stolu. Otišla je do prozora i pogledala van. U tri mjeseca bio joj je to prvi pogled na svijet izvana, izuzme li se ono nekoliko trenutaka kad su je iz zatvora u Ulici svetog Nikodemousa vozili u Arsakion, sud, na dan podizanja optužnice. Do suda je stigla zatvorskim kombijem s rešetkama, zatim su je otpratili do podruma, odakle su nju i njene čuvare dizalom odvezli u hodnik na drugom katu. Ondje se održalo saslušanje, određen joj je istražni zatvor do suđenja, pa su je vratili u zatvor. Noelle je zurila kroz prozor i promatrala promet na Sveučilišnoj ulici, muškarce, žene i djecu koji žure da se sjedine sa svojim obiteljima. Prvi put u životu Noelle se osjećala uplašenom. Nije imala nikakvih iluzija o svojim šansama da bude oslobođena optužbe. Čitala je novine i znala je da će ovo biti više nego obično suđenje. Bit će to krvoproliće u kojem će ona i Larry biti prineseni kao žrtve da se udovolji savjesti povrijeđenog društva. Grci su je mrzili jer se rugala svetosti braka, zavidili joj zato što je bila mlada, lijepa i bogata, a prezirali je zato što su osjećali da je ravnodušna prema njihovim osjećajima. U prošlosti Noelle se nehajno odnosila prema životu lakoumno trateći vrijeme, kao da je ono vječito; ali sada se u njoj nešto promijenilo. Neizbježna perspektiva smrti prvi put je Noelle dovela do spoznaje koliko je željela živjeti. U njoj je bio strah, koji se razvijao poput raka, i da je samo mogla, bila bi spremna da se nagodi za svoj život, premda je znala da bi Demiris našao načina da joj ga pretvori u pakao na zemlji. Prkosila bi patnjama kad bi je snašle. U zgodan bi čas izmislila nešto da ga nadmudri. U međuvremenu trebala joj je njegova pomoć da preživi. Imala je jednu prednost. Uvijek se prema smrti odnosila olako, pa Demiris nije imao pojma koliko joj sada znači život. Da je znao, sigurno bi je pustio da umre. Noelle se opet pitala kakve li joj je zamke spleo u posljednjih nekoliko mjeseci, i dok je o tome razmišljala, čula je kako su se vrata ureda otvorila, okrenula se i ugledala Constantina Demirisa kako stoji na dovratku, a nakon jednog zaprepaštenog pogleda na njega, znala je da se više ničeg ne treba plašiti. Constantin Demiris ostario je deset godina za ovih nekoliko mjeseci otkad ga Noelle nije vidjela. Izgledao je upalo i izmoždeno, a odjeća je s njega visila. No njenu su pozornost privukle njegove oči. Bile su to oči duše koja je prošla kroz pakao. Bit moći koja je bila u Demirisu, dinamična, neodoljiva srž vitalnosti, nestala je. Kao da je netko iskopčao svjetlo, pa je preostao samo blijed odbljesak izblijedjele, jednom upamćene divote. Stajao je, zureći u nju, a oči su mu bile pune boli. Djelić sekunde Noelle se pitala nije li to možda neka varka, ali nema tog čovjeka na svijetu koji bi mogao biti tako dobar glumac. Noelle je bila ta koja je prekinula dugu tišinu. – Oprosti, Costa – rekla je.
Demiris je kimnuo polako, kao da ga taj pokret stoji napora. – Htio sam te ubiti – rekao je umorno, a bio je to glas starca. – Sve sam bio razradio. – Zašto nisi? Odgovorio je mirno: – Zato što si ti prvo ubila mene. Nikad prije nikog nisam trebao. Mislim da zapravo nikad prije nisam znao za bol. Costa... Ne. Daj da svršim. Ja nisam čovjek koji prašta. Kad bih mogao bez tebe, vjeruj mi da bih tako i postupio. Ali ne mogu. Ne mogu više trpjeti. Želim da mi se vratiš, Noelle. Naprezala se da ne pokaže ništa od onoga što osjeća u sebi. – To više stvarno ne ovisi o meni, zar ne? – Kad bih te mogao osloboditi, bi li mi se vratila? Za stalno? Za stalno. Tisuću je slika bljesnulo Noellinom sviješću. Nikad više neće vidjeti Larryja, nikad ga dodirnuti, nikad zagrliti. Noelle nije imala izbora, a da ga je i imala, život je bio slađi. Dokle god živi, uvijek postoji šansa. Pogledala je Demirisa. – Da, Costa. Demiris je buljio u nju, a lice mu se ispunjavalo ganućem. Kad je progovorio, glas mu je bio promukao: – Hvala – rekao je. – Zaboravit ćemo prošlost. Minula je i ništa je neće promijeniti. – Glas mu je oživio. – Budućnost je ono što mene zanima. Angažirat ću ti odvjetnika. – Kojeg? – Napoleona Chotasa. I u tom je trenutku Noelle stvarno znala da je dobila partiju. Šah. Mat. Sada je Napoleon Chotas sjedio za dugim, drvenim stolom obrane i razmišljao o bici koja će se uskoro odigrati. Chotas bi mnogo više volio da se suđenje odvijalo u Ioannini, a ne u Ateni, ali je to bilo nemoguće, jer se po grčkim zakonima suđenje nije moglo održati u kraju u kojem je počinjen zločin. Chotas se nije ni najmanje dvoumio u pogledu krivnje Noelle Page, ali to mu je bilo potpuno nevažno, jer je, kao i svi odvjetnici stručnjaci za kriminalne slučajeve, smatrao da su krivnja ili nedužnost klijenta nebitni. Svatko je imao pravo na fer suđenje. Proces koji je upravo trebao započeti bio je, međutim, nešto drugo. Prvi put u svojoj profesionalnoj karijeri Napoleon Chotas dopustio je sebi da se emocionalno veže uz stranku. Zaljubio se u Noelle Page. Na Demirisov zahtjev otišao ju je posjetiti, i premda je Chotasu bila poznata javna predodžba o Noelle Page, bio je posve nepripravljen za realnost. Primila ga je kao da je on neki gost koji obavlja formalni posjet. Noelle
nije bila ni nervozna, ni uplašena, a u prvi je čas Chotas to pripisao njenom neshvaćanju očajnosti situacije u kojoj se našla. Istina je bila baš suprotna. Noelle je bila najinteligentnija i naj – fascinantnija žena na koju se on ikad namjerio, a svakako i najljepša. Chotas je, premda je to njegov izgled pobijao, bio poznavalac žena i raspoznao je izvanredne kvalitete koje je Noelle posjedovala. Za Chotasa je bila sreća i to što je mogao samo sjediti pokraj nje i razgovarati s njom. Razgovarali su o pravu, umjetnosti, zločinu i povijesti, i ona ga je stalno zadivljavala. Mogao je potpuno shvatiti Noellinu vezu s muškarcem kao što je Constantin Demiris, ali ga je to što se splela s Larryjem Douglasom zbunjivalo. Osjećao je da je ona znatno iznad Douglasa, pa ipak je Chotas pretpostavljao da postoji neki neobjašnjivi fluid koji navodi ljude da se zaljubljuju u posve nevjerojatne partnere. Blistavi učenjaci ženili su se praznoglavim plavoj kama, sjajni književnici glupim glumicama, razboriti državnici droljama. Chotas se prisjetio razgovora s Demirisom. Godinama su se znali iz društva, ali Chotasova kancelarija nikad ništa nije radila za Demirisa. Demiris je zamolio Chotasa da dođe u njegov dom u Varkizi. Demiris je prešao na stvar bez ikakva uvoda. – Kao što vjerojatno znate – bio je rekao – vrlo sam zainteresiran za taj proces. Gospođica Page je jedina žena koju sam iskreno volio. – Dva su muškarca razgovarala šest sati raspravljajući o svakom aspektu slučaja, o svakoj mogućoj strategiji. Odlučeno je da će Noelle izjaviti da se ne osjeća krivom. Kad je Chotas ustao da ode, dogovor je bio sklopljen. Za to što će se primiti Noelline obrane, Napoleonu Chotasu će biti isplaćen njegov dvostruki uobičajeni honorar, a njegova će firma postati glavni pravni savjetnik jako proširenog Demirisovog carstva, što je zalogaj vrijedan neizrecivih milijuna. – Baš me briga kako ćete to učiniti – zaključio je Demiris oštro. – Samo se postarajte da ništa ne ispadne faivo. Chotas je prihvatio pogodbu. A onda se, koje li ironije, zaljubio u Noelle Page. Chotas je ostao neženja, premda je imao niz ljubavnica, a sad kad je našao jednu ženu koju je želio uzeti, bila mu je izvan dosega. Pogledao je sad Noelle, koja je, lijepa i spokojna, sjedila na optuženičkoj klupi. Bila je u jednostavnom crnom vunenom kostimu, jednobojnoj bijeloj bluzi s visokim ovratnikom, a izgledala je poput princeze iz dječje priče. Noelle se okrenula i vidjela kako Chotas zuri u nju, pa mu se toplo nasmiješila. Uzvratio joj je osmijeh, ali su mu se misli već vraćale teškoj zadaći, koja je bila pred njim. Službenik je najavio dolazak suda. Publika je ustala kad su ušla dva suca i zauzela svoja mjesta za stolom. Treći sudac, predsjednik suda, ušao je za njima i sjeo na središnji stolac. Zapjevušio je: – I synethriassis archetai. Suđenje je počelo.
