Sidney Sheldon - Druga strana ponoći

badema, tradicionalnog slatkiša o krstitkama, pa su bombonijere istaknule oglase da primaju predbilježbu za ušećerene bademe. Na ulicama je bilo malo renaultovih taksija, ali najpopularniji oblik prijevoza bili su dvosjedi koje su vozili bicikli za dva vozača. Kao i uvijek za dugotrajnih kriza kazališta su cvjetala. Ljudi su našli spas od porazne stvarnosti svakidašnjice u kinima i na pozornicama. Preko noći Noelle Page je postala zvijezda. Ljubomorni kolege u kazalištu rekli su da je to isključivo zbog moći i talenta Armanda Gautiera, i premda je istina da ju je Gautier lansirao, u krugovima onih koji se bave kazalištem dobro je znano da zvijezdu ne može stvoriti nitko do publika, onaj bezlični, hiroviti, zadivljeni, nepostojani arbiter izvođačeve sudbine. Publika je Noelle obožavala. Što se Armanda Gautiera tiče, on je gorko zažalio zbog svoje uloge koju je odigrao u stvaranju Noelline karijere. Njena potreba za njim je sada minula; uza nj ju je držala mušičavost, i on je živio u stalnom strahu od dana kad će ga napustiti. Gautier je cijelog života radio u kazalištu, ali nikad nije sreo nikog kao što je Noelle. Bila je nezasitna spužva, koja je učila sve čemu ju je mogao naučiti i koja je zahtijevala sve više. Bilo je fantastično promatrati njenu metamorfozu od isprekidanih, vanjskih početaka upijanja uloge, pa do samosvjesnog, unutarnjeg savladavanja karaktera. Gautier je od samog početka znao da će Noelle postati zvijezda – u to nikad nije bilo ni najmanje sumnje – ali kad ju je bolje upoznao, zaprepastila ga je spoznaja da to nije bio njen cilj. Noelle uistinu gluma i nije zanimala. Isprva Gautier to jednostavno nije mogao vjerovati. Postati zvijezda – to je bio vrhunac ljestvice, sine qua non. No za Noelle je gluma bila tek sredstvo za postizanje cilja, a Gautier nije imao ni najmanjeg pojma o tome što je njen pravi cilj. Bila je tajna, zagonetka, i što je Gautier više ispitivao, to je zagonetka postojala veća, poput kineskih kutija koje su se otvarala i otkrivale daljnje kutije. Gautier se ponosio svojim poznavanjem ljudi, osobito žena, pa ga je činjenica što apsolutno ništa ne zna o ženi s kojom živi i koju ljubi nagonila u bjesnilo. Zamolio je Noeile da se uda za njega, ona je rekla »Da, Armand«, a on je znao da time ništa nije rekla, da joj to ne znači ništa više od zaruka s Philippeom Sorelom ili sam Bog zna s kojim drugim muškarcem iz njenog prijašnjeg života. Shvatio je da do vjenčanja nikad neće doći. Kad bude spremna, Noelle će odseliti. Gautier je bio siguran da ju je svaki muškarac koji ju je sreo nastojao pridobiti da ode s njim u krevet. Po svojim zavidnim prijateljima znao je i to da ni jedan nije u tome uspio. – Ti sretni lopove – rekao mu je jedan od prijatelja. – Mora da si pravi bik. Ponudio sam joj jahtu, dvorac i četu slugu u Cap d’Antibesu, a ona mi se u brk na smijala.

Drugi jedan prijatelj, bankar, rekao mu je: – Konačno sam našao prvu stvar koja se ne može kupiti novcem. – Noelle? Bankar je kimnuo. – Točno. Rekao sam joj da navede cijenu. Nije bila zainteresirana. Čime je ti to privlačiš, prijatelju? I Armand Gautier bi to vrlo rado znao. Gautier je pamtio kad joj je bio pronašao prvu dramu. Nije pročitao više od desetak stranica kad je spoznao da je to baš ono što traži. Bilo je to remek-djelo, drama o ženi čiji je muž otišao u rat. Jednog se dana u njenoj kući pojavljuje neki vojnik koji joj kaže da je drug njenog muža s kojim je vojevao na ruskom bojištu. Kako se drama razvija, žena se zaljubi u tog vojnika, ne znajući da je on psihopata, ubojica, te da joj je život u opasnosti. Uloga žene bila je sjajna, i Gautier se suglasio s time da smjesta režira dramu, pod uvjetom da Noelle Page dobije glavnu ulogu. Producenti su bili neskloni tome da nepoznata osoba preuzme ulogu zvijezde, ali su se složili s time da za Noele upriliče audiciju. Gautier je požurio kući da Noelle saopći novost. Bila mu je i došla zbog toga što je željela postati zvijezda, a sada će joj on ispuniti želju. Samom sebi je rekao da će ih to još više zbližiti, te da će se stvarno zaljubiti u njega. Uzet će se i on će je posjedovati, zauvijek. Ali kad joj je Gautier saopćio novost, Noelle ga je samo pogledala i rekla. – Divno, Armand, hvala ti. – Sasvim istim tonom kojim bi mu mogla zahvaliti na pitanje koliko je sati ili za to što joj je upalio cigaretu. Gautier ju je dugo promatrao znajući da je Noelle nekako neobično bolesna, da su emocije u njoj umrle ili da nikad niti nisu bile žive, te da je nitko nikad neće posjedovati. Znao je, a ipak to zapravo nije mogao vjerovati, jer je ono što je vidio bila prekrasna, odana djevojka koja je s radošću udovoljavala svakom njegovom hiru i ništa nije tražila zauzvrat. Zato što ju je volio, Gautier je potisnuo svoje sumnje, pa su se bacili na rad na drami. Na audiciji je Noelle bila briljantna i ulogu je dobila bez problema, baš kao što je Gautier i znao da će se zbiti. Kad je dva mjeseca kasnije bila pariška premijera komada, Noelle je preko noći postala najveća zvijezda u Francuskoj. Kritičari su se bili nabrusili da napadnu komad i Noelle, jer su znali da je Gautier svojoj ljubavnici, neiskusnoj glumici, dao glavnu ulogu, a to je za njih bila previše divna prilika da bi je propustili. Ali – Noelle ih je potpuno osvojila. Tražili su nove superlative da opišu njen nastup i ljepotu. Komad je doživio potpun uspjeh. Svake večeri poslije predstave Noellina je garderoba bila puna posjetilaca. Primala je svakoga: čistače cipela, vojnike, milijunaše, prodavačice i prema svima se odnosila s istom strpljivom učtivošću. Gautier bi je zadivljeno promatrao. Gotovo kao da je princeza koja prima

svoje podanike, pomislio je. U razdoblju od godine dana Noelle je primila tri pisma iz Marseillea. Poderala ih je neotvorena i napokon su prestala dolaziti. U proljeće je Noelle imala glavnu ulogu u filmu koji je režirao Armand Gautier, a kad je film prikazan, njena se slava proširila. Gautier se divio Noellinu strpljenju za davanje intervjua i fotografiranje. Većina zvijezda mrzila je te obaveze i izvršavala ih je samo zato da potpomogne vlastitu komercijalnu uspješnost ili zbog vlastite taštine. Što se Noelle tiče, ona je bila ravnodušna prema oba ta razloga. Promijenila bi temu kad bi je Gautier pitao zbog čega je bila voljna propustiti šansu da se odmara na jugu Francuske te radije ostati u hladnom, kišovitom Parizu i zamarati se poziranjem za Le Matin, La Petite Parisienne ili L’Illustration. Bilo je to sasvim u redu jer bi Gautier bio zaprepašten da je znao njen pravi razlog. Noellina motivacija bila je vrlo jednostavna. Sve što je radila bilo je zbog Larryja Douglasa. Kad je Noelle pozirala fotografima, zamišljala je svoga bivšeg ljubavnika kako uzima reviju i prepoznaje je na fotografiji. Kad je glumila u kazalištu ili na filmu, zamišljala bi Larryja Douglasa kako neke večeri u nekoj dalekoj zemlji sjedi u gledalištu i promatra je. Njen rad bio opomena njemu, poruka iz prošlosti, signal koji će ga jednog dana dovesti natrag njoj; a Noelle je jedino to i željela: da joj se vrati kako bi ga mogla uništiti. Zahvaljujući Christianu Barbetu, Noelle je imala sve deblji dosje o Larryju Douglasu. Mali je detektiv preselio iz svojeg otrcanog ureda u velike, luksuzne prostorije u Rue Richer, nedaleko od Folies-Bergere. Prvi put kad ga je Noelle došla posjetiti u njegovom novom uredu, Barbet se nakesio njenom iznenađenom izrazu i rekao: – Jeftino sam ga dobio. Ovaj je ured posjedovao jedan Židov. – Rekli ste da imate neke novosti za mene – kazala je Noelle kratko. S Barbetova lica iščezlo je smijuljenje. – Ah, da. – Imao je novosti. Bilo je teško dobivati informacije iz Engleske, pod nosom nacistima, ali je Barbet našao načine. Potplatio je pomorce na neutralnim brodovima da krijumčare pisma iz jedne detektivske agencije u Londonu. No to je bio samo jedan od njegovih izvora. Apelirao je na rodoljublje francuskog pokreta otpora, čovjekoljublje Međunarodnog Crvenog križa i pohlepu crnoburzijanaca s prekooceanskim vezama. Svakome od njih ispričao je drukčiju priču i dotok informacija nastavljao se i dalje. Podigao je jedan izvještaj sa stola. – Vašeg su prijatelja oborili nad Kanalom – rekao je bez uvoda. Krajičkom oka promatrao je Noellino lice čekajući da spadne fasada uzdržanosti i uživajući u boli koju joj nanosi. Ali Noellino se lice nije promijenilo. Pogledala ga je i samosvjesno rekla: – Spasili su ga. – Barbet je zurio u nju, a onda progutao slinu i nevoljko odgovorio: – No, da. Pokupio ga je čamac Britanske spasilačke službe. –

Pitao se samo otkud je to, do vraga, mogla znati. Sve ga je u vezi s ovom ženom zbunjivalo i mrzio ju je kao stranku te dolazio u napast da raskrsti s njom, ali je znao da bi to bilo glupo. Jednom joj se pokušao dodvoriti natuknuvši da bi njegove usluge bile manje skupe, ali ga je Noelle odbila na takav način da se osjetio poput nespretnog neotesanca, što joj on nikada neće oprostiti. Jednoga će dana, Barbet je to samom sebi mirno obećao, ova usukana kuja platiti. Sada dok je Noelle stajala u njegovom uredu, s izrazom gađenja na lijepom licu, Barbet je žurno produžio s izvještajem, željan da je se otarasi. – Njegova je eskadrila preselila u Kirton, u Lincolnshireu. Leti na hurricanima i... – Noelle je zanimalo ne što drugo. – Njegove su zaruke s admiralovom kćerkom – rekla je – propale, zar ne? Barbet ju je začuđeno pogledao i rekao: – Da. Dočula je za neke njegove druge žene. – Kao da je Noelle već ranije vidjela izvještaj. Naravno nije, ali to nije bilo važno. Spona mržnje koja je Noelle vezivala s Larryjem Douglasom bila je tako jaka da je izgledalo kao da se njemu ništa značajno ne može dogoditi a da ona za to ne sazna. Noelle je uzela izvještaj i otišla. Kad se vratila kući pročitala ga je polako, a zatim ga pridodala ostalima i zaključala ondje gdje ga nitko nije mogao naći. Jednog petka poslije predstave Noelle je u svojoj garderobi skidala šminku kadli je netko kucnuo na vrata. Ušao je Marius, postariji, šepavi vratar na ulazu za osoblje. – Oprostite, gospođice Page. Jedan me gospodin za molio da vam ovo donesem. Noelle je bacila pogled u zrcalo i spazila da on nosi golem buket crvenih ruža u prekrasnoj vazi. – Metnite to onamo Marius – rekla je i gledala ga kako pažljivo stavlja vazu s ružama na stol. Bio je kraj studenog i nitko u Parizu nije više od tri mjeseca vidio ruže. Mora da ih je bilo četiri tuceta, žarko crvenih, dugih peteljki, vlažnih od rose. Znatiželjna, Noelle je prišla cvijeću i pogledala posjetnicu. Na njoj je pisalo: »Prekrasnoj fraulein Page. Biste li sa mnom večerali? General Hans Scheider«. Vaza u kojoj su bili cvjetovi bila je delftska keramika, osobito oblikovana i vrlo skupa. General Scheider se dosta potrudio. – On bi želio odgovor – rekao je vratar. – Recite mu da nikad ne večeram i ponesite ovo svojoj ženi. Buljio je u nju zatečen. – Ali general... – To je sve.

Marius je kimnuo glavom, uzeo vazu i požurio van. Noelle je znala da će razglasiti priču o tome kako je odbila njemačkog generala. To se događao i ranije s drugim njemačkim službenicima, a francuski ju je narod smatrao svojevrsnom junakinjom. Bilo je to smiješno. Stvar je uistinu bila u tome da Noelle nije imala ništa protiv nacista tek što je prema njima bila ravnodušna. Nisu bili dio njenog života ili planova i jednostavno ih je podnosila iščekujući dan kad će se oni vratiti kući. Znala je da će joj škoditi bude li se spetljala s ijednim Nijemcem. Ne možda sada, ali Noelle nije niti marila za sadašnjost. Radilo se o budućnosti. Mislila je kako je pomisao da će Treći Reich vladati tisuću godina merde. Svaki student povijesti znao je da su na kraju svi osvajači bili potučeni. U međuvremenu neće učiniti ništa što bi njenim sugrađanima, Francuzima, omogućilo da se, kad Nijemci napokon budu istjerani, okrenu protiv nje. Nimalo je se nije ticala nacistička okupacija pa bi, kad bi se načelo to pitanje – a ono se stalno načinjalo – Noelle izbjegavala bilo kakvo raspravljanje. Fasciniran njenim stavom, Armand Gautier ju je često pokušavao navući na tu temu. – Zar te ne smeta što su nacisti osvojili Francusku? – pitao bi je. – Bi li što pomoglo da me smeta? – Nije stvar u tome. Da svi misle kao ti, propali bismo. – I onako smo propali. Ili nismo? – Nismo ako vjerujemo u slobodnu volju. Misliš li da je naš život određen od trenutka kad smo se rodili? – U stanovitom stupnju jest. Data su nam tijela, rodno mjesto i društveni položaj, ali to ne znači da se ne možemo mijenjati. Možemo postati što god poželimo biti. – Točno tako i ja mislim. Zato se i moramo boriti protiv nacista. Pogledala ga je. – Zato što je Bog na našoj strani? – Da – odgovorio je. – Ako postoji Bog – odgovorila je Noelle razložno – i ako ih je stvorio, onda mora biti i na njihovoj strani. U listopadu, na prvu obljetnicu Noellina komada, producenti su priredili banket za glumce u Tour d’Argentu. Pomiješali su se ondje glumci, bankari i utjecajni poslovni ljudi Gosti na banketu bili su uglavnom Francuzi, ali bilo je i desetak Nijemaca, od kojih je nekoliko bilo u uniformama a svi su, osim jednoga, bili u društvu s Francuskinjama Iznimka je bio jedan njemački oficir četrdesetih godina dugog, mršavog, inteligentnog lica, tamnih zelenih očiju i pristalog, atletskog tijela. Uzak ožiljak protezao se od njegove lične kosti do brade. Noelle je bila svjesna toga da je on cijele večeri promatra, premda joj se nije približio.

