CHODERLOS DE LACLOS-Opasne veze

tihim glasom: »Zašto me hoćete prevariti? Nije li on za me već mrtav?« Morala
sam popustiti.

Naša je nesretna prijateljica ispočetka prilično mirno slušala, ali uskoro
nakon toga prekine pripovijedanje govoreći: »Dosta, to mi je dovoljno.« Odmah
zatraži da joj navuku zastore, a kad se liječnik nakon toga htjede pozabaviti
stanjem njezina zdravlja, ne dopusti mu da joj se približi.

Čim je on izišao, ona odmah otpusti svoju čuvaricu i sobaricu, a kad
ostadosmo same, zamoli me neka joj pomognem kleknuti na krevet i neka je
pridržim. Ostala je tako neko vrijeme šuteći i roneći krupne suze. Najposlije
sklopi ruke, digne ih prema nebu i stane govoriti slabim, ali vatrenim glasom:
»Svemogući Bože, pokoravam se Tvojoj pravdi, ali oprosti Valmontu. Neka mu
se moje nesreće koje sam, priznajem, zaslužila, ne upisuju u zlo, i ja ću
blagoslivljati Tvoje milosrđe!« Bila sam slobodna, draga moja poštovana
prijateljice, podrobno Vam ispripovijedati događaj koji će, znam, pogoršati i
povećati Vašu bol, ali sam to učinila zato što ne sumnjam da će ta molitva
gospođe de Tourvel ipak donijeti veliku utjehu Vašoj duši.

Izgovorivši tih nekoliko riječi, naša mi prijateljica ponovno padne u
naručje. Tek što je opet legla u postelju kadli je spopadne neka iznemoglost koja
je dugo trajala, ali je ipak popustila kad smo joj pružili pomoć. Čim se opet
osvijestila, zamoli me neka pošaljem po oca Anselma i doda: »To je sada jedini
liječnik koji mi je potreban; osjećam da će moje muke uskoro prestati.« Tužila
se da teško diše i s mukom je govorila.

Malo kasnije ona mi po sobarici pošalje jednu kutiju koju Vam šaljem, a u
kojoj su, kaže, njezini papiri. Zamolila me neka Vam je dostavim odmah nakon
njezine smrti.{59} Zatim mi je, koliko joj je stanje dopuštalo, govorila o Vama i
Vašem prijateljstvu, i to s mnogo nježnosti.

Otac Anselmo došao je oko četiri sata i ostao gotovo cijeli sat nasamo s
njom. Kad smo ponovno ušli u sobu, bolesničino lice je bilo mirno i vedro, ali
se vidjelo da je otac Anselmo mnogo plakao. Ostao je da obavi posljednje
crkvene obrede. Taj prizor, uvijek tako uzvišen i tako bolan, bio je još uzvišeniji
i još bolniji zbog suprotnosti između pomirenja bolesnice sa sudbinom i
dubokog bola njezina časnog ispovjednika, koji je gorko plakao sjedeći uz nju.
Svi su bili duboko ganuti; nije plakala samo ona koju su svi oplakivali.

Ostali je dio dana prošao u uobičajenim molitvama koje je prekidala samo
česta bolesničina malaksalost. Naposljetku, oko jedanaest sati navečer, učini mi
se još potištenijom i ispaćenijom. Ispružih ruku da potražim njezinu. Još je
imala snage da moju ruku položi na svoje srce. Nisam više osjetila kucaja; i

302

uistinu, naša nesretna prijateljica izdahne upravo u taj čas.
Sjećate li se, draga moja prijateljice, da smo se prije otprilike godinu

dana, prigodom Vašega posljednjeg boravka ovdje, govoreći o nekim osobama
kojih nam se sreća činila manje-više osiguranom, s užitkom zaustavile na
sudbini te iste žene čiju nesreću i smrt danas oplakujemo! Toliko kreposti,
toliko hvalevrijednih osobina i čari, tako mila i draga narav, muž kojega je
voljela i koji ju je obožavao, društvo u kojemu se dobro osjećala i kojemu je ona
likom, mladošću, i bogatstvom bila radost - toliko združenih odlika, a sve je to
upropastio jedan jedini neoprezni čin. O, Providnosti! Valja nam poštovati
Tvoje odluke, ali kako su one neshvatljive! Prekidam pisanje jer se bojim da ću
povećati Vašu tugu govoreći Vam o vlastitoj.

Ostavljam Vas i idem k svojoj kćeri, koja se ne osjeća dobro. Kad je jutros
od mene doznala za tako naglu smrt dviju poznatih osoba, pozlilo joj, pa sam joj
rekla neka legne. Nadam se da ta mala slabost neće imati posljedica. U njezinim
godinama nismo još naučeni na tugu, pa je njezino djelovanje žešće i jače. Ta
tako duboka osjećajnost bez dvojbe je veoma hvalevrijedna. Ali koliko nas sve
što svakodnevno viđamo uči da valja strepiti od nje! Zbogom, draga i poštovana
prijateljice.

Pariz, 9. prosinca 17..

PISMO 166.

Gospodin Bertrand
gospođi de Rosemonde

Gospođo!
U vezi s naredbama koje ste mi izvoljeli uputiti, imao sam čast posjetiti
gospodina predsjednika de... i predati mu Vaše pismo, izjavivši da ću se prema
Vašim željama u svemu držati njegovih savjeta. Taj me poštovani sudac zadužio
neka Vas upozorim da bi tužba koju kanite podnijeti protiv gospodina viteza
Dancenyja, okaljala uspomenu na Vašeg nećaka, kao što bi njegovu čast nužno
okaljala sudska odluka, što bi nedvojbeno bila velika nesreća. On, dakle, misli
da nije uputno poduzimati nikakav korak. Ako bi pak što valjalo poduzeti, to bi,
naprotiv, bile mjere koje bi spriječile da državno odvjetništvo dozna za tu

303

nesretnu pustolovinu o kojoj se već uvelike priča.
Te su mi se napomene učinile vrlo mudrima, pa sam odlučio pričekati

Vaše nove upute.
Dopustite mi, gospođo, da Vas zamolim za ljubaznost da mi uz rečene

upute napišete i koju riječ o Vašem zdravlju, jer se i te kako bojim nemilih
posljedica tolike žalosti. Nadam se da ćete mojoj odanosti i revnosti oprostiti
ovu slobodu.

Ostajem s dubokim poštovanjem Vaš, itd.

Pariz, 10. prosinca 17..

PISMO 167.

Anonimna osoba
gospodinu vitezu Dancenyju

Gospodine!
Čast mi je upozoriti Vas da je jutros u Dvorskom državnom odvjetništvu
među dvorjanicima bilo govora o dvoboju što ste ga nedavno imali s
gospodinom vikontom de Valmontom, te da postoji bojazan da će javno
odvjetništvo podnijeti tužbu. Mislio sam da bi Vam ovo upozorenje moglo biti
korisno, bilo da Vaši zaštitnici žele poduzeti korake za obustavu toga
neugodnog spora, bilo pak zato da se pobrinete za osobnu sigurnost ako ga ne
uspijete obustaviti.
Ako mi dopustite da Vam dadem jedan savjet, mislim kako biste dobro
učinili kad biste se neko vrijeme manje pojavljivali u javnosti nego posljednjih
dana. Premda obično imaju razumijevanja za takve stvari, ipak nam valja uvijek
poštovati zakon.
Taj je oprez to nužniji što sam doznao da je neka gospođa de Rosemonde,
za koju su mi rekli da je tetka gospodina de Valmonta, htjela podnijeti tužbu
protiv Vas, koju Državno odvjetništvo ne bi moglo odbiti. Možda bi bilo dobro
da netko govori s tom gospođom.
Posebni me razlozi sprečavaju potpisati ovo pismo, ali premda ne znate od
koga dolazi, vjerujem da ćete odati priznanje osjećaju koji ga je potaknuo.

