CHODERLOS DE LACLOS-Opasne veze

Sad ste potpuno stradali, i to kod dvije žene, od kojih ste jednu imali, a
druga je samo to čekala! Pa da! sad ćete misliti da se hvalim, i reći ćete da je
lako biti prorok nakon svršenog čina, ali mogu Vam se zakleti da sam to
očekivala. To je stoga što nemate dara za svoj poziv. Vi znate samo ono što ste
naučili, a ne pronalazite ništa novo. Zato, čim se prilike više ne mogu
prilagoditi Vašim ustaljenim predlošcima i kad morate odstupiti od svoga
uobičajenog puta, Vi zastanete kao đačić. Ukratko; s jedne ste strane djetinjasti,
a s druge odveć plašljivi, jer takve prilike koje ne nailaze svaki dan dovoljne su
da Vas dovedu u zabunu, pa ih ne znate ni presresti ni ukloniti. Ah! vikonte,
vikonte, na Vašem primjeru vidim da ne valja prosuđivati ljude po njihovim
uspjesima. Uskoro će govoriti o Vama: »Jednom je bio hrabar.« A kad
načinite glupost za glupošću, onda se meni obraćate za pomoć, kao da ja nemam
drugoga posla nego popravljati Vaše gluposti. Imala bih, istina, pune ruke posla!

Kako bilo da bilo, od dviju pustolovina jednu ste poduzeli protiv moje
volje, i ja se neću u nju miješati; a drugu, jer da ste me njome prilično
razveselili, preuzimam na sebe. Pismo što ga prilažem, najprije ćete sami
pročitati, a zatim ga predati maloj Volanges. Ono je više nego dovoljno da Vam
je vrati. Ali molim Vas, potrudite se malo oko tog djeteta i nastojmo zajedno
zbog nje baciti u očaj i njezinu majku i Gercourta. Nemojte se bojati davati joj
veće doze. Vidim jasno kao na dlanu da ih se mala neće bojati, a jednom kad
ostvarimo s njom svoj plan, neka čini što hoće.

Posve mi je svejedno. Htjela sam od nje stvoriti barem drugorazrednu
spletkaricu i uzeti je za sporedne uloge u mojoj režiji, ali vidim da nema dara za
to; ona ima neku glupu prostodušnost koja nije popustila čak ni pred
specijalitetom što ste ga primijenili i koji, međutim, uvijek uspijeva. To je
prema mome mišljenju najopasnija bolest što je žena može imati. U nje je
osobito izražena jedna gotovo uvijek neizlječiva karakterna mana: svemu se
opire. Tako ćemo - trudeći se od djevojčice napraviti spletkaricu - dobiti samo
laku ženu. A za mene nema ništa odvratnije od te glupe lakomislenosti zbog
koje se žena podaje ne znajući ni kako ni zašto, samo zato što je napadnuta i što
se ne zna oprijeti. Takve žene nisu ništa drugo nego strojevi za užitak

Reći ćete mi da nam ne preostaje drugo nego da to učinimo od nje i da je
to dovoljno za naše planove. U dobar čas! Ali nemojmo zaboraviti da svatko
brzo upozna snagu i motore tih strojeva. Zato, da bismo se služili tim strojem
bez pogibli, moramo se žuriti, zaustaviti se u pravo vrijeme, a zatim ga razbiti. I
zbilja, naći ćemo načina da je se otarasimo, a Gercourt će je uvijek moći dati
zatvoriti kad mi budemo htjeli. Uistinu, kad više ne bude mogao sumnjati u

202

svoju zlu sreću, kad ona postane javna i općepoznata, bit će nam svejedno bude
li joj se, za utjehu, htio svetiti. Ovo što ja velim o mužu, Vi zacijelo mislite o
majci. Znači, složili smo se.

Ta odluka, koja je prema mome mišljenju najbolja i pri kojoj ostajem,
nagnala me da s tom mladom osobom brže radim, kao što ćete vidjeti iz mog
pisma. Stoga je vrlo važno da joj u ruke ne stavljamo ništa što bi nas moglo
dovesti u nepriliku, pa Vas molim da pazite. Kad jednom sve tako oprezno
uredimo, ja preuzimam na sebe skrb za moralnu stranu, ostalo je Vaša briga.
Ako kasnije ipak opazimo da se ta njezina prostodušnost popravlja, uvijek ćemo
imati vremena promijeniti plan. Morali bismo ipak jednoga dana dobro
razmisliti o svemu što smo naumili, no trud nam u svakom slučaju neće
biti uzaludan.

Znate li da je moje nastojanje umalo propalo i da je Gercourtova zvijezda
zamalo iznijela pobjedu nad mojom razboritošću! Nije li gospođu Volanges u
jednom trenutku spopala materinska slabost? Zar nije htjela udati kćer za
Dancenyja? Tada se pokazala ona nježna briga koju ste opazili sutradan. To je
opet Vaša zasluga, Vaše remek-djelo! Nježna mi je majka, srećom, o tome
pisala, a ja se nadam da će je moje pismo odvratiti od toga. U njemu joj toliko
govorim o kreposti i toliko joj laskam, te mora pomisliti da imam pravo.

Žao mi je što nisam imala vremena prepisati svoje pismo kako biste
vidjeli svu strogost moga morala. Iz njega biste doznali kako prezirem žene koje
su toliko pokvarene te imaju ljubavnika! Kako je lako biti svetac na riječima!
To samo drugima škodi, a nama nimalo ne smeta... A osim toga, ja dobro znam
da je dobra gospa u mladosti imala svojih sitnih grijeha, kao i druge, pa mi nije
žao što sam joj bar malo poškakljala savjest; to me donekle utješilo zbog
pohvala koje sam joj izrazila protiv svoje savjesti. Tako mi je u istom pismu
pomisao da škodim Gercourtu dala hrabrosti da lijepo govorim o njemu.

Zbogom, vikonte, posve se slažem s odlukom da neko vrijeme ostanete tu
gdje jeste. Ni uz najbolju volju ne mogu ubrzati Vašu stvar, ali Vas pozivam da
kratite vrijeme s našom zajedničkom štićenicom. Što se mene tiče, usprkos
Vašemu uljudnom pozivu, Vidite i sami da još morate čekati i zacijelo ćete
priznati da to nije moja krivnja.

Pariz, 4. listopada 17..

203

PISMO 107.

Azolan

vikontu de Valmontu

Gospodine,

Čim sam primio Vaše pismo, odmah sam, prema Vašoj uputi, otišao do
gospodina Bertranda, koji mi je predao dvadeset i pet zlatnika, kao što ste mu
naredili. Zatražio sam još dva za Filipa, koji nije imao novca i kojemu sam
rekao neka smjesta ode na put, kao što je gospodin pisao. No gospodin Vaš
blagajnik nije mi ih htio dati izjavivši da nema od Vas naredbu za to. Stoga sam
mu ih ja morao dati od svoga novca, a gospodin će o tome voditi brigu, bude li
tako dobar.

Filip je sinoć otputovao. Toplo sam mu preporučio neka ne napušta
krčmu, kako bismo bili sigurni da ćemo ga naći ako nam ustreba.

Odmah nakon toga otišao sam gospođi predsjednikovici da vidim
gospođicu Juliju. No ona je bila izašla, pa sam govorio samo s La Fleurom. Od
njega nisam mogao ništa doznati jer je on od svoga dolaska zalazio u dvorac
samo za vrijeme obroka. Ostalo je obavljao pomoćnik, a gospodin zna da ga ja
ne poznajem. No danas sam ga upoznao.

Jutros sam opet navratio k gospođici Juliji i učinilo mi se da joj je drago
što me vidi. Upitao sam je zbog čega se vratila njezina gospodarica, ali ona mi
je rekla da ništa o tomu ne zna, a ja mislim da je govorila istinu. Spočitnuo sam
joj što me nije obavijestila o njezinu odlasku, a ona me uvjeravala da je i sama o
tome doznala tek uvečer, kad je gospođa otišla leći. Tako je provela cijelu noć
spremajući stvari za put, te jadna djevojka nije spavala ni dva sata. Izišla je iz
gospodaričine sobe tek u jedan sat poslije ponoći, kad se gospodarica počela
spremati za pisanje.

Jutros, kad je odlazila, gospođa de Tourvel predala je jedno pismo
pazikući dvorca. Gospođica Julija ne zna za koga je bilo; kaže da je možda bilo
za gospodina, ali gospodin mi o tome ne govori.

Za vrijeme cijeloga putovanja gospođa je imala veliku kukuljicu na licu,
pa je zbog toga nisam mogao vidjeti. Ali gospođica Julija drži sigurnim daje
često plakala. Za vrijeme puta nije izustila ni riječi i nije se htjela zaustaviti

204

u...,{46} kao što je učinila pri dolasku, što se nije svidjelo gospođici Juliji, koja
nije bila doručkovala. No, kao što sam joj rekao, gazde su gazde.

Kad su stigli, gospođa je legla, ali je ostala u krevetu samo dva sata. Kad
je ustala, pozvala je svoga vratara i naredila mu neka nikoga ne pušta unutra.
Nije se pravo ni obukla. Sjela je k objedu, ali je pojela samo malo juhe i odmah
izašla. Odnijeli su joj kavu u sobu, a gospođica Julija ušla je u isto vrijeme.
Zatekla je gospodaricu kako sređuje papire u svojem pisaćem stolu i vidjela je
da su to pisma. Kladio bih se da su Vaša; a od tri koja su joj prispjela
poslijepodne jedno je držala pred sobom do uvečer! Siguran sam da je i to
pismo gospodinovo. Ali zašto je onda onako otišla? To me, bogme, čudi!
Uostalom, gospodin to sigurno dobro zna. I to nisu moje stvari.

Gospođa predsjednikovica pošla je poslijepodne u biblioteku i uzela dvije
knjige, koje je odnijela u svoj budoar. Ali gospođica Julija tvrdi da gospođa
cijeli dan nije čitala te knjige ni četvrt sata, nego je samo čitala ono pismo i
snatrila, naslonivši se na ruku. Kako sam držao da će gospodinu biti drago znati
koje su to knjige, a kako to ni gospođica Julija nije znala, zamolio sam je danas
da me odvede u biblioteku pod izlikom da je želim vidjeti. Samo dvije knjige
nisu bile na svome mjestu: jedna je drugi svezak Kršćanskih misli, a druga je
prvi dio knjige koja nosi naslov Clarissa. Ja pišem onako kako jest, a gospodin
će možda znati što je to.

Sinoć gospođa nije večerala, samo je popila čaj.

Jutros je rano zvonila. Odmah je tražila svoje konje i bila je prije deset
sati u Feuillantsu, gdje je prisustvovala misi. Htjela se ispovijediti, ali je njezin
ispovjednik bio odsutan; vratit će se za osam do deset dana. Mislio sam da je
dobro javiti to gospodinu.

Zatim se vratila, doručkovala, a onda počela pisati i tako je ostala sve do
gotovo jedan sat. Uskoro mi se pokazala prilika da izvršim ono što gospodin
najviše želi: odnio sam pisma na poštu. Nije bilo nijednoga za gospođu
Volanges, ali gospodinu šaljem jedno koje je bilo za gospodina predsjednika.
Učinilo mi se da je ono vjerojatno najzanimljivije. Bilo je i jedno za gospođu de
Rosemonde, ali sam pomislio da ga gospodin uvijek može pročitati bude li htio,
pa sam ga predao na poštu. Uostalom, gospodin će sve doznati jer gospođa
predsjednikovica i njemu piše. Odsada ću imati sva pisma koja gospodin bude
htio jer ih gospođica Julija gotovo uvijek predaje posluzi, a uvjeravala me da će
iz prijateljstva prema meni, a zatim i prema gospodinu, rado učiniti što budem
htio.

Čak nije htjela uzeti novac što sam joj ga ponudio, ali ja mislim da će joj

205

gospodin dati neki mali dar, a ako on to hoće i ako mi to stavi u dužnost, ja ću
lako doznati što bi joj bilo drago.

Nadam se da gospodin neće reći kako nemarno obavljam službu i jako mi
je pri srcu da se opravdam od prigovora koje mi je izrekao. Ako nisam znao za
odlazak gospođe predsjednikovice, to je upravo stoga što sam revno obavljao
službu za gospodina, jer mi je on naložio da otputujem u tri sata ujutro. Zbog
toga nisam uvečer vidio gospođicu Juliju kao obično, jer da sam spavao u
prenoćištu, kako ne bih budio ljude u dvorcu.

Što se tiče gospodinovih prigovora da sam često bez novca, to je prije
svega stoga što volim biti čisto odjeven, kao što gospodin može vidjeti, a osim
toga, treba održavati čast odijela koje nosimo. Znam da bih ubuduće morao
možda biti štedljiviji, ali se potpuno pouzdajem u darežljivost gospodina koji je
tako dobar gospodar.

Što se tiče toga da stupim u službu gospođe de Tourvel, a da istodobno
ostanem u gospodinovoj, nadam se da gospodin neće to zahtijevati od mene.
Posve je drugo bilo kod gospođe vojvotkinje, ali sigurno neću nositi livreju, i to
sudsku livreju, kad sam imao čast biti gospodinov sobar. U svemu ostalom
gospodin može raspolagati onim koji ima čast biti, s jednako toliko štovanja
koliko i ljubavi, njegov najponizniji sluga.

Roux Azolan, sobar

Pariz, 5. listopada 17.., u jedanaest sati uvečer

PISMO 108.

Predsjednikovica de Tourvel
gospođi de Rosemonde

O, milosrdna moja majko! Kako sam Vam zahvalna! Kako mi je bilo
potrebno Vaše pismo! Čitala sam ga i čitala bez prestanka; nisam se mogla
otkinuti od njega. Njemu imam zahvaliti jedine malo lakše trenutke što sam ih
provela otkako sam otišla. Kako ste dobri! Mudrost i vrlina znaju, dakle,
suosjećati sa slabošću! Vi imate smilovanja za moje nevolje! Ah! kad biste ih
samo poznavali!... Strašne su! Mislila sam da sam iskusila ljubavne muke, ali
neizrecivo mučenje, ono što ga valja osjetiti da bismo ga mogli zamisliti, jest

206

kad se odvojimo od onoga koga ljubimo, kad se zauvijek rastanemo!

Da, bol koja me danas razdire vraćat će se sutra, prekosutra, cijeloga moga
života! Bože moj, kako sam još mlada i koliko mi još ostaje vremena za patnju!

Biti tvorac vlastite nesreće, razdirati sebi srce vlastitim rukama i dok trpiš
te neizdržive boli osjećati da ih u svakom trenu možeš dokrajčiti jednom riječju,
a da je ta riječ zločin, ah, draga prijateljice!...

Kad sam donijela tako tešku odluku da se udaljim od njega, nadala sam se
da će rastanak povećati moju hrabrost i moje snage. Kako sam se prevarila! Čini
se, naprotiv, da ih je on posvema razorio. Istina, tad sam se više morala boriti,
ali čak i kad sam se opirala, nisam sve gubila: bar sam ga katkad viđala, čak
često, i premda ga se nisam usuđivala pogledati, osjećala sam njegove poglede
na sebi, da, draga prijateljice, osjećala sam ih i činilo mi se da mi griju dušu; i
makar nisu prolazili kroz moje oči, ipak su mi dopirali do srca. Sada, u mojoj
tužnoj samoći, odvojena od svega što mi je drago, sama sa svojom nesrećom,
svi su trenutci moga žalosnog života obilježeni suzama, i ništa ne
ublažuje njihovu gorčinu; nema utjehe za moje žrtve, a žrtve koje sam do
sada činila poslužile su samo zato da mi učine još bolnijima one što ih
još moram podnijeti.

Još sam jučer to snažno osjetila. Među pismima što su mi ih predali bilo
je jedno od njega. Još je bilo dva koraka daleko od mene kad sam ga prepoznala
među ostalima. Nehotice sam ustala: zadrhtala sam i teškom mukom skrila
uzbuđenje, a i u tom je stanju bilo užitka. Kad sam poslije ostala sama, ta je
varava slast uskoro nestala, pa mi je preostalo podnijeti još jednu žrtvu. Tâ zar
sam uistinu mogla otvoriti to pismo koje sam, međutim, jedva čekala pročitati?
Zbog neke zle kobi koja me progoni, utjehe što stižu preda me, nameću mi nove
nevolje, a one opet bivaju još okrutnije na pomisao da ih gospodin de
Valmont dijeli.

Evo, napokon, imena što mi neprestano zaokuplja misli i koje sam tako
teško napisala; prijekor što ste mi ga zbog toga uputili uistinu me uplašio.
Vjerujte mi, zaklinjem Vas, da lažni stid nije nimalo promijenio moje
povjerenje u Vas. A zašto bih se bojala spomenuti njegovo ime? Ah, ja se stidim
svojih osjećaja, a ne čovjeka koji ih pobuđuje. Tko bi drugi bio dostojniji od
njega pobuditi ta čuvstva? Međutim, ne znam zašto se to ime ne pojavljuje
prirodno pod mojim perom, i ovaj sam put morala razmišljati hoću li ga
napisati. Vračam se na njega.

Javljate mi da Vam se učinio silno uzbuđen zbog moga odlaska. A što je
učinio? Što je rekao? Je li govorio da će se vratiti u Pariz? Molim

207

Vas, odvraćajte ga od toga koliko budete mogli. Ako me dobro prosudio, ne
smije se zbog toga postupka ljutiti na mene, ali ujedno mora osjetiti da je to
neizmjenjiva odluka. Najviše me muči što ne znam što on misli. Još ovdje imam
njegovo pismo... ali Vi ste sigurno moga mišljenja da ga ne smijem otvoriti.

