CHODERLOS DE LACLOS-Opasne veze

morala sam već imati prvo pismo te božanstvene svetice. Međutim, bilo da Vam
je do njega još stalo, bilo da ste zaboravili uvjete pogodbe koja Vas možda
zanima manje nego što me želite uvjeriti, nisam ništa dobila, ama baš ništa.
Ipak, ili se ja varam, ili ta nježna bogomoljka uistinu mnogo piše - jer što bi
radila kad je sama? Zacijelo nije toliko pametna se zabavlja. Imala bih, eto, kad
bih htjela, neke sitne zamjerke na Vaš račun, ali ću ih prešutjeti da se iskupim
za srdžbu što sam Vam je možda iskazala u posljednjem pismu.

A sada, vikonte, ostaje mi samo da Vam uputim jednu molbu koja se
odnosi na Vas koliko i na mene: odložite na neko vrijeme ono što ja želim
možda isto koliko i Vi, a čini mi se da to moramo odgoditi do moga povratka u
grad. S jedne strane ne bismo ovdje imali potrebne slobode, a s druge bih se
strane izložila opasnosti jer bi bilo dovoljno samo malo ljubomore, pa da još
jače privežem uza se ovoga nemogućeg Bellerochea, koji visi tek o tankoj niti.
On se silno trudi oko mene, tako da ja sad unosim jednaku količinu zlobe i
opreza u milovanja kojima ga obasipam. Shvatite ujedno da za me to ne bi bila
nikakva žrtva u Vašu korist. Obostrana bi nevjera pojačala draž.

Znate li da katkada požalim što smo dotle došli! U vrijeme kad smo se
ljubili - jer mislim da je to bila ljubav - ja sam bila sretna; a Vi, vikonte?... Ali
zašto misliti na sreću koja se ne može vratiti? Ne, Što god Vi rekli, ona se ne
može vratiti. Prvo, ja bih tražila žrtve koje mi Vi sigurno ne biste mogli ili ne
biste htjeli učiniti, a koje možda i ne zaslužujem; a drugo, kako da Vas
privežem uza se? Oh, ne, ne, neću misliti na to; usprkos užitku što ga osjećam
dok Vam pišem, radije ću Vas naglo napustiti.

Zbogom, vikonte!

U dvorcu ..., 6. studenoga 17..

PISMO 132.

Predsjednikovica de Tourvel
gospođi de Rosemonde

Ganuta Vašom dobrotom prema sebi, ja bih se, gospođo, posve predala
tom čuvstvu kad me ne bi sprečavao strah da ću je oskvrnuti primim li je. Zašto,
kad uviđam koliko je dragocjena, u isti mah osjećam da je nisam više dostojna?

252

Ah, usudit ću se barem iskazati Vam zahvalnost, divit ću se osobito toj
milosrdnoj vrlini koja poznaje naše slabosti samo zato da bi ih sažalijevala i
koja svojom moćnom draži drži srce u tako slatkoj, a tako snažnoj vlasti da
odolijeva čak i dražima ljubavi.

Ali zar još mogu biti dostojna prijateljstva koje mi više nije dovoljno za
potpunu sreću? Isto vrijedi i za Vaše savjete; osjećam njihovu vrijednost, a ne
mogu ih više slušati. A kako ne bih vjerovala u potpunu sreću kad je upravo
sada osjećam? Jest, ako su muškarci takvi kao što Vi kažete, moramo bježati od
njih, mrziti ih, ali onda im Valmont ni po čemu nije sličan! Ako i on posjeduje
onu silinu strasti koju Vi nazivate naglošću, koliko je ipak veća njegova izdašna
nježnost! O, draga prijateljice! Vi mi govorite kako dijelite moje patnje, ti
uživajte onda u mojoj sreći: ja je dugujem ljubavi, a koliko joj tek njezin
predmet povećava cijenu! Kažete da volite svoga nećaka možda malo više no
što zaslužuje? Eh, kad biste ga poznavali kao ja! Ja ga obožavam, i to mnogo
manje nego što zaslužuje. Zacijelo je počinio i mnogo pogrešaka, on to i sam
priznaje, ali tko je ikad poput njega poznavao pravu ljubav? Što Vam još mogu
reći? On osjeća ljubav jednako kao što je i pobuđuje.

Pomislit ćete da je ovo jedna od onih varljivih sanjarija koje vazda zavode
našu maštu. Ali zašto bi onda bio i nježniji i gorljiviji kad nema više što dobiti?
Priznat ću, prije mi se činilo da ima zamišljen, suzdržan izraz koji ga malokad
napušta i koji me je često, i mimo moje volje, podsjećao na one netočne i
okrutne sudove koje su mi davali o njemu. Ali otkako se može slobodno
predavati osjećajima vlastita srca, čini se da pogađa i sve moje želje. Tko zna
nismo li bili rođeni jedno za drugo, nije li mi ova sreća bila suđena kako bih ja
njega usrećila? Ah, ako je to tek tlapnja, bolje mi je mrijeti prije no što iščezne!
Ali ne, ja želim živjeti kako bih ga ljubila, kako bih ga obožavala. Zašto bi me
on prestao voljeti? Koju bi drugu ženu mogao usrećiti više nego mene? Ja to
osjećam po sebi, sreća koju donosimo drugima najsnažnija je veza i jedina koja
nas uistinu sjedinjuje. Da, to je onaj divni osjećaj koji oplemenjuje ljubav, koji
je na neki način pročišćuje i čini uistinu dostojnom nježne i plemenite duše kao
što je Valmontova.

Zbogom, moja draga, moja poštovana, moja milostiva prijateljice. Uzalud
bih Vam htjela dulje pisati: bliži se čas kad mi je obećao doći, pa mislim samo
na njega. Oprostite, ali Vi mi želite sreću, a ona je u ovom trenutku tako velika
da je gotovo prekomjerna.

Pariz, 7. studenoga 17..

253

PISMO 133.

Vikom de Valmont

markizi de Merteuil

Koje su to, lijepa moja prijateljice, žrtve što ih prema Vašemu mišljenju
ja ne bih učinio, a koje su pak uvjet da Vam se svidim? Samo mi recite, pa ako
Vam ih se budem ustručavao prinijeti, dopustit ću Vam da mi uskratite
namijenjeni dar. Eh, kako li to već neko vrijeme sudite o meni ako čak i onda
kad ste dobrohotni sumnjate u moje osjećaje ili u moju odlučnost? Žrtve koje ja
ne bih htio ili mogao za Vas učiniti! Znači, držite da sam zaljubljen,
podjarmljen? I Vi mislite da vrijednost koju pridajem tome uspjehu, pripisujem
toj osobi? Ah! Za Boga miloga, nisam još na to spao; ta nudim se da Vam to
dokažem. Da, dokazat ću Vam, čak ako je posrijedi i gospođa de Tourvel. Nakon
toga jamačno nećete više ni u što sumnjati.

Mogao sam, mislim, ne sramoteći se, neko vrijeme posvetiti ženi koja
barem ima tu prednost što pripada onoj vrsti žena kakve rijetko srećemo. Možda
me i mrtvo razdoblje u kojemu se dogodila ova pustolovina nagnalo da joj se to
više predam, a nije čudno što sam gotovo posve obuzet njome još i sada kad tek
počinje vrijeme bogatog društvenog života. Ta sjetite se da nije prošlo ni osam
dana što uživam plodove tromjesečnog udvaranja. Često sam se i dulje
zadržavao sa ženama koje su znatno manje vrijedile i nisu me stajale tolike
muke... a Vi mi to ipak nikad niste uzimali za zlo!

No želite li čuti koji je pravi uzrok moje gorljivosti? Evo ga: ta je žena po
naravi plašljiva; isprva je neprestano sumnjala u svoju sreću, i to ju je toliko
uznemirivalo da ja tek sada počinjem uviđati dokle seže moja moć nad njom.
Bio sam ipak radoznao i želio sam se osvjedočiti u to, što nije lako kao što se
misli.

Prvo, užitak je za mnoge žene vazda i samo užitak, i ništa drugo; ma
kakvim nas lijepim imenima obasipale, mi smo za njih samo poslovođe, obični
posrednici kojima se vrijednost mjeri djelatnošću i među kojima najbolje radi
onaj koji najviše radi.

U drugoj skupini, danas možda najbrojnijoj, ljubavnikova slava,
zadovoljstvo što ga osjete žene kad ga preotmu suparnici, strah da će im ga
zatim koja druga preoteti - to gotovo posve zaokuplja ženu: mi imamo kakva-

254

takva udjela u vrsti sreće koju one uživaju, ali ta sreća više ovisi o prilikama
negoli o osobi. Ona im dolazi po nama, a ne od nas.

Morao sam, dakle, za volju svojih promatranja, naći nježnu i osjetljivu
ženu kojoj je ljubav jedini životni cilj, i koja u ljubavi vidi samo svoga
ljubavnika; kojoj osjećaji ne idu uobičajenim putem nego izviru iz srca, pa se
tek zatim šire na osjetila; ženu kakvu sam, primjerice, u njoj ugledao (ne
govorim samo o prvom danu), koja se budi iz užitka sva zaplakana, a pravu slast
doživljuje tek poslije, u kakvoj običnoj riječi koja godi njezinoj duši. Najposlije,
morala je u sebi imati još i onu prirodnu bezazlenost koju ona ne može skriti jer
joj se navikla predavati, a koja joj ne dopušta zatajiti nijedan osjećaj njezina
srca. A priznat ćete da su takve žene malobrojne. I da nije bilo ove, vjerujem da
se možda nikad na takvu ne bih bio namjerio.

Nije, dakle, čudno što me prikovala uza se dulje nego koja druga, a ako
ovaj posao što ga želim s njome obaviti zahtijeva da je usrećim, posve usrećim,
zašto bih si to uskratio, osobito kad mi to godi umjesto da mi šteti? A zar iz toga
proizlazi da je srce rob ako je duh zaokupljen? Ne, zacijelo ne! Zato mi
vrijednost što je pridajem ovoj pustolovini neće smetati da potražim druge, čak i
da je i žrtvujem ugodnijima.

Imam toliko slobodna vremena da nisam zanemario ni malu Volanges, do
koje mi, međutim, nije osobito stalo. Majka je za tri dana odvodi sa sobom u
grad, a ja sam već jučer osigurao veze: nešto sitniša vrataru, pokoja laskava
riječ njegovoj ženi - i sredio sam stvar. Možete li zamisliti da Danceny nije
znao naći tako jednostavno sredstvo? Pa neka mi netko kaže da nas ljubav čini
dovitljivim! Naprotiv, ona zaglupljuje one kojima je zagospodarila. Ta da se ja
ne bih znao obraniti!? Ma ne brinite se! Taj možda presnažni osjećaj što sam ga
osjetio uskoro će oslabjeti jer ću ga podijeliti, a ne bude li dovoljna jednostavna
dioba, ja ću je umnožiti.

Usto ću ipak biti spreman predati mladu pitomicu njezinu suzdržljivom
ljubavniku čim to budete držali prikladnim. Čini mi se da nemate više razloga
osujećivati taj čin, a ja pristajem učiniti tu uslugu sirotom Dancenyju. To je
zbilja najmanja koju mu dugujem za sve one što ih je on meni učinio. Njemu je
sada najveća briga doznati hoće li ga gospođa de Volanges primiti. Ja ga
umirujem što više mogu uvjeravajući ga da ću ga u svakom slučaju usrećiti još
prvi dan kad mu dođe njegova Cecilija, a dotle ću se i dalje brinuti za razmjenu
pisama koju on želi nastaviti. Imam već šest njegovih pisama, a imat ću još
sigurno jedno ili dva prije toga sretnog dana. Mladac je vjerojatno posve
besposlen.

255

Ali ostavimo taj djetinji par i vratimo se na nas dvoje, kako bih mogao
misliti samo i jedino na onu slatku nadu koju mi je dalo Vaše pismo. Da, Vi ćete
me zasigurno privezati uza se; ne bih Vam oprostio kad biste u to posumnjali. A
jesam li Vam ikada prestao biti vjeran? Naše su veze bile razvezane, a ne
raskinute; naš je tobožnji raskid bio tek zabluda naše mašte, ali su naši osjećaji i
naši interesi ipak ostali združeni. Poput putnika koji biva izveden iz zablude,
uvidjet ću da sam odbacio sreću kako bih trčao za nadom, i reći ću, poput
d’Harcourta:

Što sam više živio u tuđini, to više sam ljubio svoju domovinu.{55}
Nemojte se stoga protiviti misli ili, bolje reći, osjećaju koji Vas vraća k
meni. Nakon što smo iskusili sve užitke na našim različitim životnim putovima,
uživajmo u sreći što ćemo osjetiti da se nijedan od njih ne može usporediti s
užitkom što smo ga doživjeli i koji će nam sada biti još slađi!
Zbogom, dražesna moja prijateljice. Pristajem čekati Vaš povratak, ali
požurite ga, i ne zaboravite koliko ga ja priželjkujem.

Pariz, 8. studenoga 17..

PISMO 134.

Markiza de Merteuil
vikontu de Valmontu

Vi ste, vikonte, bogme poput djeteta pred kojim ne valja ništa govoriti i
kojemu ne smijemo ništa pokazati a da ono to odmah ne poželi uzeti za se. Vi
nadugo i naširoko raspredate o jednoj mojoj slučajnoj misli na kojoj se - čak
sam Vas upozorila - nisam kanila zadržavati, a sve zato kako biste me ponovno
podsjetili na nju, kako biste me uz nju prikovali iako je se ja želim osloboditi, i
kako biste me na neki način prisilili da protiv svoje volje dijelim Vaše
lakoumne želje. Tâ je li lijepo od Vas što me puštate da sama nosim teret
razboritosti? Ponovno Vam kažem, a sebi još češće ponavljam, da je uistinu
nemoguće ono što mi predlažete. Kad biste u to uložili svu svoju velikodušnost
koju mi sada iskazujete, mislite li da ja nemam vlastitih obzira i da bih pristala
na žrtve koje bi štetile Vašoj sreći?

Nije li istina, vikonte, da se obmanjujute osjećajem koji Vas veže za

256

gospođu de Tourvel? Tâ to je ljubav, prava pravcata ljubav: Vi to poričete na
stotinu, ali dokazujete na tisuću načina. Kakve su to, na primjer, izlike kojima
se služite prema samome sebi (jer Vas držim iskrenima prema meni), što Vas
navode da ispitujete želju koju ne možete ni sakriti ni svladati, želju da zadržite
tu ženu? Zar se ne bi moglo reći da nikad niste usrećili, posve usrećili neku
drugu ženu? Ah, ako sumnjate u to, onda imate vrlo slabo pamćenje. Ali nije o
tome riječ. Vaše srce naprosto vara Vaš duh i sili ga da se zadovolji kojekakvim
nedostatnim razlozima, ali mene, koja se ne želim obmanjivati, nije lako
zadovoljiti.

Iako sam svjesna Vaše pristojnosti koja Vas je navela da brižno izostavite
svaku riječ što mi se po Vašem sudu ne bi svidjela, ipak vidim da ste možda i
nesvjesno zadržali iste misli. Istina, to više nije ona božanstvena, divna gospođa
de Tourvel, već neobična, nježna i osjećajna žena, i to jedina među svim
ženama, ukratko rijetka žena, takva da joj nema ravne. Isto je tako s onim
nepoznatim čarom koji nije najjači. Pa dobro, neka bude! Ali budući da takvu
dotada niste našli, vjerovati je da je ne biste našli ni ubuduće, pa bi Vam takav
gubitak bio nenadoknadiv. To su, vikonte, sigurni znaci ljubavi, drugih Vam ne
treba ni tražiti.

Budite uvjereni da Vam ovaj put govorim bez srdžbe. Odlučila sam da se
više neću srditi; predobro sam uvidjela kako srdžba može postati opasnom
zamkom. Poslušajte me, budimo samo prijatelji i ostanimo pri tome. Budite mi
zahvalni samo stoga što imam hrabrosti braniti se, da, što imam hrabrosti, jer
ona nam je katkad potrebna kako ne bismo stvorili odluku za koju osjećamo da
je nevaljala!

Tek kako bih Vas uvjerila u svoje mišljenje, odgovorit ću na Vaše pitanje
o žrtvama što sam ih od Vas zahtijevala, a koje Vi ne biste mogli učiniti.
Hotimice upotrebljavam riječ zahtijevati jer sam posve sigurna kako ćete me u
jednom trenutku uistinu smatrati odveć zahtjevnom; ali utoliko bolje! Ne samo
što se neću srditi zbog Vašega odbijanja, bit ću Vam na njemu čak zahvalna.
Slušajte, pa valjda se neću pred Vama pretvarati - samo bi mi još to trebalo!

