Gospodin 351 „Ispričala mi je sve, a ja sam je slušao. Volim je.“ Gospođa Demači gricka gornju usnu. To me toliko podseća na njenu ćerku da moram da potisnem osmeh. „Moj muž će se brzo vratiti. I on će odlučiti šta će biti s Alesijom. On se odlučio za njenog verenika. Dao je reč.“ Spušta pogled na šake. „Jednom sam je pustila da ode i to mi je slomilo srce. Mislim da je ne mogu ponovo pustiti.“ „Želite li da bude zarobljena u braku ispunjenom nasiljem i zlostavljanjem?“ Brzo me pogleda u oči. U njenim vidim nagoveštaj patnje i razumevanja, ali brzo ih potiskuje zaprepašćenost zato što znam to – jer je njen život takav. Sećam se svega što mi je Alesija rekla o svom ocu. „Morate da odete, odmah“, promrsi šapatom i ustaje. Jebiga. Uvredio sam je. „Izvinjavam se“, kažem dok ustajem. Ona se mršti. Načas izgleda zbunjeno i neodlučno. A onda iznenada izlane: „Alesija će se vratiti večeras u osam, s verenikom.“ Skreće pogled jer se verovatno pita koliko je pametno što mi je poverila tu veliku tajnu. Želim da joj zahvalno stisnem ruke, ali uzdržavam se jer moj dodir možda nije dobrodošao. Umesto toga, upućujem joj najiskreniji, najzahvalniji osmeh. „Hvala. Vaša ćerka mi je sve na ovom svetu.“ Ona se nakratko raskravi. Kolebljivo mi se osmehuje i ponovo vidim sličnost s Alesijom. Prati me do vrata, gde obuvam čizme. „Doviđenja“, kaže. „Hoćete li reći mužu da sam dolazio?“ „Neću.“ „Dobro. Razumem.“ Ohrabrujuće joj se osmehnem, bar se nadam da tako izgledam, pa se vraćam do automobila. Ponovo smo u hotelu, ali obuzima me nemir. Pokušali smo da gledamo televiziju, ali nismo razumeli ništa. Potom smo pokušali da čitamo, a sad smo u baru. Na poslednjem je spratu i pogled na Kukeš, jezero i okolne planine verovatno oduzima dah po danu. Međutim, mrak je i slabo osvetljen krajolik me ne smiruje. Ona je na putu kući. S njim. Nadam se da je dobro.
352 E L DŽEJMS „Sedi, popij nešto“, predlaže Tom. Pogledam ga krajičkom oka. U ovakvim trenucima mi je žao što nisam pušač. Iščekivanje i napetost su nepodnošljivi. Otpijam gutljaj viskija i shvatam da ne mogu više da izdržim. „Idemo.“ „Prerano je!“ „Baš me briga. Ne mogu da sedim ovde. Radije ću da čekam s njenim roditeljima.“ Vraćamo se u kuću Demačijevih u 19.40. Vreme je da se ponašam kao odrastao čovek. Tom ponovo ostaje da čeka u kolima s Dritom, a Tanas i ja polazimo uz prilaz. „Ne zaboravi, nismo već bili ovde. Ne želim da gospođa Demači upadne u nevolju“, opominjem Tanasa. „U nevolju?“ „S njenim mužem.“ „O, shvatam.“Tanas prevrće očima. „Shvataš?“ „Da. Život je drugačiji u Tirani. Ovde je mnogo tradicionalnije. Muškarci. Žene.“ Mršti se. Brišem oznojene dlanove o kaput. Nisam bio ovako nervozan od prijemnog razgovora na Itonu. Moram da ostavim dobar utisak na Alesijinog oca. Moram da ga ubedim da sam bolji izbor za njegovu ćerku od seronje koga je on odabrao. Pod uslovom da me ona želi. Sranje. Kucam na vrata i čekam. Otvara gospođa Demači. Prelazi pogledom s Tanasa na mene. „Gospođa Demači?“ pitam. Ona klima glavom. „Je li vaš suprug kod kuće?“ Ponovo klima glavom. Za slučaj da nas neko čuje, ponovo se predstavljam kao da sam prvi put ovde. „Uđite“, poziva nas ona. „Morate da razgovarate s mojim mužem.“ Pošto smo se izuli, ona prihvata naše kapute i kači ih na zid. Ulazimo u veću prostoriju u zadnjem delu kuće i gospodin Demači ustaje. Dnevni boravak je besprekorno čist i prostran, spojen lukom s kuhinjom. Pumperica preteći visi na zidu iznad njegove glave. Primećujem da mu je nadohvat ruke. Demači je stariji od svoje žene. Lice mu je šibano vremenskim uslovima, a ima više sedih nego crnih vlasi. Nosi ozbiljno tamno odelo, zbog čega podseća