– Tko je onaj čovjek? – upitala je usput jednog od domaćina. Ovaj je pogledao oficira koji je sjedio sam za stolom i pijuckao šampanjac, a onda se u čudu okrenuo prema Noelle. – Čudno što pitate. Mislio sam da je vaš prijatelj. To je general Hans Scheider. On je iz glavnog štaba. – Noelle se prisjetila ruža i posjetnice. – Zašto ste mislili da je on moj prijatelj? – upitala je. Čovjek se zbunio. – Smatrao sam posve razumljivim... Hoću reći, svaki komad i film koji se prikazuju u Francuskoj moraju odobriti Nijemci. Kad je cenzor pokušao spriječiti snimanje vašeg novog filma, general je osobno nastupio i dao svoj pristanak. Toga trenutka Armand Gautier je doveo nekoga da ga predstavi Noelle i razgovor je prešao na drugu temu. Noelle više nije obraćala pažnju na generala Scheidera. Slijedeće večeri kad je prispjela u svoju garderobu, ondje je bila jedna ruža u maloj vazi i s malom posjetnicom, na kojoj je pisalo: »Možda bismo trebali početi s manjim. Smijem li vas vidjeti? Hans Scheider«. Noelle je razderala ceduljicu, a cvijet bacila u koš. Poslije te večeri Noelle je postala svjesna da je svakoj zabavi koju su pohodili ona i Gautier prisustvovao i general Scheider. Uvijek ju je promatrao iz pozadine. Događalo se to prečesto a da bi bilo slučajno. Noelle je shvatila da se on morao znatno napregnuti da bi je slijedio i da bi došao do pozivnice za mjesta na kojima će se ona pojaviti. Pitala se zbog čega li je toliko zainteresiran, no bilo je to dokono umovanje i zapravo je nije zanimalo. S vremena na vrijeme Noelle bi se zabavljala time da prihvati neki poziv a da se na primanju ne pojavi, da bi se drugi dan kod domaćice raspitala je li general Scheider bio prisutan. Odgovor je uvijek bio: – Da. Usprkos prijekim i smrtnim kaznama, koje su nacisti odmjerili svakome tko bi im se usprotivio, po Parizu su i dalje cvjetale sabotaže. Uz makije su postojali i deseci grupica slobodoljubivih Francuza koji su riskirali živote da bi se borili protiv neprijatelja svakovrsnim oružjem koje im je bilo na raspolaganju. Ubijali su njemačke vojnike kad bi ih uspjeli uhvatiti na spavanju, dizali su u zrak opskrbne kamione, minirali mostove i vlakove. Njihova je aktivnost režimska dnevna štampa osuđivala kao sramna djela, ali za lojalne Francuze ta su sramna djela bila slavna junaštva. Po novinama se stalno povlačilo ime jednog čovjeka; dat mu je nadimak Le Cafard, žohar, jer se činilo da se posvuda kreće, a Gestapo ga nije sposoban uhvatiti. Nitko nije znao tko je taj čovjek. Neki su mislili da je on Englez koji živi u Parizu; prema drugoj teoriji bio je agent generala De Gaullea, vođe snaga Slobodne Francuske, a bilo je i

takvih koji su čak tvrdili da je taj čovjek neki pobunjeni Nijemac. Tko god on bio da bio, po cijelom su se Parizu počeli širiti crteži žohara, na zgradama, pločnicima, pa čak i unutar generalštaba njemačke vojske. Gestapo je usredotočio sve svoje snage, da ga uhvati. U jednom nije bilo nikakve sumnje. Le Cafard je smjesta postao narodni junak. Jednog kišnog prosinačkog po slijepo dne va Noelle je prisustvovala otvorenju izložbe mladog umjetnika, kojega su ona i Armand poznavali. Izložba se održavala u jednoj galeriji na Rue du Faubourg-St. Honore. Prostorija je bila prepuna. Bile su prisutne mnoge važne ličnosti i posvuda je bilo fotoreportera. Dok je tako Noelle šetkarala izložbom od jednog platna do drugog, odjednom je osjetila kako joj je netko dodirnuo ruku. Okrenula se i našla se oči u oči s madame Rose. Potreban joj je bio trenutak da je prepozna. Poznato, ružno lice bilo je isto, pa ipak se činilo da je ostarjelo dvadeset godina, kao da je nekom alkemijom vremena madame Rose postala svoja vlastita majka. Nosila je veliku, crnu pelerinu, a negdje u dnu Noelline svijesti proletjela je misao da madame Rose ne nosi propisanu žutu židovsku zvijezdu. Noelle je zaustila da nešto kaže, ali ju je starija žena stiskom ruke zaustavila. – Možemo li se naći? – upitala je jedva čujnim glasom. – Les Deux Magots. Prije nego što je Noelle mogla odgovoriti, madame Rose se izsubila u gomili, a Noelle su okružili fotoreporteri. Dok im je pozirala i smješkala se Noelle se prisjećala ma dame Rose i njenog nećaka Israela Katza. I ona i on bih su prema njoj plemeniti kad JOJ je bilo potrebno. Israel joj je dva puta spasio život. Noelle se pitala što madame Rose želi. Vjerojatno novac. Dvadesetak minuta kasnije Noelle je šmugnula i taksijem se odvezla do Place St. Germain des Pres. Cijeloga je dana pomalo kišilo, a sada se kiša počela pretvarati u hladnu vjetrom nošenu susnježicu. Kad se taksi zaustavio ispred Les Deux Magots i kad je Noelle istupila na oštru studen, niodakle se kraj nje stvorio jedan čovjek u kišnom kaputu i šeširu široka oboda. Noelle ga u prvi čas nije prepoznala. Poput svoje tetke, i on je izgledao stariji, ali se još više promijenio. Izbila je na vidjelo neka strogost, snaga koje prije nije bilo. Israel Katz je bio mršaviji nego onda kad ga je zadnji put vidjela, a oči su mu bile upale kao da danima nije spavao. Noelle je zapazila da ne nosi žutu šesterokraku židovsku zvijezdu. – Maknimo se s pljuska – rekao je Israel Katz. Uzeo je Noelle pod ruku i poveo je unutra. U kavani je bilo pet-šest gostiju, sve Francuzi. Israel je odveo Noelle za stol u najdalji kutak.

– Biste li nešto popili? – upitao je. – Ne, hvala. Skinuo je svoj promočeni kaput, a Noelle je proučavala njegovo lice. Odmah je znala da je nije pozvao ovamo zato da od nje traži novac. Promatrao ju je. – Još ste lijepi, Noelle – rekao je mirno. – Gledao sam sve vaše filmove i predstave. Velika ste glumica. – Zašto nikad niste došli iza pozornice? Israel je oklijevao, a onda se plaho nakesio. – Nisam vas htio dovesti u neugodan položaj. Noelle je na trenutak piljila u njega prije nego što je shvatila na što on cilja. Za nju je »Juden« bila tek riječ koja se s vremena na vrijeme pojavljivala u novinama, i ništa nije značila u njenom životu; no kako li mora da je živjeti s tom riječju, biti Židov u zemlji koja se zaklela da će vas zbrisati, iskorijeniti, osobito ako vam je ta zemlja domovina? – Sama odabirem svoje prijatelje – odgovorila je Noelle. – Nitko mi ne određuje s kime se moram sastati. Israel se zajedljivo osmjehnuo. – Nemojte tratiti hrabrost – savjetovao ju je. – Upotrijebite je ondje gdje može biti od koristi. – Pričajte mi o sebi – rekla je. Slegnuo je ramenima. – Živim vrlo sivim životom. Postao sam kirurg. Studirao sam kod doktora Angiboustea. Jeste li čuli za njega? – Nisam. – On je glasoviti kirurg za srce. Postao sam njegov štićenik. Onda su mi nacisti oduzeli dozvolu za liječničku praksu. – Podigao je svoje lijepo oblikovane ruke i razgledao ih kao da su nečije tuđe. – Tako sam postao stolar. Uputila mu je dug pogled. – To je sve? – upitala je. Israel ju je s čuđenjem promatrao. – Naravno – rekao je. – Zašto? Noelle je potisnula jednu pomisao. – Ništa. Zašto ste me htjeli vidjeti? Nagnuo se bliže njoj i spustio glas. – Trebam uslugu. Jedan prijatelj... U tom trenutku vrata su se otvorila i četiri njemačka vojnika pod vodstvom kaplara, u sivim uniformama, ušla su u bistro. Kaplar je viknuo: – Achtung! Vaše isprave! Israel Katz se ukočio. Bilo je to kao da je maska pala na svoje mjesto. Noelle je opazila kako mu je desnica kliznula u džep ogrtača. Pogled mu je poletio prema uskom prolazu koji je vodio do stražnjeg izlaza, ali je jedan od vojnika već kretao onamo i blokirao ga. Israel je tiho i brzo prošaptao: – Mičite se od mene. Iziđite na prednji ulaz. Smjesta. – Zašto? – upitala je Noelle. Nijemci su pregledavali isprave nekih gostiju za stolom pokraj ulaza.

– Ne pitajte – zapovjedio je. – Samo idite. Noelle se na trenutak krzmala, zatim se digla i pošla prema vratima. Vojnici su prilazili drugom stolu. Israel je odgurnuo svoj stolac kako bi bio što slobodniji. Ta je kretnja privukla pozornost dvojice vojnika. Pristupili su mu. – Isprave. Noelle je nekako naslutila da je Israel onaj kojeg vojnici traže i da će pokušati pobjeći, a da će ga oni ubiti. Nije imao nikakvih izgleda. Okrenula se i zazvala ga. – Francois! Zakasnit ćemo u kazalište. Plati pa da idemo. Vojnici su je začuđeno pogledali. Noelle je pošla na trag prema stolu. Kaplar Schultz se postavio sučelice njoj. Bio je to plav mladić crvenih obraza, star jedva kojih dvadesetak godina. – Jeste li vi u društvu s ovim čovjekom, fraulein? – upitao je. – Naravno da jesam. Zar vi nemate pametnijeg posla nego dodijavati poštenim francuskim građanima? – upitala je Noelle ljutito. – Žao mi je, draga moja fraulein, ali... Nisam ja nikakva draga vaša fraulein – odbrusila je Noelle. – Ja sam Noelle Page. Zvijezda Varietes Theatrea, a ovaj čovjek je jedan od glavnih glumaca. Večeras ću, za večerom sa svojim dragim prijateljem generalom Hansom Scheiderom, obavijestiti ga o vašem ponašanju i on će biti bijesan na vas. Noelle je primijetila da se u kaplarovim očima odrazilo prepoznavanje, ali je li vojnik prepoznao njeno ime ili ime generala Scheidera, u to nije mogla biti sigurna. – Op-oprostite, fraulein – promucao je. – Naravno da vas prepoznajem. – Okrenuo se prema Israelu Katzu, koji je sjedio šutke i s rukom u džepu kaputa. – Ne prepoznajem ovog gospodina. – Prepoznali biste da ste vi, barbari, ikad otišli u kazalište – rekla je Noelle zajedljivo i prezirno. – Jesmo li uhapšeni ili smijemo ići? Mladi je kaplar bio svjestan da su svi pogledi uprti u njega. Morao je trenutačno donijeti odluku. – Naravno, fraulein i njen prijatelj nisu uhapšeni – rekao je. – Ispričavam se što sam vas uznemirio. Ja... Israel Katz je pogledao vojnika i hladno rekao: – Vani pada kiša, kaplare. Da li bi nam neki od vaših vojnika mogao naći taksi? – Naravno. Odmah. Israel je ušao u taksi s Noelle, a njemački je kaplar stajao na kiši i gledao kako se odvoze. Kad se tri bloka kasnije taksi zbog semafora zaustavio, Israel je otvorio vrata, stisnuo jednom Noellinu ruku i bez ijedne riječi iščeznuo u noć. Kad je te večeri u sedam sati Noelle ušla u svoju kazališnu garderobu,

ondje su je čekala dva muškarca. Jedan od njih bio je mlađi njemački kaplar kojeg je vidjela poslije podne u bistrou. Drugi je bio u civilu. Bio je albin, potpuno bez kose, ružičastih očiju i Noelle je na stanovit način podjestio na neformirano djetešce. Bio je tridesetih godina, a lice mu je bilo okruglo. Glas mu je bio visok i gotovo smiješno ženskast, ali je u njemu bilo nečeg neopisivog, stanovite smrtonosnosti od koje je duša zebla. – Gospođica Noelle Page? – Da. – Ja sam pukovnik Kurt Mueller iz Gestapoa. Vjerujem da ste upoznali kaplara Schultza. Noelle je ravnodušno pogledala kaplara. – Ne, ne vjerujem. – U kaffehausu danas poslije podne – priskočio joj je kaplar u pomoć. Noelle se okrenula Muelleru. – Upoznajem se s tolikim svijetom. Pukovnik je kimnuo. – Mora da se teško prisjetiti baš svakoga kad imate toliko prijatelja, fraulein. Kimnula je. – Točno. – Na primjer, prijatelj s kojim ste bili danas poslije podne. – Zastao je promatrajući Noelle u oči. – Rekli ste kaplaru Schultzu da on s vama nastupa u predstavi? Noelle je začuđeno pogledala gestapovca. – Mora da me kaplar pogrešno razumio. – Nein, fraulein – odgovorio je kaplar ogorčeno. – Rekli ste... Pukovnik se okrenuo da ga ošine ledenim pogledom, pa su se kaplarova usta sklopila usred rečenice. – Možda – kazao je Kurt Mueller ljubezno. – Ovakve se stvari mogu vrlo lako desiti kad se pokušava komunicirati stranim jezikom. – Točno – rekla je hitro Noelle. Krajičkom oka primijetila je kako se kaplarovo lice rumeni od srdžbe, ali je jezik držao za zubima. – Oprostite što sam vas ni zbog čega uznemirio – rekao je Kurt Mueller. Noelle je osjetila kako su joj se ramena opustila i odjednom je shvatila koliko je bila napeta. – To je savršeno u redu – rekla je. – Biste li možda karte za predstavu? – Već sam je vidio – rekao je gestapovac – a kaplar Schultz je već kupio ulaznicu. No hvala vam. Krenuo je prema vratima, a onda zastao. – Kad ste kaplara Schultza nazvali barbarom, odlučio je kupiti kartu za večeras da vidi vašu

predstavu. U predvorju je pogledao fotografije glumaca i nije opazio sliku vašeg prijatelja iz kaffehausea. Eto, tada me pozvao. Noellino je srce počelo brže udarati. – Tek toliko za zabilješku, mademoiselle. Ako nije bio vaš partner, tko je onda? – Pa, prijatelj. – Njegovo ime? – Visoki glas bio je i dalje blag, ali je postajao opasan. – Zašto je to važno? – upitala je Noelle. – Vaš prijatelj odgovara opisu zločinca za kojim tragamo. Izviješteno je da je viđen u blizini Place St. Germain des Pres danas poslije podne. Noelle je stajala i promatrala ga, a mozak joj je grozničavo radio. – Kako se zove vaš prijatelj? – glas pukovnika Muellera bio je uporan. – Ne-ne znam. – Aha, dakle, bio je neznanac? – Da. Zurio je u nju, a njegove hladne ružičaste oči upiljile su se u njene. – Sjedili ste s njim. Spriječili ste vojnike da mu pogledaju isprave. Zašto? – Bilo mi ga je žao – rekla je Noelle. – Prišao mi je... – Gdje? Noelle je brzo promislila. Mogao ih je netko vidjeti kako zajedno ulaze u bistro. – Ispred kavane. Rekao mi je da ga vojnici traže jer je ukrao hranu za svoju ženu i djecu. To mi se činilo toliko neznatnim zlodjelom da sam mu – pogledala je molećivo Muellera – pomogla. Mueller ju je na trenutak promatrao, a onda zadivljeno kimnuo glavom. – Mogu razumjeti zašto ste tako velika zvijezda. – Osmijeh je nestao s njegovog lica, a kad je opet progovorio, glas mu je bio još blaži. – Dopustite mi da vam dam jedan savjet, mademoiselle Page. Želimo s vama, Francuzima, biti u dobrim odnosima. Želimo da nam budete prijatelji, a i saveznici. Ali tko god pomaže našem neprijatelju, postaje naš neprijatelj. Uhvatit ćemo vašeg prijatelja, mademoiselle, a kad ga ulovimo, ispitivat ćemo ga, a ja vam obećavam da će govoriti. – Nemam se čega bojati – rekla je Noelle. – Nemate pravo. – Jedva ga je mogla čuti. – Treba da se bojite mene. – Pukovnik Mueller je kimnuo kaplaru i opet krenuo prema vratima. Još se jednom okrenuo. – Ako što doznate o svojem prijatelju, smjesta ćete mi to javiti. Ako ne postupite tako... – Nasmiješio joj se. Dva su muškarca otišla. Noelle je iscrpljena klonula u naslonjač. Bila je svjesna toga da nije bila uvjerljiva, ali je bila zatečena potpuno nespremna. Bila je tako sigurna da je incident zaboravljen. Prisjetila se sada nekih pričica koje je čula o Gestapou i podišli su je srsi. A što ako uhvate Israela Katza i on

