nju je muškarčevo tijelo bilo instrument na kojem je trebalo svirati, koje je trebalo istraživati do najskrovitijih dubina, pronaći odgovarajuće žice i graditi na njima, upotrebljavajući vlastito tijelo za to da se postignu izuzetne harmonije. – To mi je urođeno – rekla je jednostavno. Vršcima prstiju počela mu je lagano obigravati oko usnica – brzim, laganim, leptirskim dodirima – a onda se pomakne naniže prema bradi i trbuhu. Gledala je kako ponovno raste i diže se. Ustala je, otišla u kupaonicu, trenutak kasnije vratila se i njegov tvrdi penis turnula u svoja usta. Usta su joj bila vruća, puna tople vode. – Kriste – rekao je. Cijelu su se noć milovali, a ujutro je Sorel pozvao Noelle da preseli k njemu. Noelle je s Philippeom Sorelom živjela šest mjeseci. Nije bila ni sretna ni nesretna. Znala je da Sorela to što je s njim čini ekstatički sretnim, ali to Noelle nije ni najmanje bilo važno. Sebe je smatrala učenicom, koja je bila odlučila svakog dana naučiti nešto nova. On je bio škola koju je pohađala, mali dio njenog velikog plana. Za Noelle u njihovoj vezi nije bilo ničeg osobnog, jer ništa od sebe nije niti dala. Tu je pogrešku učinila dva puta i nikad je više počiniti neće. U Noellinim mislima bilo je mjesta samo za jednog muškarca, a taj je bio Larry Douglas. Noelle bi prošla pokraj Place des Victories ili pokraj perivoja ili restorana u koji ju je Larry izveo, te bi osjetila kako u njoj navire mržnja i kako je guši toliko da bi joj postalo teško disati, a s mržnjom je bilo pomiješano još nešto,

nešto što Noelle nije mogla imenovati. Dva mjeseca otkako se preselila Sorelu Noelle je nazvao Christian Barbet. – Imam za vas novi izvještaj – rekao je mali detektiv. – Je li on dobro? – upitala je žurno Noelle. Barbeta je iznova obuzeo onaj osjećaj nelagode. – Da – rekao je. Noellin je glas bio pun olakšanja: – Smjesta dolazim. Izvještaj je bio podijeljen na dva dijela. Prvi se odnosio na Douglasovu vojnu karijeru. Oborio je bio pet njemačkih aviona i bio je prvi Amerikanac koji je u ovom ratu postao zračni as. Unaprijeđen je u čin kapetana. Drugi dio izvještaja više ju je zanimao. Postao je vrlo popularan u društvenom životu zaraćenog Londona i zaručio se kćerkom jednog britanskog admirala. Slijedio je zatim popis djevojaka s kojima je Larry spavao, a koji se popis protezao od revijskih plesačica do žene jednog podsekretara u ministarstvu. – Želite li da nastavim s ovim? – upitao je Barbet. – Naravno – odgovorila je Noelle. Iz torbice je izvadila omotnicu i predala mu je. – Nazovite me kad budete opet imali nešto nova. Zatim je otišla. Barbet je uzdahnuo i pogledao u strop. – Folle – rekao je zamišljeno. – Folle. Da je Philippe Sorel i najmanje slutio što se zbiva u Noellinim mislima, bio bi zaprepašten. Činilo mu se da mu je Noelle potpuno privržena. Sve mu je radila: kuhala divna jela, išla u kupovinu, nadzirala čišćenje stana i milovala se s njim kad god bi mu se prohtjelo. A ništa nije zahtijevala. Sorel je samom sebi čestitao što je našao tako savršenu ljubavnicu. Vodio ju je posvuda, te je upoznala sve njegove prijatelje. Bili su oduševljeni njome i smatrali su da je Sorel veliki srećković. Jedne noći za večerom nakon predstave Noelle mu je rekla: – Philippe, želim postati glumica. Odmahnuo je glavom. – Sam Bog zna da si dovoljno lijepa, Noelle, ali ja sam cijelog života među glumicama. Drukčija si od njih i želim te zadržati ovakvom. Ne želim te ni sa kime dijeliti. – Potapšao ju je po ruci. – Zar ti ne dajem sve što trebaš? – Daješ, Philippe – odgovorila je Noelle. Kad su se te noći vratili u svoj stan, Sorel je poželio da se miluju. Kad su svršili, bio je izmožden. Noelle još nikad nije bila tako uzbudljiva, a Sorel je samom sebi čestitao što je njoj bilo potrebno jedino čvrsto vodstvo jednoga muškarca.

Slijedeće je nedjelje bio Noellin rođendan i Philippe Sorel je kod Maxima priredio banket u njenu čast. Zakupio je veliku odvojenu dvoranu na katu, urešenu crvenim baršunastim plišem i tamnom drvenom oplatom. Noelle je pripomogla u sastavljanju popisa uzvanika, a u nj je uključila i jedno ime koje nije niti spomenula Philippeu. Na banketu je bilo četrdesetoro ljudi. Nazdravili su u čast njenog rođendana i dali joj skupocjene poklone. Kad je večera bila gotova, Sorel je ustao. Bio je popio znatnu količinu brendija i šampanjca pa je bio pomalo nesiguran na nogama, a i riječi su mu bile malko nejasne. – Prijatelji moji – rekao je – svi smo mi pili u čast najljepše djevojke na svijetu i dali joj krasne rođendanske poklone, ali ja za nju imam dar koji će biti veliko iznenađenje. – Sorel je spustio pogled na Noelle, a zatim se na smiješio i okrenuo društvu. – Noelle i ja ćemo se vjenčati. Čulo se veselo odobravanje, a gosti su požurili da potapšu Sorela po leđima i da požele sreću budućoj mladenki. Noelle je sjedila, smiješila se gostima i mrmljala »hvala lijepo«. Jedan od gostiju nije ustao. Sjedio je za stolom na drugom dijelu sobe, pušio cigaretu u dugom cigarluku i cijeli prizor promatrao s porugom. Noelle je bila svjesna toga da ju je on tijekom večere promatrao. Bio je to visok, vrlo mršav muškarac, napetog mračnog lica. Kao da ga je sve što se oko njega zbivalo zabavljalo. Bio je više neki promatrač nego gost. Noelle je uhvatila njegov pogled i osmjehnula se. Armand Gautier je bio jedan od vodećih režisera u Francuskoj. Vodio je Francusko stalno kazalište, a njegove su predstave izazivale divljenje diljem svijeta. Kad je Gautier režirao neki komad ili film, bila je to gotovo sigurna garancija uspjeha. Uživao je ugled da je osobito dobar u radu s glumicama te da je stvorio pet-šest značajnih zvijezda. Sorel je stajao uz Noelle i govorio joj: – Jesi li se iznenadila, draga? – upitao je. – Da, Philippe – rekla je. Želim da se smjesta uzmemo. Vjenčat ćemo se u mojoj vili. Preko njegovog ramena Noelle je vidjela kako je Armand Gautier promatra i kako joj se zagonetno smiješi. Pristupili su neki prijatelji i odvukli Philippea, a kad se Noelle okrenula, pokraj nje je stajao Gautier. – Čestitam – rekao je. U njegovom se glasu osjećala poruga. – Upecali ste veliku ribu. – Jesam li? – Philippe Sorel je velika lovina. – Možda, za nekoga – rekla je Noelle ravnodušno. Gautier ju je iznenađeno pogledao: – Pokušavate li vi to meni reći da niste zainteresirani? – Ništa ja vama ne pokušavam reći.

– Puno sreće. – Okrenuo se da ode. – Monsieur Gautier... Stao je. – Mogu li se večeras sastati s vama? – upitala je Noelle mirno. – Željela bih s vama govoriti nasamu. Armand Gautier ju je na trenutak promatrao, a onda slegnuo ramenima. – Ako želite. – Doći ću k vama. Odgovara li vam to? – Da, naravno. Adresa je... – Znam adresu. U dvanaest? – U dvanaest. Armand Gautier je živio u otmjenoj staroj stambenoj zgradi u Rue Marbeuf. Vratar je otpratio Noelle u predvorje, a liftboj ju je odveo do četvrtog kata i pokazao joj Gautierov stan. Noelle je pozvonila. Nekoliko trenutaka kasnije vrata je otvorio Gautier. Bio je odjeven u kućni ogrtač sa cvjetićima. – Uđite – rekao je. Noelle je ušla u stan. Pogled joj nije bio naviknut, ali je osjetila da je stan uređen s izvrsnim ukusom i da su umjetnički predmeti skupocjeni. – Oprostite što nisam odjeven – ispričao se Gautier. – Bio sam na telefonu. Noelline su se oči upiljile u njegove. – Neće vam biti nužno da budete odjeveni. – Prišla je kauču i sjela. Gautier se nasmiješio. – Tako sam i mislio, gospođice Page. No zanima me jedno. Zašto baš ja? Zaručeni ste s čovjekom koji je glasovit i bogat. Siguran sam da biste, ukoliko tražite neke usputne veze, mogli naći nekoga mnogo privlačnijeg od mene, a svakako bogatijeg i mlađeg. Što vi zapravo od mene želite? – Želim da me učite glumu – rekla je Noelle. Armand Gautier ju je pogledao na trenutak, a zatim uzdahnuo. – Razočaravate me. Očekivao sam nešto originalni] e. – Vi se bavite radom s glumicama. – S glumicama, ne s amaterkama. Jeste li ikad glumili? – Ne. Ali vi ćete me naučiti. – Skinula je šešir i ru kavice. – Gdje je vaša spavaća soba? – upitala je. Gautier je oklijevao. Njegov je život obilovao divnim ženama koje su željele dospjeti u kazalište, ili do veće uloge, ili do glavne uloge u novom komadu, ili do veće garderobe. Sve su bile gnjavatorke. Znao je da bi bio lud da se spetlja s još jednom. A ipak nije bilo nikakve potrebe da se