Gospodin 353 na mafijaškog dona. Njegov pogled ne odaje ništa. Drago mi je što je za pola glave niži od mene. Gospođa Demači mu tiho objašnjava ko smo, a njegov izraz postaje sve nepoverljiviji. Sranje. Šta li mu govori? Tanas mi šapatom prevodi: „Kaže mu kako želite da razgovarate o njegovoj ćerki.“ „Dobro.“ Demači nam se nesigurno osmehuje dok se rukujemo pa maše rukom prema starom kauču od borovine. Ispitivački me posmatra prepredenim očima iste nijanse kao Alesijine, a gospođa Demači prelazi ispod luka u kuhinju. On prelazi pogledom s mene na Tanasa i progovara. Glas mu je dubok i raskošan, gotovo umirujući. Tanas odmah prevodi. „Supruga mi je rekla da ste došli zbog naše ćerke.“ „Tako je, gospodine Demači. Alesija je radila za mene u Londonu.“ „U Londonu?“ Načas izgleda zadivljeno, ali brzo se povlači u sebe. „A šta je tačno radila?“ „Bila je moja spremačica.“ Demači zatvara oči kao da su te vesti suviše mučne, što me iznenađuje. Možda misli da je to ispod njenog nivoa… ili mu ćerka nedostaje, ne znam. Duboko udišem da smirim ustreptale živce i nastavljam: „Došao sam da tražim njenu ruku.“ Iznenađeno se razrogači i mršti se. Previše je teatralan, ali ne znam zbog čega. „Ona je već obećana drugom“, odgovara. „Ne želi da se uda za tog čoveka. Zbog njega je i otišla od kuće.“ Demači kolači oči zbog moje otvorenosti. Čujem tih cik iz kuhinje. „Je li vam ona to rekla?“ „Jeste.“ Njegov izraz je nedokučiv. O čemu li razmišlja, dođavola? Bore na njegovom čelu se produbljuju. „Zašto želite da se oženite njom?“ Izgleda zbunjeno. „Zato što je volim.“ ukeš je bolno poznat, čak i u mraku. Alesija je istovremeno uzbuđena i zabrinuta zato što će videti roditelje. Otac će je prebiti. Majka će je grliti i zajedno će plakati. Kao i uvek. K
354 E L DŽEJMS Anatoli vozi preko mosta na kukeško poluostrvo i skreće levo. Alesija se ispravlja kako bi videla kuću. Samo nekoliko trenutaka kasnije, ugleda svetlo u roditeljskoj kući i mršti se. Jedan automobil je parkiran ispred prilaza, a dve prilike su naslonjene na njega i puše dok gledaju reku. To joj je čudno, ali ne razmišlja o tome jer je previše zaokupljena predstojećim susretom s roditeljima. Anatoli obilazi parkiran automobil i vozi uz prilaz. Alesija ne čeka da potpuno zaustavi kola, već otvara vrata i trči stazom pa uleće u kuću. Ne izuvajući se, juri hodnikom. „Mama!“, viče i uleće u dnevnu sobu, očekujući da će videti majku. Maksim i još jedan muškarac koga gotovo i ne primećuje ustaju. Sedeli su s njenim ocem, koji sad pilji u nju. Čini joj se da se ceo svet zaustavio dok pokušava da shvati prizor pred sobom. Trepće dok joj prazno, namučeno srce ponovo oživljava. Ona ima oči samo za jednog čoveka. On je ovde.
Trideset prvo poglavlje Srce mi mahnito lupa. Alesija stoji nasred sobe. Preneražena je. Tu je. Napokon je tu. Tamne razrogačene oči s nevericom gledaju moje. Da. Došao sam po tebe. Tu sam. Uvek. Izgleda prelepo. Vitko. Slatko. Kosa joj je raščupana. Ali bleda je. Bleđa nego ikad ranije. Ima posekotinu najednom obrazu i masnicu na drugom. Oči joj blistaju od neprolivenih suza i ima velike podočnjake. Knedla mi se pravi u grlu. Šta si sve preživela, mila? „Zdravo“, kažem tiho. „Otišla si bez pozdrava.“ *** aksim je ovde. Zbog nje. Svi ostali u sobi nestaju. Ona vidi samo njega. Kosa mu je razbarušena. Bled je i izgleda umorno, ali i kao da mu je laknulo. Upija je neverovatnim zelenim očima, a njegove reci joj zaceljuju dušu. Iste reči koje je izgovorio kad je došao u Brentford da je pronađe. Ali na licu mu je upitan izraz, molećiv. Pogledom je pita zašto je otišla. Maksim ne zna šta ona oseća prema njemu. A ipak je došao. On je ovde. Nije s Kerolajn. Kako je mogla da posumnja u njega? Kako je on mogao da posumnja u nju? Zagrcnuto, prodorno krikne i poleti u njegove raširene ruke. Maksim je privija na grudi i čvrsto je grli. Ona udiše njegov miris. Čist je, topao i poznat. Maksim. Nemoj nikad da me pustiš. M