Zahtijevala bih, dakle - kakve li okrutnosti! - da ta rijetka, ta neobična
gospođa de Tourvel bude za Vas tek obična žena, onakva kakva i jest, jer ne
smijemo se obmanjivati; ta dražest koju, vjerujemo, nalazimo u drugih, prebiva
u nama, i samo ljubav uljepšava ljubljeni predmet. Koliko god bilo nemoguće
ono što od Vas tražim, Vi biste se možda uistinu potrudili da mi to obećate, da
mi se čak i zakunete, ali ja, priznajem, ne bih povjerovala praznim riječima.
Mogli biste me uvjeriti samo svekolikim svojim ponašanjem.

257

To još nije sve, dopustit ču sebi jedan hir. Ni najmanje mi nije stalo do
žrtve male Cecilije, koju mi tako dobrostivo nudite. Naprotiv, molila bih Vas da
nastavite tu tešku službu do mojega novog naloga. To tražim zato što volim
zlorabiti vlastitu moć, ili pak stoga što mi je, kad sam milosrdnija i pravednija,
dovoljno raspolagati Vašim osjećajima a da Vam pritom ne želim kvariti užitke.
Bilo kako bilo, želim da me slušate, a moji će nalozi biti vrlo strogi!

Istina je, tada bih se smatrala obveznom iskazati Vam zahvalnost, a
možda Vas čak i nagraditi. Sigurno je, na primjer, da bih učinila kraj ovoj
razdvojenosti koja mi je postala nepodnošljiva. Vidjela bih Vas, vikonte,
napokon bih Vas vidjela... Što? Ali Vi znate da je ovo samo čavrljanje, običan
opis jednoga nemogućeg plana, a ja ga ne želim zaboravljati u samoći...

Znate li da me pomalo brine ona moja parnica? Htjela sam napokon biti
načistu kakvim dokaznim sredstvima raspolažem. Odvjetnici mi navode neke
zakone, te svu silu sudskih odluka, kao što ih nazivaju, ali ja u tome ne vidim
bogzna kakve pravice. Gotovo se kajem što sam odbila nagodbu. Ipak se tješim
kad pomislim da je javni tužilac vješt, odvjetnik rječit, a tužiteljica lijepa. Kad
sva ta tri sredstva ne bi više vrijedila, valjalo bi promijeniti cio sudski postupak,
a što bi tada bilo s poštovanjem starih običaja?

Sada me ovdje zadržava samo ta parnica. Spor s Bellerocheom je završen:
izvan suda i s naknadom troškova. Došlo je dotle da žali za večerašnjim balom;
to je svakako žaljenje dokona čovjeka. Vratit ću mu potpunu slobodu kad se
vratim u grad. Činim tu bolnu žrtvu i tješim se što će on u njoj prepoznati moju
velikodušnost.

Zbogom, vikonte, češće mi pišite. Podroban opis Vaših užitaka barem će
mi dijelom ublažiti dosadu.

U dvorcu ..., 11. studenoga 17..

PISMO 135.

Predsjednikovica de Tourvel
gospođi de Rosemonde

Pokušat ću Vam pisati, premda još ne znam hoću li moći. Ah, Bože! Kad
pomislim da posljednje pismo nisam mogla dovršiti zbog osjećaja prekomjerne

258

sreće! A sada me satire očaj koji mi ostavlja tek toliko snage da osjetim boli, a
oduzima mi jakost da ih izrazim.

Valmont... Valmont me više ne ljubi, nikada me i nije ljubio. Ljubav ne
nestaje na taj način... On me vara, izdaje me, sramoti me. Osjećam sve nesreće,
sva poniženja - i sve mi to od njega dolazi.

I nemojte misliti da je to tek obična sumnja: ta ja ni u snu nisam u nj
sumnjala! Nisam ja te sreće da mogu sumnjati. Vidjela sam ga: što bi mi mogao
reći da se opravda?... Ali njemu je svejedno! On to neće ni pokušati. Nesretnica!
Što će njemu moji prijekori i moje suze!? Baš on misli na mene!...

Dakle istina je da me žrtvovao, čak i izdao... A kome?... Jednoj odvratnoj
ženetini... Ma što kažem? Ah, izgubila sam čak pravo da je prezirem. Ona nije
prekršila tolike dužnosti, ona je manje kriva nego ja. Oh, kako je bolna kazna
kad se temelji na grižnji savjesti! Osjećam kako me nemir sve više izjeda.
Zbogom, draga moja prijateljice; ma koliko da sam nedostojna Vašeg
sažaljenja, ipak ćete se rastužiti nada mnom uzmognete li zamisliti koliko
patim.

Pročitala sam svoje pismo i vidim da iz njega ne možete ništa razabrati.
Zato ću Vam hrabro pokušati ispričati taj okrutni događaj. Bilo je to jučer;
morala sam, prvi put nakon povratka, večerati izvan kuće. Valmont me pohodio
u pet sati: nikada mi se nije učinio toliko nježnim. Dao mi je do znanja kako mu
ne bi bilo drago da iziđem, a ja sam, kao što možete pretpostaviti, odmah
odlučila ostati kod kuće. Međutim, dva sata kasnije, i to iznenada, naočigled su
mu se promijenili i ton i izraz lica. Ne znam jesam li izlanula nešto što se njemu
nije svidjelo. Bilo kako bilo, nakon kratkoga vremena on izjavi kako se tobože
sjetio posla zbog kojega me mora napustiti, pa ode. Ipak mi izrazi duboko
žaljenje, koje se meni učini nježnim i iskrenim.

Ostavši sama, pomislih kako bi mi bilo bolje provesti prijašnji plan, kad
već imam dovoljno slobodnoga vremena. Brzo se uredim i uđem u kočiju. Na
nesreću, kočijaš me odveze pred Operu i ja se nađem u gužvi pred izlazom.
Opazih, četiri koraka ispred, i u povorci pokraj svoje, Valmontovu kočiju.
Odmah mi je srce zakucalo, ali ne od straha; poželjeh samo da se moja kočija
udalji od njegove. Umjesto toga, njegova se morade povući natrag, pa se nađe
pokraj moje. Ja odmah krenem naprijed: kako se tek zaprepastili kad pokraj
njega ugledah jednu curu, dobro poznatu kao takvu! Povukoh se, kao što možete
i misliti, jer je to već bilo dovoljno da me ražalosti. Teško ćete ipak vjerovati da
je ta ista djevojčura, koju je, očito, na gnusan način uputio u našu tajnu, uporno
stajala na vratima kočije, gledala me i smijala se glasnim, izazivačkim

259

hihotanjem.
Premda silno ponižena, ipak se dadoh odvesti u kuću u kojoj sam trebala

večerati. No nisam mogla ondje ostati. Svaki mi se čas činilo da ću pasti u
nesvijest, a nikako nisam mogla zadržati suze.

Vrativši se kući, odmah sam napisala pismo gospodinu de Valmontu i
poslala ga. Nije ga bilo kod kuće. Želeći pošto-poto riješiti to grozno stanje ili
ga zauvijek zapečatiti, poslah slugu s nalogom neka ga pričeka: sluga se ipak
vrati prije ponoći, izjavivši da mu je Valmontov kočijaš na povratku kazao kako
se njegov gospodar te noći neće vratiti kući. Jutros sam mislila da mi ne
preostaje drugo nego da ponovno zatražim svoja pisma i da ga zamolim neka mi
više ne dolazi. Zaista dadoh naloge u tom smislu, ali su oni bili uzaludni.
Gotovo je već podne, a on se još nije pojavio, i ni riječi nisam dobila od njega.

Sada, draga moja prijateljice, nemam više što dodati. Znate sve, a
poznajete i moje srce. Jedina mi je nada da neću još dugo morati ovime žalostiti
Vaše nježno prijateljstvo.

Pariz, 15. studenoga 17..

PISMO 136.

Predsjednikovica de Tourvel
vikontu de Valmontu

Nema dvojbe, gospodine, da nakon onoga što se jučer dogodilo Vi više ne
očekujete da ću Vas primiti, a to zacijelo ni sami ne želite! Ovom je pisamcu
manje svrha zamoliti Vas da više ne dolazite nego ponovno od Vas zatražiti
pisma koja nikad nisu ni smjela postojati. Ako su Vas ona nakratko mogla
zanimati kao dokazi zaslijepljenosti koju ste u meni pobudili, mogu Vam biti
ravnodušna sada kad je zaslijepljenosti nestalo i kad izražavaju samo jedan
osjećaj koji ste Vi uništili.

Uviđam i priznajem da sam pogriješila što sam svoje povjerenje poklonila
Vama, kojemu je prije mene toliko žena palo žrtvom. Zbog toga optužujem
samo sebe, ali mislim kako nisam zaslužila da me izlažete prijeziru i uvredama.
Kad sam Vam već žrtvovala sve, te samo zbog Vas izgubila pravo na poštovanje
od drugih i od same sebe, mogla sam se ipak nadati da me nećete suditi strože

260

nego svijet koji pravi golemu razliku između slabe i pokvarene žene. Govorim
Vam samo o onim grijesima što ih svatko može učiniti. Šutke prelazim preko
grijeha ljubavi, Vaše srce ne bi čulo moje. Zbogom, gospodine!

Pariz, 15. studenoga 17..

PISMO 137.

Vikont Valmont
predsjednikovici de Tourvel

Maloprije su mi, gospođo, predali Vaše pismo. Drhtao sam dok sam ga
čitao, i jedva sam smogao snage da Vam odgovorim. Kako imate strašno
mišljenje o meni! Ah, ja sigurno nisam bez grijeha: imam i takvih koje nikad
neću sebi oprostiti, čak i kad biste mi ih Vi u svojoj blagosti oprostili. Ali kako
li su uvijek bili daleko od moje duše oni koje mi spočitavate! Tko! ja! Zar ja da
Vas ponizujem i vrijeđam kad Vas poštujem koliko Vas i ljubim, kad sam
shvatio što je ponos tek onda kad ste me Vi počeli smatrati dostojnim sebe.
Obmanuo Vas je tek izvanjski izgled stvari; priznajem da je on bio protiv mene,
ali zar niste u svom srcu imali ono čime ste ga mogli pobiti? I nije li se ono
pobunilo već na samu pomisao što se mora potužiti na moje? Vi ste mu ipak
povjerovali! Tako, ne samo što ste pomislili da sam sposoban učiniti tako
okrutnu ludost, nego ste se, štoviše, pobojali da ste joj se izložili zbog svoje
naklonosti prema meni. Ah, ako se osjećate toliko poniženom zbog svoje
ljubavi, onda sam i ja posve nizak u Vašim očima.

Mučen bolnim osjećajem što ga u meni izaziva ta misao, odbijajući je, ja
gubim vrijeme koje bih morao upotrijebiti da je uništim. Sve ću priznati,
zadržava me još samo jedan obzir. Zar moram ponovno opisivati događaje koje
bih htio zaboraviti, i svraćati Vašu i svoju pozornost na trenutnu zabludu koju
bih htio iskupiti ostatkom svoga života, zabludu kojoj uzrok još ne mogu
pojmiti i koja će me, kad je se sjetim, vazda ponižavati i dovoditi do očaja. Ah,
ako optužujući sebe moram raspaljivati Vašu srdžbu, nećete barem morati
daleko tražiti osvetu: bit će Vam dovoljno predati me grižnji savjesti.

Međutim, vjerovali ili ne, glavni je uzrok tom nemilom događaju bio
moćan čar što ga osjećam kad sam uz Vas. Zbog njega sam zaboravio na jedan

261

važan posao koji sam neizostavno morao obaviti. Otišao sam prekasno od Vas,
pa nisam našao osobu koju sam pošao tražiti. Nadao sam se da ćemo se sresti u
Operi, ali mi se i to izjalovilo. Emilija, koju sam ondje zatekao, a koju sam
upoznao u vrijeme kad nisam još nisam poznavao ni Vas ni ljubav, Emilija nije
imala svoje kočije pa me zamolila da je odvezem kući, četiri koraka odande.
Nisam u tome vidio ništa loše, pa sam pristao. Tada sam Vas sreo, i odmah
osjetio da ćete me smatrati krivim.

Bojazan da ću Vam se zamjeriti ili Vas rastužiti toliko je u meni jaka da
ste je zacijelo morali odmah zamijetiti. Priznajem, štoviše, da sam zbog nje
pokušao nagovoriti tu djevojku neka se ne pokazuje, ali se ta nježna opreznost
okrenula protiv ljubavi. Naučna, kao i sve djevojke njezina soja, zlorabiti svoju
nasilno prisvojenu moć, Emilija se pobrinula da joj ne izmakne ta sjajna prilika.
Što je više uočavala kako moja zbunjenost raste, to se više željela pokazati, a
njezinu raspojasanost, zbog koje se stidim što ste ijednog trenutka mogli
pomisliti da se odnosi na Vas, prouzročio je samo grozan stid što sam ga
osjećao, a koji je potjecao od moga poštovanja i moje ljubavi.

Dovde sam zasigurno više nesretan nego kriv; i ovi grijesi koje bi svatko
mogao počiniti, i jedini o kojima mi govorite, ti grijesi ne postoje, pa mi se ne
mogu ni spočitnuti. Ali, uzalud šutite o grijesima ljubavi: ja ih neću prešutjeti;
važan me razlog sili da prekinem šutnju.

Posramljen tim nerazumljivim ispadom, ne mogu bez krajnje boli na
njega ni pomisliti.

Svjestan svojih grijeha, pristao bih snositi kaznu zbog njih, ili bih čekao
da mi i vrijeme, i moja vječna nježnost, i moje kajanje donesu oproštaj. Ali
kako mogu šutjeti kad se ono što Vam moram reći tiče vjernosti prema Vama?

Nemojte misliti da tražim izgovor kako bih opravdao ili umanjio svoju
krivnju; priznajem da sam kriv. Ali ne priznajem i nikad neću priznati da
uvredljivu zabludu netko može smatrati ljubavnim grijehom. Ta, zar može biti
ičega zajedničkog između trenutačne osjetilne naslade, trenutačnog
samozaborava nakon kojega se odmah javlja sram i kajanje, i onoga čistog
osjećaja koji se može roditi samo u nježnoj duši i održati se u njoj samo
poštovanjem plod kojega je sreća. Ah, nemojte tako oskrvnjivati ljubav! Čuvajte
se da ne oskrvnete sebe promatrajući s istog motrišta stvari koje nemaju ništa
zajedničko. Pustite niske i pokvarene žene neka strahuju od suparništva koje bi
se, kao što misle, moglo pojaviti, i neka proživljavaju muke ljubomore koja je
okrutna koliko i uvredljiva, a Vi okrenite oči od tih stvari koje bi okaljale Vaše
poglede i, čisti poput božanstva, kaznite - kao što i ono čini - uvredu tako da se

262

na nju i ne osvrćete.
A kakvu ćete kaznu nametnuti meni koja bi bila bolnija od one što je

osjećam, koja bi se mogla usporediti s kajanjem što sam Vas rasrdio, s očajem
što sam Vas rastužio, s nesnosnom pomišlju da sam Vas sada manje dostojan?
Vi razmišljate o kazni, a ja od Vas tražim utjehu, ne zato što sam je zaslužio,
nego zato što mi je potrebna i što mi je samo Vi možete dati.

Ako me odjednom, zaboravljajući moju i svoju ljubav i ne mareći više za
moju sreću, zaželite staviti na vječne muke, imat ćete na to pravo: udarite samo!
No budete li milosrdniji ili osjećajniji, i sjetite li se onih tako nježnih osjećaja
što spajaju naša srca, one duševne naslade koja se vazda obnavlja i sve snažnije
ćuti, onih tako slatkih, tako sretnih dana koje dugujemo jedno drugome - svih
onih blagodati ljubavi koje nam samo ona daje - možda će Vam tada biti milije
oživjeti ih nego ih uništiti. Što ću Vam još reći? Ja sam sve izgubio, i to svojom
krivnjom, ali sve to opet mogu dobiti Vašom dobrostivošću. Na Vama je sada da
odlučite. Dodat ću još samo jednu riječ. Još ste mi se jučer zaklinjali da mi je
sreća osigurana sve dok bude ovisila o Vama! Ah, gospođo, hoćete li me danas
baciti u vječni očaj?

Pariz, 15. studenoga 17..

PISMO 138.

Vikont de Valmont
markizi de Merteuil

Ja čvrsto ostajem pri svojemu lijepa moja prijateljice: ne, nisam
zaljubljen, a nije moja krivnja što me prilike prisiljavaju na ulogu zaljubljena
čovjeka. Pristanite samo, i vratite se, uskoro ćete i sami vidjeti koliko sam
iskren. Jučer sam Vam za to dao dokaze koje ne može uništiti ono što se danas
dogodilo.

Bio sam, dakle, kod svoje nježne kreposnice, a pošao sam onamo jer
nisam imao drugog posla: mala je Volanges, usprkos svom stanju, morala
provesti cijelu noć na preuranjenom plesu gospođe V... Iz puste dokonosti
poželjeh najprije produžiti tu večer s njome, te u ime toga čak zatražih od nje
malu žrtvu. No tek što dobih njezin pristanak, kadli mi užitak što sam ga

263

očekivao pomuti pomisao na onu ljubav koju mi Vi uporno pripisujete ili mi je
u najmanju ruku predbacujete; pomuti je, kažem, toliko te nisam više osjećao
druge želje nego da i sebe i Vas uvjerim kako je to čista kleveta s Vaše strane.