spetlja. Ovdje je bila lijepa djevojka koja se bacala na njega. Trebalo bi biti jednostavno da je uvuče u krevet i da je se onda riješi. – Ondje – rekao je, pokazujući prema jednim vratima. Promatrao je Noelle dok je išla prema spavaćoj sobi. Pitao se što li će Philippe Sorel pomisliti ako sazna da je njegova buduća mlada provela noć ovdje. Žene. Kurve, sve. Gautier je natočio konjak i obavio nekoliko telefonskih razgovora. Kad je napokon ušao u spavaću sobu, u njegovom ga je krevetu čekala gola Noelle. Gautier je samom sebi morao priznati da je ona iznimno djelo prirode. Lice joj je bilo nevjerojatno, a tijelo besprijekorno. Put joj je bila boje meda, izuzev trokuta mekih zlatnih dlaka među nogama. Gautier je iz iskustva znao da su lijepe djevojke gotovo beziznimno narcisoidne, toliko zaokupljene svojom egocentričnošću da su bile vrlo slabe u krevetu. Mislile su da se njihov udio u milovanju sastoji samo u pukoj prisutnosti u muškarčevom krevetu, tako da je muškarac svršavao milujući se s nepokretnom, glinenom masom, a očekivalo se i da bude zahvalan za to iskustvo. No, dobro, možda bi on ovu mogao nečemu naučiti. Dok ga je Noelle promatrala, Gautier se svukao ostavljajući odjeću nemarno razbacanu po podu, a zatim je pristupio krevetu. – Neću ti govoriti da si divna – rekao je. – To si već previše puta čula. – Ljepota je bezvrijedna – slegnula je Noelle ramenima – ako se ne upotrijebi zato da pruži užitak. Gautier ju je, iznenađen, pogledao, a onda se osmjehnuo. – Slažem se. Upotrijebimo tvoju. – Sjeo je do nje. Kao velika većina Francuza, i Armand Gautier se dičio da je vješt ljubavnik. Zabavljale su ga pričice o Nijemcima i Amerikancima, čija se ideja o milovanju sastojala u tome da se popnu na djevojku, u trenutnom orgazmu, te stavljanju šešira na glavu i odlasku. Kad se Armand Gautier emocionalno vezao s nekom ženom, primjenjivao je mnoga sredstva da pojača užitak milovanja. Uvijek je tu bila savršena večera s prikladnim vincima. Inscenaciju je uredio umjetnički, tako da bude ugodna osjetilima, soba je bila jedva primjetljivo namirisana, a svirala je nježna glazba. Svoje je žene poticao nježnim osjećajima ljubavi, a kasnije grubim jezikom ulice. A Gautier je bio stručnjak u manuelnoj predigri koja je prethodila snošaju. U Noellinom slučaju okanio se svega ovoga. Za vezu koja traje jednu noć nije bilo potrebe za mirisima, glazbom i ispraznim draganjima. Bila je ovdje jednostavno zato da je poklopi. Doista je bila glupa guska ako je očekivala da će ono što svaka žena na svijetu ima među nogama moći zamijeniti za veličanstvenu i jedinstvenu genijalnost koju je Armand Gautier posjedovao u glavi. Počeo se penjati na nju. Noelle ga je zaustavila.

– Čekaj – prošaptala je. Dok ju je zbunjen promatrao, dohvatila je dvije male tube koje je bila metnula na noćni ormarić. Istisnula je sadržaj jedne od njih na dlan i počela utirati kremu na njegov penis. – Što je sad ovo? – upitao je. Nasmiješila se. – Vidjet ćeš. – Poljubila mu je usnice, a jezik joj je krenuo prema njegovom trbuhu, dok joj se kosa, poput lakih, svilenih prsta, povlačila preko njegovog tijela. Osjetio je kako mu se ud diže. Jezikom se spustila do njegovih nogu i počela mu nježno sisati prste. Ud mu je sad bio krut i nabrekao, a ona ga je uzjahala, dok je on i dalje ležao. Kako je osjećao da prodire u nju, toplina njene vagine djelovala je na kremu koju je stavila na njegov penis, a taj je osjećao postao nepodnošljivo uzbudljiv. Dok ga je jahala, pomičući se gore-dolje, lijevom mu je rukom milovala muda, te su se ona počela ugrijavati. U kremi koja mu je bila na penisu bilo je mentola, a osjet hladnoće dok se nalazio u njoj, u toplini, te ugrijanost muda, doveli su ga do apsolutne sumanutosti. Cijele su se noći milovali i svaki put je Noelle to izvodila drukčije. Bilo je to najnevjerojatnije senzualno iskustvo koje je ikad doživio. Ujutro je Armand Gautier rekao: – Da mogu prikupiti dovoljno energije da ustanem, obukao bih se i izveo te na doručak. – Samo ti leži – rekla je Noelle. Otišla je do orma ra, odabrala jedan od njegovih kućnih haljetaka i navukla ga. – Odmaraj se. Vratit ću se. Trideset i pet minuta kasnije Noelle se vratila noseći pladanj s doručkom i sok od svježe iscijeđenih naranči, slastan omlet s kobasicama i lukom, ugrijano pecivo s maslacem, džem i crnu kavu. Doručak je bio izvanredan. – Zar ti nećeš ništa? – upitao je Gautier. Noelle je odmahnula glavom. – Ne. – Sjedila je u naslonjaču i promatrala ga kako jede. Djelovala je još ljepše u njegovom kućnom ogrtaču, koji je bio gore otvoren i otkrivao obline njenih krasnih grudi. Kosa joj je bila raskuštrana i slobodno je padala. Armand Gautier je temeljito promijenio svoj raniji sud o Noelle. Nije ona bila osoba koja bi iako legla s bilo kojim muškarcem; bila je pravopravcato blago. Međutim, u svojoj kazališnoj karijeri susreo je mnoga blaga, i nije bio voljan tratiti vrijeme i režiserski talent na zanesenjačku amaterku koja je željela prodrijeti u kazalište, pa ma kako ta osoba bila lijepa ili vješta u krevetu. Gautier je bio iskusan čovjek, koji je svoju umjetnost uzimao ozbiljno. Odbio je da se kompromitira u prošlosti, a nije bio sklon da to uradi ni sada. Minule večeri bio je planirao provesti noć s Noelle i ujutro je otpraviti. Jedući sada doručak i proučavajući je, nastojao je smisliti način da Noelle zadrži kao ljubavnicu dok mu ne dosadi, a da ne potakne njene

ambicije za glumu. Znao je da mora ponuditi neki mamac. Oprezno je pipao: – Kaniš li se udati za Philippea Sorela? – upitao je. – Ne, nipošto – odgovorila je Noelle. – Nije to ono što želim. Sad će nastupiti ono. – A što želiš? – upitao je Gautier. – Rekla sam ti – kazala je Noelle mirno. – Želim biti glumica. Gautier je zagrizao novo pecivo, nastojeći dobiti na vremenu. – Naravno – rekao je. Zatim je dodao: – Ima puno zgodnih učitelja glume, kojima bih te mogao poslati, Noelle, a koji bi... – Ne – rekla je Noelle gledajući ga prijazno, toplo, kao da je sklona pristati na bilo što što joj on predloži. A ipak je Gautier imao osjećaj da je u nje srž od čelika. Mnogo je načina na koje je mogla reći »ne«. Ljutito, prijekorno, razočarano, zlovoljno, ali ona je to izrekla nježno. I krajnje odlučno. Bit će znatno teže nego što je pretpostavljao. Na trenutak se Armand Gautier kolebao da li da joj, kao desecima djevojaka svakog tjedna, kaže da ode jer on nema vremena da ga gubi s njom. Ali promislio je o nevjerojatnim uzbuđenjima koja je doživio noću i znao da bi bio budala kad bi joj dopustio da tako rano ode. Svakako je bila vrijedna malog, vrlo malog kompromisa. – Dobro – rekao je Gautier. – Dat ću ti da prostudiraš jedan komad. Kad ga naučiš, pročitat ćeš mi ga, pa ćemo vidjeti koliko si nadarena. Zatim ćemo odlučiti što ćemo s tobom. – Hvala ti, Armand – rekla je. U njenim riječima nije mogao osjetiti trijumfa, čak ni zadovoljstva. Bilo je to jednostavno primanje na znanje nečega što se ionako nije moglo izbjeći. Prvi put je Gautier osjetio lak ubod sumnje. No to je, naravno, bilo smiješno. On je bio majstor u po stupanju sa ženama. Dok se Noelle odijevala, Armand Gautier je otišao u svoju knjigama ispunjenu radnu sobu te proučavao poznate otrcane sveske na policama. Naposljetku je, ironično se osmjehnuvši, izabrao Euripidovu »Andromadu«. Jedan od najtežih klasika za glumu. Vratio se u spavaću sobu i predao dramu Noelle. – Evo ti, draga moja – rekao je. – Kad naučiš ulogu, prijeći ćemo je zajedno. – Hvala ti, Armand. Neće ti biti žao. Što je više razmišljao, Gautier je bio to zadovoljniji svojom smicalicom. Noelle će tjedan-dva biti zaokupljena memoriranjem uloga ili će što je bilo vjerojatnije, doći k njemu i priznati mu da nije u stanju da je svlada. Suosjećat će s njom, objasniti joj kako je teška umjetnost gluma, pa će oni moći održavati vezu nenatrunjenu njenom ambicijom. Gautier se dogovorio s Noelle da će uvečer s njom večerati, a onda je ona otišla. Kad se Noelle vratila u stan u kojem je živjela s Philippeom Sorelom,

ustanovila je da je on čeka. Bio se gadno napio. – Droljo – kriknuo je. – Gdje si bila cijele noći? Ne bi ništa značilo što god da mu je rekla. Sorel je znao da će slušati isprike, da će je izlemati, a onda povesti u krevet i oprostiti joj. No umjesto ispričavanja, Noelle je samo rekla: – Bila sam s drugim muškarcem, Philippe. Došla sam pokupiti svoje stvari. I dok ju je Sorel promatrao, skamenjen od nevjerice, Noelle je otišla u spavaću sobu i počela se pakirati. – Za ime Krista, Noelle – molio ju je. – Nemoj to učiniti! Pa mi se ljubimo. Uzet ćemo se. – Govorio joj je slijedećih pola sata, svađao se, prijetio, ulagivao se, a tada je Noelle dovršila pakiranje i otišla iz stana a da Sorel nije imao pojma zašto ju je izgubio, jer nije znao da je nikad nije ni posjedovao. Armand Gautier je bio usred režiranja nove drame, a premijera je bila zakazana za dva tjedna, pa je cijeli dan izbivao u kazalištu na probama. Po pravilu, kad je Gautier režirao, nije razmišljao ni o čemu drugome. Dio njegove genijalnosti bio je i to što se mogao intenzivno usredotočiti na svoj posao. Za njega nije postojalo ništa osim četiri kazališna zida i glumci s kojima je radio. Toga je dana, međutim, bilo drukčije. Gautier je ustanovio da mu se misli neprekidno vraćaju Noelle i nevjerojatnoj noći koju su zajedno proveli. Glumci bi prošli određeni prizor, a onda zastali iščekujući njegove opaske, a Gautier bi iznenada shvatio da im nije obratio ni najmanju pažnju. Bijesan na samog sebe, pokušao je fiksirati pažnju na ono što radi, ali pomisli na Noellino nago tijelo i čarobne stvari koje mu je izvela i dalje su mu navirale na um. Usred jednog dramatičnog prizora zatekao je samog sebe kako erigirana uda hoda po pozornici, pa se morao ispričati. Gautier je bio čovjek sklon analizi, pa je pokušao ocijeniti što ga je to u toj djevojci toliko privuklo. Noelle je bila lijepa, ali je on spavao s nekolicinom najljepših žena na svijetu. Bila je savršeno vješta u milovanju, ali takve su bile i druge žene s kojima je vodio ljubav. Činilo se da je inteligentna, ali ne i briljantna. Narav joj je bila ugodna, ali ne zamršena. Postojalo je još nešto, nešto što režiser nije baš mogao definirati. A onda se sjetio njenog blagog »ne« i osjetio je da je to ključ. U njoj je bilo neke snage, kojoj se nije moglo oprijeti, kojom će postići ono što god poželi. Bilo je u njoj nečeg nedirnutog. I kao i drugi muškarci prije njega, Armand Gautier je osjetio da premda se Noelle njega dojmila dublje nego što je to samom sebi htio priznati on se njoj uopće nije približio; to je bio izazov koji njegova muškost nije mogla odbiti. Gautier je cijeli dan proveo poremećenih misli. Nestrpljivo i s velikom radošću iščekivao je večer, ne toliko zbog toga što je želio voditi ljubav s Noelle, koliko zbog toga što je sebi želio dokazati da je gradio nešto ni iz