356 E L DŽEJMS Krajičkom oka primećuje pokret. Njen otac je ustao i bulji u njih. Zausti da kaže nešto… „Stigli smo!“, dovikuje Anatoli iz hodnika i šepureći se ulazi u sobu, noseći njenu torbu. Očekuje da ga dočekaju kao junaka. „Veruj mi“, Alesija šapuće Maksimu. On je s ljubavlju gleda u oči i ljubi joj teme. „Uvek.“ Anatoli se ukipi na vratima. Zgranut. lesija se okreće prema ocu, koji prelazi pogledom s nas na seronju koji ju je oteo. Entoni? Antonio? Ne sećam se kako se zove„ali mamlaz je lep. Ledenoplave oči su mu iskolačene od zaprepašćenja, a zatim zaškilje, odmeravajućime kao i devojku u mom zagrljaju. Prebacujem ruku Alesiji preko ramena kako bih je zaštitio od njega i njenog oca. „Babë“, kaže Alesija ocu, „më duket se jam shtatzëne dhe ai është i ati.“ Svi zgranuto uzvikuju. Njihovi glasovi odzvanjaju prostorijom. Šta je rekla, jebote? „Molim?“ zaurla seronja na engleskom i spušta njenu torbu. Lice mu se krivi od besa. Njen otac nas zgranuto strelja pogledom, a lice mu je sve crvenije. Tanas se naginje prema meni i šapuće: „Rekla je ocu kako misli da je trudna i da si ti otac.“ „Molim?“ Blago mi se zavrti u glavi. Ali stani… to je nemoguće… Mi smo samo… Koristili smo… Laže. Njen otac poseže za pumpericom. Jebem ti. ekla si da krvariš!“, Anatoli zaurla na Alesiju. Vena na čelu mu pulsira od besa. Mama brižne u plač. „Lagala sam! Nisam htela da me dotakneš!“ Okreće se prema ocu. „Babe, molim te, ne teraj me da se udam za njega. On je gnevan i nasilan čovek. Ubiće me.“ Otac zuri u nju istovremeno zbunjen i ljut. Nepoznat čovek koji stoji pored Maksima tiho prevodi sve što je rekla na engleski. Ali sad nema vremena za tog neznanca. „Pogledaj“, kaže ocu, otkopčava jaknu i spušta okovratnik džempera, otkrivši tamne masnice na vratu. A „R
Gospodin 357 Mama glasno zajeca. „Šta, koji kurac!“, drekne Maksim i baca se na Anatolija. Grabi ga za vrat i obojica padaju na pod. ebeno ću ga ubiti. Adrenalin mi struji telom. Iznenadio sam drkadžiju i izbio mu vazduh kad je tresnuo na pod. Rušim se preko njega. „Jebeni smrade!“, urlam i udaram ga pesnicom po licu. Glava mu leti u stranu, a ja ga opkoračujem. Ponovo ga udaram dok se bori i pokušava da me tresne u lice, ali izbegavam udarac. Međutim, jak je i propinje se ispod mene, tako da mu stežem prste oko vrata. Grabi me za ruke i pokušava da me otrese. Skuplja usne i pokušava da me pljune u lice, ali izbegavam i to. Pljuvačka mu pada na obraz, što ga još više razjaruje. Propinje se kao lud. Viče nešto na svom jeziku. Ne razumem ga – ali nije me jebeno briga. Jače stežem. Crkni, drkadžijo. Lice mu crveni, a oči se kolače. Podižem ruke da mu podignem glavu pa je snažno treskam o pločice. Drago mi je što čujem glasan tresak. Čujem vrisak iza sebe. Alesija. „Silazi s mene“, stenje drkadžija na lošem engleskom. Odjednom me neko vuče i pokušava da me odvoji od gada. Otresam ruke i naginjem se, dovoljno blizu da osetim njegov ustajali dah. „Samo je takni još jednom i ubiću te!“, zarežim. „Trevetiče! Trevetiče! Maksime! Makse!“ To je Tom. Drži me za ramena i vuče. Ustajem i duboko udišem. Celo telo mi vibrira od besa i osvetoljubivosti. Drkadžija me strelja pogledom. Utom Alesijin otac staje između nas, držeći pumpericu. Ubilački me gleda i daje mi znak sačmaricom da uzmaknem. Nerado se povinujem. „Smiri se, Maksime. Ne želiš da izazoveš međunarodni incident“, govori Tom dok me s Tanasom vuče unazad. Seronja uspeva da se osovi na noge, prezrivo mi se mršteći. „Ti si kao i svi ostali Englezi“, promrsi zajedljivo. „Mek i slabašan, dok su vaše žene frigidne.“ „Toliko mek da te prebijem na mrtvo ime, govno jedno“, brecam se. Mrak koji mi je pao na oči se podiže i čujem Alesijin unezveren glas iza sebe. Sranje. J