Peter Demonides, državni tužilac, nervozno je ustao da održi svoj nastupni govor poroti. Demonides je bio vješt i sposoban tužilac. I prije se našao nasuprot Napolaonu Chotasu – zapravo, mnogo puta – a rezultati su uvijek bili isti. Stari je gad bio nepobjediv. Gotovo svi odvjetnici na sudu mrštenjem zastrašuju protivničke svjedoke, no Chotas ih je tetošio. Mazio ih je i volio, i prije nego što je s njima bio gotov, proturječili su u svemu sami sebi nastojeći da mu budu od koristi. Imao je dara da čvrst dokaz pretvori u nagađanje, a nagađanje u fantaziju. Chotas je imao najbistriju pravničku pamet koju je Demonides ikad upoznao, najveće poznavanje pravosuđa, ali u tome nije ležala njegova snaga. Snaga mu je bila u poznavanju ljudi. Jednom ga je jedan novinar upitao otkud mu toliko znanje o ljudskoj prirodi. – Pojma nemam o ljudskoj prirodi – odgovorio je Chotas. – Znam samo o ljudima – i ta se opaska uvelike citirala. Uza sve ostalo, ovo je bio jedan od onih procesa koji kao da su baš skrojeni da ih Chotas predvede poroti: pun blještavila, strasti i umorstva. U jedno je Demonides bio siguran: Napoleon Chotas neće dopustiti da mu bilo što osujeti pobjedu. Ali neće ni Demonides. Znao je da ima čvrst dokazni materijal protiv optuženih, i dok će Chotas možda uspjeti opčiniti porotnike da previde dokaze, neće uspjeti pokolebati trojicu sudaca za stolom. Stoga je s osjećajem odlučnosti, pomiješanim sa strahom državni tužilac otpočeo svoje nastupno izlaganje. Spretnim, širokim potezima Demonides je iznio optužbu protiv dvoje optuženika. Po zakonu, predsjednik porote je bio odvjetnik, stoga je Demonides njemu uputio zakonske stavove, a opće stavove ostalim članovima porote. – Prije nego što ovo suđenje završi – rekao je Demonides – optužba će dokazati da se ovo dvoje ljudi urotilo da hladnokrvno umori Catherine Douglas jer je ona stala na put njihovim planovima. Njen jedini zločin bilo je to što je ljubila svoga muža, i zbog toga je ubijena. Dvoje optuženih nađeno je na mjestu zločina. Oni su jedini koji su imali motiv i mogućnost. Mi ćemo bez i najmanje dvojbe dokazati... Demonidesov je govor bio kratak i konkretan, a onda je došao red na zastupnika obrane. Publika je u dvorani promatrala kako Napoleon Chotas nespretno skuplja papire i pripravlja se da održi nastupni govor. Polako je pristupio prostoru za porotu, a nastupio je oklijevajući i s naporom, kao da osjeća strahopoštovanje prema ljudima koji ga okružuju. Promatrajući ga, William Fraser se nije mogao načuditi njegovoj vještini. Da nije jedne večeri bio na primanju u Britanskoj ambasadi zajedno s Chotasom, Frasera bi također obmanuo nastup ovog čovjeka. Mogao je primijetiti kako se porotnici uslužno istežu da uhvate riječi koje
su se tiho odvajale s usana Napoelona Chotasa. – Ovoj ovdje ženi – govorio je Chotas porotnicima – ne sudi se zbog umorstva. Umorstva nema. Da ga je bilo, siguran sam da bi nam moj sjajni kolega iz optužbe mogao pokazati tijelo žrtve. To on nije učinio, pa stoga moramo uzeti da tijela nema. A stoga nema ni umorstva. – Zastao je da se počeše po tjemenu i pogledao u pod kao da se nastoji sjetiti gdje je stao. Kimnuo je samom sebi, a onda pogledao u porotu. – Ne, gospođo, nije ovo suđenje zbog toga. Mojoj se klijentici sudi zato što je prekršila jedan drugi zakon, nepisani zakon koji kaže da se ne smije bludničiti s mužem neke druge žene. Novinari su je već zbog toga osudili, i javnost ju je osudila, a sada zahtijevaju da bude kažnjena. Chotas je zastao da izvadi veliki bijeli rupčić, zagledao se na trenutak u njega kao da se pita kako li je dospio ovamo, ispuhao nos i metnuo rupčić natrag u džep. Vrlo dobro. Ako je prekršila zakon, kaznimo je. Ali ne za umorstvo, gospodo. Ne za umorstvo koje nikad nije ni počinjeno. Noelle Page je bila kriva što je bila ljubavnica – zastao je taktično – jednog vrlo, vrlo značajnog čovjeka. Njegovo je ime tajna, ali ako ga baš morate saznati, možete ga naći na naslovnoj stranici bilo kojih novina. Među publikom se začuo smijeh odobravanja. Auguste Lanchon se okrenuo na stolcu i s mržnjom pogledao u publiku, a njegove su svinjske očice plamtjele od bijesa. Kako se usuđuju smijati njegovoj Noelle! Demiris njoj ništa nije značio. Do onog muškarca kojem preda svoje djevičanstvo žena uvijek drži. Debeli, mali trgovac iz Marseillea nije još mogao komunicirati s Noelle, ali je platio četiri stotine dragocjenih drahmi za propusnicu u sudnicu i moći će svoju ljubljenu Noelle promatrati svakog dana. Kad je oslobode optužbe, istupit će on i preuzeti brigu o njoj. Obratio je pozornost na odvjetnika. – Optužba je izjavila da je dvoje okrivljenika, gospo đica Page i gospodin Lawrence Douglas, umorilo ženu gospodina Douglasa kako bi se mogli vjenčati. Pogledajte ih. Chotas se okrenuo da pogleda Noelle Page i Larryja Douglasa, a tako su postupili i svi ostali u sudnici. – Jesu li oni zaljubljeni jedno u drugo? Možda. Ali jesu li zbog toga urotnici, spletkari i ubojice? Ne. Ako na ovom suđenju postoje neke žrtve, onda ih vi sada gledate. Pažljivo sam pregledao sav dokazni materijal i uvjerio sam samog sebe, kao što ću uvjeriti i vas, da je ovo dvoje ljudi nevino. Dopustite da poroti jasno dam do znanja da ja ne zastupam Lawrencea Douglasa. On ima svog odvjetnika, i to jednog sjajnog momka. No optužba iznosi da se ovo dvoje ljudi, koji ovdje sjede, urotilo i zajedno počinilo umorstvo. Stoga – ako je jedno krivo, oboje je krivo. Kažem vam sada da je oboje nevino. I samo corpus delicti može promijeniti moje mišljenje. A njega nema. Chotasov je glas postajao srditiji. – To je izmišljotina. Moja stranka ne
zna ništa više od vas je li Catherine Douglas živa ili mrtva. Odakle bi znala? Nikad je nije niti vidjela, a kamoli joj naškodila. Zamislite koja je to grozota biti optužen za umorstvo nekoga koga nikad nisi niti vidio. Mnogo je teorija o tome što se moglo dogoditi s gospođom Douglas. Jedna od njih je i ta da je ubijena. Ali to je samo jedna teorija. Najvjerojatnija je ona da je gospođa Douglas otkrila da su njen muž i gospođica Page u ljubavnoj vezi i da je zbog osjećaja boli – ne straha, gospodo – boli pobjegla. To je tako jednostavno, a zbog toga se ne pogubljuju nevina žena i nevin muškarac. Frederick Stavros, odvjetnik Larryja Douglasa, kradom je odahnuo od olakšanja. Njegova neprestana mora bila je da će Noelle biti oslobođena optužbe, a njegov klijent osuđen. Kad bi se to dogodilo, postao bi predmet izrugivanja cijele pravničke profesije. Stavros je tražio način da se zakvači za Chotasovu zvijezdu i sada mu je Napoleon Chotas u tome pomogao. Povezujući dvoje optuženika, kao što je netom učinio Chotas, Noellina je obrana postala i obrana njegovog klijenta. Dobivanje ovog procesa posve će promijeniti budućnost Fredericka Stavrosa, dati mu sve što je ikad želio. Bio je ispunjen osjećajem tople zahvalnosti prema starom majstoru. Stavros je sa zadovoljstvom opazio da porota s napetom pozornošću sluša svaku Chotasovu riječ. – Ovo nije žena zainteresirana za materijalne stvari – govorio je Chotas s divljenjem. – Bila je voljna da se bez krzmanja odrekne svega zbog čovjeka kojeg ljubi. Svakako, dobri moji prijatelji, to ne odgovara karakteru jedne prepredene i podmukle zločinke, suučesnice u umorstvu. Kako je Chotas nastavljao, raspoloženje porotnika mijenjalo se poput vidljive plime, te su ljudi gledali Noelle Page sa sve većim uživljavanjem i razumijevanjem. Polako i vješto odvjetnik je gradio sliku divne žene koja je bila ljubavnica jednog od najmoćnijih i najbogatijih ljudi na svijetu, koja je uživala u svakom mogućem luksuzu i privilegijama, ali koja je na kraju podlegla svojoj ljubavi prema siromašnom mladom pilotu kojeg je poznavala tek kratko vrijeme. Chotas je po osjećajima porotnika svirao poput maestra glazbe, nasmijavao ih, mamio im suze na oči, uvijek zadržavajući njihov ushit. Kad je njegovo slovo završeno, Chotas se nespretno odgegao do dugog stola i nezgrapno sjeo, a publika umalo što mu nije zapljeskala. Larry Douglas, koji je bio posjednut na mjesto za svjedoke, slušao je kako ga Chotas brani i bio je bijesan. Nikoga on nije trebao da ga brani. Nikakvo zlo nije učinio, cijelo je ovo suđenje bila glupa greška, a ako je itko trebao snositi odgovornost, onda je to bila Noelle. Sve je to bila njena ideja. Larry ju je pogledao sada, onako lijepu i spokojnu. No nije osjetio ni tračak želje, tek uspomenu na strast, slabašnu čuvstvenu sjenku, pa se čudio što je život izložio opasnosti zbog ove žene. Larry je pogledao