čega. Želio se razočarati u Noelle, kako bi je mogao otpustiti iz svoga života. Dok su se te noći milovali, Armand Gautier je svjesno pazio na lukavštine, .sredstva i majstorije koje je primijenila Noelle, kako bi spoznao da je sve to puka mehanika bez osjećaja. Ali, prevario se. Predala mu se potpuno i svom dušom, brinući jedino o tome da mu pruži ugodu kakvu on nikad ranije nije osjetio i uživajući u njegovu užitku. Kad je nastupilo jutro, Gautier je njome bio još očaraniji nego prije. Noelle mu je opet pripremila doručak; ovaj put su to bile slasne palačinke sa slaninom i džemom i vrućom kavom, i to je bilo izvanredno. – U redu – rekao je Gautier samom sebi. – Našao si mladu curu koja je prekrasna za oko, koja se može milovati i koja kuha. Bravo! Ali, je li to dovoljno jednom inteligentnom muškarcu? Kad si gotov s milovanjem i je lom, moraš govoriti. O čemu ona može s tobom razgovarati? – Odgovor je glasio da to zapravo i nije važno. Više nije bilo spomena o drami, i Gautier se ponadao da je Noelle zaboravila na to ili nije bila dorasla memoriranju stihova. Kad je ujutro otišla, obećala je da će navečer s njime večerati. – Možeš li se izvući od Philippea? – upitao je Gautier. – Napustila sam ga – rekla je Noelle jednostavno. Dala je Gautieru svoju novu adresu. Zurio je na trenutak u nju. – Shvaćam. Ali nije shvaćao. Ni najmanje. Opet su zajedno proveli noć. Kad se nisu milovali, razgovarali su. Ili bolje, Gautier je govorio. Noelle kao da je bila toliko zainteresirana za njega, da je on sebe uhvatio kako govori o stvarima koje nikad nikom nije razotkrio. Ni riječi nije bilo o komadu koji joj je dao da pročita i Gautier je samom sebi čestitao što je tako vješto riješio problem. Slijedeće noći, kad su povečerali i kad su bili spremni da se povuku, Gautier je krenuo prema spavaćoj sobi. – Još ne – rekla je Noelle. Iznenađeno se okrenuo. – Rekao si da ćeš me saslušati kako izvodim onu dramu. – Da, pa, pa, naravno – mucao je Gautier. – Kad god budeš spremna. – Spremna sam. Odmahnuo je glavom. – Ne želim da je čitaš, cherie – kazao je. – Hoću je čuti kad je naučiš napamet tako da te stvarao mogu ocijeniti kao glumicu. – Naučila sam je napamet – odgovorila je Noelle. Piljio je u nju zaprepašteno. Bilo je nemoguće da je u samo tri dana

mogla naučiti cijelu ulogu. – Jesi li spreman da me saslušaš? – upitala je. Armand Gautier nije imao izbora. – Naravno – rekao je. Mahnuo je prema sredini sobe. – To će ti biti pozornica. Publika će biti ovdje. – Sjeo je na veliki udobni divan. Noelle je počela izvoditi komad. Gautier je osjetio kako mu se koža počinje ježiti, svoj osobni znak, stvar koja mu se događala kad bi se namjerio na pravi talent. Nije da je Noelle bila ekspert. Daleko od toga. Njeno neiskustvo izbijalo je iz svakog pokreta, iz svake kretnje. Ali bilo je nešto mnogo veće od pukog umijeća: posjedovala je izvanrednu iskrenost, prirodnu nadarenost koja je svakom stihu davala svježe značenje i boju. Kad je Noelle završila monolog, Gautier je oduševljeno rekao: – Mislim da ćeš jednog dana postati značajna glumica, Noelle. Stvarno to mislim. Poslat ću te Georgesu Faberu, najboljem učitelju glume u cijeloj Francuskoj. Radeći s njim, ti ćeš... – Ne. Pogledao ju je začuđeno. Bio je to onaj isti blagi »ne«. Čvrst i konačan. – »Ne«, što? – upitao je Gautier pomalo zbunjen. – Faber ne uzima bilo koga, nego samo najveće glumce. Uzet će te samo zato što ću mu ja reći da te uzme. – Radit ću s tobom – rekla je Noelle. Gautier je osjetio da ga obuzima srdžba. – Ja nikoga ne podučavam – odsjekao je. – Nisam učitelj. Radim s profesionalnim glumcima. Kad postaneš profesionalna glumica, onda ću raditi s tobom. – Naprezao se da obuzda gnjev u glasu. – Razumiješ li? Noelle je kimnula: – Da, razumijem, Armand. – Onda dobro. Smekšan, uzeo je Noelle u naručaj i dobio od nje vatren cjelov. Sada je znao da se bio nepotrebno zabrinjavao. Bila je poput svih ostalih žena: bilo joj je potrebno da njome netko vlada. Neće s njom biti više nikakvih problema. Njihovo milovanje te noći nadmašilo je svako pređašnje, vjerojatno, Gautier je tako mislio, zbog dodatnog uzbuđenja one njihove male prepirke. U toku noći rekao joj je: – Ti doista možeš biti izvrsna glumica, Noelle. Veoma ću se s tobom ponositi. – Hvala, Armand – prošaptala je. Noelle je ujutro pripremila doručak, pa je Gautier otišao u kazalište. Kad joj je tijekom dana telefonirao, nije se odazivala, a kad je navečer došao kući, nje nije bilo. Gautier je čekao da se Noelle vrati, a kad se nije pojavila, cijele je noći ležao budan i pitao se nije li stradala u kakvoj

nesreći. Pokušao je telefonirati Noelle u njen stan, ali odgovora nije bilo. Poslao je brzojav, koji nije bio uručen, a kad se poslije probe zaustavio pokraj njenog stana, nitko se na zvono nije odazvao. U tjednu koji je uslijedio Gautier je bio izvan sebe. Probe su se pretvorile u gungule. Derao se na sve glumce i toliko ih uzrujavao da mu je direktor pozornice predložio da se jedan dan odmori, sa čime se Gautier suglasio. Kad su glumci otišli, sjeo je sam na pozornicu i pokušao dokučiti što se to s njim zbilo. Samom je sebi rekao da je Noelle posve obična žena, jeftina, ambiciozna plavojka, sa srcem prodavačice, koja želi postati zvijezda. Ocrnio ju je u svakom pogledu kojega se mogao domisliti, ali je na kraju znao da od toga nema nikakve koristi. Morao ju je imati. Te je noći tumarao pariškim ulicama, opijajući se u malim krčmama u kojima je bio nepoznat. Pokušao je misliti o načinima kako da dođe do Noelle, ali nije bilo rezultata. Nije bilo nikoga s kime bi bar mogao porazgovoriti o njoj, osim Philippea Sorela, a Philippe, naravno, nije dolazio u obzir. Tjedan dana nakon što je Noelle nestala, Armand Gautier je došao kući u četiri ujutro, pijan. Otvorio je vrata i ušao u dnevnu sobu. Sva su svjetla bila upaljena. Noelle se smotala u jedan naslonjač, odjevena u jedan od njegovih kućnih ogrtača, i čitala neku knjigu. Kad je ušao, podigla je pogled i nasmiješila se. – Zdravo, Armand. Gautier je zinuo u nju, srce mu je poskočilo, a oblio ga je osjećaj beskrajnog olakšanja i radosti. Kazao je: – Sutra ćemo početi raditi.

Washington je bio najuzbudljiviji grad koji je Catherine Alexander ikad vidjela. Uvijek je o Chicagu mislila kao srcu zemlje, ali je Washington bio otkrivenje. Ovdje je bila prava jezgra Amerike, pulsirajući centar moći. Isprva je Catherine bila zaplašena raznolikim uniformama koje su ispunjale ulice: kopnena vojska, zrakoplovne snage mornarice, mornarica. Prvi put je Catherine počela osjećati mračnu vjerojatnošću rata kao nešto stvarno. U Washingtonu je rat posvuda bio fizički prisutan. Ovo je bio grad u kojem će, dođe li do toga, rat otpočeti. Odavde će on biti naviješten, odavde će poteći mobilizacija, odavde će se njime rukovoditi. Ovo je bio grad koji je u svojoj šaci držao sudbinu svijeta. A ona će, Catherine Alexander, postati njegov dio. Doselila je Susie Roberts, koja je živjela u svijetlom i vedrom stanu na četvrtom katu zgrade bez dizala. Stan se sastojao od prilično velikog dnevnog boravka, dviju malih spavaonica, sićušne kupaonice i čajne kuhinje građene za patuljka. Susie kao da je bilo drago što vidi Catherine. Prve su joj riječi bile: – Požuri i raspremi stvari, pa izglačaj svoju najbolju haljinu. Pozvana si na večeru. Ugovorenu večeru. Catherine je žmirnula. – Što mi to prije nisi rekla? – Cathy, u Washingtonu djevojke imaju crne knjižice. Grad je toliko pun osamljenih muškaraca da je upravo žalosno. Te su prve večeri večerali u hotelu Willard. Susien kavalir bio je kongresmen iz Indiane, a Catherinin lobist iz Oregona, a oba su muškarca u ovom gradu bila bez svojih žena. Poslije večere su plesali u »Washington Country Clubu«. Catherine se nadala da će joj lobist možda moći dati neki posao. Umjesto toga ponudio joj je auto i vlastiti stan, što je ona otklonila sa zahvalnošću. Susie je dovela kongresmena u stan, a Catherine je otišla u krevet. Nedugo zatim čula ih je kako idu u Susienu sobu, a krevetni su federi počeli škripati. Catherine je navukla jastuk na glavu kako bi zagušila taj zvuk, ali to je bilo nemoguće. Zamišljala je kako Susie i onaj čovjek u