Samo zahvaljujući Vama, moja milosrdna prijateljice, nisam posvema
odvojena od njega. Neću zlorabiti Vašu dobrotu, vrlo dobro osjećam da Vaša
pisma ne mogu biti duga, ali nemojte odbiti dvije riječi svome djetetu: jednu da
ga osokolite, a drugu da ga utješite. Zbogom, moja poštovana prijateljice.

Pariz, 5. listopada 17..

PISMO 109.

Cecilija Volanges
markizi de Merteuil

Tek sam danas, gospođo, predala gospodinu de Valmontu pismo kojim ste
mi iskazali čast. Čuvala sam ga četiri dana, usprkos čestim napadima straha da
će mi ga naći, ali sam ga brižno skrivala; a kad bi me obuzela tuga, zatvarala
sam se i ponovno ga čitala.

Sad vidim da ono što sam smatrala velikom nesrećom gotovo i nije
nesreća. Moram priznati da u tome ima i užitka, pa se tako gotovo više i ne
žalostim. Samo me ipak katkada muči pomisao na Dancenyja. Ali ima trenutaka
kad uopće ne mislim na njega zato što je gospodin de Valmont vrlo ugodan!

Pomirila sam se s njim već prije dva dana. To mi je bilo vrlo lako jer sam
mu samo rekla dvije riječi, a on mi je kazao da će, ako mu imam što reći, doći
uvečer u moju sobu. Ja sam mu samo trebala reći da i ja to želim. A zatim, čim
je bio u sobi, nije se više nikako činio ljut, kao da mu nisam ništa učinila. Korio
me tek kasnije, ali vrlo blago, i to nekako... Sasvim kao Vi. Time mi je dokazao
da je i on moj prijatelj.

Ne bih Vam mogla reći koliko mi je neobičnih stvari ispripovijedao u koje
nikad ne bih vjerovala, posebno o mami. Bilo bi mi vrlo drago kad biste mi
javili je li sve to istina. Jedno je sigurno: nisam se mogla uzdržati od smijeha.
Jednom sam se čak grohotom nasmijala, pa smo se jako uplašili jer je mama
mogla čuti, a da je došla vidjeti, što bi bilo sa mnom? Sigurno bi me smjesta

208

poslala natrag u samostan.

Budući da moramo biti oprezni i, kako je sam gospodin de Valmont rekao,
da me ni za što na svijetu ne bi htio osramotiti, dogovorili smo se da će on
odsada sam otvoriti vrata i da ćemo odlaziti u njegovu sobu. Ondje se ne
moramo ničega bojati. Već sam jučer ondje bila i sada, dok Vam ovo pišem,
čekam da dođe. Sad se, gospođo, nadam da me više nećete grditi.

Ipak me nešto iznenadilo u vašem pismu: pitate me što će biti s
Dancenyjem i gospodinom de Valmontom kad se udam. Čini mi se da ste mi,
naprotiv, jednog dana u Operi rekli da ću, kad se jednom udam, moći ljubiti
samo svoga muža i da ću morati zaboraviti čak i Dancenyja. Uostalom, možda
sam pogrešno razumjela, a bilo bi mi mnogo draže da je drukčije jer se sad više
neću toliko bojati udaje. Čak je i želim jer ću imati više slobode. Nadam se da
ću tada moći tako urediti stvari, te ću misliti samo na Dancenyja. Osjećam da ću
biti uistinu sretna samo s njim, jer me sada pomisao na njega stalno muči i
sretna sam samo onda kad uspijem ne misliti na njega, što je vrlo teško. Čim
pomislim na njega, odmah se ražalostim.

Pomalo me tješi što me uvjeravate da će me Danceny, ako se udam, još
više ljubiti, ali jeste li sigurni u to? O da, Vi me ne biste obmanjivali. Svakako
je ipak šaljivo da Dancenyja ljubim, a gospodin de Valmont me... Ali, kao što
kažete, to je možda sreća! Napokon, vidjet ćemo.

Nisam baš dobro razumjela vašu primjedbu na moj način pisanja. Mislim
da se Dancenyju moja pisma sviđaju onakva kakva jesu. Ipak dobro znam da mu
ne smijem ništa pisati o onome što se događa s gospodinom de Valmontom.
Zbog toga se ne morate bojati.

Mama mi nije još ništa govorila o udaji, no pustite je; kad mi bude
govorila o tome, a sve u želji da me uhvati, obećavam da ću znati lagati.

Zbogom, moja predobra prijateljice. Zahvaljujem Vam od svega srca i
obećavam da nikad neću zaboraviti svu vašu dobrotu prema meni. Moram
završiti jer je već skoro jedan sat: svaki će čas doći gospodin de Valmont.

U dvorcu ..., 10. listopada 17..

PISMO 110.
Vikont de Valmont

209

markizi de Merteuil

Sile nebeske, imao sam dušu za bol, dajte mi jednu za sreću. Tako se,
mislim, izražava nježni Saint-Preux.{47} Ja sam bolje prošao nego on,
jer istodobno imam dva života. Da, draga prijateljice, jer sam istodobno vrlo
sretan i vrlo nesretan, a budući da imam potpuno povjerenje u Vas, moram Vam
ispripovjediti svoje boli i svoje užitke.

Znajte, dakle, da je moja nezahvalna bogomoljka i dalje okrutna. Dosad
mi je vratila četiri pisma. Možda griješim kad kažem četiri, jer sam već od
prvoga vraćenog pisma pogodio da će tako biti i s mnogim drugima, pa kako
nisam htio gubiti vrijeme, odlučio sam svoje jadikovke izražavati otrcanim
frazama i ne stavljati datum na pisma. I tako, nakon druge pošiljke neprestance
se smjenjuje isto pismo: odlazi i vraća se. Ja samo mijenjam kuvertu. Ako s
mojom ljepoticom naposljetku bude kao što obično biva s ljepoticama pa se
jednoga dana raznježi barem od umora, na kraju će zadržati pismo, i tada će
doći vrijeme da počnem ispočetka. Vidite i sami da uz takav način dopisivanja
ne mogu ništa doznati.

Ipak sam otkrio da je ta lakoumnica promijenila pouzdanicu; znam barem
toliko da nakon njezina odlaska iz dvorca nije prispjelo nijedno pismo za
gospođu de Volanges, a došla su dva za staru Rosemonde. Kako nam ona nije
ništa o tomu rekla i kako ni riječi ne govori o svojoj dragoj ljepotici o kojoj je
prije neprestano govorila, zaključio sam da njoj povjerava svoje tajne.
Naslućujem da su tu veliku promjenu izazvale dvije stvari: potreba da govori o
meni, ali i stid pred gospođom de Volanges jer se vraća na osjećaj što ga je ona
tako dugo osuđivala. Još se bojim da sam izgubio zbog te promjene, jer što su
žene starije, to su oporije i strože. Prva bi joj rekla više zla o meni, a ova će joj
reći više zla o ljubavi, a moja se osjetljiva kreposnica više boji osjećaja
nego osobe.

Kao što vidite, novosti o njoj mogu dobivati samo tajnim putem. Stoga
sam već dao naredbu za to svom sobaru, te iz dana u dan očekujem da je izvrši.
Dosad sam sve radio nasumce: tako već osam dana uzalud istražujem sva
sredstva poznata iz romana i iz mojih tajnih memoara. Ne nailazim ni na jedno
koje bi odgovaralo okolnostima ove pustolovine ili karakteru junakinje. Teškoće
ne bi bilo da se uvučem u njezin stan, pa i noću, čak da je uspavam i da načinim
od nje novu Clarissu,{48} ali nakon više od dva mjeseca udvaranja i muka laćati
se sredstava koja su mi strana, ropski puzati tuđim tragom i pobjeđivati bez
slave!... Ne, ona neće imati zadovoljstva poroka i počasti vrline.{49} Nije mi

210

dovoljno što ću je imati, ja hoću da mi se preda. A za to treba ne samo prodrijeti
do nje, nego to učiniti s njezinim pristankom, naći je samu i spremnu da me
posluša; osobito je važno prikriti joj opasnost, jer ako je prepozna, ili će je znati
svladati, ili će umrijeti. Ali ukoliko bolje vidim što mi je činiti, utoliko mi je
jasnije da je to teško provesti. Rugali mi se Vi još jače, ipak ću Vam priznati da
sam to zbunjeniji što više mislim na nju.

Zavrtjelo bi mi se, mislim, u glavi da nemam ugodne razonode što mi je
pruža naša zajednička štićenica; njoj moram zahvaliti što mogu raditi i druge
stvari, a ne samo tugovati.

Biste li vjerovali da je ta djevojčica bila tako preplašena te su prošla dobra
tri dana prije nego što je Vaše pismo djelovalo. Eto kako jedna jedina pogrešna
misao može pokvariti i najbolju narav!

Napokon se tek u subotu stala vrtjeti oko mene i promucala mi nekoliko
riječi, izgovorenih tako tiho i s toliko prigušena stida te ih je bilo nemoguće
čuti. Ali po crvenilu što su ih one izazvale razabrao sam im smisao. Do tada sam
se držao oholo, ali me dirnulo njezino tako ugodno pokajanje, te sam joj rado
obećao da ću još iste večeri doći k toj svojoj lijepoj pokajnici. Ona je tu moju
milost primila sa svom zahvalnošću što je dugujemo tako velikom dobročinstvu.

Kako nikad ne gubim s uma ni vaše ni svoje planove, odlučio sam
iskoristiti tu priliku da upoznam pravu vrijednost toga djeteta i da ubrzam
njezin odgoj. Ali da taj zadatak uzmognem izvršavati s više slobode, morao sam
promijeniti mjesto naših sastanaka. Jedna mala sobica koja dijeli sobu Vaše
štićenice od sobe njezine majke nije joj pružala dovoljno sigurnosti da se u njoj
raspojasa po miloj volji. Zato sam bio odlučio proizvesti bezazlen šum koji bi je
uplašio i naveo da ubuduće pronađe sigurnije sklonište. Ona mi je, međutim,
prištedjela tu brigu.

Ta se mala rado smije. Kako bih pojačao njezinu veselost, dosjetio sam se
da bih joj za vrijeme naših stanki mogao pripovijedati razne sramotne
pustolovine koje bi mi pale na um. Da bi to bilo što zanimljivije i da bih joj
privukao pozornost, sve sam ih pripisivao njezinoj majci, koju sam s užitkom
obdario porocima i porugama.

Nisam bez razloga upravo nju izabrao; to je više nego išta drugo hrabrilo
moju stidljivu učenicu, a u isto sam vrijeme usađivao u nju najdublji prezir
prema majci. Već sam odavna opazio sljedeće: ako nije uvijek nužno
upotrijebiti to sredstvo za zavođenje neke djevojke, ono je prijeko potrebno, a
često čak i najuspješnije kad je želimo pokvariti. Jer, djevojka koja ne poštuje
svoju majku neće poštovati ni samu sebe. To je moralna istina koju držim tako

211

korisnom te mi je bilo vrlo milo potkrijepiti je primjerom koji potvrđuje
pravilo.

Međutim, Vaša štićenica, kojoj je moral bio deveta briga, svaki se čas
gušila od smijeha; jednom je čak pomislila da će prasnuti. Lako sam je uvjerio
da je napravila strašnu buku. Pretvarao sam se da sam se strašno preplašio, a
tada se i ona prepala. Da to ne zaboravi, uskratio sam joj daljnji užitak i ostavio
je tri sata ranije nego obično: pri rastanku smo se dogovorili da ćemo se već
sutradan sastati u mojoj sobi.

U njoj sam je već dvaput primio, a učenica je u to kratko vrijeme postala
gotovo jednako vješta kao i učitelj. Da, uistinu sam je sve naučio, čak i
uslužnosti! Samo sam izuzeo oprez.

Budući da sam zaposlen cijelu noć, po danu dugo spavam, a kako me
sadašnje društvo u dvorcu nimalo ne privlači, jedva se tijekom dana pokažem na
jedan sat u salonu. Od danas sam, štoviše, odlučio jesti u svojoj sobi i ne kanim
je više napuštati, osim za kratke šetnje. To neobično ponašanje pripisuju
mojemu zdravlju. Izjavio sam kako su me izmrcvarili živčani napadaji, i
objavio sam da imam groznicu. Stoga moram govoriti polagano i prigušenim
glasom. Što se tiče promjena u izrazu moga lica, pouzdajte se u svoju štićenicu.
Za to će se postarati ljubav.{50}

Ispunjavam svoje slobodno vrijeme razmišljajući kako bih opet zadobio
izgubljenu vlast nad svojom nezahvalnicom, kao i sastavljajući neku vrstu
katekizma razvratnoga života za moju učenicu. Zabavljam se nazivajući sve
isključivo stručnim terminima i unaprijed se smijem zanimljivom razgovoru
koji će se voditi prve bračne noći između nje i Gercourta. Ništa nije smješnije
nego kad mala naivno upotrebljava ono malo riječi tog jezika! Ona i ne misli da
se može i drukčije govoriti. To je dijete zaista zavodljivo! Ta opreka između
njezine naivne bezazlenosti i prostih riječi što ih izgovara nije bez učinka; ne
znam zašto mi se sada sviđaju samo neobične stvari.

Možda se previše posvećujem toj maloj jer s njom gubim i vrijeme i
zdravlje. Ali nadam se da će mi moja hinjena bolest, osim što će me spasiti od
dosade salona, moći još biti korisna kod moje stroge bogomoljke, čije se
tigrovsko poštenje ipak udružuje sa slatkom osjećajnošću.

Ne sumnjam da je ona već doznala za ovaj veliki događaj, i silno bih želio
znati što o njemu misli, to prije što bih se kladio da će za to sigurno sebi
pripisati slavu. Ja ću prilagoditi stanje svoga zdravlja prema dojmu što će ga
ono na nju ostaviti.

212

Eto, lijepa moja prijateljice, sad znate o meni sve kao i ja sam. Htio bih
vam uskoro moći javiti zanimljivije novosti, i molim Vas, vjerujte, da
u zadovoljstvu kojemu se nadam, cijenim nagradu što je očekujem od Vas.

U dvorcu ..., 11. listopada 17..

PISMO 111.

Grof de Gercourt
gospođi de Volanges

Čini se, gospođo, da je sve mirno u ovoj zemlji, pa iz dana u dan čekamo
kad ćemo se moći vratiti u Francusku. Nadam se da ne sumnjate kako mi se
uvijek žuri da se tamo vratim i stvorim veze koje će me sjediniti s Vama i s
gospođicom de Volanges. Međutim, vojvoda od..., moj rođak kojemu, kao što
znate, mnogo dugujem, javio mi je da je opozvan iz Napulja. Piše mi da kani
proći kroz Rim i pohoditi onaj dio Italije koji još ne poznaje. Poziva me neka ga
pratim na tom putu koji će trajati otprilike šest tjedana ili dva mjeseca. Ne tajim
Vam kako bi mi bilo ugodno iskoristiti tu priliku. Osjećam, naime, da ću, kad se
jednom oženim, teško naći vremena za duga putovanja, osim za ona što mi ih
služba bude nametala. Možda bi stoga bilo bolje pričekati zimu za naše
vjenčanje, a osim toga, tek će se tada svi moji rođaci okupiti u Parizu, osobito
gospodin markiz de... kojemu moram biti zahvalan što ću stupiti s Vama u
rodbinske veze. Usprkos tim razlozima, ja ću svoje planove u tom smislu
potpuno podčiniti Vašima. Stoga, ako Vam iole više odgovaraju Vaše prvotne
zamisli, pripravan sam se odreći svojih. Samo Vas molim da mi, što je moguće
prije, izložite svoje namjere s tim u vezi. Ovdje ću čekati Vaš odgovor i prema
njemu ću postupiti.

A sad ostajem s poštovanjem, gospođo, i sa svim osjećajima koji dolikuju
sinu, Vaš najponizniji, itd. grof de Gercourt

Bastia, 10. listopada 17..

213

PISMO 112.

(samo diktirano)

Gospođa de Rosemonde
predsjednikovici de Tourvel

Tek sam ovaj tren, moja draga ljepotice, primila Vaše pismo od 11. {51} i
blage prijekore u njemu. Priznajte, željeli ste me još jače prekoriti, i da se niste
sjetili kako ste moja kći, bili biste me pošteno izgrdili. Međutim, bili biste vrlo
nepravedni! Zbog želje i nade da ću Vam moći vlastoručno napisati odgovor,
odgađala sam ga iz dana u dan. Vidite da sam se i danas morala poslužiti rukom
svoje sobarice. Opet me uhvatio moj nesretni reumatizam i ovaj se put smjestio
baš u desnu ruku, pa me potpuno osakatio. Eto, što znači kad mlada i svježa
žena, kao što ste Vi ima tako staru prijateljicu! Trpi od njezina slaba zdravlja.

Čim mi malo popuste bolovi, obećavam da ću dulje razgovarati s Vama.
Do tada znajte samo da sam primila Vaša dva pisma koja bi, da je to uopće
moguće, bila povećala moje nježno prijateljstvo prema Vama, te da nikad neću
prestati živo sudjelovati u svemu što Vas zanima.

I moj je nećak nešto bolestan, ali nema nikakve opasnosti; ne treba se
zbog toga nimalo uznemirivati. To je neka lagana nevoljkost koja se, kako mi se
čini, više odnosi na njegovo raspoloženje nego na zdravlje. Više ga uopće ne
viđamo.

Otkad se on povukao a Vi otišli, nestalo je veselja u našemu malom
društvu. Osobito mala Volanges bjesni na Vas i cio dan samo zijeva kao som.
Pogotovu nam posljednjih nekoliko dana čini čast da svaki dan nakon objeda
padne u dubok san.