Donesem, dakle, brzu odluku, te uz prilično labav izgovor napustim svoju
ljepoticu, zaprepaštenu i očito rastuženu. A ja mirno pođoh u Operu, sastati se s
Emilijom, koja bi Vam mogla posvjedočiti da od jutros, kad smo se rastali,
nikakvo kajanje nije pomutilo naše užitke.

Imao sam valjanih razloga za uznemirenost, ali me spasila moja
ravnodušnost. Jer, kao što ćete vidjeti, bio sam tek četiri kuće od Opere, s
Emilijom u kočiji, kadli se kočija one stroge bogomoljke zaustavi tik do moje,
tako da smo zbog gužve oko osam minuta stajali jedno pokraj drugoga. Vidjelo
se kao usred bijela dana, a nisam imao kamo pobjeći.

Ali to nije sve; pomislih kako bih mogao reći Emiliji da je to ona žena
kojoj sam jednom uz nju pisao. (Možda ćete se sjetiti one ludorije kad mi je
Emilija služila kao naslon za pisanje.{56}) Ona to nije zaboravila, a kako se voli
smijati, uze netremice promatrati tu vrlu djevu, kao što reče, i smijati se tako
glasnim i bezočnim smijehom koji je morao izazivati bijes.

Ni to još nije sve. Ta mi ljubomorna žena još istu večer pošalje slugu.
Nisam bio kod kuće, ali ga ona - uporna kakva jest - pošalje po drugi put, s
nalogom da me pričeka. Odlučivši ostati kod Emilije, bijah vratio kočiju i
naredio kočijašu neka ujutro dođe po mene. Kad je on, došavši k meni, naišao na
ljubavnoga glasnika, držao je posve prirodnim da mu kaže kako se ja neću
vratiti te noći. Možete zamisliti učinak te vijesti, kao i to da sam, vraćajući se
bogomoljki, naišao na otkaz sročen dostojanstvenim, prilici primjerenim
riječima.

Tako je ona, prema Vašemu mišljenju dugoročna pustolovina, kao što
vidite, mogla završiti već jutros. Ako se to nije dogodilo, nije to stoga, kao što
ćete pomisliti, što mi je stalo da je nastavim, nego što nisam držao pristojnim da
ona mene ostavi, ali i zato što sam Vama htio namijeniti čast te žrtve.

Na to oštro pisamce odgovorio sam, dakle, pismom punim osjećaja;
podrobno naveo sve razloge nadajući se da će oni - za volju ljubavi - biti
prihvaćeni. I uspio sam. Maloprije sam primio drugo pisamce, još uvijek oštro;
ono potvrđuje vječni raskid kao što i mora biti, ali mu ton više nije isti. Izričito
kaže da me ne želi više vidjeti: tu odluku ona objavljuje četiri puta na
najodlučniji način. Iz toga sam zaključio da ne smijem gubiti ni trenutka nego je
odmah pohoditi. Već sam poslao slugu da pridobije vratara, a za koji trenutak
idem i sâm izmoliti oprost jer za grijehe te vrste postoji samo jedan recept koji

264

donosi oproštenje svih grijeha, a njega se daje samo u prisutnosti druge osobe.
Zbogom, dražesna moja prijateljice; hitam obaviti taj važan posao.

Pariz, 15. studenoga 17..

PISMO 139.

Predsjednikovica de Tourvel
gospođi de Rosemonde

Kako se kajem, mudra moja prijateljice, što sam Vam previše i prerano
govorila o svojim prolaznim mukama! Sada sam ja uzrokom Vaše žalosti; tuga
što Vam dolazi od mene još traje, a ja sam već sretna. Da, sve je zaboravljeno,
oprošteno ili, bolje rečeno, sve je zaglađeno. Nakon onih silnih boli i zebnja
uslijedili su mir i slasti. O, kako da Vam izrazim radost srca svoga!? Valmont je
nedužan; onaj koji toliko ljubi ne može biti kriv. Nije učinio one teške,
uvredljive pogreške koje sam mu onako oštro spočitavala; uostalom, ne bi li i
meni trebalo milosrdna praštanja za barem jedan grijeh što sam ga učinila?

Neću Vam podrobno iznositi činjenice i razloge koji ga opravdavaju;
razum bi ih možda pogrešno ocijenio, ali ih srce mora osjetiti. Kad biste ipak
posumnjali u moju slabost, pozvala bih se na Vaše mišljenje koje bi bilo potvrda
mojemu. Za muškarce, i sami kažete, nestalnost nije nevjernost.

To ne znači da ne osjećam kako ta razlika, koju javno mišljenje
bezrazložno odobrava, ipak vrijeđa osjetljivost. A na što bi se tužila moja
osjetljivost kad Valmontova još više trpi? Nemojte misliti da je on sebi oprostio
onaj grijeh što sam ga ja zaboravila ili da se zbog njega utješio. Ipak, kako li je
samo nadoknadio tu malu pogrešku svojom izdašnom ljubavlju i mojom
neizmjernom srećom!

Ili je moja sreća potpunija, ili potpunije osjećam njezinu vrijednost otkako
sam se pobojala da sam je izgubila. Ali jedno Vam mogu reći: ako sam u sebi
osjećala snagu da podnesem patnje okrutne poput onih koje sam već iskusila,
mislim da nisam preskupo platila još veću sreću što sam je nakon toga osjetila.
O, nježna moja majko, izgrdite pošteno svoju nerazboritu kćer što Vas je
ražalostila svojom naglošću, izgrdite je što je nepromišljeno osudila i ocrnila
onoga kojega nije smjela prestati ljubiti. I uviđajući koliko je bila nerazborita,

265

gledajte je sada sretnu i uvećajte njezinu radost time što ćete je s njome dijeliti.

Pariz, 16. studenoga 17..

PISMO 140.

Vikont de Valmont
markizi de Merteuil

Kako to, lijepa moja prijateljice, da još nema odgovora od Vas? Moje ga
je posljednje pismo, čini mi se, ipak zaslužilo. Prošla su već tri dana otkako sam
ga mogao primiti, a njega nema, pa nema! Ljut sam, najblaže rečeno; zato Vam
uopće neću govoriti o svojim važnim poslovima.

Da smo se dokraja izmirili, da je umjesto prijekora i nepovjerenja
uslijedila nova, još veća ljubav, da ja sada primam isprike i dužnu zadovoljštinu
za osumnjičenu nevinost - o tome Vam neću kazati ni riječi; a da nije bilo onoga
nepredviđenog događaja prošle noći, ne bih Vam ni pisao. Ali, kako da se on
tiče naše štićenice, a ona Vas zacijelo neće moći o tome izvijestiti, barem ne
neko vrijeme, preuzimam to na sebe.

Iz razloga koje ćete naslutiti ili ne, gospođa de Tourvel već nekoliko dana
ne zaokuplja moje misli. Kako kod male Volanges nema tih razloga, postao sam
njezinim češćim gostom. Zahvaljujući uslužnom vrataru, nisam morao
svladavati nikakve zapreke i mi smo, Vaša štićenica i ja, vodili ugodan i uredan
život. Ali navika nosi i nehat. Prvih dana nismo poduzimali sve nužne mjere
opreza, drhtali smo od straha iza kračuna. Jučer je naša nevjerojatna nepažnja
izazvala nesreću s kojom ću Vas upoznati. Ja se ni najmanje nisam prepao, ali je
zato djevojčica to skuplje platila.

Nismo spavali nego smo se samo nehajno odmarali nakon ljubavne slasti
kadli iznenada začusmo kako se otvaraju vrata naše sobe. Ja odmah zgrabim
mač da obranim sebe i našu zajedničku štićenicu. Koraknem naprijed, a ne
vidim nikoga, ali vrata su doista bila otvorena. Kako smo imali svijeću, ja
pretražim cijelu sobu, ali ne nađem ni žive duše. Tada se sjetim da smo
zaboravili poduzeti uobičajene mjere opreza. Budući da su bila samo pritvorena
ili slabo zatvorena, vrata su se, očito, sama od sebe otvorila.

Pošavši k svojoj uplašenoj družici da je umirim, nisam je zatekao u

266

postelji; bila je pala ili se skrila podno kreveta. Ležala je ondje ispružena, bez
svijesti i svijala se u grčevima. Zamislite moju nepriliku! Ipak sam je uspio
vratiti u postelju, čak je i prizvati k svijesti, ali se ona prilikom pada bila
povrijedila i ubrzo počela osjećati posljedice.

Bolovi u križima, žestoki grčevi u trbuhu i još neki manje očiti znaci
domalo mi razjasne o čemu je riječ. Ali da bih joj to priopćio, morao sam joj
najprije reći u kakvom je stanju bila prije tog pada jer ona ništa nije naslućivala.
Možda nikada prije nje žena nije sačuvala toliko nevinosti upravo sjajno čineći
sve ono što je bilo potrebno da je se oslobodi. Ah, ta ne gubi vrijeme na
razmišljanje!

Ali ga je i te kako gubila u jadikovanju pa sam osjetio da mi valja donijeti
neku odluku. Dogovorio sam se s njom da ću odmah poći kućnom liječniku i
kirurgu, reći im da će ih ona pozvati i ispričati im sve u povjerenju, a ona će
pozvati sobaricu kojoj će se povjeriti ili ne, kako bude htjela; ali će morati
zatražiti pomoć te izričito zabraniti da probude gospođu de Volanges - to je
nježna i prirodna pažnja kćeri koja ne želi uznemiriti majku.

Otrčao sam po liječnika i kirurga što sam brže mogao, sve im
ispripovjedio, a odande se vratio kući iz koje još nisam izašao. No kirurg,
kojega sam, uostalom, poznavao, došao mi je u podne i izvijestio me o stanju
bolesnice. Nisam se prevario. Kirurg se nada da se - ne dogodi li se kakva
nesreća - u kući neće ništa opaziti. Sobarica je upućena u tajnu; liječnik je
izmislio neku bolest, pa će se stvar zataškati kao i tisuće drugih, osim ako nam
je kasnije ne bude korisno razglasiti.

Ali postoji li još kakav zajednički interes između Vas i mene? Vaša me
šutnje navodi na sumnju. Ne bih čak više u to vjerovao kad me ne bi nagonila
želja da potražim sva sredstva kako bih sačuvao nadu. Zbogom, lijepa moja
prijateljice, grlim Vas, ali čuvajte se!

Pariz, 21. studenoga 17..

PISMO 141.

Markiza de Merteuil
vikontu de Valmontu

267

Bože moj, vikonte, kako mi dosađujete svojom upornošću! Što je Vas
briga za moju šutnju? Mislite li da šutim zato što nemam razloga kojima bih se
branila? Ah, kamo sreće! Ne, nego samo zato što mi Vam ih je teško iskazati.

Recite mi istinu! Obmanjujete li Vi samoga sebe ili želite mene
obmanuti? Nesklad između Vaših riječi i Vaših djela navodi me na te dvije
pretpostavke. Koja je istinita? Što želite da Vam kažem kad ni sama ne znam što
bih mislila?

Čini se da smatrate velikom zaslugom svoju posljednju svađu s
predsjednikovicom, ali što ona dokazuje u prilog Vašemu mišljenju ili protiv
mojega? Ja Vam, posve sigurno, nikad nisam rekla kako tu ženu ljubite toliko da
je nikad ne biste prevarili, da ne biste za to iskoristili svaku priliku koja bi Vam
se učinila ugodnom i lakom, nisam čak ni sumnjala da Vam ne bi bilo gotovo
svejedno da s nekom drugom, s prvom koja naiđe, zadovoljite čak i one žudnje
koje bi samo ona mogla pobuditi; i ne čudi me što ste, u svom razvratničkom
duhu, koji Vam se ne može osporiti, jedanput hotimice učinili ono što ste tisuću
puta učinili slučajno. Tko ne zna da je to obična moda i običaj svih Vas
muškaraca, koliko god Vas ima, od zločinca do klipana!? Onoga koji se danas
toga kloni smatraju zanesenjakom, a ja mislim da to nije ona mana koju ja
Vama spočitavam.

Ali rekla sam Vam, mislila sam, i još sada mislim da Vi ipak ljubite svoju
predsjednikovicu; samo što je zapravo ne ljubite čistom i nježnom ljubavlju
nego onom kojom ste Vi sposobni ljubiti; onom koja, na primjer, u ženi
pronalazi draži ili osobine što ih ona zapravo ne posjeduje, ljubavlju što tu ženu
izdvaja od drugih, što Vas veže za nju i onda kad je vrijeđate; riječju, onakvom
ljubavlju kakvu, zamišljam, sultan može osjećati prema svojoj najmilijoj
sultanici, ali koja ga ne priječi da često više voli običnu ropkinju. Moja mi se
usporedba čini to ispravnijom što Vi, kao ni on, nikada niste ni ljubavnik ni
prijatelj nekoj ženi nego uvijek njezin tiranin ili njezin rob. Zato sam posve
sigurna da ste se veoma, veoma ponizili kako biste ponovno stekli milost te
lijepe žene i, presretni što Vam je to uspjelo, čim je kucnuo trenutak koji će
Vam donijeti oproštenje, Vi me napuštate zbog onoga važnog događaja.

Ako mi u svom posljednjem pismu ne govorite samo o toj ženi, to je zato
što mi ne želite ništa reći o svojim važnim stvarima; one Vam se čine toliko
značajnima te mislite da me kažnjavate time što o njima šutite. I nakon tisuću
dokaza o Vašoj bjelodanoj ljubavi prema drugoj ženi, Vi me mirno pitate postoji
li još kakav zajednički interes između Vas i mené . Pazite se, vikonte! Ako Vam
jednom odgovorim, moj će odgovor biti neopoziv; a možda Vam već previše

268

kažem i time što Vam velim da se u ovom trenutku bojim odgovoriti Vam na to
pitanje. Zato o tome više uopće ne želim govoriti.

Sve što mogu učiniti jest da Vam ispripovjedim jednu pripovijest. Možda
nećete imati vremena da je pročitate ili da joj pridate dovoljno pozornosti kako
biste je dobro razumjeli. Od volje Vam je. To će, u najgorem slučaju, biti tek
jedna promašena priča.

Jedan moj poznanik bio se spetljao, kao i Vi, s nekom ženom koja mu je
slabo služila na čast. Bio je toliko razborit te je s vremena na vrijeme uviđao
kako će mu, prije ili kasnije, ta pustolovina naškoditi. Ali koliko god se zbog nje
stidio, nije imao hrabrosti prekinuti s njom. Bio je u još većoj neprilici i stoga
što se pred prijateljima hvalio kako je posve slobodan, i što je dobro znao da
bivamo to smješniji što se više opravdavamo. Tako je provodio život neprestano
praveći gluposti i stalno govoreći: Nisam ja tome kriv. Taj je čovjek imao
prijateljicu koja ga jednom htjede javno obrukati i tako ga zauvijek načiniti
smiješnim. Ali kako je ipak bila više plemenita nego zlobna, ili možda zbog
nekoga drugog razloga, ona htjede iskušati i posljednje sredstvo kako bi za svaki
slučaj mogla reći kao i njezin prijatelj: Nisam ja tome kriva. Ona mu dakle, bez
komentara, pošalje sljedeće pismo, kao lijek koji bi mu mogao biti koristan u toj
njegovoj nevolji:

»Sve nam jednom dodije, anđele moj, to je zakon prirode; nisam ja tome
kriv.

Ako mi je dosadila pustolovina koja me posvema zaokupljala četiri duga
mjeseca, nisam ja tome kriv.

Ako sam, na primjer, imao upravo onoliko ljubavi koliko Ti poštenja, a to
je svakako mnogo rečeno, onda nije čudno što se jedno svršilo u isto vrijeme
kao i drugo. Nisam ja tome kriv.

Iz toga slijedi da sam Te već od nekoga vremena varao, ali me je na to
donekle prisilila tvoja nesmiljena nježnost! Nisam ja tome kriv.

Sada žena koju ludo ljubim zahtijeva da Te žrtvujem. Nisam ja tome kriv.

Držim da je ovo krasna prilika za prosvjed protiv vjerolomstva; ali ako je
priroda muškarcima podarila tek postojanost, a ženama tvrdoglavost - nisam ja
tome kriv.

Poslušaj me, izaberi sebi drugoga ljubavnika kao što sam ja izabrao drugu
ljubavnicu. To je dobar, izvrstan savjet. Ako držiš da je loš, nisam ja tome kriv.

Zbogom, anđele moj, uzeo sam Te s užitkom, ostavljam Te bez kajanja:
možda ću Ti se opet vratiti. Tako Ti je to na ovom svijetu. Nisam ja tome kriv.«

269

Nije vrijeme, vikonte, da Vam govorim o učinku toga pokusa i što se
nakon njega dogodilo, ali Vam obećavam da ću Vam to reći u sljedećem pismu.
U njemu ćete naći i moj ultimatum za obnovu ugovora što mi ga predlažete. Do
tada, samo zbogom...