krevetu vode bjesomučnu, strastvenu ljubav. Ujutro kad se Catherine digla i došla na doručak, Susie je već bila ustala, vedra i vesela, spremna da ode na posao. Catherine je na Susie tražila izdajničke bore i druge znakove razuzdanosti, ali ih nije bilo. Baš naprotiv, Susie je izgledala sjajno, a put joj je bila savršeno besprijekorna. Bože moj, pomislila je Catherine, ona je ženski Dorian Gray. Jednog će se dana pojaviti u savršenom stanju, a ja ću izgledati kao da mi je sto i deset godina. Nekoliko dana kasnije za doručkom je Susie rekla: – Hej, čula sam da se otvara radno mjesto koje bi te moglo zanimati. Jedna od djevojaka sa sinoćnje zabave kazala je da napušta posao i da se vraća u Teksas. Sam Bog zna zašto bi se netko tko je umakao iz Teksasa želio onamo vratiti. Sjećam se da sam prije nekoliko godina bila u Amarillu i... – Gdje radi? – prekinula ju je Catherine. – Tko? – Ta djevojka – kazala je Catherine strpljivo. – Aha. Radi za Billa Frasera. On rukovodi propagandnim odjelom Ministarstva vanjskih poslova. Newsweek je prošlog mjeseca objavio naslovnu reportažu o njemu. Smatra se da će to biti lak posao. Baš sam sinoć za to saznala, stoga ako odeš odmah onamo, trebala bi prešišati sve druge cure koje ta stvar zanima. – Hvala – rekla Catherine zahvalno. – William Fraser, evo me. Dvadesetak minuta kasnije Catherine je bila na putu u Ministarstvo vanjskih poslova. Kad je stigla, straža joj je rekla gdje je Fraserov ured, pa se popela liftom. Propagandi odjel. To je zvučalo baš kao pravi posao za kojim je tragala. Catherine je zastala u hodniku ispred ureda i izvadila ručno ogledalce da provjeri šminku. Bila je u redu. Još nije bilo deset i trideset, pa je teren trebao biti njen. Otvorila je vrata i ušla. Prijemna prostorija bila je prepuna djevojaka koje su stajale, sjedile, oslanjale se na zid, a sve kao da su govorile u isti čas. Izbezumljena sekretarica za opsjednutim stolom uzalud je nastojala unijeti nekog reda u sobu. – Gospodin Fraser je sad zauzet – stalno je ponavljala. – Ne znam kad će se moći sastati s vama. – Traži li on tajnicu ili ne traži? – pitala je jedna od djevojaka. – Da, ali... – Očajnički je promotrila mnoštvo. – Bože moj! Ovo je smiješno! Vrata prema hodniku su se otvorila i daljnje tri djevojke utrpale su se unutra gurnuvši Catherine na stranu.

– Je li mjesto već popunjeno? – upitala je jedna od njih. – Možda bi on htio harem – dobacila je druga. – Onda sve možemo ostati. Vrata ureda su se otvorila i u prostoriju je stupio jedan muškarac. Bio je tek nešto niži od šest stopa, a imao je skoro vitko tijelo čovjeka koji se ne bavi sportom, ali koji stas održava u gimnastičkom klubu tri jutra u tjednu. Imao je kovrčastu plavu kosu, koja je na sljepoočicama počinjala sijediti, svijetle plave oči i čvrstu, prilično odbojnu liniju vilica. – Što se tu, do vraga, događa, Sally? – Glas mu je bio dubok i autoritativan. – Ove su djevojke čule za slobodno mjesto, gospodine Fraser. – Isuse. Ja o tome nisam znao ništa do prije jedan sat. – Pogledom je preletio prostoriju. – Kao da su prašumski bubnjevi. – Kad mu je pogled svrnuo prema Catherine, stala je uspravno i osmjehnula mu se svojim najsrdačnijim osmijehom, u smislu ja-ću-biti-sjajna-tajnica, ali njegov ju je pogled obišao, i Fraser se opet vratio svojoj sekretarici. – Trebam primjerak Life a – rekao joj je. Broja koji je izišao prije tri, četiri tjedna. Na naslov noj stranici je Staljin. – Naručit ću ga, gospodine Fraser – rekla je tajnica. – Trebam ga sada. – Krenuo je natrag u svoj ured. – Nazvat ću ured Time-Lifea – kazala je tajnica – i vidjeti mogu li nam oni pronaći primjerak. Fraser je zastao na vratima. – Sally, na liniji imam senatora Boraha. Želim mu pročitati ulomak iz tog broja. Imate dvije minute da mi pronađete primjerak. – Ušao je u svoj ured i zatvorio vrata. Djevojke u prostoriji su se pogledale i slegnule ramenima. Catherine je stajala i napregnuto razmišljala. Okrenula se i progurala iz ureda. – Dobro. Jedna manje – rekla je jedna od djevojaka. Tajnica je podigla telefon i okrenula broj informacija. – Broj ureda Time-Lifea – kazala je. Soba se stišala dok su je djevojke promatrale. – Hvala. – Spustila je sluša licu, zatim j e ponovno podigla i okrenula novi broj. – Halo, ovdje ured gospodina Williama Frasera u Ministarstvu vanjskih poslova. Gospodin Fraser treba smjesta je dan od prošlih brojeva Lifea. Onaj sa Staljinom na naslov noj stranici... Ne držite tamo prošle brojeve? S kime bih mogla razgovarati?... Aha. Hvala. – Spustila je. – Slabe si sreće, draga – rekla je jedna od djevojaka. Druga je dodala: – Oni sigurno izlaze s kakvim ljepoticama, zar ne? Ako želi noćas doći do mene, čitat ću mu. – Prasnuo je smijeh. Interfon je zazujao. Kvrcnula je prekidačem. – Vaše dvije minute su istekle – čuo se Fraserov glas. – Gdje je magazin?

Tajnica je duboko uzdahnula: – Upravo sam govorila s uredom TimeLifea, gospodine Fraser. Rekli su mi da je nemoguće dobiti... Vrata su se otvorila i Catherine je žurno ušla. U ruci joj je bio primjerak Lifea sa Staljinovom slikom na naslovnoj stranici. Progurala se do stola i stavila reviju u ruku tajnice. Sekretarica je zapanjeno zurila u novine. – I-imam primjerak, gospodine Fraser. Odmah vam ga donosim. – Ustala je, zahvalno se nasmiješila Catherine i požurila u Fraserovu sobu. Ostale djevojke su se okrenule i u Catherine zapiljileiznenadno neprijateljski. Pet minuta kasnije otvorila su se vrata Fraserova ureda i na njima su se pojavili Fraser i sekretarica. Tajnica je pokazala na Catherine. – To je ta djevojka. William Fraser se okrenuo da dobro odmjeri Catherine. – Biste li ušli, molim vas? – Da, gospodine. – Catherine je za Fraserom ušla u njegov ured osjećajući kako joj ostale djevojke pogledima probadaju leđa. Fraser je zatvorio vrata. Njegov je ured bio tipično birokratski vašingtonski ured, ali ga je on stilski uredio davši najmeštaju i umjetninama pečat svog vlastitog ukusa. – Sjednite, gospođice... – Alexander. Catherine Alexander. – Sally mi je rekla da ste vi iskrsnuli s Lifeom. – Jesam, gospodine. – Pretpostavljam da niste tek slučajno u svojoj torbi imali broj star tri tjedna. – Nisam, gospodine. – Kako ste ga tako brzo pronašli? – Spustila sam se u brijačnicu. Po brijačnicama i zu barskim čekaonicama uvijek se povlače stari brojevi. – Shvaćam. – Fraser se nasmiješio, a njegovo grubo lice postalo je manje strašno. – Ne vjerujem da bih se tome domislio – rekao je. – Jeste li u svemu tako bistri? Catherine je pomislila na Rona Petersona. – Nisam, gospodine – odgovorila je. – Vi tražite posao tajnice? – Zapravo ne. – Catherine je opazila njegov iznenađen pogled. – Prihvatit ću ga – dodala je žurno. U stvari, ja bih željela biti vaša pomoćnica. – Zašto da danas ne počnete kao tajnica? – kazao je Fraser suho. –

Sutra možete biti moja pomoćnica. Pogledala ga je puna nade. – Hoćete reći da sam dobila posao? – Na probni rok. – Kvrcnuo je prekidač interfona i nagnuo se prema kutiji. – Sally, molim vas da zahvalite mladim damama. Recite im da je mjesto popunjeno. – U redu, gospodine Fraser. Kvrcnuo je opet prekidačem. – Hoće li trideset dolara tjedno biti dovoljno? – O, da, gospodine. Hvala vam, gospodine Fraser. – Možete početi sutra ujutro u devet sati. Neka vam Sally dade da ispunite formular za službenike. Kad je Catherine izišla iz ureda, otišla je do Washington Posta. Zaustavio ju je policajac na recepciji u hodniku. – Ja sam osobna tajnica Williama Frasera – rekla je oholo – preko iz Ministarstva vanjskih poslova. Potrebne su mi neke informacije iz vašeg arhiva. – Kakve informacije? – O Williamu Fraseru. Proučavao ju je na trenutak, pa rekao: – To je najčudnija molba koju sam čuo ovog tjedna. Da li vas vaš šef uznemiruje ili tako nešto? – Ne – rekla je simpatično. – Kanim napisati izvještaj o njemu. Pet minuta kasnije jedan ju je činovnik uvodio u arhiv. Izvukao je fascikl o Williamu Fraseru i Catherine je počela čitati. Sat kasnije Catherine je bila jedan od najboljih znalaca na svijetu o Williamu Fraseru. Imao je četrdeset i pet godina, diplomirao je na Princetonu s najvišom ocjenom, pokrenuo je reklamnu agenciju Fraser Associates, koja je postala jedna od najuspješnijih tvrtki u tom poslu, a prije godinu dana, na traženje predsjednika, uzeo je dopust kako bi radio za vladu. Bio je u braku s Lvdijom Campion, bogatašicom iz otmjenih krugova. Bili su rastavljeni već četiri godine. Nisu imali djece. Fraser je bio milijunaš i imao je dom u Georgetownu, a ljetnu kuću u Bar Harboru, u državi Maine. Hobiji su mu bili tenis, veslanje i polo. Nekoliko novinskih reportaža navodilo ga je kao »jednog od najpoželjnijih američkih neženja«. Kad je Catherine stigla kući i ispričala Susie radosnu novost, Susie je inzistirala na tome da iziđu i da proslave. Dva bogata kadeta iz Annapolisa bila su u gradu. Ispostavilo se da je Catherinin kavalir sasvim zgodan momak, ali ona ga je cijele večeri u duhu uspoređivanla s Williamom Fraserom, a u usporedbi s Fraserom, mladić je bio nezreo i dosadan. Catherine se pitala