358 E L DŽEJMS lesijin otac stoji između dva muškarca i strogo ih gleda. „Dolazite u moju kuću i donosite nasilje? Pred mojom ženom i ćerkom?“, obraća se Maksimu i njegovom drugu Tomu. Odakle li se Tom stvorio?, pita se Alesija. Seća se da ga je videla u Brentfordu i u Maksimovoj kuhinji. Tad je primetila ožiljke na njegovoj nozi. Tom provlači prste kroz kosu boje rđe dok gleda njenog oca. Prevodilac se naginje i prevodi očeve reči na engleski. Maksim pomirljivo podiže ruke i povlači se. „Izvinjavam se, gospodine Demači. Volim vašu ćerku i ne želim da je bilo ko povredi. Pogotovo ne neki muškarac.“ Maksim značajno pogleda u njega. Baba se mršti i okreće se prema Anatoliju. „A ti. Vraćaš mi je pokrivenu modricama?“ „Znaš koliko je teška, Džak. Morao sam da joj slomim volju.“ „Da je slomiš? Ovako?“ Baba upire prstom u njen vrat. Anatoli sleže ramenima. „Ona je žena.“ Njegov ton odaje da je ona potpuno nevažna. Mladić prevodi, a Maksimu brada zaigra. Steže pesnice. Samo što ne pukne od napetosti i gneva. „Ne“, promrmlja Alesija i stavlja ruku na njegovu da ga smiri. „Ti da ćutiš!“, brecne se otac, munjevito se okrenuvši prema njoj. „Osramotila si nas. Pobegla si od kuće. I vratila se kao kurva. Širila si noge za ovog Engleza.“ Alesija obara glavu, bleda kao kreč. „Babe,Anatoli će me ubiti“, kaže šapatom. „Ako me želiš mrtvu, više bih volela da me ubiješ tom puškom koju držiš kako bih umrla od ruke nekoga ko me tobože voli.“ Podiže pogled i vidi da je otac prebiedeo. Tanas tiho prevodi njene reći. „Ne“, umeša se Maksim, toliko iskreno da se svi okreću prema njemu. Brzo gura Alesiju iza sebe. „Ne dirajte je. Nijedan od vas.“ Baba zuri u njega, ali Alesija ne zna je li besan ili zadivljen. „Tvoja ćerka je oštećena roba, Demači“, kaže Anatoli. „Zašto bih želeo otpatke drugog muškarca i njeno kopile? Slobodno je zadrži i oprosti se od pozajmice koju sam ti obećao.“ Baba se mršti. „Kako možeš to da mi uradiš?“ „Tvoja reč ne vredi ništa“, odbrusi Anatoli. Mladić brzo prevodi na engleski. „Pozajmica?“, upita Maksim. Okreće glavu u stranu i tiho progovara kako bi ga samo Alesija čula. „Ovaj seronja te je platio?“ Alesija crveni. A
Gospodin 359 Maksim se okreće prema njenom ocu. „Nudim više od njegove pozajmice“, kaže. „Ne!“, uzvikne Alesija. Njen otac ga besno osine pogledom. „Ponizio si ga“, šapuće Alesija. „Carissima“, dobacuje Anatoli s vrata, „trebalo je da te pojebem kad sam imao priliku“, kaže na engleskom kako bi ga Maksim razumeo. Maksim poleće prema njemu, mahnit od besa, ali Anatoli je spreman ovog puta. Brzo vadi pištolj iz džepa kaputa i cilja mu u lice. „Ne!“, krikne Alesija i brzo staje ispred Maksima da ga zakloni. „Ne znam da li da ubijem tebe ili njega“, zareži Anatoli na njihovom maternjem jeziku. Pogledom traži dozvolu od njenog oca. Baba mu uzvraća pogled pa se zagleda u ćerku. Svi ćute. Napetost je nalik crnom pokrovu. Alesija se naginje napred. „Šta ćeš da uradiš, Anatoli?“Podiže kažiprst prema njemu. „Da upucaš njega ili mene?“ Tanas prevodi. Maksim je grabi za ruku, ali ona je otresa. „Ko se još krije iza ženske suknje?“, ruga se Anatoli na engleskom. „Imam dovoljno metaka za oboje.“ Pripada joj muka od njegovog trijumfalnog pogleda. „Nemaš“, odvraća Alesija. Anatoli se mršti. „Molim?“ Odmerava težinu pištolja u šaci. „Izvadila sam metke jutros u Zagrebu dok si spavao.“ Anatoli je nacilja i pritiska obarač. „Ne!“, zaurla njen otac i toliko jako udara Anatolija drškom puške da ga obara na pod. Anatoli ponovo cilja, njenog oca ovog puta, pa pritiska obarač. „Ne!“, uzviknu Alesija i njena majka uglas. Ali ništa se ne dešava. Opruga udara u prazan okvir. „Jebem ti!“, viče Anatoli i strelja Alesiju pogledom ispunjenim čudnom mešavinom divljenja i prezira. „Ti si jebena nemoguća žena“, mrmlja i ustaje. „Odlazi!“ zaurla baba. „Odmah izađi, Anatoli, da te ne bih lično ubio. Hoćeš li da započneš krvnu osvetu?“ „Zbog tvoje kurve?“ „Ona je moja ćerka, a ovi ljudi su gosti u mojoj kući. Idi. Odmah. Više nisi dobrodošao ovde.“ Anatoli pilji u njenog babu. Bes i nemoć izbijaju mu iz svake pore. „Ovo još nije završeno“, dobacuje babi i Maksimu. Okreće se, gura se pored Toma i izlazi. Nekoliko trenutaka kasnije, glasno lupa ulaznim vratima.