doista progovori? Mogao im je reći da su stari prijatelji i da je Noelle lagala da ga ne pozna. Ali to sigurno nije moglo biti značajno. Osim ako... Ime o kojem je razmišljala u restoranu opet joj je iskrsnulo u pameti. Le Cafard. Pola sata kasnije, kad je otišla na pozornicu, Noelle je uspjela iz pameti potisnuti sve osim uloge koju je igrala. Publika je bila oduševljena i kad je izlazila pred zastor dobivala je urnebesni aplauz. Kad se vraćala u garderobu i otvarala vrata, još je do nje dopirao pljesak. Na stolcu je sjedio general Hans Scheider. Ustao je kad je Noelle ušla i pristojno rekao: – Obaviješten sam da večeras imamo ugovorenu večeru. Večerali su u Le Fruit Perdu pokraj Seine, dvadesetak milja izvan Pariza. Onamo ih je u blještavoj, crnoj limuzini odvezao generalov šofer. Kiša je prestala, a noć je bila prohladna i ugodna. General nije spominjao incident sve dok nisu završili večeru. Noelle je ispočetka mislila isto tako postupiti, ali je kasnije zaključila da je nužno saznati koliko zapravo Nijemci znaju i koje bi je neugodnosti mogle snaći. – Poslije podne su mi telefonirali iz uprave Gestapoa – pričao je general Scheider. – Obavijestili su me da ste kaplaru Schultzu rekli da večeras izlazite sa mnom na večeru. – Noelle ga je šutke promatrala. Nastavio je: – Zaključio sam da bi vam bilo vrlo neugodno da sam rekao »ne«, a da bi meni bilo vrlo ugodno da kažem »da«. – Nasmiješio se. – Pa, evo nas ovdje. – Sve je to smiješno – prosvjedovala je Noelle. – Pomoći jadniku koji je ukrao hra... – Nemojte! – Generalov je glas bio oštar. Noelle ga je iznenađeno pogledala. – Nemojte praviti grešku vjeru jući da su svi Nijemci budale, i nemojte potcjenjivati Gestapo. Noelle je rekla: – Nemaju oni sa mnom ništa, generale. Igrao se drškom svoje vinske čaše. – Pukovnik Mueller vas sumnjiči da ste pomogli čovjeku kojega on žarko želi Ako je to točno, u velikoj ste nevolji. Pukovnik Mueller niti oprašta, niti zaboravlja. – Pogledao je Noelle. – S druge strane – rekao je oprezno – ako više ne biste viđali svog prijatelja, cijela bi se ova stvar mogla Smiriti. Jeste li za konjak? – Molim – kazala je Noelle. Naručio je dva odlična konjaka. – Koliko dugo živite s Armandom Gautierom? – Sigurna sam da znate odgovor – rekla je Noelle. General Scheider se nasmiješio. – Zapravo, znam. U stvari sam vas htio pitati zašto ste ranije odbili da sa mnom

večerate. Je li to bilo zbog Gautiera? Noelle je odmahnula glavom. – Ne. – Shvaćam – rekao je ukočeno. U glasu mu je bio stanovit prizvuk koji ju je iznenadio. – Pariz je pun žena – rekla je Noelle. – Sigurna sam da ste mogli naći neku koja bi vam odgovarala. – Ne poznate me – rekao je general mirno – jer inače to ne biste rekli. – Djelovao je zbunjeno. – U Berlinu imam ženu i dijete. Jako ih volim, ali sam sada od njih odvojen već godinu dana, a nemam pojma kad ću ih opet vidjeti. – Tko vas je prisilio da dođete u Pariz? – upitala je Noelle okrutno. – Nisam iznuđivao sućut. Samo sam vam htio malko objasniti samog sebe. Nisam čovjek sklon promiskuitetu. Prvi put kad sam vas ugledao na pozornici – rekao je – nešto se u meni zbilo. Osjetio sam da sam vas poželio dobro upoznati. Želio bih da postanemo dobri prijatelji. U načinu na koji je govorio bilo je nekog mirnog dostojanstva. – Ništa ne mogu obećati – rekla je Noelle. Kimuno je. – Razumijem. Ali, naravno, nije razumio. Jer ga Noelle nikad više nije kanila vidjeti. General Scheider taktično je promijenio konverzaciju, pa su razgovarali o glumi i kazalištu, a Noelle je ustanovila da on zna iznenađujuće mnogo. Bio je eklektička duha i vrlo inteligentan. Ležerno je prelazio s teme na temu ističući zajedničke interese koje su oboje dijelili. Bila je to vješta predstava i Noelle se zabavljala. Svojski se bio potrudio da dozna njeno podrijetlo. U svemu je izgledao kao pravi njemački general, onako u maslinastoj uniformi, čvrst i autoritativan, ali u njemu je bilo otmjenosti koja je odavala potpuno drugog čovjeka, intelektualnu kvalitetu koja je prije pristajala učenjaku nego vojniku. A opet, licem mu se protezao onaj ožiljak. – Otkud vam taj ožiljak? – upitala je Noelle. Prešao je prstom preko duboke brazgotine. – Prije mnogo godina borio sam se u dvoboju – slegnuo je. – Na njemačkom ovo nazivamo wildfleisch što znači »časna rana«. Razgovarali su o nacističkoj filozofiji. – Nismo čudovišta – tvrdio je general Scheider. – Nemamo ni želje da zavladamo svijetom. Ali isto tako više ne kanimo ni sjediti mirno i dopuštati da nas kažnjavaju za rat koji smo izgubili prije više od dvadeset godina. Versailleski ugovor je tamnica iz koje je njemački narod napokon prodro van. Razgovarali su o okupaciji Pariza. – Nije pogreška vaših, francuskih vojnika što nam je to tako lako pošlo za rukom – kazao je general Scheider. – Znatan dio odgovornosti pada na pleća Napoleona Trećeg.

– Šalite se – odgovorila je Noelle. – Savršeno sam ozbiljan – uvjerio ju je. – U Napoleonovo vrijeme svjetina je zamršene, krivudave pariške ulice koristila za postavljanje barikada i zasjeda njegovim vojnicima. Da ih osujeti u tome, naredio je barunu Eugeneu Georgesu Haussmannu da proširi ulice i grad ispuni lijepim, širokim bulevarima. – Nasmiješio se. – Bulevarima po kojima su marširale naše jedinice. Bojim se da povijest neće biti naklonjena planeru Haussmannu. Poslije večere, za vožnje u Pariz, upitao je: – Ljubite li Armanda Gautiera? Upitao je to nehajno, ali je Noelle imala osjećaj da mu je njen odgovor važan. – Ne – rekla je polako. Zadovoljno je kimnuo. – Nisam tako mislio. Vjerujem da bih vas mogao učiniti vrlo sretnom. – Onako sretnom kao i svoju ženu? General Scheider se na trenutak ukočio kao da ga je netko udario, a zatim se okrenuo da promotri Noelle. – Mogu biti dobar prijatelj – rekao je mirno. – Nadajmo se da vi i ja nikad nećemo biti neprijatelji. Kad se Noelle vratila u stan, bilo je već tri ujutro, a Armand Gautier ju je iščekivao u stanju velike uzbuđenosti. – Gde si, do vraga? – upitao ju je čim se pojavila na vratima. Bila sam zauzeta. – Noellin je pogled skrenuo s Armanda na sobu. Kao da je protutnjao ciklon. Ladice stola bile su otvorene, a njihov je sadržaj bio razasut svuda po sobi. Ugrađeni ormari bili su pretraženi, svjetiljke prevrnute, a stolić je ležao postrance, prebijene noge. Što se dogodilo? – upitala je Noelle. – Gestapo je bio ovdje! Bože moj, Noelle, u što si to upetljana? – Ni u što. – A zašto bi onda ovo uradili? Noelle se počela kretati po sobi ispravljajući namještaj i razmišljajući. Gautier ju je zgrabio za ramena i okrenuo. – Želim znati što se događa. Duboko je uzdahnula. – U redu. Ispričala mu je o susretu s Israelom Katzom, ne spominjući mu ime, te o razgovoru koji je kasnije vodila s pukovnikom Muellerom. – Ne znam je li moj prijatelj Le Cafard, ali moguće je i to. Zaprepašteno, Gautier se zavalio u naslonjač. – Bože moj! – uzviknuo je. – Nije mi važno tko je on. Ne želim da imaš išta više s njime. Oboje bismo mogli stradati zbog ovoga. Mrzim Nijemce isto toliko koliko i ti... –

Zastao je jer nije bio siguran da li Noelle mrzi Nijemce ili ne. Počeo je iznova: – Cherie, dokle god Nijemci donose propise, moramo živjeti po njima. Ni jedno od nas ne može dopustiti da se spetlja s Gestapom. Ovaj Židov – kako si ono rekla da se zove? – Nisam mu rekla ime. Pogledao ju je na trenutak. – Je li ti on bio ljubavnik? – Ne, Armand. – Znači li ti on što? – Ne. – Onda dobro. – Gautiera kao da je odlanulo. – Mislim da se ni zbog čega ne moramo zabrinjavati. Ne mogu te okriviti za to što si se s njime jednom slučajno srela. Ako ga više ne budeš vidjela, cijelu će stvar zaboraviti. – Jasno da će je zaboraviti. Slijedeće večeri, putem u kazalište, Noelle su pratila dva gestapovca. Od toga dana Noelle su pratili kamo god je išla. Isprva je počelo kao osjećaj, nagovještaj da je netko promatra. Noelle bi se okrenula i u gunguli spazila mladog civila teutonskog izgleda koji kao da na nju nije obraćao nikakvu pažnju. Kasnije bi ponovno izbio taj osjećaj, a ovaj put bio bi to neki drugi mladić teutonskog izgleda. Svaki put bi to bio neki drugi čovjek, i premda su svi bili u civilu, nosili su uniformu koja je bila izrazito njihova: stav preziran, nadmoćan i okrutan, i slika je bila nepogrešiva. Noelle nije Gautiera rekla ništa o tome što se događa jer nije vidjela nikakvog smisla da ga dalje uznemiruje. Incident s Gestapom u stanu veoma ga je uzrujao. Nije mogao razgovarati ni o čemu nego samo o tome što Nijemci, ako samo požele, mogu uraditi i s njegovom i s Noellinom karijerom, a Noelle je bila svjesna toga da je on u pravu. Trebalo je samo pogledati dnevne novine i spoznati da Nijemci nisu imali nimalo milosti prema svojim protivnicima. Od generala Scheidera je pristiglo nekoliko telefonskih poruka, ali ih je Noelle ignorirala. Koliko god nije željela da joj nacisti budu neprijatelji, nije ih željela ni za prijatelje. Odlučila je ostati poput Švicarske: neutralna. Israeli Katzi diljem svijeta morat će se sami postarati o sebi. Noelle je malko zanimalo što je htio od nje, ali nije imala nikakve namjere da se dade upetljati. Dva tjedna otkako je vidjela Israela Katza novine su na naslovnoj stranici donijele izvještaj da je Gestapo uhvatio grupu sabotera, koju je predvodio Le Cafard. Noelle je vrlo pomno pročitala sve članke, ali ništa nije bilo spomenuto o tome je li ulovljen i sam Le Cafard. Sjetila se lica Israela Katza kad su ga Nijemci počeli opkoljavati i znala je da ga nikad ne bi uhvatili živog. Naravno, pomislila je, moglo bi to biti moje fantaziranje. On je vjerojatno bezopasni stolar, kako je i rekao. Ali ako je

bezopasan, zašto se onda Gestapo toliko interesirao za njega? Je li on bio Le Cafard? I jesu li ga uhvatili ili je umakao? Noelle je otišla do prozora svojeg stana koji je gledao na aveniju. Martigny. Dvije spodobe u crnim kišnim ogrtačima stajale su pod uličnom svjetiljkom i čekale. Što? Noelle je počela osjećati smisao straha koji je Gautier osjetio, ali je s tom uznemirenošću nastupio i osjećaj gnjeva. Sjetila se riječi pukovnika Muellera: Treba da se bojite mene. Bio je to izazov. Noelle je imala predosjećaj da će o Israelu Katzu još čuti. Poruka je stigla idućeg jutra preko osobe od koje se tome nikako ne bi nadala: od njenog pazikuće. Bio je to mali sedamdeseto godišnjak vlažnih očiju, smežurana voštana lica i bez donjih zuba, zbog čega ga je bilo teško razumjeti kad je govorio. Kad je Noelle pozvala lift, on ju je čekao u kabini. Zajedno su se spustili, i kad su se bližili predvorju, on je promrmljao: – Rođendanska torta koju ste naručili pripremljena je u pekari u Rue de Passy. Noelle ga je na trenutak promatrala ne znajući je li dobro čula, a onda kazala: – Nisam naručila nikakav kolač. – Rue de Passy – ponovio je tvrdoglavo. I odjednom je shvatila. Cak ni tada ne bi bila ništa poduzela da nije vidjela dva gestapovska agenta koja su je čekala na drugoj strani ulice. Pa da je slijede kao kriminalca! Ona dvojica su razgovarala. Još je nisu ugledali. Noelle se okrenula pazikući i rekla: – Gdje je ulaz za poslugu? – Ovuda, mademoiselle. Slijedila ga je kroz stražnji hodnik, zatim niz stube u podrum i onda van na jednu uličicu. Tri minute kasnije bila je u taksiju na putu prema Israelu Katzu. Pekara je bila posve običan lokal u trošnoj četvrti u kojoj je stanovao srednji stalež. U izlogu je pisalo BOULANGERIE, a slova su bila oljuštena i oštećena. Noelle je otvorila vrata i ušla. Oslovila ju je mala debeljuškasta ženica u besprijekorno bijeloj pregači. – Da, mademoiselle? Noelle se kolebala. Još uvijek je bilo vremena da ode, još uvijek je bilo vremena da se okrene i ne bude umiješana u nešto opasno što nije bilo njena stvar. Žena je čekala. – Vi-vi za mene imate rođendansku tortu – rekla je Noelle osjećajući se glupo zbog ovog igranja, pri kojem kao da je ozbiljnost onoga što se zbiva ponižena dječjim doskočicama koje je primijenila. žena je kimnula. – Gotova je, gospođice Page. – Na vrata je metnula tablicu ZATVORENO, zaključala ih i rekla: – Ovuda. Ležao je na poljskom krevetu u stražnjoj sobici pekare, lice mu je bilo zgrčeno od boli, obliveno znojem. Plahta kojom je bio obavijen bila je

natopljena krvlju, a oko lijevog koljena imao je velik zavoj. – Israel. Pokrenuo se da pogleda prema vratima i plahta je spala otkrivši tamo gdje je nekad bilo koljeno raskvašenu kašu smrskane kosti i mesa. – Što se dogodilo? – upitala je Noelle. Pokušao se nasmiješiti ali mu to baš nije uspjelo. Glas mu je bio promukao i napregnut od boli. – Nagazili su Le Cafarda ali nas nije lako ubiti. Imala je, dakle, pravo. – Čitala sam – rekla je Noelle. – Hoće li se oporaviti? Israel je duboko i bolno uzdahnuo i kimnuo. Hroptao je: – Gestapo prevrće cijeli Pariz da me nađe. Jedina mi je šansa da odem iz grada... Kad bih mogao dospjeti do Le Havrea, tamo imam prijatelja koji će mi pomoći da se ukrcam na kakav brod koji odlazi iz Francuske. – Zar vas neki prijatelj ne bi mogao izvesti iz Pa riza? – upitala je Noelle. – Mogli biste se sakriti u kakav kamion... Israel je slabašno odmahnuo glavom. – Blokade. Ni miš ne može iz Pariza. Pa čak ni Le Cafard, pomislila je Noelle. – Možete li s tom nogom putovati? – upitala je nastojeći dobiti na vremenu, pokušavajući donijeti neku odluku. Usnice su mu se stegnule u grimasu nekakvog osmijeha. – Neću putovati s ovom nogom – rekao je Israel. Noelle ga je ne shvaćajući pogledala, a u tom su se trenutku otvorila vrata i ušao je krupni, plećati bradonja. U raci je nosio sjekira. Pristupio je krevetu i odgrnuo plahtu, a Noelle je osjetila kako joj nestaje krvi iz lica. Pomislila je na generala Scheidera i na albina bez kose iz Gestapoa, kao i na ono što će s njom uraditi ako je uhvate. – Pomoći ću vam – rekla je Noelle.

Catherine Alexander se činilo kao da je njen život ušao u novu fazu, kao da se nekako uspela na neku višu emocionalnu razinu, na neki vrtoglav i vedar vrh. Kad je Bili Fraser bio u gradu, svake su noći zajednički odlazili na večeru i pohađali koncerte, kazalište ili operu. Našao joj je malen, zgodan stančić blizu Arlingtona. Želio joj je plaćati stanarinu, ali je Catherine ustrajala na tome da je plaća sama. Kupovao joj je odjeću i dragulje. Isprva se tome opirala, zasramljena duboko usađenom protestantskom etikom, ali je Fraser toliko očito u tome uživao da se naposljetku prestala natezati oko toga. Sviđalo ti se to ili ne, mislila je, ti si ljubavnica. Oduvijek je za nju ta riječ bila teška, riječ koja je podsjećala na jeftine, izazovne žene u zabačenim stanovima, koje žive životom emocionalne frustracije. Ali sada, kad se tako što događalo njoj, Catherine je ustanovila da to uopće nije tako. To je jednostavno značilo da spava s muškarcem kojeg voli. Nije joj se činilo ni prljavim, ni jadnim; bilo je savršeno prirodno. Zanimljivo, pomislila je, kako se ono što drugi rade čini strašno, a kad ti to radiš ispravno. Kad čitaš o seksualnim iskustvima nekog drugog, onda su to »Istinite ispovijesti« ali kad je riječ o tebi onda je to »Ladies Home Journal«. Fraser je bio pametan sudrug pun razumijevanja, i činilo se kao da su oduvijek zajedno. Catherine je mogla prorokovati njegove reakcije u gotovo svakom slučaju, a poznavala je svako njegovo raspoloženje. Suprotno od onoga što je kazao, seks s njime nije postao ništa uzbudljiviji, ali je Catherine samoj sebi rekla da je seks tek mali dio njihove veze. Nije bila šiparica kojoj je bilo potrebno stalno draškanje bila je zrela žena. Daj ili uzmi malo, pomislila je ironično. Fraserovu oglasnu agenciju vodio je, za Billove odsutnosti, Wallace Turner, šef računovodstva. William Fraser je nastojao imati što manje veze s poslovanjem svojeg poduzeća kako bi se mogao posvetiti svojem poslu u Washingtonu, ali kad god bi došlo do nekog većeg problema u njegovoj agenciji i kad bi im ondje bio potreban njegov savjet, Fraser je običavao problem raspraviti s Catherine koristeći je kao ispitanika. Otkrio je da ima urođen dar za poslovne stvari. Catherine je često dolazila s idejama za kampanje, koje su se pokazale vrlo uspješne.