neće li se zaljubiti u svojeg novog šefa. Nije osjetila da je podilaze nekakvi djevojački trnci kad je bila s njim, ali bilo je tu nečeg drugog: sviđao joj se kao osoba, a imala je i osjećaj poštovanja. Zaključila je da oni trnci vjerojatno postoje samo u francuskim seksi romanima. Kadeti su djevojke izveli u talijanski restorančić u predgrađu Washingtona. Izvrsno su večerali, a zatim otišli pogledati film »Arsen i stara čipka«, što se Catherine strahovito svidjelo. Na kraju večeri dečki su ih odvezli kući, a Susie ih je pozvala na čašicu. Kad je Catherine sinulo da se oni spremaju da prenoće, ispričala se i rekla da mora u krevet. Njen je mladić prosvjedovao: – Ma još nismo niti počeli – rekao je. – Pogledaj njih. Susie i njen pratilac bili su na kauču, smotani u strastan zagrljaj. Catherinin pratilac ju je ščepao za ruku. – Moglo bi vrlo skoro doći do rata – kazao je iskreno. Prije nego što ga je Catherine stigla zaustaviti, uhvatio joj je ruku i stavio je na kvrgu među svojim nogama. – Pa ne bi valjda muškarca u ovom stanju poslala u borbu, je li tako? Catherine je povukla ruku boreći se da se ne razljuti. – Puno sam razmišljala – rekla je mirno – i odlučila da ću spavati samo s pokretnim ranjenikom. – Okrenula se i otišla u svoju sobu zaključavši vrata za sobom. Otkrila je da joj je teško zaspati. Ležala je u krevetu razmišljajući o Williamu Fraseru, svojem novom poslu i muškaračkoj kvrgi dečka iz Annapolisa. Sat nakon što je otišla u krevet, začula je kako opruge u Susienu krevetu bijesno škripe. Otada je spavanje bilo nemoguće. U osam i trideset narednog jutra Catherine je došla u svoj novi ured. Vrata nisu bila zaključana, a u prijemnoj prostoriji gorjelo je svjetlo. Iz ureda gospodina Frasera čula je zvuk muškog glasa pa je ušla unutra. William Fraser bio je za svojim stolom i diktirao u diktafon. Podigao je pogled kad je Catherine unišla i isključio aparat. – Poranili ste – rekao je. – Željela sam se malo ogledati po kancelariji i orijentirati prije nego što započnem raditi. – Sjednite. – U njegovom je tonu bilo nečega što ju je zbunilo. Kao da je bio ljut. Catherine je sjela. – Ne volim njuškala, gospođice Alexander. Catherine je osjetila da je pocrvenjela u licu. – Ne-ne razumijem. – Washington je mali grad. Čak nije ni grad. To je selendra. Ništa se ovdje ne zbiva što svi ne bi saznali u roku od pet minuta. – Još uvijek ne... – Nakladnik iz Posta telefonirao mi je dvije minute kako ste tamo

stigli da me upita zašto moja tajnica istražuje moj dosje. Catherine je sjedila zapanjeno ne znajući što da kaže. – Jeste li se informirali o svim tračevima koje ste željeli doznati? Osjetila je da se njena zbunjenost brzo mijenja u srdžbu. – Nisam njuškala – kazala je Catherine. Digla se. – Jedini razlog zbog kojeg sam se htjela obavijestiti o vama bio je taj što sam htjela znati za kakvog čovjeka radim. – Glas joj je podrhtavao od gnjeva. – Mislim da bi se dobra tajnica trebala prilagoditi svojem poslodavcu, pa sam željela saznati čemu se moram prilagoditi. Fraser je .mirno sjedio, neprijateljskog izraza lica. Catherine je zurila u njega i mrzila ga. Bila je na rubu suza. – Ne trebate se više zbog toga zabrinjavati, gospodine Fraser. Dajem otkaz. – Okrenula se i pošla prema vratima. – Sjednite – rekao je Fraser, a glas mu je bio kao pucanj biča. Catherine se, potresena, okrenula. – Ne trpim proklete primadone. Bijesno ga je pogledala. – Nisam ja... – U redu. Žao mi je. Hoćete li sad sjesti? Molim vas. – Uzeo je lulu sa stola i zapalio je. Catherine je stajala ne znajući što da radi, preplavljena poniženjem. – Ne vjerujem da će ići – počela je. – Ja... Fraser je potegnuo dim i odbacio šibicu. – Naravno da će ići, Catherine – rekao je razborito. – Ne možete sada dati otkaz. Pogledajte samo kakve bih sve gužve imao krateći novu djevojku. Catherine ga je pogledala i u njegovim vedrim plavim očima opazila tračak naslade. Nasmiješio se, a njene su se usnice i protiv volje izvile u slab osmijeh. Utonula je u stolac. – Tako je bolje. Je li vam itko ikad rekao da ste preosjetljivi? – Mislim da jest. Oprostite. Fraser se zavalio u svoj stolac. – Ili sam možda ja taj koji je preosjetljiv? Dopizdilo mi je da me zovu »jednim od najpoželjnijih američkih neženja«. Catherine je poželjela da on više ne upotrebljava ovakve riječi. Ali što ju je najviše zasmetalo? pitala se. Dopizdilo ili neženja? Možda je Fraser imao pravo. Možda njeno zanimanje za njega i nije bilo onako impersonalno kao što je mislila. Možda podsvjesno... – ... meta svake proklete idiotske neudate ženske na svijetu – govorio je Fraser. – Ne biste vjerovali da vam kažem koliko žene mogu biti agresivne. Ne bih li? Kušajte našu blagajnicu. Catherine je pocrvenjela pri

pomisli na to. – Dovoljno da muškarca pretvore u homića. – Fraser je uzdahnuo. – Budući da je sad, čini se, Nacionalni tjedan ispitivanja, recite mi nešto o sebi. Imate li dečka? – Nemam – rekla je. – To jest, ni jednog stalnog – dodala je žurno. Pogledao ju je podrugljivo. – Gdje stanujete? – Dijelim stan s djevojkom koja mi je bila kolegica na sveučilištu. – Northwestemu. Iznenađeno ga je pogledala, a onda shvatila da je morao vidjeti formular koji je bila popunila. – Da, gospodine. – Reći ću vam o sebi nešto što niste pronašli u no vinskom arhivu. Sa mnom je vrlo neugodno raditi. Ustanovit ćete da sam pravedan, ali sam perfekcionist. S nama je teško živjeti. Mislite li da ćete moći? – Pokušat ću – rekla je Catherine. – Dobro. Sally će vas uputiti u ovdašnji redovit tok posla. Najvažnija stvar koju morate zapamtiti jest to da ja pijem kavu za kavom. Volim crnu i vruću. – Zapamtit ću. – Ustala je i pošla prema vratima. – I, Catherine... – Da, gospodine Fraser? – Kad večeras dođete kući, pred zrcalom vježbajte izgovaranje nekih kletvi. Budete li se svaki put kad izgovorim neku prostotu lecnuli, izludit ćete me. Ponovno ju je zezao navodeći je na to da se osjeti poput djeteta. – Da, gospodine Fraser – rekla je hladno. Izjurila je iz njegovog ureda gotovo tresnuvši vrata za sobom. Sastanak uopće nije protekao onako kako je Catherine očekivala. William Fraser nije joj se više sviđao. Mislila je o njemu da je samodopadan, vlastohlepan, nadut prostak. Nikakvo čudo što se žena od njega rastavila. No, bila je ovdje i počet će raditi, ali je odlučila da će potražiti drugi posao, posao u kojem će raditi za ljudsko biće umjesto za despota. Kad je Catherine izišla, Fraser se zavalio u svoj stolac, a smiješak mu je ozario usnice. Jesu li djevojke još uvijek bile onako bolećivo mlade, onako iskrene i privržene? U svojoj srdžbi, onako usplamtjelih očiju i uzdrhtalih usana, Catherine se činila toliko nezaštićena da ju je Fraser poželio uzeti u naručaj i zaštititi je. Od samog sebe, priznao je skrušeno. Kod nje je bilo nečeg blještavo starinskog, što je gotovo i zaboravio da postoji kod djevojaka. Bila je ljupka, i bila je vedra, i bila je samosvojna.

Bit će ona najbolja tajnica koju je ikad imao. A duboko u sebi Fraser je osjećao da će ona postati i više od toga. Koliko to više, još nije bio siguran. Toliko se puta opekao da se sistem automatskog upozorenja uključivao istog časka kad bi njegove osjećaje dirnula koja ženska. Ovakvi su trenuci nastupali vrlo rijetko. Lula mu se bila zagasila. Ponovno ju je upalio, a smiješak mu je i dalje titrao licem. Malo kasnije, kad ju je Fraser pozvao da joj nešto izdiktira, Catherine je bila uljudna, ali hladna. Čekala je da joj Fraser kaže nešto privatno kako bi mu mogla pokazati koliko je rezervirana, no on je bio hladan i poslovan. Očito je, pomislila je Catherine, izbrisao iz pameti jutrošnji incident. Koliko muškarac može biti bešćutan. Usprkos samoj sebi, Catherine je otkrila da je novi posao neobično zanimljiv. Telefon je neprestano zvonio, a imena onih koji su nazivali ispunjavala su je uzbuđenjem. Prvog tjedna potpredsjednik Sjedinjenih Država nazvao je dva puta, zatim se javljalo desetak senatora, ministar vanjskih poslova i slavna glumica koja je u gradu reklamirala svoj najnoviji film. Vrhunac toga tjedna predstavljao je poziv predsjednika Roosevelta, a Catherine je bila toliko uzrujana da je ispustila telefon i prekinula vezu s njegovom sekretaricom. Uz telefonske pozive Fraser je imao neprekinut niz sastanaka u uredu, privatnom klubu ili u kojem od poznatijih restorana. Poslije prvih nekoliko tjedana Fraser je dopustio Catherine da za njega ugovara sastanke i obavija rezervacije. Počela je otkrivati koga Fraser želi sresti, a koga želi izbjeći. Posao ju je toliko zaokupljao da je do kraja mjeseca potpuno zaboravila tražiti drugi posao. Catherinin odnos s Fraserom i dalje je bio na vrlo impersonalnoj razini, ali ga je sada dovoljno poznavala da shvati kako njegova suzdržanost nije neprijateljstvo. Bilo je to dostojanstvo, zid rezerviranosti koji je služio kao štit od svijeta. Catherine je imala osjećaj da je Fraser zapravo vrlo osamljen. Njegov je posao iziskivao da bude društven, ali je ona osjetila da je on po prirodi samotnik. Osjetila je i to da je William Fraser izvan njene kategorije. Što se toga tiče, tako je i s ostalim muškim dijelom Amerike, zaključila je. S vremena na vrijeme odlazila je zajedno sa Susie na čvenkove, ali je otkrila da najveći dio njenih pratilaca čine oženjeni seksualni atleti, pa joj je bilo milije da u kino ili u kazalište ide sama. Gledala je Gertrude Lawrence i novog komičara koji se zvao Danny Kaye u »Dami u tami«, pa »Život s ocem« i »Alice pod oružjem« s mladim glumcem Kirkom Douglasom. Sviđao joj se film »Kitty Foyle« s Ginger Rogers, jer je u njoj prepoznala sebe. Jedne večeri na predstavi »Hamleta« vidjela je Frasera kako sjedi u loži s nekom prekrasnom djevojkom. Na njoj je bila skupa bijela večernja haljina, koju je Catherine vidjela u Vogueu. Nije imala pojma tko je bila ta djevojka. Fraser je sam ugovarao svoje privatne izlaske, pa nikad nije znala kamo ide i s kime. Osvrnuo se po kazalištu i