360 E L DŽEJMS emači se polako okreće prema Alesiji. Oči mu sevaju. Ne obraćajući pažnju na mene, preteći gleda ćerku. „Osramotila si me“, prevodi Tanas. „Svoju porodicu. Svoj grad. I vraćaš se u tom stanju?“ Maše rukom niz njeno telo. „Obeščastila si se.“ Alesija posramljeno obara glavu i suza joj klizi niz obraz. „Pogledaj me“, zareži Demači. Ona podiže glavu, a njen otac podiže ruku da je ošamari. Brzo je vučem dalje od njega. Alesija se trese. „Da se niste usudili da je taknete“, režim, nadnoseći se nad njim. „Ova devojka je preživela pakao. I sve to samo zbog vas i šugavog muža koga ste joj izabrali. Oteli su je trgovci ljudima. Pobegla je. Danima nije imala šta da jede. Danima je hodala bez ičega. I posle svega toga, uspela je da pronađe posao kako bi se prehranila bez ičije pomoći. Kako možetetako da se ponašate prema njoj? Kakav ste to otac? Gde je vaša čast?“ „Maksime! On je moj otac.“ Alesija me grabi za ruku. Izraz joj je užasnut dok grdim njenog takozvanog oca. Ali zahuktao sam se i čini mi se da Tanas drži korak sa mnom. „Kako možete da govorite o časti kad se tako ponašate prema njoj? Pored toga, ona možda nosi vaše unuče – a vi joj pretite batinama?“ Krajičkom oka vidim da Alesijina majka petlja s keceljom, gotovo paralisana od užasa. To me urazumljuje. Demači me gleda kao da sam potpuno poludeo. Prelazi pogledom s mene na Alesiju pa ponovo na mene, tamnih očiju ispunjenih besom i gađenjem. „Kako se usuđuješ da dođeš u moju kuću i govoriš mi kako da se ponašam? Ti! Trebalo je da držiš kitu u gaćama. Nemoj ti meni da pričaš o časti.“Tanas je sve bleđi dok prevodi. „Sve si nas obeščastio. Obeščastio si moju ćerku. Ali možeš da uradiš jedno“, promrsi kroz stisnute zube pa glasno otkoči pušku. Sranje. Preterao sam. Ubiće me. Više osećam nego što vidim kako se Tom kruti na vratima. Demači uperi pumpericu u mene i drekne: „Do të martohesh me time bijë!“ Albanci su preneraženi. Tom je spreman da se baci na njega. Svi pogledi uprti su u mene: gospođa Demači. Alesija. Tanas. Svi su zapanjeno zinuli. Tanas tiho prevodi: „Oženićeš se mojom ćerkom.“ D
Trideset drugo poglavlje O, babe, ne! Alesija shvata da nije dobro promislila kad je slagala da je trudna. Prestravljeno se okreće od oca koji maše puškom kako bi Maksimu objasnila istinu. Ne želi da ga natera na brak! Međutim, Maksim se osmehuje od uva do uva. Oči mu radosno sijaju. Njegov izraz joj oduzima dah. Polako se spušta na jedno koleno i iz unutrašnjeg džepa jakne vadi… prsten. Divan dijamantski prsten. Alesija cikne i preneraženo pokriva usta dlanom. „Alesija Demači“, kaže Maksim, „molim te, učini mi čast da budeš moja grofica. Volim te. Želim da zauvek budem s tobom. Provedi život sa mnom. Pored mene. Uvek. Udaj se za mene.“ Oči joj se pune suzama. Poneo je prsten. Došao je da bi to uradio. Da bi je zaprosio. Teško diše od šoka. Tad je ushićenost pogađa poput brzog voza. On je stvarno voli. Želi da bude s njom. Ne s Kerolajn. On želi da bude s njom, zauvek. „Da“, odgovara šapatom dok joj suze radosnice cure niz lice. Svi nemo gledaju, zapanjeni koliko i ona, kako joj Maksim navlači prsten na prst i ljubi joj ruku. Zatim radosno uzvikuje, skače na noge i privlači je u zagrljaj. olim te, Alesija Demači“, šapućem. Spuštam je i ljubim. Vatreno. Zatvaram oči. Nije me briga što imamo publiku. Ne marim što njen otac i dalje drži pušku uperenu u mene ni što njena majka još plače u kuhinji. Ne hajem što me najbolji prijatelj gleda zapanjeno i uplašeno kao da sam poludeo. Trenutno sam najsrećniji čovek na svetu, ovde, u Kukešu, u Albaniji. Rekla je „da“. „V
