CHODERLOS DE LACLOS-Opasne veze

VRHOVI SVJETSKE KNJIŽEVNOSTI

GLAVNI UREDNICI
VLATKO PAVLETIĆ

MILIVOJ SOLAR

IZVRŠNI UREDNIK
BOŽIDAR PETRAČ

UREÐIVAČKI ODBOR
MIROSLAV BEKER, GIGA GRAČAN,
MILKA JAUK-PINHAK, SEAD MUHAMEDAGIĆ,
LJILJANA SABLJAK, JOSIP UŽAREVIĆ,
GABRIJELA VIDAN, VLADIMIR VRATOVIĆ

MATE ZORIĆ, VIKTOR ŽMEGAČ

UREDNICA
MIROSLAVA VUČIĆ

2

CHODERLOS DE LACLOS

OPASNE VEZE

ili pisma sabrana u jednom društvu
i objavljena za pouku drugima

S FRANCUSKOGA PREVEO
DANE SMIČIKLAS

S IZVORNIKOM USPOREDILA I REDIGIRALA
MIA PERVAN

ZAGREB, 2001.

3

Naslov izvornika
CHODERLOS DE LACLOS, LES LIAISONS DANGEREUSES, 1782.
Prijevod je redigiran prema izdanju
CHODERLOS DE LACLOS, LES LIAISONS DANGEREUSES, Éditions
Gallimard, 1972.
© Školska knjiga, d.d., Zagreb, 2001.
Nijedan dio ove knjige ne smije se umnožavati, fotokopirati
ni na bilo koji način reproducirati bez nakladnikova pismenog dopuštenja.

Scan: postar
Obrada: boden

VRHOVI SVJETSKE KNJIŽEVNOSTI izlaze uz potporu Ministarstva kulture
RH

4

VIDIO SAM OBIČAJE SVOGA VREMENA
TE OBJAVIO OVA PISMA.

J. J. Rousseau, Predgovor Novoj Héloïsi

5

IZDAVAČEVA NAPOMENA

Držimo da moramo upozoriti javnost kako, usprkos naslovu ovog djela i
poradi onoga što o njemu kaže autor u svome predgovoru, ne jamčimo za
istinitost ove zbirke te čak imamo i jakih razloga vjerovati da je ovo samo
roman.

K tomu nam se čini da je pisac, reklo bi se, ipak težio vjerodostojnosti, ali
ju je samo uništio, i to vrlo nespretno, vremenom u koje je stavio događaje što
ih objavljuje. Uistinu, nekoliko likova što ih izvodi na pozornicu imaju tako
lošu narav te je nemoguće pretpostaviti da su oni živjeli u našem stoljeću, u
ovom stoljeću filozofije u kojemu su znanja raširena na sve strane učinila, kao
što je svakome poznato, sve muškarce tako poštenima a sve žene tako
skromnima i uzdržljivima.

Naše je stoga mišljenje da su se pustolovine iznesene u ovom djelu, ako se
i temelje na istini, mogle dogoditi samo na nekim drugim mjestima i u nekim
drugim vremenima. Mi uvelike osuđujemo pisca koji se usudio prikazati u našoj
nošnji i s našim običajima nama toliko tuđe naravi. Zacijelo ga je zavela nada
da će biti zanimljiviji ako se što više približi svome stoljeću i svojoj zemlji.

Kako bismo barem suviše lakovjerna čitatelja, koliko je to u našoj moći,
sačuvali od svakog iznenađenja u tom smislu, potkrijepit ćemo svoje mišljenje
obrazloženjem što mu ga s povjerenjem predlažemo jer nam se čini nepobitnim
i bez prigovora, to jest da isti uzroci nedvojbeno uvijek imaju iste posljedice te
danas ipak ne vidimo kako gospođice sa šezdeset tisuća funti dohotka odlaze u
samostan, niti kako mlade i lijepe predsjednikovice umiru od tuge.

6

REDAKTOROV PREDGOVOR

Ovo djelo, ili bolje reći ova zbirka, koja će se javnosti možda činiti
preopsežnom, sadržava samo mali broj pisama od kojih se sastoji
ovo dopisivanje iz kojega su izvađena. Kad su me osobe koje su došle do
tih pisama zamolile neka ih sredim, a znajući da ih žele objaviti, kao nagradu za
svoj trud zatražio sam samo dopuštenje da izostavim sve što mi se bude činilo
suvišnim. Nastojao sam uistinu zadržati samo pisma koja su mi se činila
potrebnima za razumijevanje događaja ili za razvoj likova. Ako se tom sitnom
poslu doda sređivanje pisama koja sam zadržao i poredao gotovo uvijek po
datumima, te naposlije nekoliko kratkih i malobrojnih bilježaka koje su
većinom služile samo za označivanje izvora nekih navoda ili za obrazloženje
nekih izostavljanja što sam ih sebi dopustio, onda će svakome biti jasan sav moj
udio u ovom djelu. Moj zadatak nije prelazio tu granicu.{1}

Bio sam predložio neke veće izmjene, a gotovo sve u vezi s čistoćom
dikcije ili stila, jer će se tu naći mnogo pogrešaka. Molio sam također neka me
ovlaste skratiti preduga pisma, jer neka od njih, svako za sebe, bez ikakva
prijelaza raspravljaju o predmetima koji se sasvim razlikuju jedan od drugoga.
Taj zahtjev, koji nije prihvaćen, ne bi zacijelo bio dovoljan da poda veću
vrijednost ovom djelu, ali bi barem uklonio jedan dio nedostataka.

Ujedno mi je upozoriti da sam izostavio ili promijenio sva imena osoba
koje se spominju u ovim pismima, a ako se među onima što sam ih stavio
umjesto njih nađe neko koje pripada nekome, to bi bila samo moja pogreška
kojoj ne treba pridavati nikakve važnosti.

Odgovorili su mi da žele pokazati samo pisma, a ne tek djelo napisano po
tim pismima. Bilo bi, kao što rekoše, protivno vjerojatnosti i istini da su svih
osam do deset osoba koje su sudjelovale u tom dopisivanju pisale jednako
pravilno. Na to sam im rekao da, naprotiv, nema nijedne osobe koja nije načinila
teških pogrešaka što će ih javnost svakako kritizirati. Odgovorili su mi ovo:
svaki će razumni čitalac sigurno očekivati da će naći pogrešaka u zbirci pisama
privatnih osoba, kad u svim zbirkama koje su dosad objavili razni poznati pisci,
čak i neki akademici, nema nijedne kojoj se ne bi moglo baš ništa prigovoriti.
Ti me razlozi nisu razuvjerili, i ja sam držao, kao što i sada držim, da je
te pogreške lakše navesti nego prihvatiti, ali kako nisam ja o tome odlučivao,
pokorio sam se. Samo sam zadržao pravo da se suprotstavim i izjavim kako to
nije bilo moje mišljenje, a to činim i sada.

7

Što se tiče vrijednosti koju može imati ovo djelo, nije možda na meni da
se o tome izjašnjavam. Moje mišljenje ne mora, i ne može, ni na koga utjecati.
Međutim, onim ljudima koji žele znati s čime otprilike moraju računati prije
nego počnu čitati neku knjigu velim da mogu nastaviti; ostali će bolje učiniti
prijeđu li odmah na samo djelo. O njemu već dovoljno znaju.

Prije svega mogu reći da - ako sam mislio objaviti ova pisma, a priznajem
da jesam - nipošto ne računam na njihov uspjeh; neka se ta moja iskrenost ne
shvati kao lažna skromnost jednoga pisca. S istom pak iskrenošću izjavljujem
kako se ovom zbirkom ne bih bavio kad mi se ona ne bi činila dostojnom za
iznošenje pred javnost. Nastojmo izmiriti to prividno protuslovlje.

Vrijednost nekog djela sastoji se od koristi i užitka što ga imamo od njega,
pa čak, ako je moguće, od jednoga i drugoga, ali uspjeh koji nije uvijek dokaz
vrijednosti često više ovisi o izboru predmeta nego o njegovoj obradi, te više o
skupini predmeta što ih prikazuje nego o načinu kojim ih autor izlaže. A kako
ova zbirka sadrži, kao što joj i naslov kaže, pisma cijeloga jednog društva, u njoj
vlada raznolikost interesa, a ta raznolikost slabi zanimanje čitaoca. Osim toga, s
obzirom na to da su gotovo svi osjećaji što se u njima izlažu hinjeni i
licemjerni, oni mogu pobuditi tek radoznalost, a ona je uvijek manje nego
osjećaj i mnogo je manje sklona praštanju. Takva radoznalost, štoviše, nagoni
čitatelja na uočavanje pogrešaka u pojedinostima jer se one bez prestanka
opiru jedinoj želji koju bi čovjek htio zadovoljiti.

Te pogreške možda dijelom uklanja obilježje što proizlazi iz same prirode
ovoga djela: raznolikost stilova. Tu odliku pisac inače teško postiže, ali se ona
ovdje nameće sama od sebe i barem nas spašava od dosadne jednoličnosti.
Mnogi će čitatelji pridati važnost i prilično velikom broju novih ili malo
poznatih opažanja rasutih u ovim pismima. To su, mislim, i jedini užici kojima
se možemo nadati, čak kad bismo o njima sudili s najvećom blagohotnošću.

Čini mi se da je lakše odrediti korist ovoga djela, koja će možda biti više
osporavana. Moje je mišljenje da činimo uslugu moralu kad razotkrivamo
sredstva kojima se služe pokvarenjaci kako bi pokvarili one koji se dobro
ponašaju, te vjerujem da bi ova pisma mogla pridonijeti djelotvornom
postizanju toga cilja. U njima će se naći dokaz i primjer dviju važnih istina što
bismo ih mogli držati nepoznatima kad vidimo koliko se malo primjenjuju.
Jedna je: svaka žena koja pristane u svoje društvo primiti muškarca lošeg
ponašanja postaje nakraju njegovom žrtvom. Druga je: u najmanju je ruku
nerazborita svaka majka koja dopušta da joj kći ima povjerenja u nekoga
drugog, a ne u nju. I mladići i djevojke mogli bi iz tih pisama naučiti da je

8

prijateljstvo što im ga olako poklanjaju osobe lošega ponašanja uvijek tek
pogibeljna zamka, jednako kobna za njihovu sreću kao i za njihovo poštenje.
Međutim, čini mi se da se pritom i te kako treba bojati zloupotrebe, koja je tako
bliža onomu što je dobro. Stoga mladeži ne samo ne preporučujem čitanje ovih
pisama, nego čak držim kako je vrlo važno skloniti od nje svaku lektiru ovakve
vrste. Vrijeme kada takva lektira može prestati biti opasnom i postati korisnom
vrlo je dobro, čini mi se, za svoj spol shvatila jedna majka koja ne samo što zna
misliti nego i pametno misli. Pročitavši rukopis ovih pisama, rekla mi je:
»Mislim da bih učinila uslugu svojoj kćeri kad bih joj dala ovu knjigu na dan
njezina vjenčanja.« Budu li sve majke tako mislile, smatrat ću se zauvijek
sretnim što sam je objavio.

Ali, polazeći čak od te povoljne pretpostavke, ipak mi se čini da će se ova
zbirka vjerojatno svidjeti samo malom broju ljudi. Pokvarenim muškarcima i
ženama bit će u interesu blatiti ovo djelo jer im može štetiti. A kako su vrlo
spretni, možda će za sebe pridobiti ljude strogih načela, jer će se oni preplašiti
slike nevaljalih navada prikazanih bez straha.

Tobože slobodoumne ljude neće nimalo zanimati jedna bogomoljka koju
će već zbog toga držati ženicom, dok će se bogomoljci ljutiti kad vide kako
vrlina biva svladana i žalit će se što se vjera pokazuje tako nemoćnom.

Osim toga, osobama profinjena ukusa bit će u mnogim pismima otužan
priprost stil prepun pogrešaka, dok će običan čitalac, zaveden mišlju kako je sve
što je tiskano plod rada, vjerovati da u nekim drugim pismima vidi mučan napor
pisca skrivena iza lika koji govori.

Naposljetku, neki će ljudi možda reći, onako općenito, da svaka stvar
vrijedi samo kad je na svome mjestu. Ako predotjeran stil onih koji se dopisuju
uistinu oduzima draž pismima, onda nehajnosti u tom poslu postaju prave
pogreške, nepodnošljive kad ih tiskamo u knjizi.

Iskreno priznajem da svi ti prigovori mogu biti utemeljeni; ujedno mislim
da bih mogao odgovoriti na njih, čak i ne prekoračujući duljinu jednoga
predgovora. Ali valja reći da bi trebalo odgovoriti na sve kad djelo ne bi moglo
odgovoriti ni na što. A da sam tako mislio, ne bih bio objavio ni predgovor ni
knjigu.

9

PRVI DIO

PISMO 1.

Cecilija Volanges
Sofiji Carnay

u samostanu Uršulinki u ...

Vidiš, dobra moja prijateljice, da sam održala riječ i da mi briga kako ću
se što bolje urediti i nakititi ne oduzima sve vrijeme. Ostat će mi ga dovoljno i
za Tebe. Ipak sam samo u ovom jednom danu vidjela više nakita nego u one
četiri godine što smo ih zajedno provele. Mislim da će prekrasna Tanville{2} biti
žalosnija prigodom moga prvog posjeta - kanim svakako i nju potražiti - nego
što smo mi bile svaki put kad je ona nas posjećivala onako svečano odjevena.
Mama me u svemu pita za savjet. Mnogo se manje prema meni ponaša kao
prema pitomici nego nekada. Imam vlastitu sobaricu; imam svoju spavaću i
radnu sobu kojima raspolažem po miloj volji, a pišem Ti na prekrasnomu
pisaćem stolu kojega su ključ meni predali, pa u nj mogu zaključati što god
želim. Mama mi je kazala da ću je viđati svaki dan kad bude ustajala; dovoljno
je, kaže, da za ručak budem počešljana jer ćemo uvijek biti same i da će mi tada
svaki dan reći u koje je vrijeme poslijepodne trebam posjetiti. Ostatkom
vremena mogu raspolagati po miloj volji, a imam harfu, svoje crtarije i knjige
kao u samostanu. Budući da ovdje nema časne majke Perpetue da me grdi, do
mene je hoću li raditi išta ili ništa; no kako ovdje nema moje Sofije da s njom
čavrljam i da se smijem, radije se zabavim kakvim poslom.

Još nije ni pet sati, a tek u sedam moram ići k mami. Imam, eto, dosta
vremena da popričam s Tobom. No još mi nitko ništa nije rekao, i kad ne bi bilo
priprema koje opažam i toliko radnika koji dolaze radi mene, držala bih da me
još ne kane udavati i da je to samo trabunjanje dobre Jozefine.{3} Međutim,
mama mi je tako često govorila kako djevojka mora ostati u samostanu do
udaje, a budući da me je izvadila iz njega, Jozefina po svoj prilici ima pravo.

Sad je pred vratima upravo stala neka kočija i mama mi poručuje neka
smjesta dođem k njoj. Ako je to taj gospodin? Nisam odjevena, ruke mi dršću i
srce lupa. Pitala sam sobaricu zna li tko je kod moje majke. »Sigurno je to«,

10

reče mi ona »g. C...« I nasmijala se. Oh! vjerujem da je to on. Sigurno ću se
vratiti, pa ću Ti ispričati što se dogodilo. Ne smijem dopustiti da me dugo
čekaju. Zbogom, do skoroga viđenja.

Kako ćeš se rugati jadnoj Ceciliji! Oh! kako sam bila posramljena! Pa i Ti
bi nasjela kao i ja. Kad sam ulazila k mami, vidjela sam nekoga gospodina u
crnom odijelu kako stoji pokraj nje. Pozdravila sam ga što sam najbolje mogla, i
ostala kao skamenjena na svome mjestu. Možeš misliti kako sam ga promatrala!
»Gospođo«, rekao je on mojoj majci pozdravljajući me, »ovo je doista dražesna
gospođica, i ja osjećam bolje nego ikad svu veličinu Vaše dobrote.« Na te toliko
jasne riječi obuze me takva drhtavica te nisam mogla ni stajati na nogama.
Našla sam neki naslonjač i sjela u njega, crvena kao rak i sva zbunjena. Tek sam
sjela, kadli eto taj čovjek klekne pred moje noge. Tada Tvoja jadna Cecilija
izgubi glavu. Bila sam, kao što je mama rekla, sva izvan sebe... Ustala sam i
prodorno vrisnula... znaš, kao onoga dana kad je udario grom. Mama prasne u
grohotan smijeh, govoreći mi: »Tâ što ti je?