zamijetio je. Slijedećeg jutra nije to spominjao sve dok nije svršio s jutarnjim diktiranjem. – Kako vam se svidio »Hamlet«? – upitao je. – Komad će uspjeti, ali nisam baš oduševljena izvedbom. – Meni su se svidjeli glumci – kazao je. – Mislim da je djevojka koja je glumila Ofeliju bila osobito dobra. Catherine je kimnula i krenula iz prostorije. – Zar se vama Ofelija nije svidjela? – upitao je Fraser. – Ako želite da budem iskrena – rekla je Catherine oprezno – mislim da nije bila dorasla toj ulozi. – Okrenula se i izišla. Kad je te večeri Catherine došla u stan, Susie ju je dočekala. – Imala si posjetitelja – rekla je Susie. – Koga? – Čovjeka iz FBI-ja. Vode istragu o tebi. Bože moj, pomislila je Catherine. Otkrili su da sam djevica, a vjerojatno postoji neki zakon koji to u Washingtonu zabranjuje. Rekla je glasno: – zbog čega bi FBI vodio istragu o meni? – Zato što sad radiš za vladu. – Oh! – Kako tvoj gospodin Fraser? – Moj gospodin Fraser jako dobro – rekla je Catherine. – Što misliš kako bi me volio? Catherine je proučavala svoju visoku, vitku, smeđ kosu cimericu. – Za doručak. Kako su tjedni odmicali, Catherine se upoznala s drugim sekretaricama koje su radile u obližnjim uredima. Nekoliko djevojaka spetljalo se sa svojim šefovima, a čini se da im nije bilo važno jesu li ti muškarci bili oženjeni ili sami. Zavidjele su Catherine na tome što radi za Williama Frasera. – Kakav je zapravo zlatni dečko? – upitala je jednog dana za ručkom jedna od njih. – Je li ti već ozbiljno zafolirao? – Ma ne gnjavi se on s time – rekla je Catherine otvoreno. – Ja svakog jutra dođem u devet, pa se onda jebuckamo na kauču do jedan, a zatim prekid za ručak. – Ozbiljno, kakvim ti se čini? – Odoljivim – slagala je Catherine. Njeni osjećaji prema Williamu Fraseru znatno su omekšali od njihove prve svađe. Govorio je istinu kad joj je rekao da je perfekcionist. Kad god bi pogriješila, strogo bi zbog toga bila ukorena, ali je ustanovila da je on pošten i uviđavan. Promatrala ga

je kako troši vrijeme potrebno za vlastite probleme da bi pomogao drugim ljudima, ljudima koji njemu ništa nisu mogli učiniti, a uvijek bi to uredio tako da sebi nikad nije pripisivao nikakvu zaslugu. Da, doista joj se William jako sviđao, ali to se nikog u gradu nije ticalo osim nje same. Jednom kad su trebali poobavljati jako puno posla, Fraser je zamolio Catherine da večera s njime u njegovoj kući kako bi mogli raditi do kasna. Talmadge, Fraserov šofer, čekao je s limuzinom ispred zgrade. Nekoliko tajnica koje su izlazile znalačkim su okom promatrale kako Fraser uvodi Catherine na stražnje sjedište automobila i kako se uvlači do nje. Limuzina je glatko kliznula u predvečernji promet. – Upropastit ću vam ugled – rekla je Catherine. Fraser se nasmijao. – Dat ću vam nekoliko savjeta. Poželite li ikad ljubakati s nekim iz javnog života, obavite to vani, na otvorenom. – A što je s prehladom? Nakesio se. – Htio sam reći, povedite svog udvarača – ako se ta riječ još uvijek upotrebljava – na javna mjesta, u dobro poznate restorane, kazališta. – Shakespeareove komade? – upitala je Catherine nevino. Fraser se nije na to osvrtao. – Ljudi uvijek traže mutne motive. Reći će sebi: »Aha. On izvodi tu-i-tu van, u javnost. Pitam se s kime li se sreće u potaji.« Ljudi, nikad ne vjeruju onome što je očito. – Zanimljiva teorija. – Arthur Conan Doyle je napisao pripovijetku koja se temelji na zavođenju ljudi nečim očitim – rekao je Fraser. – Ne mogu se sjetiti njenog imena. – Bio je to Edgar Allan Poe. »Ukradeno pismo.« – Istog trenutka kad je izgovorila, Catherine je požalila što je to učinila. Muškarci ne vole pametne djevojke. No od kakve li je to bilo važnosti? Nije mu bila djevojka; bila mu je tajnica. Ostatak puta provezli su se šuteći. Fraserov dom u Georgetownu bio je kao iz slikovnice. Četverokatna džordžijanska kuća, koja mora da je bila starija od dvjesto godina. Vrata je otvorio batler u bijelom kaputiću. Fraser je rekao: – Frank, ovo je gospođica Alexander. – Hej, Frank. Mi smo razgovarali telefonski – rekla je Catherine. – Da, milostiva. Drago mi je što sam vas upoznao, gospođice Alexander. Catherina je pogledala predvorje. Bilo je tu prekrasno starinsko

stubište koje je vodilo na kat. Stara je hrastovina bila toliko ulaštena da je sjala. Pod je bio od mramora, a iznad svega je bio blistav svijećnjak. Fraser je promatrao njeno lice. – Sviđa vam se? – upitao je. – Sviđa li mi se? Pa naravno! Nasmiješio se, a Catherine se pitala nije li bila malo previše oduševljena, poput djevojke koja je očarana bogatstvom, poput jedne od onih agresivnih žena koje su ga uvijek progonile. – Ugougodno je – dodala je neuvjerljivo. Fraser ju je podrugljivo gledao, a Catherine je imala užasan osjećaj da joj može čitati misli. – Dođite u moju radnu sobu. Catherine je pošla za njim u veliku sobu zatrpanu knjigama, izvedenu u tamnoj drvenoj oplati. Soba je zračila jednim drugim vremenom, ljupkošću bezbrižnijeg, prijateljskijeg načina života. Fraser ju je promatrao. – Pa? – upitao ju je ozbiljno. Catherine se nije dala ponovno uhvatiti. – Manja je od Kongresne biblioteke – rekla je defenzivno. Glasno se nasmijao: – Imate pravo. U sobu je ušao Frank noseći srebrnu kablicu s ledom. Stavio ju je na bar u kutu. – U koje biste vrijeme željeli večeru, gospodine Fraser? – U sedam i trideset. – Reći ću kuharu. – Frank je izišao iz sobe. – Što vam smijem smiješati za piće? – Ništa, hvala. Pogledao ju je. – Zar vi ne pijete, Catherine? – Ne kad radim – rekla je. – Pomiješaju mi se »p« i »o«. – Mislite »p« i »q«, zar ne? – »P« i »o«. Oni su jedno do drugoga na pisaćem stroju. – Nisam znao. – Nije se niti očekivalo da znate. Zato me svakog tjedna ovako kraljevski i plaćate. – Koliko vam plaćam? – upitao je Fraser. – Trideset dolara i večeru u najljepšoj kući u Washingtonu. – Sigurni ste da se nećete predomisliti u vezi s pićem? – Ne, hvala vam – rekla je Catherine. Fraser je sebi smiješao martini, a Catherine je prošetala sobom razgledajući knjige. Bili su tu svi tradicionalni klasični naslovi i uz to cijeli odsjek knjiga na talijanskom i još jedan na arapskom jeziku. Fraser joj je pristupio. – Vi valjda ne govorite talijanski i arapski? – upitala je Catherine.

– Govorim. Živio sam nekoliko godina na Bliskom istoku i naučio arapski. – A talijanski? – Neko sam vrijeme hodao s jednom talijanskom glumicom. Lice joj je pocrvenjelo. – Oprostite, nisam namjeravala njuškati. Fraser ju je pogledao, a pogled mu je bio podsmješljiv. Catherine se osjećala poput šiparice. Nije bila sigurna da li Williama Frasera mrzi ili ljubi. U jedno je bila sigurna. Bio je najprivlačniji muškarac kojega je upoznala. Večera je bila izvanredna. Sva su jela bila francuska i s božanskim umacima. Za desert je bio cheeries jubilee. Nije uopće bilo čudno što je Fraser tri jutra tjedno vježbao u klubu. – Kakav je? – upitao ju je Fraser. – Nije kao hrana u menzi – rekla je i nasmiješila se. Fraser se nasmijao. – Moram jednog dana jesti u menzi. – Ne bih da sam na vašem mjestu. Pogledao ju je. – Hrana je tako loša? – Ne zbog hrane. Zbog djevojaka. Zgnječile bi vas. – Zašto to mislite? – Sve vrijeme pričaju o vama. – Hoćete reći da se raspituju o meni? – Rekla bih – nacerila se. – Razmišljam da se, kad završe, moraju osjećati frustrirane zbog nedostatka informacija. Odmahnula je glavom – Pogrešno. Izmišljavam svakakve pričice o vama. Fraser se zavalio u naslonjač i odmarao se uz konjak. – Kakve pričice? – Sigurni ste da ih želite čudi? – Potpuno. – Pa, kažem im da ste ljudožder i da se cijeli dan derete na mene. Nakesio se. – Ne cijeli dan. – Velim im da ste fanatik lova i da po uredu nosate nabitu pušku dok mi diktirate pa sam neprekidno u strahu da će opaliti i ubiti me. – To mora da ih drži u napetosti. – Lijepo se zabavljaju nastojeći otkriti kakvi ste vi u zbilji. – Jeste li vi otkrili kakav sam ja u zbilji? – Fraserov je ton postao ozbiljan.