Zbogom, moja draga ljepotice, ostajem zauvijek Vaša dobra prijateljica,
Vaša mama, čak i Vaša sestra, ako bi mi moje visoke godine dopustile taj
naslov. Riječju, uz Vas me vežu svi najnježniji osjećaji.

Potpisana: Adelaida za gospođu de Rosemonde

U dvorcu ..., 14. listopada 17..

214

PISMO 113.

Markiza de Merteuil

vikontu de Valmontu

Moram Vas, mislim, vikonte, izvijestiti da se u Parizu počinju raspitivati
za Vas. Opažaju Vašu odsutnost i već joj naslućuju uzrok Sinoć sam bila na
jednoj večeri s mnogo uzvanika. Netko je izričito kazao da Vas je na ladanju
zadržala romantična i nesretna ljubav. Odmah se ocrtala radost na licu svih
muškaraca koji Vam zavide na Vašim uspjesima i svih žena koje ste zanemarili.
Ako mi vjerujete, nećete pustiti da se obistine te opasne glasine i smjesta ćete ih
doći utišati svojom prisutnošću.

Pomislite, ako jednom izgubite glas o vlastitoj neodoljivosti, brzo ćete
doživjeti da će Vam žene uistinu lakše odolijevati. Vaši će suparnici također
izgubiti poštovanje prema Vama, pa će Vam se usuditi suprotstavljati, jer koji
od njih ne misli da može nadvladati krepost? Pomislite, povrh svega, da će od
mnogih žena koje ste pred očima javnosti označili svojim milosnicama sve one
koje niste imali pokušati razuvjeriti javnost, dok će je sve ostale nastojati
prevariti. Morate računati s tim da će Vas svijet možda sada podcjenjivati
jednako koliko Vas je dosad precjenjivao.

Zato se vratite, vikonte, i nemojte žrtvovati svoj dobar glas jednom
djetinjem hiru. Vi ste učinili sve što smo htjeli od male Volanges, a što se tiče
Vaše predsjednikovice, vjerojatno nećete prestati maštati o njoj ako budete i
deset milja daleko od nje. Mislite li da će doći po Vas? Možda i ne misli više na
Vas ili se još bavi Vama samo zato što se ponosi da Vas je ponizila. Ovdje ćete
barem moći naći kakvu priliku da se čime istaknete, što Vama i te kako treba.
Ako biste pak htjeli ustrajati u svojoj smiješnoj pustolovini, ja ne vidim kako bi
joj povratak ovamo mogao nauditi... Naprotiv!

Ako Vas Vaša predsjednikovica uistinu obožava, kao što ste mi toliko puta
rekli a tako malo puta dokazali, njezina jedina utjeha, njezin jedini užitak mora
sada biti da govori o Vama i da zna što radite, što govorite, što mislite, da zna
čak i najmanje sitnice koje Vas zanimaju. Te sitnice dobivaju na vrijednosti
zbog lišavanja na koja je ona prisiljena. To su mrvice kruha što padaju s
bogataševa stola: on ih prezire, ali ih siromah požudno skuplja i njima se hrani.
A sirota predsjednikovica prima sada sve te mrvice, i što ih više bude imala, to
će se manje truditi zadovoljavati ostale želje.

215

Osim toga, otkada znate za njezinu pouzdanicu, Vi zasigurno mislite da
svako njezino pismo sadrži barem jednu malu prodiku i sve ostalo što bi prema
njezinu mišljenju moglo krijepiti mudrost i jačati krepost.{52} Zašto biste onda
ostavili jednoj mogućnost da se brani, a drugoj da Vam šteti?

Nipošto ne dijelim Vaše mišljenje da ste na gubitku zbog toga što je
promijenila pouzdanicu. Prije svega, gospođa de Volanges Vas mrzi, a mržnja je
uvijek vidovitija i dovitljivija nego prijateljstvo. Sva čestitost Vaše stare tetke
neće je navesti da i na trenutak kudi svoga dragog nećaka, jer i čestitost ima
svoje slabosti. Zatim, Vaša se strahovanja odnose na jednu posve netočnu
primjedbu.

Nije istina da žene postaju sve oporije i strože sto su starije. Od očaja što
vide kako im lice vene i od bijesa što se moraju odreći želja i užitaka do kojih
im je još stalo gotovo sve žene između četrdesete i pedesete godine postaju
bogomoljke i čangrizave. Treba im taj dug razmak kako bi dokraja podnijele tu
veliku žrtvu, ali čim je žrtva učinjena, sve se podijele u dva tabora.

Najbrojniji, onaj sa ženama koje su imale samo vlastito lice i vlastitu
mladost, zapada u neko glupo ravnodušje i ne zna više ni za što osim za kartanje
i bogomoljstvo. Te su žene uvijek dosadne, često čangrizave, katkada pomalo
spletkarice, ali malokad opake. Ne može se reći jesu li stroge ili nisu: budući da
nemaju vlastita mišljenja ni vlastita života, one ravnodušno i bez razumijevanja
ponavljaju sve što čuju i ostaju same po sebi čiste ništice.

Drugi tabor, mnogo rjeđi ali doista dragocjen, jest tabor žena koje, budući
da su imale osobnost i da nisu zanemarivale razvijati svoj um, znaju stvoriti
sebi život kad im ga priroda uskrati. One počinju kititi svoj duh ukrasima što su
ih nekoć upotrebljavale za lice. Obično imaju vrlo zdrav sud, a duh im je u isti
mah postojan, veseo i umiljat. Nadomještaju zavodljive draži privlačnom
dobrotom, a k tome i veselošću, kojoj se čari povećavaju s godinama. Tako se
one na neki način uspijevaju približiti mladeži, koja ih voli. Ali tada, ne samo
što nisu, kao što Vi kažete, opore i stroge , nego ih navika da praštaju, duga
razmišljanja o ljudskoj slabosti, a osobito sjećanja na mladost koja ih još samo
vežu za život možda odveć približuju lakomislenosti.

Mogu Vam nakraju reći da sam, tražeći vazda društvo starih žena, za koje
sam vrlo rano opazila da mi mogu biti od koristi, srela više njih kojima me
privlačila koliko naklonost, toliko i koristoljublje. Tu ću stati, jer se Vi u
posljednje vrijeme lako oduševljavate za sve što je ćudoredno, pa se bojim da
ćete se iznenada zaljubiti u svoju staru tetku, i da ćete se s njom zakopati u grob
u kojemu već tako dugo živite. Vraćam se na stvar.

216

Usprkos tomu što ste, kako mi se čini, očarani svojom malom učenicom,
ne mogu vjerovati da i s njom nešto smjerate. Našla Vam se pri ruci i uzeli ste
je, u dobar čas! Ali to nije Vaš ukus. To nije, da pravo kažem, čak ni potpun
užitak: Vi posjedujete samo njezino tijelo! Ne govorim o njezinu srcu, do
kojega Vam, slutim, nije ni najmanje stalo, ali Vi ne zaokupljate ni njezin um.
Ne znam jeste li to opazili, no ja o tome imam dokaz u posljednjem pismu što
mi ga je pisala.{53} Šaljem Vam ga, pa sami prosudite. Pogledajte samo: kad
govori o Vama, uvijek kaže gospodin de Valmont , a sve njezine misli, čak i one
koje joj Vi nadahnjujute, uvijek vode Dancenyju. Njega ona ne naziva
gospodinom, nego samo Dancenyjem. Time ga izdvaja od ostalih. Pa i onda kad
Vam se podaje, ona se sjedinjuje samo s njime. Ako Vam se takva pobjeda čini
zavodljivom, ako Vas užitci koje Vam pruža toliko privlače, onda ste zacijelo
skromni i nimalo izbirljivi! Zadržite je, pristajem; to čak odgovara mojim
nakanama. Ali meni se čini da se zbog toga nije vrijedno uznemirivati ni četvrt
sata, te da morate imati i nekog utjecaja na nju, i ne dopustiti joj, na primjer, da
se približi Dancenyju prije nego što ga malo više zaboravi.

Prije nego se prestanem baviti Vama i vratim se na sebe, želim Vam još
reći da je ta glumljena bolest o kojoj mi govorite vrlo poznato i otrcano
sredstvo. Zbilja, vikonte, niste nimalo dosjetljivi! I ja se katkada znam
prenavljati, kao što ćete vidjeti, ali se nastojim pravdati sitnicama, a osobito me
opravdava uspjeh. Pokušat ću postići još jedan i upustiti se u novu pustolovinu.
Priznajem da neće biti bogzna kako teška, ali će me barem razonoditi. Umirem
od dosade.

Ne znam zašto mi je od pustolovine s Prévanom Belleroche postao
nepodnošljiv. On je prema meni toliko pažljiv, tako nježan i toliko me obožava
da to više ne mogu izdržati. Njegova mi se srdžba u prvi mah činila zabavnom,
ali sam je ipak morala umiriti jer bih se bila kompromitirala da sam popustila:
nisam ga drukčije mogla urazumiti. Stoga sam mu odlučila pokazati više
ljubavi, kako bih s njim lakše izišla na kraj. No on je to ozbiljno shvatio i od
tada mi dosađuje svojim vječitim ushićenjem. Osobito mi smeta ono uvredljivo
povjerenje što ga ima u mene, i sigurnost kojom me smatra zauvijek svojom. To
me uistinu ponizuje. Znači da me vrlo malo cijeni kad misli da je toliko
vrijedan te bi me mogao vezati uza se! Nije li mi nedavno kazao da ne bih
mogla ljubiti nikoga osim njega? Oh! Ovaj put mi je trebala sva moja
razboritost da ga odmah ne razuvjerim rekavši mu pravu istinu. Smiješan je to
gospodin kad hoće imati isključivo pravo na mene! Priznajem da je dobro
građen i da ima prilično lijepo lice: ali, ruku na srce, u ljubavi je tek šegrt. Na

217

kraju krajeva, došao je trenutak kad se moramo rastati.

Pokušavam to već petnaest dana, služeći se naizmjence ravnodušnošću,
hirovitošću, zlovoljom i svadljivošću, ali taj tvrdoglavac ne ispušta plijen;
moram, dakle, smisliti nešto djelotvornije. Zato ga vodim na ladanje. Putujemo
prekosutra. S nama će biti samo nekoliko nepristranih i nepronicavih osoba, pa
ćemo biti gotovo jednako slobodni kao da smo sami. Ondje ću ga toliko
obasipati ljubavlju i milovanjima, živjet ćemo isključivo jedno za drugo te će
poželjeti, više nego ja, dokrajčiti to putovanje koje smatra tako velikom srećom;
i ako se odande ne vrati zasićeniji mnome nego ja njime, slobodno recite da se
ne razumijem u te stvari bolje nego Vi.

Izgovor za taj odlazak jest potreba da se ozbiljno pozabavim svojom
velikom parnicom koja će zaista prispjeti na raspravu početkom zime. To mi je
vrlo drago jer je zaista neugodno da mi cijela imovina visi u zraku. Nisam ja
nemirna zbog ishoda, ni najmanje. Ponajprije, pravo je na mojoj strani - svi me
odvjetnici u to uvjeravaju. Bila bih vrlo nespretna kad ne bih znala dobiti
parnicu u kojoj za protivnike imam neodrasle malodobnike i njihova starog
staratelja! Kako ipak ne smijem ništa zanemariti u tako važnoj parnici, povest
ću sa sobom dva odvjetnika. Zar Vam se to ne čini veselim putovanjem? Ako mi
ono pomogne dobiti parnicu i uništiti Bellerochea, neću žaliti za izgubljenim
vremenom.

A sada, vikonte, pogodite tko će mu biti nasljednikom. Kladimo se u što
hoćete. Ma, jest! Zar ne znam da Vi nikad ništa ne pogađate? Pa eto - Danceny!
Čudi Vas to, zar ne? Ipak još nisam spala na to da odgajam djecu! Ali to dijete
zaslužuje biti izuzetkom, posjeduje čari mladosti, a nije lakomisleno. Njegova
je velika suzdržanost u društvu kao stvorena da ukloni svaku sumnju, i zato je
još ugodniji kad se sav preda razgovoru u četiri oka. To ne znači da sam već
vodila s njim razgovore nasamo, za sada sam mu tek pouzdanica, ali mislim da
sam pod tom krinkom prijateljstva uočila koliko mu se sviđam, kao i on meni.
Bila bi velika šteta da se toliko duha i nježnosti žrtvuje onoj maloj glupači
Volanges! Nadam se da se vara kad misli da je ljubi; ona uopće ne zaslužuje
njegovu ljubav! Nisam ja ljubomorna na nju, ne, ali bi to bila prava propast za
njega, pa ga želim spasiti. Zato Vas molim, vikonte, pripazite dobro da se ne
približi svojoj Ceciliji (kako je još zove po svojoj lošoj navici). Prva je ljubav
uvijek snažnija nego što mislimo, i ja ne bih bila mirna kada bi se ponovno
sastao s njom, osobito dok sam odsutna. Kad se vratim, sve ću preuzeti na sebe i
snosit ću svu odgovornost.

Kanila sam povesti sa sobom toga mladića, ali sam ga žrtvovala svojoj

218

uobičajenoj opreznosti, a osim toga, bojala sam se da ne zamijeti nešto između
Bellerocchea i mene, jer bih bila očajna kad bi makar i naslutio što se zbiva
među nama. Želim barem u njegovoj mašti biti čista i neokaljana; riječju,
onakva kakvom bih morala biti da ga budem dostojna.

Pariz, 15. listopada 17..

PISMO 114.

Predsjednikovica de Tourvel
gospođi de Rosemonde

Draga moja prijateljice, ne mogu odoljeti svojoj velikoj zabrinutosti i
premda ne znam hoćete li mi moći odgovoriti, ne mogu se suzdržati a da Vam
ne uputim nekoliko pitanja. Stanje gospodina de Valmonta, koje nazivate
bezopasnim, ne ulijeva mi toliko spokojstva koliko i Vama. Sjeta i odvratnost
prema ljudima nerijetko su predznaci neke teške bolesti; tjelesne i duševne boli
traže samoću, a mi često prigovaramo zbog slaboga raspoloženja onome zbog
čijih bismo patnji, dapače, trebali žaliti.

Čini mi se da bi se ipak morao s nekim posavjetovati. Kako to, Vi ste i
sami bolesni, a nemate liječnika uza se? Moj, kojega sam jutros vidjela i - ne
tajim Vam - posredno pitala za savjet, mišljenja je da se u onih ljudi koji su po
prirodi živahni ta vrsta nenadane bezvoljnosti nikad ne smije zanemariti i, kao
što mi je kazao, teško je liječiti bolesti ako ih ne počnemo liječiti navrijeme.
Čemu izlagati pogibelji nekoga tko Vam je tako prirastao srcu?

Moj nemir povećava činjenica što već četiri dana ne dobivam vijesti od
njega. Dobri Bože, ne varate li me možda o njegovu stanju? Zašto bi mi
odjednom prestao pisati? Kad bi to bilo samo zato što mu tvrdoglavo vraćam
pisma, mislim da bi se na to bio već prije odlučio. Riječju, premda ne vjerujem
u slutnje, ima već nekoliko dana kako sam toliko tužna da me hvata strah. Ah,
možda stojim na pragu velike nesreće!

Ne biste vjerovati, a stid me je i reći Vam koliko patim što više ne
primam ona pisma koja, međutim, ni sada ne bih čitala. Bila sam barem sigurna
da misli na mene! I gledala sam nešto što dolazi od njega! Nisam otvarala tih
pisama, ali sam plakala gledajući ih: suze su mi bile ugodnije i lakše, i samo su

219

one djelomično ublažavale stalnu težinu u grudima koju osjećam otkako sam se
vratila. Zaklinjem Vas, milosrdna moja prijateljice, pišite mi Vi sami čim
budete mogli, a dotle naredite nekomu neka me svaki dan izvješćuje o Vama i o
njemu.

Opažam da sam jedva rekla koju riječ za Vas, no Vi poznajete moje
osjećaje, moju posvemašnju odanost, moju toplu zahvalnost za Vaše nježno
prijateljstvo, pa ćete mi oprostiti zbog nemira u kojemu se nalazim, zbog
paklenih muka, zbog strašnog mučenja što se moram bojati nesreća kojima sam
možda ja uzrokom. Veliki Bože! Ta me očajnička misao progoni i razdire mi
srce; samo mi je trebala još ta nesreća. Rođena sam, valjda, da iskusim sve
nevolje!

Zbogom, draga moja prijateljice; ljubite me, žalite me. Hoću li danas
dobiti vaše pismo?

Pariz, 16. listopada 17..

PISMO 115.

Vikont de Valmont
markizi de Merteuil

Upravo je nepojmljivo, lijepa moja prijateljice, kako se brzo prestanemo
međusobno razumijevati čim se udaljimo jedno od drugoga. Dokle god sam bio
kraj Vas, uvijek smo imali iste osjećaje, isti način gledanja, a zato što Vas već
tri mjeseca ne vidim, nismo više ni u čemu istoga mišljenja. Tko je od nas dvoje
ima krivo? Vi sigurno ne biste oklijevali u odgovoru, ali ja, koji sam pametniji
ili pristojniji, neću izreći svoj sud. Želim samo odgovoriti na Vaše pismo i
nastaviti Vam izlaganje svom ponašanju.

Prije svega zahvaljujem Vam što ste mi poslali izvještaj o glasinama koje
o meni kruže, ali to me još nimalo ne zabrinjava. Siguran sam da će uskoro
prestati. Budite mirni, ponovno ću se pokazati u društvu slavniji nego ikada i još
dostojniji Vas.