Sjedni i pruži nogu gospodinu.« A znaš li tko je to bio? Taj Ti je gospodin
bio postolar. Ne mogu Ti reći koliko sam se zastidjela; srećom, nije bilo nikoga
osim mame. Kad se udam, mislim da više nikada neću naručivati cipele od tog
postolara.

Moraš priznati da sam se krasno pokazala! Zbogom! Skoro je šest sati i
sobarica mi veli da se moram obući.

Zbogom, moja drago Sofijo. Volim Te kao da sam još u samostanu.
P. S. Ne znam po kome ću Ti poslati ovo pismo; zato ću čekati dok ne
dođe Jozefina.

Pariz, 3. kolovoza 17.

PISMO 2.

Markiza de Merteuil
vikontu de Valmontu

u dvorcu u ...

Vratite se, dragi moj vikonte, vratite se; tâ što radite, što možete raditi kod

11

te stare tetke koja vam je ionako ostavila svu svoju imovinu? Odmah krenite na
put; trebam Vas. Pala mi je na pamet krasna misao i želim je upravo Vama
povjeriti da je izvedete. Neka Vam bude dovoljno ovih nekoliko riječi i, kako
vjerujem da ste neobično počašćeni mojim izborom, morate žurno doći i na
koljenima primiti moje naloge; no Vi zlorabite moju dobrotu, čak i otkad se
njome ne koristite; i između vječne mržnje i krajnje milosti Vaša sreća želi da
pobijedi moja dobrota. Želim Vas dakle izvijestiti o svojim nakanama, ali mi se
zakunite da se kao pravi vitez nećete upuštati ni u kakvu pustolovinu dok ne
završite s ovom. Ona je dostojna pravoga junaka: služit ćete ljubavi i osveti. To
će, napokon, biti jedna nevaljalština{4} više da je unesete u svoje uspomene; da,
u svoje uspomene, jer ja želim da se one jednoga dana objave i obvezujem se da
ću ih napisati. No pustimo to i vratimo se onome što sad zaokuplja moje misli.

Gospođa de Volanges udaje svoju kćer, i to je još tajna, ali ona mi ju je
jučer priopćila. A što mislite, koga je izabrala za zeta? Grofa de Gercourta. Tko
bi rekao da ću postati Gercourtova rođakinja? Bijes me hvata zbog toga... Zar vi
još ne naslućujete? Oh! Kako teško shvaćate! Zar ste mu oprostili onu
pustolovinu s intendanticom? A nemam li ja još više razloga da se potužim na
njega,{5} Vi čudovište jedno! No ja se smirujem i nada da ću se osvetiti upravo
mi radosno zanosi dušu.

Vama je, kao i meni, već stotinu puta zasmetalo što Gercourt pridaje
toliku važnost ženi kojom će se vjenčati i što tako glupo umišlja da će umaći
svojoj neizbježnoj sudbini. Vi poznajete njegove smiješne i glupe predrasude
prema djevojkama odgojenima u samostanima i još gluplju njegovu predrasudu
u prilog čednosti plavuša. Bog i bogme, kladila bih se da se on, usprkos šezdeset
tisuća funta dohotka male Volanges, nikad ne bi njome oženio da je smeđa ili da
nije bila u samostanu. Dokažimo mu stoga da je obična bluna; on će to zacijelo i
biti jednoga dana. To mi ne zadaje brige, ali bi bilo veselo da s tim počne. Kako
bismo se zabavljali sutradan slušajući ga kako se hvali! Jer on će se hvalisati. A
kad jednom izgradite tu djevojčicu, bit će prava nesreća ako taj Gercourt, kao i
svaki drugi, ne postane sprdnja cijeloga Pariza.

Uostalom, junakinja ovoga novog romana zaslužuje svu vašu pažnju: ona
je uistinu lijepa, ima tek petnaest godina, to vam je pravi ružin pupoljak;
doduše, vrlo je nespretna i nije nimalo afektirana; no vi se muškarci toga ne
plašite. Povrh toga, ima sanjarski pogled koji zaista mnogo obećava; dodajte
tome da Vam je ja preporučujem, i ne preostaje vam drugo nego da mi zahvalite
i da me poslušate.

Ovo ćete pismo primiti sutra ujutro. Tražim od Vas da sutra u sedam sati

12

uvečer budete kod mene. Nikoga neću primati do osam sati, čak ni vladajućega
viteza. On nema dovoljno soli u glavi za tako veliku stvar. Vidite da me ljubav
nije zaslijepila. U osam sati vratit ću vam vašu slobodu, a doći ćete mi opet u
deset sati da večerate s tom ljepoticom, jer će majka i kćerka kod mene večerati.
Zbogom, prošlo je podne: uskoro neću više misliti na Vas.

Pariz, 4. kolovoza 17..

PISMO 3.

Cecilija Volanges
Sofiji Carnay

Još ništa ne znam, dobra moja prijateljice. Jučer je na večeri kod mame
bilo mnogo svijeta. Premda sam sa zanimanjem promatrala sve, osobito
muškarce, bilo mi je ipak vrlo dosadno. Svi su me pomno motrili, i muškarci i
žene, a zatim su jedni drugima šaptali nešto u uho. Vidjela sam jasno da govore
o meni. Zbog toga sam se crvenjela. Nisam to mogla spriječiti. Voljela bih bila
da sam mogla jer sam opazila da druge žene nisu crvenjele kad su ih promatrali;
ili se možda zbog crvenila što ga meću na lice ne vidi rumen koju izaziva
neprilika. Mora biti da je vrlo teško ne pocrvenjeti kad neki muškarac gleda
ravno u tebe.

Najviše me uznemirivalo što nisam znala što misle o meni. Čini mi se da
sam ipak dva-tri puta razabrala riječ lijepa, ali sam vrlo razgovijetno čula riječ
nespretna. Vjerojatno je to istina, jer je žena koja ju je izrekla rođakinja i
prijateljica moje majke. To je jedina osoba koja je te večeri sa mnom malo
razgovarala. Sutra ćemo kod nje večerati.

Još sam nakon večere čula kako je neki čovjek - sigurna sam u to -
govorio o meni. On je rekao nekom drugom čovjeku: »Moramo je pustiti neka
sazre, vidjet ćemo ove zime.« To je možda onaj koji me treba oženiti. No to bi
onda bilo tek za četiri mjeseca. Baš bih voljela znati što je na stvari.

Evo Jozefine. Veli mi da joj se žuri. Ipak Ti želim ispripovijedati jednu
svoju nespretnost. Oh! Mislim, da ona gospođa ima pravo.

Nakon večere društvo se počelo zabavljati. Ja sam sjela pokraj mame. Ne
znam kako se to dogodilo, ali sam gotovo odmah zaspala. Probudio me grohotan

13

smijeh. Ne znam jesu li se to smijali meni, ali mislim da jesu. Mama mi je
dopustila da se povučem, i to me je veoma obradovalo. Pomisli samo! Tâ bilo je
već prošlo jedanaest sati. Zbogom, moja draga Sofijo. Uvijek jako voli svoju
Ceciliju. Uvjeravam Te da svijet nije onako zabavan kao što smo mi zamišljale.

Pariz, 4. kolovoza 17..

PISMO 4.

Vikont de Valmont
markizi de Merteuil

u Parizu

Vaši su nalozi dražesni, a način na koji ih izdajete još ljupkiji. Vi biste
njime postigli da zavolimo i despotizam. Ovo nije prvi put, kao što znate, da
žalim što nisam više Vaš rob. Nazivali me sada, ako hoćete, čak i čudovištem,
vazda se s užitkom sjećam vremena kad ste me častili umilnijim imenima.
Često ih čak poželim ponovno zaslužiti i zajedno s vama pružiti ljudima primjer
postojanosti. Ali sada nas zovu važniji interesi. Osvajanje nam je sudbina.
Moramo poći kamo nas ona vodi. Možda ćemo se na kraju puta još sresti, jer -
ne srdite se, prelijepa moja markizo, što ovo kažem - Vi me u stopu slijedite.
Otkad smo se rastali radi sreće drugih ljudi i otkako propovijedamo istu vjeru
svaki sa svoje strane, čini mi se da ste Vi u tom propovijedanju ljubavi pridobili
više sljedbenika nego ja. Poznajem Vašu gorljivost, Vaš plameni žar, i kad bi
nas bog ljubavi ocjenjivao prema našim djelima, Vi biste jednoga dana postali
sveticom zaštitnicom kakva velikoga grada, a Vaš bi prijatelj u najboljem
slučaju bio tek seoski svetac. Ovaj Vas način govora čudi, zar ne? Ali već osam
dana čujem samo takve riječi i samo tako govorim. Kako bih se u tome usavršio,
prisiljen sam otkazati Vam poslušnost.

Nemojte se srditi nego me poslušajte. Vama, koji znate sve tajne moga
srca, želim povjeriti najveću zamisao do koje sam ikada došao. Što mi Vi
predlažete? Da zavedem djevojčicu koja još nije ništa vidjela i spoznala, koja bi
mi se, tako reći, podala bez obrane, koju bi odmah opio prvi iskaz poštovanja, i
u koje bi radoznalost možda bila veća nego ljubav. Dvadeset drugih ljudi mogu
u tomu uspjeti kao i ja. Ali nije tako s pothvatom što zaokuplja moje misli.

14

Njegov bi mi uspjeh priskrbio isto toliko slave koliko i užitka. Ljubav koja mi
pripravlja krunu i sama se koleba između mirte i lovorike ili, bolje reći, ona će
ih sjediniti kako bi odala počast mojoj pobjedi. Čak će i Vas, moja lijepa
prijateljice, obuzeti sveto poštovanje, pa ćete oduševljeno reći: »Ovo je čovjek
moga srca.«

Vi poznajete ženu predsjednika suda Tourvela, njezinu pobožnost, njezinu
bračnu ljubav, njezina stroga načela. Eto, na nju sam bacio oko, to je neprijatelj
dostojan mene, to je cilj što ga želim postići.

I ne postignem li cilja,

Imat ću barem čast da sam pokušao.

Mogu se navoditi i loši stihovi ako ih je napisao veliki pjesnik.{6}

Doznat ćete, dakle, da je predsjednik u Bourgogni zbog neke parnice
(nadam se kako ću postići da izgubi mnogo važniju). Njegova će neutješna bolja
polovica morati ovdje provoditi cijelo vrijeme tog tužnog sudovanja. Svaki dan
misa, pokoji posjet kantonskim siromasima, jutarnje i večernje molitve, šetnje u
samoći, pobožni razgovori s mojom starom tetkom i katkada koji tužni whist{7} -
to će joj po svoj prilici biti jedinom razonodom. Ja joj pripravljam bolju zabavu.
Moj me dobri anđeo doveo ovamo na moju i njezinu sreću. Alà sam lud! Žalio
sam dvadeset i četiri sata što sam ih žrtvovao obzirima uljudnosti. Kako bih bio
kažnjen da sam se morao vratiti u Pariz! Srećom, za igru whista potrebno je
četvero, a kako se ovdje nalazi samo mjesni župnik, moja me dugovječna tetka
uvelike salijetala da joj žrtvujem nekoliko dana. Naslućujete da sam pristao. Ne
možete ni zamisliti koliko me od toga trenutka mazi, a osobito koliko je sretna
što me redovito vidi na svojim molitvama i na misi. Ona i ne sluti o božanstvu
koje ja tu obožavam.

Evo, dakle, već me četiri dana obuzima silna strast. Vi znate kako živo
želim zapreke i kako ih satirem pod sobom, ali ne znate koliko samoća pojačava
žestinu želje. Imam samo jednu misao: danju samo na nju mislim, a noću samo
sanjam o njoj. Moram posjedovati tu ženu kako ne bih postao smiješan ako se u
nju zaljubim; jer kamo sve ne vodi nezadovoljena želja? O, slatka naslado!
Zaklinjem te radi svoje sreće, a osobito radi svoga mira. Kako smo sretni što se
žene tako slabo brane! Uz njih bismo bili plašljivi robovi. U ovom trenutku
osjećam zahvalnost prema lakim ženama, koja me, naravno, dovodi pred Vaše
noge. Padam ničice pred njih moleći za oprost, i pred njima završavam ovo
svoje predugo pismo. Zbogom, prelijepa moja prijateljice: ne zamjerite.

U dvorcu u ..., 5. kolovoza 17..

15

PISMO 5.

Markiza de Merteuil

vikontu de Valmontu

Znate li, vikonte, da je Vaše pismo neobično drzovito, i da je samo do
mene hoću li se zbog njega rasrditi. No ono mi je jasno pokazalo da ste izgubili
glavu, i jedino Vas to spašava od moga prezira. Kao vaša plemenita i nježna
prijateljica zaboravljam na uvredu kako bih se pozabavila pogibelji što Vam
prijeti; i premda mi je dosadno razmišljati, ipak popuštam jer je to Vama u
ovom trenutku potrebno.

Vi ćete imati predsjednikovicu Tourvel!? Ha-ha! Kakav je to smiješan hir!
Po tome zaista vidim da imate tvrdu glavu koja želi samo ono što misli da ne
može dobiti. Pa kakva je to žena? Ima pravilne crte lica, ako hoćete, ali bez
ikakva izražaja; prilično je lijepo građena, no bez draži; vazda smiješno
odjevena, sa svim onim smotuljcima šalova oko vrata i steznikom koji joj
dopire do brade! Velim Vam kao prijateljica: ne trebaju Vam dvije takve žene
pa da upropastite sav svoj ugled. Sjetite se onoga dana kad je skupljala
milostinju u crkvi sv. Roka, i kad ste mi toliko zahvaljivali što sam Vam
omogućila vidjeti taj prizor. Kao da je još sada vidim kako pruža ruku onomu
dugajliji dugačke kose, gotova da padne na svakom koraku, kako uvijek nekomu
natiče na glavu svoju krinolinu od četiri aršina i kako se crveni pri svakom
naklonu. Tko bi Vam onda bio rekao da ćete poželjeti tu ženu? ’Ajte, molim
Vas, vikonte, stidite se i dođite k sebi. Obećavam Vam da ću čuvati tajnu.

A osim toga, pogledajte kakve Vas neugodnosti očekuju. S kakvim ćete se
suparnikom morati boriti? S mužem. Ne osjećate li se poniženim samom tom
riječi? Kakve li sramote ako ne uspijete! A kako će Vam jadna biti slava ako i
uspijete! Reći ću Vam i nešto više: nemojte očekivati nikakav užitak. Zar može
biti užitka s kreposnim ženama? Mislim na one koje zaista imaju vjeru: one su
suzdržljive čak i u ljubavnom odnošaju, pa Vam pružaju nasladu samo napola.
Ono posvemašnje podavanje ono opojno sladostrašće u kojemu se užitak
pročišćuje vlastitom pretjeranošću - te blagodati ljubavi one ne poznaju. To
Vam unaprijed velim. U najboljem slučaju Vaša će predsjednikovica misliti da
je sve za Vas učinila ako se prema Vama bude ponašala kao prema svome mužu,
s kojim se ni u najnježnijim bračnim sastancima nikad ne stopi ujedno. Ovdje je

16

još mnogo gore; Vaša je kreposnica pobožna, i to tako pobožna kao što može
biti samo dobra žena. Ta nas pobožnost osuđuje na vječno djetinjstvo. Možda
ćete svladati tu zapreku, ali nemojte sebi umišljati da ćete je uništiti. Ako
pobijedite u njoj ljubav prema Bogu, nećete svladati strah od sotone. I kada,
držeći u naručju svoju ljubavnicu, budete osjetili kako joj srce lupa, to će biti od
straha, a ne od ljubavi. Možda biste bili načinili nešto od te žene da ste je prije
upoznali, ali sad ona ima dvadeset i dvije godine, a udala se ima gotovo već
dvije godine. Vjerujte mi, vikonte, kad je neka žena toliko zatucana, treba je
prepustiti njezinoj sudbini, od nje neće biti nikad ništa.