Da, zbilja, zahvaljujem Vam na potankostima o maloj Volanges. To je
članak koji valja čuvati za dan nakon vjenčanja, za »Vjesnik zlih jezika«. U
međuvremenu, primite moju sućut što ste ostali bez potomka. Laku noć,
vikonte.

U dvorcu ..., 24. studenoga 17..

PISMO 142.

Vikont de Valmont
markizi de Merteuil

Vjere mi, lijepa moja prijateljice, ne znam jesam li pogrešno pročitao ili
loše razumio i Vaše pismo i pripovijest koju ste mi u njemu ispripovjedili, i
onaj mali predložak za pisanje pisama. Mogu Vam samo reći da mi se učinio
originalnim i djelotvornim; zato sam ga jednostavno prepisao i još jednostavnije
poslao svojoj božanstvenoj kreposnici. Nisam ni časka časio jer je to nježno
pismo poslano već sinoć. Učinio sam to zato što sam joj već jučer bio obećao
pisati, a osim toga, mislio sam kako joj neće teško pasti da se cijelu noć pribire i
razmišlja o važnom događaju, pa makar mi Vi ponovno zamjerili na tom izrazu.

Nadao sam se da ću Vam jutros moći poslati odgovor svoje drage, ali sad
je već gotovo podne, a još ništa nisam dobio. Čekat ću do pet sati, pa ako do
tada ne primim nikakvih vijesti, sam ću poći po njih jer je u svakom sporu prvi
korak najteži.

A sada, kao što možete misliti, jedva čekam čuti kraj pripovijesti o onom
Vašem znancu koji je tako žestoko osumnjičen te ne zna, kad zatreba, žrtvovati
jednu ženu. Je li se popravio? I je li mu njegova velikodušna prijateljica
oprostila?

Ujedno želim primiti Vaš ultimatum, kako Vi tako lukavo kažete! Osobito
me zanima hoće li u njemu biti ljubavi. O, ima je, bez sumnje, i to koliko!
Međutim, ja ne želim ništa reći i sve očekujem od Vaše dobrote.

270

Zbogom, dražesna moja prijateljice! Zapečatit ću ovo pismo tek u dva
sata, u nadi da ću mu moći priložiti željeni odgovor.

(U dva sata poslije podne.)
Još ništa, a jako mi se žuri. Nemam vremena dodati ni riječi: ali, hoćete li
i ovaj put odbiti najnježnije ljubavne poljupce?

Pariz, 27. studenoga 17..

PISMO 143.

Predsjednikovica de Tourvel
gospođi de Rosemonde

Razderana je, gospođo, koprena na kojoj je bila naslikana iluzija moje
sreće. Kobna mi je istina otvorila oči i vidim samo sigurnu i blisku smrt do koje
vodi zacrtana staza između sramote i grižnje savjesti. Poći ću tom stazom... i bit
će mi drage moje muke ako mi skrate život. Šaljem Vam pismo što sam ga jučer
primila; neću mu dodavati nikakve primjedbe, ono ih nosi u sebi. Nije više
vrijeme da se tužim, sada mi samo preostaje patiti! Nije mi potrebna samilost
nego snaga.

Primite, gospođo, moj posljednji zbogom i uslišajte mi posljednju molbu:
prepustite me mojoj sudbini, zaboravite me posvema i nemojte me više ubrajati
među žive. Postoji razmeđe u nesreći na kojemu čak i prijateljstvo povećava
naše patnje i ne može ih izliječiti. Kad su rane smrtonosne, svaka pomoć postaje
nečovječna. Ne znam ni za koji drugi osjećaj osim za očajanje. Ništa mi se više
ne mili doli duboke noći u koju ću pokopati svoju sramotu. U njoj ću oplakivati
svoje grijehe, budem li još mogla plakati, jer od jučer nisam pustila nijedne
suze. Nema ih više u mojem uvelom srcu.

Zbogom, gospođo. Nemojte mi više odgovarati. Zaklela sam se nad ovim
okrutnim pismom da nijedno više neću primiti.

Pariz, 27. studenoga 17..

271

PISMO 144.

Vikont de Valmont

markizi de Merteuil

Jučer, u tri sata poslije podne, lijepa moja prijateljice, nestrpljiv što nisam
dobio nikakvih vijesti, pošao sam k svojoj napuštenoj prijateljici. Rekli su mi da
je izašla. U toj sam rečenici vidio da me ne želi primiti, pa se nisam ni srdio ni
iznenadio; povukao sam se u nadi da će taj postupak ipak navesti tu tako
uglađenu ženu da me počasti kratkim odgovorom. Budući da sam željno
očekivao taj odgovor, namjerno sam svratio kući oko deset sati, ali nisam ništa
našao. Začuđen tom šutnjom kojoj se nisam nadao, naložio sam slugi da krene u
potragu i dozna je li ta osjetljiva žena umrla ili je na samrti. Najposlije, kad sam
se vratio kući, on mi reče da je gospođa de Tourvel uistinu izašla u jedanaest
sati prije podne sa svojom sobaricom, da se odvezla u samostan u... i da je u
sedam sati uvečer vratila kočiju i poslugu s porukom neka je ne čekaju kod
kuće. Sigurno, učinila je sve kako treba. Samostan je pravo utočište za udovice,
pa ako ustraje u tako hvalevrijednoj odluci, ja ću svim obvezama koje joj
dugujem dodati i zahvalnost zbog slave koju će dobiti ova pustolovina.

Nedavno sam Vam rekao da ću se, usprkos Vašoj zabrinutosti, ponovno
pojaviti na pozornici društvenoga života tek kad budem obasjan novim sjajem.
Neka se sad pokažu oni strogi kritičari koji su me optuživali zbog romantične i
nesretne ljubavi, neka načine brže i sjajnije raskide, ma ne, nek’ učine bolje:
neka se pokažu kao tješitelji - utrt im je put. Evo, neka se samo usude krenuti
tim putem što sam ga ja u cijelosti prošao; pa ako ijedan od njih postigne i
najmanji uspjeh, ustupam mu prvo mjesto. Ali svi će oni osjetiti kako se, kad se
ja potrudim, dojam što ga ostavljam ne da izbrisati. Ah, takav će nedvojbeno
biti i ovaj, a ja ću prezreti sve svoje dosadašnje pobjede budem li kod te žene
imao suparnika kojega bi ona mogla ljubiti više nego mene.

Ta njezina odluka, priznajem, laska mojemu samoljublju, ali me ljuti što
je moja kreposnica našla dovoljno snage da se toliko odvoji od mene. Bit će
vjerojatno između nas dvoje i drugih zapreka osim onih što sam ih ja postavio!
Kako!? Kad bih joj se sada htio približiti, moglo bi se dogoditi da me više neće!
Što kažem? Možda me ne želi, možda to više nije njezina najveća sreća! Zar se
tako ljubi? I mislite li, ljepotice moja, da ja to moram trpjeti? Ne bih li mogao,

272

na primjer, i ne bi li bilo bolje pokušati navesti tu ženu da predvidi mogućnost
pomirenja, koje uvijek želimo, dokle god postoji nada? Mogao bih poduzeti taj
korak ne pripisujući mu važnost, i ne dajući Vam tako povoda za ljubomoru.
Upravo suprotno, bio bi to običan pokus što bismo ga Vi i ja učinili
sporazumno; a čak i kad bih uspio, to bi bio samo jedan način više da ponovim,
prema Vašoj želji, žrtvu koja je Vama, čini se, ugodna. A sada, lijepa moja
prijateljice, ostaje mi da me za to nagradite jer su sve moje želje usmjerene na
Vaš povratak. Dođite stoga brzo da ponovno nađete svoga ljubavnika, svoje
užitke, svoje prijatelje, i da budete u tijeku ovdašnjih zbivanja.

Pustolovina male Volanges okrenula se na dobro, da ne može biti bolje.
Jučer, kad se zbog zabrinutosti nisam mogao skrasiti na jednome mjestu, pošao
sam obavljati razne poslove, pa sam svratio i gospođi de Volanges. Našao sam
Vašu štićenicu već u salonu, doduše još u bolesničkoj odjeći, ali već posve
oporavljenu i još svježiju i zanimljiviju. Vi udane žene u takvu biste slučaju
ostale mjesec dana u počivaljci: stoga, vjere mi, živjele gospođice! Ova mi je
uistinu probudila želju da doznam je li potpuno ozdravila.

Još Vam moram reći da je zbog nevolje te djevojčice zamalo poludio onaj
Va š osjećajni Danceny. Prvo od žalosti, a sada od radosti. Njegova Cecilija
bolesna! Ta pomislite, čovjek izgubi pamet u takvoj nesreći! Tri puta na dan
slao je po vijesti, a nije bilo dana kad ne bi sâm došao. Napokon je u jednoj
krasnoj poslanici zamolio mamicu za dopuštenje da joj može doći čestitati na
ozdravljenju tako dragoga bića. Gospođa de Volanges je pristala, tako da sam ga
zatekao u istom položaju kao i nekada, spremnoga na određenu prisnost koju se
još nije usuđivao sebi dopustiti.

Od njega sam doznao ove pojedinosti jer smo od Volangesove izišli u isto
vrijeme, pa sam ga potegao za jezik. Nemate pojma kako je na njega djelovao
taj posjet. Pusta radost, želje, zanosi koje je nemoguće izraziti. Ja, koji volim
snažna uzbuđenja, na kraju mu zavrtih mozak uvjeravajući ga da ću mu vrlo
brzo omogućiti da još izbliže vidi svoju ljepoticu.

I doista, odlučio sam mu je predati čim dovršim svoj pokus. Želio bih
Vam se do kraja posvetiti, a osim toga, zar bi se isplatilo da Vaša štićenica bude
moja učenica ako mora varati samo svoga muža? Pravo je majstorstvo prevariti
ljubavnika, a osobito prvoga! Jer ja ne mogu sebi predbaciti da sam ikad
izgovorio riječ ljubav.

Zbogom, lijepa moja prijateljice, vratite se, dakle, što prije kako biste
uživali u svojoj vlasti nada mnom, primili moje poštovanje i isplatili mi
nagradu za nj.

273

Pariz, 28. studenoga 17..

PISMO 145.

Markiza de Merteuil
vikontu de Valmontu

Zar ste zbilja, vikonte, ostavili predsjednikovicu? Jeste li joj poslali pismo
koje sam Vam sastavila za nju? Doista ste zlatni, tâ premašili ste moja
očekivanja! Iskreno priznajem da mi ta pobjeda laska više nego sve one što sam
ih dosad dobila. Možda ćete pomisliti da visoko cijenim tu ženu koju sam prije
tako malo poštovala. Nipošto, ali me veseli što tu pobjedu nisam iznijela nad
njom već nad Vama: to je ono najzgodnije i uistinu sjajno.

Jest, vikonte, Vi ste veoma voljeli gospođu de Tourvel, čak je i sada
volite; ludo je volite, ali ste je hrabro žrtvovali jer je mene zabavljalo da Vas
ismijavam zbog toga. Žrtvovali biste ih i tisuću samo da ne podnosite porugu.
Kamo nas sve ne vodi taština!? Ima pravo mudrac kad kaže da je ona
neprijateljica sreće.

Što bi sada bilo od Vas da sam Vam samo htjela napakostiti? Ali ja ne
znam varati, Vi to dobro znate; i makar me bacili u očaj i natjerali u samostan,
ja bih pokušala sreću i predala se svome pobjedniku.

Međutim, ako sada kapituliram, to je uistinu iz čiste slabosti, jer da sam
htjela, koliko bih Vam psina bila mogla načiniti! A možda ste ih i zaslužili?
Divim se, na primjer, s koliko mi lukavosti ili nespretnosti onako mirno
predlažete da Vam dopustim obnoviti vezu s predsjednikovicom. Vama bi i te
kako odgovaralo, zar ne, da sebi pripišete zaslugu za taj raskid, a da se pritom
ne lišite užitka? I kako ta tobožnja žrtva ne bi pritom za Vas bila nikakvom
žrtvom, Vi mi nudite da je ponovite meni za volju! Po tome bi sporazumu Vaša
božanstvena bogomoljka i dalje vjerovala da je ona jedina izabranica Vašeg
srca, dok bih se ja ponosila što sam joj pretpostavljena kao suparnica. Vi biste
nas obje vukli za nos, ali biste bili zadovoljni, a za ostalo - baš Vas briga!

Šteta što s toliko dobra za planove imate tako malo smisla za njihovu
provedbu, i što ste jednim nepromišljenim korakom onemogućili ono što najviše
želite.

Što!? Nakanili ste obnoviti vezu s njome, a napisali ste joj ono pismo! I

274

mene ste, dakle, smatrali vrlo nevještom! Ah, znajte, vikonte, kad jedna žena
udara u srce druge žene, ona rijetko promaši osjetljivo mjesto, i ta je rana
neizlječiva. Dok sam ja udarala u njezino srce ili, bolje reći, upravljala Vašim
udarcima, nisam zaboravljala da mi je ta žena suparnica, da Vam se u jednom
trenutku dopadala više od mene, i da ste me na kraju krajeva stavili ispod nje.
Ako sam se u svojoj osveti prevarila, pristajem snositi krivnju. Stoga mislim da
je dobro što iskušavate sva sredstva, čak Vas pozivam da to činite i obećavam
da se neću srditi na Vaše uspjehe budete li ih imali. Toliko sam mirna u tom
smislu da neću više na to misliti. Razgovarajmo o čemu drugome.

Na primjer, o zdravlju male Volanges. Vi ćete mi sve točno o njoj kazati
kad se vratim, zar ne? Bit će mi drago čuti što je s njom. Nakon toga ćete Vi
sami prosuditi hoćete li djevojčicu predati njezinu draganu ili pokušati po drugi
put postati utemeljiteljem novoga ogranka loze de Valmonta, pod Gercourtovim
imenom. Ta mi se misao učinila prilično zanimljivom, pa, ostavljajući Vam
izbor, ipak Vas molim da ne donosite konačnu odluku prije no što o njoj zajedno
porazgovaramo. To neće biti tako daleko jer ću ja uskoro biti u Parizu. Ne mogu
Vam reći točan dan, ali Vi ne sumnjate da ćete, čim stignem, biti prvi o tomu
izviješteni.

Zbogom, vikonte; uza sve moje grdnje, pakosti i prijekore, još Vas silno
volim i spremam Vam se to i dokazati. Do viđenja, dragi prijatelju.

U dvorcu ..., 29. studenoga 17..

PISMO 146.

Markiza de Merteuil
vitezu Dancenyju

Napokon odlazim, mladi moj prijatelju, i sutra navečer stižem u Pariz.
Zbog svih nezgoda što ih za sobom povlači selidba neću nikoga primati. Ali ako
mi imate što hitno kazati, Vas ću izuzeti od toga općeg pravila. Zato Vas molim
da moj dolazak držite u tajnosti. Neću o njemu izvijestiti ni Valmonta.

Da mi je netko nedavno rekao kako ćete uskoro imati moje isključivo
povjerenje, ne bih mu vjerovala. Ali Vaše je potaknulo moje. Rekla bih da ste se
pritom služili i spretnošću, možda čak i zavođenjem. To bi, najblaže rečeno,

275

bilo vrlo ružno. Uostalom, to sad ne bi bilo opasno; Vi sad imate drugih
poslova! Kad je junakinja na pozornici, pouzdanica odlazi u pozadinu.

Znači, niste imali vremena pričati mi o svojim novim uspjesima! Kad je
Vaša Cecilija bila odsutna, dani su bili prekratki za Vaše nježne jadikovke. Vi
biste ih bili stalno ponavljali da i nije bilo mene koja bi ih slušala. Kasnije, kad
je bila bolesna, Vi ste me još častili pričama o svojim strepnjama; morali ste ih
nekome kazati. Ali sada, kad je ona koju ljubite u Parizu, kad je zdrava, a
osobito kad je pokatkad viđate, ona Vam je posve dovoljna, a Vaši Vam
prijatelji više ništa ne znače.

Ja Vas ne osuđujem; to je krivnja Vaših dvadeset godina. Zar ne znamo da
su mladići, još od Alkibijada, znali za prijateljstvo samo u žalosti? Sreća ih
katkad čini brbljavima, ali nikad povjerljivima. Reći ću poput Sokrata: Volim da
mi prijatelji dolaze kad su nesretni.{57} Ali on je kao filozof mogao i bez njih i
kad nisu dolazili. U tome ja nisam mudra poput njega, pa sam Vašu šutnju
doživljela kao što bi je doživjela svaka slaba žena.

Nemojte ipak misliti da sam prezahtjevna: tako bi i moralo biti! Isti onaj
osjećaj koji me čini svjesnom odsutnosti mojih prijatelja daje mi snage da je
hrabro podnosim kad je ona dokazom ili uzrokom njihove sreće.