304

Čast mi je, itd.

Pariz, 10. prosinca 17..

PISMO 168.

Gospođa de Volanges
gospođi de Rosemonde

Ovdje se, draga moja poštovana prijateljice, pronose vrlo čudne i
neugodne glasine na račun gospođe de Merteuil. Ja sam sigurno daleko od toga
da u njih vjerujem, i kladila bih se u ne znam što da je to gnusna kleveta. No
predobro znam kako lako uhvate korijena čak i manje vjerojatne pakosti i kako
se teško zaboravljaju dojmovi što ih one iza sebe ostavljaju. Zato se bojim tih
glasova, premda mislim da ih je lako pobiti. Iznad svega bih željela da ih
možemo navrijeme zaustaviti, i to prije nego se rašire. Ali ja sam tek jučer vrlo
kasno doznala te grozote koje su tek počele kružiti. Kad sam jutros poslala
svoga čovjeka k gospođi de Merteuil, ona je upravo bila otišla na selo, gdje će
provesti dva dana. Nisu mi mogli reći kome je otišla. Njezina sobarica, koju
sam pozvala na razgovor, kazala mi je da joj je njezina gospodarica samo
naložila neka je čeka idući četvrtak, a nitko od posluge koja je ovdje ostala ne
zna ništa više. Ni ja ne znam gdje bi mogla biti - ne sjećam se nijednoga njezina
znanca koji bi tako dugo ostao na ladanju.

Bilo kako bilo, nadam se da ćete mi Vi odsada do njezina povratka moći
pribaviti tumačenja koja joj mogu biti od koristi. Te se odvratne pripovijesti
temelje na okolnostima u kojima je umro gospodin de Valmont, a za koje ćete
Vi - ako su istinite - zacijelo doznati, što Vas osobito molim. Evo što se posvuda
priča ili, bolje reći, što se za sada još šapuće, ali što će sigurno brzo izbiti u
javnost.

Govori se da je svađa između gospodina de Valmonta i viteza Dancenyja
djelo gospođe de Merteuil, koja je obojicu varala; da su se, kao što to gotovo
uvijek biva, suparnici najprije potukli, a tek poslije objasnili te da su se nakon
objašnjenja iskreno pomirili. Navodno je gospodin de Valmont - ne bi li se
posve opravdao, kao i u želji da pruži gospodinu Dancenyju pravu sliku o
gospođi de Merteuil - navodno svoje riječi potkrijepio gomilom pisama, to jest

305

cijelom prepiskom što ju je s njom održavao. U tim pismima gospođa de
Merteuil pripovijeda o sebi, i to najsablažnjivije anegdote u najslobodnijem
stilu.

Kažu još da je Danceny u prvom naletu bijesa dijelio pisma svakome tko
ih je htio čitati, pa sada kruže Parizom. Navode se osobito dva:{60} jedno u
kojemu pripovijeda cijelu povijest svoga života i svojih načela i za koje kažu da
je vrhunac grozote. Drugo, koje potpuno opravdava gospodina de Prévana, čije
se povijesti sjećate, sadrži dokaze prema kojima je on, naprotiv, samo podlegao
otvorenim ponudama gospođe de Merteuil i koje dokazuje da je sastanak s njom
bio ugovoren.

Nasreću, imam najozbiljnije razloge vjerovati da su te podvale
podjednako lažne koliko su i odvratne. Prvo, obje znamo da gospodin de
Valmont zasigurno nije ljubakao s gospođom de Merteuil, a imam mnogo
razloga vjerovati da ni Danceny nije s njom imao posla. Stoga bih rekla kako je
jasno da ona nije mogla biti ni razlogom ni začetnikom svađe. Ne razumijem
kakve bi koristi imala gospođa de Merteuil, za koju drže da je bila u dosluhu s
gospodinom de Prévanom, izazivati s njim svađu koja joj je samo mogla nauditi
i skandalom i opasnošću da time sebi pribavi nepomirljiva neprijatelja u
čovjeku koji je raspolagao jednim dijelom njezine tajne i koji je tada imao
mnogo pristaša. Međutim, valja primijetiti da se od te pustolovine nije čuo
nijedan glas u Prévanovu korist, pa ni on sam nije čuo nikakvu tužbu.

Te me misli navode da posumnjam u njega kao u začetnika glasova što
danas kruže i da te klevete smatram djelom mržnje čovjeka koji se, vidjevši da
je propao, nada time posijati sumnje ili možda ljudima zamazati oči. No s koje
god strane dolazile te pakosti, valja ih što žurnije osujetiti. One bi se rasplinule
same od sebe kad bi se dokazalo, što je moguće, da gospoda de Valmont i
Danceny nisu razgovarali nakon onoga nesretnog dvoboja i da Valmont nije
Dancenyju predao nikakve papire.

Od nestrpljivosti da provjerim te činjenice, poslala sam jutros sobara k
Dancenyu: ni on nije u Parizu. Njegovi su ljudi rekli mome sobaru da je noćas
otputovao, ponukan upozorenjem koje je jučer dobio, i da krije mjesto svog
boravka. Zacijelo se boji posljedica tog događaja. Dakle, samo me Vi, moja
draga i poštovana prijateljice, možete izvijestiti o pojedinostima koje me
zanimaju i koje mogu biti potrebne gospođi de Merteuil. Stoga Vam ponavljam
svoju molbu: dostavite mi ih što je prije moguće.

P. S. Bolest moje kćeri nije imala nikakvih posljedica. Ona Vam iskazuje
svoje poštovanje.

306

Pariz, 11. prosinca 17..

PISMO 169.

Vitez Danceny
gospođi de Rosemonde

Gospođo!
Možda će Vam se moj današnji korak činiti čudnim, ali Vas zaklinjem da
me poslušate prije nego mi stanete suditi, i nemojte me smatrati smionim ili
drskim jer iz mene govori samo poštovanje i povjerenje. Ne tajim svoje grijehe
prema Vama i ne bih ih sebi oprostio do smrti kad bih i na trenutak mogao
pomisliti da mi ih je bilo moguće izbjeći. Budite, štoviše, uvjereni, gospođo, da
- premda mislim kako ne zaslužujem prijekore - ipak osjećam žalost zbog njih.
Mogu još iskreno dodati da bol koju Vam zadajem pojačava onu što je sam
osjećam. Da biste povjerovali u čuvstva u koja Vas želim uvjeriti, neka Vam
bude dovoljno znati kako, premda nisam imao čast da Vi mene upoznate, ipak
imam čast poznavati Vas.
Međutim, dok uzdišem zbog kobi koja je u isti mah prouzročila Vaše
nevolje i moju nesreću, plašim se da ćete Vi, željni osvete, tražiti načina za
zadovoljštinu čak i strogošću zakona.
Dopustite da Vam s tim u vezi odmah kažem kako Vas Vaša bol vara jer je
moj udio u tom događaju nerazdvojno vezan s udjelom gospodina de Valmonta,
te da bi i njega dodirnula presuda koju biste protiv mene pokrenuli. Stoga
vjerujem, gospođo, da ću, naprotiv, moći računati prije na Vašu pomoć nego na
zapreke u pokušaju što ću ga možda morati poduzeti kako bi ovaj nesretni
događaj ostao tajnom.
Ali ta pomoć u sudioništvu, koja odgovara koliko krivcu toliko i
nedužnome, ne može zadovoljiti moju osjetljivost. Želeći Vas ukloniti kao
tužitelja, tražim od Vas da mi budete sucem. Poštovanje osoba koje cijenim
previše mi je dragocjeno da bih pristao ostati bez Vašega ne braneći ga, kad
imam mogućnosti za to.
Doista, ako priznajete da je dopušteno svetiti se ili, bolje reći, da smo se
dužni osvetiti kad nas iznevjeri ljubav, prijateljstvo, a osobito povjerenje, ako
Vi to priznajete, moja će krivnja u Vašim očima iščeznuti. Nemojte vjerovati

307

mojim riječima, ali pročitajte, ako imate hrabrosti, zbirku pisama koju Vam
predajem na čuvanje.{61} Mnoga pisma što u njoj postoje u originalu govore u
prilog onima što postoje samo u prijepisu. Uostalom, ja sam od gospodina de
Valmonta osobno dobio te papire koje Vam imam čast poslati. Ništa im nisam
dodao i ništa oduzeo osim dvaju pisama koja sam sebi dopustio objaviti.