Pa ipak mi zbog te lijepe žene otkazujete poslušnost i zakopavate se u
grobnicu svoje tetke, te se odričete najdivnije pustolovine koja bi Vam služila
na čast. Kakva je to zla kob da Gercourt ima uvijek prednost nad Vama?
Slušajte, ovo Vam govorim bez srdžbe; u ovom času rado vjerujem da ne
zaslužujete svoj dobar glas i sve me nešto nagoni da Vam uskratim svoje
povjerenje. Nikad se neću naviknuti na to da povjeravam svoje tajne ljubavniku
gospođe de Tourvel.

Znajte, ipak, da je mala Volanges već zavrtjela glavom jednome
muškarcu. Za njom luduje mladi Danceny. Pjevao je s njom, i ona uistinu pjeva
ljepše nego što bi se očekivalo od jedne pitomice. Trebat će probati mnogo
dueta, i mislim da će se mala s njim drage volje uskladiti; ali taj Danceny je još
dijete koje će gubiti vrijeme u ljubakanju, a neće učiniti ništa. Što se tiče
djevojčice, ona je prilično plašljiva, i to će u svakom slučaju biti mnogo manje
zabavno nego kad biste se je Vi prihvatili. Zato sam srdita i sigurno ću izgrditi
svoga viteza kad dođe. Savjetujem mu da bude nježan, jer me u ovom trenutku
ništa ne bi stajalo raskinuti s njime. Sigurna sam da bi bio očajan kad bi mi
puhnulo u glavu da ga sada ostavim, a ništa me toliko ne zabavlja kao ljubavni
očaj. On bi me nazvao nevjernicom, a u toj sam riječi uvijek uživala. Poslije
riječi okrutnica ona je najmilija uhu jedne žene, i lakše ju je zaslužiti. Ozbiljno
ću se pozabaviti tim raskidom. Eto, što ste učinili! Stoga to pada na Vašu
savjest. Zbogom! Preporučite me molitvama svoje predsjednikovice.

Pariz, 7. kolovoza 17..

PISMO 6.

17

Vikont de Valmont

markizi de Merteuil

Uistinu nema žene što ne zlorabi vlast koju je znala zadobiti! Čak i Vi,
koju sam tako često nazivao svojom milosrdnom prijateljicom, prestajete
napokon to biti, i ne bojite se napadati osobu koju ljubim. Kako se samo
usuđujete onako opisivati gospođu Tourvel!?... Koji čovjek ne bi životom platio
tu bezobraznu drzovitost? Koja druga žena, osim Vas, ne bi zaslužila barem ime
klevetnice? Tâ, zaboga, nemojte me stavljati na tako teške kušnje jer ne jamčim
da ću ih moći izdržati. U ime prijateljstva, pričekajte dok ne budem imao tu
ženu ako me želite zbog nje ogovarati. Ne znate li da samo tjelesni užitak ima
pravo skidati veo ljubavi?

Ali što ja to govorim? Zar gospođi Tourvel trebaju iluzije? Ne. Da bude
božanstvena, dovoljno joj je biti onakvom kakva jest. Prigovarate joj da se
neukusno odijeva. I ja tako mislim: svaki joj nakit škodi, sve što je skriva,
nagrđuje ju. Kad je u jutarnjoj haljini, doista je zanosna. Zbog neizdržive
vrućine koja sad vlada, kroz kućnu joj se odjeću od obična platna vidi obli i
vitki stas. Samo joj muslin pokriva grudi, a moji potajni ali prodorni pogledi
već su pazili njezine čarobne oblike. Kažete da joj lice nema nikakva izražaja. A
što bi izražavalo u trenucima kad ništa ne osjeća? Ne, nedvojbeno ona nema,
kao naše koketne žene, onaj varav pogled koji nas katkada zavodi, a uvijek vara.
Ona ne zna prikrivati prazninu kakve rečenice neprirodnim osmijehom i,
premda ima najljepše zube na svijetu, smije se samo onome što je zabavlja. A
treba vidjeti kako je u nestašnim igrama njezina veselost bezazlena i iskrena;
kako pokraj kakva nesretnika kojemu žurno pritekne u pomoć njezin pogled
izražava čistu radost i milosrdnu dobrotu. Valja osobito vidjeti kako se na
najmanju riječ pohvale ili laskanja na njezinu nebeskom licu ocrtava ona
dirljiva smetenost skromnosti, koja nipošto nije namještena... Ona je kreposna i
pobožna, a Vi je zato smatrate hladnom i mrtvom. Ja mislim posve drukčije.
Kako neobično mora biti osjećajna ta žena kad je osjećajna i prema mužu i kad
voli jedno vazda odsutno biće? Biste li mogli poželjeti snažniji dokaz? Ja sam,
ipak, pribavio još jedan.

Vodio sam je u šetnju, i to tako da smo se našli pred jednim jarkom koji je
trebalo preskočiti; i premda je okretna, još je više plašljiva, možete misliti kako
se stidljiva žena boji preskočiti jarak. Morala se prepustiti meni. Držao sam u
svojim rukama tu čednu ženu. Naše priprave i prijelaz moje stare tetke izazvali
su grohotan smijeh moje vragoljaste bogomoljke. Ali čim sam je se dočepao,

18

naše su se ruke spretnim pokretima splele u zagrljaj. Stiskao sam njezine grudi
na svoje, i u tom kratkom vremenu osjetio sam kako joj srce brže kuca.
Dražesno joj rumenilo oblije lice, a njezina mi čedna smetenost jasno pokaza da
joj srce kuca od ljubavi, a ne od straha. Međutim, moja se tetka prevarila kao i
Vi, i počela govoriti: »Dijete se uplašilo«, ali divna nevinost toga djeteta nije joj
dopustila da slaže, i ona bezazleno odgovori: »Oh, ne, nego...« Ta mi jedina
riječ otvori oči. Od toga trenutka slatka nada zamijeni okrutni nemir. Imat ću tu
ženu, otet ću je mužu koji je oskvrnjuje. Usudit ću se oteti je i samome Bogu,
kojega obožava. Kakve li slasti biti u isti mah predmetom i pobjednikom
njezine grižnje savjesti. Nije mi ni na kraj pameti uništavati predrasude koje je
muče. One će povećati moju sreću i moju slavu. Neka vjeruje u krepost, ali neka
mi je žrtvuje, neka je plaše pogreške, ali neka je ne zadržavaju. Kad je budu
mučili užasi, neka ih zaboravi i svlada samo u mome naručju. Pristajem da mi
tada kaže: »Obožavam te.« Samo će ona od svih žena biti dostojna izgovarati te
riječi. Ja ću zapravo biti onaj bog kojega će ona više voljeti.

Budimo dobronamjerni. U našim sporazumima, koji su isto tako hladni
koliko se lako postižu, ono što nazivamo srećom jedva je zadovoljstvo. Hoćete
li da Vam kažem ovo: mislio sam da mi je srce uvenulo, a osjećajući u sebi
samo čulnost, tužio sam se na preranu starost. Gospođa Tourvel mi je vratila
ljupke iluzije mladosti. Uz nju nemam potrebe za nasladama da bih bio sretan.
Jedino me plaši koliko će mi vremena oduzeti ta pustolovina jer se ništa ne
usuđujem prepustiti slučaju. Uzalud se sjećam svojih sretnih smjelosti, ne
usuđujem se upotrijebiti ih. Da bih bio posve sretan, ona mi se mora podati, a to
nije mala stvar.

Siguran sam da biste se divili mojoj opreznosti. Još nisam izgovorio riječ
ljubav, ali smo već došli do riječi povjerenje i zanimanje. Kako bih je što manje
obmanjivao i kako bih preduhitrio učinak ogovaranja što bi joj mogla doći do
ušiju, sâm sam je upoznao, kao optužujući sebe, s nekim svojim najpoznatijim
osobinama. Nasmijali biste se kad biste vidjeli s koliko mi bezazlenosti drži
poduke. Kaže da me želi obratiti. Ona još i ne sluti koliko će je stajati ako to i
pokuša učiniti. I ne sanja da braneći, kao što ona kaže, nesretnice koje sam
upropastio, unaprijed brani samu sebe. Ta mi je misao jučer pala na um kad mi
je držala propovijedi, i nisam se mogao oteti zadovoljstvu da je prekinem kako
bih je uvjerio da govori kao prorok. Zbogom, moja prelijepa prijateljice! Vidite
da nisam zauvijek propao.

P. S. Da, zbilja! Je li se onaj Vaš jadni vitez ubio od očaja? Vi ste uistinu
stotinu puta gori od mene i ponizili biste me kad bih imao samoljublja.

19

U dvorcu u .... 9. kolovoza 17..

PISMO 7.

Cecilija Volanges
Sofiji Carnay{8}

Zato ti nisam ništa rekla o svojoj udaji, jer o njoj ne znam ništa više nego
prvog dana. Navikavam se ne misliti više na nju i dobro se snalazim u svom
novom načinu života. Mnogo vježbam pjevanje i harfu. Čini mi se da su mi
miliji otkad nemam učitelja ili, bolje reći zato što imam boljeg učitelja.
Gospodin vitez Danceny, onaj gospodin o kojemu sam Ti govorila i s kojim sam
pjevala kod gospođe Merteuil, tako je dobar te dolazi ovamo svaki dan i pjeva
sa mnom cijele sate. On je osobito ljubazan. Pjeva kao anđeo i sklada vrlo lijepe
napjeve za koje piše i riječi. Velika je šteta što je vitez malteškoga reda. Čini mi
se da bi njegova žena bila vrlo sretna, kad bi se oženio... On je tako mio i
dražestan. Nikad se ne bi moglo reći da pravi komplimente, a ipak, sve što kaže
samo je laskanje. Stalno me ispravlja, bilo u glazbi, bilo u čemu drugome, ali on
u svoje kritike unosi toliko blagonaklonosti i veselosti te je nemoguće ne biti
mu zahvalan. Već kad te pogleda, čini ti se kao da ti govori nešto ugodno. Osim
svega toga, vrlo je ljubazan. Na primjer, jučer je bio pozvan na jedan veliki
koncert; on je radije cijelu večer ostao kod mame. Zbog toga sam bila vrlo
vesela jer kad njega nema, nitko sa mnom ne razgovara, pa se dosađujem.
Naprotiv, kad je ovdje, nas dvoje zajedno pjevamo i razgovaramo. Uvijek ima
štogod kazati. On i gospođa Merteuil jedine su osobe koje smatram ljubaznima.
A sad zbogom, moja draga prijateljice, obećala sam da ću za danas naučiti jednu
pjesmicu koju je vrlo teško pratiti, pa ne želim pogaziti riječ. Učit ću je dok on
ne dođe.

U.... 7. kolovoza 17..

PISMO 8.

20

Predsjednikovica de Tourvel

gospođi de Volanges

Nikome, gospođo, ne može biti draže nego meni povjerenje što mi ga
iskazujete i nikoga više od mene ne može zanimati udaja gospođice de
Volanges. Ja joj od sveg srca želim sreću koje je, ni najmanje ne sumnjam, ona
potpuno dostojna i za koju se oslanjam na Vašu opreznost. Ne poznajem
gospodina grofa Gercourta, ali budući da ste ga Vi počastili svojim izborom,
mogu o njemu imati samo najlaskavije mišljenje. Ograničujem se, gospođo,
samo na želju da taj brak bude jednako sretan kao i moj, koji je također Vaše
djelo, na čemu sam Vam svaki dan sve zahvalnija. Neka sreća gospođice Vaše
kćeri bude nagrada za sreću koju ste meni pribavili. Dao Bog da najbolja moja
prijateljica bude i najsretnija majka.

Zbilja duboko žalim što Vam ne mogu živom riječju izraziti iskrenu želju
i odmah se upoznati, kao što bih željela, s gospođicom de Volanges. Pošto sam
upoznala Vašu zaista materinsku dobrotu, imam se pravo od nje nadati nježnom
prijateljstvu kao od prave sestre. Molim Vas, gospođo, da ga izvolite za mene
od nje zatražiti dok mi se ne pruži prilika da ga sama zaslužim.

Kanim ostati na ladanju cijelo vrijeme dok gospodin de Tourvel, bude
odsutan. Odabrala sam ovo vrijeme kako bih uživala i iskoristila društvo
poštovane gospođe de Rosemonde. Ta je žena uvijek dražesna i njezine visoke
godine nisu joj ništa oduzele: potpuno je sačuvala i pamćenje i veselost. Samo
njezino tijelo ima osamdeset i četiri godine, a duh joj nema više od dvadeset.

Naš povučen život uljepšava prisutnost njezina rođaka vikonta de
Valmonta, koji nam je izvolio žrtvovati nekoliko dana. Ja sam ga poznavala
samo po zlu glasu, pa ga zbog toga nisam ni željela bolje upoznati. No meni se
čini boljim nego što se o njemu govori. Ovdje, gdje ga ne kvari vihor svijeta,
razumno govori, i to s neobičnom lakoćom, i sam sebe s rijetkom iskrenošću
optužuje zbog svojih pogrešaka. Sa mnom govori s mnogo povjerenja, a ja mu
dijelim stroge lekcije. Vi koji ga poznajete složit ćete se sa mnom da bi bilo
krasno kad bih ga obratila; ali ne sumnjam da će, uza sva svoja obećanja, za
osam dana što ih provede u Parizu zaboraviti sve moje lekcije. Ono vrijeme što
ga provede ovdje neće bar živjeti svojim uobičajenim životom. Ja mislim da bi,
prema načinu kako živi, najbolje učinio kad ne bi ništa radio. On zna da Vam
baš sada pišem i zamolio me neka Vam izrazim njegovo duboko poštovanje.
Primite i moje, s Vašom dobrotom koja mi je poznata, i nikad ne sumnjajte u
moje iskrene osjećaje s kojima imam čast biti...

21

U dvorcu u ..., 9. kolovoza 17..

PISMO 9.

Gospođa de Volanges
predsjednikovici de Tourvel

Nisam nikad sumnjala, moja mlada i lijepa prijateljice, ni u prijateljstvo
koje gajite prema meni, ni u iskreno zanimanje što ga pokazujete za sve što se
tiče mene. Ne odgovaram Vam na Vaš odgovor kako bih rasvijetlila pitanje o
kojemu smo se, nadam se, zauvijek složile, nego zato što mislim da moram
porazgovarati s Vama o vikontu de Valmontu. Priznajem, nisam očekivala da ću
u Vašim pismima ikad naći to ime. Pa što, uistinu, možete imati zajedničko Vi i
on? Vi ne poznajete toga čovjeka. Gdje biste upoznali dušu jedne propalice?
Govorite mi o njegovoj rijetkoj bezazlenosti. Oh, da, Valmontova bezazlenost
mora zaista biti rijetkost. Koliko je mio i zavodljiv, toliko je prijetvoran i
opasan. On od svoje rane mladosti nije učinio nijedan korak niti izrekao ijednu
riječ bez nekoga plana koji ne bi bio nečastan ili zločinački. Draga moja
prijateljice, Vi me poznajete. Vi znate da je od svih kreposti koje nastojim
postići blagost ona koju najviše volim. Stoga, ako su Valmonta zavele mahnite
strasti, ako su ga, kao stotinu drugih, zavele pogreške mladosti, ja bih, premda
osuđujem njegovo ponašanje, sažalijevala njegovu osobu i šutke čekala vrijeme
kad će se popraviti i ponovno zadobiti poštovanje časnih ljudi. Ali Valmont nije
takav: njegovo je ponašanje posljedica njegovih načela. On zna procijeniti
kakve sve gnjusobe može sebi dopustiti a da se ne osramoti. A kako bi mogao
biti okrutan i zao bez opasnosti za sebe, on je za svoje žrtve izabrao žene. Neću
Vas zamarati nabrajajući one koje je zaveo. A koliko ih je upropastio!