– Da nisam tako sebičan, Catherine – rekao je Fraser jedne noći za večerom – postavio bih te u agenciju i dao ti slobodne ruke s nekim našim strukama. – Svojom je rukom prekrio njenu. – Previše bi mi nedostajala – do dao je. – Želim da budeš ovdje, sa mnom. – Želim biti ovdje, Bili. Jako sam sretna time kako stvari stoje. – A to je bila istina. Ranije je mislila da će, bude li se ikad našla u ovakvu položaju, očajnički nastojati stupiti u brak, ali nekako joj se činilo da u vezi s tim nema nikakve žurbe. U svakom važnom pogledu oni su već bili vjenčani. Jednog poslijepodneva, dok je Catherine dovršavala neki posao, Fraser je ušao u ured. – Kako bi ti se sviđalo da se večeras izvezemo u okolinu? – upitao je. – Jako bi mi se sviđalo. Kamo ćemo? – U Virginiju. Večerat ćemo s mojim roditeljima. Catherine je iznenađeno podigla pogled. – Znaju li o nama? – Ne sve – nacerio se. – Samo toliko da imam fantastičnu mladu pomoćnicu i da je dovodim na večeru. Ako je i osjetila bol od razočaranja nije dopustila da joj se pokaže na licu. – Fino – rekla je. – Skočit ću u stan i presvući se. – Pokupit ću te u sedam. – Ugovoreno. Dom Fraserovih koji se nalazio u predivnim, valovitim brdima Virginije, bio je velika kolonijalna farmerska kuća sa šezdeset jutara bujne, zelene trave i obradive zemlje koja ju je okruživala. Kuća je građena negdje oko 1700. Nikad ovako nešto nisam vidjela – divila se Catherine. – Ovo je jedna od najuspješnijih farmi u Americi – obavijestio ju je Fraser. Automobil se provezao pokraj obora punog krasnih konja, pokraj uredno održavanih pašnjaka i čuvareve kućice. – Kao neki drugi svijet – uzviknula je Catherine. – Zavidim ti što si ovdje odrastao. – Misliš li da bi ti se svidjelo živjeti na farmi? – Ovo zapravo i nije farma – rekla je suho. – To je više kao da imaš vlastitu državu. Stigli su pred kuću. Fraser joj se okrenuo. – Moja mati i otac su donekle formalisti – upozorio ju je – ali ti se nemaš čega plašiti. Samo budi onakva kakva i jesi. Nervozna? – Ne – rekla je Catherine. – Prestravljena. – I dok je to još govorila,

spoznala je, s osjećajem zapanjenosti, da laže. Prema klasičnoj tradiciji svih djevojaka koje se trebaju upoznati s roditeljima čovjeka kojeg ljube, morala bi biti skamenjena. No nije osjećala ništa osim radoznalosti. Nije bilo vrijeme da se sada tome čudi. Izlazili su iz kola, a batler u punoj livreji otvarao je vrata i pozdravljao ih smiješeći se u znak dobrodošlice. Pukovnik Fraser i njegova gospođa mogli su živjeti na stranicama neke predratne knjige pripovijedaka. Prvo što je Catherine upalo u oči bilo je to koliko oni djeluju staro i lomno. Pukovnik Fraser bio je blijeda sjena onoga što je nekad bio zgodan, vitalan muškarac. Uvelike je podsjećao Catherine na nekoga, a šokirana je ustanovila i na koga: bio je on stara, izmoždena verzija svoga sina. Imao je rijetku, sijedu kosu, a hodao je pogrbljeno i s bolom. Oči su mu bile svijetloplave, a njegove nekad moćne ruke bile su kvrgave od artritisa. Njegova je žena bila aristokratskog izgleda, a na njoj je još uvijek bilo tragova djevojačke ljepote. Prema Catherine bila je dobrohotna i srdačna. Usprkos onome što joj je Fraser rekao, Catherine je imala dojam da je tu zbog svojevrsnog ogleda. Pukovnik i njegova žena ispitivali su je cijele večeri. Bili su vrlo diskretni ali temeljiti. Catherine im je pričala o svojem djetinjstvu i svojim roditeljima a kad im je pripovijedala o seljakanju sjedne škole na drugu, zvučalo je to prije poput neke pustolovne zabave, nego žive muke, što je u stvari i bilo. Dok je govorila, vidjela je kako je Bili Fraser ponosno motri. Večera je bila izvanredna. Večerali su uz svijeće u velikoj, staromodnoj blagovaonici s kaminom od pravog mramora i s livriranom poslugom. Staro srebro, staro bogatstvo i staro vino. Pogledala je Billa Frasera i podišao ju je val tople zahvalnosti prema njemu. Imala je osjećaj da bi, samo kad bi poželjela, takav život mogao postati njen. Znala je da je Fraser ljubi, a i ona je ljubila njega. Pa opet je nešto nedostajalo: osjećaj uzbuđenja. Vjerojatno, mislila je, očekujem previše. Vjerojatno sam iskvarena Garyjem Cooperom, Humphreyjem Bogartom i Spencerom Tracyjem! Ljubav nije vitez u blistavom oklopu. Ona je fini gospodin farmer u sivom odijelu od tvida. Prokleti bili svi filmovi i knjige! Pogledavši pukovnika, mogla je vidjeti Frasera za dvadesetak godina, koji će izgledati potpuno isto kao njegov otac. Ostatak večeri bila je vrlo mirna. Na putu kući Fraser ju je upitao: – Je li ti bilo lijepo veče? – Jako. Svidjeli su mi se tvoji roditelji. – I ti si se njima svidjela. – Drago mi je. – I bilo joj je drago. Izuzme li se neodređena pomisao da je trebala biti nekako nervoznija kad ih je upoznavala. Slijedeće noći, za večerom u Jockey Clubu, Fraser joj je rekao da mora na tjedan dana u London. – Dok me ne bude – rekao je – imam za tebe zanimljiv posao. Naš je ured zamoljen da nadzire jedan film koje Ratno

zrakoplovstvo snima u studijima MGM-a u Holiywoodu. Volio bih da nadgledaš film dok ja budem odsutan. Catherine ga je s nevjericom promatrala. – Ja? Pa ne znam ni umetnuti film u brownie10? Što ja znam o snimanju i izradbi filma? – Znaš otprilike isto onoliko koliko i ostali – nacerio se Fraser. – Sve je to vrlo novo, ali ne moraš se usplahiriti. Imat ćeš producenta i sve ostalo. Vojska kani u filmu uposliti glumce. – Zašto? – Mislim zato što smatraju da vojnici ne bi bili dovoljno uvjerljivi da glume vojnike. – To je baš pravo vojnički. – Dugo sam danas poslije podne razgovarao s genera lom Matheusom. Riječ sjajan mora da je upotrijebio stoti nu puta. Eto, to oni žele postići. Upravo započinju veliku regrutacijsku kampanju kojom žele obuhvatiti elitu muškog dijela Amerike. Ovo je jedno od udarnih sredstava. – Što moram učiniti? – upitala je Catherine. – Samo prigledati da sve ide glatko. Ti daješ konačnu suglasnost. Imaš avionsku rezervaciju za Los Angeles za sutra u devet ujutro. Catherine je kimnula. – U redu. – Hoću li ti nedostajati? – Znaš da hoćeš – odgovorila je. – Donijet ću ti poklon. – Ne trebam nikakvih poklona. Samo se sretno vrati. – Oklijevala je. – Situacija se pogoršava, zar ne, Bili? Kimnuo je. – Da – kazao je. – Mislim da ćemo uskoro biti u ratu. – Užasno. – Bit će još užasnije ako ne budemo – rekao je mirno. – Engleska se čudom izvukla iz Dunkerquea. Od luči li Hitler sada prijeći Kanal, ne vjerujem da bi ga Britanci mogli zaustaviti. – Kavu su ispili u tišini, a onda je on platio. – Bi li htjela prenoćiti kod mene? – upitao je Fraser. – Ne večeras – rekla je Catherine. – Moraš rano ustati, a i ja. – U redu. Nakon što ju je iskrcao kod njenog stana, dok se spremala u krevet, Catherine je samu sebe pitala zašto nije otišla s Billom u predvečerje njegova odlaska. Nije imala nikakav odgovor. 10 Vrst jeftinog foto-aparata.

Catherine je odrasla u Hollywoodu premda ovdje nikad nije bila. Stotine je sati provela u mračnim kinima, izgubljena u čarobnim snovima, koje je proizvodila filmska prijestolnica svijeta, i uvijek će biti zahvalna za radost onih sretnih sati. Usred svakog drveta nalazio se kuštrav čuperak perastog lišća, poput prljave podsuknje, pomislila je Catherine, koja neujednačeno visi ispod zelene balerinske haljinice. Provezli su se pokraj goleme građevine koja je izgledala poput tvornice. Na velikoj ploči iznad ulaza pisalo je »Warner Bros«, a ispod nje »usklađivanje dobrih filmova s građanskim vrlinama«. Dok je auto prolazio pokraj ulaza, Catherine je pomislila na Jamesa Cagnevja u filmu »Strawberry Blond« i Bette Davis u »Mračnoj pobjedi«, pa se osmjehnula. Prošli su Hollywood Bowl, koji je izvana djelovao grandiozno, zaokrenuli u Highland Avenue i otišli na zapad Hollywood Boulevardom. Provezli su se pokraj Egipatskog kazališta, dva bloka nakon toga uz Grauman’s Chinese, a Catherinino se raspoloženje podiglo. Kao da je vidjela dva stara prijatelja. Vozač je zaokrenuo niz Sunset Boulevard i pošao prema Beverly Hills Hotelu. – Svidjet će vam se ovaj hotel, gospođice. Jedan je od najboljih na svijetu. Hotel je sigurno bio jedan od najljepših koje je Catherine vidjela. Bio je malo sjevernije od Sunseta, zaklonjen polukrugom palmi, okružen velikim vrtovima. Dražestan prilaz krivudao je do ulaznih vrata hotela koja su bila obojena nježnom ružičastom bojom. Jedan revnosni mladi pomoćnik direktora otpratio je Catherine do sobe, zapravo do raskošnog bungalova koji se nalazio iza glavne hotelske zgrade. Na stolu je stajala kita cvijeća s pozdravima uprave i veći, ljepši buket s posjetnicom na kojoj je pisalo: »Da sam bar tamo ili da si ti ovdje. S ljubavlju, Bili.« Pomoćnik direktora predao je Catherine tri telefonske poruke. Sve su bile od Allana Benjamina, za kojeg joj je bilo rečeno da je producent nastavnog filma. Dok je Catherine čitala Billovu posjetnicu, zazvonio je telefon. Potrčala je do njega, podigla slušalicu i željno rekla: – Bili? – No bio je Allan Benjamin. – Dobrodošli u Kaliforniju, gospođice Alexander – kreštavo je govorio u telefon. – Kaplar Allan Benjamin, producent ove zbrke. Kaplar. Očekivala je da će tu dužnost dodijeliti nekom kapetanu ili pukovniku. – Sutra počinjemo snimati. Jesu li vam rekli da ćemo snimati s glumcima umjesto s vojnicima? – Čula sam – odgovorila je Catherine. – Snimanje počinjemo u devet ujutro. Kad biste ovamo mogli doći do, recimo, osam... Volio bih da ih pogledate. Znate što želi Ratno zrakoplovstvo. – U redu – rekla je žustro Catherine. Nije imala ni najmanje pojma o

tome što zrakoplovstvo želi, ali je pretpostavljala da bi se jednostavno zdravom pameću moglo prosuditi i odabrati koji bi tipovi mogli izgledati poput budućih pilota. – Poslat ću vam auto u sedam i trideset – govorio joj je onaj s telefona. – Trebat će vam samo pola sata da stignete do Metroa. Studio je u Culver Cityju. Naći ćemo se u studiju broj trinaest. Bilo je gotovo četiri ujutro kad je Catherine konačno zaspala, a činilo joj se da je istog trenutka kad je sklopila oči telefon zazvonio, a čovjek s centrale kazao je da je čeka limuzina. Trideset minuta kasnije Catherine je bila na putu u »Metro-GoldwynMayer«. Bio je to najveći filmski grad na svijetu. Prvi se sklop sastojao od trideset i dva studija za tonsko snimanje, goleme Thalbergove upravne zgrade, u kojoj se smjestio Louis B. Mayer, dvadeset i pet direktora i neki najslavniji režiseri, producenti i scenaristi iz show-businessa. Drugi veliki sklop sastojao se od velikih stalnih otvorenih pozornica, koje su se neprekidno prepravljale za različite filmove. Unutar prostora, za svega tri minute, mogli ste se provesti pokraj švicarskih Alpi, zapadnonjemačkog grada, stambenog bloka u Manhattanu i havajske plaže. U sklopu broj tri nalazili su se rekviziti vrijedni milijune dolara i kulise, a taj se dio upotrebljavao za snimanje spektakla na otvorenom prostoru. Sve je to Catherine objasnio njen vodič, mlada djevojka koja joj je bila dodijeljena da je dovede do studija broj trinaest. – To je grad sam za sebe – govorila je ponosno. – Proizvodimo vlastitu struju, u menzi pripravljamo dovoljno hrane za šest tisuća ijudi dnevno, a podižemo vlastite prostorije, eno tamo otraga. Potpuno smo samodostatni. Ne trebamo nikoga. – Osim publike. Hodajući ulicom, prošle su pokraj dvorca koji se sastojao samo od fasade, poduprte gredama. Preko puta se nalazilo jezero, a nešto dalje predvorje jednog kazališta iz San Franciska. Ne kazalište, samo predvorje. Catherine se glasno nasmijala, a djevojka je zinula u nju. – Nešto nije u redu? – upitala je. – Ne – rekla je Catherine. – Sve je divno. Deseci statista hodali su ulicom. Idući prema studiju, kauboji i Indijanci su brbljali prijateljski. Neki se čovjek iznenada pomolio iza ugla i Catherine je, uzmaknuvši u stranu, razabrala da je to vitez u oklopu. Iza njega je išla skupina djevojaka u kupaćim kostimima. Catherine je došla do zaključka da će joj se svidjeti ovaj kratak skok u show-business. Da je bar njen otac mogao ovo vidjeti. On bi u tome toliko uživao.