362 E L DŽEJMS Usne su joj meke i podatne. Njen jezik miluje moj. Prošlo je samo nekoliko dana, ali neopisivo mi je nedostajala. Njene suze mi se lepe za lice. Hladne i vlažne. Jebote, kako volim ovu devojku. Gospodin Demači se glasno nakašljava. Alesija i ja se odvajamo, zadihani i vrtoglavi od poljupca. Maše puškom, dajući nam znak da se odvojimo, te oboje koraknemo unazad. Ali čvrsto joj držim ruku. Nikad je neću pustiti. Alesija se široko osmehuje i crveni, a ja samo što ne poletim od ljubavi. „Konteshë?“ Alesijin otac naboranog čela pita Tanasa. Prevodilac me gleda, ali nemam pojma šta je Demači rekao. „Grofica?“ pojašnjava Tanas. „O, da, grofica. Alesija će biti ledi Trevetik, grofica od Trevetika.“ „Konteshë?“, ponavlja njen otac kao da pokušava da shvati šta ta reč znači. Klimam glavom. „Babë, zoti Maksim është Kont.“ Troje Albanaca pilje u Alesiju i mene kao da smo pali s Marsa. „Kao lord Bajron?“, pita Tanas. Bajron? „Mislim da je on bio baron, ali jeste bio plemić.“ Gospodin Demači spušta pušku, ali ne prestaje da bulji u mene. Niko se ne pomera niti progovara. Pa, ovo je neprijatno. Tom mi prilazi. „Čestitam, Trevetiče. Nisam očekivao da ćeš je zaprositi na licu mesta.“ Grli me i tapše po leđima. „Hvala, Tome“, odgovaram. „Ovo će biti sjajna priča za vaše unuke.“ Prasnem u smeh. „Čestitam, Alesija“, dodaje Tom i naklanja joj se, a ona ga nagrađuje blistavim osmehom. Gospodin Demači se okreće prema ženi i zareži nešto. Ona se povlači dublje u kuhinju pa se vraća s bocom providnog alkoholnog pića i četiri čaše. Pogledam Alesiju – ozarena je. Nema ni traga od namučene devojke koja je ušla u ovu sobu. Ona blista. Njen osmeh. Njene oči. Oduzima mi dah. Pravi sam srećnik. Gospođa Demači toči piće i deli čaše – samo muškarcima. Alesijin otac podiže svoju čašu. „Gëzuar“, kaže. Lukave tamne oči su mu ispunjene olakšanjem. Ovog puta znam šta to znači. Podižem čašu.
Gospodin 363 „Gëzuar“,odgovaram. Tanas i Tom ponavljaju zdravicu za nama. Svi iskapimo piće. To je najjači alkohol koji sam u životu probao. Trudim se da se ne zakašljem. I ne uspevam. „Odlično je“, lažem. „Raki“, kaže mi Alesija tiho. Pokušava da potisne osmeh. Demači spušta čašu i ponovo toči. Zatim sipa i nama. Još jedno? Sranje. Skupljam hrabrost. Alesijin otac ponovo podiže čašu. „Bija ime tani është problem yt dhe do të martoheni, këtu, brenda javës.“ Iskapi čašu i radosno maše puškom. Tanas tiho prevodi. „Moja ćerka je sad tvoj problem. I venčaćete se ovde, u roku od nedelju dana.“ Molim? Jebiga.
Trideset treće poglavlje Nedelju dana! Smeteno se smeškam Alesiji. Ona se osmehuje i pušta mi ruku. „Mama!“, uzvikne. Gledam kako trči do majke, koja je sve vreme strpljivo stajala u kuhinji. Grle se kao da nikad neće pustiti jedna drugu pa tiho zaplaču, onako kako žene umeju. Potresno je. Očigledno je da su nedostajale jedna drugoj. Strahovito. Majka ćerki otire suze i brzo govori nešto na njihovom mater nj em jeziku, ali nemam pojma šta. Alesijin smeh zvuči zagrcnuto. Ponovo se grle. Njen otac ih gleda pa se okreće prema meni. „Žene. Mnogo su osetljive“, Tanas prevodi njegove reči. Međutim, čini mi se da Demači izgleda kao da mu je laknulo. „Da“, odgovaram otresito u nadi da ću zvučati muževno. „Nedostajala joj je majka.“ Ali ti nisi. Majka je pušta i Alesija prilazi ocu. „Baba“, promrmlja. Oči su joj ponovo razrogačene. Zadržavam dah, spreman da se umešam ako podigne i mali prst na nju. Demači podiže ruku i nežno je hvata za bradu. „Mos u largo përsëri. Nuk është mirë për nënën tënde.“ 13 Alesija mu se plaho osmehuje, a on se naginje da je poljubi u čelo, zažmurivši. „Nuk është mirë as për mua“, 14 dodaje šapatom. Okrećem se prema Tanasu, čekajući da prevede. Međutim, on se okrenuo na drugu stranu kako bi im pružio malo privatnosti – a mislim da bi to trebalo i ja da uradim. Kasno je. Iscrpljen sam, ali ne mogu da zaspim. Previše toga se dogodilo i misli 13 Alb.: Nemoj ponovo da ideš. Tvoja majka to ne podnosi dobro. (Prim. prev.) 14 Alb.: Ni ja to ne podnosim dobro. (Prim. prev.)