U mirnom i povučenom životu kakvim Vi živite te sablažnjive
pustolovine ne dopiru do Vas. Mogla bih Vam ih ispričati nekoliko od kojih
biste uzdrhtali. No Vaši bi se pogledi, koji su čisti kao Vaša duša, okaljali od
takvih slika. Budući da sam sigurna kako Valmont neće nikad biti opasan za
Vas, nije Vam potrebno takvo oružje kako biste se od njega branili. Samo Vam
jedno mogu reći: od svih žena kojima je udvarao, s uspjehom ili bez uspjeha,
nema nijedne koja se nije na njega potužila. Samo je markiza de Merteuil
iznimka od toga općeg pravila. Samo mu se ona znala oduprijeti i obuzdati

22

njegovu zloću. Priznajem da joj ta osobina čini najviše časti u mojim očima; i
upravo je ona dostajala da je posvema opravda u očima svih zbog onih
lakoumnih postupaka, što su joj ih spočitavali u početku njezina udovištva.{9}

Bilo kako mu drago, lijepa moja prijateljice, moje godine, moje iskustvo,
a osobito moje prijateljstvo ovlašćuju me da Vas opomenem kako u društvu
počinju primjećivati Valmontovu odsutnost. Ako se dozna da je ostao neko
vrijeme kao treći sa svojom tetkom i s Vama, Vaš će dobar glas biti u njegovim
rukama. To je najveća nesreća što može snaći jednu ženu. Stoga Vam
savjetujem da nagovorite njegovu tetku neka ga više ne zadržava uza se. Ako on
bude uporno nastojao ostati, mislim da biste Vi morali smjesta otputovati. A
zašto bi ostao? Što radi tamo na ladanju? Kad biste uhodili njegove postupke,
sigurna sam da biste otkrili kako je samo potražio zgodnije sklonište za neke
gadosti koje je nakanio učiniti u okolici. Ali ako ne možemo ukloniti zlo,
zadovoljimo se time da se zaštitimo od njega.

Zbogom, lijepa moja prijateljice; evo, udaja moje kćeri za neko je vrijeme
odgođena. Grof de Gercourt, kojega smo nekidan očekivali, javlja mi da njegov
puk odlazi na Korziku. Kako tamo još vlada ratno komešanje, bit će mu
nemoguće doći prije zime. To me srdi, ali mi ulijeva nadu da ćemo tako imati
zadovoljstvo vidjeti Vas na svadbi, a bilo bi mi žao kad bi se ona obavila bez
Vas. Zbogom, bez laskanja, iskrena i sasvim vaša.

P. S. Podsjetite na me gospođu de Rosemonde, koju volim onoliko koliko
zaslužuje.

U..., 11. kolovoza 17..

PISMO 10.

Markiza de Merteuil
vikontu de Valmontu

Ljutite li se na mene, vikonte? Ili ste možda umrli? Ili, što je vrlo slično
tomu, živite samo za svoju predsjednikovicu? Ta žena, koja Vam je vratila
iluzije mladosti, uskoro će Vam vratiti i smiješne predrasude. Već ste, evo,
postali šaljiv i rob; bolje je onda biti zaljubljen. Odričete se svoje sretne
smjelosti. Eto, sad Vas ne vode Vaša načela, nego sve prepuštate slučaju ili bolje

23

reći, hiru. Zar ste zaboravili da je ljubav poput medicine: puko umijeće
pomaganja prirodi? Vidite kako Vas udaram po glavi Vašim oružjem; ali neću
se time ponositi, jer lako je udarati na zemlju oborena čovjeka. Mora se podati,
kažete Vi. Jest, zacijelo, mora; i podat će se kao i druge, samo s tom razlikom
što će to biti protiv njezine volje. No kako bi se napokon podala, najbolji je
način da je najprije osvojite. Kako je ta smiješna nijansa prava besmislica
ljubavi! Velim ljubavi, jer Vi ste zaljubljeni. Kad bih Vam govorila drukčije,
značilo bi da Vas varam, značilo bi da Vam skrivam Vašu nevolju. Recite mi, Vi
čeznutljivi ljubavniče, mislite li da ste silovali žene koje ste imali? Ma koliko
se željele podati, ma kako nestrpljivo to iščekivale, ipak moramo imati neki
izgovor, a nema li nam zgodnijeg izgovora nego da smo, tobože, morale podleći
sili? Što se mene tiče, priznajem da mi najviše godi silovit i dobro izveden
napadaj pri kojemu se sve odvija po redu, ali brzo; napadaj koji nas nikad ne
dovodi u mučnu nepriliku da same popravljamo neku svoju nespretnost kojom
smo se, naprotiv, morale okoristiti; onakav napadaj koji zna zadržati izgled
nasilja čak i u onome što dragovoljno dopuštamo te spretno laskati našim
dvjema najmilijim strastima; slavi da smo se branile, i zadovoljstvu što smo
poražene. Priznajem da mi je ta sposobnost, koja je rjeđa nego što se misli,
uvijek pričinjala zadovoljstvo, pa i onda kad me ne bi zavela i kad bi mi se
pokatkad dogodilo da se podam samo u znak nagrade. Tako se u našim starim
viteškim borbama ljepota davala kao nagrada za junaštvo i spretnost.

A Vi, Vi niste više isti čovjek; ponašate se kao da se bojite uspjeha. Eh!
Otkad Vi to idete polako i prijekim putem? Dragi prijatelju, ako hoćete stići na
cilj, morate ići poštanskim kolima i glavnom cestom! No pustimo taj predmet,
koji me to više srdi što mi oduzima užitak da Vas opet vidim. Pišite mi češće
nego dosad i obavješćujte me o svom napretku. Znate li da već ima više od
petnaest dana kako Vas zaokuplja ta Vaša smiješna pustolovina i kako
zanemarujete cio svijet?

Što se tiče nemarnosti, nalik ste na ljude koji redovito šalju nekoga da se
raspita o njihovim bolesnim prijateljima, ali nikad ne traže odgovora. Vi
završavate svoje posljednje pismo pitanjem je li moj vitez umro. Ja Vam nisam
odgovorila, a Vi se niste uznemirili. Zar više ne znate da je moj ljubavnik Vaš
prisni prijatelj? No umirite se, on nije umro, a da je umro, to bi bilo od
prevelika veselja. Kako je nježan taj siroti vitez! Kako je stvoren za ljubav!
Kako samo zna živo osjećati! Zavrtio mi je pamet. Ozbiljno kažem, savršena
sreća koju on osjeća zbog toga što ga ja ljubim, istinski me veže uz njega.

Koliko sam ga usrećila upravo onaj dan kad sam Vam pisala kako kanim

24

raskinuti s njime! Taman sam smišljala kako bih ga mogla baciti u očajanje,
kadli mi najave njegov dolazak. Bilo to iz hira ili s razlogom, nikad mi se nije
učinio tako lijepim. Ipak sam ga zlovoljno primila. On se nadao provesti dva
sata sa mnom prije nego primim društvo. Rekla sam mu da namjeravam izići.
Upitao me kamo idem. Odbila sam mu odgovoriti. On je navaljivao. Rekla sam
mu osorno: onamo gdje neće biti Vas. Sreća za njega, ostao je skamenjen mojim
odgovorom, jer da je pisnuo ijednu riječ, posve bi sigurno uslijedila svađa koja
bi dovela do raskida što sam ga bila smislila. Začudila me njegova šutnja, pa
sam ga pogledala bez ikakve druge namjere, kunem Vam se, samo da vidim
kakav mu je izraz lica. Opazila sam na tom prekrasnom licu u isti mah onakvu
duboku i nježnu tugu kojoj je, kao što ste i sami priznali, tako teško odoljeti. Isti
uzrok izaziva iste posljedice, bila sam po drugi put pobijeđena. Od toga sam
časa samo smišljala način kako bih izbjegla dati mu povoda da mi nađe kakvu
krivnju. »Odlazim po poslu«, rekoh malo prijaznije, »poslom, koji se tiče Vas.
Nemojte me ništa pitati. Večerat ću kod kuće, vratite se i izvijestit ću Vas o
svemu.« On tek tada progovori, ali mu ne dopustih nastaviti. »Jako mi se žuri«,
rekoh. »Pustite me. Do viđenja večeras.« Poljubi mi ruku i izađe.

Odmah nakon toga, kako bih odštetila njega a možda i samu sebe, odlučim
mu pokazati svoju kućicu,{10} o kojoj nije ni slutio. Pozovem svoju vjernu
Viktoriju. »Muči me glavobolja«, izjavim, »recite svima da sam legla.« I kad
sam ostala sama s pravom Viktorijom, obukla sam se u sobaricu, a ona se
preobukla u lakaja. Zatim je pozvala jedan fijaker pred vrata moga vrta i mi put
pod noge. Došavši u taj hram ljubavi, izabrah najrazvratniju kućnu haljinu.
Prekrasna je, sama sam je izmislila. Kroz nju se ništa ne vidi, ali se ipak sve
naslućuje. Obećavam Vam jedan takav primjerak za Vašu predsjednikovicu kad
je budete učinili dostojnom da ga odjene.

Poslije tih priprema, dok se Viktorija bavila drugim sitnicama, ja sam
čitala jedno poglavlje Sophe,{11} jedno Héloïsino pismo i dvije La Fontaineove
basne, kako bih usvojila različite tonove kojima želim govoriti. Međutim, eto ti
na vratima moga viteza, užurbana kao uvijek. Moj Švicarac{12} ga ne pusti, i
izvijesti ga da sam bolesna: to je bila prva nezgoda. U isto vrijeme preda mu
jedno moje pisamce, koje nisam pisala vlastitom rukom, iz opreznosti, čega se
uvijek držim. On ga otvori i nađe u njemu napisano Viktorijinom rukom:
»Točno u deset sati na Bulevaru, pred kavanama.« On ode tamo i tu neki mali
lakaj, kojega on ne poznaje, ili barem misli da ga ne poznaje jer je to bila
Viktorija, javlja mu neka vrati kola i pođe za njim. Sav taj romantični put
zagrijao mu je glavu, a zagrijana glava nikome ne škodi. Napokon stigne, i

25

iznenađenje i ljubav naprosto ga očaraju. Kako bih mu dala vremena da se
oporavi od toga, prošećemo se nakratko po gaju. Zatim ga odvedem u kuću.
Prvo je vidio stol prostrt za dvije osobe, zatim raspremljenu postelju. Prijeđemo
do budoara, koji je bio sav iskićen. Tamo, djelomice proračunano, djelomice
iskreno, obavijem ga rukama i padnem mu pred noge. »O, dragi prijatelju«,
rekoh mu,« budući da sam Ti htjela prirediti iznenađenje ovoga časa, duboko
žalim što sam Te ražalostila praveći se srdita, što sam jedan časak sakrila svoje
srce tvojim pogledima. Oprosti mi moju krivnju. Okajat ću je svojom
ljubavlju.« Možete misliti kako su djelovale te osjećajne riječi. Sretni me vitez
podigne, i moj oprost bi zapečaćen na onom istom otomanu na kojemu smo Vi i
ja tako veselo i na isti način zapečatili naš vječni raskid.

Kako smo trebali provesti šest sati zajedno kako bijah odučila da cijelo to
vrijeme bude za njega jednako ugodno, stišavala sam njegov zanos, i ljupka
koketerija zamijeni nježnost. Mislim da se nikad nisam toliko trudila dopasti se
niti bila toliko zadovoljna sobom, čas vragoljasta, čas osjećajna, a katkad čak i
razuzdana. Zamišljala sam svoga viteza kao kakva sultana usred harema u
kojemu igram ulogu sad ove, sad one ljubimice. I premda su te ponavljane časti
dolazile od iste žene, one su uvijek bile od nove ljubavnice.

Najposlije smo se u zoru morali rastati; i premda je govorio, čak i činio
sve kako bi mi dokazao suprotno, bilo je očito da to ne želi. U trenutku kad smo
izišli, i za posljednji oproštaj, uzela sam ključ toga sretnoga boravišta, stavila
mu ga u ruke s riječima: »Imala sam ga samo za Vas, pa je pravo da mu budete
gospodarom. Svećenikovo je pravo raspolagati hramom.« Tom sam lukavštinom
pretekla njegova razmišljanja o načinu na koji sam postala vlasnicom te male,
uvijek sumnjive kuće. Dovoljno ga poznajem i zbog toga sam sigurna da će ona
služiti samo za mene. A ako me spopadne želja poći u nju bez njega, imam
drugi ključ. Htio je na svu silu da odredimo dan kad ćemo opet tamo. Ja ga još
previše volim da bih ga tako brzo htjela istrošiti. Smijemo sebi dopustiti
prekomjerno uživanje u ljubavi samo s ljudima koje želimo uskoro napustiti. On
to ne zna, ali ja, na njegovu sreću, znam za dvoje.

Vidim da su tri sata ujutro i da sam napisala cio svezak, a kanila sam
napisati samo jednu riječ. Takav je čar povjerljiva prijateljstva. Ono je uzrokom
što Vas i dalje najviše volim, ali mi se zapravo više dopada taj vitez.

U ..., 12. kolovoza 17..

26

PISMO 11.

Predsjednikovica Tourvel

gospođi de Volanges

Vaše bi me, gospođo, strogo pismo uplašilo da, srećom nisam ovdje našla
više razloga za sigurnost nego što mi Vi dajete povoda za bojazan. Taj strašni
gospodin de Valmont, koji je zacijelo strah i trepet svih žena, kao da je odložio
svoje ubojito oružje prije nego je ušao u ovaj dvorac. Ni govora o tome da bi
ovdje pravio kakve planove! Čak nije ni namjeravao ništa učiniti. Njegova pak
osobina kao ljubaznog čovjeka, koju mu priznaju i njegovi neprijatelji, ovdje
gotovo nestaje i ostao je samo dobroćudan i bezazlen čovjek. Po svoj je prilici
ladanjski zrak napravio to čudo. Premda je neprestano sa mnom, i makar mu je,
kao što se čini, to drago, mogu Vas uvjeriti da mu nije izbjegla nijedna riječ
koja bi bila slična ljubavi, nijedna od onih rečenica što ih svi muškarci sebi
dopuštaju, premda ih ne mogu, poput njega, ničim opravdati. Nikad on ne sili
čovjeka na onu opreznost kakve se danas mora držati svaka žena koja sebe
poštuje da bi obuzdala muškarce što je okružuju. On nipošto ne zlorabi veselost
što je izaziva. Možda pomalo voli laskati, ali to čini s toliko obzirnosti da bi čak
i samu skromnost priviknuo na pohvale. Na kraju krajeva, kad bih imala brata,
željela bih da bude onakav kakvim se ovdje pokazuje gospodin de Valmont.
Možda bi mnoge žene poželjele da im se jače udvara; a ja pak priznajem da sam
mu beskrajno zahvalna što me tako dobro prosudio te me ne miješa s njima.

Ova se slika nedvojbeno uvelike razlikuje od one koju ste mi o njemu
predočili. Uza sve to, obje mogu biti vjerne s obzirom na vrijeme u kojemu
živimo. On sâm priznaje da je počinio mnogo pogrešaka, a sigurno su mu prišili
i neke druge. Ali ja sam srela malo muškaraca koji bi o poštenim ženama
govorili s više poštovanja, gotovo bih rekla s više oduševljenja. Vi mi velite da
bar u tome ne vara. Tomu je dokaz njegovo ponašanje prema gospođi de
Merteuil. Mnogo nam govori o njoj, i to uvijek tako pohvalno i s tako istinskom
naklonošću te sam mislila, sve dok nisam dobila Vaše pismo, da je ono što on
naziva prijateljstvom između njih dvoje zapravo ljubav. Samu sebe osuđujem
što sam izrekla taj nepromišljen sud koji je bio utoliko nepravedniji što ju je
sâm de Valmont češće nastojao opravdati. Priznajem da sam držala lukavštinom
ono što je s njegove strane bila poštena iskrenost. Ne znam, ali mi se čini da
onaj koji je kadar biti tako postojan prijatelj jednoj tako poštovanoj ženi nije
nipošto okorjeli bludnik. Uostalom, ne znam ne ponaša li se on ovdje tako

27

razborito zato što ima neke namjere sa ženama u okolici, kao što Vi
pretpostavljate. Zaista ima nekoliko dražesnih žena okolo nas, ali on malo
izlazi, osim ujutro, a tada, veli, ide u lov. Istina je da rijetko kad donese divljači,
ali nas uvjerava da se slabo razumije u lov. Uostalom, malo marim što on radi
vani, a kad bih to željela znati, bilo bi to samo zato kako bih imala razlog više
približiti se Vašem mišljenju ili Vas pridobiti za svoje.

Što se tiče Vašeg prijedloga da uznastojim kako bi gospodin de Valmont
skratio svoj ovdašnji boravak, čini mi se vrlo teško tražiti od njegove tetke da
udalji svoga nećaka od sebe, jer ga veoma voli. Ipak Vam obećavam, ali samo iz
poštovanja a ne iz potrebe, da ću iskoristiti priliku kako bih to zatražila od nje
ili od njega samoga. Što se mene tiče, gospodin de Tourvel zna da kanim ostati
ovdje sve do njegova povratka, pa bi se s pravom začudio što sam se tako olako
predomislila.