Jedno od njih bilo je potrebno za zajedničku osvetu gospodina de
Valmonta i moju, na što smo obojica imali pravo i što mi je on izrazito stavio u
obvezu. Mislio sam, osim toga, da činimo uslugu društvu raskrinkavajući tako
opasnu ženu kao što je gospođa de Merteuil i koja je, kao što možete vidjeti,
jedinim uzrokom svemu što se dogodilo između gospodina de Valmonta i mene.

Osjećaj pravednosti naveo me da objavim i drugo pismo. Ono će opravdati
gospodina Prévana kojega jedva poznajem, ali koji nipošto nije zaslužio ni onaj
kruti postupak što ga je pretrpio, ni još strašniju osudu javnosti koju od onda
mukotrpno podnosi, a nema se čime od nje braniti.

Vi ćete, dakle, naći samo prijepise tih dvaju pisama originale kojih moram
zadržati za sebe. Što se tiče svega ostalog, mislim da nisam mogao predati u
sigurnije ruke ostavštinu do koje mi je možda stalo da ne bude uništena, a stidio
bih se zloupotrijebiti je. Povjeravajući Vam, gospođo, ove papire, mislim da
činim dobru uslugu osobama kojih se oni tiču, kao da ih njima predajem. Time
ih štitim od neugodnosti što bi je osjetile kad bi ih od mene primile i kad bi
znale da sam upućen u pustolovine koje bi one zasigurno htjele sakriti od
svijeta.

Moram Vas, mislim, upozoriti da je priloženo dopisivanje samo jedan dio
opsežnije zbirke iz koje ga je gospodin de Valmont izvadio u mojoj prisutnosti i
koju ćete, kad se skinu pečati, morati naći pod naslovom koji sam vidio:
Otvoreni obračun između markize de Merteuil i vikonta de Valmonta . Vi ćete o
tome odlučiti onako kako Vam bude nalagala obzirnost.

Ostajem, s dubokim poštovanjem, gospođo, itd.

P. S. Neke opomene koje sam primio i savjeti prijatelja naveli su me da se
na neko vrijeme udaljim iz Pariza, ali mjesto moga skloništa, koje krijem od
svijeta, neće biti tajnom za Vas. Počastite li me odgovorom, molim Vas da ga
naslovite na Komandu u... preko P..., a na ime gospodina komandira de... Imam
čast pisati Vam iz njegove sobe.

Pariz, 12. prosinca 17..

308

PISMO 170.

Gospođa de Volanges

gospođi de Rosemonde

Draga moja prijateljice, doživljavam iznenađenje za iznenađenjem, tugu
za tugom. Valja biti majka pa pojmiti koliko sam jučer cijelo dopodne patila, a
ako su se nakon toga smirila najokrutnija strahovanja, ostaje mi još jedna
strašna tuga kojoj ne vidim kraja.

Jučer oko deset sati ujutro začudila sam se što još nisam vidjela svoju
kćer, pa sam poslala sobaricu da izvidi što je moglo prouzročiti to zakašnjenje.
Ona se vrati čas kasnije sva uplašena, pa time i mene još više preplaši i reče mi,
da moja kći nije u svojoj sobi i da je već jutros njezina sobarica nije ondje našla.
Prosudite sad moj položaj! Pozvala sam sve sluge, dakako, i vratara: svi su mi
se kleli da ništa ne znaju i da mi ništa ne mogu reći o tome. Odmah sam pošla u
sobu svoje kćeri. Nered koji je u njoj vladao dao mi je naslutiti da je zacijelo
izašla tek ujutro, ali nisam mogla doznati zašto. Pregledala sam ormare, njezin
pisaći stol. Sve sam našla na svome mjestu, sve njezine haljine osim one u kojoj
je izišla. Čak nije uzela ni ono malo novca što ga je imala kod sebe.

Budući da je tek jučer doznala sve što se govori o gospođi de Merteuil,
kojoj je veoma privržena, i to tako jako te je cijelu večer samo plakala, a ujedno
sam se sjetila kako ona ne zna da je gospođa Merteuil na ladanju, prva mi je
miso bila da je htjela pohoditi svoju prijateljicu, te načinila tu budalaštinu pa
sama k njoj otišla. No vrijeme je prolazilo, a ona se nije vraćala, pa me ponovno
obuze nemir. Svaki je čas pojačavao moje jade, i premda sam žarko željela
doznati što je s njom, ipak se nisam usuđivala raspitivati bojeći se da ne iziđe na
vidjelo nešto što bih kasnije možda željela sakriti od cijeloga svijeta. Ne, nikad
u životu nisam toliko patila.

Napokon, tek nakon dva sata primih u isti mah pismo od svoje kćeri i
jedno od poglavarice samostana u... Kći mi je samo napisala kako se bojala da
ću se usprotiviti njezinoj želji da primi redovničko zvanje, te da mi se nije
usudila o tome govoriti. Ostalo su sve bile isprike zbog onoga na što se odlučila
bez mog dopuštenja, koje bih ja odobrila, dodala je, kad bi znala njezine
razloge. Međutim, molila me neka je o tome ne pitam.

Poglavarica mi je javljala ovo: »Kad sam vidjela da je došla neka mlada
osoba, isprva je nisam htjela primiti. No kad sam je ispitala i doznala tko je,

309

dužna sam da Vam činim uslugu što sam dala sklonište Vašoj kćeri, kako je ne
bih izložila novim lutanjima na koja se, kako se činilo, bila odlučila.« Nudeći
mi pravo da mi vrati kćer budem li je tražila, poglavarica me, sukladno svojim
pravima, zamolila neka se ne protivim tako odlučnoj kćerinoj želji. Još mi reče
da me nije mogla prije izvijestiti o tom događaju jer se mala tome protivila.
Nije mi htjela pisati jer je željela da nitko ne dozna kamo se povukla. Okrutna je
ta dječja nerazumnost!

Odmah sam otišla u samostan i, sastavši se poglavaricom, zamolih je da
vidim svoju kćer. Jedva je došla i sva je drhtala. Razgovarala sam s njom pred
redovnicom i govorila sam s njom nasamo: sve što sam mogla izvući od nje, uz
mnogo suza, jest da ona samo u samostanu može biti sretna. Odlučila sam joj
dopustiti neka ostane u njemu, ali neka se još ne ubroji među one koje traže da
budu primljene, što je i ona željela. Bojim se da je smrt gospođe de Tourvel i
gospodina Valmonta previše ražalostila tu mladu dušu. Koliko god poštovala
redovnički poziv, ne bih gledala bez patnje, a ni bez straha, da ga moja kći
odabere. Čini mi se da već ionako imamo dovoljno dužnosti da bismo se
opterećivale novima. Osim toga, u toj dobi i ne znamo pravo što nam odgovara,
a što pak ne.

Moju nepriliku povećava i skori dolazak gospodina de Gercourta: hoće li
se morati raskinuti taj tako povoljan bračni dogovor? Kako ćemo usrećiti svoju
djecu ako nije dovoljno što im želimo sreću i ulažemo u nju sve napore?
Uvelike ćete me zadužiti ako mi kažete što biste Vi učinili na mome mjestu. Ja
se ne mogu ni na što odlučiti. Ništa mi nije tako strašno kao odlučivati o sudbini
drugih, a bojim se da u ovoj prilici ne postupim strogo poput suca ili blago
poput majke.