Gospodin 365 mi se roje. Ležim i zurim u lelujave odraze vode na tavanici. Oblici su toliko umirujuće poznati da mi mame osmeh. Odražavaju moje ekstatično raspoloženje. Nisam u Londonu, već u kući budućeg tasta i tašte, a odrazi su od punog meseca koji osvetljava duboku tamnu vodu jezera Fijerze. Nisam imao nikakvog izbora – Demači je zahtevao da ovde spavam. Moja soba je u prizemlju. Iako oskudno nameštena, prijatna je i dovoljno topla, a pogled na jezero je divan. Čujem šuškanje na vratima. Alesija se ušunjava i zatvara ih za sobom. Sva čula mi oživljavaju, a srce ubrzano lupa. Šunja se prema krevetu u najdevičanskijoj spavaćici koju sam ikad video, nalik onima iz viktorijanskog doba. Osećam se kao da sam u gotskom romanu i dođe mi da prasnem u smeh zbog besmislene situacije. Ali ona stavlja prst na usne pa jednim brzim pokretom svlači spavaćicu preko glave i baca je na pod. Ne mogu da udahnem. Prelepo telo joj je okupano mesečinom. Savršena je. Na svaki mogući način. Usta mi se suše, a telo budi. Bacam pokrivač u stranu i ona se smešta pored mene, divno naga. „Zdravo, Alesija“, šapućem pa usnama pronalazim njene. Bez reči se prepuštamo ponovnom susretu. Njena strast me iznenađuje. Nesputana je; njeni prsti, šake, jezik i usne su na meni. I moji na njoj. Izgubljen sam. I pronađen. O, dodir njenog tela. Kad je zabacila glavu u ekstazi, pokrio sam joj usta da prigušim krike, zagnjurio lice u njenu mekanu, gustu kosu i pridružio joj se. Smirujemo se i ona mi se gnezdi u naručju. Telo joj je prepleteno s mojim dok drema. Sigurno je iscrpljena. Zadovoljstvo mi prodire sve do kostiju. Dobio sam je natrag. Ljubav mog života je sa mnom, gde bi i trebalo da bude. Mada sam siguran da bi nas njen otac oboje upucao kad bi znao da je ovde. Mnogo sam naučio o njoj dok sam je poslednjih nekoliko sati gledao s roditeljima. Njen dirljiv ponovni susret s majkom – i s ocem – bio je potresan. Mislim da je on ipak voli. Mnogo. Čini mi se da se borila protiv načina na koji je vaspitana mnogo pre nego što sam je upoznao, borila se da bude svoja. I uspela je. Pored toga, povela me
366 E L DŽEJMS je sa sobom na nezaboravno putovanje samospoznaje. Želim da provedem ostatak života s njom. Mnogo je volim i želim da joj pružim ceo svet. To i zaslužuje. Alesija se meškolji i otvara oči. Njen osmeh osvetljava celu sobu. „Volim te“, šapućem. „Volim te“, odgovara i podiže ruku da me pomiluje po obrazu, golicajući me po bradici. „Hvala što nisi digao ruke od mene.“ Glas joj je blag kao letnji povetarac. „Nikad. Čuvam te. Uvek.“ „I ja čuvam tebe.“ „Mislim da bi me tvoj tata ubio kad bi te zatekao ovde.“ „Ne, ubio bi mene. Čini mi se da mu se sviđaš.“ „Sviđa mu se moja titula.“ „Moguće.“ „Jesi li dobro?“ Ozbiljan sam i spuštam glas dok joj na licu tražim nagoveštaje onoga što je preživela u poslednjih nekoliko dana. „Jesam sad kad sam s tobom.“ „Ubiću ga ako ti se ikad ponovo približi.“ Stavlja mi prst preko usana. „Hajde da ne pričamo o njemu.“ „Važi.“ „Izvini što sam lagala.“ „Lagala? Misliš li na trudnoću?“ Klima glavom. „Alesija, genijalno si se toga setila. Uostalom, ne bih imao ništa protiv dece.“ Naslednik i rezerva. Ona se osmehuje i pridiže se da me poljubi, mami me, zadirkujući mi usne jezikom. Želim još. Prevrćem je na leđa kako bismo ponovo vodili ljubav. Pažljivo. Prelepo. Ispunjavajuće. Ljubav. Kako i treba da bude. Venčaćemo se kasnije ove nedelje. Jedva čekam. Samo moram da saopštim majci…
Alesijina muzika Drugo poglavlje Kukavica – Luj-Klod Daken (za zagrevanje) Preludijum br. 2 u c-molu, BWV847 – J. S. Bah (kad je ljuta) Četvrto poglavlje Preludijum br. 3 u C-duru ,BWV848 – J. S. Bah Šesto poglavlje Preludijum i Fuga br. 15 u G-duru, BWV884 – J. S. Bah Preludijum br. 3 u C-duru, BWV872 – J. S. Bah Sedmo poglavlje Godine hodočašća, treća godina, S. 163 IV „Igra vode u vili Este“ – Franc List Dvanaesto poglavlje Preludijum br. 2 u c-molu, BWV847 – J. S. Bah Trinaesto poglavlje Preludijum br. 8 u e-molu, BWV853 – J. S. Bah Osamnaesto poglavlje Koncert za klavir br. 2 u c-molu, op. 18 – 1 – Sergej Rahmanjinov Dvadeset treće poglavlje Preludijum br. 15 u D-duru (Kišna kap) – Frederik Šopen Sonata za klavir br. 17 u d-molu, op. 31, br. 2 (Oluja III) – Ludvig van Betoven