prema novinarskoj loži. Privlačna reporterka dvadesetih godina zurila je u njega. Slabašno joj se osmjehnuo i opazio da joj se lice razvedrilo. Peter Demonides je ispitivao jednog svjedoka. – Molim vas, hoćete li sudu reći kako se zovete? – Alexis Minos. – Vaše zanimanje. – Odvjetnik. – Biste li, gospodine Minos, pogledali dvoje optuženih koji sjede na optuženičkoj klupi i saopćili sudu jeste li koje od njih ikad vidjeli? – Da, gospodine. Jedno jesam. – Koje? – Muškarca. – Gospodina Lawrencea Douglasa? – Točno. – Biste li nam, molim vas, rekli pod kojim ste okolnostima upoznali gospodina Douglasa? – Prije šest mjeseci ušao je u moj ured. – Je li došao k vama po neku stručnu pomoć? – Da. – Drugim riječima, tražio je od vas neku pravnu uslugu? – Da. – A biste li nam, molim vas, rekli što je on to želio da vi za njega učinite? – Tražio je da mu ishodim rastavu. – Je li vas s tom svrhom angažirao? – Ne. Kad mi je objasnio okolnosti, rekao sam mu da mu je nemoguće u Grčkoj dobiti rastavu. – A koje su to bile okolnosti? – Prvo, rekao je da ne smije biti nikakva publiciteta, a drugo da mu žena odbija dati rastavu. – Drugim riječima, zatražio je od žene rastavu, a ona mu je nije htjela dati? – Tako mi je rekao. – A vi ste mu objasnili da mu ne možete pomoći? Da bi mu, ukoliko mu žena nije voljna dati rastavu, bilo teško ili nemoguće ishoditi rastavu i da bi vrlo vjerojatno publiciteta bilo? – Točno. – Zato, osim poduzimanja očajničkih mjera, okrivljeni nije ništa
mogao... – Prigovor! – Prihvaćen. – Vaš svjedok. Napoleon Chotas se s uzdahom digao sa stolca i polako otišao do svjedoka. Peter Demonides nije bio zabrinut. Minos je bio odvjetnik, i to previše iskusan da bi nasjeo Chotasovim sudskim trikovima. – Vi ste odvjetnik, gospodine Minos. – Jesam. – I to, siguran sam, izvrstan. Čudim se što se naši profesionalni putovi nikad ranije nisu ukrstili. Firma u kojoj sam ja bavi se mnogim granama prava. Možda ste slučajno naišli na kojeg od mojih partnera u nekoj privrednoj parnici? – Ne. Ne radim s poduzećima. – Oprostite. Onda možda u nekom poreznom slučaju? – Ne bavim se poreznim stvarima. – Oh. – Chotas je postajao sve zbunjeniji i bilo mu je neugodno, kao da od sebe pravi budalu. – Vrijednosni papiri? – Ne. – Minos je počinjao uživati u odvjetnikovu poniženju. Lice mu je poprimilo samodopadan izražaj, a Peter Demonides se počeo zabrinjavati. Koliko li je puta taj izražaj vidio na licima svjedoka koje je Napoleon Chotas pripremao za klanje? Chotas je zbunjeno češao glavu. – Predajem se – kazao je prostodušno. – Za koju ste se granu prava specijalizirali? – Za razvode. – Odgovor je bio poput savršeno odapete strelice. Skrušenost se odrazila na Chotasovu licu i on je odmahnuo glavom. – Trebao sam znati da će moj dragi prijatelj gospodin Demonides ovamo dovesti stručnjaka. – Hvala, gospodine. – Alexis Minos uopće nije pokušao sakriti svoju samodopadnost. Nije svaki svjedok imao priliku da pobijedi Chotasa, i Minos je već u mislima ukrašavao priču koju će uvečer ispričati u klubu. – Nikad nisam vodio brakorazvodnu parnicu – Chotas je priznao zbunjenim glasom – pa ću morati poslušati vase stručno mišljenje. Stari je odvjetnik potpuno popuštao. Bit će to još bolja pripovijest nego što je Minos pretpostavljao. – Sigurno ste jako zaposleni – rekao je Chotas. – Slučajeva je toliko koliko ih samo mogu voditi. – Koliko ih samo možete voditi! – U glasu Napoleona Chotasa očitovalo se otvoreno divljenje.
– Ponekad i više. Peter Demonides je gledao u pod, nesposoban da promatra što se zbiva. Chotasov glas je poprimio ton strahopoštovanja. – Ne želim zabadati nos u vaše osobne poslove, gospodine Minos, ali tek toliko iz profesionalne znatiželje, koliko klijenata, po vašoj procjeni, uđe godišnje u vašu kancelariju? – No, to je prilično teško reći. – Hajde, hajde, gospodine Minos. Ne budite skromni. Otprilike. – No, dvjestotinjak. Onako približno, znate. – Dvjesto rastava godišnje. I samo piskaranje mora da je strahovito. – No, nema baš dvjesto rastava. Chotas se zbunjeno počešao po bradi. – što? – Nisu to baš sve rastave. Chotasovo je lice bilo smeteno. – Zar niste rekli da vodite samo brakorazvodne parnice? – Da, ali... – Minosov je glas bio neodlučan. – Ali, što? – zbunjeno je upitao Chotas. – Pa, hoću reći da se svi i ne rastanu. – Pa zar oni k vama ne dolaze baš zbog toga? – Da, ali neki se od njih, znate, iz različitih razloga predomisle. Chotas je kimnuo iznenada shvativši: – Aha, mislite da dođe do pomirenja ili nečeg sličnog? – Točno – rekao je Minos. – Vi, dakle, kažete da – no koliko, hajde – deset posto ljudi ne pokreće brakorazvodnu parnicu? Minos se nelagodno promeškoljio na stolcu. – Postotak je nešto veći. – Koliko? Petnaest posto? Dvadeset? – Bliže četrdeset. Napoleon Chotas ga je začuđeno gledao. – Gospodine Minos, kažete li nam vi to da gotovo polovica onih ljudi koji dolaze k vama odluče da se ne razvedu? – Da. Sićušne kapi znoja izbijale su na Minosovo čelo. Okrenuo se da pogleda Petera Demonidesa, ali se Demonides pomno zagledao u pukotinu na podu. – No, siguran sam da to nije zbog nedostatka povjerenja u vaše sposobnosti – rekao je Chotas. Nipošto – odgovorio je defenzivno Minos. – Često mi dolaze iz glupih
pobuda. Muž ili žena će se zakvačiti i steći dojam da se mrze, pa će pomisliti da žele razvod, no kad dođete na samu stvar, u većini se slučajeva pre.. Naglo je prestao shvativši puno značenje svojih riječi. – Hvala vam – rekao je Chotas blago. – Bili ste od velike koristi. Peter Demonides je ispitivao svjedoka. – Vaše ime, molim. – Kasta. Irene Kasta. – Gospođica ili gospođa? – Gospođa. Udovica sam. – Što ste po zanimanju? – Nadstojnica. – Gdje radite? – Radim za jednu bogatu obitelju Rafini. – To je selo pokraj mora, zar ne. Stotinjak kilometara sjeverno od Atene? – Da. – Biste li, molim vas, pogledali dvoje optuženika na onoj klupi? Jeste li ih ikad ranije vidjeli? – Svakako, mnogo puta. – Biste li nam rekli u kojim okolnostima? – Žive, u, kući do vile u kojoj radim, često sam ih viđala na plazi. Bili su goli. Publika je zinula, a onda se začuo brz šum razgovora. Peter Demonides je hitro pogledao Chotasa da vidi hoće li prigovoriti, ali stari je odvjetnik sjedio na svojem mjestu i sanjarski se smiješio: od toga je smiješka Demonides bio nervozniji no ikad. Okrenuo se ponovno svjedoku. – Sigurni ste da su ovo dvoje ljudi upravo oni koje ste vidjeli? Pod zakletvom ste, znate. – Ma oni su, nego što. – Kad su bili na plaži, jesu li djelovali prijateljski? – Pa nisu izgledali kao brat i sestra. Smijeh među publikom. – Hvala vam, gospođo Kasta. – Demonides se okrenuo Chotasu. – Vaš svjedok. Napoleon Chotas je prijazno kimnuo, digao se i polako otkoračao do uplašene žene na mjestu za svjedoke. – Koliko dugo radite u ovoj vili, gospođo Kasta?