Svejednako sebi spočitavam što povećavam Vaše nevolje govoreći Vam o
svojima, ali ja poznajem Vaše srce: utjeha koju biste mogli dati drugima bila bi
i za Vas najveća moguća utjeha.

Zbogom, draga moja prijateljice! Nestrpljivo očekujem Vaša dva
odgovora.

Pariz, 13. prosinca 17..

PISMO 171.

310

Gospođa de Rosemonde

vitezu Dancenyju

Nakon onoga što sam od Vas doznala, gospodine, ne preostaje mi ništa
nego plakati i šutjeti. Žalim što sam još živa kad čujem za takve užase. Stid me
je što sam žena kad vidim jednu takvu razvratnicu.

Rado ću pristati, gospodine, sa svoje strane prepustiti miru i zaboravu sve
što se odnosi na te tužne događaje i što bi moglo iz njih slijediti. Čak Vam ne
želim prouzročiti drugih patnja osim onih neodvojivih od nesretne pobjede što
ste je izvojevali nad mojim nećakom. Usprkos njegovim grijesima koje moram
priznati, osjećam da se nikad neću utješiti zbog njegove pogibije, ali će moja
vječna žalost biti jedinom osvetom koju ću sebi dopustiti protiv Vas. Neka Vaše
srce procijeni njezinu veličinu.

Ako mi u mojim godinama dopustite jednu primjedbu koja se ne daje u
Vašima, reći ću Vam ovo: kad bismo znali gdje nam leži sreća, nikad je ne
bismo tražili izvan granica propisanih zakonom i vjerom.

Budite sigurni da ću vjerno i rado čuvati ostavštinu što ste mi je povjerili.
Ali Vas molim, ovlastite me da je ne predajem nikome, pa ni Vama, gospodine,
osim ako bi Vam bila potrebna radi opravdanja. Usuđujem se vjerovati da
nećete odbiti tu molbu i da uviđate kako često patimo kad se predajemo ma i
najpravednijoj osveti.

Ne prestajem sa svojim molbama, znajući za Vašu plemenitost i
osjećajnost. Bilo bi dostojno tih dvaju svojstava da u moje ruke predate i pisma
gospođice de Volanges, što ste ih vjerojatno sačuvali i koja Vas zacijelo više ne
zanimaju. Znam da ta djevojka ima velikih grijeha prema Vama, ali vjerujem da
je ne kanite za to kazniti: ako ni zbog čega, a ono iz poštovanja prema samome
sebi nećete poniziti osobu koju ste toliko ljubili. Ne moram stoga dodavati da
obzire koje ne zaslužuje kći dugujete barem majci, toj poštovanoj ženi u čijim
ste očima svejednako velik grešnik, jer, napokon, koliko god se pokušavali
zavarati tobožnjom finoćom osjećaja, onaj koji prvi pokuša zavesti jedno još
pošteno i nevino srce samim time postaje prvim začetnikom njezine
pokvarenosti i mora zauvijek biti odgovoran za njezine buduće razvrate i
bludnje.

Nemojte se čuditi, gospodine, tolikoj strogosti s moje strane. To je
najbolji dokaz što Vam ga mogu dati o svom posvemašnjem poštovanju. Vi ćete
na njega steći nova prava pristanete li, kao što želim, na čuvanje jedne tajne,
čije bi izbijanje u javnost naškodilo i Vama, a zadalo smrtnu ranu majčinskom

311

srcu koje ste već ranili. Napokon, gospodine, želim učiniti tu uslugu svojoj
prijateljici, a kad bih se mogla pobojati da ćete mi odbiti tu utjehu, zamolila bih
Vas da najprije pomislite kako je to jedina utjeha što ste mi je ostavili.

Čast mi je biti, itd.

U dvorcu ..., 15. prosinca 17..

PISMO 172.

Gospođa de Rosemonde
gospođi de Volanges

Da sam morala, draga moja prijateljice, pribavljati i čekati iz Pariza
pojašnjenja što ih od mene tražite glede gospođe de Merteuil, ne bih Vam ih još
mogla nabaviti, a ono što bih bila dobila bilo bi nejasno i nesigurno, ali su mi
stigle vijesti kojima se nisam nadala i koje nisam imala razloga očekivati. A one
su više nego vjerodostojne. O, draga prijateljice, kako Vas je ta žena
obmanjivala!

Odurno mi je ulaziti u ma koju pojedinost o toj gomili grozota, jer sve što
se o njoj do sada govorilo samo je, vjerujte, blijeda slika istine. Nadam se, draga
moja prijateljice, da me dovoljno poznajete te ćete vjerovati mojoj riječi i
nećete tražiti od mene nikakva dokaza. Neka Vam bude dovoljno znati kako
postoji sva sila dokaza što ih upravo u ovom trenutku imam u rukama.

Ujedno Vas s neizmjernim bolom molim, nemojte me siliti na
obrazloženje savjeta što ga od mene tražite glede gospođice de Volanges.
Preklinjem Vas da se ne protivite pozivu što ga je ona voljna prihvatiti. Dakako,
nema razloga koji bi opravdao prisilno posvećivanje tom pozivu osobe koja nije
za nj pozvana, ali je pokatkad velika sreća što je tako. Vidite da Vam i kći kaže
da joj ne biste zamjerali kad biste znali za njezine pobude. Onaj koji nam
ulijeva naše osjećaje zna bolje nego naša nedostatna pamet što svakome od nas
odgovara, pa je često ono što se čini djelom njegove strogosti, naprotiv, samo
djelo njegove blagosti.

Dakle, moje mišljenje, koje će Vas, osjećam, ražalostiti, ali u koje upravo
stoga morate vjerovati jer Vam ga ne dajem bez duboka razmišljanja - moje je,
velim, mišljenje, da ostavite gospođicu de Volanges u samostanu jer se sama na

312

to odlučila, te da radije potpomažete nego sprječavate odluku koju je donijela, a
da u očekivanju ostvarenja te želje bez oklijevanja raskine ugovore o brak.

Pošto sam ispunila ove mučne prijateljske dužnosti, a usto im ne mogu
dodati nikakvu utjehu, preostaje mi, draga moja prijateljice, zamoliti Vas da me
više ne pitate ništa što bi se odnosilo na te tužne događaje. Pustimo ih da padnu
u zaborav, kao što i priliči, a umjesto da tražimo nepotrebno i tužno objašnjenje,
pokorimo se volji Providnosti i vjerujmo u mudrost njezinih odluka, čak i onda
kad nam nije dano da ih razumijemo. Zbogom, draga moja prijateljice.

U dvorcu ..., 15. prosinca 17..

PISMO 173.

Gospođa de Volanges
gospođi de Rosemonde

O, draga prijateljice, kakvom to strašnom koprenom ovijate sudbinu moje
kćeri? I Vi se, rekla bih, bojite, da bih je pokušala podignuti! Što li to ona skriva
što bi moglo još više rastužiti srce jedne majke nego strašne sumnje kojima me
prepuštate? Što bolje poznajem Vaše prijateljstvo i Vašu blagost, to veće bivaju
moje muke. Dvadeset sam se puta od jučer htjela osloboditi te okrutne
neizvjesnosti i zamoliti Vas da mi kažete sve, bez ikakvih obzira i okolišanja, i
svaki put zadrhtim od straha kad pomislim na Vašu molbu da Vas ne ispitujem.
Naposljetku se zaustavljam na odluci koja mi još daje neku nadu, pa očekujem
da mi iz prijateljstva nećete odbiti ono što želim: odgovorite mi jesam li i
približno razumjela ono što biste mi imali reći; nemojte se bojati da ćete mi
priopćiti nešto što majčina blagost ne bi mogla oprostiti i što se ne bi moglo
popraviti. Ako moje nesreće premašuju tu mjeru, tada pristajem da se izjasnite
samo šutnjom. To je, dakle, ono što sam već znala i dokle mogu ići moje
strepnje.