Nadam se, da će mi se u svojevrsnu zaslugu ubrojiti i pustolovina s malom
Volanges koju Vi, kako mi se čini, slabo cijenite; kao da nije ništa to što sam
jedne noći oteo tu djevojku njezinu voljenom ljubavniku, iskorištavao je zatim

220

do mile volje, i to neograničeno, kao svoje vlasništvo i bez ikakve neprilike, što
sam dobio od nje i ono što se ne bi smjelo tražiti čak ni od žena kojima je to
zanat, što je pritom nisam odvratio od njezine ljubavi niti je čak napravio
nevjernom; jer uistinu, ja nisam uspio zagospodariti njezinom glavom! Tako ću
je poslije, kada me želja za njom mine, predati u naručje njezina ljubavnika a da
ona, tako reći, neće ništa opaziti. Je li to onda nešto svakidašnje? A osim toga,
znajte, kad jednom iziđe iz mojih ruku, načela koja sam u nju usadio razvijat će
se i dalje; i već sada mogu kazati da će se ta stidljiva učenica tako dobro
razvijati te će biti na čast svome učitelju.

Ako pak želite junaštvo, pokazat ću Vam predsjednikovicu, taj uzor
svekolike kreposti, nju koju poštuju čak i naši najveći bludnici! Ukratko, osobu
koju nitko i ne pomišlja napadati. Pokazat ću Vam je, velim, kako zanemaruje
svoje dužnosti i svoju krepost, kako žrtvuje svoj dobar glas i dvije godine
razborita vladanja, pa trči za srećom što će je doživjeti ako mi se svidi; kako se
opija srećom što me voli, kako smatra da joj je, kao nagrada za tolike žrtve
dovoljna jedna moja riječ, jedan moj pogled, koji ipak neće uvijek dobiti. Učinit
ću i nešto više; ostavit ću je, i ako je dobro poznajem, nikad neću imati
nasljednika. Ona će odoljeti potrebi za utjehom, navici za užitkom, čak i želji
za osvetom. Riječju, živjet će samo za mene, a njezinu životu, bio on dulji ili
kraći - ja ću biti početak i kraj.

Kad jednom postignem tu pobjedu, reći ću svojim suparnicima;
»Pogledajte moje djelo i nađite u našem stoljeću još jedno takvo!«

Upitat ćete me odakle mi danas to pretjerano pouzdanje. Odatle što već
osam dana imam u ruci tajnu svoje ljepotice; ona mi je nije rekla, ali ja sam je
ulovio. Dva njezina pisma gospođi de Rosemonde dovoljno su me uputila, a
ostala ću čitati samo iz radoznalosti. Ništa mi nije potrebno za uspjeh nego da
joj se približim, a mogućnost za to već sam našao. Odmah ću je iskoristiti.

Radoznali ste, je li...? Ali ne, da Vas kaznim što ne vjerujete u moje
planove, nećete ništa doznati. Ozbiljno: zaslužili biste da Vam
uskratim povjerenje barem što se tiče te pustolovine. Ne bih Vam, bogme, o njoj
više ni govorio da ne pridajete toliku važnost tom uspjehu. Vidite da sam srdit.
Ipak, u nadi da ćete se popraviti, ostat ću pri ovoj blagoj kazni i popustit ću
Vam, pa Vam sada neću govoriti o svojim planovima, da uzmognem s Vama
razmišljati o vašima.

Sada ste, dakle, na ladanju, dosadnom poput osjećaja i tužnom poput
vjernosti! A taj jadni Belleroche! Ne zadovoljavate se što mu dajete piti vodu
zaborava, nego ga još i stavljate na muke! Kako se osjeća? Podnosi li dobro

221

ljubavne muke? Volio bih, više nego išta na svijetu, da Vam zbog njih postane
još privrženiji, a zanimalo bi me, koji biste još djelotvorniji lijek mogli
upotrijebiti. Istinski Vas žalim što ste morali tome pribjeći. Ja sam samo
jedanput u životu ljubio na propisani način. Imao sam svakako jak razlog, jer da
je to bila grofica de..., i dvadeset sam puta u njezinu naručju dolazio u napast da
joj kažem: »Gospođo, odričem se mjesta koje tražim, i dopustite mi da
ostavim ovo što ga zauzimam.« Stoga je ona, od svih žena koje sam imao,
jedina o kojoj s užitkom loše govorim.

Vaš razlog, da Vam pravo kažem, smatram izrazito smiješnim. Imali ste
pravo što ste mislili da neću pogoditi tko će biti nasljednik. Što!? Vi se toliko
mučite zbog Dancenyja! Ah, draga moja prijateljice, tâ pustite ga neka obožava
svoju čednu Ceciliju, i nemojte se osramotiti u toj dječjoj igri. Ma, ostavite
školarce neka ih odgajaju dadilje ili neka se sa samostanskim pitomicama igraju
malih nedužnih igara. Zar ćete Vi sebi na leđa naprtiti neiskusnog novajliju koji
Vas neće znati ni osvojiti ni ostaviti i uz kojega ćete morati sve sami raditi.
Ozbiljno Vam velim, ne odobravam taj izbor; i ma koliko on ostao u tajnosti,
ponizio bi Vas u mojim očima, a i pred Vašom savješću.

Kažete da osjećate prema njemu veliku naklonost. ’Ajte, molim Vas, očito
se varate, a ja čak mislim da sam našao uzrok toj Vašoj zabludi. Ono vaše
hvalevrijedno gađenje prema Bellerocheu došlo Vam je baš u vrijeme oskudice,
a kako Vam Pariz nije pružao nikakva izbora, Vaše vazda žive misli zaustavile
su se na prvom čovjeku na kojega ste naišli. Ali pomislite da ćete, kad se vratite,
moći birati do mile volje. A ako se ipak bojite mrtvila u koje biste mogli zapasti
budete li odugovlačili, ja se nudim, da ću Vas zabavljati u Vašoj dokolici.

Odsada pa do vašeg dolaska moje će dvije velike pustolovine završiti,
ovako ili onako, ali me ni mala Volanges ni predsjednikovica zasigurno neće
zaokupljati toliko da ne bih bio Vaš onoliko koliko to Vi budete željeli. Možda
ću već u to vrijeme predati djevojčicu u ruke njezinu stidljivom ljubavniku. Ma
što Vi rekli, ne priznajem da to nije privlačno uživanje, a kako želim da ona
cijeloga života zadrži bolje mišljenje o meni nego o svim ostalim muškarcima,
»vozim« s njom u tom poslu takvim tempom da to ne bih mogao dulje izdržati a
da si ne narušim zdravlje. Od toga ću joj trenutka iskazivati samo pažnju koju
dugujemo obiteljskim odnosima.

Vi me ne razumijete? Očekujem istek drugog roka, kako bih potvrdio
svoju nadu i ne bih li se uvjerio da sam posve uspio u svojim nakanama. Da,
lijepa moja prijateljice, ja već imam prvi znak da muž moje učenice neće biti
izložen pogibli da umre bez potomstva i da će glava kuće Gercourt ubuduće biti

222

tek mlađi brat kuće Valmont. Ali pustite me da prema vlastitom ukusu dovršim
ovu pustolovinu u koju sam se upustio na Vašu zamolbu. Pomislite, ako
Dancenyja načinite nevjernim, oduzet ćete svu draž ovoj pripovijesti. Napokon,
uzmite u obzir i to da imam, čini mi se, određeno pravo prednosti jer se
nudim da ga zamijenim.

Ja toliko računam s tim da se ne bojim kako ću osujetiti Vaše planove
budem li pridonosio pojačanju nježne strasti suzdtžljiva ljubavnika prema
prvome i dostojnom predmetu njegova izbora. Našavši jučer Vašu štićenicu
kako mu piše, i pošto sam joj najprije pokvario taj slatki posao radi jednoga još
slađega, poslije sam od nje zatražio da vidim to pismo. Shvativši da je hladno i
usiljeno, upozorio sam je da neće tako utješiti svoga ljubavnika, i nagovorio
sam je neka mu napiše drugo pismo što sam joj ga ja izdiktirao oponašajući, što
sam bolje mogao, njezino trabunjanje, nastojeći dati mladiću više nade. Mala je
bila očarana, kako mi je rekla, što joj je uspjelo stvoriti dojam da tako lijepo
piše. Odsad ću ja voditi njezino dopisivanje. Što sve neću učiniti za toga
Dancenyja?! Bit ću mu u isti mah i prijatelj, i poznanik, i suparnik, i
ljubavnica! Još mu k tomu sad činim uslugu spašavajući ga Vaših opasnih veza;
jer imati Vas pa Vas izgubiti, to znači vječnim kajanjem kupiti trenutak sreće.

Zbogom, lijepa moja prijateljice. Imajte hrabrosti pa se što prije možete
riješite Bellerochea. Pustite k vragu Dancenyja i pripravite se da ponovno
nađete i meni vratite one divne užitke naše prve veze.

P. S. Čestitam Vam na skorom svršetku Vaše velike parnice. Bit će mi
osobito drago ako se taj sretan čin dogodi u doba moje vladavine.

U dvorcu ..., 19. listopada 17..

PISMO 116.

Vitez Danceny
Ceciliji Volanges

Gospođa de Merteuil jutros je otputovala na ladanje. Tako mi je, dražesna
moja Cecilijo, oduzet, eto, jedini užitak koji mi je ostao nakon našega rastanka:
da govorim o Vama s Vašom i svojom prijateljicom. Ona mi u posljednje
vrijeme dopušta da je tako zovem, a ja to iskorištavam to revnije što mi se čini

223

da Vam se time više približavam. Bože dragi, kako je mila ta žena! Kako
zavodljiv čar zna dati prijateljstvu! Čini se da se u nje taj nježan osjećaj
uljepšava i pojačava na račun svega onoga što ona uskraćuje ljubavi. Kad biste
samo znali kako joj je drago kad čuje da govorim o Vama!... To je zacijelo ono
čime me toliko privlači. Kakve li sreće što mogu živjeti samo za Vas dvije, što
neprestano mogu prelaziti od ljubavnih slasti na prijateljske nježnosti, što tome
mogu posvetiti cio svoj život i biti na neki način kopčom vaše uzajamne
odanosti, vazda osjećati da, baveći se srećom jedne, radim i za sreću druge!
Ljubite, od srca ljubite tu divnu ženu, moja dražesna prijateljice! Odanosti koju
ja gajim prema njoj pridajte više nježnosti time da joj i Vi budete odani. Otkako
sam okusio čar prijateljstva, želim da ga i Vi osjetite. Čini mi se da samo upola
uživam zadovoljstva ako ih ne dijelim s Vama. Da, moja Cecilijo, želio bih
okružiti Vaše srce svim najnježnijim osjećajima kako bi svaki njihov treptaj
pobudio u Vama osjećaj sreće. Uza sve to, ne vjerujem da ću Vam ikada
moći vratiti i dio blaženstva što sam ga od Vas doživio.

Zašto ti krasni planovi moraju biti opsjene moje mašte i zašto mi zbilja,
naprotiv, pruža samo bolna i neizmjerna odricanja? Opažam da se moram odreći
nade što ste mi je bili dali da ću Vas vidjeti na ladanju. Tješim se samo time što
predmnijevam da Vam to doista nije moguće. A Vi mi to propuštate kazati i
zbog toga se žalostite! Moje su jadikovke u vezi s time već dvaput ostale bez
odgovora. Ah, Cecilijo, Cecilijo, vjerujem da me volite svom silinom svoje
duše, ali Vaša duša nije vatrena poput moje! Zašto nije mene dopalo da
uklanjam zapreke? Zašto nije riječ o mojim interesima umjesto vašima? Mogao
bih Vam brzo dokazati da u ljubavi ništa nije nemoguće.

Ne javljate mi ni kad će doći kraj ovome okrutnom rastanku: možda ću
Vas barem ovdje vidjeti. Vaši dražesni pogledi oživjeli bi moju skrhanu dušu,
njihov bi dirljiv izraz ohrabrio moje srce, kojemu je to gdjekad potrebno.
Oprostite mi, moja Cecilijo; ova bojazan nije sumnja. Ja vjerujem u Vašu
ljubav, u Vašu vjernost. Ah, bio bih odveć nesretan kad bih u nju sumnjao. Ali
ima toliko zapreka, i vazda nadolaze nove! Draga prijateljice, tužan sam, vrlo
tužan. Čini se da je taj odlazak gospođe de Merteuil oživio u meni sjećanje na
sve moje nesreće.

Zbogom, moja Cecilijo, zbogom, predraga moja. Mislite na to da Vaš
ljubavnik tuguje i da ga samo Vi možete usrećiti.

Pariz, 17. listopada 17..

224

PISMO 117.

Cecilija Volanges

vitezu Dancenyju

(prema Valmontovu diktatu)

Mislite li, dobri moj prijatelju, da me morate grditi kako bih se rastužila
znajući da ste Vi tužni, i držite li da ja ne trpim koliko i Vi zbog svih Vaših
muka? Dijelim čak i one što Vam ih hotimice namećem. Osim toga, vidim da
ste nepravedni prema meni. Oh, to nije lijepo od vas! Vidim ja dobro što Vas
srdi: kad ste me u dva posljednja pisma pitali biste li došli ovamo, nisam Vam
odgovorila; no zar je tako lako bilo dati taj odgovor? Mislite li da ne znam kako
je neprilično što želite od mene? Međutim, ako mi je tako teško odbiti vas
izdaleka, kako bi tek bilo da ste ovdje? A osim toga, kad bih Vas pristala na
trenutak utješiti, ostala bih ucviljena do kraja života.

Vidite, ništa ne tajim pred Vama. Eto mojih razloga pa sami prosudite.
Možda bih učinila to što želite od mene (bez onoga što sam Vam javila) ako
onaj gospodin de Gercourt, koji je uzrokom svih naših nevolja, ne dođe još tako
brzo. U posljednje je vrijeme mama mnogo ljubaznija prema meni, a ja se njoj
ulagujem što više mogu, pa tko zna što ću sve moći od nje postići? I, ako bismo
mogli biti sretni a da ja ništa ne moram sebi spočitavati, ne bi li to bilo mnogo
bolje? Ako mogu vjerovati onome što su mi ljudi često govorili, muškarci čak
ne vole odveć svoje žene ako su one njih previše voljele prije udaje. Taj me
strah zadržava više nego sve ostalo. Dragi prijatelju, zar niste sigurni u moje
srce, i neće li uvijek biti vremena za to?

Slušajte, ako ne uzmognem izbjeći nesreću da se udam za gospodina de
Gercourta, kojega već uvelike mrzim iako ga ne poznajem, obećavam da me
ništa neće spriječiti da budem Vaša, koliko god to budem mogla, čak i prije
svega. Budući da mi je stalo samo do Vaše ljubavi, i ako se Vi pobrinete da ne
budem kriva čak ako i učinim što nedolično, bit će mi svejedno što misle drugi,
samo ako mi obećate da ćete me uvijek ljubiti kao do sada. A dotle, dragi
prijatelju, pustite me da i dalje radim ovako kako radim, i nemojte više tražiti
od mene nešto što iz valjanih razloga ne mogu učiniti, a što mi je ipak žao odbiti
Vam.

Voljela bih da gospodin de Valmont nije tako žestok prema meni zbog

225

Vas; to me samo još više žalosti. Oh, Vi u njemu imate zbilja dobroga prijatelja,
kažem Vam! On čini sve što biste i Vi sami činili. No, zbogom, dragi moj
prijatelju. Počela sam Vam pisati vrlo kasno i provela jedan dio noći pišući
Vam. Idem leći i nadoknaditi izgubljeno vrijeme. Grlim Vas, ali me nemojte
grditi.

U dvorcu ..., 18. listopada 17..

PISMO 118.

Vitez Danceny
markizi de Merteuil

Ako je vjerovati mome kalendaru, tek su dva dana, divna moja prijateljice,
otkako Vas nema ovdje, ali ako je povjerovati srcu, već su tome dva stoljeća. A
upravo sam od Vas čuo da samo srcu valja vjerovati; krajnje je, dakle, vrijeme
da se vratite, ta mora da ste već odavno pozavršavali sve poslove. Kako bih se ja
mogao zanimati za Vašu parnicu ako ću, dobili je Vi ili izgubili, morati platiti
troškove dosadom zbog Vaše odsutnosti. Ah, kako bih se rado posvađao, a kako
je ipak tužno ljutiti se na jednu tako divnu osobu, a nemati pravo to pokazati!

Nije li ipak prava nevjera, crna izdaja ostaviti prijatelja daleko od sebe
kad ste ga navikli da ne može živjeti bez Vas? Uzalud ćete pitati za savjet svoje
odvjetnike, neće Vam naći opravdanja za tako ružan postupak. A osim toga, ti
ljudi iznose samo razloge, a razlozi nisu dovoljni da pokrenu osjećaje.

Toliko ste mi puta kazali da ste pošli na taj put iz pobuda čistoga razuma,
tako da ste me posve s njime zavadili. Neću ga više ni u čemu slušati, čak ni
onda kad mi kaže da Vas zaboravim. Taj je razlog ipak vrlo razuman; zapravo
ga i ne bi bi bilo tako teško poslušati. Dovoljno bi bilo odlučiti da više ne
mislim na Vas, a uvjeravam Vas da me ništa ovdje ne bi podsjećalo na Vas.

Naše najljepše žene, one za koje ljudi kažu da su najdražesnije, toliko su
daleko od Vas da Vam gotovo i nisu nalik. Ja čak mislim da ljudi izvježbana
vida nalaze utoliko veće razlike među Vama ukoliko su u prvi tren biti sigurniji
da su Vam slične. One se uzalud trude, uzalud upotrebljavaju sve što znaju,
uvijek im ipak nedostaje nešto da budu što i Vi, a u tome i jest sav taj čar.
Nažalost, kad su dani tako dugi i kad smo dokoni, onda snatrimo, gradimo kule

226

u zraku, zavaravamo se. Malo-pomalo mašta se raspaljuje: želimo uljepšati
svoje djelo, prikupljamo sve što nam se čini dopadljivim, i napokon dolazimo
do savršenstva. Tada se sa savršene slike vraćamo na uzor i začudimo se kad
vidimo da smo samo na Vas mislili.