Računam na Vas sutra uvečer, ako Vam ljubav dopusti malo slobode i
dokonosti, ali Vam zabranjujem da se i najmanje žrtvujete za mene.

Zbogom, viteže, bit će mi pravo veselje ponovno Vas vidjeti. Hoćete li
doći?

U dvorcu ..., 29. studenoga 17..

PISMO 147.

Gospođa de Volanges
gospođi de Rosemonde

Sigurno ćete se rastužiti, kao i ja, poštovana moja prijateljice, kad doznate
u kakvu se stanju nalazi gospođa de Tourvel: od jučer je bolesna, a bolest je
uzela toliko maha i pokazuje tako opasne znakove da sam se doista uplašila.

Žestoka groznica, jako i gotovo neprekidno bunilo, neutaživa žeđ - to su,
eto, svi vidljivi znaci. Liječnici kažu da još ništa ne mogu prognozirati, a

276

liječenje će biti utoliko teže, što bolesnica tvrdoglavo odbija svaki lijek. To ide
tako daleko te su je morali silom držati da joj puste krv, i još dvaput tako
postupiti kako bi joj stavili zavoj što ga ona u bunilu uporno trga.

Vi koji je, kao i ja, poznajete onako slabašnu, onako plašljivu i onako
blagu - možete li razumjeti da je jedva mogu držati četiri osobe i da je hvata
neopisiv bijes čim joj netko hoće nešto kazati? Bojim se da nije riječ samo o
bunilu, nego da je to pravo duševno rastrojstvo.

Još me više plaši ono što se dogodilo prekjučer.

Toga je dana oko jedanaest sati prije podne stigla u samostan... sa svojom
sobaricom. Kako je bila odgojena u toj kući i običavala gdjekad zalaziti u nju,
primili su je, kao obično, i svima se učinila mirnom i zdravom. Otprilike dva
sata kasnije raspitala se je li prazna ona soba u kojoj je stanovala dok je bila
pitomica. Kad su joj odgovorili da jest, zamoli ih da je vidi te ode onamo u
pratnji poglavarice i nekoliko redovnica. Tada izjavi da se došla nastaniti u tu
sobu, koju, kao što reče, nije smjela nikad napuštati i iz koje će je, doda, iznijeti
samo mrtvu, upravo se tako izrazila.

U prvi mah nisu znali što bi na to rekli, ali kad je prvo iznenađenje prošlo,
izjavili su joj da je kao udanu ženu ne mogu primiti bez posebne dozvole. Ni taj
razlog, ni tisuću drugih nisu koristili. Od tog trenutka ne samo što nikako nije
htjela izići iz samostana, nego čak ni iz sobe. Napokon, kad im je bilo dosta
natezanja, u sedam sati uvečer, pristanu da tu provede noć. Poslali su natrag
njezinu kočiju i sluge, te odgodili odluku za sutradan.

Tvrde da cijelu to večer na njezinu licu i u držanju nije bilo ničega
neobičnog, sve je bilo sabrano i promišljeno; da je samo četiri-pet puta zapadala
u duboko snatrenje iz kojega je nisu mogli trgnuti riječima. Svaki put prije nego
što bi došla k sebi, stavila bi obje ruke na čelo koje je, kako se činilo, snažno
stiskala. Nato ju je jedna od redovnica upitala boli li je glava. Ona je poče dugo
netremice promatrati, te najposlije reče: »Ne boli tu!« Odmah zatim zamoli
neka je ostave samu i zatraži da je ubuduće ništa ne pitaju.

Svi se povukoše osim njezine sobarice, koja je, nasreću, morala spavati u
istoj sobi jer drugdje nije bilo mjesta.

Prema pripovijedanju te djevojke, njezina je gospodarica bila prilično
mirna do jedanaest sati uvečer. Tada reče da želi leći, ali prije no što se posve
razodjene, stane brzo hodati po sobi, često mašući rukama. Julija, koja je vidjela
što se dogodilo tijekom dana, nije joj se usudila ništa reći, nego je šuteći čekala
gotovo cio sat. Nakraju je gospođa de Tourvel pozove dvaput zaredom. Tek što

277

je dotrčala, kadli joj gospodarica padne u naručaj, govoreći: »Ne mogu više!«
Dopustila je da je odvedu u postelju, te odbila i jelo i pomoć. Zamolila je samo
da joj pokraj kreveta stave vode i naredila Juliji neka legne.

Julija tvrdi da nije zaspala do dva sata ujutro i da cijelo to vrijeme nije
čula ni komešanja ni jadikovke. Ipak kaže da ju je u pet sati probudio glas
njezine gospodarice, koja je govorila snažnim i povišenim glasom. Upitavši je
treba li što a ne dobivši nikakva odgovora, uzela je svijeću i prišla krevetu
gospođe de Tourvel, koja je nije prepoznala nego je, prestavši bulazniti, glasno
uzviknula: »Ostavite me samu, ostavite me u tami, samo mi mrak odgovara.«
Jučer sam i sama opazila da često ponavlja tu rečenicu.

Julija naposljetku iskoristi tu zapovijed u želji da iziđe, da pozove nekoga
i zatraži pomoć, ali gospođa de Tourvel odbije i jedno i drugo, uz izljeve bijesa i
napadaje koji se otada počeše često ponavljati.

Neprilika u koju je to dovelo cio samostan prisili poglavaricu samostana
da u sedam sati ujutro pošalje po mene. Bio je još mrak. Odmah sam dotrčala.
Kad me najaviše gospođi de Tourvel, ona, čini se, dođe k svijesti i reče: »Ah, da,
neka uđe.« Ali kad priđoh njezinoj postelji, ona se zagleda u mene, uhvati me
živo za ruku, stisne je i reče mi snažnim, ali sjetnim glasom: »Umirem jer Vam
nisam vjerovala.« Odmah nakon toga prekrije oči i vrati se svojim omiljenim
riječima: »Ostavite me samu«, itd., te posve izgubi svijest.

Zbog riječi što mi ih je kazala, i još nekih drugih koje joj se omakoše u
bunilu, bojim se da ta okrutna bolest možda ima još okrutniji uzrok. Ali
poštujmo tajne svoje prijateljice i zadovoljimo se time da žalimo zbog njezine
nesreće.

Cio jučerašnji dan bio je jednako buran i protekao je u naizmjeničnom
strašnom bulažnjenju i trenutcima letargične klonulosti, kad bi tek malo
počinula i umirila se. Napustila sam njezino uzglavlje tek u devet sati navečer, a
sutra ujutro vratit ću se na cijeli dan. Nipošto neću ostaviti svoju nesretnu
prijateljicu, ali je najžalosnije što tvrdoglavo odbija svaku njegu i pomoć.

Šaljem Vam noćašnje izvješće o njezinu zdravlju što sam ga maločas
dobila, a srećom je, što ćete vidjeti, vrlo utješno. Pobrinut ću se da Vam ih sve
uredno dostavljam.

Zbogom, moja poštovana prijateljice, idem ponovno k bolesnici. Moja kći,
koja se, nasreću, gotovo posve oporavila, šalje Vam izraze svoga poštovanja.

Pariz, 29. studenoga 17..

278

PISMO 148.

Vitez Danceny

markizi de Merteuil

O, Vi koju ljubim! O, Ti koju obožavam! O, Vi koji ste začeli moju sreću!
O, Ti koja si je do vrha ispunila! Osjećajna prijateljice, nježna ljubavnice, zašto
mi uspomena na Tvoju bol kvari čar što ga osjećam? Ah, gospođo, umirite se,
prijateljstvo od Vas to traži. O, draga prijateljice, budi sretna, to je molba
ljubavi.

A što možete sebi predbaciti? Vjerujte mi, Vaši Vas obziri varaju. Kajanje
što ga izaziva u Vama, grijesi zbog kojih mene terete lažni su, i ja osjećam u
svom srcu da među nama nije bilo drugoga zavodnika osim ljubavi. Stoga se
više ne boj predati osjećajima koje pobuđuješ, gorjeti svom vatrom što je
raspaljuješ. Kako!? Zar naša srca ne bi bila jednako čista da su to kasnije
shvatila? Zasigurno ne bi. Naprotiv, zavođenje koje vazda djeluje samo po planu
može prilagođavati svoj tijek i svoja sredstva i uvelike predvidjeti što će se
dogoditi. Ali prava ljubav ne dopušta da se tako smišlja i premišlja. Ona nas
osjećajima odvraća od naših misli; moć joj nikad nije jača nego kad je
nepoznata, i ona nas u tami i tišini ovija koncima koje ne možemo ni vidjeti ni
raskinuti.

Tako sam jučer, usprkos živom uzbuđenju što ga je u meni pobudila misao
na Vaš povratak, usprkos krajnjem užitku što sam ga osjetio kad sam Vas vidio,
ipak pomislio da me još zove i vodi smireno prijateljstvo ili, bolje reći, posve
predan slatkim osjećajima svog srca, jedva sam im nastojao razaznati podrijetlo
ili uzrok. I Ti si, kao i ja, nježna moja prijateljice, ne poznavajući je, osjećala
ovaj neodoljivi čar .koji je podredila naše duše slatkim dojmovima ljubavi, i
oboje smo upoznali Amora tek kad smo se otrijeznili od pijanstva u koje nas je
taj bog bacio.

Ali upravo nas to opravdava umjesto da nas osuđuje. Ne, Ti nisi izdala
prijateljstvo, a ja nisam zloupotrijebio Tvoje povjerenje. Istina, ni ti ni ja nismo
bili svjesni svojih osjećaja, ali smo ih slutili i ne nastojeći ih izazvati. Ah,
umjesto da se žalimo zbog toga, razmišljajmo samo o sreći koju su nam oni
podarili, i ne kvareći je neopravdanim prijekorima, nastojmo je povećati
dražima povjerenja i spokojstva. Oh, draga prijateljice, kako je ta nada draga

279

mome srcu! Da, oslobođena svakog straha i predana ljubavi, odsad ćeš dijeliti
moje želje, moje zanose, pomame mojih ćutila, pijanstvo moje duše, i svaki
trenutak naših sretnih dana bit će obilježen novim slastima.

Zbogom, Ti koju obožavam! Vidjet ću Te večeras, ali hoću li te zateći
samu? To se ne usuđujem ni nadati. Ah, Ti to ne želiš koliko ja.

Pariz, 1. prosinca 17..

PISMO 149.

Gospođa Volanges
gospođi de Rosemonde

Poštovana moja prijateljice, jučer sam se gotovo cio dan nadala da ću
Vam jutros moći dati povoljnije vijesti o zdravlju naše drage bolesnice, ali je
sinoć ta nada posve propala, pa mi preostaje samo tuga što sam je izgubila.
Jedan naoko posve beznačajan događaj, ali okrutan po svojim posljedicama,
učinio je stanje bolesnice barem jednako teškim kao i prije, ako ga čak nije i
pogoršao.

Ne bih bila shvatila taj nagli preokret da mi se jučer nije dokraja
ispovjedila naša nesretna prijateljica. Kako mi nije tajila da ste i Vi upućeni u
sve njezine nevolje, mogu Vam otvoreno govoriti o njezinu tužnom položaju.

Kad sam jučer ujutro došla u samostan, rekoše mi da bolesnica spava već
puna tri sata, a san joj je bio tako dubok i tako miran te sam se na časak
pobojala da je možda letargičan. Nešto kasnije ona se probudi i sama razgrne
zastore na svojoj postelji. Sve nas začuđeno pogleda, i kako sam ustala da joj
priđem, ona me prepozna, pozva me imenom i zamoli da joj priđem. Nije mi
dala vremena da je bilo što zapitam, nego me upita gdje se nalazi, što mi tu
radimo, je li bolesna, i zašto nije u svojoj kući. U prvi mah pomislih da je to
novo buncanje, samo mirnije nego pređašnje, ali opazih da posve dobro
razumije moje odgovore. Doista joj se bio vratio razum, ali ne i pamćenje.

Ispitivala me prilično podrobno o svemu što joj se dogodilo otkako je u
samostanu, i nije se sjećala da je došla u nj. Ja sam joj odgovarala istinom,
izostavljajući samo ono što bi je moglo previše uplašiti. A kad sam je pitala
kako se osjeća, odgovorila mi je da trenutačno nema bolova, ali da se u snu

280

prilično mučila i da je umorna. Zamolih je neka se smiri i neka što manje
govori. Nakon toga sam malko navukla zastore, ostavivši ih napola otvorenima,
te sjela pokraj njezine postelje. Tada joj ponude juhu, koju je pojela i pohvalila.

Ostala je tako otprilike pola sata, te izustila tek nekoliko riječi hvale za
pažnju koju sam joj iskazala. Zahvaljivala mi je onim svojim Vama poznatim
ugodnim i umiljatim načinom. Zatim je neko vrijeme zapala u potpunu šutnju
koju je prekinula samo da mi kaže: »Ah, da, sjećam se da sam došla ovamo«, a
trenutak kasnije bolno zavapi: »Draga prijateljice, draga prijateljice, žalite me,
opet su me snašle sve moje nevolje.« Kako sam joj tada prišla, ona mi zgrabi
ruku i nastavi naslonivši glavu na nju: »Veliki Bože, zar ne mogu umrijeti?«
Njezin izraz lica, više negoli njezine riječi, ganu me do suza. Ona to osjeti po
mome glasu, i reče mi: »Vi me žalite! Ah, kad biste znali!...« Zatim zastade i
reče: »Nastojte da ostanemo same i sve ću Vam kazati.«

Kao što sam Vam, mislim, napomenula, već sam naslućivala predmet
njezina priznanja, a bojeći se da će taj razgovor, za koji sam predviđala da će
vjerojatno biti dug i tužan, možda štetiti zdravlju naše nesretne prijateljice,
isprva sam ga odbila uz izgovor da joj je potreban odmor. Ali ona počne
navaljivati, pa popustih njezinim molbama. Čim smo ostale same, ispripovjedi
mi sve što ste Vi od nje doznali i što Vam stoga neću ponavljati.

Nakraju, pričajući mi kako je okrutno žrtvovana, doda: »Vjerovala sam da
ću umrijeti i imala sam hrabrosti za to, ali da nadživim svoju nesreću i svoju
sramotu, to ne mogu.« Pokušala sam se boriti protiv te malodušnosti ili, bolje
reći, zdvojnosti oružjem vjere, koje je do tada tako snažno djelovalo na nju, ali
uskoro osjetih da nemam dovoljno snage za taj uzvišeni posao, pa joj odlučih
predložiti neka pozove oca Anselma, u kojega, znam, ima puno povjerenje. Ona
pristane i čak se činilo da to silno želi. Zaista, poslaše po njega i on odmah
dođe. Ostao je vrlo dugo s bolesnicom, a pri izlazu je rekao da - budu li i
liječnici njegova mišljenja - smatra kako se pričest može odgoditi, te da će
sutradan ponovno doći.

Bila su oko tri sata poslije podne, i naša je prijateljica bila prilično mirna
sve do pet sati, tako da nam se svima vratila nada. Na nesreću, tada donesoše
neko pismo za nju. Kad su joj ga htjeli predati, ona najprije reče da neće primiti
nikakvo pismo, pa nitko nije navaljivao, ali se ona od toga časa vidno uznemiri.
Uskoro upita odakle je pismo. Na njemu nije bilo poštanskoga žiga. Tko ga je
donio? Nitko nije znao. U čije su ga ime predali? Ništa nije rečeno vrataricama.
Zatim ona neko vrijeme zašuti, a onda opet počne govoriti, ali su nam njezine
nesuvisle riječi kazivale da se buncanje vratilo.

281

Međutim, opet je neko vrijeme bila mirna, dok napokon ne zatraži da joj
predamo pristiglo pismo. Čim ga je pogledala, vrisne: »Od njega! Gospode
Bože!«, a zatim dometne zvonkim, ali prigušenim glasom: »Uzmite ga, uzmite
ga!« Smjesta naredi da joj navuku zastore oko kreveta i zabrani da joj itko
prilazi. Međutim, gotovo odmah nakon toga morali smo se vratiti k njoj. Počne
još žešće bunilo praćeno uistinu zastrašujućim trzajima. Ti su napadaji trajali
cijelu večer, a iz jutrošnjeg izvještaja vidim da je i noć bila jednako burna.
Riječju, njezino je zdravlje takvo da se čudim što već nije podlegla, i ne krijem
Vam da mi ostaje vrlo malo nade.

Pretpostavljam da je to nesretno pismo od gospodina de Valmonta, ali što
bi joj on još smio kazati? Oprostite, draga moja prijateljice; ne smijem misliti,
ali strašno je gledati kako tako tužno pogiba žena koja je do sada bila tako
sretna i tako dostojna svoje sreće.

Pariz, 2. prosinca 17..

PISMO 150.