– Evo nas – rekla je njena pratilica. Bile su pred golemom, sivom zgradom. Ploča koja je stajala po strani označavala je da je to STUDIO 13. – Ovdje ću vas ostaviti. Hoćete li se snaći? – Hoću – rekla je Chatherine. – Hvala. Djevojka je kimnula i iščezla. Catherine se okrenula prema studiju. Iznad vrata je pisalo: NE ULAZI KAD JE UPALJENO CRVENO SVJETLO. Svjetlo nije bilo upaljeno, pa je Chatherine pritisnula kvaku i otvorila vrata. Ili ih barem pokušala otvoriti. Vrata su bila neočekivano teška i bila joj je potrebna sva snaga da ih otvori. Kad je zakoračila unutra, Catherine se našla pred drugim vratima, podjednako teškim i masivnim kao što su bila i prva. Kao kad se ulazi u komoru za dekompresiju. Unutar prostranog studija hitali su deseci ljudi, a svaki je od njih bio zaposlen nekim tajnovitim poslom. Grupica muškaraca bila je u uniformama Ratnog zrakoplovstva, a Catherine je shvatila da su to glumci koji će nastupati u filmu. Na drugom kraju studija nalazio se potpuno opremljen ured: s pisaćim stolom, stolcima i velikom vojnom kartom koja je visila sa zida. Tehničari su osvjetljavali prostoriju. – Oprostite – rekla je čovjeku koji je upravo prolazio. – Je li ovdje gospodin Allan Benjamin? – Kaplarčić? – Pokazao joj je prstom. – Eno ga tamo. Chatherine se okrenula i spazila slabašnog, nježnog muškarca u uniformi koja mu je loše pristajala, a na kojoj Su bile kaplarske pruge. Derao se na Čovjeka koji je nosio generalske zvijezde. – Zajebi što je rekao onaj koji dijeli uloge – urlao je. – Dokurčili su mi generali. Trebam podoficire. – Od očaja je podignuo ruke. – Svatko želi biti poglavica, nitko ne želi biti Indijanac. – Oprostite – rekla je Catherine. – Ja sam Catherine Alexander. – Hvala Bogu! – rekao je malešni čovjek. Okrenuo se ostalima i ogorčeno rekao: – Gotovo je sa zezanjem, pametnjakovići! Stigao je Washington. Catherine je žmirnula. Prije nego što je stigla progovoriti, mali je kaplar rekao: – Ne znam što ću ovdje. Imao sam u Dearbornu trideset i pet tisuća godišnje za izdavanje časopisa o pokućstvu, pa su me unovačili u vezu i poslali da pišem scenarije za nastavne filmove. Što ja znam o producentskom poslu i režiji? Ovo je nešto najneorganiziranije što sam vidio. – Podrignuo je i dodirnuo želudac. – Dobivam čir – zastenjao je – a nisam ni u show-businessu. Oprostite. Okrenuo se i požurio prema izlazu ostavivši Catherine da stoji onako nasamu. Osvrnula se bespomoćno oko sebe. Svi kao da su zurili u nju, očekujući da nešto poduzme. Pristupio joj je mršav, sijed čovjek u džemperu. Veselo se smiješio. –

Trebate pomoć? – upitao je mirno. – Trebam čudo – rekla je Catherine iskreno. – Za dužena sam za ovo, a ne znam što se od mene očekuje. Nacerio joj se. – Dobrodošli u Hollywood. Ja sam Tom O’Brien asistent režisera. Pogledala ga je upitno. – Asistent režije. Vaš prijatelj kaplar trebao je reži rati stvar, ali imam dojam da se neće vratiti. – Iz toga je čovjeka zračila neka mirna sigurnost, što se Catherine svidjelo. – Koliko već dugo radite kod »Metro-Goldwyn-Mayera«? – upitala je. – Dvadeset i pet godina. – Mislite li da biste ovo mogli režirati? Vidjela je da mu se krajičci usana iskrivljuju. – Mogao bih pokušati – kazao je ozbiljno. – Snimio sam šest filmova s Williejem Wylerom. – Pogled mu je postao ozbiljniji. – Situacija nije tako loša kako se čini – rekao f Potrebno je samo malo organizacije. Scenario je napisan, društvo spremno. – To je početak – rekla je Catherine. Osvrnula se po studiju, po uniformama. Većina je bila loše skrojena, a ljudi koji su ih nosili djelovali su zbunjeno. – Izgledaju kao oglasi za regrutaciju u mornaricu – komentirala je Catherine. O’Brien se od srca nasmijao. – Odakle ove uniforme? – Iz »Western Costumea«. Naš kostimografski odjel bio je ispražnjen. Snimamo tri ratna filma. Catherine je kritički promatrala ljude. – Samo ih je pet-šest stvarno loših – zaključila je. – Pošaljimo ih natrag i pokušajmo učiniti nešto bolje. O’Brien je potvrdno kimnuo. – U redu. Catherine i O’Brien prišli su grupici statista. Galama od razgovora u golemom studiju bila je zaglušna. – Stišajte se, dečki – viknuo je O’Brien. – Ovo je gospođica Alexander. Ona će ovdje zapovijedati. Čulo se nekoliko oduševljenih zvižduka i uzvika. – Hvala – nasmiješila se Catherine. – Većina od vas izgleda dobro, ali neki će se morati vratiti u »Western Costume« i uzeti drukčije uniforme. Stanite u red tako da vas možemo dobro pogledati. – Ja bih vas htio dobro pogledati. S kime večeras večerate? – poviknuo je jedan muškarac. – Sa svojim mužem – rekla je Catherine. – Čim svrši utakmica. O’Brien je svrstao ljude u nepravilan red. Catherine je negdje izbliza

čula smijeh i neke glasove i ozlovoljeno se okrenula. Neki statist stajao je do kulisa i pričao nešto trima djevojkama, koje su upijale svaku njegovu riječ i na sve što je kazao smijale se kao lude. Catherine ih je na trenutak promatrala, zatim prišla tom čovjeku i rekla: – Oprostite. Biste li se htjeli pridružiti nama ostalima? Muškarac se polako okrenuo. – Je li vi to meni? – upitao je lijeno. – Da – rekla je Catherine. – Htjeli bismo početi s radom. – Otišla je. Čovjek je nešto prošaptao djevojkama, koje su se glasno nasmijale, a zatim polako pošao za Catherine. Bio je visok, tijelo mu je bilo vitko i žilavo, a bio je vrlo zgodan, vranih kosa i olujno tamnih očiju. Kad je progovorio, glas mu je bio dubok i pun bezobraznog zadirkivanja. – Čime vas mogu uslužiti? – upitao je Catherine. – Želite li raditi? – odgovorila je Catherine. – Naravno, naravno – uvjeravao ju je. Catherine je jednom pročitala neki članak o statistima. Bio je to čudan soj ljudi, koji je svoje anonimne živote provodio po studijima dajući pozadinu grupnih prizora u kojima su se pojavljivali glavni glumci. Bili su to bezlični, bezglasni ljudi, od prirode premalo ambiciozni da bi potražili bilo kakvo značajno zaposlenje. Čovjek koji je stajao pred njom bio je savršen primjer. Zbog toga što je bio izrazito zgodan, netko mu je u njegovom rodnom gradu vjerojatno rekao da bi mogao postati glumac, pa je taj čovjek došao u Hollywood, shvatio da je nadarenost podjednako potrebna kao i dobar izgled, te se pomirio s time da bude statist. Linija manjeg otpora. – Morat ćemo promijeniti neke uniforme – rekla je strpljivo Catherine. – Da nešto nije u redu s mojom? – upitao je. Catherine je pomno pogledala njegovu uniformu. Morala je priznati da mu je savršeno pristajala; naglašavala je njegova široka ramena, ali ih nije preuveličavala, a prema tankom struku se sužavala. Pogledala je njegovu bluzu. Na ramenima su bile kapetanske pruge. Na prsa je prikopčao niz svijetlo obojenih vrpci. – Jesu li dosta impresivne, šefice? – upitao je. – Tko vam je rekao da ćete glumiti kapetana? Ozbiljno ju je pogledao: – To je bila moja ideja. Zar ne mislite da bih bio dobar kapetan? Catherine je odmahnula glavom. – Ne, ne mislim. Zamišljeno je napućio usnice. – Poručnik? – Ne. – A potporučnik? – U stvari, ne mislim da ste pogodni za oficira.

Njegove tamne oči ispitljivo su je promatrale. – Da? Je li još nešto ne valja? – Da – rekla je. Odlikovanja. Mora da ste strahovito hrabri. Nasmijao se. – Mislio sam da bih tom prokletom filmu mogao dati malo boje. – Samo ste nešto zaboravili – rekla je Catherine odrješito. – Mi još nismo u ratu. Mora da ste ih zaradili na nekoj streljani. Čovjek joj se nacerio. – Imate pravo – priznao je plaho. – Nisam o tome razmišljao. Skinut ću neka odlikovanja. – Skinite sva – rekla je Catherine. Opet joj se onako polako, drsko osmjehnuo. – U redu, šefice. Gotovo da je prasnula: – Prestanite me zvati" »šefice« ali je pomislila do vraga i on, pa se okrenula da porazgovori s O’Brienom. Catherine je poslala osmoricu da presvuku uniforme i naredni je sat provela raspravljajući s O’Brienom o sceni. Mali kaplar se nakratko vratio, a onda je opet nestao. Posve u redu, pomislila je Catherine. On je ionako samo prigovarao i sve uzrujavao. O’Brien je završio snimanje prvog prizora prije ručka, i Catherine je osjetila da stvar i nije bila baš loša. Samo joj je jedan incident pokvario jutro. Catherine je iritantnom statistu dala da pročita nekoliko redaka s namjerom da ga ponizi. Željela ga je raskrinkati pred ostalima kako bi mu uzvratila za drskost. Svoje je retke pročitao savršeno, samosvjesno svladavši scenu. Kad je svršio, okrenuo se prema njoj i rekao: – Je li bilo u redu, šefice? Kad je ekipa otišla na ručak, Catherine je ušla u golemu kantinu i sjela za stolić u kutu. Za velikim stolom tik do nje bila je grupa vojnika u uniformama. Catherine je sjedila okrenuta prema vratima, kadli je spazila onog statista kako ulazi, a tri se djevojke vješaju o njega gurajući se međusobno da mu budu što bliže. Catherine je osjetila kako joj krv navire u lice. Zaključila je da je to puka kemijska reakcija. Ima ljudi koje čovjek mrzi na prvi pogled, baš kao što ima i onih koje na prvi pogled voli. Nešto od njegove bahate arogancije strahovito joj je išlo na živce. Bio bi savršen žigolo, a vjerojatno je baš to i bio. Posjeo je djevojke za stol, podigao pogled i opazio Catherine, zatim se nagnuo i rekao nešto djevojkama. Sve su je pogledale, a onda prasnule u smijeh. Prokletnik! Gledala ga je kad je pošao prema njenom stolu. Upiljio se u nju, a onda mu je lice obasjao polagan, znalački smiješak. – Imate li što protiv da vam se na trenutak pridružim? – upitao je. – Ja... – ali on je već sjeo i promatrao je, a pogled mu je bio ispitljiv i zafrkantski. – Što vi zapravo hoćete? – upitala je Catherine kruto. Njegov se smiješak proširio. – Stvarno želite znati?

Usne su joj se srdito stisle. – Slušajte... – Htio sam vas pitati – rekao je brzo – kakav sam bio jutros. – Nagnuo se ozbiljno. – Jesam li bio uvjerljiv? – Možda ste njima uvjerljivi – rekla je Catherine mahnuvši glavom prema djevojkama – ali, ako vas zanima moje mišljenje, mislim da ste folirant. – Jesam li uradio nešto što vas je uvrijedilo? – Sve što radite vrijeđa me – odgovorila je mirno. – Ne sviđaju mi se takvi tipovi. – Kakav je to tip? – Vi ste blefer. Uživate u tome da nosite tu uniformu i šepirite se pred djevojkama, ali jeste li ikad pomišljali o tome da stupite u vojsku? Zurio je u nju zapanjeno. – Pa da me ustrijele? – upitao je. – To je za naivce. – Nagnuo se prema njoj i nakesio. – Ovo je mnogo zabavnije. Catherinine su usnice drhtale od bijesa. – Zar niste sposobni za vojsku? Pretpostavljam da sam sposoban, ali jedan moj prijatelj poznaje nekog tipa u Washingtonu i – spustio je glas – mislim da me se nikad neće domoći. – Mislim da ste dostojni prezira – prasnula je Catherine. – Zašto? – Ako ne znate zašto, nikad vam to niti neću moći objasniti. – Zašto ne pokušate? Navečer za večerom. Kod vas. Kuhate li? Catherine se podigla, obraza usplamtjelih od srdžbe. – Ne morate se vraćati na snimanje – rekla je. – Kazat ću gospodinu O’Brienu da vam pošalje ček za jutrošnji rad. Okrenula se da pođe, a zatim se prisjetila i upitala: – Kako se zovete? – Douglas – rekao je. – Larry Douglas. Slijedeće je noći Fraser telefonirao iz Londona da se raspita kako ide. Ispripovijedala mu je o dnevnim zbivanjima, ali nije spominjala incident s Larryjem Douglasom. Kad se Fraser vrati u Washington, pričat će mu o tome i oboje će se tome slatko smijati. Drugog jutra dok se Catherine odijevala da ode u studio, zazvonilo je na vratima. Otvorila je vrata bungalova, a na njima je stajao dostavljač s velikom kitom ruža. – Catherine Alexander? – upitao je. – Da. – Molim vas, potpišite se ovdje.

Potpisala je formular koji joj je predao. – Divne su – rekla je uzimajući cvijeće. – To je petnaest dolara. – Molim? – Petnaest dolara. Poslano je pouzećem. – Ne ražu... – usnice su joj se stisle. Catherine se mašila posjetnice koja je bila priložena cvijeću i izvukla je iz omotnice. Tamo je pisalo: »Sam bih ih platio, ali ne radim. S ljubavlju, Larry«. S nevjericom je buljila u posjetnicu. – No, hoćete li ih ili nećete? – upitao je dostavljač. – Neću – odbrusila je. Gurnula mu je cvijeće natrag u ruke. Zbunjeno ju je pogledao: – Rekao je da ćete se smijati. Da je to nekakva vaša privatna šala. – Ne smijem se – kazala je Catherine. Bijesno je za lupila vratima. Cijelog ju je dana izjedao ovaj događaj. Sretala je egoistične ljude, ali nikad nikog toliko pretjerano punog sebe kao što je bio gospodin Larry Douglas. Bila je sigurna u to da je imao beskrajno mnogo uspjeha kod praznoglavih plavojki i prsatih brineta, koje nisu mogle dočekati da pohrle u njegov krevet. No Catherine se osjećala jeftinom i poniženom zbog toga što ju je svrstao u taj soj. Od same pomisli na njega koža joj se ježila. Odlučilaje da ga istisne iz svijesti. Te večeri u sedam Catherine je krenula iz studija. Prišao joj je neki asistent s omotnicom u ruci. – Jeste li vi ovo tražili, gospođice Alexander? – upi tao je. Bila je to zadužnica Centralne posudionice, a na njoj je pisalo: Jedna uniforma (kapetanska) Šest službenih vrpci za odlikovanje (razne) Šest kolajni (razne) Glumčevo ime: Lawrence Douglas... (Osobno zaduženje Catherine Alexander – MGM) Zajapurena, Catherine je podigla pogled. – Ne! – rekla je. Buljio je. – što da im kažem? – Recite im da ću platiti njegove kolajne ako su do dijeljene posmrtno. Film je za tri dana bio snimljen. Catherine je slijedećeg dana pogledala grubu montažu i odobrila je. Film neće dobiti nikakva priznanja, ali je jednostavan i efektan. Tom O’Brien je obavio dobar posao. U subotu ujutro Catherine se ukrcala na avion za Washington. Nikad nije toliko radosno odlazila iz nekog grada. U ponedjeljak ujutro bila je

opet u svojem uredu i nastojala je porješavati posao koji se nagomilao za njene odsutnosti. Tik prije ručka zvrcnula joj je njena tajnica Annie. – Neki gospodin Larry Douglas zove na naš račun iz Hollywooda, Kalifornija. Želiš li preuzeti naziv? – Ne odsjekla je. – Reci mu da... nema veze, reći ću mu sama. – Duboko je uzdahnula i pritisnula puce na aparatu. – Gospodin Douglas? – Dobro jutro. – Glas mu je bio konzistentan kao to pao kolač. – Jedva jedvice sam vas pronašao. Zar vam se ne sviđaju ruže? – Gospodine Douglas – počela je Catherine. Glas joj je titrao od bijesa. Duboko je uzdahnula i rekla: – Gospodine Douglas, jako volim ruže. Ne sviđate mi se vi. Ništa od vas mi se ne sviđa. Je li jasno? – Ništa ne znate o meni. – Znam i više nego što bih htjela. Mislim da ste kukavica i podlac i želim da me više nikad ne nazovete. – Dršćući, zalupila je slušalicu, a oči su joj se od bijesa ispunile suzama. Kako se samo usuđuje? Bit će jako sretna kad se Bili vrati. Tri dana kasnije Catherine je poštom primila veliku fotografiju Lawrencea Douglasa. Na slici je bila posveta: »Šefici, s ljubavlju, Larry«. Annie je zurila u nju sa strahopoštovanjem i rekla: – Bože moj! Je li on stvarno takav? – Lažac – odvratila je Catherine. – Jedino što je tu stvarno to je papir na kojem je izrađeno. – Bijesno je razderala sliku na komadićke. Annie je utučeno promatrala. – Kakva šteta. Nikad nisam vidjela ovakvog čovjeka od krvi i mesa. – U Hollywoodu – rekla je Catherine mrko – postoje zgrade koje imaju samo fasadu, bez temelja. Upravo si vidjela jednu. U slijedeća dva tjedna Larry Douglas je nazivao barem desetak puta. Catherine je Annie dala nalog da mu kaže da joj više ne telefonira i da joj ne dodijava saopćavanjem o njegovim nazivima. Jednog jutra dok je Catherine diktirala Annie, ova ju je pogledala i ispričavajući se rekla: Znam da si mi kazala da ti ne dodijavam s nazivima gospodina Douglasa, ali on je opet nazvao, a djelovao je tako očajno i, no, pa... nekako izgubljeno. – On jest izgubljen – rekla je Catherine hladno. – A ako si pametna, nećeš ga pokušati pronaći. – Ali on zbilja djeluje šarmantno. – Izmislio je melasu. – Toliko se raspitivao o tebi. – Opazila je Catherinin pogled. – Ali, naravno – dodala je žurno – ništa mu nisam rekla. – Pametno od tebe, Annie.