– Sedam godina. – Sedam godina? Mora da ste u svom poslu jako dobri. – I jesam. – Možda biste mi mogli preporučiti kakvu dobru gazdaricu. Razmišljam o kupnji kućice na plaži u Rafini. Problem je u tome što trebam mira da mogu raditi. Koliko se sjećam tih vila, sve su zbijene zajedno. – O ne, gospodine. Svaka je vila odvojena visokim zidom. – Oho, fino. I nisu zbijene jedna do druge. – Ne, gospodine, nikako. Ove su vile barem stotinjak metara jedna od druge. Znam jednu koja se baš prodaje. Imali biste potpun mir, a svoju vam sestru mogu preporučiti za gazdaricu. Dobra je, uredna i pomalo kuha. – Pa, hvala vam, gospođo Kasta. Zvuči krasno. Možda bih je poslije podne mogao nazvati. – Radi nešto. Bit će kod kuće u šest. – Koliko je sad sati? – Nemam sata. – Oh. Eno tamo na zidu veliki sat. Koliko je na njemu? – Teško je razabrati. Baš je na drugoj strani dvorane. – Što biste rekli koliko ima do sata? – Pa, otprilike, dvadeset metara. – Sedam i pol, gospođo Kasta. Nemam više pitanja. Bio je peti dan procesa. Doktora Israela Katza ponovno je boljela noga koje nije bilo. Kad je operirao, mogao je satima stajati na protezi i nikad ga nije gnjavila. Ali sjedeći ovako, bez intenzivne koncentracije koja mu je zaokupljala pažnju, završeci živaca neprekidno su odašiljati poruke udu kojeg više nije bilo. Katz se nemirno premjestio na sjedalu nastojeći smanjiti pritisak na bedro. Svakoga dana otkako je stigao u Atenu nastojao se sresti s Noelle, ali bez ikakva uspjeha. Razgovarao je s Napoleonom Chotasom, a odvjetnik mu je razjasnio da je Noelle previše uzrujana da bi se sastala sa starim prijateljem i da bi bilo najbolje da se strpi dok suđenje ne završi. Israel Katz ga je zamolio da poruči Noelle da je on ovdje zato da joj pruži svaku moguću pomoć, ali nije mogao biti siguran da je ona ikad primila njegovu poruku. Sjedio je u sudnici iz dana u dan nadajući se da će Noelle pogledati u smjeru njega, ali ona publici nije uputila ni jedan-jedini pogled. Israel Katz joj je dugovao život, pa se osjećao razočaranim što nije bio u mogućnosti da joj se oduži. Pojma nije imao o tome kako se suđenje razvija ili pak hoće li Noelle biti osuđena ili oslobođena. Chotas je bio
dobar. Ako bi itko na svijetu mogao osloboditi Noelle, onda je to bio on. Pa ipak je Israel Katz bio nekako uznemiren. Suđenje je bilo daleko od svršetka. Još je uvijek moglo doći do kojekakvih iznenađenja. Zaprisegnut je svjedok optužbe. – Vaše ime? – Christian Barbet. – Francuski ste državljanin, gospodine Barbet? – Da. – A gdje vam je mjesto boravka? – U Parizu. – Biste li sudu saopćili svoje zanimanje? – Vlasnik sam privatne detektivske agencije. – A gdje je smještena ta agencija? – Centrala je u Parizu. – Kakvim se slučajevima bavite? – Svakakvim... trgovačkim potkradanjem, nestalim osobama, nadziremo bračne drugove po nalogu ljubomornih muževa ili žena... – Monsieur Barbet, biste li bili toliko ljubazni pa se osvrnuli po ovoj sudnici i rekli nam vidite li ikoga tko je bio vaš klijent? Dugi polagan pogled po dvorani. – Da, gospodine. – Biste li htjeli sudu reći tko je ta osoba? – Dama koja eno ondje sjedi. Gospođica Noelle Page. Mrmor zanimanja u publici. – Izjavljujete li vi to da vas je gospođica Page angažirala da za nju obavite neki detektivski posao? – Izjavljujem, monsieur. – A biste li nam rekli u čemu se točno sastojao taj posao? – Da, gospodine. Zanimao ju je muškarac po imenu Larry Douglas. Tražila je od mene da ustanovim o njemu sve što mogu. – Je li to isti Larry Douglas kojem se sudi u ovoj sudnici? – Da, gospodine. – A gospođica Page vam je za to platila? – Da, gospodine. – Molim vas, pogledajte ove papire u mojoj ruci. Jesu li to potvrde o isplatama koje vam je dala? – Točno. – Recite nam, monsieur Barbet, na koji ste način dolazili do obavijesti
o gospodinu Douglasu? – Bilo je to vrlo teško, monsieur. Znate, ja sam bio u Francuskoj, a gospodin Douglas u Engleskoj, a kasnije u Sjedinjenim Državama, a Francuska je bila pod njemačkom okupacijom... – Molim? – Rekao sam »a Francuska je bila pod njemačkom okupacijom«. – Samo trenutak. Htio bih biti siguran da razumijem ovo što govorite, monsieur Barbet. Odvjetnik gospođice Page nam je rekao da su se ona i Larry Douglas upoznali tek prije nekoliko mjeseci i da su se ludo zaljubili. Sad nam vi kažete da je njihova ljubav započela – kada ono? – Prije barem šest godina. Urnebes. Demonides je trijumfalno pogledao Chotasa. – Vaš svjedok. Napoleon Chotas je protrljao oči, ustao i otišao do prostora za svjedoka. – Neću vas dugo zadržavati, gospodine Barbet. Znam da vam mora biti jako stalo da se vratite svojoj obitelji u Francusku. – Ne žuri mi se, monsieur. – Samozadovoljno. – Hvala vam. Oprostite što ću biti tako, slobodan, ali ovo vam je stvarno krasno odijelo, gospodine Barbet. – Hvala, monsieur. – Napravljeno u Parizu, je li? – Da, gospodine. – Divno vam stoji. Ja nemam nimalo sreće s odi jelima. Jeste li kad isprobali engleske krojače? I njih smatraju izvrsnima. – Ne, monsieur. – Siguran sam da ste u Engleskoj bili mnogo puta. – Pa – nisam. – Nikada. – Ne, gospodine. – Jeste li kad bili u Sjedinjenim Državama? – Ne. – Nikada? – Ne, gospodine. – Jeste li kad obišli Južni-Pacifik? – Ne, gospodine. – Onda vi stvarno mora da ste fantastičan detektiv. Skidam kapu. Ovi vaši izvještaji pokrivaju kretanje Larryja Douglasa
u Engleskoj, Sjedinjenim Državama i na Južnom Pacifiku, a vi nam kažete da nikad niste bili na nekom od ovih mjesta. Mogu pretpostaviti samo to da ste vidovnjak. – Dopustite mi da vas ispravim, monsieur. Nije bilo potrebe da budem na svim tim mjestima. Uposlio sam, .kako mi kažemo, dopisničke agencije u Engleskoj i Americi. – Oh, oprostite mi što sam bio glup. Pa naravno! U stvari, kretanje gospodina Douglasa pokrili su ti ljudi? – Exactement. – Činjenica je, dakle, da zapravo vi sami osobno ne znate ništa o kretanjima gospodina Larryja Douglasa? – Pa... ne, gospodine. – Zapravo su sve vaše informacije iz druge ruke. – Pretpostavljam... donekle. Chotas se okrenuo sucima. – Gospodo suci, prinuđen sam osporiti kompletan iskaz ovog svjedoka, i to zbog toga što je sve to rekla-kazala. Peter Demonides je đipnuo na noge. – Prigovor, gospodo suci. Noelle Page je unajmila gospodina Barbeta da prikupi informacije o Larryju Douglasu. To nije rekla-kazala... – Moj učeni kolega podastro je potvrde o isplati kao dokaz – rekao je Chotas blago. – Savršeno sam spreman prihvatiti dokazni materijal ukoliko želi ovamo dovesti ljude koji su stvarno nadzirali gospodina Douglasa. U protivnom, moram zamoliti sud da pretpostavi da takvog nadzora nije niti bilo, te da se iskaz ovog svjedoka smatra neprihvatljivim. Predsjednik suda okrenuo se Demonidesu. – Jeste li spremni za to da svoje svjedoke dovedete ovamo? – upitao je. – To je nemoguće – pro gunđao je brzo Peter De monides. – Gospodin Chotas zna da bismo tjednima za njima tragali. Predsjednik se okrenuo Chotasu. – Prijedlog je prihvaćen. Ispitivao je Peter Demonides. – Recite, molim, kako se zovete? – George Mousson. – Što ste po zanimanju? – Recepcioner sam hotela Palače u Ioannini. – Pogledajte, molim vas, dvoje okrivljenika za onim stolom. Jeste li ih vidjeli? – Muškarca. Prošlog je kolovoza bio hotelski gost. – To bi bio gospodin Lawrence Douglas?
– Da, gospodine. – Je li bio sam kad se prijavio u hotel? – Ne, gospodine. – Biste li nam rekli tko je bio s njim? – Njegova žena. – Catherine Douglas? – Da, gospodine. – Prijavili su se kao gospodin i gospođa Douglas? – Da, gospodine. – Jeste li vi i gospodin Douglas ikad pripovijedali o Peramskim spiljama? – Da, gospodine, jesmo. – Jeste li tu temu potakli vi ili gospodin Douglas? – Koliko se sjećam, on. Raspitivao se za njih i kazao da je njegovoj ženi stalo do toga da je povede onamo. Da ona voli spilje. Pomislio sam da je to neobično. – O, a zašto? – Pa, žene nisu zainteresirane za istraživanje i takve stvari. – Niste li slučajno u neko drugo vrijeme o spiljama raspravljali s gospođom Douglas? – Ne, gospodine. Samo s gospodinom Douglasom. – I što ste mu rekli? – Pa, sjećam se da sam mu kazao da spilje mogu biti opasne. – Je li se što govorilo o vodiču? – Službenik je kimnuo. – Da, pouzdano znam da sam mu predložio da uzme vodiča. Jednoga preporučujem svim našim gostima. – Nemam više pitanja. Vaš svjedok, gospodine Chotas. – Koliko već radite u hotelijerstvu, gospodine Mousson? – Vise od dvadeset godina. – A prije toga ste bili psihijatar? – Ja? Ne, gospodine. – Možda psiholog? – Ne, gospodine. – Oho. Pa vi onda niste stručnjak za ponašanje žena? – Dobro, ne moram biti psihijatar, ali u hotelijerstvu mnogo naučite o ženama. – Znate li tko je Osa Johnson?