Evo, gospođo, sve sam Vam nadugo i naširoko rastumačila. No mislila
sam da sam istini za volju bila dužna iznijeti pohvalno svjedočanstvo u prilog
gospodinu de Valmontu, i da je to trebalo učiniti upravo pred Vama. Nije mi
zbog toga manje stalo do Vašeg prijateljstva, koje Vas je navelo da me
posavjetujete.

Njemu ujedno dugujem zahvalnost za ono što ste ljubazno izvoljeli reći
povodom odgode udaje Vaše gospođice kćeri. Ja Vam na tome najiskrenije
zahvaljujem; ali ma koliki užitak očekivala od tih trenutaka koje bih provela s
Vama, ja bih ih drage volje žrtvovala želji da doznam kako je gospođica
Volanges postala još sretnija, ako uopće može biti sretnija nego što je bila kod
svoje majke, toliko dostojne sve njezine nježnosti i njezina poštovanja. Dijelim
s njome ta dva osjećaja koji me vežu za Vas i, molim Vas, budite tako dobri pa
vjerujte u to. Čast mi je biti itd.

U ..., 13. kolovoza 17..

PISMO 12.

Cecilija Volanges
markizi de Merteuil

Mami nije dobro, gospođo, pa neće izlaziti, a ja joj moram praviti društvo.

28

Zato neću imati čast pratiti Vas u Operu. Uvjeravam Vas da više žalim što neću
biti s Vama nego zbog same predstave. Molim Vas, vjerujte u to. Toliko Vas
volim! Biste li htjeli reći gospodinu vitezu Dancenyju da nemam one zbirke o
kojoj mi je govorio, i da će me uvelike obradovati ako mi je uzmogne sutra
donijeti. Ako dođe danas, recite mu da nismo kod kuće, jer mama ne želi nikoga
primiti. Nadam se da će joj sutra biti bolje.

Čast mi je biti itd.

U ..., 13. kolovoza 17..

PISMO 13.

Markiza de Merteuil
Ceciliji Volanges

Vrlo mi je žao, ljepotice moja, što neću imati zadovoljstvo da Vas vidim, i
zbog onoga što je to prouzročilo. Nadam se da će se opet naći prilika za to.
Prenijet ću Vašu poruku vitezu Dancenyju, kojemu će sigurno biti vrlo žao kada
dozna da Vam je mama bolesna. Ako me hoće sutra primiti, doći ću joj praviti
društvo. Napadat ćemo, ona i ja, u piquetu viteza Bellerocha.{13} Osim što ćemo
dobiti njegov novac, imat ćemo i užitak čuti Vas kako pjevate sa svojim
ljubaznim učiteljem, kojemu ću to predložiti. Ako to odgovara Vašoj mami i
Vama, ja jamčim za sebe i za svoja dva viteza. Zbogom, ljepotice moja,
prenesite pozdrav mojoj dragoj gospođi de Volanges. Nježno Vas grlim.

PISMO 14.

Cecilija Volanges
Sofiji Carnay

Jučer Ti nisam pisala, draga moja Sofija. Nije tomu uzrok zabava,
uvjeravam Te da nije. Mama je bila bolesna, i ja je nisam ostavljala cijeli dan.
Uvečer kad sam se povukla, nisam imala volje ni za što, i brzo sam legla kako

29

bih se osvjedočila da je taj dan prošao. Nikad mi nijedan dan nije bio tako dug.
Nije to zbog toga što ne bih voljela majku, ne nipošto, nego ni sama ne znam što
mi je bilo. Morala sam ići u Operu s gospođom de Merteuil. Tamo je trebao biti
i vitez Danceny. Znaš vrlo dobro da su to dvije osobe koje najviše volim. Čim je
došlo vrijeme kad bih i ja trebala biti tamo, srce mi se steglo protiv volje. Sve
mi je bilo mrsko, samo sam plakala, plakala, i nisam to mogla spriječiti. Mama
je, nasreću, bila legla i nije me mogla vidjeti. Sigurna sam da je i vitezu
Dancenyju bilo žao, ali njega će zabaviti predstava i ljudi: to je posve nešto
drugo.

Srećom, danas je mami bolje. Doći će k nama gospođa de Merteuil s
nekom osobom i s vitezom Dancenyjem. Ali gospođa de Merteuil dolazi uvijek
kasno, a kad smo tako dugo same, vrlo nam je dosadno. Sad je tek jedanaest sati.
Istina, moram svirati na harfi, a zatim će mi toaleta oduzeti nešto vremena, jer
danas želim biti dobro uređena. Mislim da časna majka Perpétua ima pravo kad
kaže da djevojka postaje koketa čim izađe u svijet. Nikad nisam željela biti
lijepa kao ovih posljednjih dana, a vidim da nisam tako lijepa kako sam mislila.
Osim toga, pokraj ovih nalickanih žena mi mnogo gubimo. Dobro vidim da
gospođu de Merteuil, primjerice, svi muškarci smatraju ljepšom od mene. To
me mnogo ne ljuti, jer me ona jako voli, a osim toga, uvjerava me kako vitez
Danceny mene smatra ljepšom od nje. Zaista je pošteno od nje što mi je to rekla.
Čak se pravila da joj je to vrlo drago. To naprosto ne shvaćam. Mora da me jako
voli! I on... Oh! Kako u tom uživam! Stoga mi je, čini se, dovoljno samo gledati
u nj, pa da se poljepšam. Neprestano bih ga gledala kad se ne bih bojala da ću se
sresti s njegovim očima. Svaki, naime, put kad mi se to dogodi, zbunim se i
rastužim, ali to nije ništa.

Zbogom, draga moja prijateljice, idem se dotjerati.

Volim Te kao obično.

Pariz, 14. kolovoza 17..

PISMO 15.

Vikont de Valmont
markizi de Merteuil

30

Vrlo je pohvalno od Vas što me niste prepustili mojoj sudbini. Život što
ga ovdje provodim zaista je zamoran zbog prekomjerna odmora i otužne
jednoličnosti. Kad sam čitao Vaše pismo i opširan opis onoga čarobnog dana,
dvadeset me puta spopala želja da nađem kakvu izliku pa da poletim pred Vaše
noge te Vas zamolim da se meni u prilog iznevjerite svomu vitezu, koji ionako
ne zaslužuje svoju sreću. Znate li da ste me učinili ljubomornim na njega? Što
mi to govorite o vječnom raskidu? Odričem se one prisege koju smo izrekli u
bunilu: ne bismo bili dostojni što smo je položili kada bismo je se morali držati.
Oh, kad bih se jednoga dana u Vašem naručju mogao osvetiti zbog nehotične
nevolje koju mi je zadala sreća toga viteza! Ozlojeđen sam, priznajem, kad
pomislim da taj čovjek bez razmišljanja, bez ikakve muke, samo po nagonu
svoga srca nalazi sreću koju ja ne mogu postići. Oh! ja ću je pomutiti... Obećajte
mi da ću je pomutiti. Niste li i Vi sami poniženi?

Vi se trudite da ga prevarite, a on je sretniji od Vas. Vi mislite da je on u
Vašim okovima! Vi ste, međutim, u njegovima. On mirno spava, a Vi bdijete
radi njegovih užitaka. Što bi više mogla učiniti njegova ropkinja?

Slušajte, lijepa moja prijateljice, dokle god živite s više njih, nisam ni
najmanje ljubomoran: tada u Vašim ljubavnicima vidim samo Aleksandrove
nasljednike, nesposobne međusobno očuvati carstvo kojim sam ja sâm vladao.
Ali da se potpuno predate jednome od njih, da postoji još jedan čovjek tako
sretan kao ja - to ne bih podnio. Nemojte misliti da to sada podnosim. Ili mene
opet uzmite ili bar uzmite nekoga drugoga, a nemojte iz svojeglava hira
iznevjeravati neoskrnjivo prijateljstvo na koje smo se zakleli.

Dovoljno je uistinu što se moram tužiti na ljubav. Vidite da usvajam Vaše
misli i da priznajem svoje pogreške. Uistinu, ako biti zaljubljen znači ne moći
živjeti bez onoga što želimo i čemu žrtvujemo svoje vrijeme, svoje užitke, svoj
život, onda sam ja doista zaljubljen. Nisam u svojoj ljubavi ni mrvice
napredovao. Ne bih Vam čak imao ništa o njoj kazati da se nije dogodilo nešto
što me navodi na duboko razmišljanje. Još ne znam moram li se bojati ili nadati.

Vi poznajete moga slugu. To je spletkar prvoga reda, pravi lakaj iz
komedije. Vi dakako mislite da mu je prema uputama palo u dužnost zaljubiti se
u sobaricu i opijati poslugu. Taj je lopov sretniji od mene; on već ima uspjeha.
Nedavno je otkrio da je gospođa de Tourvel naložila jednom sluzi neka je
izvješćuje o mome ponašanju i neka me prati na jutarnjim šetnjama, koliko mu
bude moguće a da ga nitko ne opazi. Što hoće ta žena? Tako dakle, jedna od
najpoštenijih žena usuđuje se staviti na kocku nešto što bismo se mi jedva
usudili sebi dopustiti. Kunem se svime... Ali prije nego smislim osvetu zbog te

31

ženske lukavštine, razmislimo o tome da je okrenemo u svoju korist. Dosad
moji »sumnjivi« izleti nisu imali nikakve svrhe. Moram im dati neki cilj. To
zaslužuje svu moju pažnju, pa Vas ostavljam kako bih o tome razmislio.
Zbogom, moja lijepa prijateljice!

Uvijek u dvorcu ..., 15. kolovoza 17..

PISMO 16.

Cecilija Volanges
Sofiji Carnay

Ah, draga Sofijo, napretek novosti! Možda Ti ih ne bih smjela ispričati, ali
moram s nekim o njima govoriti jer bih pukla. Taj vitez Danceny... Ne mogu
opisati uzbuđenost u kojoj se nalazim. Ne znam gdje bih počela. Otkad sam Ti
pripovijedala o onoj lijepoj večernjoj zabavi{14} koju sam provela kod mame s
njime i s gospođom de Merteuil, nisam Ti o njoj više govorila, jer nisam više
nikom o tomu htjela govoriti. Ali sam ipak stalno mislila na tu zabavu. Danceny
je poslije tog postao tužan, ali tako tužan, tako tužan te me je zbog toga hvatala
muka. Kad sam ga pitala zašto je tužan odgovorio mi je da nije, ali sam ja dobro
vidjela njegovu žalost. No jučer je bio još tužniji nego obično. To ga nije
smetalo da bude ljubazan, pa da pjeva sa mnom kao obično; ali svaki put kad bi
me pogledao, srce mi se stezalo. Kad smo prestali pjevati, zaključao je moju
harfu u svoju kutiju i kad mi je donio ključ, zamoli me da na njoj sviram još iste
večeri, čim ostanem sama. Nisam ni u što posumnjala, ali on me toliko molio te
sam pristala. I doista, kad sam se povukla u svoju sobu i kad je moja sobarica
izišla, odem po harfu. Nađoh među žicama jedno pismo, presavijeno ali
nezapečaćeno. Bilo je od njega. Ah, da znaš što mi sve piše! Otkad sam
pročitala njegovo pismo, toliko uživam te ne mogu misliti ni na što drugo.
Pročitala sam ga četiri puta zaredom, a zatim ga zaključala u svoj pisaći stol.
Znala sam ga napamet, i kad sam legla, toliko sam ga ponavljala da nisam ni
mislila na spavanje. Čim sam zatvorila oči, vidjela sam Dancenyja kako mi sam
govori sve što sam pročitala, a čim sam se probudila (bilo je još vrlo rano)
pođoh uzeti njegovo pismo da uživam čitajući ga. Odnijela sam ga u postelju i
poljubila ga kao da... Možda je ružno ljubiti takvo pismo, ali ja se nisam mogla
suzdržati.

32

Sada, draga moja prijateljice, makar sam vesela, u isti sam mah u velikoj
neprilici jer sigurno ne smijem odgovoriti na to pismo. Dobro znam da se to ne
smije, ali on to traži, a ako mu ne odgovorim, sigurna sam da će opet biti
žalostan. A to je za njega velika nesreća. Što mi savjetuješ? Ti ne znaš kao ni ja.
Željela bih o tome govoriti s gospođom de Merteuil, koja me veoma voli. Rado
bih ga utješila, ali ne bih htjela ništa loše učiniti. Toliko nam preporučuju da
budemo dobra srca! A brane nam slijediti glas srca kad je u pitanju muškarac.
To nije pravo. Zar muškarac nije naš bližnji kao i žena, čak i više. Jer, na kraju
krajeva, zar ne postoji njegov otac kao i njegova majka, njegov brat i njegova
sestra? Ali uvijek preostaje muž. Međutim, ako učinim nešto neprilično, možda
gospodin Danceny neće više imati dobro mišljenje o meni. A to nipošto ne!
Radije onda neka bude žalostan. A osim toga, imam još vremena. Budući da mi
je jučer pisao, nisam mu obvezna već danas odgovoriti. I tako ću večeras vidjeti
gospođu de Merteuil, i budem li imala hrabrosti, sve ću joj ispričati. Ako učinim
što mi bude rekla, neću trebati sebi ništa spočitavati. A možda će mi reći da
mogu nešto odgovoriti kako ne bi bio žalostan. Oh! baš sam na velikoj muci!

Zbogom, dobra moja prijateljice. Ipak mi reci što o tom misliš.

U ..., 19. kolovoza 17..

PISMO 17.

Vitez Danceny
Ceciliji Volanges

Prije nego se predam, gospođice, kako bih kazao, užitku ili potrebi da
Vam pišem, zamolit ću Vas ponajprije da me saslušate. Kako bih se usudio
izjaviti Vam svoje osjećaje, potrebno mi je milosrđe. Ako bih htio samo
opravdati ta čuvstva, onda bi mi ono bilo nepotrebno. Što mi je na kraju činiti
nego pokazati Vam vaše djelo? A što bih Vam imao kazati što Vam moji
pogledi, moja smetenost, moje ponašanje, čak i moja šutnja nisu već rekli prije
mene? A zašto biste se ljutili zbog čuvstava što ste ih sami u meni rasplamsali?
Kako ona dolaze od Vas, to su zacijelo dostojna da ih Vama prikažem. Ako su
vatrena kao moja duša, ona su čista kao Vaša. Zar je zločin što sam znao uočiti
Vaše dražesno lice, Vaš zavodnički dar, Vaše čarobne draži i onu dirljivu
čednost koja dodaje neprocjenjivu vrijednost Vašim već ionako dragocjenim

33

osobinama? Ne, sigurno ne. Ali možemo biti nesretni ako i nismo krivi. Takva
me sudbina čeka ako odbijete primiti moju ljubav. To je prva ljubav koju je
ponudilo moje srce. Da nije Vas, još bih bio ne možda sretan, ali bih bio miran.
Kad sam Vas vidio, nestalo je moje spokojstvo, jer mi je sreća neizvjesna.
Međutim, Vi se čudite mojoj tuzi i pitate me što joj je uzrokom. Ah! recite
jednu riječ i moja će sreća biti Vaše djelo. Ali prije nego je izrečete, pomislite i
na to da jedna riječ može povećati moju nesreću. Budite neograničeni gospodar
moje sudbine. Po Vama ću biti vječno sretan ili nesretan. U koje sam milije ruke
mogao predati važniju stvar?

Završit ću kao što sam i počeo: molbom da budete prema meni milosrdni.
U početku sam Vas molio da me saslušate, a sad ću se usuditi zamoliti Vas za
odgovor. Ako mi ga odbijete, to bi značilo da moram vjerovati kako ste se
uvrijedili, a moje mi srce jamči da je moje poštovanje prema Vama jednako
mojoj ljubavi.

P. S. Za odgovor se možete poslužiti istim sredstvom kojim sam se i ja
poslužio kad sam Vam dostavljao ovo pismo. Ono mi se čini jednako sigurnim i
zgodnim.

U..., 18. kolovoza 17..

PISMO 18.

Cecilija Volanges
Sofiji Carnay

Što!? Sofijo, Ti mi unaprijed prigovaraš što kanim učiniti! Imala sam već
ionako dosta uzrujavanja, a Ti mi ga samo još povećavaš. Jasno je, veliš, da mu
ne smijem odgovoriti. Ti o tome nekako olako govoriš, a ne znaš zapravo što je
na stvari. Nisi ovdje da vidiš. Kad bi bila na mojemu mjestu, sigurna sam da bi
učinila kao i ja. Općenito uzevši, ne smijem mu odgovoriti i Ti si iz moga
jučerašnjega pisma jasno vidjela da mu ni ja nisam htjela odgovoriti, ali ja
mislim da se nitko nikad nije nalazio u takvu položaju u kojem sam ja.