Catherine je opet počela diktirati, ali misli joj nisu bile u tom poslu. Pretpostavljala je da je svijet prepun Larryja Douglasa. Zbog toga je samo još više cijenila Williama Frasera. Bili Fraser se vratio iduće nedjelje ujutro, a Catherine je otišla na aerodrom da ga dočeka. Promatrala je kako prolazi kroz carinu i ide prema izlazu, gdje je stajala. Lice mu je zasjalo kad ju je ugledao. – Cathy – rekao je. – Kakva li iznenađenja! Nisam se nadao da ću te sresti. – Nisam mogla dočekati – nasmiješila se i toplo ga zagrlila što ga je navelo na to da je upitno promotri. – Jesam li ti nedostajao? – I više nego što pretpostavljaš. – Kako je bilo s Hollywoodom? – upitao je. – Je li dobro prošlo? Oklijevala je. – Fino. Vrlo su zadovoljni filmom. – Tako i čujem. – Bili, kad budeš slijedeći put nekamo išao – rekla je – povedi i mene. Pogledao ju je, polaskan i dirnut. – Dogovoreno – rekao je. – Nedostajala si mi. Puno sam razmišljao o tebi. – Jesi li? – Ljubiš li me? – Jako, jako, gospodine Fraser. – I ja tebe ljubim – rekao je. – Što da ne iziđemo nekamo i da to ne proslavimo? Nasmiješila se. – Divno. – Večerat ćemo u Jefferson Clubu. Iskrcala je Frasera kod njegove kuće. – Moram obaviti nekoliko tisuća telefonskih razgovora rekao je. – Bismo li se mogli naći u klubu? U osam. – Dobro – rekla je. Catherine se vratila natrag u stan i malko prala i glačala. Svaki put kad je prolazila pokraj telefona nekako je očekivala da će zazvoniti, ali aparat se nije oglašavao. Razmišljala je o Larryju Douglasu koji je nastojao od Annie izvući informacije o njoj i uhvatila je samu sebe kako škripi zubima. Možda bi trebala govoriti s Fraserom o toma da Douglasovo ime dostavi regrutnoj komisiji. Ne, nije važno, pomislila je. Vjerojatno bi ga odbili. Pregledavši ga, ustanovili bi da je nesposoban. Oprala je kosu, dugo se i raskošno kupala i baš se otirala kad je zazvonio telefon. Pošla je do njega i podigla slušalicu. – Da? – rekla je ledeno.

Bio je Fraser. – Hej! – rekao je. – Da nešto nije u redu? – Naravno da nije, Bili – kazala je hitro. – Up-upravo sam se kupala. – Žao mi je. – Glas mu je poprimio zafrkantski ton. – Hoću reći, žao mi je što nisam tamo s tobom. – I meni – odgovorila je. – Nazvao sam te da ti kažem kako mi nedostaješ. Nemoj zakasniti. Catherine se nasmiješila. – Neću. Spustila je slušalicu polako, razmišljajući o Billu. Prvi put je osjetila da je spreman da je zaprosi. Zamolit će je da postane gospođa Fraser. Glasno je izrekla to ime: – Gospođa Fraser. – Imalo je zgodan dostojanstven prizvuk. Bože moj, pomislila je. Postajem blazirana. Prije šest mjeseci, skakala bih od sreće, a sada je jedino što mogu reći to da ima zgodan dostojanstven prizvuk. Je li se doista toliko promijenila? Ta misao nije bila ugodna. Pogledala je na sat i žurno se stala odijevati. Jefferson Club je bio u ulici F; u nenapadnoj zgradi od cigli, uvučenoj od ceste i ograđenoj ogradom od kovana željeza. Bio je to jedan od najekskluzivni]ih klubova u gradu prepunom ekskluzivnih klubova. Najjednostavniji način da postaneš članom bio je da imaš oca koji je član kluba. Ako je čovjek bio lišen toga, bilo je nužno da ga preporuče tri člana. Prijedlozi za učlanjenje razmatrali su se jednom godišnje, a jedna crna kuglica bila je dovoljna da se osobi zauvijek onemogući pristup u Jefferson Club, jer je bilo sveto pravilo da se ni jedan kandidat ne može predlagati dva puta. Otac Williama Frasera bio je jedan od utemeljitelja kluba, a Fraser i Catherine ondje su večerali barem jednom tjedno. Sef je bio dvadeset godina kod francuske grane Rotschilda, kuhinja je bila izvanredna, a vinski podrum slovio je kao treći najbolji u Americi. Dekoraciju je izveojedan od vrhunskih svjetskih dekoratera, a osobita je pažnja posvećena bojama i osvjetljenju tako da su se žene kupale u svjetlosti svijeća koja je povećavala njihovu ljepotu. Za svake svečane večere gosti bi se gurkali s potpredsjednikom, članovima Kabineta ili vrhovnog suda, senatorima i s moćnim tvorničarima koji su kontrolirali svjetske industrije. Kad je Catherine stigla, Fraser je bio u foajeu i iščekivao je. – Jesam li zakasnila? – Ne bi bilo strašno da i jesi – rekao je Fraser promatrajući je s otvorenom zadivljenošću. – Znaš li da si fantastično lijepa? – Naravno – odgovorila je. – Svi znaju da sam fantastično lijepa Catherine Alexander. – Ozbiljno to mislim, Cathy. – Glas mu je bilo toliko ozbiljan da se

Catherine zbunila. – Hvala, Bili – rekla je nespretno. – I prestani tako zuriti u mene. – Ne mogu si pomoći – rekao je. Uhvatio ju je za ruku. Louis, šef sale, odveo ih je do separea u kutu. – Evo ovamo, gospođice Alexander, gospodine Fraser. Želim vam ugodnu večer. Catherine je imponiralo što je šef sale Jefferson Cluba zna po imenu. Znala je da je to s njene strane djetinjasto i naivno, ali joj je to dalo osjećaj da je netko i nešto te da pripada ovamo. Sada se naslonila, opuštena i zadovoljna, te promotrila prostoriju. – Hoćeš li neko piće? – upitao je Fraser. – Ne, hvala ti – rekla je Catherine. Odmahnuo je glavom. – Moram te naučiti nekim porocima. – Već jesi – promrmljala je Catherine. Nakesio joj se i naručio viski i sodu. Proučavala ga je razmišljajući o tome koliko je drag, zgodan čovjek. Bila je sigurna da bi ga mogla usrećiti. A i ona bi bila sretna da se uda za nj. Vrlo sretna, kazala je naglo samoj sebi. Pitaj bilo koga. Pitaj časopis Time. Mrzila je samu sebe zbog načina kojim su joj tekle misli. Što to, zaboga, nije s njom bilo u redu? – Bili – počela je... i sledila se. Prilazio im je Larry Douglas, a na usnama mu je titrao osmijeh prepoznavanja kad je spazio Catherine. Nosio je zrakoplovnu uniformu iz Centralne posudionice. Ne vjerujući samoj sebi, promatrala ga je kako pristupa njihovom stolu i kako se veselo kesi. – Hej – rekao je. No nije govorio Catherine. Govorio je Billu, koji je ustao i rukovao se s njime. – Drago mi je što te vidim, Larry. – Meni je milo vidjeti tebe, Bili. Catherine je zurila u njih dvojicu, a pamet joj je bila paralizirana i nije htjela funkcionirati. Fraser je govorio: – Cathy, ovo je kapetan Lawrence Douglas. Larry, ovo je gospođica Catherine Alexander. Svojim tamnim očima Larry Douglas ju je posprdno gledao. – Ne mogu vam kazati koliko mi je drago, gospođice Alexander – rekao je ozbiljno. Catherine je otvorila usta da nešto kaže, ali je odjednom spoznala da nema što reći. Fraser ju je promatrao očekujući da nešto kaže. Uspjela je samo kimnuti glavom. Nije se pouzdavala u svoj glas. – Hoćeš li nam se pridružiti, Larry? – upitao je Fraser. Larry je pogledao Catherine, a onda čedno rekao: – Ako ste sigurni da ne smetam... – Ma nikako. Sjedni.

Larry je sjeo do Catherine. – Što bi htio popiti? – upitao je Fraser. – Viski i sodu – odgovorio je Larry. – I ja ću to – rekla je Catherine lakoumno. – I to dupli. Fraser ju je iznenađeno pogledao. – Ne mogu vjerovati. – Rekao si da me želiš naučiti nekim porocima – kazala je Catherine. – Mislim da bih sada voljela početi. Kad je naručio piće, Fraser se okrenuo Larryju i rekao: – Od generala Terrvja čujem o tvojim pothvatima, kako o onima u zraku, tako i o onima na tlu. Catherine je zurila u Larryja, u glavi joj se vrt jelo i nastojala se prilagoditi. – One kolajne... – rekla je. Gledao ju je nevino. – Da? Progutala je slinu. – Mhm... gdje ste ih dobili? – Zaradio sam ih na streljani – rekao je ozbiljno. – Na streljani – nasmijao se Fraser. – Larry leti za Kraljevsko ratno zrakoplovstvo. Bio je vođa američke eskadrile. Nagovorili su ga da preuzme vođenje jedne lovačke baze u Washingtonu, da neke od naših momaka pripremi za borbu. Catherine se zagledala u Larryja. Dobrodušno joj se smiješio, a oči su mu poigravale. Kao za reprize starog filma, Catherine se sjetila svake riječi izgovorene prilikom njihovog prvog susreta. Bila mu je naredila da skine kapetanske oznake i kolajne, a on se tome radosno pokorio. Bio je samopouzdan, napuhan – a nazvala ga je kukavicom! Poželjela je otpuzati pod stol. – Da si mi bar javio da dolaziš – govorio je Fraser. – Bio bih se isprsio s kakvim svečanim dočekom. Napravili bismo veliku zabavu u čast tvojeg povratka. – Ovako mi se više sviđa – rekao je Larry. Pogledao je Catherine, a ona se okrenula ne mogavši izdržati njegov pogled. – Uz put. – nastavio je nevino Larry. – Tražio sam te. Bili, kad sam bio u Hollywoodu. Čuo sam da si producent nekog nastavnog filma za ratno zrakoplovstvo. Zastao je da zapali cigaretu i pažljivo ugasi šibicu. – Otišao sam do ekipe, ali tebe tamo nije bilo. – Morao sam odletjeti u London – odgovorio je Fraser. – Catherine je tamo bila. Čudi me da niste natrapali jedno na drugo. Catherine je pogledala Larryja, a on je promatrao nju podsmješljivim pogledom. Sad je bilo vrijeme da se kaže što se dogodilo. Reći će Fraseru i

svi će se tome smijati kao zgodnoj šali. Ali riječi su joj nekako zapele u grlu. Larry joj je dao trenutak vremena, a onda rekao: – Bila je velika gužva. Pretpostavljam da smo se mimoišli. Bilo joj je mrsko što joj je pomogao da se izvuče, što ihje oboje učinio urotnicima protiv Frasera. Kad je stiglo piće, Catherine je svoje brzo iskapila i zatražila još jedno. Ovo će joj biti najstrašnije veče u životu. Nije mogla sačekati da ode odavde, da pobjegne od Larryja Douglasa. Fraser se raspitivao za njegova ratna iskustva, a Larry ih je iznosio tako da su izgledala jednostavno i zabavno. On očito ništa nije uzimao ozbiljno. Bio je zaista neozbiljan. Pa ipak, posve pošteno, Catherine je i protiv svoje volje morala samoj sebi priznati da jedan neozbiljan čovjek ne bi kao dobrovoljac pristupio Kraljevskom ratnom zrakoplovstvu i ne bi postao heroj u borbi protiv Luftwaffe. Podsvjesno ga je mrzila još više zato što je bio heroj. Vlastito držanje nije joj bilo jasno i razmišljala je o njemu ispijajući svoj treći dupli viski. Od kakve li je to važnosti je li on heroj ili lopuža? A onda je shvatila da se sve dotle dok je bio lopuža uredno uklapao u pretinac u kojem je s njim mogla izići na kraj. U alkoholnoj izmaglici naslonila se na stolac i slušala dvojicu muškaraca kako razgovaraju. Kad je govorio, kod Larryja se zapažalo neko vatreno oduševljenje, životnost koja je bila toliko opipljiva da se protegla preko stola i dirnula je Sada joj se činio najživljim čovjekom kojega je dotad srela Catherine je imala osjećaj da ništa iz života nije zatajio da se svemu svesrdno prepuštao i da se rugao onima koji su se bojali davati. Koji su se bojali, točka. Poput nje. Jedva da je dotakla hranu; nije imala pojma što jede. Susrela je Larryjev pogled i bilo je to kao da je već bio njen ljubavnik, kao da su oduvijek skupa, kao da pripadaju jedno drugom, a znala je da je to ludo. Bio je poput vihora, prirodne sile, a svaka žena koja bi bila uvučena u vrtlog, bit će uništena. Larry joj se smiješio. – Bojim se da smo gospođicu Alexander isključili iz razgovora – rekao je uljudno. – Mislim da je ona interesantnija od nas obojice zajedno. – Nemate pravo – rekla je Catherine muklo. – Živim vrlo dosadno. Radim s Billom. – Istog trenutka kad je to izrekla primijetila je kako to zvuči pa je pocrvenjela. – Nisam tako mislila – rekla je. – Htjela sam reći... – Znam što ste htjeli reći – kazao je Larry. A ona ga je mrzila. Okrenuo se Billyju. – Gdje si je našao? – Imao sam sreću – rekao je Fraser toplo. – Veliku sreću. Ti još nisi oženjen?

Larry je slegnuo ramenima. – Tko bi pošao za mene? Gade, pomislila je Catherine. Osvrnula se po prostoriji. Pet-šest žena piljilo je u Larryja, neke pritajeno, a neke pak otvoreno. Bio je poput kakvog seksualnog magneta. – Kakve su bile Engleskinje? – rekla je Catherine bezobzirno. – Bile su divne – rekao je pristojno. – Naravno, nisam baš imao vremena za te stvari. Bio sam zauzet letenjem. Vraga si bio, pomislila je Catherine, kladim se da na sto milja od tebe nije preostala ni jedna-jedina djevica. Glasno je rekla: – Zao mi je tih jadnih cura. Što su samo sve propustile. – Ton joj je bio mnogo sarkastičniji nego što je htjela da bude. Fraser ju je pogledao, zbunjen njenom neuljudnošću. – Cathy – rekao je. – Popijmo još po jednu – upao je brzo Larry. – Mislim da je Catherine možda dovoljno – odgovorio je Bili. – Nije – počela je Catherine i s užasom primijetila da frflja. – Mislim da bih kući – rekla je. – U redu – Fraser se okrenuo Larryju. – Catherine u pravilu ne pije – rekao je ispričavajući je. – Vjerojatno je uzbuđena što te opet vidi – rekao je Larry. Catherine je poželjela uzeti čašu vode i sunuti je na njega. Manje ga je mrzila kad je bio propalica. Sad ga je mrzila više. A nije znala zašto. Slijedećeg se jutra Catherine probudila s mamurlukom, za koji je držala da će ući u povijest medicine. Na ramenima je imala barem tri glave, a sve su one odzvanjale od udaranja različitih bubnjeva. Mirno ležanje u krevetu bilo je agonija, ali pokušaj da ustane bio je još gori. Dok je ležala i rvala se s mučninom, cijelo joj je proteklo veče navrlo u pamet i bol se povećala. Bezrazložno je za svoj mamurluk optuživala Larryja Douglasa jer da nije bilo njega, ona uopće ne bi pila. Mučno je okrenula glavu i pogledala na sat koji je stajao pokraj kreveta. Predugo je spavala. Razmišljala je da li da ostane u krevetu ili da pozove ekipu s aparatom za umjetno disanje. Oprezno se izvukla iz svoje smrtne postelje i odvukla u kupaonicu. Oteturala je pod tuš, okrenula pipac na hladnu vodu i pustila na tijelo ledeni mlaz. Glasno je ciknula kad ju je voda zahvatila, ali kad je izišla ispod tuša osjećala se bolje. Ne dobro, pomislila je brižno. Samo bolje. Četrdeset i pet minuta kasnije bila je za svojim stolom. Sva uzbuđena, u sobu je ušla Annie, njena sekretarica. – Pogodi – rekla je. – Nemoj jutros – prošaptala je Catherine. – Budi dobra curica i govori jasno.