Ja sam upravo u ovom trenutku žrtva jedne slične zablude. Vi možda
vjerujete da Vam pišem kako bih mislio na Vas? Ni govora! Činim to kako bih
odagnao misli na Vas. Morao sam Vam reći stotinu sitnica koje se ne odnose na
Vas, a mene, kao što znate, živo zanimaju; a baš sam njih bio smetnuo s uma. Ta
otkad se to čar prijateljstva odvaja od čari ljubavi? Ah, kad malo bolje
razmislim o tome, možda bih i sebi morao nešto spočitnuti! No, pst!
Zaboravimo tu sitnu pogrešku od straha da ne zapadnemo ponovno u nju; a neka
za nju ne dozna ni moja prijateljica.

Zašto niste ovdje da mi odgovorite, da me vratite na pravi put ako
zalutam, da mi govorite o mojoj Ceciliji, da mi sreću koju osjećam što je ljubim
povećate, ukoliko je to moguće, slatkom pomisli da volim Vašu prijateljicu. Da,
priznajem, ljubav koju mi ona ulijeva postala mi je još dragocjenija otkad je
Vama povjerena njezina tajna. Tako mi je drago otvarati Vam svoje srce,
zaokupljati Vaše svojim osjećajima, i slobodno ih u nj polagati! Čini mi se da ih
volim još više zato što ih Vi hoćete primiti. Zatim Vas gledam i velim u sebi: u
njoj je pohranjena sva moja sreća.

Nemam Vam više što reći o svom položaju. Posljednje pismo što sam ga
primio od nje povećava i učvršćuje moju nadu, ali je još više odgađa. Međutim,
njezini su razlozi toliko dirljivi i tako časni da ih ne mogu osuđivati niti se na
njih tužiti. Možda ne razumijete posve što Vam želim reći? Ali zašto niste
ovdje? Premda prijateljici možemo sve reći, ne usuđujemo se sve napisati.
Ljubavne su tajne osobito osjetljive prirode, pa ih ne možemo olako povjeravati.
Ako im katkada dopustimo izići iz nas, ne smijemo ih ipak gubiti iz vida,
moramo na neki način vidjeti kako ulaze u novo sklonište. Ah, ti vratite se,
divna moja prijateljice! Vidite da mi trebate. Zaboravite napokon onih tisuću
razloga koji Vas zadržavaju tu gdje ste ili me naučite živjeti ondje gdje niste.

Čast mi je biti itd.

Pariz, 19. listopada 17..

PISMO 119.

227

Gospođa de Rosemonde
predsjednikovici de Tourvel

Premda još veoma trpim, draga moja ljepotice, ipak Vam pokušavam
sama pisati, kako bih Vam mogla govoriti o onome što Vas zanima. Moj nećak i
dalje izbjegava ljude. On svakodnevno šalje nekoga k meni da dozna kako mi je.
Ali nijedanput se nije sâm došao obavijestiti o mome zdravlju, premda sam ga
molila. Tako ga ne viđam više nego da je u Parizu. Međutim, jutros sam ga srela
ondje gdje mu se nisam nadala. To je bilo u mojoj kapeli, u koju sam prvi put
sišla nakon moje neugodne bolesti. Danas sam doznala da već četiri dana
redovito ide na misu. Dao Bog da to potraje!

Kad sam ušla u kapelu, prišao mi je i srdačno mi čestitao na odličnom
zdravlju. Kako je misa već počinjala, skratila sam razgovor, koji sam kanila
kasnije nastaviti, ali je on iščezao prije nego sam ga mogla dostići. Neću Vam
tajiti da se pomalo promijenio. Ali, moja draga ljepotice, nemojte me
prevelikom svojom brigom tjerati da se pokajem što imam povjerenja u Vaš
razum, a osim toga, budite sigurni da bih Vas radije rastužila nego prevarila.

Ako se moj nećak bude i dalje tako držao, odlučit ću, čim mi bude bolje,
posjetiti ga u njegovoj sobi te pokušati pronaći uzrok tom čudnovatom držanju u
kojemu, mislim, i Vi imate udjela. Javit ću Vam što budem doznala. Ostavljam
Vas jer ne mogu više micati prstima. Osim toga, kad bi Adelaide doznala da
sam pisala, grdila bi me cijelu večer. Zbogom, draga moja ljepotice.

U dvorcu ..., 20. listopada 17..

PISMO 120.

Vikont de Valmont
ocu Anselmu

(redovniku samostana u ulici Saint-Honoré)

Gospodine, nemam čast da me poznajete, ali znam da gospođa de Tourvel
ima puno povjerenje u Vas, a osim toga, znam da ste dostojni toga povjerenja.
Zato mislim da Vam se slobodno mogu obratiti za vrlo važnu uslugu, zaista

228

dostojnu Vaše svete službe, u kojoj je interes gospođe de Tourvel združen s
mojim.

Imam u rukama važne papire koji se nje tiču, koje nikome ne mogu
povjeriti i koje moram i želim predati samo u njezine ruke. Nemam nikakve
mogućnosti da je o tome izvijestim, jer se ona - iz razloga koje ste možda od nje
doznali, ali o kojima Vam, vjerujem, ne smijem govoriti - odlučila odbiti svako
dopisivanje sa mnom. Danas rado priznajem da ne mogu osuđivati tu odluku jer
gospođa de Tourvel nije mogla predvidjeti događaje kojima se ni ja nikako
nisam nadao i koji su bili mogući samo zahvaljujući nadljudskoj sili, moć koje
moramo poštovati.

Stoga Vas molim, gospodine, za ljubaznost da je izvijestite o mojim
novim odlukama i zatražite od nje da mi zakaže izvanredan sastanak na kojemu
bih se barem djelomično mogao ispričati za svoje pogreške te bih, kao
posljednju žrtvu, u njezinim očima mogao uništiti jedine postojeće tragove
jedne zablude ili jedne pogreške zbog koje sam pred njom ostao kriv.

Tek nakon ove uvodne pokore usudit ću se položiti pred Vaše noge
ponizno priznanje svojih dugotrajnih zabluda i zamoliti Vas za posredovanje u
mnogo važnijoj, ali, nažalost, težoj stvari - pomirenju. Mogu li se nadati,
gospodine, da mi nećete uskratiti toliko potrebne i tako dragocjene usluge?
Mogu li se nadati da ćete blago izvoljeti opravdati moju slabost i povesti me
novom stazom, kojom žarko želim krenuti, ali koju, sa stidom priznajem, još ne
poznajem.

Očekujem Vaš odgovor sa strpljenjem pokajnika koji se želi popraviti, i
molim Vas, vjerujte u moju zahvalnost i moje duboko poštovanje.

Vaš najponizniji itd.

P. S. Ovlašćujem Vas, gospodine, ako držite zgodnim, da u cijelosti
prenesete ovo pismo gospođi de Tourvel. Cijeli svoj život smatrat ću svojom
dužnošću da je poštujem i nikad u njoj neću prestati cijeniti onu kojom se Bog
poslužio kako bi dirljivim primjerom njezine vrline i moju dušu vratio vrlini.

U dvorcu ..., 22. listopada 17..

PISMO 121.

229

Markiza de Merteuil

vitezu Dancenyju

Primila sam Vaše pismo, moj premladi prijatelju, ali prije nego Vam
zahvalim moram Vas izgrditi i upozoriti Vas da nećete dobiti odgovora od mene
ako se ne popravite. Okanite se, molim Vas, toga ulagivačkog tona, koji je
zapravo tek izraz galantnosti, a ne izraz ljubavi. Je li to jezik prijateljstva? Ne,
dragi prijatelju, svaki osjećaj ima odgovarajući jezik, a služiti se drugim znači
prikrivati misao što je izričemo. Dobro znam da naše ženice ne razumiju ništa
od onoga što im se kaže ako se to ne prevede na uobičajeni žargon, ali mislila
sam, priznajem, kako zaslužujem da me izdvojite od njih. Uistinu se srdim,
možda i više nego bih smjela, što ste me tako loše ocijenili.

Zato ćete u mome pismu naći samo ono što nedostaje Vašemu - iskrenost i
jednostavnost. Reći ću Vam, na primjer, da će mi biti vrlo milo vidjeti Vas, te
da sam ljutita što su uza me samo ljudi koji mi dosađuju, umjesto onih koji su
mi dragi. No Vi ćete istu tu rečenicu ovako izraziti: »Naučite me živjeti ondje
gdje nema Vas«, što znači, primjerice, da kad se nađete kod svoje ljubavnice
nećete znati živjeti ako ja ne budem s Vama kao treća? Koja šteta! Velite da tim
ženama uvijek nedostaje da budu ja, a možda ćete naći da to nedostaje i
Vašoj Ceciliji. Eto kamo vodi jezik koji je zbog današnjeg nasilja nad
sobom doveden do ispod razine isprazna galantnoga govora i koji se pretvorio u
puki ceremonijalni žargon kojemu ne vjerujemo ni koliko jeziku najponiznijeg
sluge.

Dragi prijatelju, kad mi pišete, neka to bude da mi kažete ono što mislite i
osjećate, a nemojte mi slati rečenice koje ću i bez Vas naći, više ili manje lijepo
sročene, u prvom današnjem romanu. Nadam se da se nećete ljutiti što Vam to
kažem čak ako u tomu naslućujete moju ljutnju (jer ne poričem da se ljutim); ali
da odbacim misao na taj nedostatak što Vam ga spočitavam, reći ću Vam da je
ta ljutnja možda pojačana daljinom koja nas dijeli. Kad se sve uzme u obzir, čini
mi se da Vi vrijedite više nego jedna parnica i dva odvjetnika, a možda čak i
više nego uslužni Belleroche.

Vidite, umjesto da se žalostite zbog moje odsutnosti, mogli biste biti
sretni jer Vas nikad nisam tako lijepo pohvalila. Mislim da sam se povela za
Vašim primjerom, pa se sad ja Vama želim ulagivati. Ali ne, radije ću ostati
iskrena. Samo Vas moja iskrenost može uvjeriti u moje nježno prijateljstvo i
naklonost što mi je udahnjuje. Vrlo je ugodno imati mlada prijatelja kojemu je
srce zauzeto drugom. Ne misle tako sve žene, ali ja tako mislim. Čini mi se da

230

se s više užitka predajemo čuvstvu kojega se ne moramo bojati: zato sam možda
vrlo rano preuzela ulogu Vaše pouzdanice. Ali Vi birate tako mlade ljubavnice
te sam prvi put opazila da počinjem starjeti. Lijepo je od Vas što se spremate na
tako dugoročnu vjernost, i ja Vam od sveg srca želim da Vam ona
bude uzvraćena istom mjerom.

Imate pravo što prihvaćate dirljive i časne razloge koji, kao što mi
javljate, odgađaju Vašu sre ću. Duga je obrana jedina zasluga onim ženama koje
se uvijek ne opiru; i ono što bih držala neoprostivim u svake druge, osim u
djeteta kao što je mala Volanges, jest to što ne zna izbjeći opasnosti na koju je
bila dovoljno jasno upozorena kad je priznala svoju ljubav. Vi muškarci nemate
pojma što je čednost i koliko nas stoji kad je žrtvujemo! Ali ako žena barem
malo razmišlja, tada mora znati da je, bez obzira na pogrešku koju čini, slabost
za nju najveća nesreća. Zato ne shvaćam kako se ijedna dade uhvatiti na lijepak
kad ima vremena promisliti.

Nemojte pobijati u misao jer me ona najviše veže za Vas. Vi ćete me
spasiti od opasnosti ljubavi. Premda sam se dosad znala i bez Vas braniti, ipak
sam Vam zahvalna i stoga ću Vas ljubiti i snažnije i više.

Zato, dragi moj viteže, molim Boga neka Vas stavi pod svoju svetu i časnu
zaštitu.

U dvorcu ..., 22. listopada 17..

PISMO 122.

Gospođa de Rosemonde
predsjednikovici de Tourvel

Nadala sam se, mila moja kćeri, da ću napokon moći umiriti Vaš nemir,
kad tamo, s tugom vidim da ću ga još povećati. Umirite se svejedno. Moj nećak
nije u opasnosti i čak se ne može reći da je uistinu bolestan. Ali u njemu se
sigurno nešto neobično zbiva. Ne razumijem što. No izašla sam iz njegove sobe
s osjećajem tuge, možda čak i straha. Spočitavam sebi što sam Vam to priopćila,
ali ne mogu a da Vam to ne kažem. Evo Vam točna opisa onoga što se
dogodilo. No, budite sigurni da Vam je vjeran. Kad bih živjela još
osamdeset godina, nikad ne bih zaboravila dojam što ga je na mene ostavio

231

taj tužan prizor.

Bila sam, dakle, jutros kod svog nećaka; zatekla sam ga kako piše okružen
hrpama papira, te se činilo da su oni predmet njegova rada. Bio se toliko
zadubio u posao da sam došla nasred sobe, a on se još nije okrenuo da vidi tko je
ušao. Čim me ugledao, opazih da je, ustajući, nastojao dati licu smiren izraz, i to
je možda najviše privuklo moju pozornost. Bio je, istina, nedotjeran i
nenaprašen, ali sam ga našla blijeda i izmučena, a osobito mu lice bijaše
izmijenjeno. Njegov pogled koji je, kako znamo, živ i veseo, bio je tužan i
utučen. Riječju, onako među nama, ne bih voljela da ga vidite u takvom stanju,
jer je izgledao vrlo jadno, što je po mome mišljenju i te kako prikladno za
izazivanje one nježne samilosti koja pripada najopasnijim zamkama ljubavi.

Premda su me ta opažanja iznenadila, ipak zapodjenuh razgovor kao da
nisam ništa opazila. Ponajprije sam mu govorila o njegovu zdravlju, i premda
mi nije rekao da je dobro, nije mi kazao ni da je loše. Tada se potužih da mi se
čini čudnim što se povukao od svijeta. Nastojala sam unijeti malo veselosti u taj
blagi prijekor, ali mi on samo odgovori ganutim glasom: »To je, priznajem,
jedna pogreška više, ali ću i nju popraviti s ostalima.« Njegov mi izgled, još i
više nego njegove riječi, pokvari veselost, pa mu se požurili reći kako pridaje
preveliku važnost jednom običnom prijateljskom prigovoru.

Tada stadosmo mirno razgovarati. Domalo mi reče da će zbog nekog
posla, najvažnijeg posla u svom životu, možda uskoro morati otići u Pariz. Ali
kako sam se, draga moja ljepotice, bojala da ću pogoditi kakav je to posao, te da
bi me to odvelo dotle da moram odati tajnu koju nikako nisam htjela odati,
nisam ga više ništa pitala, nego se zadovoljili primjedbom kako bi mu zdravlju
koristilo malo više razonode. Dodala sam kako ovaj put neću navaljivati s
molbama da ostane, jer volim svoje prijatelje zbog onoga što jesu. Na tu tako
jednostavnu rečenicu, stisne mi ruke i stane mi govoriti žestinom koju Vam ne
mogu opisati: »Da, draga tetko, ljubite, jako ljubite nećaka koji Vas poštuje i
voli, i kao što sami kažete, ljubite ga zbog onoga što jest. Nemojte se žalostiti
zbog njegove kobi i nemojte tugom narušavati vječni spokoj u kojemu će, kao
što se nada, uskoro uživati. Ponovite mi da me volite, da mi praštate, da, Vi ćete
mi oprostiti, poznam ja Vašu dobrotu: ali kako se mogu nadati istome milosrđu
od onih koje sam toliko uvrijedio?« Tada se nagne prema meni ne bi li od mene
sakrio, mislim, znakove bola, što ih je i protiv njegove volje odavao ton njegova
glasa.

Potresena više nego što Vam mogu reći, naglo sam ustala. On zacijelo
opazi moj strah jer odmah nastavi poprimivši zamišljeniji izgled: »Oprostite,

232

oprostite, gospođo, osjećam da govorim koješta i protiv svoje volje. Molim Vas,
zaboravite moje riječi i sjećajte se samo moga dubokog poštovanja. Neću
propustiti«, doda, »dati Vam, prije nego otputujem, nov dokaz tog poštovanja.«
Činilo mi se da me ta posljednja rečenica obvezuje da se povučem, pa doista i
pođoh.

Ali što više razmišljam, to manje naslućujem što je htio reći. Kakav je to
posao, najvažniji posao u njegovu životu? Zbog čega me moli za oproštenje? Što
je uzrok onome nehotičnom ganuću dok mi je o tome govorio? Tisuću sam puta
postavila sebi ta pitanja, ali im nisam našla odgovora. Čak tu ne vidim ništa što
bi imalo veze s Vama; no kako su oči ljubavi vidovitije nego oči prijateljstva,
nisam Vam htjela zatajiti išta od onoga što se zbilo između moga nećaka i
mene.

Četiri sam puta počinjala pisati ovo dugačko pismo, koje bi bilo još dulje
da nije umora što me muči. Zbogom, draga moja ljepotice!

U dvorcu ..., 25 listopada 17..

PISMO 123.

Otac Anselmo
vikontu de Valmontu

Primio sam, gospodine vikonte, pismo kojim ste me počastili, i već sam se
jučer, prema Vašim željama, uputio k rečenoj osobi. Izložio sam joj svrhu i
razloge koraka koje ste me molili poduzeti. Premda je čvrsto ustrajala pri svojoj
mudroj prvotnoj odluci, ipak je na moje riječi, kojima sam je upozorio na to
kako bi možda svojim odbijanjem mogla spriječiti Vašu odluku da se popravite
i tako se na neki način usprotiviti milostivim nakanama Božje providnosti,
pristala Vas je primiti, ali uz uvjet da to bude posljednji put. Ujedno me
zamolila neka Vam javim da će biti kod kuće idućeg četvrtka, 28. o. mj. Ako
Vam taj dan ne bi odgovarao, budite dobri pa je izvijestite o tome i dogovorite
drugi. Vaše će pismo biti primljeno.