Pogledala je na trenutak u njegove vedre plave oči, a onda se okrenula. – Mislim da jesam – kazala je. – Tko sam ja? Catherine je u sebi osjetila iznenadnu napetost. Zafrkavanje je završeno i nova se nota uvukla u razgovor. Uzbudljiva, uznemirujuća nota. Nije odgovorila. Fraser ju je na trenutak pogledao, a onda se nasmiješio. – Ja sam nezanimljiva tema. Još deserta? – Ne, hvala. Tjedan dana neću jesti. – Hajdmo na posao. Radili su sve do ponoći. Fraser je ispratio Catherine do vrata, a vani ju je čekao Talmadge da je odveze natrag u njen stan. Cijelim putem kući razmišljala je o Fraseru. O njegovoj moći, časti i razumijevanju. Netko je jednom rekao da čovjek treba biti snažan prije nego što si dopusti da bude otmjen. William Fraser je bio vrlo jak. Ovo je veče bilo jedno od najugodnijih večeri u Catherininu životu, i to ju je zabrinjavalo. Bojala se da bi se mogla pretvoriti u jednu od onih ljubomornih sekretarica koje po cijeli dan sjede u uredu i mrze svaku djevojku koja telefonira njihovom šefu. No, to ona neće dopustiti. Svaka poželjna ženska u Washington bacala se u lov na Frasera. Ona se neće pridružiti tom mnoštvu. Kad se Catherine vratila u stan, Susie ju je iščekivala. Bacila se na Catherine istog trenutka kad je ova ušla. – Reci! – tražila je Susie. – Što se dogodilo? – Ništa se nije dogodilo – odgovorila je Catherine. – Večerali smo. Susie je s nevjericom u nju zurila. – Zar ti nije niti zafolirao? – Naravno da nije. Susie je uzdahnula. – To sam i trebala misliti. Bojao te se. – Što time misliš? – Mislim to, draga, da se držiš kao Djevica Marija. Vjerojatno se plašio da ćeš, ako samo prst stavi na tebe, zavrištati »siluje me« i pasti u nesvijest. Catherine je osjetila da joj obrazi plamte. – Nisam za njega zainteresirana na takav način – rekla je kruto. – I ne držim se kao Djevica Marija. – Držim se kao djevica Katarina. Draga stara sveta Katarina. Samo je premjestila svoje sveto sjedište u Washington. Ništa se drugo nije promijenilo. I dalje je poslovala u istoj staroj crkvi.

U slijedećih šest mjeseci Fraser je prilično vremena bio odsutan. Putovao je u Chicago i San Francisco te u Evropu. Uvijek je bilo dovoljno posla da Catherine bude zaposlena, a ipak je ured bez Frasera djelovao usamljeno i prazno. Neprekidno su dolazili zanimljivi posjetitelji, uglavnom muškarci, i Catherine se našla obasuta pozivima. Imala je na izbor ručkove, večere, putovanja u Evropu i krevet. Nije prihvatila ni jedan poziv, dijelom zbog toga što je nije zanimao ni jedan od muškaraca, ali uglavnom zbog toga što je osjećala da se Fraser ne bi složio s time da miješa posao sa zabavom. Ako je Fraser i bio svjestan neprestanih prilika koje je odbijala, nije to komentirao. Dan nakon što je s njime večerala u njegovoj kući dao joj je povišicu od deset dolara tjedno. Catherine se učinilo da se promijenio tempo grada. Ljudi su se kretali brže, postali su napetiji. Novinski naslovi vrištali su o neprekidnim nizovima invazija i kriza u Evropi. Pad Francuske dojmio se Amerikanaca dublje od ostalih munjevitih događaja u Evropi jer su doživjeli osjećaj osobnog oskvrnuća, gubitak slobode u zemlji koja je bila jedna od kolijevki slobode. Pala je Norveška, Engleska je u bici za Britaniju vodila borbu za vlastiti opstanak, a potpisan je sporazum između Njemačke, Italije i Japana. Sve je više bujao osjećaj neizbježnosti da će Amerika ući u rat. Catherine je jednog dana upitala o tome Frasera. – Mislim da je samo pitanje vremena kad ćemo biti upleteni – rekao je zamišljeno. – Ako Engleska ne može zaustaviti Hitlera, morat ćemo mi. – Ali senator Borah veli... – Simbol američkih izolacionista trebao bi biti noj – komentirao je Fraser gnjevno. – Što ćete vi raditi ako dođe do rata? – Bit ću junak – rekao je. Catherine je zamislila kako onako zgodan u oficirskoj uniformi odlazi u rat, i ta joj je pomisao bila mrska. Činilo joj se glupim da u ovo prosvijetljeno doba ljudi još uvijek misle da razlike među sobom mogu riješiti međusobnim ubijanjem. – Ne brinite, Catherine – rekao je Fraser. – Ništa se neće desiti za neko vrijeme. A kad se desi, bit ćemo pripravni. – Što će biti s Engleskom? – upitala je. – Ako Hitler odluči napasti, hoće li ona biti sposobna da mu se odupre? On ima tako puno tenkova i aviona, a oni nemaju ništa. – Imat će – umirio ju je. – Vrlo skoro. Promijenio je temu, pa su se opet vratili poslu.

Tjedan dana kasnije listovi su bili puni novosti o novom Rooseveltovom konceptu američke pomoći saveznicima. Fraser je, dakle, znao za to i pokušavao ju je umiriti a da ne otkrije informacije. Tjedni su hitali. Catherine je prihvatila poneki poziv za izlazak, ali svaki put bi samu sebe zatekla kako svojeg pratioca uspoređuje s Williamom Fraserom, pa se pitala zbog čega se gnjavi izlazeći bilo s kime. Bila je svjesna toga da se sama potisnula u gadan emocionalan zapećak, ali nije znala kako da se odande izvuče. Samoj je sebi govorila da je samo zaslijepljena Fraserom te da će to prevladati, ali su joj u međuvremenu njeni osjećaji branili da uživa u društvu drugih muškaraca jer su svi ti muškarci bili toliko daleko od Frasera. Kad je jedne noći radila do kasna, Fraser se neočekivano vratio u ured nakon kazališta. Podigla je pogled i trgnula se od iznenađenja kad je ušao. – Što mi tu imamo? – zarežao je. – Brod za roblje? – Željela sam završiti ovaj izvještaj – rekla je – kako biste ga sutra mogli ponijeti sa sobom u San Francisco. – Mogli ste mi ga poslati poštom – odgovorio je. Sjeo je u naslonjač sučelice Catherine i promatrao je. – Zar vi nemate čim ljepšim ispunjavati večeri nego izrađivanjem dosadnih izvještaja? – upitao je. – Slučajno sam večeras bila slobodna. Fraser se zavalio u naslonjač, sastavio prste i metnuo ih pod bradu, pa se zagledao u nju. – Sjećate li se što ste rekli prvog dana kad ste ušli u ovaj ured? – Rekla sam mnogo gluposti. – Rekli ste da ne želite biti sekretarica. Željeli ste biti moja pomoćnica. Nasmiješila se. – Nisam znala ništa bolje. – Sad znate. Podigla je pogled. – Ne razumijem. – Vrlo jednostavno, Catherine – rekao je mirno. – U posljednja tri mjeseca doista ste mi bili pomoćnica. Sad ću urediti da to bude i službeno. Zurila je u njega ne vjerujući onome što je čula. – Jeste li sigurni da... – Nisam vam ranije dao naslov i plaću zato što vas nisam htio uplašiti. Ali sad znate da to možete raditi. – Ne znam što da kažem – promucala je Catherine. – Ja... nećete to požaliti, gospodine Fraser.

– Već sam požalio. Moji me pomoćnici uvijek zovu Bili. – Bili. Kad je kasnije te noći Catherine ležala u krevetu, j sjetila se kako ju je gledao i kako se ona zbog toga osjećala, a proteklo je još mnogo vremena prije nego što je mogla zaspati. Catherine je nekoliko puta pisala ocu pitajući ga kad će u Washington da je posjeti. Jako je željela da mu pokaže grad i da ga upozna sa svojim prijateljima i s Billom Fraserom. Na posljednja dva pisma nije dobila odgovor. Zabrinuta, telefonirala je u stričev dom u Omahi. Stric je odgovorio na poziv. – Cathy. Upravo, upravo sam te kanio zvati. Catherine se steglo srce. – Kako tata? Nastupila je kratka stanka. – Udarila ga je kap. Htio sam te zvati ranije, ali me tvoj otac molio da pričekam dok mu ne bude bolje. Catherine je stegnula slušalicu. – Je li mu bolje? – Bojim se da nije, Cathy – čula je stričev glas. – Uzet je. – Smjesta dolazim – rekla je Catherine. Otišla je do Billa Frasera i saopćila mu novost. – Žao mi je – kazao je Fraser. – Kako bih vam mogao pomoći? – Ne znam. Želim odmah otići k njemu, Bili. – Naravno. – Podigao je telefon i počeo nazivati. Njegov šofer odvezao je Catherine u njen stan, gdje je nabacala nekoliko haljina u kovčeg, a onda ju je prebacio na aerodrom, gdje je Fraser za nju uredio avionsku rezervaciju. Kad se avion spustio na aerodrom u Omahi, ondje su je čekali stric i strina, a jedan jedini pogled na njihova lica kazivao je da je zakasnila. Šutke su se odvezli u mrtvačnicu. Kad je Catherine ušla u zgradu, preplavio ju je neizreciv osjećaj gubitka, usamljenosti. Dio nje je umro i nikad neće moći oživjeti. Uveli su je u malu kapelicu. Očevo tijelo, odjeveno u najbolje odijelo, ležalo je u jednostavnom lijesu. Starost ga je stisnula, kao da ga je stalna abrazija življenja izderala i smanjila. Stric joj je predao očeve osobne stvari, uštede i blago jednog života: pedeset dolara u gotovu, nekoliko starih fotografija, nekoliko namirenih računa, ručni sat, potamnjeli srebrni džepni nožić i zbirku pisama koja mu je pisala, uredno svezanih uzicom i uglova savinutih od stalnog prečitavanja. Bila je to žalosna zaostavština za bilo kojim čovjekom, i