I još k tomu sam prisiljena sama o tome odlučiti. Gospođa de Merteuil,
koju sam mislila sinoć vidjeti, nije došla. Sve je nekako protiv mene. A ona je
kriva što sam ga upoznala. Gotovo uvijek, kad god sam ga vidjela i s njime

34

govorila, bio je s njom. Ne želim joj zbog toga nikakva zla, ali me ostavila na
cjedilu baš u trenutku moje najveće neprilike. Oh! Zbilja me treba žaliti.

Pomisli samo, jučer je došao kao obično. Bila sam tako smetena te se
nisam usudila ni pogledati ga. Nije mogao sa mnom govoriti jer je ondje bila
mama. Vrlo sam dobro slutila da bi mu bilo žao kad bi znao da mu nisam pisala.
Nisam znala kako bih se držala. Trenutak kasnije upitao me hoću li da ode po
moju harfu. Srce mi je tako udaralo te sam smogla samo odgovoriti: da. Kad se
vratio bilo je još gore. Pogledala sam ga samo časak. On mene nije ni pogledao,
ali je izgledao tako te bi čovjek rekao da je bolestan. To me je silno mučilo. On
počne ugađati moju harfu; kasnije, kad mi ju je donio, reče mi: »Ah,
gospođice!« Rekao mi je samo te dvije riječi, ali ih je izrekao takvim tonom da
sam bila utučena. Svirala sam na harfi, ni sama ne znajući što radim. Mama je
upitala nećemo li pjevati. On se ispriča rekavši da je bolestan, a ja nisam imala
isprike, pa sam morala pjevati. Voljela bih da nisam imala glasa. Hotimice sam
izabrala ariju koju nisam znala, jer sam bila sigurna da neću moći pjevati i da će
se nešto primijetiti. Nasreću je došla jedna gospođa i, čim sam čula da ulazi
kočija, prestala sam i zamolila ga neka odnese harfu. Jako sam se bojala da će
otići, ali se ipak vratio.

Dok su mama i ta gospođa razgovarale, htjela sam ga još samo časak
pogledati. Srela sam se s njegovim očima, i nisam mogla odvratiti svoje od njih.
Trenutak kasnije vidjela sam kako mu teku suze, i on se morao okrenuti da ga
nitko ne vidi. Nisam više mogla izdržati, osjetila sam da ću i ja zaplakati. Izišla
sam i odmah mu olovkom napisala na komadiću papira: »Nemojte biti tako
tužni, molim Vas; obećavam da ću Vam odgovoriti.« Sigurno ne možeš reći da u
tome ima što zla, a osim toga, nisam mogla odoljeti. Stavila sam taj papir među
žice harfe, gdje je bilo i njegovo pismo, i vratila se u salon. Osjećala sam se
mirnijom. Jedva sam čekala da ta gospođa ode. Nasreću, došla je samo u posjet,
te je uskoro otišla. Čim je otišla, rekla sam da želim opet uzeti svoju harfu i
zamolila ga neka ode po nju. Ali kad se vratio, oh! Kako je bio zadovoljan!
Stavivši harfu prema meni, smjestio se tako da mama nije mogla ništa vidjeti, i
uhvatio me za ruku, te je stao stiskati, ali samo kako!... To je trajalo samo časak,
ali Ti ne bih mogla iskazati užitak što sam ga osjetila. Ja sam ipak ruku povukla,
pa se tako nemam zbog čega prekoravati.

Sad, moja dobra prijateljice, jasno vidiš da ne mogu a da mu ne pišem jer
sam mu to obećala, a osim toga, ne želim ga iznova rastuživati jer zbog toga
patim više nego on. Kad bi u tome bilo što zla, sigurno to ne bih učinila. Ali
kakvo zlo može biti u tome što pišem, osobito kad to činim kako bih spriječila

35

nečiju tugu? U neprilici sam što mu neću znati napisati lijepo pismo, ali on će
osjetiti da nisam tome kriva. Osim toga, sigurna sam da će zbog njega biti
zadovoljan, ako nizašto drugo, a ono zato što je od mene.

Zbogom, moja draga prijateljice. Ako držiš da sam pogriješila, reci mi, ali
ja mislim da nisam. Što se više približava trenutak kad mu moram pisati, to mi
srce luđe lupa. A ipak moram, jer sam obećala. Zbogom.

U ..., 20. kolovoza 17..

PISMO 19.

Cecilija Volanges
vitezu Dancenyju

Jučer ste bili tako tužni, gospodine, i to me toliko ražalostilo te sam
popustila i obećala Vam odgovoriti na pismo što ste mi ga napisali. I danas
osjećam kako to ne bih smjela učiniti. Ipak, budući da sam Vam obećala, ne
želim pogaziti svoju riječ, i to Vam mora biti dokazom o prijateljstvu što ga
gajim prema Vama. Sada kad to znate, nadam se da nećete više od mene tražiti
da Vam pišem. Ujedno se nadam da nećete nikomu kazati da sam Vam pisala jer
bi me sigurno zbog toga osuđivali, a to bi me moglo ražalostiti. Osim toga,
nadam se da ni sami nećete dobiti loše mišljenje o meni, što bi mi zadalo više
patnje nego sve ostalo. Mogu Vas uvjeriti da nikomu drugomu ne bih iskazala tu
ljubav, osim Vama. Vruće bih željela da budete tako dobri, pa da ne budete više
žalosni kao što ste bili. To mi oduzima svaku radost koju osjećam kad Vas
vidim. Vidite, gospodine, da Vam sasvim iskreno govorim. Ne tražim ništa
bolje nego da naše prijateljstvo vječno traje, ali Vas molim, ne pišite mi više.
Čast mi je biti, itd.

Cecilija Volanges

U .... 20. kolovoza 17..

PISMO 20.

36

Markiza de Merteuil

vikontu de Valmontu

Ah! lupežu jedan, sad mi se ulagujete iz straha da Vam se ne rugam?
’Ajde, opraštam Vam: pišete mi toliko gluposti, pa Vam moram oprostiti
mudrost za koju morate biti zahvalni svojoj predsjednikovici. Ja mislim da moj
vitez ne bi imao toliko milosrđa kao ja; on nije takav čovjek da bi odobrio
obnovu našega zakupa a da ništa ne bi našao ugodno u Vašoj ludoj zamisli. Ja
sam joj se ipak od srca nasmijala, i bilo mi je zaista krivo što sam se morala
sama smijati. Da ste Vi bili ovdje, ne znam kamo bi me odvela ta veselost, ali
sam imala vremena za razmišljanje, pa sam sad opet postala stroga. To ne znači
da Vas zauvijek odbijam, ne, samo odgađam, a imam za to i razloga. Možda tu
ima i moje taštine, i kad se jedanput raspalim, ne znam gdje ću se zaustaviti. Ja
sam takva žena koja bi Vas ponovno okovala, i zbog mene biste zaboravili na
svoju predsjednikovicu. A ako bih Vam ja, nedostojna žena, ogadila vrlinu,
kakva bi to bila sablazan! Kako bismo izbjegli tu opasnost, evo mojih uvjeta.

Čim budete imali svoju lijepu bogomoljku i čim mi uzmognete pružiti o
tome dokaz, dođite, i ja sam Vaša. Ali Vi dobro znate da se u važnim stvarima
primaju samo pismeni dokazi. Ovim sporazumom ja ću s jedne strane postati
nagrada umjesto da budem utjeha, i ta mi se misao više sviđa. S druge strane,
Vaš će uspjeh zbog toga biti zamamniji jer će i on postati sredstvo za nevjeru.
Dođite, dođite, ili bolje reći, donesite mi jamstvo o svojoj pobjedi, kao oni naši
junački vitezovi koji su pred noge svojih odabranica polagali sjajne plodove
svoje pobjede. Sad govorim ozbiljno: baš bih voljela znati što poslije takva
trenutka može pisati jedna kreposna žena i kakvim velom prekriva svoje riječi
kad ga je već skinula sa sebe? Na vama je da procijenite jesam li udarila
previsoku cijenu, ali Vas unaprijed upozoravam da neću popustiti. A dotle, dragi
moj vikonte, dopustite da ostanem vjerna svom vitezu i da se s njim zabavljam i
usrećujem ga, unatoč laganoj žalosti koju Vam to zadaje.

Međutim, da nisam bila tako poštena, vjerujem kako bih u ovome trenutku
imala opasnu suparnicu: to je mala Volanges. Upravo sam luda za tim djetetom,
i to je pravo čudo. Ili se varam, ili će ona postati jednom od naših žena koje su
najviše u modi. Vidim kako joj se malo srce razvija, i to je čaroban prizor. Ona
već ludo ljubi svoga Dancenyja, ali o tome nema pojma. A on, premda je vrlo
zaljubljen, još je mladenački plašljiv, pa joj se to ne usuđuje jasno kazati. Oboje
me obožavaju. Osobito mi mala živo želi povjeriti svoju tajnu; osobito od prije
nekoliko dana. Vidim da je to muči, i ja bih joj učinila veliku uslugu kad bih joj

37

malo pomogla. Ali ne zaboravljam da je ona još dijete i neću se u to upletati.
Danceny mi je govorio malo otvorenije, ali s obzirom na njega, ja sam odlučila:
ne želim ga ni čuti. Što se tiče male, često dolazim u napast da je učinim svojom
učenicom. To je usluga koju želim učiniti Gercourtu. On mi daje vremena za to
jer će biti na Korzici sve do listopada. Nakanila sam to vrijeme dobro
upotrijebiti i dat ćemo mu već sasvim izgrađenu ženu umjesto njegove nedužne
pitomice. Kako je taj čovjek zaista bezobrazno bezbrižan, kad se usuđuje mirno
spavati dok mu se žena, koja ima razloga tužiti se na njega, još nije osvetila?!
Evo, da je ovaj tren mala ovdje, ne znam što joj sve ne bih rekla.

Zbogom, vikonte, laku noć i dobar uspjeh: tâ pomaknite se, zaboga!
Pomislite samo: ako ne budete imali tu ženu, druge će se crvenjeti što ste ih
imali.

U ..., 20. kolovoza 17..

PISMO 21.

Vikont de Valmont
markizi de Merteuil

Napokon sam, lijepa moja prijateljice, načinio jedan, ali krupan korak
naprijed. Ako me i nije doveo do cilja, barem mi je pokazao da sam na pravom
putu i raspršio mi bojazan da sam zalutao. Najposlije sam joj očitovao ljubav.
Premda je najupornije šutjela, dobio sam najnedvoličniji i najlaskaviji odgovor.
No, ne idimo ispred događaja, nego počnimo ispočetka.

Sjećate se da su motrili na moje ponašanje. Ja sam htio da to besramno
sredstvo urodi djelom koje će svima služiti kao primjer vrline, pa evo što sam
učinio. Naložio sam svome pouzdaniku neka mi u okolici nađe kakva nesretnika
kojemu je potrebna pomoć. Nije bilo teško izvršiti tu zadaću. Jučer popodne
izvijestio me da će jutros zaplijeniti pokućstvo jedne obitelji koja nije mogla
platiti porez. Provjerio sam da u toj kući nema ni djevojke ni žene koja bi
svojim godinama ili ljepotom mogla učiniti sumnjivim moj postupak. Kad sam
bio siguran u to, za večerom sam izjavio da sutradan idem u lov. Ovdje moram
izreći priznanje predsjednikovici: bez sumnje ju je pomalo grizla savjest zbog
naredbe koju je izdala, a budući da nije imala snage svladati svoju radoznalost,

38

imala je barem snage suprotstaviti se mojoj želji. Bit će vjerojatno silna
vrućina; izlažem se opasnosti da se razbolim; neću ništa ubiti, a uzalud ću se
zamarati. Za vrijeme toga razgovora njezine su mi oči, koje su možda govorile
više nego što je ona željela, jasno iskazivale želju da te lažne razloge primim
kao opravdane. Nisam se dao, kao što možete misliti, i odolio sam čak i
žestokom napadaju na lov i lovce, te njezinu neraspoloženju koje je cijele večeri
zamračivalo njezino nebesko lice. Jednog sam se trenutka pobojao da će povući
svoje odredbe i da će mi naškoditi njezina osjetljivost. Nisam računao na žensku
radoznalost i stoga sam se prevario. Još iste večeri moj me lovac umiri, i legoh
zadovoljan.

Ustanem u cik zore i pođem. Na jedva kakvih pedeset koraka od dvorca
spazim svoga uhodu kako me prati. Ušao sam u lovište i udario poljem prema
selu u koje sam htio doći. To sam učinio samo iz zadovoljstva da onoga nitkova
koji me pratio natjeram na trk. On je, naime, kako se nije usudio napustiti staze,
često trčeći prelazio triput veći prostor. Budući da sam ga pošteno naganjao, i
sâm sam se dobro ugrijao, pa sam sjeo pod drvo. I zar nije bio tako bezobrazan
te se prišuljao iza grma ni dvadeset koraka od mene, i tu sjeo? U prvom trenutku
dođoh u napast da ga pogladim jednim hicem iz puške koja bi mu, makar je bila
nabijena samo sitnim olovom, bila dala dobru lekciju o tome kako je opasno biti
radoznao. Srećom za njega, sjetio sam se da mi je koristan, čak i potreban za
moje planove. Ta ga je misao spasila.

Uto sam došao u selo. Ondje čujem galamu, pođem naprijed, pitam što je.
Ispričaju mi što se dogodilo. Pozovem poreznika koji je ubirao porez, i u svom
plemenitom sažaljenju velikodušno platim pedeset i šest funta - iznos što pet
osoba bijaše doveo do očaja i prosjačkog štapa. Ne možete zamisliti kako su me
nakon toga jednostavnog čina prisutni slavili i blagoslivljali! Kako su suze
zahvalnice tekle iz očiju toga starog domaćina i uljepšale patrijarhalno lice što
ga je trenutak prije strašan izraz zdvojnosti bio načinio uistinu groznim.
Promatrao sam taj prizor, kadli jedan drugi, mlad seljak, vodeći za ruku ženu i
dvoje djece, približavajući mi se užurbanim korakom, reče: »Padnimo ničice
pred ovim božanskim likom« i u tren oka okruži me ta obitelj kleknuvši mi pred
noge. Priznat ću svoju slabost: oči mi se orose suzama i osjetih u sebi neko
nehotično, slasno uzbuđenje. Zadivilo me koliko zadovoljstva osjećamo kad
činimo dobra djela, i nešto me nagoni na pomisao da ljudi koje nazivamo
kreposnima nisu za to onoliko zaslužni koliko to svijet voli govoriti. Bilo kako
mu bilo, činilo mi se pravednim platiti tim jadnim ljudima užitak što su mi ga
pričinili. Uzeo sam deset zlatnika i dao im ih. Tad su iznova počeli zahvaljivati,

39

ali ne više onako kao prije. Nevolja je bila izazvala velik, istinski učinak, ostalo
bijaše tek običan izraz zahvalnosti i čuđenja zbog obilata dara.

Međutim, usred stalnog blagoslivljanja te obitelji bio sam nekako sličan
junaku kakve drame u završnom prizoru. Sigurno shvaćate da je u toj gomili
prije svega bio moj vjerni uhoda. Svoj sam cilj postigao. Oslobodio sam se svih
i vratio se u dvorac. Kad sam o svemu razmislio, čestitao sam sebi na svojoj
zamisli. Ta žena zacijelo zaslužuje što joj posvećujem toliko pozornosti jer će
mi to jednoga dana dati pravo na nju. I kako sam je na neki način unaprijed
platio, imat ću pravo raspolagati njome po miloj volji, i neću morati sebi ništa
spočitavati.

Zaboravio sam Vam reći kako sam, ne bih li od svega toga imao koristi,
zamolio te dobre ljude neka se mole Bogu za uspjeh mojih planova. Vidjet ćete
da su njihove molitve djelomice uslišane... Ali eto, javljaju mi da je večera na
stolu, a bilo bi prekasno da pismo ode ako ga zatvorim tek kad se povučem. I
tako, ostalo kao obično, u sljedećem pismu. Žao mi je jer ostalo je najbolje.
Zbogom, moja lijepa prijateljice. Oduzimate mi jedan trenutak zadovoljstva što
ga osjećam kad nju gledam.