Vitez Danceny
markizi de Merteuil

Očekujući sreću što ću Te vidjeti, nježna moja prijateljice, predajem se
užitku da Ti pišem i, misleći na Tebe, umanjujem tugu što sam daleko od Tebe.
Za moje je srce pravi užitak kad Ti mogu opisivati svoja čuvstva i sjećati se
tvojih. Zbog njih mi čak i vrijeme koje sam daleko od tebe pruža tisuću
blagodati, dragocjenih mojoj ljubavi. Međutim, ako Ti mogu vjerovati, neću od
Tebe dobiti odgovora: ovo će pismo biti posljednje. Tako ćemo se lišiti jednog
sredstva koje je, prema Tvome mišljenju, opasno i koje nam je nepotrebno. Ja ću
Ti, dakako, vjerovati ostaneš li pri svojemu, jer što možeš Ti željeti što ne bih -
iz istoga razloga - želio i ja? Ali prije nego doneseš konačnu odluku, nećeš li
dopustiti da zajedno o tome porazgovorimo?

Što se tiče opasnosti, sama je moraš procijeniti: ja tu ništa ne mogu, a
želim Te zamoliti da budno paziš na svoju sigurnost jer ne mogu biti miran ako
si Ti nespokojna. Istina, to ne znači da smo nas dvoje jedno, nego da si Ti isto
što i nas dvoje.

282

Nije isto s onim o potrebi; o tome možemo imati samo jednake poglede, a
ako nam se mišljenja razlikuju, to može biti samo stoga što se nismo obračunali
ili razumjeli. Evo, dakle, što mislim.

Pisma, dakako, gotovo i nisu potrebna kad se ljudi mogu slobodno viđati.
Što bi reklo pismo što jedna riječ, jedan pogled ili čak šutnja ne bi stotinu puta
bolje izrazila? To mi se čini toliko točnim da mi je onda kad si mi govorila da
se ne trebamo više dopisivati ta misao okrznula dušu; možda ju je i povrijedila,
ali je nije ranila. Otprilike onako kao da sam, želeći Ti poljubiti srce, naišao na
vrpcu ili na koprenu, pa ih samo uklonio, bez osjećaja da sam naišao na veliku
prepreku.

Ali nakon toga smo se i rastali, i čim Te više nije bilo ovdje, ponovno me
počela mučiti misao na dopisivanje. Čemu se, pomislih, i toga odricati? Tâ zar
nemamo više što reći jedno drugome kad smo razdvojeni?

Pretpostavimo da nas dvoje, u povoljnijim prilikama, provedemo cijeli
dan zajedno. Zar bismo gubili vrijeme na razgovor o uživanju? Da, o uživanju,
moja nježna prijateljice, jer uza Te čak i trenutci odmora pružaju slast i užitak.
Na kraju se rastanemo i ostanemo sami. Tada je pismo dragocjeno. Ako ga ne
čitamo, barem ga gledamo... Ah, pismo uistinu možemo gledati a da ga i ne
čitamo, kao što mi se čini da bih noću uživao dodirujući Tvoju sliku...

Rekao sam Tvoju sliku? Tâ pismo je slika duše. Za razliku od hladne
slike, ono nema onu nepomičnost koja je tako daleko od ljubavi; ono se
prilagođuje svim našim duševnim uzbuđenjima - sad pršti životom, sad uživa,
sad se odmara... Svi su mi Tvoji osjećaji tako dragocjeni! Zar ćeš me lišiti
mogućnosti da ih prikupljam za se?

Jesi li sigurna da Te neće nikad mučiti potreba da mi pišeš? Ako se u
samoći Tvoje srce veseli ili tuguje, ako osjećaj radosti dopre do Tvoje duše, ako
je na trenutak uznemiri kakva nehotična tuga, nećeš li u dušu svoga prijatelja
izliti svoju sreću ili svoj bol? Zar ćeš imati neki osjećaj za koji on neće znati?
Pustit ćeš ga, dakle, da sanjari i samotan luta daleko od tebe? Draga
prijateljice... nježna moja prijateljice! Ali, na Tebi je da se izjasniš. Ja sam
samo htio porazgovarati s tobom o tome, nikako te ne nagovarati; kazao sam Ti
samo razloge, a mislim da bih te bolje uvjerio molbama. Ako ustraješ pri
svome, nastojat ću se ne žalostiti, pokušat ću ne govoriti sebi ono što bi mi Ti
napisala, ali znaš, Ti bi to rekla bolje nego ja, i bio bi mi mnogo veći užitak čuti
to od Tebe.

Zbogom, dražesna moja prijateljice; bliži se napokon sat kad ću Te moći
vidjeti. Ostavljam Te brzo, kako bih što prije stigao k Tebi.

283

Pariz, 3. prosinca 17..

PISMO 151.

Vikont de Valmont
markizi de Merteuil

Zasigurno me, markizo, ne držite toliko neiskusnim da biste pomislili
kako me onaj razgovor u četiri oka u kojemu sam Vas večeras zatekao i
neobičan slučaj koji Vam je u kuću doveo Dancenyja - mogao prevariti. To ne
znači da Vaše uvježbano lice nije znalo upravo sjajno poprimiti miran i vedar
izraz, niti da ste se odali ijednom od onih riječi koje nam se gdjekad omaknu u
uzbuđenju ili kajanju. Priznajem čak i da su Vam Vaši krotki pogledi savršeno
poslužili; i - da su bili uvjerljivi koliko i shvatljivi - ne samo što me ne bi bili
naveli na dvojbu, nego ja ni trenutka ne bih bio posumnjao u strašan jad što
Vam ga je prouzročio onaj nametljivi treći. Ali da ne biste uzalud upotrebljavali
tako velike sposobnosti kako biste postigli očekivani uspjeh, da biste, na kraju
krajeva, stvorili željenu iluziju, morali ste prije toga pomno poučiti svoga
ljubavnog novaka.

Budući da ste se počeli baviti poučavanjem, naučite svoje učenike da se ne
crvene i ne pokazuju zbunjenost pri najmanjoj šali; i da zbog jedne žene onako
vatreno ne poriču iste stvari od kojih se tako mlitavo brane kad je riječ o drugim
ženama. Poučite ih i tome da znaju slušati pohvale na račun svoje ljubavnice, a
da se pritom ne smatraju obveznima iskazivati joj časti; i ako im dopuštate da
Vas gledaju u društvu, neka barem prije toga prikriju onaj posjednički, lako
prepoznatljiv pogled što ga oni u svojoj nespretnosti miješaju s ljubavnim
pogledom. Tad ćete ih moći izvoditi na javne vježbe, a da njihovo držanje ne
krnji ugled njihove mudre učiteljice; a ja, presretan što mogu pridonijeti Vašoj
slavi, obećavam Vam izraditi plan i program za tu novu školu.

Ali do tada se čudim - priznajem - što ste upravo sa mnom naumili
postupati kao s kakvim đačićem. Oh, kako bih se brzo osvetio svakoj drugoj
ženi! Kako bih u tome uživao! I kako bi taj užitak lako nadmašio onaj za koji
ona drži da mi ga je oduzela! Da, pomirenje mi je samo zbog Vas milije nego
osveta; a nemojte misliti da me zadržava i najmanja sumnja, i najmanja
neizvjesnost, ne - ja sve znam.

284

Vi ste u Parizu već četiri dana, i svaki ste dan viđali Dancenyja, i samo
Dancenyja. Vaša su vrata čak i danas bila zatvorena; kako bi me spriječio da
doprem do Vas, Vašem je vrataru nedostajala samo drzovitost jednaka Vašoj.
Međutim, nisam morao sumnjati, Vi ste mi javili da ću biti prvi izviješten o
Vašem dolasku; o tom dolasku kojega mi dan još niste mogli naznačiti, a pisali
ste mi uoči odlaska. Hoćete li zanijekati te činjenice ili ćete se pokušati
opravdati? I jedno i drugo jednako je nemoguće, a ja se, međutim, još
svladavam. Pa dobro, neka Vam je u tome moć, ali sada kad ste zadovoljni što
ste je osjetili, nemojte je više zlorabiti. Nas se dvoje poznajemo, markizo; neka
Vam te riječi dovoljno kažu.

Rekli ste da sutra cijeli dan nećete biti kod kuće. U dobar čas, ako zbilja
izlazite, a imajte na umu da ću ja to doznati. Ali, napokon, vratit ćete se uvečer i
nećemo do sutra imati previše vremena za naše teško izmirenje. Javite mi
hoćemo li kod Vas ili tamo praviti pokoru za brojne uzajamne grijehe. Ali prije
svega, van s Dancenyjem! Vaša je tvrda glava mislila samo na njega, i ja ne
smijem biti ljubomoran na to ushićenje Vaše mašte, ali pomislite da bi se ono
što je bio samo hir moglo pretvoriti u izrazitu naklonost. Mislim da nisam
stvoren za takvo poniženje, i ne očekujem da ću ga od Vas doživjeti.

Nadam se da to za Vas neće biti osobita žrtva. A kad bi Vas nešto i stajala,
čini mi se da sam Vam dao vrlo lijep primjer kako osjećajna i lijepa žena koja je
živjela samo za mene, koja možda ovaj čas umire od ljubavi i tuge, može
vrijediti koliko i mlad početnik u ljubavi koji je, ako hoćete, i lijep i pametan,
ali još nema iskustva ni postojanosti.

Zbogom, markizo, neću Vam govoriti o svojim osjećajima prema Vama.
Sve što mogu učiniti ovaj tren jest da ne ispitujem svoje srce. Čekam Vaš
odgovor. Kad ga budete sastavljali, dobro mislite na ovo: što bi Vam lakše bilo
izbrisati uvredu koju ste mi nanijeli, to bi je Vaše odbijanje ili puko zavlačenje
snažnije utisnulo u moje srce neizbrisivim pečatom.

Pariz, 3. prosinca 17..

PISMO 152.

Markiza de Merteuil
vikontu de Valmontu

285

Pazite se, vikonte, i imajte više obzira prema mojoj velikoj plašljivosti.
Kako ja mogu, kao što Vi želite, podnijeti strašnu misao da zaslužujem Vašu
srdžbu a ne podleći strahu od Vaše osvete? To prije što će mi, kao što znate, ako
mi učinite kakvu pakost, biti nemoguće uzvratiti Vam je. Jer, uzalud bi mi bilo
ogovarati Vas - Vaš život zbog toga ne bi bio ni manje sjajan ni manje spokojan.
Čega biste se zapravo imali bojati? Zar toga da biste morali na brzinu otputovati
odavde, uz uvjet da Vam ostave dovoljno vremena za put? A zar se u
inozemstvu ne živi kao i ovdje? Uostalom, kad bi Vas francuski dvor pustio na
miru na onom dvoru na kojemu biste se usidrili, to bi za Vas značilo tek da ste
promijenili mjesto svojih pobjeda. Pošto sam Vam ovim moralističkim
razmišljanjima pokušala vratiti hladnokrvnost, vratimo se našim poslovima.

Znate li, vikonte, zašto se nisam ponovno udala? Sigurno ne zato što
nisam imala dovoljno dobrih prilika, nego samo i jedino stoga da mi nitko ne bi
imao pravo prigovarati zbog mojih postupaka. Čak ni zato što bih se bojala da
neću više moći provoditi svoju volju, jer to bih, na kraju krajeva, ipak uvijek
postigla. Ne, nego zato što bi mi smetalo da samo jedna osoba ima pravo žaliti
se na mene; zato što sam htjela biti nevjerna iz vlastitog zadovoljstva, a ne iz
nužde. A eto, Vi mi pišete takvo pismo kao da ste mi deset puta muž! Vi mi u
njemu govorite samo o mojim krivnjama i o svome praštanju. Ali kako se
možemo ogriješiti o onoga prema kojemu nemamo nikakvih obveza? To ne
mogu pojmiti.

Hajde da vidimo o čemu je pritom riječ. Zatekli ste Dancenyja kod mene, i
to Vam se nije svidjelo. U redu! Ali što ste iz toga mogli zaključiti? Da se to
slučajno dogodilo, kao što sam Vam kazala, ili da je to bilo mojom voljom, što
Vam nisam kazala? U prvom slučaju Vaše je pismo nepravedno, a u drugome
smiješno; uzalud ste ga pisali! Ali Vi ste ljubomorni, a ljubomora ne razmišlja.
Pa, dobro, mislit ću ja umjesto Vas.

Ili imate suparnika, ili ga nemate. Ako ga imate, morate se dopadati, kako
bi Vas voljeli više nego onoga drugog. Ako ga nemate, opet se morate dopadati,
kako ga ne biste dobili. U oba se, dakle, slučaja morate jednako ponašati - čemu
se onda mučite? A osobito, čemu mučite mene? Zar ne znate više biti onaj
najmiliji? Zar niste više sigurni u svoje uspjehe? Tâ nemojte, vikonte, Vi sami
sebe podcjenjujete. Ali nije riječ o tome, nego ja, prema Vašemu mišljenju, ne
zaslužujem da se oko mene toliko trudite. Vama je manje stalo do moje
naklonosti nego do vlastite moći. Tâ haj’te, baš ste nezahvalni! Eto vidite, opet
ja o osjećajima! Ako ovako nastavim, ovo bi pismo moglo postati vrlo nježno, a
Vi to ne zaslužujete.

286

Ne zaslužujete da Vam se i dalje opravdavam. Zadržite svoje sumnje, to
će Vam biti najbolja kazna. Zato Vam o danu svoga povratka i o Dancenyjevim
posjetima neću reći ni riječi. Silno ste se namučili kako biste o tome nešto
doznali, zar ne? I onda? Što ste time postigli? Ako Vam je to pružilo užitak,
neka Vam bude; što se mene tiče, to nije štetilo mojemu užitku.

Jedini moj odgovor na Vaše prijeteće pismo jest da mi se ono nije ni
svidjelo niti me uplašilo, i da trenutačno nisam nimalo voljna udovoljavati
Vašim zahtjevima.

Zapravo, prihvatiti Vas takvoga kakvim se danas predstavljate značilo bi
iznevjeriti Vas. To ne bi bilo obnavljanje veze s mojim negdašnjim
ljubavnikom; to bi značilo uzeti novoga, koji ni izdaleka ne vrijedi kao onaj
nekadašnji. Nisam dovoljno zaboravila onoga prvog, da bih se toliko prevarila.
Valmont kojega sam ljubila bio je sjajan. Priznat ću čak da još nisam naišla na
milijega čovjeka. Ah, molim Vas, vikonte, ako ga nađete, dovedite mi ga. Njega
ću uvijek rado primiti.

Upozorite ga, međutim, da to nipošto ne bi moglo biti ni danas ni sutra.
Naškodio mu je malo njegov dvojnik; a budem li se previše žurila, mogla bih se
zabuniti; možda sam za ta dva dana riječ dala Dancenyju? A Vaše mi je pismo
pokazalo da se ne šalite kad netko ne održi riječ. Eto vidite da valja počekati.

Ali što Vas briga! Vi ćete se ipak osvetiti svome suparniku. On neće
nanijeti više zla Vašoj ljubavnici nego Vi njegovoj; ali, na kraju krajeva, zar
jedna žena vrijedi više nego druga? To su Vaša načela. Zar čak i onu koja bi bila
nježna i osjećajna, koja bi živjela samo za Vas, koja bi umrla od ljubavi i tuge ,
zar i nju ne biste žrtvovali prvom hiru, strahu da načas ne ispadnete smiješni; a
hoćete da se drugi sustežu? Ah, to nije pravedno!

Zbogom, vikonte, postanite opet ljubazni. Tâ ne tražim ništa više nego da
mi opet budete dražesni; a čim se u to uvjerim, obvezujem se da ću Vam to i
dokazati. Zbilja sam predobra.

Pariz, 4. prosinca 17..

PISMO 153.
Vikont de Valmont

287

markizi de Merteuil

Odmah odgovaram na Vaše pismo i nastojat ću biti jasan, što nije lako kad
Vi jednom odlučite ne slušati.

Nije nam trebalo nadugo raspredati pa da uvidimo kako nam je u
zajedničkom interesu da jedno drugo štedimo jer oboje raspolažemo svime što
je potrebno da se međusobno upropastimo. Nije, dakle, o tome riječ. Ali između
prijeke odluke da se upropaštavamo i one druge, nedvojbeno bolje, da ostanemo
složni kao do sada, da postanemo još složniji nastavljajući našu prvotnu vezu
između te dvije odluke, velim, postoje i tisuće drugih. Stoga nije smiješno što
Vam kažem i što Vam ponavljam da ću Vam od danas biti ljubavnik ili
neprijatelj.

Predobro znam da Vas ovaj izbor dovodi u nepriliku, da bi Vam više
odgovaralo vrludati, a znam i da se nikad niste voljeli naći između bata i
nakovnja, između da i ne, ali zacijelo osjećate kako Vas ne mogu pustiti da
iziđete iz tog uskog kruga, a da me pritom ne izigrate. Morali ste unaprijed znati
da to ne bih dopustio. Sada je na Vama da odlučite: mogu Vam prepustiti izbor,
ali ne mogu ostati u neizvjesnosti.