– Osa? Ne. – Ona je svjetski poznat istraživač. Jeste li čuli za Ameliju Earhart? – Ne, gospodine. – Margaret Mead? – Ne, gospodine. – Jeste li oženjeni, gospodine Mousson? – Sada nisam. Ali ženio sam se tri puta, pa zato i jesam neki stručnjak za žene. – Baš obrnuto, gospodine Mousson. Da ste stvarno stručnjak za žene, tvrdim da biste bili sposobni održati jedan brak. Nemam daljnjih pitanja. – Vaše ime, molim? – Christopher Cocvannis. – Biste li nam rekli što ste po zanimanju? – Vodič u Peramske spilje. – Koliko ste dugo ondje vodič? – Deset godina. – Ide li posao? – Vrlo dobro. Tisuće turista svake godine dolazi po gledati spilje. – Molim vas da pogledate onog čovjeka koji eno tamo sjedi. Jeste li kad prije vidjeli gospodina Douglasa? – Da, gospodine. Došao je u kolovozu u spilje. – Jeste li sigurni? – Svakako. – Dobro, ali siguran sam da sve nas, gospodine Cocvannis, zbunjuje kako to da se od svih tih tisuća ljudi koji dolaze u spilje možete sjetiti jedne osobe? – Vjerojatno ga neću zaboraviti. – Zašto, gospodine Cocvannis? – Prije svega zato što nije htio uzeti vodiča. – Da li svi posjetitelji uzimaju vodiča? – Nijemci i Francuzi su previše škrti, ali svi Amerikanci uzimaju. Smijeh. – A tako. Ima li još štogod po čemu ste upamtili gospodina Douglasa? – Kako da ne! Ne bih ga specijalno zapazio osim zbog te stvari s vodičem, a i žena koja je bila s njim kaon da je bila malo zatečena njegovim »ne«. A onda sam ga, sat nakon toga, vidio kako juri van na ulaz, a bio je sam i izgledao je strahovito uzrujano, pa sam pomislio da se ženi nije dogodila neka nesreća ili tako nešto. Prišao sam mu i pitao je li
s gospođom sve u redu, a on je nekako čudno u mene zurio i pitao »S kojom gospođom?«, a ja sam rekao »S gospođom koju ste poveli sa sobom u spilje«. A on je nekako problijedio, pa sam pomislio da će me udariti. Zatim je počeo urlati »Izgubio sam je. Trebam pomoć«, i ponašati se kao luđak. – Ali nije zvao u pomoć prije no što ste ga pitali gdje je iščezla gospođa? – Točno. – Što se zatim dogodilo? – Pa, organizirao sam druge vodiče pa smo pošli u potragu. Neka prokleta budala bila je uklonila oznaku OPAŠNOST s ulaza u novi odsjek. Taj nije otvoren za javnost. Ondje smo je na kraju pronašli tri sata kasnije. Bila je u prilično gadnom stanju. – Još jedno pitanje. I odgovorite na njega vrlo pažljivo. Kad je gospodin Douglas prvi put izišao iz spilje, je li izgledao kao da traži pomoć ili ste imali dojam da odlazi? – Odlazio je. – Vaš svjedok. Glas Napoleona Chotasa bio je vrlo blag. – Gospodine Cocvannis, jeste li vi psihijatar? – Ne, gospodine. Ja sam vodič. – A niste vidovnjak? – Ne, gospodine. – Pitam to zato što smo tijekom prošlog tjedna imali hotelske službenike koji su eksperti za psihologiju čovjeka, očevice koji su kratkovidni, a sad nam vi kažete da možete pogledati čovjeka koji je privukao vašu pažnju zato što je izgledao uznemireno, i da možete pročitati njegove misli. Kako znate da nije tražio pomoć kad ste mu prišli i oslovili ga? – Nije tako izgledao. – A tako se dobro možete sjećati njegovog ponašanja? – Točno. – Očito je da imate izvanredno pamćenje. Želim da se ogledate po sudnici. Jeste li ikad ikoga vidjeli prije današnjeg dana? – Okrivljenika? – Da. Osim njega? Ne žurite. – Ne. – Da jeste, vi biste ga se sjetili? – Svakako.
– Jeste li mene ikad vidjeli do danas? – Ne, gospodine. – Molim vas da pogledate ovaj komadić papira. Mo žete li mi reći što je to? – Ulaznica. – Za što? – Za Peramske spilje. – Koji je na njoj datum? – Ponedjeljak. Prije tri tjedna. – Da. Ovu sam kartu kupio i upotrijebio je, gospodine Cocvannis. U grupi je bilo još petero ljudi. Vi ste nam bili vodič. Nemam daljnjih pitanja. – Što ste po zanimanju? – Službenik u hotelu Palace u Ioannini. – Da li biste htjeli pogledati optuženicu? Jeste li je ikad vidjeli? – Da, gospodine. U filmovima. – Jeste li je do danas ikad vidjeli osobno? – Da, gospodine. Ušla je u hotel i pitala me u kojoj je sobi odsjeo gospodin Douglas. Rekao sam joj da bi se trebala raspitati na recepciji, a ona je rekla da ih radije ne bi gnjavila, pa sam joj dao broj njegovog bungalova. – A kad je to bilo? – Prvog dana kolovoza. Onog dana kad je zapuhao meltemi. – I sigurni ste da je to ista žena? – Kako bih je mogao zaboraviti? Dala mi je napojnicu od dvjesto drahmi. Proces je ulazio u četvrti tjedan. Svi su se slagali u tome da Napoleon Chotas vodi najbolju obranu koju su ikad vidjeli. Ali unatoč tome, mreža krivice ispletala se sve čvršće i čvršće. Peter Demonides je gradio sliku dvoje ljubavnika koji žude za tim da budu zajedno, da se vjenčaju, a kojima se na putu ispriječila samo Catherine Douglas. Polako, dan za danom, Demonides je raščlanjivao plan za umorstvo. Odvjetnik Larryja Douglasa, Frederick Stavros, s radošću je odstupio sa svog položaja i oslonio se na Napoleona Chotasa. No sad je i Stavros počeo osjećati da će se oslobađanje postići samo čudom. Stavros je zurio na prazni stolac u krcatoj sudnici i pitao se hoće li se Constantin Demiris doista pojaviti. Bude li Noelle Page osuđena, grčki magnat vjerojatno
neće doći jer bi to značilo da je poražen. S druge pak strane, ako Demiris zna da će se izreći oslobađajuća presuda, onda će se vjerojatno pojaviti. Prazni stolac postajao je simbol smjera kojim će poći suđenje. Sjedalo je ostalo prazno. Jednog petka poslije podne slučaj je konačno prsnuo. – Hoćete li, molim, reći kako se zovete? – Doktor Kazomides. John Kazomides. – Jeste li ikad upoznali gospodina ili gospođu Douglas, doktore? – Da, gospodine. Oboje. – Kojom prilikom? – Bio sam pozvan u Peramske spilje. Neka se žena ondje izgubila, a kad ju je spasilačka ekipa konačno pronašla, žena je bila u stanju šoka. – Je li bila fizički ozlijeđena? – Da. Imala je mnogostruke kontuzije. Dlanovi, ruke i obrazi bili su gadno izderani kamenjem. Bila je pala i udarila glavom, a ja sam dijagnosticirao mogući potres mozga. Smjesta sam joj dao injekciju morfija za bolove i naredio da je odvezu u mjesnu bolnicu. – I tamo je otišla? – Ne, gospodine. – Biste li rekli poroti zašto nije? – Na inzistiranje njenog muža prebačena je natrag u njihov bungalov kod hotela Palace. – Je li vam se to učinilo neobičnim, doktore? – Rekao je da se sam želi o njoj starati. – Dakle, gospođa Douglas je vraćena u hotel. Jeste li je otpratili onamo? – Da. Inzistirao sam na tome da i ja odem s njom u bungalov. Htio sam biti pokraj nje kad se probudi. – I jeste li bili? – Da, gospodine. – Je li vam gospođa Douglas što rekla? – Jest. – Hoćete li sudu reći što vam je rekla? – Kazala mi je da ju je njen muž pokušao ubiti. Proteklo je punih pet minuta prije nego što su uspjeli stišati galamu u sudnici, a žamor se slegao tek kad je predsjednik zaprijetio da će isprazniti sudnicu. Napoleon Chotas je otišao do optuženičke klupe i žurno vijećao s Noelle Page. Prvi put je izgledao uznemireno. Demonides
je nastavljao s ispitivanjem. – Doktore, u svojem ste iskazu rekli da je gospođa Douglas bila u šoku. Prema vašem stručnom mišljenju, je li bila pri sebi kad vam je rekla da ju je muž pokušao ubiti? – Da, gospodine. Već sam joj prije dao jedan sedativ u spilji, i bila je relativno mirna. Pa ipak, kad sam joj kazao da ću joj dati još jedan sedativ, postala je stratio vito uznemirena i molila me da to ne činim. Predsjednik suda se nagnuo i upitao: – Je li objasnila zašto? – Da, gospodine predsjedniče. Rekla je da će je muž ubiti dok spava. Predsjednik se zamišljeno naslonio natrag na svoj stolac i rekao Peteru Demonidesu. – Možete nastaviti. – Doktore Kazomides, jeste li doista gospođi Douglas dali drugi sedativ? – Da. – Dok je bila u krevetu u svom bungalovu? – Da. – Kako ste joj ga dali? – Injekcijom. U bedro. – I spavala je kad ste otišli? – Da. – Je li se gospođa Douglas ikako mogla probuditi u narednih nekoliko sati, ustati bez ičije pomoći, odjenuti se i bez pomoći otići iz kuće? – U njenom stanju? Ne. Bilo bi to nevjerojatno. Bila je pod jakom dozom sedativa. – To je sve. Hvala vam, doktore. Porotnici su zurili u Noelle Page i Larryja Douglasa, a lica su im postajala hladna i neprijateljska. Da je u sudnicu ušao kakav stranac, smjesta bi znao kako se stvari odvijaju. Oči Billa Frasera sjale su od zadovoljstva. Poslije iskaza doktora Kazomidesa nije više moglo biti ni najmanje sumnje u to da su Catherine ubili Larry Douglas i Noelle Page. Ničim više Napoleon Chotas neće iz svijesti porotnika moći izbrisati sliku prestravljene žene, drogirane i bez obrane, koja moli da ne ostane u rukama svojeg ubojice. Frederick Stavros bio je u panici. S radošću je bio prepustio Napoleonu Chotasu da vodi igru imajući povjerenja u to da će Chotas moći ishoditi oslobađajuću presudu za svoga, a time i za Stavrosova klijenta. Sada se osjetio izdanim. Sve se raspadalo. Liječnikov je iskaz nanio nepopravljivu štetu, kako zbog svojeg uvjerljivog tako i zbog emocionalnog djelovanja. Stavros se osvrnuo po prostoriji. Osim onog
jednog misteriozno rezerviranog sjedala, dvorana je bila puna. Prisutna je bila svjetska štampa, koja je čekala da izvijesti što će biti dalje. Stavros je u trenutku zamislio samog sebe kako skače na noge, konfrontira se s liječnikom i briljantno dere njegov iskaz u komadiće. Njegova će stranka biti oslobođena, a on će biti junak. Znao je da će mu to biti posljednja šansa. Ishod ovog slučaja značit će razliku između slave i neuglednosti. Stavros je stvarno mogao osjetiti kako mu se mišićje bedara steže i nagoni ga da ustane. No nije se mogao pomaknuti. Sjedio je mirno, paraliziran prejakom prikazom propasti. Okrenuo se prema Chotasu. Upalim žalosnim psećim očima proučavao je liječnika, koji se nalazio na mjestu za svjedoke, kao da nastoji doći do neke odluke. Napoleon Chotas polako je ustao. Ali umjesto da ode do svjedoka, otišao je prema sucima i mirno ih oslovio. – Gospodine predsjedniče, gospodo suci, ne želim ispitivati svjedoka. Uz dopuštenje suda, htio bih zatražiti prekid kako bi se in camera posavjetovao sa sudom i državnim tužiocem. Predsjednik suda okrenuo se tužiocu. – Gospodine Demonides? – Nemam prigovora – rekao je Demonides oprezno. Rasprava je bila prekinuta. Ni jedna se osoba nije pomakla sa svojeg stolca. Pola sata kasnije Napoleon Chotas se vratio u sudnicu sam. U trenutku kad je ušao, svatko je u dvorani osjetio da se dogodilo nešto važno. Na odvjetnikovom licu očitovalo se neko tajnovito samozadovoljstvo, a hod mu je bio brži i elastičniji, kao da je završena neka šarada, pa više nema potrebe za prenavijanjem. Chotas je otišao do optuženičke klupe i zagledao se u Noelle. Pogledala ga je, a njene su ljubičaste oči bile ispitljive i zabrinute. Odjednom je smiješak zatitrao odvjetnikovim usnicama, a po svjetlu u njegovim očima Noelle je znala da je on nekako uspio, da je nekako učinio čudo unatoč svim dokazima, unatoč svim nepovoljnim izgledima. Pravda je trijumfirala, ali to je bila Pravda Constantina Demirisa. Larry Douglas, je piljio u Chotasa, također ispunjen strahom i nadom. Što god Chotas bio napravio, bilo je to za Noelle. A što s njime? Chotas je oslovio Noelle namješteno nepristranim glasom. – Predsjednik suda dao mi je dopuštenje da s vama govorim u sučevoj prostoriji. – Okrenuo se Fredericku Stavrosu, koji je sjedio u neizvjesnosti ne znajući što se zbiva. – Vi i vaš klijent imate dopuštenje da nam se, ako želite, pridružite. Stavros je kimnuo. – Naravno. – Žurno se podigao gotovo srušivši stolac od hitnje. Dva su ih sudska stražara otpratila u praznu sobu predsjednika suda.