U ..., 20. kolovoza 17..

PISMO 22.

Predsjednikovica de Tourvel
gospođi de Volanges

Sigurno će Vam, gospođo, biti vrlo drago kad doznate za jednu osobinu
gospodina de Valmonta koja se, kao što mi se čini, uvelike razlikuje od svih
onih što su Vam ih prikazali. Tako je nezgodno nepovoljno misliti o bilo kome,
tako nezgodno nalaziti samo mane u onih koji imaju sve osobine potrebne da
nam omile vrlinu. Napokon, Vi toliko volite praštati da ću Vam učiniti uslugu
dadem li Vam razloga da promijenite jedno svoje odveć strogo mišljenje. Čini
mi se da gospodin de Valmont ima pravo što se nada toj milosti, gotovo bih
rekla pravednosti. Evo na čemu temeljim taj svoj sud.

Jutros je krenuo na jedan od onih svojih izleta zbog kojih bi se moglo
pretpostaviti kako je nakanio u okolini nešto poduzeti, kao što ste i Vi

40

pomišljali. Sama sebe osuđujem što sam tu pomisao previše brzo usvojila.
Srećom za njega, a osobito za nas, jer nas to spašava nepravednosti; jedan moj
sluga morao je ići u istom pravcu,{15} i tako je moja prijekora vrijedna ali
spretna radoznalost bila zadovoljena. Sluga nas je izvijestio kako je gospodin de
Valmont našao u selu... neku nesretnu obitelj kojoj su prodavali pokućstvo zato
što nije mogla platiti porez. On je ne samo smjesta platio dug tih jadnih ljudi,
nego im je čak dao znatnu svotu novca. Moj je sluga bio svjedokom toga
poštenog čina, i povrh toga mi je ispripovjedio da su seljaci, koji su razgovarali
među sobom i s njim rekli kako je jedan sluga kojega su pokazali i kojega moj
čovjek drži slugom gospodina de Valmonta, skupljao jučer podatke o onim
stanovnicima sela kojima bi mogla biti potrebna pomoć. Ako je tomu tako, onda
to više nije samo neka prolazna sućut koju izazivaju slučajne prilike; to je dobro
promišljen plan da se čini dobro djelo, to je stalna briga o dobročinstvu. To je
najljepša vrlina najljepših duša; ali, slučajno ili promišljeno, to je ipak pošten i
pohvalan čin. Kad su mi o njemu pripovijedali, ganula sam se do suza. Dodat ću
još k tomu, sve za volju pravednosti, da se počeo braniti kad sam mu govorila o
tom činu, o kojemu sâm nije ni riječi izustio; a kad ga je priznao, pridavao mu
je tako malo važnosti te je taj čin zbog njegove čednosti dobio još veću
vrijednost.

Sada, poštovana moja prijateljice, recite mi je li gospodin de Valmont
zaista nepopravljiv razvratnik. Ako jest i ako se tako ponaša, što će onda ostati
poštenim ljudima? Što!? Hoće li nevaljalci s dobrima dijeliti sveti užitak
dobročinstva? Hoće li dopustiti da jedna čestita obitelj primi iz ruku zločinca
pomoć za koju će zahvaljivati božanskoj providnosti? I hoće li on sa
zadovoljstvom moći slušati kako čista usta blagoslivljaju prokletnika? Neće!
Volim vjerovati da zablude, premda znaju biti duge, ipak nisu vječne, i ne mogu
zamisliti da je neprijatelj kreposti onaj koji čini dobro. Gospodin de Valmont je
možda primjer više da ljubavne veze mogu biti pogubne. Zaustavit ću se kod te
misli, koja mi se sviđa. Ako ona, s jedne strane, može poslužiti kako bi ga
opravdala u vašim očima, onda mi se, s druge strane, sve milijim čini nježno
prijateljstvo koje me za cio život veže uz Vas.

P. S. Gospođa de Rosemonde i ja idemo ovoga trenutka vidjeti tu poštenu i
nesretnu obitelj te svoju zakašnjelu pomoć pridodati pomoći gospodina de
Valmonta. Povest ćemo ga sa sobom. Bar ćemo tako tim dobrim ljudima pružiti
užitak da opet vide svoga dobrotvora. To je, mislim, sve što nam je preostalo
učiniti.

U ..., 20, kolovoza 17..

41

PISMO 23.

Vikont de Valmont

markizi de Merteuil

Stali smo ondje kako sam se vratio u dvorac; nastavljam svoju pripovijest.

Imao sam tek toliko vremena da se malo dotjeram, i otišao sam u salon.
Ondje je moja ljepotica vezla, a mjesni župnik čitao novine mojoj staroj tetki.
Sjeo sam kraj razboja. Pogledi, mnogo nježniji nego obično, i gotovo umiljati,
uskoro su mi pokazali da je sluga podnio izvještaj o svojoj zadaći. Zaista, moja
ljubazna i radoznala miljenica nije mogla više čuvati tajnu koju je preda mnom
skrivala. I bez straha što će prekinuti poštovanoga duhovnog pastira čije su
riječi bile nalik na propovijed, ona reče: »Ja imam ispripovjediti jednu novost«,
te odmah stane pričati moju pustolovinu, i to tako točno da to služi na čast
inteligenciji njezina kroničara. Možete misliti kako sam se pričinjao skromnim,
ali tko bi zaustavio ženu koja i ne sluteći hvali ono što voli? Stoga sam odlučio
pustiti je neka govori. Čovjek bi rekao da slavi kakva sveca. Za to sam vrijeme,
ne bez nade, promatrao sve što je ljubavi obećavao njezin vatren pogled, njezine
kretnje, koje su sad postale slobodnije, a osobito onaj zvuk njezina glasa koji je
već svojom osjetljivom promjenom odavao uzbuđenje njezine duše. Tek što je
prestala govoriti, gospođa Rosemonde mi reče: »Dođite dragi nećače, dođite da
Vas zagrlim.« Odmah osjetih da se moja lijepa propovjednica neće moći
obraniti od poljupca. Ona je, međutim, htjela pobjeći, ali je uskoro bila u mome
naručju i, kako nije imala snage oduprijeti se, jedva se držala na nogama. Što
više promatram tu ženu, to mi se čini sve poželjnijom. Ona se brzo vrati svom
razboju, i ostalima se činilo da opet počinje vesti, ali sam ja dobro vidio kako
joj ruka dršće i kako ne može nastaviti svoj posao.

Nakon objeda gospođe poželješe pohoditi nesretnike koje sam tako
smjerno pomogao. Ja sam ih pratio. Ne želim Vam dosađivati i opisivati Vam
kako su mi ponovno zahvaljivali i kako su me slavili. Moje srce, prepuno slatke
uspomene, hita se što prije vratiti u dvorac. Putem moja lijepa predsjednikovica,
zamišljenija nego obično, nije progovorila ni riječi. Zaokupljen mislima kako
bih mogao naći načina iskoristiti učinak što ga je proizveo događaj onoga dana,
šutio sam kao i ona. Samo je gospođa de Rosemonde govorila, a dobivala je od
nas tek kratke i rijetke odgovore. Zacijelo smo joj bili dosadni: ja sam za to

42

imao svoj plan i on je uspio. I tako, kad je tetka izašla iz kola i otišla u svoje
odaje, ostavila nas je nasamo, moju ljepoticu i mene, u slabo osvijetljenu
salonu, u slatkoj tami koja hrabri plahu ljubav.

Nisam trebao skretati razgovor onamo kamo sam ga htio dovesti.
Gorljivost ljubazne propovjednice poslužila mi je bolje nego što bi to mogla
učiniti moja spretnost. »Kad je netko toliko dostojan činiti dobro«, reče mi ona
zadržavajući na meni svoj mili pogled, »kako može provoditi život čineći zlo?«
»Ja ne zaslužujem«, odgovorim joj, »ni tu pohvalu ni tu osudu, i ne mogu
shvatiti kako me Vi, koji ste tako oštroumni, niste još upoznali. Pa makar mi
moje povjerenje i naškodi kod Vas, Vi ste ga odveć dostojni, stoga Vam ga ne
bih mogao uskratiti. Vi ćete naći odgonetku moga ponašanja u mojoj, na
nesreću, odveć povodljivoj naravi. Kad su me okruživali ljudi lošega značaja,
povodio sam se za njihovim porocima, a možda sam ih iz samoljublja čak htio
nadmašiti. Isto tako ovdje uz Vas, oduševljen primjerom Vaših vrlina i ne
nadajući se da ću Vas dosegnuti, pokušao sam se barem ugledati u Vas. Ah!
možda bi čin zbog kojega me danas hvalite izgubio u Vašim očima svu svoju
vrijednost kad biste mu znali pravi razlog.« (Vidite, moja lijepa prijateljice,
koliko sam bio blizu istine), »Nije moja zasluga«, nastavim ja, »što su ti
nesretnici trebali moju pomoć. Ondje gdje Vi vidite pohvalan čin, ja sam tek
tražio način da se dopadnem. Moram i to reći, bio sam tek slab sluga božanstva
koje strastveno ljubim (tu me htjela prekinuti, ali joj nisam dao vremena). »U
istom času«, nastavim ja, »samo iz slabosti mi je izmakla moja tajna. Bio sam
je odlučio skriti od Vas. Osjetio sam sreću što Vašim krepostima i Vašim
dražima mogu iskazati čisto poštovanje za koje niste nikad ni slutili. Ali kako
sam nesposoban obmanjivati kad pred očima imam primjer nevinosti, neću se
moći osuđivati zbog grešne dvoličnosti prema Vama. Nemojte misliti da Vas
vrijeđam zločinačkom nadom. Bit ću nesretan, to dobro znam, ali moje patnje
bit će mi drage, one će mi pokazati sav žar moje ljubavi: sve svoje muke stavit
ću pred Vaše noge, u Vaše krilo. Odatle ću crpsti snagu da nanovo patim, tu ću
naći milosrdnu dobrotu i naći ću utjehu u tome što me vi žalite. O, Vi koju
obožavam, poslušajte me, požalite me, pomozite mi!« Bio sam već pred
njezinim nogama i stiskao joj ruke, ali ih ona brzo oslobodi, stavi ih preko očiju
i s izrazom zdvojnosti vrisne: »Ah, nesretna ja!« Zatim brižne u plač. Nasreću,
bijah toliko ganut te i sam zaplakah i, uzevši ponovno njezine ruke, stadoh ih
oblijevati suzama. Ta je opreznost bila potrebna jer je ona bila toliko
zaokupljena svojim bolom te ne bi bila opazila moj da nisam našao načina
upozoriti je na svoje muke. Pritom sam postigao još i to da sam mogao po volji
promatrati to divno lice koje je još više poljepšao izvanredan čar suza. Glava mi

43

se usijala i tako sam teško vladao sobom, te me spopala napast da iskoristim taj
trenutak.

A kolika je tu naša slabost! Kolika je moć okolnosti kada sam se,
zaboravivši svoje planove i zbog prerana uspjeha gotovo lišio draži dugih borba
i svih pojedinosti jednoga mučnog poraza! Kada sam, iz mladićke strasti,
gotovo izvrgao opasnosti sebe kao pobjednika gospođe Tourvel, da kao plod
svoga rada uberem tek bljutavu prednost što sam imao jednu ženu više! Ah!
neka se poda, ali neka se bori; ako nema snage pobijediti, neka je ima oduprijeti
se, neka mirno uživa osjećaj svoje slabosti i neka bude prisiljena priznati svoj
poraz. Pustimo nepoznatog zvjerokradicu da u zasjedi ubija jelena kojega je
iznenadio; pravi ga lovac mora progoniti i svladati. To je uzvišen plan, zar ne?
Ali možda ću se već sada pokajati što ga nisam proveo, ako slučaj ne dođe u
pomoć mojoj opreznosti.

Začujem neki štropot. Netko je dolazio u salon. Gospođa de Tourvel se
uplaši, naglo se digne, zgrabi jedan svijećnjak i iziđe. Morao sam je pustiti. To
je bio sluga. Čim sam se u to uvjerio, pođem za njom. Jedva sam načinio
nekoliko koraka kadli, bilo zato što je prepoznala da sam to ja, bilo zato što ju je
obuzeo maglovit osjećaj straha - začujem kako je ubrzala korake i, bolje reći,
prije nahrupila nego ušla u svoju sobu i zaključala je za sobom. Pođem za njom,
ali je ključ bio iznutra. Nisam htio kucati. To bi joj bilo pružilo priliku za
previše lak otpor. Došla mi je sretna i jednostavna misao da pogledam kroz
ključanicu, i zaista vidjeh kako ta divna žena, sva zaplakana, kleči na koljenima
i usrdno se moli. Kojega se to Boga usudila pozvati u pomoć? Je li on dovoljno
jak protiv ljubavi? Uzalud ona sad traži tuđu pomoć, ja ću odlučiti o njezinoj
sudbini.

Misleći kako sam dosta učinio za jedan dan, povučem se i ja u svoju sobu
i počnem Vam pisati. Nadao sam se vidjeti je na večeri, ali ona poruči da se ne
osjeća dobro, te je legla na počinak. Gospođa de Rosemonde htjede otići do nje,
ali se vragolasta bolesnica izgovori glavoboljom zbog koje nikoga ne može
primiti. Možete misliti da smo nakon večere samo kratko vrijeme bili budni i da
je i mene spopala glavobolja. Povukao sam se u svoju sobu i napisao joj dugo
pismo tužeći se na njezinu strogost, a poslije toga legao s nakanom da joj ga
sutra predam. Slabo sam spavao, kao što možete vidjeti po datumu ovoga pisma.
Ustao sam i ponovno pročitao svoju »poslanicu«. Opazio sam da nisam bio
dovoljno obziran te u njoj pokazao više strasti nego ljubavi, više zlovolje nego
tuge. Morat ću je popraviti, ali bih morao biti mirniji.

Vidim da sviće i nadam se da će mi jutarnja svježina donijeti san. Leći ću

44

opet u postelju i, ma kakva bila vlast te žene nada mnom, obećavam Vam da
neću odveć misliti na nju, kako bi mi preostalo vremena da više mislim na Vas.
Zbogom, moja lijepa prijateljice.

U ..., 21. kolovoza u 4 sata ujutro

PISMO 24.

Vikont de Valmount
predsjednikovici de Tourvel

Ah! smilujte mi se, gospođo, udostojite se umiriti patnje duše moje i
kažite mi čemu se mogu nadati i čega se moram bojati. Kako se nalazim između
preobilne sreće i prevelike strepnje, neizvjesnost je okrutno mučenje. Zašto sam
Vam se obraćao? Zašto se nisam odupro neodoljivu Vašem caru koji Vam je
odavao moje misli? Zadovoljan što Vas potajno obožavam, barem sam uživao u
svojoj ljubavi; i taj je čisti osjećaj, koji tada nije kvarila slika Vaše boli,
dostajao mojemu blaženstvu; ali je taj izvor sreće postao izvorom zdvojnosti
otkad sam vidio Vaše suze, otkad sam čuo ono svirepo; »Ah nesretna ja!«
Gospođo, te će tri riječi dugo odzvanjati u mom srcu. Kakva je to zla kob zbog
koje Vam najslađi osjećaji ulijevaju samo užas? A kakav je to strah? Nije to
strah da ćete sa mnom dijeliti svoje srce; Vaše srce, koje nisam dobro upoznao,
nije stvoreno za ljubav; samo moje, koje Vi bez prestanka klevećete, samo ono
osjeća; Vaše čak i nema milosti. Da nije tako, ne biste Vi bili uskratili koju
utješljivu riječ nesretniku koji Vam je ispripovjedio svoje jade; ne biste se
sklanjali njegovim pogledima znajući da mu ne preostaje drugo zadovoljstvo
nego da Vas gleda, ne biste se onako okrutno poigravali njegovim nemirom
poručivši mu da ste bolesni, a ne dopustivši mu da se osobno raspita za Vaše
stanje; bili biste osjetili da će ona ista noć koja je za Vas bila samo dvanaest sati
odmora za njega biti cijelo stoljeće bolova.