– Gledaj – Annie joj je gurnula jutarnje novine. – To je on. Na naslovnoj stranici bila je slika Larryja Douglasa u uniformi; bezobrazno joj se cerio. Tekst pod slikom je glasio: AMERIČKI JUNAK RAF-a VRAĆA SE U WASHINGTON DA VODI NOVU LOVAČKU JEDINICU. Zatim su slijedila dva stupca teksta. – Nije li to uzbudljivo? – viknula je Annie. – Strašno – rekla je Catherine. Suknula je novine u koš. – Možemo li nastaviti posao? Annie ju je iznenađeno pogledala. – Oprosti – rekla je. – Mi-mislila sam da će te, zato što ti je prijatelj, zanimati. Nije prijatelj – ispravila ju je Catherine. – Prije je neprijatelj. – Primijetila je izraz Anniena lica. – Da li bismo mogle zaboraviti gospodina Douglasa? – Svakako – kazala je zbunjenim glasom Annie. – Rekla sam mu da mislim da će ti biti drago. Catherine je zurila u nju. – Kada? – Kad je jutros telefonirao. Nazivao je tri puta. Catherine se napregnula da joj glas zvuči nehajno. – Zašto mi nisi rekla? – Zamolila si me da ti ne govorim kad te zove. – Promatrala je Catherine, a lice joj je bilo posve zbunjeno. – Je li ostavio svoj broj? – Ne. – Dobro. – Catherine je razmišljala o njegovom licu, o onim krupnim, tamnim, izazovnim očima. – Dobro – rekla je ponovno, čvršće. Dovršila je diktiranje nekih pisama, a kad je Annie napustila sobu, Catherine je otišla do koša i izvukla novine. Članak o Larryju pročitala je od riječi do riječi. Bio je letački as koji je oborio osam njemačkih aviona. Dva puta je srušen nad Kanalom. Zvrcnula je Annie. – Ako gospodin Douglas ponovno na zove, govorit ću s njime. Stanka je bila vrlo kratka. – Da, gospođice Alexander. Na kraju krajeva, nije imalo nikakva smisla biti grub prema čovjeku. Catherine će se jednostavno ispričati za svoje ponašanje u studiju i zamoliti ga da joj prestane telefonirati. Udat će se za Williama Frasera. Cijelo je poslijepodne čekala njegov novi poziv. Do šest je nije nazvao. A zašto i bi? – pitala je Catherine samu sebe. – Izišao je i ševi šest drugih djevojaka. Sretnica si ti. Splesti se s njime bilo bi isto kao da dospiješ u klaonicu. Dobiješ svoj broj i čekaš na red. Izlazeći, rekla je Annie: – Ako gospodin Douglas nazove, sutra, reci mu da me nema.

Annie nije niti trepnula. – Da, gospođice Alexander. Laku noć. – Laku noć. Zanesena mislima, Catherine se spustila liftom. Bila je sigurna da je Bili Fraser namjerava uzeti. Bit će joj najbolje da mu kaže da se smjesta želi vjenčati. Reći će mu to večeras. Poći će na medeni mjesec. Kad se vrate, Larry Douglas će već otići iz grada. Ili tako nekako. Vrata dizala otvorila su se u predvorju, a ondje je, naslonjen na zid, stajao Larry Douglas. Skinuo je svoje kolajne i vrpce i nosio je oznake potporučnika. Nasmiješio se i pristupio joj. – Je li ovo bolje? – upitao je vedro. Catherine je zurila u njega, a srce joj je jako udaralo. – Zar... zar nije nošenje krivih oznaka protupropisno? – Ne znam – rekao je iskreno. – Mislio sam da ste vi nadležni za sve to. Stajao je i promatrao je, a ona je slabašnim glasom rekla. – Nemojte mi to raditi. Želim da me ostavite na miru. Ja pripadam Billu. – Gdje vam je vjenčani prsten? Catherine je strugnula mimo njega i pošla prema uličnim vratima. Kad je stigla do njih, on je bio tamo prije nje i otvorio joj ih. Vani ju je uhvatio pod ruku. Osjetila je kako joj kroz cijelo tijelo prolazi drhtaj. Neki elektricitet koji je isijavao iz njega upalio ju je. – Cathy – počeo je on. – Za ime Božje – rekla je očajno. – Što želite od mene? – Sve – rekao je mirno. – Želim tebe. – Dobro, no ne možete me imati – kukala je. – Idite mučiti nekog drugog. – Okrenula se da se udalji, a on ju je povukao natrag. – Što to treba značiti? – Ne znam – rekla je Catherine, a oči su joj oblijevale suze. – Ne znam što govorim. Ma-mamurna sam. Želim umrijeti. Nasmijao joj se suosjećajno. – Imam čudesnu kuru za mamurluk. – Poveo ju je u garažu zgrade. – Kamo ćemo? – upitala je uspaničeno. – Idemo po moj auto. Catherine ga je pogledala u lice tragajući za nekim znakom trijumfa, ali vidjela je jedino njegovo energično, nevjerojatno lijepo lice puno topline i sućuti. Poslužitelj je izvezao žućkastosmeđ kabriolet spuštena krova. Larry je pomogao Catherine da uđe u kola i sam skliznuo za volan. Sjedila je i gledala ravno preda se znajući da odbacuje čitav svoj život, te da je potpuno nesposobna da se zaustavi. Kao da se sve ovo događa nekom

drugom. Poželjela je da glupoj, izgubljenoj djevojci u automobilu kaže da bježi. – K tebi ili meni? – upitao je Larry blago. Odmahnula je glavom. – Nije važno – rekla je beznadno. – Idemo k meni. Nije, dakle, bio potpuno bešćutan. Ili se pak bojao nadmetati sa sjenom Williama Frasera. Promatrala je kako se spretno probija kroz predvečernji promet. Ne, ničega se nije bojao. U tome je bio dio njegove privlačnosti. Pokušala je samoj sebi reći da je slobodna da mu kaže ne, slobodna da ode od njega. Kako je mogla ljubiti Williama i ovako se osjećati prema Larryju? – Ako je to neka pomoć – rekao je Larry mirno ja sam isto toliko nervozan kao i ti. Catherine ga je pogledala. – Hvala – rekla je. Lagao je, naravno. Vjerojatno je to rekao svim svojim žrtvama dok ih je vodio u svoj krevet da ih zavede. Ali barem se nije zlurado naslađivao. Najviše ju je tištilo to što je iznevjeravala Billa Frasera. On je bio previše drag čovjek da bi ga pozlijedila, a ovo će ga jako pozlijediti. Catherine je to znala, a znala je i to da je ovo što čini loše i besmisleno, ali kao da više nije imala vlastite volje. Dospjeli su u krasnu, rezidencijalnu četvrt s ulicama obrubljenim velikim sjenatim drvećem. Larry je zaustavio kola ispred jedne stambene zgrade. – Stigli smo kući – rekao je mirno. Catherine je znala da joj je ovo bila posljednja prilika da mu kaže da se drži dalje od nje. Šutke je motrila kako Larry obilazi auto i otvara joj vrata. Izišla je iz kola i ušla u zgradu. Larryjev je stan bio uređen tipično muški. Boje su bile žive, temeljne, a namještaj muškarački. Kad su ušli, Larry je skinuo Catherinin kaput, a ona je zadrhtala. – Je li ti hladno? – upitao je. – Nije. – Bi li što popila? – Ne. Nježno ju je zagrlio pa su se poljubili. Kao da joj se tijelo zapalilo. Bez ijedne riječi Larry ju je odveo u spavaću sobu. Dok su se šutke svlačili, želja je postajala sve veća. Legla je na krevet gola, a on se primaknuo do nje. – Larry – no njegove su usnice bile na njenima, ruke su mu krenule nadolje, nježno ispitujući, a ona je zaboravila sve osim ugode koja joj se događala, pa su njene ruke počele tragati za njim. I osjetila ga je toplog, i

tvrdog, i ustitranog, a njegovi su prsti bili u njoj, otvarali je nježno i s ljubavlju, pa je on bio povrh nje i u njoj, a ona je osjetila izvanrednu radost, o kojoj nije niti sanjala da je moguća, a onda su bili zajedno, micali se brže i brže u fantastičnom ritmu, koji je ljuljao sobu i svijet i svemir sve dok nije došlo do eksplozije koja je postala delirična ekstaza, nevjerojatan drhtav put, dolaženje i odlazak, svršavanje i počinjanje, te je Catherine ležala iscrpljena i omamljena držeći ga čvrsto i ne želeći ga napustiti i ne želeći da se ovaj osjećaj ikad prekine. Ništa što je pročitala ili čula nije je moglo pripremiti za ovo. Bilo je nevjerojatno da tijelo neke druge osobe može ishoditi toliku radost. Ležala je na miru: žena. A znala je da će mu, ako ga više nikad i ne vidi, biti zahvalna do kraja života. – Cathy? Okrenula se polako i lijeno da ga pogleda. – Da? – Čak joj se i vlastiti glas činio dubljim, zrelijim. – Bi li mogla izvući nokte iz mojih leđa? Odjednom je spoznala da se zarila u njegovo meso. – Oh, oprosti! – uzviknula je. Počela je pretraživati njegova leđa, ali ju je uhvatio za ruke i privukao k sebi. – Nije važno. Jesi li sretna? – Sretna? – Usna joj je zadrhtala i na vlastiti užas počela je plakati, u velikim jecajima koji su joj grčili tijelo. Stegnuo ju je u naručaj i umirujuće je gladio puštajući da se oluja stiša sama od sebe. – Žao mi je – rekla je. – Ne znam što me na to navelo. – Razočaranje? Catherine ga je pogledala gotova da prosvjeduje, a onda je vidjela da je zafrkava. Privukao ju je u naručaj pa su opet vodili ljubav. Bilo je još nevjerojatnije nego prije. Poslije toga su ležali u krevetu i on je govorio, ali ga ona nije slušala. Željela je samo slušati zvuk njegovog glasa, a nije joj bilo važno što je kazao. Znala je da za nju neće više biti ni jednog muškarca osim ovoga. A znala je i to da ovaj čovjek ne može nikad pripadati ni jednoj ženi i da ga vjerojatno više nikad neće vidjeti, da je tek još jedna od njegovih osvajačkih uspjeha. Bila je svjesna toga da je umuknuo i da je motri. – Nisi čula ni riječi od onog što sam rekao. – Oprosti – rekla je. – Snatrila sam. – Trebao bih biti povrijeđen – rekao je prijekorno. – Kod mene te zanima samo tijelo. Prešla je rukama preko njegovih mršavih, preplanulih prsa i trbuha. – Nisam nikakav stručnjak – rekla je – ali pretpostavljala sam da će biti dobar. – Nasmiješila se. I doista je bio dobar. – Željela ga je upitati je li uživao u njoj, ali se plašila.

– Divna si, Cathy. To što je rekao godilo joj je, ali ju je istodobno ogorčilo. Sve što je rekao njoj kazao je već tisuću puta drugim ženama. Pitala se kako će joj reći »zbogom«. Nazovi me katkad? Ili, nazvat ću te jednom? Možda će je čak poželjeti vidjeti jednom ili dva puta prije nego što ode nekoj drugoj. No dobro, nikog nije mogla osuđivati već samu sebe. Znala je u što se upušta. U ovo sam ušla očiju i nogu širom otvorenih. Bez obzira na to što se dogodi, nikad ga ne smijem optužiti. Obavio je ruke oko nje i čvrsto je privio. – Znaš li da si osobita djevojka, Cathy? Znaš li da si ti vrlo osobita djevojka – Alice, Suzan, Margaret, Peggy, Lana. – Osjetio sam to od prvog trenutka kad sam te spazio. Nikad tako što nisam osjetio ni prema kome. Janet, Evelyn, Ruth, Georgia i tako unedogled. Zarila, je lice u njegova prsa ne usuđujući se da progovori, držala, ga je čvrsto i šutke mu govorila zbogom. – Gladan sam – rekao je Larry. – Znaš li kako se: osjećam? Catherine se nasmiješila. – Da. Svakako. Larry joj se nacerio. – Znaš li što? – upitao ju je. – Ti si seksualni manijak. Podigla je pogled. – Hvala. Odveo ju je pod tuš i pustio vodu. S kuke na zidu uzeo je kapu za tuširanje i stavio je na glavu Catherine strpavši joj kosu pod nju. – Dođi – rekao je i povukao je pod bockav mlaz vode. Uzeo je sapun i počeo joj prati tijelo, počevši od vrata, pa spuštajući se niz ruke i polako kružeći po prsima, a onda dolje prema trbuhu i stegnima. Počela je osjećati nadraženost u slabinama, pa mu je uzela sapun i počela ga prati, sapunajući mu prsa i trbuh i spuštajući se među njegove noge. Ud mu je u njenoj ruci počeo rasti. Raširio joj je noge i turio u nju svoju krutu muškost, a Catherine je opet bila izvan sebe, preplavljena bujicom vode koja joj je šibala tijelo, dok je iznutra bila ispunjena onom istom nepodnošljivom radošću sve dok nije glasno vrisnula od istinske sreće. Nakon toga su se obukli, ušli u njegov auto i odvezli u Maryland, gdje su našli neki restorančić koji je još bio otvoren, pa su jeli hlapa i pili šampanjac. Ujutro, u pet sati, Catherine je okrenula privatni broj Williama Frasera i slušala kako aparat osamdesetak milja odavde dugo zvoni sve dok se napokon na drugoj strani linije nije začuo pospani Fraserov glas: – Halo...

– Halo, Bili. Ovdje Catherine. – Catherine! Čitavu sam te večer pokušavao nazvati. Gdje si? Jesi li dobro? – Fino sam. U Marylandu sam s Larryjem Douglasom. Upravo smo se vjenčali.

Christian Barbet je bio nesretan čovjek. Ćelavi, mali detektiv sjedio je za svojim stolom s cigaretom u žućkastim krnjim zubima i mračno razmišljao nad mapom koja je bila pred njim. Informacija koja je bila u njoj stajat će ga stranke. Za svoje usluge kod Noelle Page naplaćivao je enorman honorar, ali nije ga žalostio samo gubitak tog prihoda: nedostajat će mu i sam klijent. Mrzio je Noelle Page, a ipak je ona bila najuzbudljivija žena koju je ikad vidio. Barbet je u vezi s Noelle razvijao najbjesomučnije fantazije, u kojima je ona uvijek završavala u njegovoj vlasti. Sada će zadatak biti dokrajčen i on je više nikad neće vidjeti. Pustio ju je da čeka u čekaonici dok je sam nastojao smisliti način da stvari vodi tako da produženjem slučaja uzmogne od nje iscijediti još nešto novaca. Ali i protiv volje je zaključio da za to nije bilo nikakva načina. Barbet je uzdahnuo, ugasio cigaretu, otišao do vrata i otvorio ih. Noelle je sjedila na kauču od umjetne crne kože. Dok ju je promatrao, na tren mu je srce zastalo u grlu. Nije bilo u redu da ikoja žena bude tako divna. – Dobar dan, mademoiselle – rekao je. – Uđite. Ušla je u njegov ured gracioznošću modela. Za Barbeta je bilo jako dobro da ima tako slavnu stranku kao što je Noelle Page, i on nije mogao a da često ne spomene njeno ime. To je privuklo druge klijente, a Christian Barbet nije bio čovjek koji bi se mnogo uzrujavao zbog etike. – Molim vas, sjednite – rekao je pokazujući joj stolac. – Mogu li vas ponuditi konjakom, aperitivom? Djelić njegovog maštanja bilo je i to da Noelle opije toliko da ga ona zamoli da je zavede. – Ne – odgovorila je. – Došla sam zbog vašeg izvještaja. Kučka! Baš je mogla popiti s njim čašicu za rastanak! – Da – rekao je Barbet. – Zapravo, imam nekoliko novosti. – Mašio se preko stola i pretvarao da proučava dosje, koji je već znao gotovo napamet. – Prvo – obavijestio ju je – vaš je prijatelj unaprijeden u čin kapetana i prekomandiran u 133. eskadrilu, gdje je preuzeo zapovjedništvo. Aerodrom se nalazi pokraj Coltisalla, Duxtford, u Cambridgeshireu. Letjeli su na – govorio je polako i promišljeno znajući da je tehnički dio

ne zanima – hurricanima i spitfireima II, a onda su prešli na mark V. Zatim su letjeli na... – Nije važno – upala je Noelle nestrpljivo. – Gdje je sada? Barbet je očekivao ovo pitanje. – U Sjedinjenim Državama. – Zapazio je reakciju prije nego što ju je mogla kontrolirati, i to ga je ispunilo divljim zadovoljstvom. – U Washingtonu, D. C. – nastavio je. – Na dopustu? Barbet je odmahnuo glavom. – Ne. Oslobođen je dužnosti u Kraljevskom ratnom zrakoplovstvu. Kapetan je u zračnim snagama Sjedinjenih Država. Promatrao je kako Noelle prima ovu obavijest, ali po izrazu se nikako nije moglo otkriti što osjeća. Međutim, Barbet s njom još nije završio. Svojim od duhana požutjelim kobasičastim prstima uzeo je izrezak iz novina i predao joj ga. – Mislim da će vas ovo zanimati – rekao je. Vidio je kako se Noelle ukočila, kao da je znala što će ugledati. Izrezak je bio iz njujorškog Daily Newsa. Naslov je bio »Ratni as se ženi«, a pod njim fotografija Larryja Douglasa i njegove mladenke. Noelle ju je dugo promatrala, a onda pružila ruku za fasciklom. Christian Barbet je slegnuo ramenima i uložio sve papire u veliku omotnicu, pa joj je predao. Kad je zinuo da izusti oproštajni govor, Noelie je rekla: – Ako nemate poslovnog partnera u Washingtonu, nađite ga. Očekivat ću tjedne izvještaje. – Otišla je ostavljajući Christiana Barbeta potpuno zbunjenog da bulji za njom. Kad se vratila u svoj stan, Noelle je otišla u spavaću sobu, zaključala vrata i izvadila iz omotnice novinske izreske. Položila ih je preda se na krevet i proučavala ih. Larry je na fotografiji bio točno onakav kakvog je upamtila. Ako je slika u njenim mislima bila jasnija od slike u novinama, to je bilo zato što je Larry bio življi u njenim uspomenama nego u zbilji. Nije bio prošao ni jedan dan a da Noelle nije ponovno proživjela prošlost s njime. Kao da su prije mnogo godina zajedno imali glavne uloge u nekom komadu, a ona je bila sposobna po volji obnoviti pojedine prizore igrajući neke na određene dane, a neke opet čuvajući za druge tako da je svaka uspomena uvijek bila živa i svježa. Noelle je svrnula pozornost na Larryjevu mladu. Vidjela je lijepo, mlado, inteligentno lice nasmiješenih usana. Lice neprijatelja. Lice koje će morati biti uništeno kad i Larry bude uništen. Noelle je čitavo poslijepodne ostala zaključana s fotografijama.