Catherinino je srce prepuklo od tuge za ocem. Njegovi su snovi bili tako veliki, a uspjesi tako maleni. Sjetila se kako je bio živahan i vitalan kad je bila curica, kao i uzbuđenja kad bi dolazio kući s puta, džepova nabitih novcima, a ruku punih poklona. Sjetila se njegovih divnih izuma koji nikad nisu uspjeli kako treba. Nije bilo ne znam što za sjećanje, ali to je bilo jedino što je preostalo poslije njega. Odjednom je bilo toliko stvari koje mu je Catherine željela reći, toliko toga što mu je htjela uraditi; a zauvijek će za to biti kasno. Oca su pokopali na malom groblju pokraj crkve. Catherine je planirala provesti noć sa stricem i strinom i sutradan se vratiti vlakom, ali odjednom nije mogla podnijeti da ostane makar i trenutak duže, pa je nazvala aerodrom i rezervirala kartu u prvom avionu za Washington. Bili Fraser ju je dočekao na aerodromu, a njoj se činilo nečim najnormalnijim na svijetu što je on ondje i što je čeka i što se stara o njoj kad joj je potreban. Odveo ju je na večeru u staru seosku krčmu u Virginiji i slušao je dok je pričala o svojem ocu. Usred pričanja jedne smiješne zgode o njemu, Catherine je počela plakati, ali začudo nije se pred Billom Fraserom osjetila neugodno. Predložio joj je da na stanovito vrijeme ode na dopust, ali je ona htjela biti u poslu, htjela je da joj misli zaokupi nešto drugo, a ne očeva smrt. Navikla se na to da jednom ili dva puta tjedno večera s Fraserom i osjećala se s njim prisnije nego ikad ranije. Dogodilo se to bez ikakvog planiranja ili prethodnog razmišljanja. Radili su do kasna u uredu. Catherine je kontrolirala neke papire, a osjetila je da Bili Fraser stoji iza nje. Prstima je dotaknuo njen vrat, polako i milujući ga. – Catherine... Okrenula se da ga pogleda, a trenutak kasnije našla se u njegovom zagrljaju. Kao da su se već tisuću puta ranije poljubili, kao da je ovo bila njena prošlost, ali i njena budućnost, kojoj je uvijek pripadala. To je tako jednostavno, pomislila je Catherine. Uvijek je bilo tako jednostavno, ali ja to nisam znala. – Obuci kaput, draga – rekao je Bili Fraser. – Idemo kući. U autu za Georgetown sjedili su priljubljeni jedno do drugoga. Fraserova je ruka obgrlila Catherine nježno i zaštitnički. Nikad ranije nije doživjela takvu sreću. Bila je sigurna da je zaljubljena u njega i nije bilo važno je li i on zaljubljen u nju. Volio ju je, a ona će se s time pomiriti. Kad je pomislila s čime se ranije bila voljna pomiriti – Ron Peterson – protrnula je. – Nešto nije u redu? – upitao je Fraser. Catherine je mislila o motelskoj sobi s prljavim puknutim ogledalom.

Pogledala je čvrsto, inteligentno lice muškarca čija ju je ruka ogrlila. – Sada ne – kazala je zahvalno. Progutala je knedl. – Morat ću ti nešto reći. Ja sam djevica. Fraser se nasmiješio i u čudu potresao glavom. – Nevjerojatno – rekao je. – Kako li sam se spleo s jedinom djevicom u gradu Washingtonu? – Pokušala sam to ispraviti – kazala je Catherine ozbiljno – ali jednostavno nije išlo. – Drago mi je što nije – rekao je Fraser. – Ne smeta te? Opet joj se smiješio zafrkantskim smiješkom koji mu je obasjao lice. – Znaš li što je tvoj problem? – Red! – Previše brineš o tome. – Mada. – Stvar je u opuštanju. Blago je odmahnula glavom. – Ne, dragi. Stvar je u tome da budeš zaljubljen. Pola sata kasnije auto se zaustavio ispred njegove kuće. Fraser je poveo Catherine u knjižnicu. – Bi li nešto popila? Pogledala ga je. – Idemo gore. Uzeo ju je u naručje i muški poljubio. Strastveno ga je uhvatila želeći ga navući u se. Bude li išta noćas pošlo po zlu, pomislila je Catherine, stvarno ću se ubiti. – Hodi – kazao je. Prihvatio je Catherininu ruku. Spavaća soba Billa Frasera bila je velika prostorija muškaračkog izgleda sa španjolskom komodom uza zid. Na drugom kraju sobe nalazio se alkoven s kaminom, ispred kojeg je bio stolić za doručkovanje. Do jednog zida bio je smješten veliki dvostruki krevet. Lijevo je bila garderoba, a dalje kupaonica. – Sigurna si da nećeš piće? – upitao je Fraser. – Ne treba mi. Ponovno ju je uzeo u naručaj i poljubio. Osjetila je njegovu muškaračku ukrućenost, a neka divna toplina prostrujala joj je tijelom. – Vraćam se odmah – rekao je. Catherine ga je promatrala kako nestaje u garderobi. Bio je to najzgodniji, najdivniji muškarac kojeg je ikad upoznala. Stajala je i razmišljala o njemu, ^ onda je odjednom shvatila zbog čega je izišao iz sobe. Želio joj je dati priliku da se razodjene nasamu kako joj ne bi bilo neugodno. Catherine se hitro počela svlačiti. Trenutak kasnije stajala je

gola, promatrala svoje tijelo i mislila: Zbogom, sveta Katarino. Otišla je do kreveta, zabacila posteljinu i uvukla se u plahte. Fraser je ušao odjeven u ljeskavi svileni kućni ogrtač boje brusnice. Pristupio je krevetu i gledao je. Crna kosa lepezasto se raširila po bijelom jastuku uokvirivši njeno lijepo lice. Bilo je još uzbudljivije zato što je znao da je bilo posve neplanirano. Brzo je svukao odjeću i ušao u krevet do nje. Odjednom se sjetila. – Ništa ne uzimam – rekla je Catherine. – Misliš li da ću ostati trudna? – Nadajmo se da hoćeš. Pogledala ga je zbunjeno i otvorila usta da ga pita što je time mislio, ali je on svoje usne stavio na njene, a ruke su mu počele kliziti niz njeno tijelo, nježno ga istražujući, pa je zaboravila sve osim onoga što joj se događa, čitava joj se svijest usredotočila na jedan dio vlastitog tijela, osjećala je kako nastoji ući u nju, tvrd i ustreptao, kako joj nanosi trenutnu, neočekivanu, oštru bol a zatim klizi unutra, krećući se sve brže i brže, strano tijelo u njenom tijelu, uranja duboko unutra, pomiče se u ritmu koji postaje sve bjesomučniji te joj govori: – Jesi li spremna? – Nije bila sigurna na što je to trebala biti spremna, ali je rekla: – Da – a on je odjednom uzviknuo: – Oh, Cathy! – i još je posljednji put ubo te se nepomično opružio na njoj. I sve je bilo gotovo, a on je govorio: – Je li ti bilo divno? – a ona: – Da, bilo je divno – pa onda opet on: – Sve je bolje što se ide dalje – a ona je bila presretna što mu je mogla priuštiti tu sreću i nastojala je ne misliti o tome koliko se bila razočarala. Možda je s tim kao i s gljivama. Morate se naviknuti na njihov okus. Ležala je u njegovom naručju puštajući da se zvuk njegova glasa prelijeva preko nje, da je smiruje, a razmišljala je: Važno je ovo: biti zajedno kao dva ljudska bića koja se ljube i dijele jedno drugo. Pročitala je previše plamenih romana, čula previše ljubavnih pjesama, punih obećanja. Previše je očekivala. Ili je možda – a ako je ovo istina, mora se s njom suočiti – bila frigidna. Kao da joj čita misli, Fraser ju je povukao bliže i rekao: – Nemoj se uzrujavati ako si razočarana, draga. Prvi put je to uvijek trauma. Kad Catherine nije ništa odgovorila, Fraser se podlaktio, zabrinuto je pogledao i rekao: – Kako se osjećaš? – Fino – rekla je hitro. Nasmiješila se. – Ti si mi dosad najbolji ljubavnik. Poljubila ga je i privila mu se osjećajući se toplo i sigurno sve dok se napokon onaj čvrsti čvor u njoj nije počeo razmrsivati, a nju ispunio osjećaj olakšanja; bila je zadovoljna. – Hoćeš li konjak? – upitao je.

– Ne, hvala. – Mislim da ću ja jedan. Ne liježe čovjek svake večeri s djevicom. – Je li te to smetalo? – upitala je. Pogledao ju je čudnim, značajnim pogledom, zaustio da kaže nešto, a onda promijenio mišljenje. – Ne – rekao je. U njegovom glasu bio je jedan prizvuk koji nije razumjela. Ii...? – progutala je slinu. – Znaš… – Jesam u redu? – Bila si divna – rekao je. – Istina? – Istina. – Znaš li zbog čega skoro da nisam pošla s tobom u krevet? – Zbog čega? – Bojala sam se da me ne bi htio više vidjeti. Glasno se nasmijao. – To je bapska priča koju potiču uzrujane majke koje žele da im kćeri ostanu čiste. Seks ljude ne razdvaja, Catherine. On ih zbližuje. – A to je bila istina. Nikad se ni prema kome nije osjećala tako prisno. Izvana je možda mogla izgledati ista, ali je Catherine znala da se promijenila. Djevojka koja je u ovu kuću ušla te večeri sat ranije zauvijek je iščezla, a na njenom je mjestu bila žena. Žena Wilijama Frasera. Napokon je pronašla tajanstveni Sveti kalež za kojim je tragala. Istraga je bila završena. Sad će i FBI biti zadovoljan.

Za neke je Pariz 1941. godine bio rog izobilja i mogućnosti; za druge je bio živ pakao. Gestapo je postao riječ strave, a pripovijesti o njegovu djelovanju postale su glavni – dodaše prošaptani – predmet razgovora. Napade na francuske Zidove, koji su počeli kao gotovo obi jesno razbijanje nekoliko izloga, organizirao je djelotvorni Gestapo u sistemu konfiskacije, odvajanja i iskorjenjivanja. 29. svibnja izdana je nova naredba: »... šesterokraka zvijezda veličine dlana i crnog obruba. Treba biti napravljena od žute tkanine i u njoj treba crvenim slovima biti upisano JUDEN. Moraju je nositi svi stariji od šest godina, vidljivo na lijevoj strani prsa, čvrsto prišitu uz odjeću«. Nisu svi Francuzi bili voljni da ih gazi njemačka čizma. Makiji, pripadnici francuskog pokreta otpora, borili su se mudro i žestoko, a kad bi Nijemci kojeg od njih uhvatili, smaknuli bi ga na naj čudovišni] i način. Jedna mlada grofica, čija je obitelj posjedovala dvorac nedaleko od Chartresa, morala je na šest mjeseci u prizemne prostorije primiti na stan oficire mjesne njemačke komande, dok je istodobno u gornjim katovima svoga dvorca sakrivala pet pripadnika pokreta otpora za kojima je bila raspisana tjeralica. Dvije se grupe nikad nisu srele, ali je u tri mjeseca grofičina kosa posve posijedila. Nijemci su živjeli onako kako i dolikuje osvajačima, a prosječni Francuz oskudijevao je u svemu osim u hladnoći i bijedi. Plin je bio racioniran, a nije bilo ni grijanja. Parižani su zime preživljavali tako da su kupovali tone piljevine, krcali njima pola stana, a preostali dio stana zagrijavali specijalnim pećima za loženje piljevinom. Sve je bilo umjetno, od cigareta i kave pa do kože. Francuzi su se šalili da nije važno što se jede; ukus je uvijek bio isti. Francuskinje – po tradiciji najelegantnije odjevene žene na svijetu – umjesto vunenih nosile su otrcane kapute od ovčje kože i cipele s drvenim peticama tako da je koračanje žena po pariškim ulicama podsjećalo na kloparanje konjskih potkova. Rat se odrazio čak i na krštenja jer je zavladala nestašica zašećerenih