Moja je kći pokazivala svojevrsnu sklonost prema vitezu Dancenyju, a
doznala sam da je primala njegova pisma i čak mu odgovarala, ali sam vjerovala
da mi je uspjelo spriječiti bilo kakve pogibeljne posljedice tih djetinjih zabluda.
Sada kad se plašim svega, shvaćam kako je moguće da sam se prevarila, pa se
bojim da moja zavedena kći nije počinila najveću glupost.

313

Sjećam se još mnogih okolnosti koje mogu potvrditi tu bojazan. Javila
sam Vam da je mojoj kćeri pozlilo kad je čula za nesreću gospodina de
Valmonta. Možda je taj osjećaj prouzročila samo pomisao na opasnost kojoj se
izvrgao gospodin Danceny u toj borbi. Kad je kasnije toliko plakala doznavši
sve što se govorilo o gospođi de Merteuil, možda je ono što sam ja smatrala
prijateljskom boli bilo tek posljedica ljubomore ili žalosti što je doznala da joj
je ljubavnik nevjeran. I njezin se posljednji postupak može, prema mome
mišljenju, rastumačiti istim razlogom. Često mislimo da nas Bog zove samo
zato što smo ozlojeđeni ljudima. Pretpostavljajući da su te činjenice istinite i da
ste Vi u njih upućeni, zasigurno ste smatrali dovoljnim da time opravdate strogi
savjet što mi ga dajete.

Međutim, ako je tako, osuđujući svoju kćer, ipak mislim da mi je dužnost
iskušati sve načine kojima bih je izbavila od muka i pogibelji varavoga i
prolaznog poziva. Ako gospodin Danceny nije izgubio svaki osjećaj poštenja,
nastojat će popraviti pogrešku koja je nastala samo njegovom krivnjom, pa
stoga ipak vjerujem kako bi ženidba s mojom kćeri bila dovoljno probitačna da
bi mogla laskati i njemu i njegovoj obitelji.

To je, draga moja poštovana prijateljice, jedina nada koja mi preostaje;
nastojte je što prije potvrditi ako Vam je to moguć e. Možete zamisliti koliko
želim da mi odgovorite i kako bi mi strašan udarac zadala Vaša šutnja.{62}

Upravo sam kanila zatvoriti ovo pismo kadli mi u pohode dođe jedan moj
poznanik i ispripovijedi mi strašan prizor što ga je prekjučer doživjela gospođa
de Merteuil. Budući da ovih posljednjih dana nisam nikoga vidjela, nisam ništa
znala o tom događaju. Evo, opisat ću Vam ga onako kako sam ga čula od
jednoga očevica.

Vrativši se s ladanja prekjučer, u četvrtak, gospođa de Merteuil ode u
Talijansku komediju, u kojoj ima svoju ložu. U njoj je bila sama i, što joj se
moralo činiti neobičnim, nijedan muškarac ne dođe k njoj za vrijeme cijele
predstave. Pri izlasku po običaju uđe u mali salon, koji je već bio pun svijeta.
Odmah nastane žamor, ali ona zacijelo nije mislila da je to zbog nje. Opazi
jedno prazno mjesto na klupici, pa pođe sjesti, ali sve žene koje su već tamo bile
odmah ustadoše kao da su se dogovorile i ostave je posve samu. Taj očiti znak
općeg negodovanja pozdrave svi muškarci i on pojača žamor koji se, kažu,
pretvori u zviždanje.

Da joj poniženje bude potpuno, njezina je nesreća htjela da je gospodin de
Prévan, koji se nigdje nije pokazivao od svoje pustolovine, u isti čas ušao u taj
mali salon. Čin ga spaziše, svi se - i muškarci i žene - okupiše oko njega i

314

počeše mu pljeskati, a svijet koji je bio stvorio krug oko njih odnese ga, tako
reći, pred samu gospođu de Merteuil. Tvrde da se ona cijelo vrijeme pravila kao
da ništa ne vidi i ne čuje i da joj se izraz lica nije nimalo izmijenio! Ja ipak
mislim da pretjeruju. Bilo kako bilo, to raspoloženje, uistinu sramotno za nju,
trajalo je sve dok nisu najavili njezinu kočiju. Kad je pak odlazila, udvostruče se
sramotni povici i zviždanje. Strašno je biti rođakinja te žene. Iste večeri
gospodina de Prévana vrlo srdačno primiše časnici njegova zbora koji su se
ondje zatekli, pa sada više nema dvojbe da će mu uskoro vratiti i službu i čin.

Ista osoba koja mi je ovo ispripovjedila rekla mi je da je gospođu de
Merteuil sljedeće noći spopala vrlo jaka groznica. U prvi mah pomisliše da je to
posljedica silno neugodna položaja u kojemu se našla, ali se od sinoć zna da su
se pojavile vrlo gadne boginje. Mislim kako bi bila prava sreća da od njih umre.
Kažu još da će cijela ta pustolovina možda mnogo naškoditi njezinoj parnici,
koja se bliži kraju, a kažu i da joj je za nju potrebno mnogo naklonosti.

Zbogom, draga i štovana prijateljice. Iz svega ovoga vidim da su zločinci
kažnjeni, ali u tome ne nalazim nikakve utjehe za njihove nesretne žrtve.

Pariz, 18. prosinca 17..

PISMO 174.

Vitez Danceny
gospođi de Rosemonde

Imate pravo, gospođo, i dakako da Vam neću odbiti ništa što ovisi o meni,
a što se Vama čini važnim. Svežanj koji Vam imam čast poslati sadrži pisma
gospođice de Volanges. Ako ih pročitate, zacijelo ćete se čuditi što netko može
u sebi imati takav spoj bezazlenosti i podmuklosti. To mi je najviše upalo u oči
kad sam ih posljednji put čitao.

Ali, možemo li se obraniti od najdubljega gnušanja prema gospođi de
Merteuil kad se sjetimo s kakvim je groznim užitkom činila sve što je mogla a
da bi toliku nevinost i bezazlenost navela na krivi put?

Ne, ja nemam više ljubavi. Nije u meni ostalo ništa od toga tako podlo
iznevjerenog osjećaja, i on me ne potiče na opravdanje gospođice de Volanges.
Ipak, zar to nedužno srce, ta tako blaga i krotka narav ne bi morala naginjati

315

više dobru nego zlu u koje su je gurnuli? Koja bi mlada osoba, tek izašla iz
samostana, bez iskustva i gotovo bez vlastitog mišljenja, odlazeći u svijet, kao
što gotovo uvijek biva, s jednakim nepoznavanjem i dobra i zla, koja bi, velim,
mlada osoba mogla dulje odolijevati tako kažnjivim smicalicama? Ali budimo
milostivi i promislimo kolikim okolnostima na koje ne možemo utjecati ovisi
strašan izbor između tananosti i pokvarenosti naših čuvstava. Pravo ste,
gospođo, rekli za mene da me grijesi gospođice de Volanges, što sam ih i te
kako osjetio, neće navesti na misao o osveti. Dovoljno mi je što sam je morao
prestati voljeti! Previše bi me stajalo kad bih je morao mrziti.

Nisam morao razmišljati kako bih poželio da sve što se nje tiče i što bi joj
moglo štetiti ostane zauvijek tajnom za cijeli svijet. Ako sam neko vrijeme
oklijevao ispuniti Vaše želje u tom smislu, mislim da Vam sada mogu otkriti
razlog: htio sam prije toga biti siguran da me nitko neće uznemiravati
posljedicama te nesretne afere. U vrijeme kad sam Vas molio za milost, kad
sam čak vjerovao da imam nekakva prava na nju, bojao sam se da se ne bi činilo
kako je tim popuštanjem na neki način kupujem od Vas; a uvjeren u čistoću
svojih pobuda, imao sam, priznajem, ponosa željeti da ne posumnjate u nju.
Nadam se da ćete mi oprostiti tu možda preveliku osjetljivost prema poštovanju
što ga pobuđujete u meni, zbog važnosti koju pripisujem tom poštovanju.