Ja Vas samo upozoravam da me nećete obmanuti svojim razlozima, bili
oni dobri ili loši; da me nećete više obmanuti laskanjem kojim ste nastojali
ukrasiti svoja odbijanja, te da je, napokon, došao trenutak iskrenosti. To Vam
govorim samo kao primjer, i od srca Vam kažem da više volim mir i slogu, ali
ako treba narušiti jedno ili drugo, mislim da na to imam pravo, a imam i načina.

Zato dodajem da ću i najmanju zapreku s Vaše strane smatrati pravom
objavom rata. Vidite da odgovor što ga tražim ne zahtijeva ni duge ni kićene
rečenice. Dovoljne su tek dvije riječi.

Pariz, 4. prosinca 17..

ODGOVOR MARKIZE DE MERTEUIL UPISAN JE PRI DNU
ISTOG PISMA:

Pa dobro! Rat!

288

PISMO 154.

Gospođa de Volanges
gospođi de Rosemonde

Liječnička Vam izvješća govore više no što bih to ja mogla učiniti, draga
moja prijateljice, o teškom stanju naše bolesnice. Budući da sam zauzeta
njegom oko nje, pišem Vam samo ako ima drugih događaja osim onih koji se
odnose na bolest. Evo jednoga kojemu se zasigurno nisam nadala. Riječ je o
pismu što sam ga dobila od gospodina de Valmonta, koji me izvolio izabrati za
svoju pouzdanicu, čak i za posrednicu kod gospođe de Tourvel, za koju je
mojemu pismu priložio svoje. Jedno sam vratila, a na drugo odgovorila. Šaljem
Vam ovo posljednje, i vjerujem da ćete se složiti sa mnom kako nisam ni mogla
ni smjela učiniti ništa što od mene traži. Da sam i htjela, naša ga nesretna
prijateljica ne bi bila sposobna saslušati. Ona stalno bunca. No što reći o
očajničkom pismu gospodina de Valmonta? Prvo, treba li mu vjerovati, ili on
njime želi obmanuti cio svijet, i to dokraja?{58} Ako je ovaj put iskren, može
slobodno reći da ju je sâm unesrećio. Mislim da neće biti bogzna kako
zadovoljan mojim odgovorom, ali priznanjem da me sve što je u vezi s tom
nesretnom pustolovinom sve više raspaljuje protiv njezina tvorca.

Zbogom, draga prijateljice, vraćam se svom tužnom poslu njegovateljice,
koji je to ružniji što imam malo nade da će uspjeti. Vi znate što osjećam prema
Vama.

Pariz, 5. prosinca 17..

PISMO 155.

Vikont de Valmont
vitezu Dancenyju

Svraćao sam dvaput k Vama, dragi moj viteže, ali otkad ste napustili
ulogu ljubavnika i preuzeli ulogu sretnoga čovjeka, nije Vas, što je i pravo,
moguće nigdje naći. Vaš me je sobar, međutim, uvjeravao da ćete se večeras

289

vratiti kući, da mu je naređeno neka Vas čeka. No ja, koji sam dobro upućen u
Vaše planove, vrlo sam dobro razumio da ćete se vratiti tek toliko da se
preodjenete, a zatim nastavite svoje pobjedosne posjete. Lijepo, ja se tome
mogu samo radovati, no možda ćete večeras doći u kušnju da im promijenite
smjer. Vi zasada poznajete samo jednu polovicu svojih poslova, valja Vas
uputiti i u drugu, a onda ćete donijeti odluku. Ne štedite vremena i pročitajte
moje pismo. Ono Vas neće odvratiti od Vaših užitaka jer mu je, naprotiv, jedini
cilj ponuditi Vam izbor između njih.

Da sam uživao Vaše puno povjerenje, da sam od Vas doznao neke Vaše
tajne, koje sam po Vašoj volji tek naslućivao, bio bih navrijeme u sve upućen, a
moja revnost ne bi bila tako nespretna, pa Vam danas ne bi stajala na putu. No
što je, tu je; krenimo od sadašnjeg trenutka. Ma kakvu odluku donijeli, ono što
bi za Vas bilo najgore, za drugoga bi uvijek bilo najbolje.

Vi večeras imate sastanak, zar ne, s jednom divnom ženom, koju
obožavate? Naime, nema žene koju u Vašim godinama ne bismo obožavali,
barem prvih osam dana! Mjesto na kojemu ćete se sastati dodatno će Vam
povećati užitke. Dražesna kućica, uzeta samo za Vas, uljepšat će nasladu, čari
slobode i tajanstvenosti. Sve je dogovoreno, ona Vas čeka, a Vi gorite od želje
da joj pođete! Eto, to znamo i Vi i ja premda mi o tome niste ništa rekli. A sada,
evo što Vi ne znate, a što Vam ja moram reći.

Otkako sam se vratio u Pariz, pokušavam pronaći mogućnost da Vas
približim gospođici de Volanges. To sam Vam bio obećao, a posljednji put kad
sam Vam o tome govorio, mogao sam - na temelju Vaših odgovora i Vašeg
oduševljenja - smatrati da radim za Vašu sreću. Taj mi prilično težak pothvat
nije uspijevao, no kad sam jednom pribavio sredstva, ostatak sam prepustio
revnosti Vaše mlade ljubavnice. Ona je u svojoj ljubavi našla sredstva koja su
nedostajala mome iskustvu. Vaša je nesreća htjela da u tome uspije. Ima već dva
dana, rekla mi je večeras, kako su sve zapreke svladane, pa Vaša sreća ovisi
samo o Vama.

Ona se ujedno već dva dana nada da će Vam sama priopćiti tu novost, i
premda joj je majka odsutna, ona bi Vas primila, ali se Vi niste čak ni pojavili! I
da Vam kažem sve, mala mi se - bilo iz hira ili s razlogom - činila srdita zbog
toga što Vam se ne žuri k njoj. Napokon, našla je mogućnost da se sastane sa
mnom i nagnala me na obećanje da ću Vam što prije predati pismo što ga ovdje
prilažem.

Po žurbi kojom je sve to činila kladio bih se da je riječ o večerašnjem
sastanku. Bilo kako bilo, zakleo sam se u čast i prijateljstvo da ćete još danas

290

dobiti njezino nježno pismo, a ja ne mogu i neću pogaziti riječ.

A sada, mladiću, kako kanite postupiti? Između koketerije i ljubavi,
između užitka i sreće, što ćete odabrati? Kad bih govorio onom Dancenyju od
prije tri mjeseca, čak i o onome od prije tjedan dana, kad sam bio siguran u
njegovo srce, bio bih siguran u njegove postupke. Ali hoće li ovaj današnji
Danceny, za kojim se jagme žene, koji trči za pustolovinama i koji je, kako to
često biva, postao pravi zavodnik, hoće li taj Danceny pretpostaviti mladu, vrlo
plašljivu djevojku, koja uza se ima tek svoju ljepotu, nevinost i ljubav, hoće li
je, velim, pretpostaviti čarima jedne iskusne žene?

Što se mene tiče, dragi moj prijatelju, čini mi se da bi me, čak i u skladu s
Vašim novim načelima, koja su, priznajem, pomalo i moja, prilike uputile na
mladu ljubavnicu. Kao prvo, riječ je o još jednoj mladoj ljubavnici, zatim, tu je
novost, a k tomu još i strah da ćete izgubiti plod svojih udvaranja jer ste ga
propustili ubrati. To bi, naime, zaista bila promašena prilika kakva se ne pruža
uvijek, osobito kad je riječ o prvoj simpatiji. Često je u takvoj prilici dovoljan
trenutak gnjeva, ljubomorna sumnja, čak i manje, pa da upropastimo i najljepši
uspjeh. Kada se utapa, vrlina se gdjekad hvata za slamku, a kad se jednom
izbavi, postaje i te kako oprezna i nije je više lako iznenaditi.

Međutim, nasuprot tome, što stavljate na kocku? Čak ni raskid nego, u
najgorem slučaju, svađu u kojoj se s malo udvaranja kupuje užitak pomirenja.
Što doli praštanja preostaje ženi koja se već dala? Što bi postigla strogošću?
Izgubila bi sve svoje užitke, a ne bi stekla poštovanje.

Ako se, kao što pretpostavljam da hoćete, odlučite za ljubav, što znači za
razum, mudrost Vam, prema mome mišljenju, nalaže da se nipošto ne
ispričavate zbog propuštenog sastanka. Jednostavno pustite neka Vas čeka; jer
ako riskirate i dadete joj kakav razlog, možda će ga pokušati provjeriti. Žene su
radoznale i tvrdoglave, sve je moguće otkriti; ja sam, kako znate, primjer toga.
Ali ako joj ostavite nadu koju će, dakako, pothranjivati taština, ona će je izgubiti
kad prođe vrijeme da se raspita gdje ste bili. Tako ćete sutradan imati prilike
birati nesavladivu zapreku koja Vas je zadržala: bili ste bolesni, ako ustreba i
mrtvi, ili ma što drugo zbog čega ćete biti očajni, pa će se sve izgladiti.

Uostalom, za koju se god mogućnost odlučili, najljepše Vas molim da me
izvijestite što ste učinili. Budući da ja u tome nemam nikakva interesa, u oba ću
slučaja smatrati da ste dobro postupili. Zbogom, dragi moj prijatelju.

Dodajem još da žalim gospođu de Tourvel; da sam očajan što sam daleko
od nje; da bih dao pola vlastitog života za sreću da joj mogu posvetiti onu drugu
polovicu. Ah, vjerujte mi, samo nam ljubav donosi sreću!

291

Pariz, 5. prosinca 17..

PISMO 156.

(priloženo prethodnome)

Cecilija Volanges
vitezu Dancenyju

Kako to, dragi moj prijatelju, da Vas više ne viđam, a svejednako Vas
želim vidjeti? Možda Vi to ne želite koliko i ja? Baš sam tužna, tužnija nego
kad smo bili posve rastavljeni. Tuga koju su mi prije zadavali drugi, sad mi
dolazi od Vas, a to mi je mnogo teže.

Već nekoliko dana mama nikad nije kod kuće, Vi to dobro znate, pa sam
se nadala da ćete pokušati iskoristiti to slobodno vrijeme. Ali Vi i ne pomišljate
na mene; zato sam strašno nesretna! Toliko ste mi govorili kako sam ja ona koja
manje ljubi! A ja sam znala da je baš obratno, pa evo sad dokaza! Da ste me
došli vidjeti, bili biste me zaista vidjeli jer ja nisam kao Vi; ja razmišljam samo
o onome što bi nas moglo sjediniti. Ne zaslužujete da Vam kažem išta od svega
što sam glede toga učinila i koliko me sve to muke stajalo. Ali previše Vas
ljubim i toliko Vas želim vidjeti te se ne mogu suzdržati a da Vam to ne kažem.
No tek poslije ću vidjeti da li me uistinu ljubite.

Tako sam dobro sve uredila da je već i vratar na našoj strani, i obećao mi
je da će Vas, kad god dođete, pustiti u kuću kao da Vas nije vidio. U njega se
možemo posve pouzdati jer je vrlo pošten čovjek. Sad treba samo paziti da Vas
nitko od ukućana ne vidi, a to je lako ako dolazite samo navečer i kad se ne
budemo više imali čega plašiti. Na primjer, otkako mama svaki dan izlazi,
uvijek liježe u jedanaest sati. Tako ćemo imati dovoljno vremena.

Kad budete dolazili navečer, vratar je rekao da mu pokucate na prozor
umjesto na vrata, odmah će Vam otvoriti; zatim ćete doći na malo stubište, a
kako nećete imati svijeću, ja ću ostaviti odškrinuta vrata svoje sobe tako da
imate malo svjetlosti. Morat ćete paziti da ne bučite, osobito kad budete
prolazili pokraj maminih malih vrata. Što se tiče moje sobarice, za nju je lako
jer mi je obećala da se neće probuditi. I ona je sjajna djevojka! Isto vrijedi i za
odlazak. A sad ćemo vidjeti hoćete li doći.

292

Bože moj, zašto mi srce tako snažno kuca dok Vam pišem? Hoće li mi se
dogoditi kakva nesreća ili me toliko uzbuđuje nada da ću Vas vidjeti? Osjećam
da Vas nikad nisam toliko ljubila, nikad Vam to nisam toliko željela kazati.
Zato dođite, prijatelju, dragi moj prijatelju, kako bih Vam mogla stotinu puta
reći da Vas volim, da Vas obožavam, da ću uvijek voljeti samo Vas.

Našla sam načina poručiti gospodinu de Valmontu da mu imam nešto reći,
a kako je on pravi prijatelj, sigurno će sutra doći, pa ću ga zamoliti neka Vam
odmah preda ovo pismo. Prema tome, čekat ću Vas sutra uvečer, i Vi ćete
sigurno doći ako ne želite da Vaša Cecilija bude nesretna.

Zbogom, dragi moj prijatelju, ljubim Vas svim srcem.

Pariz, 4. prosinca 17.. uvečer

PISMO 157.

Vitez Danceny
vikontu de Valmontu

Nemojte sumnjati, dragi vikonte, ni u moje srce ni u moje postupke: tâ
kako bih se mogao oprijeti želji svoje Cecilije? Ah, samo nju ljubim, samo ću
nju vazda ljubiti! Njezina bezazlenost i njezina nježnost imaju za mene neki čar
što sam ga možda svojom krivnjom zanemario, ali koji nikad ništa neće
izbrisati. Uvučen u drugu pustolovinu, a da to tako reći nisam ni opazio, često
mi je sjećanje na Ceciliju kvarilo i najslađe užitke, a moje je srce možda nikad
nije tako istinski poštovalo kao u trenutcima kad sam joj bio nevjeran.
Međutim, dragi prijatelju, imajmo obzira prema njezinoj osjetljivosti i zatajimo
joj moje grijehe, ne zato da bismo je obmanjivali, nego zato da je ne žalostimo.
Cecilijina sreća - to je moja najvruća želja; nikad ne bih sebi oprostio grijeh koji
bi nju stajao i jedne jedine suze.

Zaslužio sam, osjećam, Vašu porugu zbog onoga što nazivate mojim
novim načelima; vjerujte mi, ipak, da se trenutačno ne ponašam prema njima,
odlučio sam to već sutra dokazati. Otići ću i optužiti sebe pred onom koja je
začetnica moga grijeha i koja ga je sa mnom dijelila. Reći ću joj: »Čitajte iz
moga srca, ono za Vas osjeća najnježnije prijateljstvo, a prijateljstvo združeno
sa žudnjom vrlo je nalik na ljubav!... Oboje smo se prevarili. A ja, uvidjevši

293

svoju pogrešku, ne mogu biti neiskren.« Poznajem svoju prijateljicu, poštena je
i milosrdna; ne samo da će mi oprostiti, nego će me i razumjeti. I sama je sebe
često osuđivala što je iznevjerila prijateljstvo; često je zbog osjetljivosti znala
poplašiti ljubav. No budući da je mudrija od mene, ona će osnažiti u mojoj duši
te korisne strepnje koje sam ja lakoumno htio ugušiti u njezinoj. Njoj ću morati
biti zahvalan što sam bolji, kao i Vama što sam sretniji. Oh, dragi prijatelju,
podijelite sa mnom moju zahvalnost. Pomisao da Vama dugujem svoju sreću
povećava joj vrijednost.

Zbogom, dragi moj vikonte. Moja preobilna radost ne priječi me da
mislim na Vaše jade i da sudjelujem u njima. Zašto Vam ne mogu pomoći!?
Gospođa de Tourvel, dakle neumoljivo ostaje pri svome? Vele da je i ozbiljno
bolesna. Bože moj, kako mi Vas je žao! Dao Bog da u isti mah ozdravi, da Vam
se smiluje i da Vas zauvijek usreći! To su moje prijateljske želje; nadam se da
će ih ljubav uslišati.

Želio bih dulje s Vama čavrljati, ali vrijeme leti, a možda me Cedlija već
čeka.

Pariz, 5. prosinca 17..

PISMO 158.

Vikont de Valmont
markizi de Merteuil

No, markizo, kako Vam se čine noćašnji užitci? Nisu li Vas malo
zamorili? Priznajte da je Danceny divan! Čudesa stvara taj dečko! Niste to od
njega očekivali, zar ne? Eto, priznajem, takav suparnik zaslužuje da me njemu
žrtvujete. Ozbiljno: tâ obiluje dobrim osobinama. A kako samo zna ljubiti, kako
je postojan, kako nježan! Ah, ako Vas samo ljubi kao što ljubi svoju Ceciliju,
nikad se nećete morati bojati suparnica. To Vam je noćas i dokazao. Možda će
Vam ga koketerijom nakratko preoteti neka druga žena: mlad se čovjek ne može
lako oprijeti izazovnim napastima, ali je, kao što vidite, dovoljna jedna riječ
ljubljene osobe da rasprši tu iluziju; znači, ostaje Vam samo da Vi budete ta
ljubljena osoba kako biste bili savršeno sretni.