Ipak, gospodine vikonte, dopustite mi da Vas zamolim, nemojte bez
čvrstih razloga odgađati taj posjet, kako biste se što prije i što potpunije mogli
predati onim hvalevrijednim nakanama o kojima mi govorite. Pomislite da se

233

onaj tko oklijeva iskoristiti trenutak Božje milosti, izlaže tome da mu ona bude
uskraćena, a osim toga, ako je Božja dobrota neizmjerna, ipak se rukovodi
pravdom, pa se može dogoditi da se Bog milosrđa prometne u Boga osvete.

Ako me i dalje budete častili svojim povjerenjem, molim Vas, vjerujte mi
da ću Vam biti na usluzi čim to zaželite: koliko god bio zauzet svojim
dužnostima, moj će najvažniji posao uvijek biti obavljati dužnosti službe kojoj
sam posebice odan. A najljepši trenutak moga života bit će kad svemogući Bog
svojim blagoslovom nagradi moj trud. Jer mi, slabi griješnici, sami po sebi ne
možemo ništa učiniti! Ali Bog koji Vas poziva k sebi može sve; i mi ćemo, i Vi
i ja, dugovati njegovoj dobroti: Vi nepokolebljivu želju da mu se vratite, a ja
putove kojima ću Vas odvesti k njemu. Nadam se da ću Vas uz Njegovu pomoć
uvjeriti kako samo sveta vjera može dati, pa i na ovome svijetu, pouzdanu i
trajnu sreću koju čovjek uzalud traži u slijepim ljudskim strastima.

Čast mi je biti, sa smjernim poštovanjem, itd.

Pariz, 25. listopada 17..

PISMO 124.

Predsjednikovica de Tourvel
gospođi de Rosemonde

Premda me, gospođo, neobično začudila vijest koju sam jučer doznala, ne
zaboravljam zadovoljstvo što će Vam ga ona pričiniti, pa hitam da Vam je
priopćim. Gospodin de Valmont ne misli više ni na mene ni na svoju ljubav; on
samo želi kreposnim životom popraviti pogreške ili, bolje reći, zablude svoje
mladosti. O tom velikom događaju izvijestio me otac Anselmo, kojega je
zamolio da ga ubuduće vodi i da mu dogovori sastanak sa mnom, a kojemu je,
po mom sudu, glavni cilj da mi vrati pisma što ih je dosad držao kod sebe,
usprkos mojoj molbi da mi ih vrati.

Ja se zacijelo mogu samo veseliti toj povoljnoj promjeni i biti sretna ako
sam, kao što on kaže, mogla tome pridonijeti. Ali zašto sam ja morala biti oruđe
te promjene i platiti to spokojstvom svoga života? Zar je sreću gospodinu de
Valmontu morala donijeti samo moja nesreća? Oh, milosrdna moja prijateljice,
oprostite mi zbog ove jadikovke!

234

Znam da nisam dostojna ispitivati odluke Božje. Ali dok ga ja
neprestance, a uvijek bez uspjeha, molim neka mi dade snagu da svladam svoju
nesretnu ljubav, dotle je on izdašno dijeli onome tko je i ne traži, a mene
bespomoćnu posvema prepušta mojoj slabosti.

Ali okanimo se ovoga grešnog negodovanja. Zar ne znam da razmetni sin,
vrativši se kući, dobiva veću milost od svoga oca negoli sin koji se nikad nije
odmetnuo od kuće? Kakav račun možemo tražiti od onoga tko nam ništa ne
duguje? I kad bi nam bilo moguće imati kakvo pravo kod njega, kakvo bi bilo
moje pravo? Bih li se mogla podičiti razboritošću koju dugujem samo i jedino
Valmontu? On me spasio, ta zar se onda smijem tužiti što patim zbog njega? Ne,
bit će mi drage moje patnje ako im njegova sreća bude nagradom. Trebalo je,
nema dvojbe, da se i on vrati našemu zajedničkom Ocu. Bog, koji ga je stvorio,
mora voljeti svoje djelo. On sigurno nije stvorio to divno biće da od njega načini
prokletnika. Ja moram snositi kaznu zbog svoje drzovite nerazboritosti: nisam li
morala osjetiti kako ne smijem sebi dopustiti da ga viđam kad mi je bilo
zabranjeno ljubiti ga?

Moja je krivnja ili moja nesreća to što sam se predugo opirala toj istini. Vi
ste mi svjedokom, moja draga i poštovana prijateljice, da sam pristala na tu
žrtvu čim sam uvidjela koliko je ona potrebna; ali da žrtva bude potpuna,
gospodin de Valmont nije smio sudjelovati u njoj. Hoćete li da Vam priznam
kako me ta misao sada najviše muči? Nepodnošljiva je oholost kojom vlastite
patnje ublažavamo patnjama što ih zadajemo drugima. Ah, ukrotit ću ja to
buntovničko srce, naučit ću ga na poniženja!

Upravo kako bih to postigla, pristala sam primiti idućeg četvrtka
gospodina de Valmonta. Na tom ću mučnom sastanku čuti kako mi sâm kaže da
mu više ništa ne značim, da je posve zbrisan onaj slab i prolazan dojam što sam
ga učinila na njega! Vidjet ću kako me promatra bez uzbuđenja, dok će mene
strah da ne odam vlastito prisiliti da oborim oči. Ona ista pisma koja mi nije
htio vratiti ni na moje ponovljene molbe primit ću sada zbog njegove
ravnodušnosti; sad će mi ih predati kao nepotrebne stvari koje ga više ne
zanimaju, a moje drhtave ruke, kad budu primale taj sramotni svežanj, osjetit će
da ih je predao čvrstom i mirnom rukom! Najposlije, vidjet ću kako odlazi...
odlazi zauvijek, a moji pogledi koji će ga pratiti neće vidjeti njegove kako se
okreću prema meni!

Bilo mi je suđeno toliko poniženje. Ah, neka mi barem bude od koristi
stoga što ću, zahvaljujući njemu, osjetiti svoju slabost... Da, brižno ću čuvati ta
pisma koja on više ne želi imati. Ponižavat ću se čitajući ih svakodnevno, sve

235

dok im moje suze ne izbrišu i posljednji trag, a njegova ću spaliti kao da su
okužena pogibljenim otrovom koji mi je iskvario dušu. Ah, što li je ljubav ako
se zbog nje moramo tužiti i na opasnosti kojima nas izlaže, osobito ako se
moramo bojati da ćemo je osjećati i onda kad je više ne pobuđujemo! Bježimo
od te kobne strasti koja nam ostavlja tek izbor između sramote i nesreće, a često
ih čak sjedinjuje; i neka barem oprez zamijeni vrlinu.

Kako je još daleko taj četvrtak! Zašto ne mogu odmah prinijeti tu bolnu
žrtvu i u isti mah zaboraviti i uzrok i osobu kojoj je prinosim? Uznemiruje me
taj posjet i kajem se što sam ga obećala. Ah, zašto me opet hoće vidjeti? Što
smo mi sada jedno drugome? Ako me uvrijedio, opraštam mu. Čak mu čestitam
i hvalim ga što želi popraviti svoje pogreške. Učinit ću i više: ugledat ću se u
njega, a kako sam zapala u iste zablude, njegov će me primjer vratiti na pravi
put. Ali ako me se naumio kloniti, zašto me sada traži? Nije li i za njega i za
mene najvažnije da zaboravimo jedno drugo? Ah, to će odsada uistinu biti
moja jedina briga.

Ako dopustite, moja ljubazna prijateljice, taj ću teški posao obaviti uz
Vašu potporu. Ako mi ustreba pomoć, možda čak i utjeha, samo ih od Vas želim
primiti. Vi me jedini možete razumjeti i govoriti momu srcu. Vaše dragocjeno
prijateljstvo ispunit će cio moj život. Ništa mi se neće činiti teškim u nastojanju
da potpomognem Vaše staranje za me. Bit ću Vam zahvalna za svoj mir, za
svoju sreću, za svoje poštenje, a plod Vaše dobrote prema meni bit će u tome što
ćete me učiniti dostojnom te dobrote.

Uvelike sam se, mislim, u ovom pismu udaljila od predmeta.
Pretpostavljam to barem po nemiru što ga osjećam dok Vam pišem. Ako u
njemu ima osjećaja kojih bi se morala stidjeti, oprostite mi na njima blagošću
svojega prijateljstva. Pred Vama ne želim kriti ništa od svega što se događa u
mojemu srcu.

Zbogom, moja poštovana prijateljice. Nadam se da ću Vam uskoro javiti
dan svoga dolaska.

Pariz, 25. listopada 17..

236

ČETVRTI DIO

PISMO 125.

Vikont de Valmont
markizi de Merteuil

Pobijedio sam tu ponosnu ženu koja se usudila pomisliti da će mi se moći
oprijeti! Da, draga prijateljice, ona je moja, posve moja, i od jučer mi nema više
što dati.

Još sam odveć ispunjen srećom da bih je mogao procijeniti, ali sam
zadivljen nepoznatom milinom koju sam osjetio. Je li, dakle, istina da poštenje
povećava cijenu žene sve do trenutka njezina pada? Ali ostavimo tu djetinjastu
pomisao za bablje priče. Zar prije prve pobjede gotovo uvijek ne nailazimo na
više-manje hinjen otpor? I zar nigdje nisam našao čar o kojemu govorim? To
ipak nije čar ljubavi. Jer, napokon, ako sam gdjekad uz tu ženu imao trenutaka
slabosti što nalikuju na tu malodušnu strast, vazda sam ih znao svladati i vratiti
se vlastitim načelima. Štoviše, da me je jučerašnji prizor odveo malo dalje nego
što sam predmnijevao, da sam ma i na trenutak dijelio s njome uzbuđenje i
pijanstvo što sam ga izazvao, do sada bi se ta prolazna opsjena bila rasplinula, a
taj čar ipak još traje. Osjećao bih čak, priznajem, ugodno zadovoljstvo da mu se
predam, kad on u meni ne bi pobuđivao svojevrstan nemir. Znači li to da će, u
mojim godinama, vladati mnome, kao nekim đačićem, jedno nagonsko i
nepoznato čuvstvo? Ne, valja mi ga prije svega svladati i temeljito proučiti.

Možda sam mu, uostalom, već nazreo uzrok? Barem uživam u toj misli i
volio bih da je istinita.

U mnoštvu žena kod kojih sam dosad igrao ulogu i obavljao dužnosti
ljubavnika još nisam sreo nijedne koja se nije željela podati s barem onoliko
žara s koliko sam je ja želio na to navesti; čak sam one koje su išle do pola
obično nazivao »sveticama«, za razliku od onih čija je izazovna obrana tek
donekle skrivala njihove prve korake.

Ovdje sam, naprotiv, naišao na prvu nepovoljnu predrasudu, osnaženu
savjetima i klevetama jedne pakosne, ali pronicave žene; na prirodnu i
pretjeranu plašljivost, pojačanu neskrivenom stidljivošću; na sklonost kreposti
kojom je upravljala vjera i koja je trijumfirala pune dvije godine te, najposlije,

237

na neočekivane postupke izazvane raznim pobudama, a s jednim jedinim ciljem:
da umakne mojim salijetanjima.

To dakle nije, kao u mojim drugim pustolovinama, jednostavna predaja,
više ili manje probitačna, kojom se lakše koristiti nego ponositi; to je
posvemašnja pobjeda izvojevana teškim borbama i odlučena majstorskim
manevrima. Nije stoga nikakvo čudo što mi ta pobjeda koju sam sâm izvojevao
biva to dragocjenija, a višak užitka što sam ga osjetio u svojoj pobjedi, što ga i
sada ćutim, samo je slatki okus osjećaja slave. Volim to poimanje koje me
spašava od poniženja kad pomislim da sam na neki način mogao biti podčinjen
istoj onoj robinji koju sam ja podjarmio; što nije sva moja sreća samo u meni,
što je sposobnost da je mogu uživati u svoj njezinoj punini namijenjena toj i toj
ženi, isključujući svaku drugu.

Ova će razborita opažanja biti mojim vodičem u ovoj važnoj prilici, a Vi
možete biti sigurni kako se neću dati toliko okovati da ne bih mogao, kad mi se
god prohtjedne i kao od šale, raskinuti te nove okove. Ali ja Vam već govorim o
raskidu, a Vi još ne znate kako sam stekao pravo na nj. Čitajte, dakle, pa ćete
vidjeti čemu se izlaže mudrost kad pokušava pomoći ludosti. Ja sam toliko
pomno proučio svoje riječi i odgovore koje sam na njih dobivao, te se nadam da
ću Vam i jedne i druge iznijeti s točnošću kojom ćete biti zadovoljni.

Vidjet ćete iz pisama koja Vam šaljem u prijepisu, {54} kakva sam
posrednika bio izabrao da me približi mojoj ljepotici, i koliku je revnost taj
blaženi čovjek pokazao da nas zbliži. Moram Vam još reći, što sam doznao iz
jednoga pisma koje sam po običaju uhvatio: strah i poniženje da će biti
napuštena pomalo su poremetili oprez naše stroge bogomoljke, i ispunili joj srce
i glavu zanimljivim, premda ne i zdravorazumskim osjećajima i mislima. I tako,
nakon tih nužnih priprema, jučer, u četvrtak, 28. o. mj., na dan što ga je
nezahvalnica unaprijed odredila, pojavio sam se pred njom kao plašljiv i
raskajan rob, a izišao kao slavom ovjenčani pobjednik.

Bilo je šest sati uvečer kad sam došao k lijepoj zatočenici jer su joj vrata,
još od povratka u Pariz, bila za sve zatvorena. Pokušala je ustati kad su me
najavili, ali joj uzdrhtala koljena ne dopustiše ostati u tom položaju: odmah je
ponovno sjela. Kako je sluga koji me je uveo obavljao neki posao u sobi, ona
postade nestrpljiva. Ispunismo to vrijeme uobičajenim pozdravima. Ali kako ne
bih gubio dragocjeno vrijeme, brižljivo sam promatrao prostoriju i pritom okom
označio poprište svoje pobjede. Mogao sam izabrati i ponešto udobnije mjesto,
jer se u toj sobi nalazio otoman. No opazio sam da nasuprot njemu visi portret
njezina muža, pa sam se pobojao, priznajem, da ne bi, kad je riječ o tako čudnoj

238

ženi, jedan slučajni pogled na tu stranu u hipu uništio moje mukotrpno djelo.
Napokon ostadosmo sami i ja prijeđoh na posao.

Pošto sam u nekoliko riječi izložio da ju je otac Anselmo zacijelo
izvijestio o razlozima moga posjeta, potužio sam se na njezin prestrog postupak
prema meni, a osobito sam naglasio njezin prezir prema meni. Branila se kao
što sam i očekivao; a kao što ste Vi očekivali, temeljio sam dokaz o tome na
nepovjerenju i na strahu koje u njoj pobuđujem; na sramotnom bijegu što je
nakon toga uslijedio; te, najzad, na tome da nije htjela odgovarati na moja
pisma, a čak ih ni primati, itd., itd. Kako se počela opravdavati, što bi joj bilo
lako uspjelo, držao sam da je moram prekinuti. Da mi oprosti taj nagli obrat,
obasuh je laskanjem: »Ako su tolike čari«, nastavih, »učinile tako dubok dojam
na moje srce, tolike kreposti nisu slabije djelovale na moju dušu. Zaveden, bez
sumnje, željom da Vam se približim, usudio sam se povjerovati kako sam to
zaslužio. Ne zamjeram Vam što ste Vi o tome drukčije sudili, ali ja ispaštam
svoju zabludu.« Kako je od zbunjenosti šutjela, ja nastavih: »Želio sam,
gospođo, opravdati se pred Vama ili pak dobiti od Vas oprost za sve pogreške
koje mi pripisujete, ne bih li u kakvom-takvom spokojstvu mogao okončati dane
kojima ne pridajem više nikakvu vrijednost otkako ste odbili da mi ih
uljepšavate.«

Na to je ipak pokušala odgovoriti. »Moja mi dužnost nije dopuštala...« I
nemogućnost da dovrši laž koju joj je dužnost nametala ne dopusti joj dovršiti
rečenicu. Stoga ja nastavih najnježnijim tonom: »Znači, istina je da ste pobjegli
od mene?« - »Taj je odlazak bio nužan!« - »I da me udaljite od sebe?« -
»Moram.« - »I zauvijek?« - »Jest, moram.« - Ne moram Vam ni reći da je za
vrijeme toga kratkog razgovora glas nježne kreposnice bio prigušen i da me nije
gledala u oči.

Držao sam da moram nekako oživjeti taj mrtvi prizor pa sam, tobože srdit,
ustao i rekao: »Vaša čvrstoća i mene čini čvrstim. Pa neka bude, gospođo, bit
ćemo rastavljeni, rastavljeni čak i više no što mislite, a Vi ćete mirno i spokojno
moći uživati u svom djelu.« Pomalo iznenađena tim prijekornim tonom, htjede
mi odgovoriti. - »Odluka, koju ste donijeli...«, poče ona... »Samo je posljedica
mojega očaja«, srdito dometnuh. »Vi ste htjeli da budem nesretan. Ja ću Vam
dokazati da ste uspjeli i više no što ste željeli.« - »Ja želim Vašu sreću«, odvrati
ona. I zvuk njezina glasa poče naviještati vrlo jako uzbuđenje. Tad joj se bacim
pred noge i viknuh dramatičnim glasom koji Vam je poznat. »Ah, okrutnice,
može li za mene postojati sreća u kojoj Vi ne sudjelujete? A gdje da je nađem
daleko od Vas? Ah, nikada, nikada!« -Priznajem da sam, predajući se potpuno,

239

računao na pomoć suza. Ali, bilo stoga što bijah slabo raspoložen ili možda
samo stoga što sam se trudio na sve obraćati pažnju, nisam mogao zaplakati.