Isti me osjećaj prisiljava da Vas kao posljednju milost zamolim da budete
tako dobri i kažete mi jesam li prema Vašem sudu izvršio sve dužnosti što su mi
ih nametnule nesretne okolnosti u kojima sam se našao. Kad budem miran glede
toga, moja je odluka stvorena: putujem na Maltu. Otići ću kako bih ondje sa
zadovoljstvom ispunjavao i pobožno čuvao zavjete što će me odvojiti od svijeta
koji me je, iako mlada, već toliko ogorčio. Ondje ću se, napokon, pod tuđim
nebom truditi da zaboravim sve te nagomilane grozote jer bi uspomena na njih
samo žalostila i kaljala moju dušu.

Ostajem s dubokim poštovanjem, gospođo, Vaš najponizniji, itd.

Pariz, 26. prosinca 17..

PISMO 175.

Gospođa de Volanges
gospođi de Rosemonde

316

Čini se, draga moja poštovana prijateljice, da je sudbina gospođe de
Merteuil na posljetku zapečaćena. Takva je da su se njezini najljući neprijatelji
podijelili u dva tabora: jedni su za prezir koji zaslužuje, a drugi za samilost koju
pobuđuje. Imala sam zaista pravo kad sam rekla da bi za nju možda bila sreća
kad bi umrla od boginja. Ona je, istina, ozdravila, ali je grozno unakažena i
izgubila je jedno oko. Vi znate da je nisam vidjela, ali su mi ljudi kazali da je
prava nakaza.

Markiz de..., koji nikada ne propušta priliku kazati kakvu pakost, rekao je
jučer, govoreći o njoj, da ju je bolest izokrenula, pa joj je sada duša na licu. Svi
su, nažalost, izjavili da je to prava riječ.

Jedan je drugi događaj uvećao njezine nesreće i nedaće. Prekjučer je
izrečena presuda u njezinoj parnici: jednoglasno ju je izgubila. Sudski troškovi,
odšteta i kamate, povrat plodouživanja - sve je dosuđeno malodobnicima, tako
da su ono malo imutka koji nije doveden u pitanje u toj parnici, pojeli troškovi,
a ni to nije bilo dovoljno.

Čim je doznala za tu vijest, premda je još bila bolesna, spremila se i sama
otputovala, noću, poštanskom kočijom. Njezina posluga kaže da nitko nije htio
poći s njom. Ljudi misle da se zaputila u Holandiju.

Taj je odlazak odjeknuo strašnije nego sve ostalo zato što je sa sobom
odnijela glavninu svojih skupocjenih dijamanata, koji su trebali ući u ostavštinu
njezina muža, svoju srebrninu i nakit - ukratko, sve što je mogla, a za sobom je
ostavila oko 50.000 funta duga. Pravi pravcati stečaj!

Sutra se sastaje obitelj da vidi kako bi se mogla nagoditi s vjerovnicima.
Premda sam joj daleka rođakinja, ponudila sam da i ja pripomognem u tome, ali
neću moći sudjelovati na tom sastanku jer moram prisustvovati još tužnijem
obredu. Moja kći sutra prima redovničko ruho. Nadam se da nećete zaboraviti,
draga moja prijateljice, kako je u ovoj velikoj žrtvi koju činim jedini razlog što
me na nju obvezuje - Vaša šutnja glede svega što mi se dogodilo.

Gospodin Danceny je napustio Pariz prije otprilike petnaest dana. Govori
se da će otići na Maltu i da se kani ondje stalno nastaniti. Možda još nije
prekasno da ga zadržimo?... Draga prijateljice, znači da je moja kći grešnica...
Vi ćete sigurno oprostiti majci što se teško miri s tom groznom zbiljom.

Kakva me to zla kob snalazi od nekoga vremena, i pogađa me upravo u
ono što mi je najdraže - upropastila mi je kćer i prijateljicu!

Tko bi mogao ne zadrhtati pri pomisli na nesreće koje može prouzročiti
samo jedna opasna veza!? I kakve bismo sve nevolje izbjegli kad bismo na to

317

više mislili! Koja žena ne bi pobjegla od prve ponude jednog zavodnika? Koja
bi majka, bez zebnje mogla gledati neku drugu osobu kako razgovara s njezinom
kćeri? Ali takve zakašnjele misli uvijek dolaze tek nakon svršena čina, i jedna
od najvažnijih, a možda i najpoznatijih istina ostaje ugušena i beskorisna u
vrtlogu naših nedosljednih naravi.

Zbogom, moja draga i poštovana prijateljice; u ovom trenutku osjećam
daje naš razum, ionako nedostatan kako bi spriječio naše nesreće, još nemoćniji
kako bi nas u njima tješio.{63}

DODATAK

Kao što smo u našoj bibliografiji primijetili, izvorni rukopis Opasnih veza
sadrži dva pisma koja se nisu nalazila u različitim izdanjima ovoga djela (osim
u izdanjima društva Mercure de Fiance i nakladnika Chevrela). Prvo je
Valmontova poslanica gospođi de Volanges, koju je autor izbacio iz svoga
rukopisa i zamijenio bilješkom pismu 155. Drugo pismo, tj. list
predsjednikovice de Tourvel vikontu de Valmontu, nalazi se na kraju rukopisa
kao zalutalo i ponovno nađeno pismo. Ono je nepotpuno i ne nosi datum.
Nakladnik ga je izostavio i nadomjestio bilješkom: »Osobiti razlozi...«, koja
zacijelo nije od Laclosove ruke i kojom završava roman. Premda ta pisma ne
dodaju ništa razvoju događaja i ne mijenjaju rasplet, mi ih ipak radi
zanimljivosti objavljujemo.

Nakladnici

Vikont de Valmont
gospođi de Volanges

Znam, gospođo, da me ne volite, znam i da ste uvijek bili protiv mene
pred gospođom de Tourvel i ne sumnjam da više nego ikada gajite iste osjećaje,
čak priznajem da te osjećaje možete smatrati opravdanima. Ja se, međutim,
upravo Vama obraćam i ne bojim se samo zamoliti Vas da predate gospođi de
Tourvel pismo što ga ovdje za nju prilažem, nego Vas još molim da je

318

nagovorite neka ga pročita i uvjerite je u moje pokajanje, u moju žalost, u moju
ljubav. Znam da Vam se ovaj moj korak može činiti neobičnim. On i mene čudi,
ali očajanje ne bira sredstva i ne razmišlja o njima. Uostalom, jedan tako krupan
i tako drag interes, koji nam je zajednički, mora ukloniti svaki drugi obzir.
Gospođa de Tourvel umire, gospođa de Tourvel je nesretna, valja joj vratiti
život, zdravlje i sreću. To je, eto, dužnost koju trebamo izvršiti. Dobra su sva
sredstva koja mogu osigurati i ubrzati uspjeh. Odbacite li ova što Vam ih nudim,
bit ćete odgovorni za ishod događaja: njezina smrt, Vaša žalost, moja vječna
zdvojnost - sve će to biti Vaše djelo.

Znam da sam sramotno povrijedio ženu dostojnu svakog poštovanja; znam
da su samo moje grozne krivnje prouzročile sve nevolje što ih ona proživljava;
ne želim ni skrivati ni opravdavati vlastite pogreške, ali čuvajte se, gospođo, da
ne postanete sukrivcem ako me spriječite da ih popravim. Zarinuo sam bodež u
srce Vaše prijateljice, ali mu samo ja mogu izvući oštricu iz rane, samo ja znam
kako ju je moguće izliječiti. Ne smeta što sam ja kriv, ako mogu biti od koristi!
Spasite svoju prijateljicu! Spasite je! Njoj je potrebna Vaša pomoć a ne Vaša
osveta.