Kad su oni otišli, Chotas se okrenuo Fredericku Stavrosu: – Ono što ću reći – kazao je mirno – u korist je moje stranke. Međutim, budući da su suoptuženici, uspio sam za vašeg klijenta isposlovati istu privi legiju kao i za svojeg. – Recite mi! – zatražila je Noelle. Chotas se okrenuo prema njoj. Govorio je polako, vrlo pomno odabirući riječi: – Upravo sam raspravljao sa sucima – rekao je. – Impresionirani su dokazima koje je izvela optužba protiv vas. Međutim – zastao je taktično – ja sam ih uspio – mhm – uvjeriti da vašim kažnjavanjem ne bi bilo udovoljeno interesima pravde. – Što će se dogoditi? – upitao je Stavros u groznici nestrpljenja. Kad je nastavio, u Chotasovom se glasu osjetila nota dubokog zadovoljstva: – Ukoliko optuženi budu voljni promijeniti svoju obranu i izjaviti da su krivi, suci su se složili da će svakom od njih izreći kaznu od pet godina. – Nasmiješio se i dodao: – Od toga će četiri godine biti uvjetne. U stvari, neće morati odležati više od šest mjeseci. – Okrenuo se Douglasu. – Budući da ste Amerikanac, bit ćete deportirani. Nikad vam neće biti dopušteno da se vratite u Grčku. Larry je kimnuo, a tijelo mu je počelo preplavljivalo olakšanje. Chotas se okrenuo Noelle. – Ovo nije bilo jednostavno postići. Moram vam potpuno iskreno reći da je primarni razlog ovakve blagosti suda bio interes vašeg – mhm – zaštitnika. Misle da je već dovoljno nepravedno patio od cijelog tog publiciteta, pa im je stalo da se ovo okonča. – Shvaćam – rekla je Noelle. Napoleon Chotas je zbunjeno oklijevao. – Postoji još jedan uvjet. Pogledala ga je – Da? – Putovnica će vam biti oduzeta. Nikad vam neće biti dopušteno da odete iz Grčke. Ostat ćete ovdje pod zaštitom svojeg prijatelja. Dakle, sređeno je. Constantin Demiris držao se svoje pogodbe. Noelle ni na časak nije povjerovala da su suci bili milostivi zato što ih brine to što je Demiris izvrgnut neugodnom publicitetu. Ne, mora da je platio bogovsku cijenu za njenu slobodu, a Noelle je znala da je to bilo nešto veliko. Ali zauzvrat ju je Demiris dobivao natrag, i to uredivši tako da ga ona više nikad ne može napustiti. Ni ponovno vidjeti Larryja. Okrenula se prema Larryju i s lica mu pročitala olakšanje. Bit će oslobođen, i to je bilo jedino do čega mu je stalo. Nije bilo nikakve žalosti što je gubi zbog ovoga što se dogodilo. Ali Noelle je to shvatila, jer je shvatila Larryja, jer je on bio njeno drugo »ja«, njen doppelgdnger, a oboje su imali istu bezobzirnu strast za životom, iste nezasitne apetite. Bili su srodne duše iznad
smrtnosti, iznad zakona koje nikad n;su poštivali i po kojima nikad nisu živjeli. Noelle će Larry vrlo nedostajati, a kad ode, dio nje otići će s njim. Ali sad je znala koliko joj je život dragocjen i koliko se bila prestrašila da će ga izgubiti. I tako je, sve u svemu, pogodba bila vrlo dobra i ona ju je sa zahvalnošću prihvatila. Okrenula se Chotasu i rekla: – To je zadovoljavajuće. Chotas ju je gledao, a u očima mu je bilo tuge, baš. kao i zadovoljstva. Noelle je razumjela i to. Zaljubio se u nju, a morao je upotrijebiti svu svoju vještinu da je spasi za drugog muškarca. Noelle je hotimice osokolila Chotasa da se zaljubi u nju, zato što ga je trebala, trebala zato da bude sigurna da neće stati ni pred čim da bi je spasio. A sve je upalilo. – Mislim da je ovo apsolutno čudesno – blebetao je Frederick Stavros. – Apsolutno čudesno. Zapravo je Stavros osjećao da je to čudo gotovo jednako kao i oslobođenje, i premda je istina da će iz ovoga najviše koristi pobrati Napoleon Čhotas, i periferna slava još će uvijek biti ogromna. Od ovog trenutka Stavros će imati svoju vlastitu probranu klijentelu, i svaki put kad bude pripovijedao priču o ovom procesu, njegova uloga u njoj bit će sve veća i veća. – Zvuči kao dobra nagodba – govorio je Larry. – Jedini problem je to što nismo krivi. Nismo ubili Catherine. Frederick Stavros bijesno se okrenuo prema njemu. – Komu je imalo stalo do toga jeste li krivi ili ne? – poviknuo je. – Mi vam poklanjamo život. – Hitro je pogledao Chotasa da vidi je li ovaj reagirao na ono »mi«, ali je odvjetnik samo slušao, a u njegovom stavu bilo je uzdržane neutralnosti. – Želim da shvatite – rekao je Chotas Stavrosu – da ja savjetujem samo svoju stranku. Vaš je klijent slobodan da donosi vlastite odluke. – Što bi se s nama dogodilo da nema ove pogodbe? – upitao je Larry. – Porota bi... – počeo je Frederick Stavros. – Želim to čuti od njega – prekinuo ga je Larry otresito. Okrenuo se Chotasu. – Na suđenju, gospodine Douglas – odgovorio je Chotas – najvažniji činilac nije nevinost ili krivnja, nego dojam o nevinosti ili krivnji. Ne postoji apsolutna istina. Postoji samo tumačenje istine. U ovom slučaju nije važno jeste li nevini u pogledu umorstva, porota ima dojam krivnje. Zbog toga biste bili osuđeni, a na kraju biste isto tako bili i mrtvi. Larry ga je dugo promatrao, a zatim kimnuo. – U redu – rekao je. – Hajdemo svršiti s tim. Petnaest minuta kasnije dvoje optuženika stajalo je ispred sudačkog stola. Predsjednik suda sjedio je u sredini, a uz bok su mu bila dva suca. Napoleon Chotas je stajao pokraj Noelle Page, a Frederick Stavros uz
Larryja Douglasa. Sudnica je bila nabijena elektricitetom jer se prostorijom proširila vijest da će se dogoditi nešto dramatično. Ali kad se stvar zbila, svi su bili zatečeni. Hladnim, odmjerenim glasom, kao da maločas nije sklopio tajnu nagodbu s trojicom pravnika za stolom, Napoleon Chotas je rekao: – Gospodine predsjedniče, gospodo suci, moja stranka želi promijeniti svoju izjavu od »nisam kriva« na »kriva sam«. Predsjednik suda se naslonio na stolac i iznenađeno zagledao u Chotasa, kao da tu novost čuje prvi put. Glumi sve u šesnaest, pomislila je Noelle. Želi zaraditi svoj novac ili već ono čime ga Demiris isplaćuje. Predsjednik suda se nagnuo i brzim šapatom posavjetovao s dvojicom sudaca. Kimnuli su, a predsjednik se nagnuo dolje prema Noelle i rekao: – Želite li promijeniti svoju izjavu u »kriva sam«? Noelle je kimnula i odlučno rekla: – Da. Frederick Stavros progovorio je brzo, kao da se boji da ne bude izostavljen iz procedure: – Gospodo suci, moj klijent želi promijeniti svoju izjavu »nisam kriv« u »kriv sam«. Predsjednik se okrenuo da pogleda Larryja. – Želite li promijeniti svoju izjavu u »kriv sam«? Larry je brzo pogledao Chotasa i onda kimnuo: – Da. Ozbiljna lica predsjednik je pažljivo promatrao dvoje zatvorenika. – Jesu li vas vaši odvjetnici obavijestili da je po grčkom zakonu predviđena smrtna kazna za zločin umorstva s predumišljajem? – Da, gospodine predsjedniče. – Noellin je glas bio jak i jasan. Predsjednik se okrenuo Larryju. – Da, gospodine – rekao je. Još su se jednom suci šaptom po savjetovali. Predsjednik se okrenuo prema Demonidesu. – Ima li državni tužilac kakvih primjedbi na promjenu izjave? Demonides je dugo gledao Chotasa, a onda rekao: – Nikakvih. Noelle se pitala je li i on na platnoj listi ili njega jednostavno koriste kao običnog piona. – Vrlo dobro – rekao je predsjednik. – Ovaj sud nema drugog izbora nego da prihvati promjenu izjave. – Okrenuo se prema poroti. – Gospodo, s obzirom na nov razvoj događaja, ovime ste oslobođeni svojih dužnosti porotnika. U stvari, suđenje je stiglo dokraja. Sud će donijeti presudu. Hvala vam za službu i suradnju. Sud će se povući na dva sata. Slijedećeg trenutka izvjestitelji su počeli hrliti iz sobe žureći prema