Srećom, sjetih se da su sva sredstva jednako dobra kad želimo svladati
neku ženu i da je dovoljno osupnuti je nekom snažnom gestom kako bi dojam
bio dubok i povoljan. Stoga se poslužih strahom umjesto osjećajem koji mi je
nedostajao te, mijenjajući tek boju glasa i ostajući u istom položaju, nastavih:
»Da, zaklinjem se pred Vašim nogama da ću Vas imati ili umrijeti.« Kad sam
izgovorio posljednje riječi, naši se pogledi sretnu. Ne znam što je ta plašljivica
vidjela ili pomislila da vidi u mojima, no ona se preplašeno digne i izvuče iz
mojih ruku kojima je bijah obujmio. Istina je da nisam ništa učinio kako bih je
zadržao; jer, opazio sam više puta da očajnički prizori, odigrani odveć brzo,
postaju smiješni čim se otegnu, ili pak ostavljaju uistinu tragične posljedice,
koje nipošto nisam želio. Međutim, dok je ona izmicala iz moga naručja, dodao
sam tihim i zlosutnim glasom, ali tako da me mogla čuti: »Pa dobro, smrt!«

Tada sam ustao i, šuteći časak, stao joj kao slučajno dobacivati strašne
poglede, tobože unezvjerene, ali ipak pronicave i promatračke. Njezino
nesigurno držanje, duboko disanje, grčenje svih mišića, drhtave i poluuzdignute
ruke - sve mi je to dovoljno kazivalo da sam izazvao željeni učinak, ali kako se
u ljubavi sve rješava sasvim izbliza, a kako smo tada bili prilično daleko jedno
od drugoga, morali smo se prije svega približiti. Kako bih to postigao, ja sam se
brže-bolje prividno smirio, ne bih li ublažio učinke te usplahirenosti, a da joj
ipak ne oslabim dojam.

Tada rekoh: »Vrlo sam nesretan. Želio sam živjeti za Vašu sreću, a
pomutio sam je. Žrtvujem se za Vaš mir, a narušavam ga.« Zatim ozbiljna, ali
usiljena lica: »Oprostite, gospođo, budući da nisam navikao na bure strasti,
slabo ih znam svladavati. Ako sam pogriješio što sam im podlegao, pomislite
barem da je to posljednji put. Ah, umirite se, umirite, zaklinjem Vas.« I za
vrijeme toga dugog govora neprimjetno sam joj se primicao. - »Ako hoćete da
se umirim«, odvrati moja uplašena ljepotica, »budite i Vi mirniji.« - »Pa dobro,
hoću, obećavam«, rekoh joj. Dodao sam slabijim glasom: »Ako je napor velik,
barem neće dugo trajati. Ali«, nastavih unezvjerenim pogledom, »došao sam,
zar ne, da Vam vratim pisma? Zaboga, uzmite ih! Preostaje mi još prinijeti tu
bolnu žrtvu: nemojte mi ostaviti ništa što bi moglo oslabiti moju hrabrost.« I,
izvlačeći iz džepa tu dragocjenu zbirku, rekoh: »Evo tih varavih pisama kojima
ste me uvjeravali u svoje prijateljstvo. Vezala su me do kraja života, uzmite ih
natrag. Dajte mi tako znak koji će me zauvijek odvojiti od Vas.«

Tada ta plašljiva ljubavnica posve podlegne svom nježnom nespokoju. -

240

»Ali, gospodine de Valmont, što Vam je, što želite reći? Zar se na korak koji
danas činite niste odlučili vlastitom voljom? Nije li on plod Vaših razmišljanja?
Zar Vas ona nisu navela da donesete nužnu odluku koju sam ja donijela po
dužnosti? Pa eto... ta je odluka odredila moju.« - »A kakva je ona?« - »Jedina
koja može dokrajčiti moje patnje kad se rastanem od Vas.« - »Ta, odgovorite
mi, što ste odlučili?« - Pritom je obgrlih rukama, a ona se nije nimalo branila; i
sudeći po tome što je zaboravila na pristojnost, uvidjeh koliko je silno
uzbuđena, te rekoh padajući u zanos: »Obožavana ženo, Vi nemate pojma o
ljubavi koju pobuđujete u meni i nikad nećete znati koliko Vas obožavam i
koliko mi je taj osjećaj miliji od vlastita života! Bili Vam svi dani sretni i
mirni! Uljepšala ih sreća koje ste mene lišili! Nagradite barem ovu iskrenu želju
laganim žaljenjem, jednom suzom, i znajte da moja posljednja žrtva neće biti
najteža mome srcu. Zbogom.«

Dok sam tako govorio, osjećao sam kako joj srce žestoko kuca; promatrao
sam promjenu na njezinu licu i pritom gledao kako je guše suze. Tek sam se
tada počeo pretvarati da odlazim. A ona me počne silom zadržavati, te živahno
reče: »Nemojte ići, slušajte me.« - »Pustite me«, odgovorih. - »Poslušajte me, ja
to želim!« - »Moram bježati od Vas, moram!« »Ne«, poviče ona... Na tu
posljednju riječ ona se sruši ili, bolje reći, padne onesviještena u moje naručje.
Kako sam još sumnjao u tako sretan ishod, pretvarao sam se da sam se silno
uplašio. I premda sam se uistinu plašio, odvedoh je ili odnesoh prema mjestu
koje već prije bijah odabrao za bojno polje svoje slave. I zbilja, ona se osvijesti
tek nakon što bijaše pokorena i predana svom sretnom pobjedniku.

Lijepa moja prijateljice, mislim da će Vam se moja sjajna metoda do
ovoga trenutka dopasti. Vidjet ćete da se ni u čemu nisam udaljio od pravih
načela ovog rata koji nam je tako često nalikovao onom drugom ratu. Sudite
sad, eto, o meni kao o Turennu ili o Fridrihu. Prisilio sam na borbu neprijatelja
koji je samo htio dobiti na vremenu; spretnim sam manevrima izabrao zemljište
i raspored; znao sam uliti sigurnost neprijatelju ne bih li ga lakše napao kad se
bude povlačio; prepao sam ga prije nego sam stupio u borbu; nisam prepustio
slučaju ništa što mi se činilo velikom prednošću ako uspijem ili sigurnom
pomoći doživim li poraz, te naposljetku krenuo u bitku tek kad sam osigurao
odstupnicu kojom bih mogao zaštititi i zadržati sve što sam dotad osvojio. To je
po mome mišljenju sve što sam mogao, ali se sada bojim da nisam omekšao kao
Hanibal u čarima Kapue. Evo što se nakon toga dogodilo.

Očekivao sam da tako veliki događaj neće proći bez suza i uobičajenog
očaja, a ako sam isprva opazio malo više zbunjenosti i svojevrsnu pribranost,

241

pripisao sam jedno i drugo stanju naše kreposnice. Zato, ne obazirući se na te
neznatne razlike koje sam držao posve umjesnima, išao sam naprosto širokim
putem uspjeha, uvjeren da će, kao što obično biva, osjećaji pomoći osjetilima i
da će jedan jedini čin učiniti više nego svi govori, koje ipak nisam zanemario.
No naišao sam na uistinu strašan otpor, manje strašan zbog njegove
pretjeranosti nego zbog oblika u kojemu se očitovao.

Zamislite ženu koja sjedi nepomična poput kipa, ravnodušna lica. Činilo
se da ne misli, ne sluša i ne čuje: iz nepomičnih joj očiju teku suze, ali teku bez
napora. Takva je bila gospođa de Tourvel dok sam joj govorio, ali kad bih
nježnim dodirom ili najbeznadnijom kretnjom pokušao privući njezinu
pozornost na sebe, odmah bi tu prividnu apatiju zamijenio strah, gušenje,
grčenje, jecaji te povremeni krikovi, ali bez ijedne razgovijetne riječi.

Ti su se napadaji više puta ponovili, a bivali su vazda sve jači. Posljednji,
štoviše, bijaše toliko snažan te posve klonuh duhom i načas se pobojah da sam
izvojštio uzaludnu pobjedu. Skrenuh razgovor na uobičajena opća mjesta, a
među njima se nađe i ovo: »I Vi ste očajni zato što ste me usrećili?« Na te se
riječi prelijepa žena okrene prema meni, a lice joj, premda pomalo zbunjeno,
ipak poprimi nebeski izraz. »Usrećila Vas!?« reče mi. Pogađate moj odgovor.
»Dakle, sretni ste?« Počeo sam je ponovno uvjeravati. - »I ja sam Vas
usrećila!?« - Stanem je hvaliti i govoriti joj nježne riječi. Dok sam govorio, svi
joj se udovi opustiše; ona ponovno klone, upirući se o naslonjač i, prepuštajući
mi ruku koju bijah smjelo uzeo u svoju, reče: »Osjećam da me ta misao tješi i
da mi olakšava teret.«

Došavši tako opet na pravi put, nisam ga više napuštao; bio je to uistinu
dobar, a možda i jedini put. Kad sam je po drugi put pokušao pridobiti za sebe,
osjetih isprva lagan otpor, a ono što se bijaše prije dogodilo učinilo me
obzirnim. No pozvavši u pomoć istu onu misao o mojoj sreći, uskoro osjetih
njezine povoljne učinke: »Imate pravo«, reče mi ta nježna osoba. »Život će mi
odsada biti podnošljiv samo ako bude služio Vašoj sreći. Sva ću se tome
posvetiti: od ovoga trenutka ja Vam se predajem i Vi nećete s moje strane
doživjeti ni odbijanje ni žaljenje!« S tom naivnom ili uzvišenom iskrenošću ona
mi preda i svoju osobu i svoje čari te poveća moju sreću sudjelujući u njoj.
Zanos bijaše potpun i obostran. Tada prvi put moj zanos nadživi užitak. Izvukoh
se iz njezina naručja i padoh joj pred noge da joj se zakunem na vječnu ljubav. I
moram priznati da sam mislio ono što sam govorio. Riječju, misao na nju nije
me napuštala ni nakon rastanka, pa sam se morao truditi ne bih li je otjerao od
sebe.

242

Ah! zašto niste ovdje da dovedete u ravnotežu čar čina s čarom nagrade?
Ali neću ništa izgubiti budem li čekao, zar ne? I nadam se da smo se složili i
prihvatili sretan sporazum što sam Vam ga predložio u svome posljednjem
pismu. Vidite da sam održao riječ i da će, kao što sam Vam obećao, moj posao
toliko uznapredovati te ću i Vama moći posvetiti jedan dio svoga vremena.
Stoga požurite i otpustite svoga dosadnog Bellerochea i okanite se onoga
sladunjavog Dancenyja, pa samo mislite na mene. Ta što radite na tom ladanju,
te mi čak i ne odgovarate? Znate li da bih Vas rado izgrdio? Ali, sreća prašta. A
osim toga, ne zaboravljam da se, vraćajući se među Vaše obožavatelje, moram
ponovno pokoravati Vašim mušicama. Ne zaboravite ipak da novi ljubavnik ne
želi ništa izgubiti od nekadašnjih prijateljskih prava.

Zbogom, kao nekada... Da, zbogom, anđele moj! Šaljem Ti sve poljupce
ljubavi.

P. S. Znate li da je Prévan nakon mjesec dana zatvora morao napustiti svoj
vojni zbor? O tome danas bruji cio Pariz. Eto, uistinu je okrutno kažnjen zbog
pogreške koju nije počinio, a Vi ste posve uspjeli.

Pariz, 29. listopada 17..

PISMO 126.

Gospođa de Rosemonde
predsjednikovici de Tourvel

Bila bih Vam prije odgovorila, drago moje dijete, da mi umor od
posljednjeg pisma nije vratio bolove. Zbog toga se svih ovih dana nisam mogla
služiti rukom. Htjela sam Vam žurno zahvaliti na dobrim vijestima o mome
nećaku, a ujedno Vam iskreno čestitati. Moramo zaista priznati da je to prst
Božje providnosti, koja je jednoga dirnula, a drugoga spasila. Da, draga moja
ljepotice, Bog koji Vas je htio samo kušati, pritekao Vam je u pomoć u trenutku
kad ste bili posustali, a Vi ćete mu, usprkos prigovaranju, vjerujem ipak iskazati
zahvalnost. Znam, bilo bi Vam ugodnije da Vam je ta odluka došla prva, i da je
Valmontova bila samo njezina posljedica. Čak se čini da bi, ljudski govoreći,
prava našeg spola na taj način bila bolje sačuvana, jer mi ne želimo nijedno
izgubiti! Ali što znače ti sitni obziri u uporedbi s važnim, postignutim ciljem?

243

Zar se onaj koji se spašava iz brodoloma smije tužiti što nije mogao birati
sredstva?

Vi ćete uskoro, osjetiti, moja draga kćeri, da će se patnje kojih se bojite,
same od sebe umanjiti, a kad bi uvijek i morale postojati u cijelosti, ipak biste
osjetili da bi Vam lakše bilo podnositi njih nego grižnju savjesti zbog grijeha i
samoprijezira. Bilo bi uzaludno da sam Vam o tome prije govorila s ovom
prividnom strogošću: ljubav je neovisan osjećaj koji se opreznošću može
izbjeći, ali se ne može svladati i koji, kad se jednom rodi, umire sam, vlastitom,
lijepom smrću, ili kad izgubi svaku nadu. Ovaj drugi uvjet, koji se odnosi na
Vas, daje mi hrabrost i pravo da Vam otvoreno izjavim svoje mišljenje. Okrutno
je plašiti očajnog bolesnika koji je sposoban samo za utjehe i lijekove što mu
tek trenutačno ublažavaju bolove, ali je pametno upozoriti oporavljenika na
opasnosti u kojima se nalazi kako bismo ga naveli na oprez i natjerali ga da se
pokori savjetima koji bi mu još mogli ustrebati.

Budući da ste me izabrali za liječnicu, ja Vam se u tom svojstvu i
obraćam, te kažem da sitne neugodnosti što ih sad osjećate i što možda traže
lijeka, nisu ništa u usporedbi sa strašnom bolešću od koje ćete se sigurno
izliječiti. Zatim, kao Vaša prijateljica, kao prijateljica razumne i čestite žene,
dopustit ću sebi dodati kako je ta strast kojoj ste podlegli, kobna sama po sebi,
bila još kobnija zbog osobe koja ju je pobudila. Ako je vjerovati onome što mi o
njemu govore, moj nećak kojega, priznajem, možda odveć volim, i koji u sebi
doista nosi mnoge hvalevrijedne osobine, vrlo je ugodan, ali nije bezopasan za
žene, a nije ni ispravan prema njima, i gotovo mu je svejedno zavodi li ih ili ih
upropaštava. Vjerujem da biste ga Vi bili preobratili. Nitko nikada zacijelo nije
to više zasluživao, ali mnoge su druge uzalud laskale same sebi misleći da će ga
promijeniti, pa mi je drago što ste Vi pošteđeni te neugodnosti.

Pomislite sada, moja draga ljepotice, da ćete umjesto tolikih pogibelji
kojima biste bili izvrgnuti, uz mirnu savjest i svoj osobni mir, imati
zadovoljstvo što ste bili glavnim uzrokom Valmontova sretnog obraćenja. Što se
mene tiče, ne sumnjam da je to uvelike djelo Vašega hrabrog otpora, i da bi
jedan trenutak Vaše slabosti bio možda zauvijek ostavio u zabludi moga nećaka.
Volim tako misliti, a željela bih da i Vi tako mislite. Vi ćete u tomu naći svoje
prve utjehe, a ja nove razloge da Vas još više ljubim.

Očekujem da ćete uskoro doći, mila moja kćeri, kao što mi javljate.
Dođite ponovno naći mir i sreću ondje gdje ste je izgubili; dođite ponajviše
kako biste uživali sa svojom nježnom majkom što ste tako lijepo održali riječ
koju ste joj dali - da nećete učiniti ništa što ne bi bilo dostojno i nje i Vas.

244

U dvorcu ..., 30. listopada 17..

PISMO 127.

Markiza de Merteuil
vikontu de Valmontu

Ako nisam, vikonte, odgovorila na Vaše pismo od 19. o. mj., to ne znači
da nisam imala vremena, nego da me ono rasrdilo i da je besmisleno. Držala
sam kako ga je najbolje prepustiti zaboravu. Ali budući da se Vi vraćate na
njega, budući da Vam je stalo, čini se, do misli koje su u njemu, pa kako moju
šutnju smatrate odobravanjem, moram Vam jasno reći svoje mišljenje.

Gdjekad me je možda spopadala želja da sama zamijenim cijeli jedan
harem, ali mi nikad nije odgovaralo da mu pripadam. Mislila sam da to znate.
Sada kad ste načistu s time, lako ćete prosuditi koliko mi se Vaš prijedlog
morao činiti smiješnim. Tko, ja?! Ja da žrtvujem jednu ljubav, i još k tomu novu
ljubav kako bih se bavila Vama? A kako bih se bavila? Da čekam, poput
poslušne robinje, uzvišene milosti Vaše Visosti? Kad se, na primjer, budete
htjeli na trenutak odmoriti od onoga nepoznatoga čara što ga osjećate jedino
pokr aj božanstvene gospođe de Tourvel, ili kad se preplašite, da pred
primamljivom Cecilijom ne umanjite ono visoko mišljenje koje želite da ga ona
zadrži o Vama - tada ćete se spustiti do mene i doći potražiti užitke, istina
manje vatrene, ali bez posljedica, a Vaše dragocjene milosti, premda rijetke, bit
će dovoljne da me učine sretnom!