Pariz, 5. prosinca 17..

Predsjednikovica de Tourvel
vikontu de Valmontu

O, dragi prijatelju, tâ kakav je to nemir što ga osjećam otkako ste se
udaljili od mene? Kako bi mi bio potreban mir! Zbog čega me je obuzeo takav
nespokoj što čak prelazi u bol i zadaje mi strah? Biste li vjerovali kako mi je,
čak i kad Vam pišem, potrebno prikupljati snage i prizivati razum? Međutim,
govorim i ponavljam u sebi da ste Vi sretni. Ali ta misao, tako draga mome
srcu, a koju ste Vi tako lijepo nazvali slatkim sredstvom za umirivanje ljubavi,
postala je, naprotiv, njezinim raspirivačem i uzrokom što padam pod teretom
prekomjerne sreće.

Ako se pak pokušam osloboditi toga slatkog snatrenja, odmah ponovno
zapadam u grozne muke, iako sam Vam obećala da ću ih izbjegavati. Njih se
uistinu moram brižno čuvati jer bi one pokvarile Vašu sreću. Dragi prijatelju,
naučili ste me živjeti samo za Vas, naučite me sada živjeti daleko od Vas... Ne,

319

nisam to htjela reći, naprotiv, ne bih nikako željela živjeti ako to mora biti
daleko od Vas, ili bih u tom slučaju barem htjela ne misliti na svoj život.
Prepuštena sama sebi, ne mogu podnositi ni svoju sreću ni svoju muku; osjećam
potrebu za mirom, a svaki mi je mir nemoguć; uzalud prizivam san, san je od
mene pobjegao: ne mogu ni raditi ni ljenčariti; čas me proždire žarki oganj, čas
me ubija smrtna drhtavica, svaki me pokret umara, a ne mogu se skrasiti na
jednome mjestu. I sad, što mi je kazati? Manje bih patila u vatri najžešće
groznice, i premda to ne mogu ni protumačiti ni pojmiti, ipak osjećam da ta
patnja nastaje samo zato što ne mogu svladati te osjećaje ili gospodariti
njihovom silinom, premda bih se osjećala sretnom kad bih cijelu svoju dušu
mogla prepustiti njihovim čarima.

Upravo u trenutku kad ste izašli malo sam se smirila. Istina, svojevrsna se
uzrujanost pridružila mojoj žalosti, ali sam je ja pripisala nestrpljivosti
prouzročenoj prisutnošću mojih služavki, koje su ušle odmah za Vama. Usluga
tih žena, vazda preduga prema mome mišljenju, kao da je tada bila još tisuću
puta dulja nego obično. Htjela sam nadasve biti sama i vjerovala sam da ću tada,
okružena slatkim uspomenama, u samoći naći jedinu sreću što mi je preostajala
u Vašoj odsutnosti. Budući da sam uz Vas bila toliko jaka i mogla izdržati
potres od toliko raznorodnih osjećaja što sam ih tako brzo proživljavala, kako
sam mogla predvidjeti da sama neću moći izdržati sjećanje na njih? Ubrzo sam
se strašno razočarala... Ovdje se, nježni moj prijatelju, kolebam ne bih li Vam
kazala sve... Ali, zar nisam Vaša, posve Vaša, i zar Vam smijem zatajiti ijednu
svoju misao? Ah, to bi mi bilo posve nemoguće, tražim tek da budete milosrdni
prema mojim nehotičnim pogreškama, stranim mome srcu: ja sam, po običaju,
otpustila svoje žene prije no što sam legla u krevet...

320

POGOVOR

OPASNE VEZE ILI UMIJEĆE ZAVOÐENJA

G. Lanson i M. Tuffrau u svojoj poznatoj povijesti francuske

književnosti (Manuel Illustre d’histoire de la Littérature française ) dijele
kulturno-socijalnu povijest Francuske 18. stoljeća na dva osnovna razdoblja:
prvo razdoblje počelo je smrću Luja XIV. (1715.) i koje traje do otprilike
sredine stoljeća, a drugo razdoblje seže do izbijanja Francuske revolucije 1789.
Kao što autori navode, u prvom razdoblju tradicionalni književni oblici i vrste
još imaju veliki ugled, a društvena i druga kritika (u djelu Montesquieua i
ranog Voltairea) još je razmjerno umjerena. U drugom razdoblju, s pojavom
Diderota, Rousseaua, te kasnijeg Voltairea, kritika postaje oštrija i
nepoštednija, a apsolutistička kraljeva vlast zapada u sve dublju krizu.

Vladavina Luja XV. (1723.-1774.) i Luja XVI. (1774.-1792.) obilježile su
drugo razdoblje, koje je naposljetku završilo revolucijom. Luj XV. vodio je
nekoliko ratova, od kojih je najveći i za Francusku najpogubniji bio vjerojatno
tzv. Sedmogodišnji rat (1756. — 1763.). U tom sukobu, koji se po svojim
razmjerima može smatrati svjetskim ratom, Francuska je u savezništvu
s Austrijom i Rusijom ratovala protiv Engleske i Pruske. Pretrpjela je
teške poraze na moru i kopnu te izgubila dobar dio svojih prekomorskih
posjeda u Sjevernoj Americi i Aziji (Indiji). Troškovi tog rata i rastrošnost
dvora financijski su iscrpili zemlju pa se za Luja XV. veže cinična izjava:
»Nakon mene potop« (Apres moi le deluge) premda, navodno, izreka ne potječe
od njega.

Ipak je važno istaknuti da se život najvećeg dijela francuskog pučanstva,
tj. seljaštva, u to doba (otprilike između 1730. i 1770.) poboljšao. Taj se
boljitak pripisuje unapređenju poljoprivredne proizvodnje, između ostaloga i
uvođenjem željeznoga umjesto drvenog pluga, novom krmivu, obradi livada
te povećanim prinosima kukuruza, što je omogućilo mnogo veći uzgoj
stoke. Učinci tih novosti bile su znatne. Prema povjesničaru A. Mandrouu,
poboljšanje prehrane zbog povećane proizvodnje žitarica - a kruh je bio bitan
element pučke prehrane - »dovelo je do značajnog pada (...) gladi, kuge,
smrtnosti. Dok je smrtnost djece ostala manje-više nepromijenjena,
poboljšanje se bitno odrazilo na duljinu prosječnog ljudskog vijeka koji je sada
u prosjeku premašio 25 godina«.

No dvadesetak godina prije Revolucije, 1789., počela je stagnacija, što je,

321

u sprezi s financijskim i gospodarskim nedaćama, dovelo do teške i
opasne krize. Nakon četrdesetak godina boljitka uslijedio je niz meteoroloških
poremećaja, pa su žetve i berbe znatno zaostale za boljim godinama. Prema
Mandrouu, »u petnaest godina vladavine Luja XVI. zaredale su sve vrste
poljoprivrednih nesreća: nedovoljne žetve žitarica, loše godine u
vinogradarstvu, biljne bolesti i suše, sve do vrlo loših godina 1788. i 1789.«
Zaoštrili su se socijalni odnosi i povećale napetosti. Seljaci su sve teže podnosili
namete i poreze plemstva tako da se reakcija vlastele za Luja XVI. činila mnogo
bešćutnijom od sličnih reakcija u 17. stoljeću. Ima osvrta na te pojave i u
Opasnim vezama kada Valmont, u želji da impresionira gospođu Tourvel, tobože
velikodušno nudi novčanu pomoć seljacima kojima prijeti izbacivanje iz kuće
ako ne plate poreze. I Rousseau u svojim Ispovijestima (1779.) piše o drskosti
vlastele u odnosu prema seljacima:

Vidio sam, naime, kako velikaši, u svojoj trci za uživanjem, mu če jadne
seljake, koji su morali trpjeti štetu što je divljač nanosi njihovim poljima, a nisu
se usuđivali od nje braniti drukčije nego tako da prave huku, pa su morali
provoditi noći u svom bobu ili grašku, lupajući u kotlove, bubnjeve i zvona da bi
odagnali veprove. Na svoje sam oči vidio kako gospodin grof de Charlais surovo
i grubo postupa s tim jadnicima, pa sam negdje pri kraju Emila napao tu
surovost.