Kad je Armand Gautier nekoliko sati kasnije kucnuo na vrata njene spavaće sobe, rekla mu je neka je ne smeta. Čekao ju je u salonu pitajući se sa strahom kakvog li će biti raspoloženja, no kad se Noelle naposljetku pojavila, bila je neobično vedra i vesela, kao da je primila neku dobru vijest. Gautiera nije dala nikakva objašnjenja, a on ju je dovoljno poznavao da je ništa ni ne upita. Poslije kazališta milovanju se prepustila s tolikom strašću da ga je podsjetila na njihove ranije zajedničke dane. Kasnije je Gautier ležao u krevetu nastojeći shvatiti divnu djevojku koja je počivala pokraj njega, ali nije našao rješenja zagonetke. Te je noći Noelle sanjala pukovnika Muellera. Ćelavi albino, gestapovski oficir mučio ju je užarenim željezom, utiskajući joj u meso goruće svastike. Neprekidno joj je postavljao pitanja, ali glas mu je bio tako tih da ga Noelle nije mogla čuti, pa je on nastavljao utiskivati u nju vreli metal, a odjednom je na stolu bio Larry, koji je vrištao od boli. Noelle se probudila oblivena hladnim znojem, srce joj je jako udaralo, pa je upalila cigaretu i pokušala smiriti živce. Razmišljala je o Israelu Katzu. Noga mu je bila amputirana sjekirom, i premda ga od onog popodneva u pekari nije vidjela, od pazikuće je doznala da je živ, ali onemoćao. Bilo ga je sve teže i teže sakrivati, a on je sam bio bespomoćan. Potraga za njim se pojačala. Budu li ga prebacivali iz Pariza, to će trebati uraditi brzo. Noelle zapravo nije učinila ništa zbog čega bi je Gestapo mogao uhapsiti. Za sada. Je li ovaj san bio nagovještaj, upozorenje da ne pomogne Israelu Katzu? Ležala je u krevetu i prisjećala se. Bio joj je pomogao kad je pobacila. Pomogao joj je da ubije Larryjevo djetešce. Dao joj je novac i pomogao da nađe posao. Deseci muškaraca učinili su za nju mnogo značajnije stvari, pa ipak Noelle prema njima nije osjećala nikakvu obavezu. Svaki je od njih, uključivši i njenog vlastitog oca, želio nešto od nje, a ona je platila punu cijenu svega što je ikad primila. Israel Katz nikad je ni za što nije molio. Morala mu je pomoći. Noelle nije potcijenila problem. Pukovniku Muelleru već je bila sumnjiva. Sjetila se svog sna i protrnula. Mora se postarati za to da Mueller nikad ne uspije ništa dokazati protiv nje. Israela Katza trebalo je prokrijumčariti iz Pariza, ali kako? Noelle je bila sigurna da su svi izlazi pod strogim nadzorom. Paze i na ceste, i na rijeku. Nacisti mogu biti svinje, ali su efikasne svinje. Bio je to izazov, mogao je biti i koban, ali bila je odlučila pokušati. Problem je bio u tome što nije imala nikoga kome bi se obratila za pomoć. Nacisti su Armanda Gautiera sveli na drhtavu hladetinu. Ne, ovo će morati obaviti sama. Razmišljala je o pukovniku Muelleru i generalu Scheideru pa se pitala, ukoliko ikad dođe do sraza među njima, koji bi od njih dvojice izronio kao pobjednik. Dan nakon njenog sna Noelle i Armand su bili pozvani na večeru. Domaćin je bio Leslie Rocas, bogati pokrovitelj umjetnosti. Gosti su bili

svakovrsni: bankari, umjetnici, političari i skup lijepih žena, koje su – Noelle je to osjećala – bile ovdje uglavnom zbog prisutnih Nijemaca. Gautier je zapazio Noellinu zamišljenost, ali kad ju je pitao što nije u redu, rekla je da je sve kako treba. Petnaest minuta prije nego što su pozvani na večeru, na vratima se pojavio novi gost, i Noelle je istog trenutka kad ga je ugledala znala da će njen problem biti riješen. Otišla je do domaćice i rekla: – Draga, budi zlato pa me posjedni uz Alberta Hellera. Albert Heller bio je vodeći francuski dramski pisac. Bio je krupan, gegav medvjed od čovjeka, šezdesetih godina, sa snopom sijede kose i širokim, pogurenim ramenima. Za Francuza je bio neobično visok, ali bi se u svakom slučaju isticao u gomili ljudi, jer je bio izrazito ružna lica i prodornih zelenih očiju, kojima ništa nije izmicalo. Heller je imao živu, inventivnu maštu i napisao je više od dvadeset vrhunskih komada i filmskih scenarija. Progonio je Noelle da preuzme glavnu ulogu u njegovoj novoj drami i bio joj je poslao kopiju rukopisa. Sada, sjedeći za večerom pokraj njega, Noelle je rekla: – Upravo sam svršila s čitanjem tvoje nove drame, Albert. Strašno mi se sviđa. Lice mu se ozarilo. – Hoćeš li je se prihvatiti? Noelle je stavila svoju ruku na njegovu. – Kad bih barem mogla, dragi. Armand me angažirao u jednom drugom komadu. Namrštio se, a onda rezignirano uzdahnuo: – Merde! No dobro, jednoga ćemo dana ipak raditi skupa. – Uživala bih u tome – rekla je Noelle. – Obožavam način na koji pišeš. Fascinira me način na koji pisac stvara zaplete. Ne znam ,kako to radite. Slegnuo je. – Isto onako kao što vi glumite. To je zanat od kojeg živimo. – Ne – odgovorila je. – Sposobnost da na taj način iskoristite svoju maštu za mene je čudo. – Smeteno se nasmijala. – Znam to. Pokušavam nešto napisati. – Da? – rekao je uljudno. – Da, ali sam zapela. – Noelle je duboko uzdahnula, a zatim se ogledala po stolu. Svi ostali gosti bili su posve zaokupljeni vlastitim razgovorima. Nagnula se prema Albertu Helleru i spustila glas. – Imam situaciju u kojoj moja junakinja pokušava prokrijumčariti svojeg ljubavnika iz Pariza. Nacisti ga progone. – Oh. – Krupni muškarac sjedio je mirno igrajući se vilicom za salatu, kojom je bubnjao po tanjuru. Zatim je rekao: – To je lagano. Neka odjene njemačku uniformu i jednostavno prođe pokraj njih. Noelle je uzdahnula i rekla: – Ima i jedna komplikacija. Ranjen je. Ne

može hodati. Ostao je bez noge. Bubnjanje je naglo prestalo. Duga stanka, a onda je Heller rekao: – Šlep na Seini? – Drže je na oku. – A sva se vozila koja idu iz Pariza pretražuju? – Da. – Onda ti taj posao mora obaviti nacist. – Kako? – Je li tvoja heroina – rekao je, ne pogledavši Noelle – privlačna? – Da. – Pretpostavimo – rekao je – da se tvoja junakinja sprijatelji s nekim njemačkim oficirom. Nekim s visokim činom. Je li to moguće? – Noelle se okrenula da ga pogleda, ali je on izbjegao njen pogled. – Da. – Onda u redu. Neka s tim oficirom ugovori rendezvous. Odlaze provesti vikend negdje izvan Pariza. Prijatelji tvom junaku mogu urediti to da ga sakriju u prtljažnik automobila. Oficir mora biti dovoljno važan da mu ne pretraže kola. – Ako je prtljažnik zaključan – upitala je Noelle – neće li se ugušiti? Spokojno zadubljen u svoje misli, Albert Heller je ispio gutljaj vina. Napokon je rekao: – Nije nužno. – Tihim je glasom govorio Noelle pet minuta, a kad je završio, rekao je; – Puno sreće. – I još je uvijek nije pogledao. Rano slijedećeg jutra Noelle je telefonirala generalu Scheideru. Javio se čovjek s centrale, a nekoliko trenutaka kasnije Noelle je spojena s nekim ađutantom i napokon s generalovim tajnikom. – Tko zove generala Scheidera, molim? – Noelle Page – rekla je treći put. – Žao mi je, ali general je na sastanku. Ne može ga se ometati. Oklijevala je. – Da li bih ga mogla nazvati kasnije? – Bit će cijeli dan na sastanku. Predlažem da napišete generalu pismo u kojem ćete izložiti što trebate. Noelle je na trenutak sjedila i razmišljala o toj ideji, a onda joj se na usnicama ocrtao podrugljiv smiješak. – Nije važno – rekla je. – Samo mu recite da sam zvala. Sat kasnije zazvonio je telefon, a na liniji je bio general Scheider. – Oprostite – ispričao se. – Onaj mi idiot sve dosad nije prenio vašu poruku. Bio bih im rekao da vas spoje, ali mi nikad nije palo na um da biste vi mogli telefonirati.

– Ja bih se trebala ispričati – rekla je Noelle. – Znam koliko ste zaposleni. – Molim vas. Cime vas mogu uslužiti? Noelle je oklijevala birajući riječi. – Sjećate li se što ste za večerom rekli o nama? Nastupila je kratka stanka. – Da. – Puno sam razmišljala o vama, Hans. Jako bih se voljela sastati s vama. – Hoćete li danas večerati sa mnom? – U glasu mu se očitovala nenadana revnost. – Ne u Parizu – odgovorila je Noelle. – Ako ćemo već biti zajedno, voljela bih da to bude dalje odavde. – Gdje? – upitao je general Scheider. – Želim da to bude neko naročito mjesto. Znate li Etratat? – Ne. – To je prekrasno selo sto i pedeset kilometara daleko od Pariza, blizu Le Havrea. Ondje je jedna mirna, starinska krčma. – Zvuči divno, Noelle. Nije mi jednostavno da odmah pođem – rekao je ispričavajući se. – Nalazim se usred... – Shvaćam – prekinula ga je Noelle ledeno. – Možda kojom drugom zgodom. – Čekajte! – Stanka je bila duga. – Kad biste se vi mogli izvući? – U subotu navečer, poslije predstave. – Sredit ću stvar – rekao je. – Možemo sletjeti... – A zašto se ne bismo vozili autom? – upitala je Noelle. – To je tako ugodno. – Kako god želite. Pokupit ću vas kod kazališta. Noelle je brzo mislila. – Moram se prvo vratiti kući i presvući. Pokupite me u mojem stanu, hoćete li? – Kako god želite, Hebchen. Onda, u subotu navečer. Petnaest minuta kasnije Noelle je razgovarala s kućepaziteljem. Slušao je što govori i mahao glavom žestoko prosvjedujući. – Ne, ne, ne! Prenijet ću ovo našem prijatelju, mademoiselle, ali on to neće učiniti. Bio bi lud da to napravi. Isto biste ga tako mogli zamoliti da ode i zatraži posao u štabu Gestapoa. – Ovo ne može ne uspjeti – uvjeravala ga je Noelle. – Najbolji um Francuske smislio je pothvat. Kad je toga popodneva izišla iz zgrade, ugledala je muškarca koji se naslonio na zid i pretvarao da je sav zaokupljen novinama. Tek što je Noelle stupila na oštar, zimski zrak, čovjek se ispravio i počeo je pratiti

na diskretnoj udaljenosti. Noelle je polako i bezbrižno lunjala ulicama zastajkujući pred svim izlozima. Pet minuta otkako je Noelle napustila zgradu, kućepazitelj je izišao, osvrnuo se uokolo kako bi bio siguran da ga nitko ne gleda, zaustavio taksi i dao šoferu adresu neke prodavaonice sportskih artikala na Montmartreu. Dva sata kasnije kućepazitelj je izvijestio Noelle: – Bit će vam dopremljen u subotu navečer. U subotu navečer, kad je Noelle završila predstavu, iza pozornice ju je čekao pukovnik Mueller iz Gestapoa. Podišao ju je strah od hapšenja. Plan bijega bio je razrađen do djelića sekunde i nije bilo prostora ni za kakve zastoje. – Gledao sam vašu predstavu s prednjeg ulaza, fraulein Page – rekao je pukovnik Mueller. – Svaki put ste sve bolji. Zvuk njegovog tihog, visokog glasa živo ju je podsjetio na onaj san. – Hvala, pukovniče. Ispričavam se, ali moram se presvući. Noelle je krenula prema svojoj garderobi, a on je pošao ukorak s njom. – Ići ću s vama – rekao je pukovnik Mueller. Ušla je u garderobu, a odmah za njom i ćelavi albino pukovnik. Zavalio se u naslonjač. Noelle je na trenutak okolišala, a zatim se počela razodijevati, dok ju je on ravnodušno promatrao. Znala je da je homoseksualac, i to ju je lišavalo dragocjenog oružja – njene seksualnosti. – Jedan mi je vrapčić nešto šapnuo u uho – rekao je pukovnik Mueller. – On će noćas pokušati pobjeći. Noellino je srce na tren zastalo, ali lice joj nije odalo ništa. Počela je skidati šminku, nastojeći dobiti na vremenu, i upitala: – Tko će to noćas pokušati pobjeći? – Vaš prijatelj Israel Katz. Noelle se naglo okrenula, a taj ju je pokret iznenada osvijestio da je skinula grudnjak. – Ne znam nikakvog... – Uhvatila je brz, trijumfalan blijesak njegovih ružičastih očiju i na vrijeme spazila klopku. – Čekajte – rekla je. – Govorite li vi to o jednom mladom stažistu? – A tako, vi ga se dakle sjećate! – Jedva. Prije nekog vremena liječio me od upale pluća. – I od pobačaja koji ste izveli sami na sebi – rekao je pukovnik Mueller svojim tihim, visokim glasom. Strah ju je opet obuzeo. Gestapovci se ne bi bili toliko trudili da nisu uvjereni da je upletena u stvar. Bila je budala što se dala u to upetljati; ali tek što je to pomislila,

znala je da je prekasno da se povuče. Kotači su pokrenuti i za nekoliko sati Israel Katz bit će slobodan... ili mrtav. A ona? Pukovnik Mueller je govorio: – Rekli ste da ste Katza posljednji put vidjeli u nekoj kavani prije nekoliko tjedana. Noelle je odmahnula glavom. – Tako što nisam rekla, pukovniče. Pukovnik Mueller joj je netremice zurio u oči, a zatim je bezobrazno spustio pogled na njena prsa i onda niže niz trbuh do samih gaćica. Zatim se ponovno zagledao u Noelline oči i uzdahnuo. – Volim divne stvari – rekao je tiho. – Bilo bi šteta takvu ljepotu kao što je vaša vidjeti uni štenu. I sve to zbog čovjeka koji vam ne znači ništa. Kako vaš prijatelj planira pobjeći, fraulein? Od mirnoće njegovog glasa niz hrptenjaču su joj pošli žmarci. Postala je Annette, nevin, bespomoćan lik iz njenog komada. – Stvarno ne znam o čemu govorite, pukovniče. Rado bih vam pomogla, ali ne znam kako. Pukovnik Mueller dugo ju je promatrao, a zatim ukočeno ustao. – Naučit ću vas kako, fraulein – obećao je tiho – i uživat ću u tome. Na vratima se okrenuo i još je jednom na rastanku pogledao: – Uz put, savjetovao sam generalu Scheideru da ne ode s vama na vikend. Noelle je osjetila kako joj srce propada. Bilo je prekasno da stigne do Israela Katza. – Da li se pukovnici uvijek pletu u privatni život generala? – U ovom slučaju, ne – kazao je pukovnik Mueller sa žaljenjem. – General Scheider kani doći na rendez-vous. – Okrenuo se i izašao. Noelle je zurila za njim, a srce joj je snažno udaralo. Pogledala je na zlatan sat na psihi i hitro se počela odijevati. U jedanaest četrdeset i pet kućepazitelj je nazvao Noelle da joj javi da se general Scheider penje u njen stan. Glas mu je podrhtavao. – Je li u kolima njegov šofer? – upitala je Noelle. – Nije, mademoiselle – odgovorio je kućepazitelj oprezno. – Ide gore s generalom. – Hvala. Noelle je spustila slušalicu i požurila u spavaću sobu da još jednom pregleda prtljagu. Ne smije biti pogreške; Zvono s ulaza je zazvonilo, Noelle je pošla u dnevnu sobu i otvorila vrata. U hodniku je stajao general Scheider, a iza njega njegov šofer, jedan