368 E L DŽEJMS Dvadeset šesto poglavlje Preludijum br. 23 u B-duru, BWV868 – J. S. Bah Dvadeset osmo poglavlje Preludijum br. 6 u d-molu, BWV851 – J. S. Bah
Izjave zahvalnosti Mom izdavaču, urednici i dragoj prijateljici En Mesite: hvala. Na svemu. Veliki sam dužnik cele ekipe u Knofi Vintidžu. Posvećujete pažnju i najmanjem detalju, predani ste i puni podrške – dajete sve od sebe i fantastični ste. Posebnu zahvalnost dobijaju: Toni Čiriko, Lidija Bekler, Pol Bogards, Rasel Pero, Ejmi Brosi, Džesika Dither, Ketrin Hurigen, Endi Hjuz, Bet Lemb, Eni Lok, Morin Sagden, Irena Vukov Kendes, Megan Vilson i Kris Caker. Selino Voker, Suzan Sandon i celoj ekipi u Kornerstounu: hvala na odličnom radu, oduševljenju i sjajnom raspoloženju. Mnogo to cenim. Hvala: Manušake Bako na albanskom prevodu. Hvala: mom suprugu i podršci Nilu Leonardu na ispravkama prve verzije i bezbroj šolja čaja. Hvala: Valeri Hoskin, mojoj neviđenoj agentkinji, na pametnim savetima i svim šalama. Hvala: Niki Kenedi i ekipi u ILA. Hvala: Džuli Mekvin što mi je čuvala leđa. Hvala: Grant Bevister iz Kraljevske kancelarije; Kris Ekls iz Grifits Ekls LLP, Kris Šofild i En Filkins na savetima u vezi s plemstvom, fondovima i nekretninama. Veliko hvala: Džejmsu Leonardu zato što mi je objasnio kako se otmeni mladi Englezi izražavaju. Hvala na savetima o pucanju na glinene golubove: Danijelu Mičelu i Džeku Leonardu. Mojim probnim čitateljkama Ketlin Blandino i Keli Bekstrom i prvim čitateljkama Rut Klampet, Liv Moris i Džen Votson – hvala na svim savetima i što ste bile uz mene. Bunker – prošlo je već deset godina – hvala što si mi se pridružio na ovom putovanju. Moji prijatelji pisci – znate ko ste. Hvala što me svakodnevno inspirišete. Svi žitelji Bunkera 3.0: hvala na neprestanoj podršci. Dur i Mol, hvala što ste mi pomogli u svemu što ima veze s muzikom i što ste izuzetni mladići. Samo nastavite, divni momci. Mnogo se ponosim vama.
370 E L DŽEJMS I, konačno, zauvek ću biti zahvalna svima koji čitaju moje knjige, gledaju filmove i uživaju u mojim pričama. Bez vas ne bi bilo ove neverovatne pustolovine.
O autorki E L Džejms je nepopravljiva romantičarka i zaljubljenica u knjige i filmove. Pošto je radila na televiziji dvadeset pet godina, odlučila je da ostvari san iz detinjstva i piše priče koje će dopreti do srca njenih čitalaca. Ishod je bio kontroverzni i senzualni ljubavni roman Pedeset nijansi – Siva kao i dva nastavka Pedeset nijansi – Mračnije i Pedeset nijansi – Oslobođeni. Godine 2015. objavila je bestseler Grej, priču o Pedeset nijansi – Siva iz Kristijanovog ugla, a 2017. Mračnije, drugi deo priče iz Kristijanovih usta, koji je takođe odmah postao bestseler. Njene knjige objavljene su na pedeset jezika i prodate u više od sto pedeset primeraka širom sveta. Časopis Tajms uvrstio ju je u „najuticajnije ljude na svetu“ dok ju je Pablišers vik.ltproglasio „ličnošću godine“. Pedeset nijansi – Siva ostala je na listi bestselera Njujork tajmsa 133 nedelje zaredom. Pedeset nijansi – Oslobođeni osvojila je nagradu Gudridsov izbor (2012). Pedeset nijansi – Siva svrstana je u 100 velikih knjiga, po glasanju čitalaca, u PBS The Great American Read (2018). Mračnije je ušla u širi izbor za međunarodnu književnu nagradu DUBLIN 2019. Bila je koproducentkinja filmova Pedeset nijansi s Juniverzal studiom, a filmovi su zaradili više od milijardu dolara od bioskopskih projekcija. Treći deo, Pedeset nijansi – Oslobođeni, osvojio je nagradu publike u žanru drame 2018. E L Džejms ima dva divna sina i živi s mužem, romansijerom i scenaristom Nilom Leonardom i njihovim zapadnoškotskim terijerima u šumovitom predgrađu zapadnog Londona.