telefonima i teleprinterima da jave o posljednjem senzacionalnom razvoju događaja u procesu koji se vodi protiv Noelle Page i Larryja Douglasa, optuženih zbog umorstva. Dva sata kasnije, kad se sud ponovno sastao, sudnica je bila upravo pretrpana. Noelle je bacila letimičan pogled na lica prisutnih u sudnici. Promatrali su je s izrazom napetog očekivanja, a Noelle se svim silama trudila da se naglas ne nasmije njihovoj naivnosti. Bili su to obični ljudi, masa, i oni su doista vjerovali da se pravda dijeli pošteno, da su u demokratskom društvu svi ljudi jednaki, da siromašni čovjek ima ista prava i povlastice kao i bogataš. – Neka optuženi sada ustanu i pristupe sudu. Noelle se dostojanstveno digla i krenula prema sucima, a Chotas je išao uz nju. Kutkom oka vidjela je Larryja i Stavrosa kako pristupaju naprijed. Predsjednik suda je rekao: – Ovo je bilo dugo i teško suđenje – počeo je. – U slučajevima za koje je predviđena smrtna kazna, a gdje postoji opravdana sumnja u krivnju, sud je uvijek sklon da presudi u korist optuženog. Moram priznati da smo osjećali da u ovom slučaju takva sumnja postoji. Činjenica da optužba nije mogla predočiti corpus delicti bila je važna okolnost u korist optuženika. – Okrenuo se pa pogledao Napoleona Chotasa. – Siguran sam da sposoban odvjetnik vrlo dobro zna da grčki sudovi nikad nisu izrekli smrtnu kaznu u slučaju u kojem nije bilo definitivno utvrđeno da je umorstvo počinjeno. Slabašni osjećaj nelagodnosti počinjao je obuzimati Noelle, ništa onako alarmantno, tek najtiši šapat, najneznatniji nagovještaj. Predsjednik je nastavljao. – Zbog toga smo razloga moji kolege i ja bili iskre no iznenađeni kad su optuženici usred suđenja odlučili promijeniti svoje izjave u »kriv sam«. Onaj je osjećaj sada dospio u šupljinu Noellinog trbuha, rastao je, uspinjao se, počinjao joj stezati grlo, tako da je odjednom ustanovila da teško diše. Larry je piljio u suca ne shvaćajući sasvim što se zbiva. – Cijenimo duševno razdiran)e koje mora da se odigralo prije nego što su optuženici odlučili pred ovim sudom i svijetom priznati svoju krivnju. Međutim, olakšanje njihovih savjesti ne može se prihvatiti kao okajanje strahovitog zločina koji su priznali da su učinili, hladno krvnog umorstva bespomoćne, nezaštićene žene. Baš u tom trenutku Noelle je iznenada s poraznom sigurnošću znala da je izigrana. Demiris je složio šaradu da je uspava u osjećaj lažne sigurnosti kako bi joj mogao izvesti ovo. To je bila njegova igra, to je bila zamka koju joj je namjestio. On jest znao koliko se ona boji umiranja, pa joj je ponudio nadu u život, a ona ju je prihvatila, vjerovala mu, a on ju je nadmudrio. Demiris je svoju osvetu želio sada, ne kasnije. Njen je život mogao biti spašen. Naravno, Chotas je znao da ona neće biti osuđena na
smrtnu kaznu ako se ne predoči leš. Nikakav sporazum on nije sklopio sa sucima. Chotas je cijelu ovu obranu udesio tako da Noelle namami u smrt. Okrenula se i pogledala ga. Uzvratio joj je pogled, a oči su mu bile pune iskrene tuge. Ljubio ju je i ubio ju je, i kad bi to morao ponoviti, učinio bi ponovno isto, jer je i on na kraju bio Demirisov čovjek, baš kao što je ona bila Demirisova žena, a ni jedno od njih nije se moglo oprijeti Demirisovoj moći. Predsjednik je govorio: – ... i stoga po ovlaštenju koje mi je dodijelila država, te u suglasnosti s njenim zakonima, proglašavam da će kazna za dvoje optuženika, Noelle Page i Lawrencea Douglasa, biti strijeljanje... kazna će se izvršiti u roku od devedeset dana od današnjeg datuma. U sudnici je zavladala strašna gužva, ali je Noelle nije ni čula, ni vidjela. Nešto ju je navelo da se okrene. Nezauzeto sjedalo nije više bilo prazno. Constantin Demiris je sjedio na njemu. Bio je svježe obrijan i ošišan. Odjeven je bio u besprijekorno skrojeno plavo odijelo od sirove svile, svijetloplavu košulju i svileni šal. Njegove maslinastocrne oči bile su sjajne i žive. Nije bilo ni traga onom poraženom, skrhanom čovjeku koji ju je bio došao posjetiti u zatvor jer taj čovjek nije ni postojao. Constantin Demiris je došao promatrati Noelle u trenutku njenog poraza naslađujući se stravom koja ju je obuzela. Njegove crne oči čvrsto su se uprle u njene i u jednom djeliću sekunde Noelle je u njima ugledala duboko, pakosno zadovoljstvo. A i još nešto. Žaljenje, možda, ali je toga nestalo i prije nego što ga je mogla uhvatiti, a sve je to ionako bilo prekasno. Šahovska je partija konačno završila. Larry je predsjednikove posljednje riječi saslušao šokiran i s nevjericom, a kad mu je stražar pristupio i dotakao ga za ruku, Larry se oslobodio i okrenuo natrag sucima. – Čekajte! – povikao je. – Nisam je ubio. Dignuli su me! Drugi čuvar je pritrčao i njih dvojica su pridržala Larryja. Jedan od njih je izvukao lisice. – Ne! – vikao je Larry. – Slušajte me! Nisam je ubio! Pokušao se oteti stražarima, ali su lisice škljocnule i on je s trzajem izvučen iz sudnice. Noelle je osjetila stisak na nadlaktici. Jedna je čuvarica čekala da je izvede iz sudnice. – Čekaju vas, gospođice Page. Kao poziv za nastup. Čekaju vas, gospođice Page. Samo što se ovaj put, kad se spustio, zastor više neće podići. Noelle je bila zatečena spoznajom da joj je ovo posljednji put u životu što će biti u javnosti, da je
to posljednji put što će biti s drugim ljudima, nezatočena. Ovo je bio njen oproštajni nastup, a ova prljava, turobna grčka sudnica njeno posljednje kazalište. Pa, pomislila je drsko, barem imam dobru publiku. Osvrnula se posljednji put po prepunoj sudnici. Vidjela je kako Armand Gautier zaprepašteno zuri u nju, izbačen bar jednom iz svoga cinizma. Zatim je tu bio Philippe Sorel. Njegovo markantno lice jako se naprezalo da istisne ohrabrujući osmijeh, ali mu to nije baš uspijevalo. Na drugoj strani prostorije bio je Israel Katz. Oči su mu bile zatvorene, a usnice su mu se micale kao u nekoj nijemoj molitvi. Noelle se prisjetila noći kad ga je u prtljažniku generalovog auta, pred nosom onog albina gestapovskog oficira, prokrijumčarila iz grada, i straha koji je tada osjećala. No to nije bilo ništa prema stravi koja ju je obuzimala sada. Noellin je pogled šarao po dvorani i zaustavio se na licu Augustea Lanchona, trgovca. Nije se mogla prisjetiti njegovog imena, ali se sjetila njegovog svinjskog lica i debelog, zdepastog tijela i turobne hotelske sobe u Vienneu. Kad je primijetio da ga gleda, žmirnuo je i spustio pogled. Visok, atraktivan, prosijed muškarac, koji je djelovao američki, stajao je i zurio u nju kao da joj nešto želi reći. Noelle nije imala pojma tko je on. Čuvarica ju je povukla za ruku i rekla: – Požurite, gospođice Page... Frederick Stavros je bio šokiran. On nije bio samo svjedok hladnokrvne podvale; bio je sudionik Mogao bi otići predsjedniku suda i reći mu što se dogodilo, što je Chotas bio obećao. Ali bi li mu vjerovali? Bi li povjerovali njegovoj riječi protiv riječi Napoleona Chotasa? To stvarno nije bilo važno, mislio je gorko Stavros Poslije ovoga bio bi kao odvjetnik uništen. Nitko ga nikad ne bi angažirao. Netko je izgovorio njegovo ime, on se okrenuo, a Chotas je stajao do njega i govorio: – Ako ste sutra slobodni, dajte da se vidimo i da zajedno ručamo Frederick. Volio bih da upoznate moje ortake. Mislim da je pred vama vrlo lijepa budućnost. Preko Chotasova ramena Frederick Stavros je mogao vidjeti kako predsjednik suda odlazi u svoje privatne odaje Sad bi bilo vrijeme da s njim porazgovara i da mu objasni što se desilo. Stavros se okrenuo prema Napoleonu Chotasu, misli još uvijek zaokupljenih užasom koji je taj čovjek počinio, i začuo samog sebe kako govori: – Vrlo ljubezno od vas, gospodine. Koje bi vam vrijeme odgovaralo...? Po grčkom zakonu smaknuća se odvijaju na otočiću Ageana, sat vremena udaljenom od pirejske luke. Specijalni brod odvozi osuđenike na smrt na otok. Niz malih sivih grebenova pruža se do same luke a visoko na brijegu nalazi se svjetionik, sagrađen na izbocmi stijene. Zatvor na