Jamačno se u tome nećete prevariti; Vi znate što treba, a što ne treba reći,

294

pa se nemate razloga bojati. Međutim, prijateljstvo koje nas veže, iskreno s
moje strane, a priznato s Vaše, navelo me da, za Vaše dobro, smislim noćašnji
pokus. To je plod moje revnosti, i uspio je! Ali, nemojte mi zahvaljivati; nije
potrebno; ništa nije bilo lakše.

Zapravo, što me je to stajalo!? Jedne male žrtve i nešto malo spretnosti.
Pristao sam s tim mladićem podijeliti milosti njegove ljubavnice: ali, na kraju
krajeva, on je na to imao jednako toliko prava koliko i ja, i baš me briga zbog
toga! Izdiktirao sam pismo koje mu je napisala ta djevojka, ali je to bilo samo
zato da dobijemo na vremenu koje smo ipak mogli bolje iskoristiti. Pismo što
sam mu ga priložio, ah..., to nije bilo ništa, gotovo ništa. Nekoliko misli o
prijateljstvu, da pomognu novom ljubavniku pri izboru, (ali) časti mi, bile su
izlišne. No valja reći istinu, nije ni trenutka oklijevao.

Osim toga, bezazlen kakav jest, danas će doći k Vama da Vam sve
ispripovjedi. To će Vam sigurno donijeti silan užitak. Reći će Vam: Čitajte iz
moga srca. To mi je sâm javio: vidite da se sve može izgladiti. Nadam se da
ćete, čitajući njegove želje, možda pročitati i to da i tako mladi ljubavnici mogu
biti opasni, te da je bolje imati me za prijatelja nego za neprijatelja.

Zbogom, markizo, do prve prilike.

Pariz, 6. prosinca 17..

PISMO 159.

(pisamce)

Markiza de Merteuil
vikontu de Valmontu

Ne volim kad neukusne šale prate neukusni postupci; to nije ni u mojem
stilu ni po mome ukusu. Kad se na nekoga tužim, ja mu se ne rugam; ja činim
bolje: osvećujem mu se. Ma kako bili zadovoljni sobom u ovom trenutku,
nemojte zaboraviti da ovo neće biti prvi put što se unaprijed veselite nadajući se
uspjehu koji će Vam izmaknuti upravo kad si budete čestitali na njemu.
Zbogom!

295

Pariz, 6. prosinca 17..

PISMO 160.

Gospođa de Volanges

gospođi de Rosemonde

Pišem Vam iz sobe Vaše nesretne prijateljice, čije je stanje gotovo uvijek
jednako. Popodne će biti konzilij četiriju liječnika. To je, nažalost, kao što
znate, češće dokaz opasnosti nego znak pomoći.

Čini se, ipak, da je noćas malo došla k sebi. Jutros me sobarica izvijestila
da ju je njezina gospodarica oko ponoći pozvala k sebi; da je zaželjela biti
nasamo s njom i da joj je izdiktirala prilično dugo pismo. Julija je dodala da je
gospođa de Tourvel ponovno počela buncati dok je ona pravila omot za pismo,
tako da djevojka nije znala kome bi ga adresirala. Isprva sam se čudila kako iz
samoga pisma to nije doznala, ali kad mi je rekla kako se bojala da će ga
adresirati pogrešnoj osobi, a da joj je, međutim, njezina gospodarica preporučila
neka ga odmah pošalje, preuzela sam odgovornost i otvorila omotnicu.

U njemu sam našla pismo koje Vam šaljem, a koje zapravo nije nikome
upućeno jer se obraća mnogima. Ipak mislim da ga je naša nesretna prijateljica
bila namijenila gospodinu de Valmontu, ali je, i ne primijetivši, podlegla svojim
zbrkanim mislima. Bilo kako bilo, pomislila sam da to pismo ne treba nikome
predati. Šaljem ga Vama jer ćete iz njega vidjeti bolje nego bih Vam ja mogla
reći koje sve misli zaokupljaju našu bolesnicu. Sve dok bude tako silno
uzbuđena neću imati nikakve nade. Tijelo se teško oporavlja kad je duh tako
nespokojan.

Zbogom, moja draga i štovana prijateljice. Sretni ste što ste daleko od
ovoga tužnog prizora koji mi je sveudilj pred očima.

Pariz, 6. prosinca 17..

PISMO 161.

296

Gospođa de Tourvel...

(diktirala ona, pisala sobarica)

Ti, okrutniče i pakosniče, nećeš li me već jednom prestati progoniti? Nije
li Ti dosta što si me mučio, oduzeo mi čast, ponizio me? Hoćeš li me opsjedati
sve do groba? Kako!? Što, zar ni u ovome mračnom boravištu u koje sam se
morala zakopati od sramote ne prestaju patnje, zar ni u njemu nema nade? Ne
molim za milost koju nisam zaslužila. Da bih mogla patiti ne tužeći se, dovoljno
će biti da mi patnje ne premaše snage. Ne čini mi ih nepodnošljivima.
Ostavljajući mi moje boli, oslobodi me okrutnog sjećanja na izgubljene
blagodati. Kad si me već lišio njih, nemoj više u mojim očima oživljavati
njihovu tužnu sliku. Bila sam nevina i mirna; vidjevši Tebe, izgubila sam mir;
slušajući Te, postala sam zločinka. Začetnice mojih grijeha, s kojim me pravom
zbog njih kažnjavaš?

Gdje su prijatelji koji su me voljeli, gdje su sad? Moja ih nesreća plaši.
Nitko mi se ne usuđuje približiti. Gušim se, a oni me puštaju bez pomoći.
Umirem, a nitko za mnom ne plače. Uskraćena mi je svaka utjeha. Samilost
zastaje na rubovima ponora u koji se baca zločinac. Razdire ga grižnja savjesti,
a krikove mu nitko ne čuje!

A Ti kojega sam osramotila; Ti čije poštovanje povećava moju muku; Ti
koji bi jedini imao pravo osvetiti se, što radiš daleko od mene? Dođi i kazni
nevjernu ženu. Da napokon izdržim zaslužene muke. Ja bih se već bila predala
tvojoj osveti, ali nisam imala hrabrosti izvijestiti Te o tvojoj sramoti. Nije to
bilo licemjerje nego poštovanje. Neka Ti barem ovo pismo kaže nešto o mojemu
kajanju. Bog je u svoje ruke preuzeo Tvoju pravdu; osvećuje Te zbog uvrede za
koju nisi znao. On mi je vezao jezik i zadržavao riječi; bojao se da ćeš mi
oprostiti grijeh što ga je on htio kazniti. On me skrio od Tvoje milosti, koja bi
bila povrijedila njegovu pravednost.

Nemilosrdan u svojoj osveti, predao me upravo onome koji me upropastio.
Tako ja u isti mah patim i od njega i zbog njega. Uzalud bih htjela pobjeći od
njega; on me slijedi, on je tu, opsjeda me bez prestanka. A kako je drukčiji od
sebe samoga! Oči mu izražavaju samo mržnju i prijezir. Usne mu izriču samo
uvrede i prijekore. Ruke me njegove obavijaju samo kako bi me rastrgale. Tko
će me izbaviti od njegova barbarskog bijesa?

Ali što to vidim? To je on... ne varam se; njega vidim. O, dragi moj
prijatelju! Primi me u naručaj; skrij me u svoja njedra - jer to si Ti, upravo Ti!

297

Koja mi to kobna iluzija nije dala da Te prepoznam? Koliko sam patila u Tvojoj
odsutnosti! Nemojmo se više rastajati, nikada! Daj mi da dahnem. Vidi kako mi
srce lupa! Ah, ne lupa više od straha nego od slatkoga ljubavnog uzbuđenja.
Zašto odbijaš moja nježna milovanja? K meni usmjeri svoje slatke poglede!
Kakve to veze želiš raskinuti? Zašto pripremaš to oruđe smrti? Tko Te toliko
izmijenio? Što to radiš? Pusti me, drhtim. Bože, opet to čudovište!

Drage prijateljice, ne napuštajte me. Vi, koji ste me pozivale da bježim od
njega pomozite mi da ga svladam; a Vi, koji ste milosrdniji i koji ste mi
obećavali ublažiti jade, dođite k meni. A gdje ste, obje? Ako Vas više ne smijem
vidjeti, odgovorite barem na moje pismo, da znam da me još volite.

Ta ostavi me, okrutniče! Kakav Te to novi bijes spopada? Zar se bojiš da
mi dušu ne preplave nježni osjećaji? Ti mi udvostručuješ patnje, siliš me da Te
mrzim. Oh, kako je mržnja bolna, kako izgriza srce iz kojega izvire! Zašto me
progonite? Što biste mi još mogli reći? Niste li me doveli u položaj te Vas ne
smijem ni slušati niti Vam odgovarati? Ne očekujte više ništa od mene.
Zbogom, gospodine!

Pariz, 5. prosinca 17..

PISMO 162.

Vitez Danceny
vikontu de Valmontu

Izvijestili su me, gospodine, o Vašim postupcima prema meni. Znam i da
Vam nije bilo dosta što ste me nedostojno izigrali, nego se čak time hvalite i
likujete. Vidio sam dokaz Vaše izdaje napisan Vašom rukom. Priznajem da ste
mi ucvilili srce i da sam se zastidio što sam Vam sâm toliko pomagao da tako
gnusno zloupotrijebite moje slijepo povjerenje. Ipak, ne zavidim Vam na toj
besramnoj pobjedi, samo sam radoznao vidjeti hoćete li zadržati sve te
prednosti nada mnom. Reći ćete mi hoćete li kao što se nadam, biti sutra između
osam i devet ujutro na ulazu u Vincennsku šumu, u selu Saint-Mandé. Pobrinut
ću se dopremiti tamo sve što će biti potrebno za objašnjenje koje me s Vama
očekuje.

Vitez Danceny

298

Pariz, 6. prosinca 17.. navečer

PISMO 163.

Gospodin Bertrand
gospođi de Rosemonde

Gospođo!
S mnogo boli ispunjavam svoju tužnu dužnost, i javljam Vam vijest koja
će Vas strašno ražalostiti. Dopustite mi da Vas najprije podsjetim na ono Vaše
pobožno pokoravanje Božjoj volji, kojemu su se svi tako često divili i koje nam
jedino može pomoći u podnošenju zala kojima je ispunjen ovaj naš bijedni
život.
Gospodin Vaš nećak... Oh, Bože dragi! Zar baš ja moram toliko ožalostiti
jednu tako poštovanu gospođu! Gospodin Vaš nećak bio je tako zle sreće te je
podlegao u jutrošnjem dvoboju s gospodinom vitezom Dancenyjem. Ništa ne
znam o razlogu svađe, ali se čini, po pisamcu što sam ga našao u džepu
gospodina vikonta i koje mi je čast poslati Vam, čini se, kažem, da on nije bio
napadač. A Bog je htio da upravo on podlegne. Bio sam kod gospodina vikonta,
čekao ga upravo kad su ga donijeli u dvorac. Možete zamisliti kako sam se
uplašio kad sam vidio gospodina Vašeg nećaka kako ga, oblivena krvlju, nose
dva njegova čovjeka. Imao je na tijelu dvije rane od mača i već je bio posve
iznemogao. I gospodin Danceny je bio ondje, čak je i plakao. Ah! neka je, i
treba, ali što vrijedi roniti suze nad nepopravljivom nesrećom!
Bio sam izvan sebe, pa premda sam nitko i ništa, lijepo sam mu rekao što
mislim. Ali pritom je gospodin vikont uistinu pokazao koliko je velik. Naredio
mi je neka šutim, a tada je dohvatio ruku svoga ubojice, nazvao ga prijateljem,
zagrlio ga pred svima nama i kazao nam: »Nalažem Vam da prema gospodinu
imate sve obzire što ih dugujemo valjanome i otmjenom čovjeku.« Usto je
zapovijedio da mu preda mnom predaju debeli svežanj papira o kojima ja ništa
ne znam, ali znam da im je on pridavao veliku važnost. Zatim poželi da ih na
trenutak ostavimo nasamo. Ja sam u međuvremenu bio poslao čovjeka neka
dovede i liječnika i duhovnika, ali je stanje, nažalost, bilo neizlječivo. Nije
prošlo ni pola sata, a gospodin vikont izgubio je svijest. Imali su tek toliko
vremena da mu dadu posljednju pomast: izdahnuo je čim se obred svršio.

299

Dobri Bože! Kad sam netom što se rodio primio u naručje taj dragocjeni
oslonac slavne mu obitelji, jesam li mogao predvidjeti da će izdahnuti na mojim
rukama i da ću morati oplakivati njegovu smrt? Tako preuranjenu i tako
nesretnu smrt! Suze mi teku same od sebe. Oprostite mi, gospođo, što se
usuđujem miješati svoje boli s Vašima, ali ljudi svih staleža imaju srce i
osjećaje, i bio bih i te kako nezahvalan kad ne bih cijeloga života oplakivao
gospodara koji je bio tako dobar prema meni i koji me je počastio tolikim
povjerenjem.

Sutra, kad odnesu tijelo, naredit ću da posvuda stave pečate; možete se
posve osloniti na mene. Vi znate, gospođo, da nakon ovoga nesretnog događaja
Vi postajete jedinom nasljednicom. Ako Vam mogu biti od kakve koristi, molim
Vas, izvolite mi dostaviti svoje naloge; sve ću učiniti da ih valjano izvršim.

S najdubljim poštovanjem, ostajem, gospođo, Vaš najponizniji sluga, itd.
Bertrand

Pariz, 7. prosinca 17..

PISMO 164.

Gospođa de Rosemonde
gospodinu Bertrandu

Upravo sam primila Vaše pismo, dragi moj Bertrande, i iz njega doznala
za strašan događaj u kojemu je moj nećak bio nesretnom žrtvom. Jest, imat ću
Vam svakako izdati nekoliko naloga; samo zahvaljujući njima, mogu misliti na
druge stvari osim na svoju tešku tugu.

Pisamce gospodina Dancenyja koje ste mi poslali uvjerljiv je dokaz da je
on izazvao dvoboj, i zato želim da smjesta podnesete tužbu u moje ime.
Oprostivši svojemu neprijatelju, svojemu ubojici, moj je nećak zadovoljio svoju
prirodnu plemenitost, ali ja, ja moram osvetiti i njegovu smrt, i njegovu
dobrotu, i vjeru.

Zakoni bi morali biti krajnje strogi prema tom ostatku divljaštva što nam
još truje moral, i ne vjerujem da u ovom slučaju može postojati oprost za
nanesenu povredu. Očekujem, dakle, da tu parnicu pratite svim žarom i marom,
koje dobro poznajem i koje dugujete uspomeni na moga nećaka.

300

Pobrinite se da prije svega u moje ime, posjetite gospodina predsjednika
de... i da se s njime posavjetujete. Ja mu ne pišem jer se želim što prije predati
svojoj boli. Ispričajte me kod njega i upoznajte ga s ovim pismom.

Zbogom, dragi moj Bertrande; odajem Vam pohvalu i zahvalnost za sve
Vaše lijepe osjećaje i ostajem zauvijek Vaša.

U dvorcu ..., 8. prosinca 17..

PISMO 165.

Gospođa de Volanges
gospođi de Rosemonde

Znam, draga moja i poštovana prijateljice, da ste već doznali za gubitak
koji Vas je snašao. Znam koliko ste voljeli gospodina de Valmonta i iskreno
sudjelujem u Vašoj boli. Zaista mi je mučno što moram dodati nove jade onima
što ih već osjećate, ali, nažalost, preostaje Vam samo roniti suze i za Vašom
nesretnom prijateljicom. Izgubili smo je sinoć u jedanaest sati. Po zloj kobi što
ju je snašla u životu, a koja kao da se igra ljudskom pameću, kratko vrijeme
koje je nadživjela gospodina de Valmonta bilo je dovoljno da dozna za njegovu
smrt, i kao što je sama rekla, nije mogla podleći teretu svojih nesreća sve dok
joj on nije postao neizdrživ.

Jamačno ste znali da je već više od dva dana bila u potpunoj besvijesti. Još
jučer ujutro, kad je došao liječnik i kad smo prišli njezinu krevetu, nije
prepoznala ni njega ni mene. Nismo mogli od nje dobiti nijedne riječi, ni
najmanjega znaka. Tek što smo se vratili pred kamin, i dok mi je liječnik
govorio o tužnoj smrti gospodina de Valmonta, nesretna je žena došla svijesti;
možda je sama priroda izazvala tu naglu promjenu, ili su je ipak prouzročile
ponavljane riječi da je gospodin de Valmont umro , koje su bolesnicu mogle
podsjetiti na jedine misli što su je oduvijek zaokupljale.

Bilo kako bilo, naglo je razgrnula zastore na krevetu i viknula: »Što, što
kažete?! Gospodin de Valmont umro!?« Ponadala sam se da ću je uvjeriti kako
se prevarila, pa sam joj isprva tvrdila da je loše čula, ali ne samo što je nisam
mogla razuvjeriti, nego ona zamoli liječnika neka joj ponovi tu strašnu
pripovijest. A kad sam je ponovno pokušala razuvjeriti, ona me pozove i reče mi

301