Čime sam, recite mi, zaslužio tako užasnu strogost? Ne plašim se uzeti
Vas za suca: što li sam to učinio osim što sam podlegao nehotičnom osjećaju
koji je izazvala Vaša ljepota, a opravdala Vaša vrlina? Vazda sam se držao na
pristojnoj udaljenosti, a moje nedužno priznanje bilo je posljedicom povjerenja
a ne nade. Hoćete li iznevjeriti povjerenje koje ste mi, kao što mi se činilo, sami
dopustili, a ja ga sasvim prihvatio? Ne, nećete, ne mogu u to vjerovati. To bi

45

značilo pripisati Vam krivnju, a moje se srce buni na samu pomisao da bi kod
Vas moglo naći ikakvu krivnju i ja opozivam svoje prigovore; mogao sam ih
napisati, ali nisam tako mislio. Ah! dopustite mi vjerovati u Vaše savršenstvo!
Pokažite mi da ste savršeni iskazujući mi svoju velikodušnu pažnju! To je jedini
užitak što mi preostaje. Kojemu ste nesretniku pritekli u pomoć kad mu je ona
bila tako potrebna kao meni? Nemojte me ostavljati u bunilu do kojega ste me
doveli, pozajmite mi svoj razum kad ste uzeli moj. Pošto ste me popravili,
poučite me kako ću dovrštiti Vaše djelo.

Ne želim Vas obmanjivati: nikad nećete uspjeti pobijediti moju ljubav, ali
ćete me poučiti kako je obuzdati; upravljajući mojim ponašanjem, kazujući mi
što mi je govoriti, spasit ćete me barem od užasne nesreće koju bih osjećao da
Vam se ne sviđam. Raspršite mi prije svega taj grozni strah, recite da mi
opraštate, da me žalite; uvjerite me da ste mi oprostili. Vi nikad nećete biti tako
milosrdni koliko bih ja to želio, ali ja tražim milost koja mi je potrebna. Hoćete
li mi je uskratiti?

Zbogom, gospođo, primite blagohotno izraz mojih osjećaja, on ne škodi
daru mojega poštovanja.

U ..., 20, kolovoza 17..

PISMO 25.

Vikont de Valmont
markizi de Merteuil

Evo jučerašnjeg izvješća.
U jedanaest sati ušao sam u odaje gospođe de Rosemonde i pod njezinim
okriljem bio uveden k lažnoj bolesnici koja je još ležala. Oči su joj bile vrlo
umorne, a nadam se da je i ona slabo spavala kao i ja. Ugrabih trenutak kad se
gospođa Rosemonde bila udaljila da joj predam svoje pismo. Ona ga odbije
uzeti, ali ga ja ostavih na postelji i pristojno pođoh po naslonjač svoje stare
tetke, te ga primaknuh krevetu, jer je ona htjela biti kraj svoga dragog djeteta:
trebalo je dobro sakriti pismo, izbjeći sablazan. Bolesnica vrlo nespretno reče
kako misli da ima laganu groznicu. Tada me gospođa de Rosemonde, hvaleći
moje poznavanje medicine, zamoli neka joj opipam bilo. Moja se bolesnica

46

dvostruko ražalosti zbog toga jer mi je morala dati ruku i osjetiti kako će se
otkriti njezina mala laž. I zaista, uhvatim njezinu ruku i stanem je stiskati, dok
sam drugom rukom prelazio preko njezine svježe i oble ruke. Lažna bolesnica
ništa ne odgovori. Zato sam joj rekao kad sam se povlačio: »Nema čak ni
najlakše groznice.« Slutio sam da su joj pogledi vjerojatno strogi, pa da je
kaznim, nisam ih potražio. Trenutak kasnije ona izjavi kako želi ustati, pa je
ostavismo samu. Došla je na objed koji je bio neveseo. Najavila je da neće ići
šetati, a time mi je htjela reći kako neću imati priliku s njom razgovarati. Jasno
sam osjetio da bih tu trebao uzdahnuti ili je bolno pogledati. Zacijelo je to i
očekivala, jer je to bio jedini trenutak toga dana kad mi je pošlo za rukom sresti
se s njezinim očima. Ma kako bila pobožna, i ona je pomalo lukava kao i druge
žene. Ugrabim trenutak da je upitam je li bila tako dobra pa me izvijestila o
mojoj sudbini. Začudio sam se čuvši njezin odgovor: »Da, gospodine, pisala
sam vam.« Vrlo sam nestrpljivo očekivao to pismo; ali, bilo opet zbog
lukavštine, ili zbog nespretnosti ili pak zbog plašljivosti, ona mi ga preda tek
uvečer, kad se povlačila u svoju sobu.

Šaljem taj list, kao i koncept svoga pisma. Čitajte i sudite! Vidite kako
bezobrazno laže da ne ljubi, a ja sam siguran u protivno. Osim toga, tužit će se
ako je kasnije prevarim, a ne boji se da ona mene unaprijed vara. Moja lijepa
prijateljice, ni najvještiji muškarac ne može u lukavštini nadmašiti i
najbezazleniju ženu. Morat ću se ipak pretvarati da vjerujem u sve to
trabunjanje i zamarati se očajanjem, jer se gospođi mili izigravati strogost! Pa
kako da se ne osvetim zbog tih odvratnih psina!... Ah! samo strpljenja!... No,
zbogom. Moram još mnogo pisati.

Da, zbilja, vratite mi pismo te bezdušnice. Moglo bi se dogoditi da ona
kasnije bude htjela pridati važnost tim tričarijama, pa nam valja imati čiste
račune.

Ne govorim Vam o maloj Volanges. O njoj ćemo razgovarati drugi put.

U dvorcu ..., 22. kolovoza 17..

PISMO 26.

Predsjednikovica de Tourvel
vikontu de Valmontu

47

Vi, gospodine, zasigurno ne biste dobili pismo od mene da me moje
budalasto sinoćnje ponašanje nije navelo na današnje objašnjenje. Da, plakala
sam, priznajem, možda su mi izmakle i one tri riječi što ih vi tako brižno
navodite. Sve ste opazili: i suze i riječi. Zato Vam moram sve rastumačiti.

Kako sam navikla pobuđivati samo pristojne osjećaje i čuti samo one
riječi koje mogu slušati ne crveneći se, te prema tome uživati nepomućen mir
koji - mogu reći — zaslužujem, ja ne znam ni skrivati ni suzbijati dojmove.
Čuđenje i neprilika u koju me doveo Vaš postupak, strah što sam se našla u
položaju u kojemu se nikad ne bih smjela naći, možda i pobuna što vidim da ste
me umiješali među žene koje prezirete, i što postupate sa mnom jednako onako
kao s njima - svi su ti razlozi izazvali moje suze i naveli me da kažem, mislim s
pravom, kako sam nesretna. Ta riječ, koju vi držite tako snažnom, bila bi
sigurno preslaba da je moje suze i moje riječi izazvao neki drugi razlog, da sam
se, umjesto što sam osudila osjećaje koji me vrijeđaju, mogla pobojati kako ću
ih i dijeliti.

Ne, gospodine, ja se toga ne bojim; da se bojim, pobjegla bih stotinu milja
od Vas, otišla bih u kakvu pustinju oplakivati nesreću što sam Vas upoznala.
Usprkos tomu što sam sigurna da Vas nimalo ne ljubim i da Vas nikad neću
voljeti, možda bih bila bolje uradila da sam poslušala savjet prijatelja: ne
dopustiti Vam da mi se približite.

Mislila sam - a to je moja jedina pogreška - mislila sam da ćete poštovati
jednu čestitu ženu koja nije tražila ništa više nego da i Vi budete takvi i da ona
prema Vama bude pravedna; koja Vas je branila dok ste Vi nju kaljali svojim
zločinačkim željama. Vi me ne poznajete; ne, gospodine, ne poznajete me. Inače
ne biste na svojim pogreškama temeljili pravo za svoj postupak: zato što ste mi
govorili riječi koje nisam smjela čuti mislili ste da imate pravo napisati mi
pismo koje nisam smjela pročitati; i Vi tražite od mene da upravljam vašim
ponašanjem i da Vam kazujem što možete govoriti! Pa dobro, gospodine - šutnja
i zaborav, to su savjeti koje Vam mogu dati i koje Vi morate poslušati. Tad ćete
imati pravo na moj oprost, a samo do Vas stoji hoćete li dobiti pravo na moju
zahvalnost... Ali ne, nikad neću ništa tražiti od onoga tko me nije poštovao niti
ću dati znak povjerenja onomu tko je narušio moj mir.

Vi me prisiljavate na strah, čak i na mržnju. Ja to nisam željela. Željela
sam u Vama vidjeti tek nećaka svoje najpoštovanije prijateljice. Suprotstavljala
sam prijateljstvo javnom mišljenju koje Vas je optuživalo. Vi ste sve uništili i,
kao što sam predviđala, ne želite ništa popraviti.

Moram Vam, gospodine, izjaviti da me Vaši osjećaji vrijeđaju, da me

48

priznanje tih osjećaja sramoti, a osim toga, ne samo što ih nikad neću dijeliti s
Vama, nego ćete me prisiliti da Vas više nikada ne vidim ako ne budete o ovom
šutjeli, što, čini mi se, imam pravo od Vas očekivan, pa čak i tražiti. Prilažem
ovom pismu list koji ste mi pisali i nadam se da ćete i Vi meni ovaj vratiti.
Zaista bih proživljavala strašne muke kad bi ostao ijedan trag od događaja koji
se nikad nije smio dogoditi. Čast mi je biti itd.

U ..., 21. kolovoza 17..

PISMO 27.

Cecilija Volanges
markizi de Merteuil

Bože moj, kako ste dobri, gospođo! Kako ste dobro osjetili da bi mi bilo
lakše pisati Vam nego govoriti! To je stoga što je ovo što Vam imam reći vrlo
teško, ali ste Vi moja prijateljica, zar ne? Oh, da, moja dobra prijateljica!
Nastojat ću se osloboditi straha, a osim toga, toliko ste mi potrebni Vi i Vaši
savjeti. Veoma sam tužna; čini mi se da svi znaju što mislim; a osobito kad je
on tu, pocrvenim kad me netko samo pogleda. Jučer, kad ste me vidjeli kako
plačem, plakala sam jer sam htjela s Vama govoriti, a onda me nešto spriječilo.
A kad ste me upitali što mi je, samo su mi protiv volje navrle suze na oči. Ne
bih bila mogla izustiti ni jedne riječi. Da nije bilo Vas, mama bi bila sve
opazila, a čija sam ja onda? Eto kako provodim život, osobito u posljednja četiri
dana.

Toga dana, gospođo, da, reći ću vam, toga mi je dana pisao vitez gospodin
Danceny; oh, uvjeravam Vas da nisam ni izdaleka znala što je to kad sam našla
njegovo pismo. Ali, da Vam ne lažem, ne mogu reći da nisam uživala dok sam
ga čitala. Vidite, više bih voljela cijeli život biti tužna nego da mi ga nije pisao.
Ali dobro sam znala da mu to ne smijem reći, i mogu Vas čak uvjeriti da sam
mu kazala kako sam se na to razljutila. On mi je odgovorio da je tako morao
učiniti, a ja mu vjerujem, jer sam i ja bila odlučila ne odgovoriti mu, ipak nisam
mogla odoljeti. Oh! pisala sam mu samo jedanput, i to djelomično zato da mu
kažem neka mi više ne piše. Ali usprkos tomu, ipak mi je pisao. A kako mu ja
ne odgovaram, vidim da je žalostan, a to i mene još više žalosti, pa sad više ne
znam što mi je činiti ni što će biti sa mnom. Zbilja sam vrijedna sažaljenja.

49

Recite mi, molim Vas, gospođo, zar bi bilo veliko zlo kad bih mu od
vremena do vremena odgovorila, samo dok ne odluči da mi neće više pisati i da
ostanemo kao što smo bili prije, jer ako se to nastavi, ne znam što će biti sa
mnom. Eto, kad sam čitala njegovo posljednje pismo, plakala sam te nisam
mogla prestati, a posve sam sigurna da će, ako mu ne odgovorim, jako trpjeti.
Poslat ću Vam njegovo pismo, ili bar prijepis, pa sudite. Očito ćete vidjeti da ne
traži ništa loše. Međutim, ako Vi budete držali da se to ne smije, obećavam da
mu neću više pisati. No ja držim da i Vi mislite kao i ja, da to nije ništa
zabranjeno.

Dok sam kod toga, dopustite mi, gospođo, postaviti Vam još jedno pitanje:
rekli su mi da je zlo nekoga ljubiti. A zašto? Zato Vas to i pitam jer gospodin
vitez Danceny misli da ljubiti nije baš nikakvo zlo, i da gotovo svatko ljubi. Ako
bi to bilo tako, ne vidim zašto bih se samo ja od toga uzdržala; ili je to možda
ružno samo za djevojke? Jer, ja sam čula samu mamu kako govori, da gospođa
D... voli gospodina M. M„ a ona nije o tom govorila kao o nečem tako ružnom.
Ipak sam sigurna da bi se ona srdila na mene kad bi samo slutila o momu
prijateljstvu s gospodinom Dancenyjem. Mama uvijek sa mnom postupa kao s
djetetom i ništa mi ne govori. Pomislila sam da me izvela iz samostana radi
udaje, a sad mi se čini da nije. Ne razbijam ja sebi glavu zbog toga, budite
uvjereni, ali Vi ste joj tako dobra prijateljica pa možda znate što je na stvari i
ako znate, nadam se da ćete mi reći.

Ovo se, evo, pismo naoko oduljilo, gospođo. Ali budući da ste mi dopustili
pisati Vam, ja sam to iskoristila kako bih Vam sve rekla, kao i da računam na
Vaše prijateljstvo.

Čast mi je biti, itd.

Pariz, 23. kolovoza 17..

PISMO 28.

Vitez Danceny
Ceciliji Volanges

Ah! što, gospođice, još mi odbijate odgovora? Ništa Vas ne može
privoljeti; a svaki dan odnosi sa sobom nadu koju je bio donio! Kakvo je to

50

prijateljstvo među nama, na koje Vi pristajete, ako nije toliko snažno da potakne
u Vama suosjećanje prema mojim patnjama, ako ostajete hladni i mirni dok ja
izgaram u mukama žarke ljubavi koju ne mogu ugasiti, ako Vam ono ne samo
ulijeva povjerenje, nego čak ne može u Vama pobuditi sućut? Što!? Vaš prijatelj
pati, a Vi ne činite ništa da mu priteknete u pomoć! On od Vas traži samo jednu
riječ, a Vi mu je uskraćujete! I hoćete da se zadovolji jednim tako slabim
osjećajem u koji ga ne smijete ponovno uvjeriti.

Vi ne biste htjeli biti nezahvalni, rekli ste jučer. Oh! gospođice, iskupiti
ljubav prijateljstvom, to ne znači bojati se nezahvalnosti nego bojati se da ćemo
se činiti nezahvalnima. Ali ne usuđujem se više govoriti Vam o osjećaju koji
Vam može biti samo na teret ukoliko Vas ne zanima.

Moram ga zatvoriti u sebe dok ga ne uzmognem svladati. Osjećam kako
će taj posao biti mučan, ne tajim da će mi trebati sve moje snage; okušat ću sva
sredstva: postoji jedno koje će najteže pasti mome srcu, a to je da često u sebi
ponavljam kako je Vaše srce neosjećajno. Pokušat ću Vas barem manje viđati, i
već se sada bavim mišlju da nađem zgodnu izliku.

Ah! izgubio bih slatku naviku da Vas svaki dan vidim! Ah! bar nikad ne
bih prestao žaliti za njom! Vječna nesreća bit će nagrada za moju najnježniju
ljubav. Vi ste to htjeli, i to će biti Vaše djelo! Osjećam da nikad neću opet naći
sreću koju danas gubim; Vi ste jedini bili stvoreni za moje srce. S kolikim bih
užitkom položio prisegu da ću živjeti samo za Vas. Ali Vi je ne želite primiti:
Vaša mi šutnja kazuje da Vam vaše srce ništa ne govori za mene. Ono je u isti
mah najsigurniji dokaz Vaše ravnodušnosti i najokrutniji način da mi to kažete.
Zbogom, gospođice.

Ne usuđujem se nadati odgovoru: ljubav bi ga hitno napisala, prijateljstvo
rado, samilost čak ljubazno, ali od vašeg su srca jednako daleko i samilost, i
prijateljstvo, i ljubav.

Pariz, 23. kolovoza 17..

PISMO 29

Cecilija Volanges
Sofiji Carnay

51