Ageani smješten je na sjevernoj strani otoka dalje od pogleda iz male luke, u kojoj izletnički brodovi redovito iskrcavaju uzbuđene turiste na jednosatno ili dvosatno razgledanje i kupovanje, prije nego što će isploviti dalje na neki drugi otok. Zatvor nije uključen u razgledne programe i nitko mu ne prilazi, osim po službenom poslu. Bila je subota, četiri ujutro. Noellino smaknuće predviđeno je za šest ujutro. Noelle su donijeli njenu najmiliju haljinu, bordo, od češljane vune, Diorovu, i odgovarajuće crvene antilop cipele Imala je novo-novcato svileno, rukom rađeno rublje i bijeli žabo od venecijanske čipke. Constantin Demiris poslao je Noellinog frizera da joj uredi kosu. Bilo je to kao da se sprema na primanje. Noelle je bila svjesna da neće biti odgode u posljednji trenutak, da će uskoro njeno tijelo biti uništeno i da će se njena krv proliti po tlu. A opet, emocionalno nije mogla suzbiti nadu da će Constantin Demiris učiniti čudo i poštedjeti joj život. To čak ne bi trebalo biti čudo – dostajao je samo telefonski poziv, riječ, gesta njegove zlatne ruke. Da je sada poštedi, bila bi mu se odužila. Učinila bi mu sve. Kad bi ga samo mogla vidjeti, rekla bi mu da nikad neće ni pogledati nekog drugog muškarca, da će se posvetiti samo tome da njega usrećuje do kraja života. No znala je da ništa ne bi koristilo da ga moli. Da Demiris dođe k njoj, da. Ako ona mora ići k njemu, ne. Preostala su još dva sata. Larry Douglas je bio u drugom dijelu zatvora. Od osude njegova se pošta udeseterostručila. Slijevala su se pisma žena sa svih strana svijeta, a upravitelj koji je sebe smatrao produhovljenim čovjekom, bio, je nekima od njih zatečen. Larry Douglas vjerojatno bi uživao u njima da je znao za njih. No on je bio u drogiranom svijetu polumraka, gdje ga ništa nije diralo. U prvim danima svog boravka na otoku bio je u stanju silovitosti, i urlao je dan i noć da je nevin i zahtijevao nov proces. Zatvorski je liječnik naposljetku naredio da mu se daju sredstva za umirenje. Deset minuta prije pet, kad su upravitelj zatvora i četiri čuvara došli u ćeliju Larryja Douglasa, on je sjedio na ležaju, miran i odsutan. Upravitelj je dva puta morao izgovoriti njegovo ime prije nego što je Larry postao svjestan da su došli po njega. Ustao je, a pokreti su mu bili sanjivi i letargični. Upravitelj ga je izveo u hodnik, pa su u polaganoj povorci otišli prema čuvanom ulazu na drugom kraju hodnika. Kad su stigli do vrata, straža ih je otvorila, pa su izašli u obzidano dvorište. Zrak je u praskozorje bio
hladan, pa je Larry, stupivši u dvorište, zadrhtao. Na nebu je bio pun mjesec i blještave zvijezde. Prisjetio se jutara na otocima Južnog Pacifika, kad su piloti ostavljali svoje tople ležajeve i okupljali se pod studenim zvijezdama na posljednji dogovor prije polijetanja. Iz daljine je čuo zvuk motora, pa se pokušao sjetiti na kojem avionu motor tako bruji. Zatim se počeo naglo rušiti u prazninu , sve je postalo tamno i tiho. U Noellinoj ćeliji su upravo češljali njenu kosu kad je izvana začula pucanj groma. – Sprema li se kiša? – upitala je. A onda je Noelle shvatila. Ona je bila slijedeća. Pojavio se upravitelj zatvora u pratnji stražara i bolničarke koja je nosila crnu medicinsku torbu. Noelle je iza njih pogledom potražila Demirisa. Hodnik je bio prazan. Stražar je otvorio vrata ćelije i unutra su ušli upravitelj i bolničarka. Noelle je ustanovila da joj srce žestoko bije, da je opet počinje obuzimati strah zaglušujući onu slabašnu nadu koja se bila pobudila. – Nije još vrijeme, zar ne? – upitala je Noelle. Upravitelj ju je nelagodno pogledao. – Ne, gospođice Page. Bolničarka je došla da vam da klistir. Pogledala ga je s nerazumijevanjem. – Ne želim klistir. Gledao ju je s još većom nelagodom. – Poštedjet će vas neugodne situacije. A onda je Noelle shvatila. I njen strah se pretvorio u strahovitu patnju, koja joj je razdirala želudac. Kimnula je, a upravitelj se okrenuo i izišao iz ćelije. Stražar je zaključao vrata i taktično se odšetao niz hodnik izvan vidokruga. – Ne želimo da se uništi ova divna haljina – gukala je bolničarka. – Kako bi bilo da je jednostavno brzo svučete i da legnete onamo? To će trajati samo minutu. Bolničarka ju je počela obrađivati, ali Noelle nije osjetila ništa. Bila je sa svojim ocem, a on je govorio Pogledajte je, stranac bi pomislio da je kraljevske krvi, a ljudi su se otimali da je uzmu u naručaj i ponesu. U sobi je bio svećenik i rekao je: – Biste li se željeli ispovjediti Bogu, dijete moje? – ali je ona nestrpljivo odmahnula glavom jer je govorio njen otac, a ona je htjela čuti što on to govori. Rođena si kao princeza i ovo je tvoje kraljevstvo. Kad odrasteš, udat ćeš se za lijepog
princa i živjeti u velikoj palači. Išla je dugim hodnikom s nekim muškarcima, netko je otvorio neka vrata i ona se našla vani na hladnom dvorištu. Otac ju je prinosio prozoru i vidjela je visoke jarbole brodova koji su se ljuljuškali na vodi. Ljudi su je doveli do stupa ispred zida, svezali joj ruke otraga, te je privezali uza stup, a njen je otac rekao: Vidiš li one brodove, princezo. To je tvoja flota. Jednoga će te dana povesti do svih čarobnih mjesta na svijetu. I stisnuo ju je, a ona se osjetila sigurnom. Nije se mogla sjetiti zašto, ali bio se razljutio na nju, no sad je sve bilo u redu i opet ju je volio, pa se okrenula prema njemu, ali njegovo lice je bilo zamućeno, i ona nije mogla dozvati u pamet kako je izgledao. Nije se mogla sjetiti lica svoga oca. Ispunila ju je velika tuga, kao da je izgubila nešto dragocjeno, a znala je da ga se mora sjetiti ili će umrijeti, i počela se vrlo oštro koncentrirati, ali prije nego što ga je mogla vidjeti, odjednom se začuo zvuk grmljavine i tisuće bolnih noževa zasjeklo se u njezino meso, a njena je svijest vrisnula: Ne! Ne još! Da vidim lice svoga oca! No ono je bilo zauvijek izgubljeno u tami.
Muškarac i žena kretali su se grobljem., a lica su im bila prošarana sjenama visokih, gracioznih čempresa koji su obrubljivali stazu. Išli su polako po blještavoj žezi podnevnog sunca. Sestra Theresa je rekla: – Opet vam želim kazati koliko smo zahvalne za vašu velikodušnost. Ne znam što bismo učinile bez vas. Constantin Demiris je negodujući odmahnuo. – Arkayto – rekao je. – Nije to ništa, sestro. Ali sestra je znala da bi se bez ovog spasitelja samostan još prije mnogo godina zatvorio. I svakako je to bio znak Neba što mu je bar donekle mogla uzvratiti. Bio je to thriamvos, trijumf. Ponovno je zahvalila svetom Dionizu što je dopustio sestrama da one strašne olujne noći spase iz jezerske vode američku prijateljicu gospodina Demirisa. Istina, nešto se dogodilo s pameću te žene i ona je bila poput djeteta, ali će se sestre o njoj starati. Gospodin Demiris je zamolio sestru Theresu da ženu čuvaju unutar ovih zidova, da je do kraja života brane i štite od vanjskog svijeta. Bio je tako dobar i ljubezan čovjek. Stigli su do kraja groblja. Staza je zavijala do grebena, na kojem je stajala žena i zurila u mirno, smaragdno jezero pod sobom. – Eno je – rekla je sestra Theresa. – Sad ću vas ostaviti. Hayretay. Demiris je gledao kako se sestra Theresa udaljuje prema samostanu, a onda se spustio stazom do žene. – Dobro jutro – rekao je blago. Polako se okrenula i pogledala ga. Oči su joj bile tupe i prazne, a lice joj nije odavalo da ga prepoznaje. – Donio sam vam nešto – rekao je Constantin Demiris. Izvadio je iz džepa malu draguljarsku kutijicu i pružio joj je. Zurila je u nju poput malog djeteta. – Hajde, uzmite je. Polako je ispružila ruku i uzela kutijicu. Podignula je poklopac, a unutra, ugniježđena na vati, nalazila se minijaturna zlatna ptičica s očima od rubina i krila raskriljenih, spremnih za let. Demiris je gledao kako je ovo dijete-žena uzelo ptičicu iz kutije i podiglo je. Zlato je zablistalo na suncu i oči od rubina su zaiskrile, a sitne duge zasjale su u zraku. Okrenula ju je s jedne strane na drugu promatrajući kako svjetla titraju oko njene glave. – Više vas neću viđati – rekao je Demiris – ali ne trebate se zabrinjavati. Nitko vam sada neće nauditi. Opaki ljudi su mrtvi.
Dok je to govorio, bila je slučajno okrenuta prema njemu, a Demirisu se u jednom zaustavljenom trenutku učinilo da se u njenim očima pokazao blijesak razuma, radostan pogled, no trenutak kasnije to je iščezlo i preostalo je samo prazno, slaboumno zurenje. Mogla je to biti tlapnja, igra svjetla koje je u njenim očima odražavalo iskrenje zlatne ptičice. Razmišljao jeo tome dok je izlazio kroz golema kamena vrata, napuštajući samostan i hodajući uzbrdicom prema mjestu na kojem ga je čekala njegova limuzina koja će ga odvesti natrag u Atenu. Chicago; London; Pariz; Atena; Ioannina; Los Angeles. Kraj