Vi zbilja imate predobro mišljenje o sebi, ali mene očito ne resi
skromnost, jer se sve gledam i gledam, pa nikako ne mogu shvatiti da sam na to
spala. Možda je to moja mana, ali Vas upozoravam da imam još mnogo drugih.

Imam, na primjer, i tu manu da vjerujem kako bi onaj đačić, onaj
sladunjavi Danceny koji misli samo na mene, koji mi, ne pripisujući to sebi u
zaslugu, žrtvuje svoju prvu ljubavnu strast čak i prije nego što je zadovoljena, i
koji me, napokon, ljubi kao što se ljubi u njegovim godinama, da bi taj Danceny,
premda ima dvadeset godina, mogao učiniti više nego Vi za moju sreću i moje
užitke. Dopustit ću si čak pripomenuti i ovo: kad bi mi se prohtjelo dodati mu
kakva pomoćnika, to ne biste bili Vi, barem ne zasad!

A zbog kojih razloga, upitat ćete me. Pa to bi moglo biti i bez ikakva

245

razloga jer hir koji Vas može izabrati, može Vas i isključiti. Ipak ću Vam iz
pristojnosti obrazložiti svoje mišljenje. Čini mi se da biste Vi meni morali
prinijeti mnoge žrtve, a ja, umjesto da Vam budem zahvalna, što biste sigurno
očekivali, ja bih čak bila sposobna misliti da Vi meni dugujete zahvalnost!
Vidite, tako udaljeni jedno od drugoga načinom našeg mišljenja, nikako se ne
možemo približiti, i bojim se da bi trebalo mnogo, mnogo vremena prije nego
promijenim svoje mišljenje. Kad se popravim, obećavam da ću Vas izvijestiti, a
do tada radite što Vam drago i čuvajte svoje poljupce, možete ih mnogo bolje
uložiti!...

Zbogom, kao nekada, velite Vi? Ali nekada ste me, čini mi se, malo više
cijenili; niste mi davali trećerazredne uloge, a osim toga, čekali ste dok ne
kažem da, prije no što ste bili sigurni da ću pristati. Pa dopustite da sada ja
Vama kažem zbogom kao sada, umjesto zbogom kao nekada.

Vaša službenica, gospodine vikote.

U dvorcu ..., 31. listopada 17..

PISMO 128.

Predsjednikovica de Tourvel
gospođi de Rosemonde

Tek sam jučer, gospođo, primila Vaš zakašnjeli odgovor. On bi me odmah
bio ubio da sam bila gospodarica vlastitog života, ali sada je netko drugi postao
njegovim vlasnikom. Taj drugi je gospodin de Valmont. Vidite da Vam ništa ne
tajim. Ako me više ne držite dostojnom svoga prijateljstva, manje se bojim što
ću ga izgubiti nego što ću ga iznevjeriti! Mogu Vam reći samo to da mi je
gospodin de Valmont dopustio birati između smrti i sreće. Ja sam se odlučila za
ovo drugo. Niti se time hvalim, niti se optužujem: naprosto kažem onako kako
jest.

Lako ćete po tome razabrati kakav je dojam moralo na me ostaviti Vaše
pismo i one strašne istine u njemu. Nemojte ipak misliti da je ono u meni
pobudilo kajanje ili da bi me ikad moglo navesti da promijenim mišljenje i
ponašanje. To ne znači da nemam i okrutnih trenutaka. Ali kad mi se srce
najjače para, kad se pobojim da neću više moći izdržati patnje, onda velim u

246

sebi: »Valmont je sretan«, i tada sve iščezne pred tom misli ili, bolje reći, ona
sve pretvori u zadovoljstvo.

Ja sam se, eto, predala Vašem nećaku; zbog njega sam se upropastila. On
je postao jedinim središtem mojih misli, mojih osjećaja i mojih djela. Sve dok
moj život bude potreban njegovoj sreći, bit će mi dragocjen i bit će mi sretan.
Ako jednoga dana Valmont promijeni mišljenje... neće čuti od mene ni žalbe ni
prijekora. Ja sam se već usudila usmjeriti pogled na taj kobni trenutak i stvorila
sam odluku.

Sada vidite koliko me malo uzbuđuje Vaš strah da će me gospodin de
Valmont jednoga dana upropastiti, jer prije nego što to bude htio učiniti, prestat
će me ljubiti, a što će mi onda pomoći uzaludni prijekori koje neću čuti? On će
biti moj jedini sudac. Budući da ću živjeti samo za njega, u njemu će počivati
uspomena na mene, a bude li morao priznati da sam ga ljubila, to će za mene
biti dovoljno opravdanje.

Vi ste, gospođo, sad eto pročitali moje srce. Milija mi je i ta nevolja da
zbog svoje iskrenosti izgubim Vaše poštovanje nego da zbog sramotnih laži
postanem nedostojna Vašega štovanja. Držala sam da Vam zbog Vaše
nekadašnje dobrote prema meni dugujem potpuno povjerenje. Kad bih dodala
još koju riječ, mogli biste posumnjati da još imam obraza računati na Vašu
dobrotu; dok, naprotiv, kažnjavam sebe prestajući polagati pravo na nju.

Ostajem s poštovanjem, gospođo, Vaša vrlo ponizna i poslušna službenica.

Pariz, 1. studenoga 17..

PISMO 129.

Vikont de Valmont
markizi de Merteuil

Ta, molim Vas, lijepa moja prijateljice, recite mi otkuda taj ogorčeni i
podrugljivi ton koji prevladava u Vašemu posljednjem pismu? Kakav sam to
zločin počinio, i ne sluteći, koji Vas je toliko rasrdio? Spočitavate mi da sam
računao na Vaš pristanak i prije no što sam ga dobio. Ali ja sam mislio da se
ono što bi svatko mogao shvatiti kao utvaranje, među nama mora smatrati tek
povjerenjem. A otkad taj osjećaj šteti prijateljstvu ili ljubavi? Združujući nadu

247

sa željom, ja sam samo podlegao prirodnom nagonu što nas sili da se što više
približimo sreći koju tražimo, a Vi ste moje nestrpljenje shvatili kao posljedicu
oholosti. Dobro znam da se u takvom slučaju obično rađa sumnja, ali Vi znate i
to da je to samo forma, obični protokol, pa mi se čini da sam imao pravo držati
kako takvi sitničavi obziri među nama nisu više potrebni.

Čini mi se čak da je ovaj iskreni i slobodni pristup, kad se temelji na
ustaljenoj vezi, bolji nego glupo ulagivanje koje nam tako često ogadi ljubav.
Možda, uostalom, vrijednost koju vidim u takvom ponašanju proizlazi iz
važnosti što je pripisujem sreći na koju me ono podsjeća. Ali upravo bi mi stoga
bilo još teže kad biste o tome drukčije sudili.

Evo ipak jedine pogreške koju priznajem: ne mogu zamisliti da ste mogli
ozbiljno pomišljati kako postoji na svijetu žena koja bi mi bila milija od Vas, a
još manje da sam Vas mogao tako loše ocijeniti kao što tobože vjerujete. Vi ste
se, velite, tim povodom pogledali u zrcalo i vidjeli da niste pogriješili, što samo
dokazuje da Vam je zrcalo vjerno. Ali zar niste mogli iz toga lakše i pravednije
zaključiti da o Vama sigurno nisam tako mislio?

Uzalud tražim uzrok tom čudnom mišljenju. Čini mi se ipak da se ono
manje-više temelji na pohvalama što sam ih se usudio izreći o drugim ženama.
Ja barem tako zaključujem zato što previše ističete epitete divna, božanstvena,
primamljiva, kojima sam se služio kad sam Vam govorio o gospođi de Tourvel
ili o maloj Volanges. Ta zar ne znate da te riječi, češće upotrijebljene slučajno
nego promišljeno, manje izražavaju mišljenje o nekoj osobi nego stanje u kojem
se nalazimo kad o njoj govorimo? A čak i da sam u pojedinom trenutku bio
snažno privučen jednoj ili drugoj, ipak Vas zbog toga nisam manje želio. Ako
sam Vama dao izrazitu prednost pred njima dvjema, jer sam napokon mogao
obnoviti našu prvotnu vezu samo na štetu njih dviju, mislim da u tome nema
nikakva razloga za prijekor.

Neće mi se biti teže opravdati zbog nepoznatog čara koji Vas je također,
čini se, malo povrijedio: jer, prije svega, ako je nešto nepoznato, ne znači da je
bolje. Eh, tko bi Vas mogao nadmašiti u slasnim zadovoljstvima što ih samo Vi
znate učiniti vazda novima i vazda vatrenijima? Htio sam samo reći da čar te
vrste nisam bio dotad iskusio, pa nisam znao gdje bih ga svrstao. Osim toga,
dodao sam, što i danas ponavljam, da ću se, ma kakav on bio, znati s njime
nositi i nadvladati ga.

Mislim da je suvišno govoriti Vam o maloj Ceciliji. Niste zaboravili da
sam na Vašu molbu naprtio sebi na leđa to dijete, a očekujem samo Vaše
dopuštenje da je se otarasim. Možda i jesam opazio njezinu naivnost i svježinu;

248

čak sam je možda na trenutak držao i primamljivom, jer gotovo uvijek uživamo
u vlastitom djelu, ali ona sigurno ni u čemu nije dovoljno postojana da bi mogla
na bilo koji način zadržati moju pozornost.

A sada, lijepa moja prijateljice, pozivam se na Vašu pravednost, na Vašu
prvotnu naklonost prema meni, na dugo i lijepo prijateljstvo, na posvemašnje
povjerenje koje je odonda ojačalo naše veze; tâ jesam li zaslužio onaj oštri ton
kojim mi se obraćate? Ali kako će Vam biti lako to nadoknaditi kad budete
htjeli! Recite samo jednu riječ, i vidjet ćete hoće li me sve čari i sva
primamljivost zadržati ovdje ne jedan dan, nego jednu minutu. Doletjet ću pred
Vaše noge i u Vaše naručje, i dokazat ću Vam tisuću puta i na tisuću načina da
jeste i da ćete vazda biti pravom vladaricom moga srca.

Zbogom, lijepa moja prijateljice. Očekujem Vaš odgovor s mnogo
nestrpljenja.

Pariz, 3. studenoga 17..

PISMO 130.

Gospođa de Rosemonde
predsjednikovici de Tourvel

A zašto, draga moja prijateljice, ne želite više biti moja kći? Zašto mi
najavljujete da će svako dopisivanje među nama biti prekinuto? Zar zato da me
kaznite što nisam naslutila ono što je bilo naprosto nevjerojatno? Ili mislite da
sam Vas namjerno ražalostila? Ne, previše dobro poznajem Vaše srce da bih
povjerovala kako ono o meni tako misli. Stoga se bol što mi ju je prouzročilo
Vaše pismo više tiče mene nego Vas!

Oh, mlada moja prijateljice, s tugom Vam ovo kažem! Ta Vi i odveć
zaslužujete biti ljubljeni da bi Vas ljubav ikad mogla usrećiti. Eh, koja to uistinu
nježna i osjetljiva žena nije našla nesreću u tom osjećaju to joj je obećavao
toliko sreće!? Znaju li muškarci cijeniti ženu koju posjeduju?

To ne znači da mnogi ne postupaju časno i da nisu stalni u svojoj ljubavi,
ali koliko je čak i među njima malo onih koji se znaju uskladiti s našim srcem!
Nemojte misliti, drago moje dijete, da je njihova ljubav slična našoj. Oni,
doduše, osjećaju isti zanos, često su, štoviše, i vatreniji, ali ne znaju za ono

249

nemirno nestrpljenje, za onu nježnu brigu koja u nama pobuđuje nježnu i stalnu
pažnju kojoj je jedini predmet ljubljena osoba. Muškarac uživa u sreći koju
osjeća, a žena u sreći koju daje. Ta razlika, tako bitna a tako nepriznata, ipak
osjetno utječe na svekoliki njihov uzajamni odnos. Muškarac uživa u
zadovoljavanju vlastitih žudnja, a žena u tome da ih pobuđuje. Svidjeti se, za
muškarca je samo jedno od sredstava uspjeha, dok je za ženu to sâm uspjeh. A
koketerija, koju tako često predbacuju ženama, nije ništa drugo nego prečesto
pribjegavanje takvom načinu mišljenja i dokaz njegova postojanja. Napokon, ta
isključiva sklonost jednoj osobi, koja je upravo značajka ljubavi, u muškaraca je
samo naklonost koja u najboljem slučaju služi pojačavanju užitka što bi ga
druga osoba možda umanjila, ali ne i uništila. U žena je to pak dubok osjećaj što
ne samo uništava svaku želju za drugim nego, budući da je jači od prirode i
slobodan od njezine vlasti, navodi ženu da osjeti tek odvratnost i gađenje upravo
ondje gdje bi se, kako se čini, morao roditi užitak.

I nemojte misliti da bi više ili manje brojne iznimke što bismo ih mogli
navesti uspješno pobile te opće istine! Za njih jamči javno mišljenje, koje je
samo za muškarce postavilo razliku između nevjernosti i nepostojanosti: to je
razlika kojom se oni hvastaju, a morala bi ih ponižavati. Nju naš spol nikad nije
prihvatio, osim što su je prihvatile one pokvarene žene koje su sramota našega
spola i kojima je dobro sve što ih može poštedjeti mučne spoznaje o vlastitoj
niskosti.

Mislila sam, lijepa moja prijateljice, da bi Vam moglo biti korisno ova
opažanja suprotstaviti varljivim sanjarijama o posvemašnjoj sreći kojima ljubav
vazda zavodi našu maštu; varavoj nadi za koju se hvatamo i onda kad smo je
prisiljeni napustiti, a gubitak koje još više razdražuje i povećava već ionako
velike jade, neodvojive od snažne strasti! U ovom je trenu jedina moja dužnost
koju želim i koju mogu izvršiti, ublažiti Vaše patnje i umanjiti njihov broj. Za
neizlječive bolesti savjeti se mogu odnositi na način života. Od Vas samo tražim
da se sjetite kako žaliti bolesnika ne znači osuđivati ga. A tko smo mi da bismo
osuđivali jedni druge? Prepustimo pravo donošenja suda onome tko čita iz
ljudskih srdaca; usuđujem se čak vjerovati da se u njegovim očinskim očima
jedna slabost može iskupiti mnogim vrlinama.

Ali zaklinjem Vas, draga moja prijateljice, čuvajte se osobito onih
prenaglih odluka u kojima se manje zrcali Vaša snaga nego Vaše posvemašnje
malodušje. Ne zaboravite ovo: ako je netko drugi postao vlasnikom Vašega
života, da se poslužim Vašim riječima, ipak svojim prijateljima niste smjeli
uskratiti ono što im je već pripadalo i što će oni od Vas uvijek tražiti.

250

Zbogom, draga moja kćeri, sjetite se gdjekad svoje nježne majke i vjerujte
da ćete uvijek i iznad svega biti predmetom njezinih najdražih misli.

U dvorcu ..., 4. studenoga 17..

PISMO 131.

Markiza de Merteuil
vikontu de Valmontu

U dobar čas, vikonte, ovaj put sam zadovoljnija Vama nego prošli put, no
dajte da sada porazgovaramo kao dobri prijatelji! Nadam se da ću Vas uvjeriti
kako bi i za Vas i za mene onaj sporazum koji, čini se, želite bio prava ludost.

Niste li opazili kako užitak, koji je zapravo jedini pokretač u spajanju
spolova, ipak nije dovoljan da stvori vezu među njima, te da ga - ako mu
prethodi žudnja, koja zbližuje - također prati odvratnost koja odbija? To je
zakon prirode što ga samo ljubav može izmijeniti. A imamo li ljubav kad
hoćemo? Ne, a ipak nam je uvijek potrebna; tâ bilo bi uistinu vrlo nezgodno kad
ne bismo bili svjesni kako je - srećom - dovoljno da ona postoji samo na jednoj
strani. Time je teškoća upola smanjena, čak i bez većega gubitka. Naime, jedno
uživa u sreći što ljubi, a drugo u sreći što se dopada. Ta je vrsta sreće, doduše,
malo slabija, ali nju prati zadovoljstvo što obmanjuje onoga drugoga, pa tako
nastaje ravnoteža i sve se lijepo sredi.

Ali, vikonte, recite mi tko će od nas dvoje preuzeti ulogu obmanjivača? Vi
znate priču o dvojici lopova koji su se prepoznali pri kartanju? »Nećemo se
međusobno obmanjivati«, rekoše jedan drugome. »Uzmimo svaki svoje karte, i
gotovo!« Ugledajmo se, pobogu, u taj mudri primjer i nemojmo gubiti vrijeme
jedno na drugo, kad ga drugdje možemo i te kako dobro upotrijebiti.

Da Vam dokažem kako me u ovome vodi Vaš interes koliko i moj, te kako
ovako ne postupam ni iz srdžbe ni iz hita, ne uskraćujem Vam dogovorenu
nagradu. Osjećam da će nam jedna večer biti posve dovoljna za to, i ne sumnjam
da je nećemo znati toliko uljepšati te će nam na kraju biti žao što je prošla. Ali
ne zaboravimo da je to žaljenje dio sreće, i da - ma kako slatka bila naša iluzija
- ne smijemo misliti kako bi ona mogla biti trajna.

Vidite da se žrtvujem, premda Vi još niste sredili račune sa mnom, jer

251