(J.J. Rousseau, Ispovijesti, preveo Radovan Ivšić, Zagreb, 1999., str. 651.)

Krize i nepravde rasle su prema prijelomnom trenutku za vladavine Luja
XVI. (1774. - 1792.), koji je vjerojatno bio suviše prosječan da bi
mogao ovladati teškom krizom koja je potresala Francusku. Više ga je zanimao
lov i rad u njegovoj bravarskoj radionici nego vođenje državnih poslova.
Mijenjao je ministre, a svojim novčanim i materijalnim upletanjem u američki
rat za neovisnost samo je povećao već ionako golemi državni dug. U želji da
potraži rješenje, sazvao je 1788. tzv. Narodnu skupštinu, u kojoj su bila
zastupljena tri osnovna staleža u tadašnjoj Francuskoj - plemstvo, svećenstvo i
građanstvo. Treći je stalež tada, uz potporu pojedinih predstavnika nižeg
plemstva, proglasio sebe nacionalnom skupštinom, i nakon toga je izbila
Revolucija. Ustanici su na juriš osvojili zloglasnu tamnicu Bastilleu u želji da
oslobode zatvorenike i da se domognu oružja. To je bio početak događaja koji su
promijenili tijek europske i svjetske povijesti.

Ipak valja podsjetiti da je to kretanje prema društvenoj krizi i konačnoj
revoluciji nešto čega smo svjesni iz naše današnje perspektive, dakle to je
pogled unatrag iz našega kasnijeg iskustva, dok se - izuzmemo li samo

322

manjinu oštroumnih kritičara - suvremenicima u 18. stoljeću Francuska više
činila čvrstim središtem i žarištem svjetske kulture. Tako je 1783. Pruska
akademija u Berlinu raspisala natječaj za studiju koja bi odgovorila na pitanje
zašto je francuski postao univerzalni jezik. Nagradu je osvojio francuski
književnik i žurnalist Antoine de Rivarol svojim radom Discours sur
l’universalite de la langue française, u kojemu je ustvrdio da je jedinstveni
univerzalni ugled francuskog jezika rezultat povoljnoga zemljopisnog položaja
Francuske, druželjubivosti naroda koji u njoj živi, zbog političkog prestiža te,
napose, izvanredne jasnoće francuskog jezika!

Nije čudno da su u sklopu takve (prividne) stabilnosti tradicionalni
književni oblici imali izniman ugled, a na novosti se gledalo s mnogo sumnje.
Tako je roman onoga vremena imao velik broj čitatelja, no ugled i
prestiž romana kao književnog oblika bio je nizak. Godine 1777. opat de la
Porte prihvatio se zadatka da sastavi ono što je nazvao Knjižnicom čovjeka
dobrog ukusa, gdje uvodi prikaz romana ovim riječima: »Bilo bi nam drago
kada bismo mogli isključiti tu cijelu granu književnosti; znamo kako je
beskorisna i kako je opasna.« Čak je i Rousseau u predgovoru svoje Nove
Héloïse napisao: »Nikada nije bilo kreposne djevojke koja je čitala romane.« A
ipak je upravo francuski roman (iz pera Prevosta, Diderota, Rousseaua, Laclosa
i drugih) ona grana francuske književnosti koja je preživjela svoje vrijeme i
pripada još danas području svjetske književnosti, za razliku od francuske
tragedije i epa onoga vremena, koje danas čitaju još samo malobrojni
specijalisti za to doba.

U drugoj polovici 18. stoljeća mijenjaju se konvencije prozne
književnosti: pikarski je roman u opadanju, dok je osjećajnost, sentimentalnost
sve izrazitija, a za tu novu vrstu književnosti idealan je medij bio tzv.
epistolarni roman. Jer, što može biti prirodnije nego da se u pismu povjeriš,
ispovjediš, izjadaš svom bliskom prijatelju ili roditelju. Roman u pismima bio
je dobro poznat već u 17. stoljeću, no ta vrsta dobiva svoj novi smisao nešto
kasnije u 18. stoljeću, kada je prošlo vrijeme fantastičnih i junačkih priča u
prozi. Zbog toga smatramo da je razdoblje najvećeg procvata epistolarnog
romana bilo ono između Samuela Richardsona (tj. njegove Pamele, 1740.) i
Choderlosa de Laclosa (Opasne veze, 1782.), uključujući Rousseauovu Novu
Héloïsu (1761.) te Goetheova Werthera (1774.) kao najvećim romanima u
pismima u razdoblju od 40-ih do 80-ih godina 18. stoljeća.

Epistolarni je roman bliži dramatizaciji od drugih proznih vrsta. Naime,
autor romana u pismima nalik je na dramaturga, on skriva svoj glas i

323

pripovjedačku svemoć te dokida svoje ocjene i komentare. Perspektiva je
krajnje subjektivna, često iskrivljena, nasuprot »stabilnosti« utemeljenoj na
nepristranom pristupu sveznajućeg pripovjedača. U svojoj knjizi o Laclosu
Henri Blanc takav roman, zbog višestrukog pristupa (pisma raznih
korespondenata), naziva polifonijskim romanom.

Pisma u epistolarnom romanu uglavnom ne započinju ab ovo, nego već
usred neke krizne situacije (sjetimo se samo poznatih prvih riječi iz Werthera:
Wie froh bin ich, dass ich weg bin! - Kako mi je drago da sam otišao! ). Tobožnji
redaktor rasporedio je i napravio izbor među (tobože) pronađenim pismima.
Pri tome će takav fiktivni redaktor uvijek paziti da ne nedostaje napetosti i
neizvjesnosti, tj. on će na svoj način režirati cijelu priču. Tako Opasne veze
počinju pismom naivne Cecilije prijateljici iz samostana, odakle je upravo
došla, da bi uslijedila pisma glavnih pokretača zapleta, sofisticirane markize de
Merteuil i vikonta Valmonta. Pisma također mogu poslužiti autom da se ne
ograniči samo na svijest glavnih likova, nego mogu obuhvatiti mnogo širi
raspon tumačenja i reagiranja na isti događaj. O prednostima koje pružaju pisma
govori Danceny (jedan od likova u Opasnim vezama): »Pismo je portret duše,
ono nije, poput hladne slike, nepokretno i tako udaljeno od ljubavi, ono se
podaje svim našim pokretima (...) ono se uzbuđuje, ono uživa, ono se odmara...«

I Choderlos de Laclos zamislio je svoj jedini roman, Opasne veze (1782.)
kao zbirku pisama među kojima je redaktor napravio izbor te ih sada objavljuje.
A kako je zavodništvo i spletkarenje, dakle moralna pokvarenost, tema romana,
autor u napomeni izdavača izražava dvojbu jesu li se ti događaji uopće mogli
dogoditi u njegovo vrijeme, uz sumnju da se sve zbilo »na nekim drugim
mjestima i u nekim drugim vremenima«. I tobožnji redaktor u svom predgovoru
upozorava na problematičnost pisama, jer uvijek postoji mogućnost
zloupotrebe, on mladeži »ne preporučuje čitanje ovih pisama« te, dapače, drži
»kako je vrlo važno skloniti od nje svaku lektiru ovakve vrste«.

Kako smo već naveli, glavni su likovi inteligentni, sofisticirani i
pokvareni vikont Valmont i markiza de Merteuil.

Markiza se zbog povrijeđene taštine želi osvetiti grofu Gercourtu te radi
toga nagovara svog prijatelja Valmonta da zavede mladu Ceciliju s kojom bi se
Gercourt trebao (prema želji Cecilijine majke) vjenčati. No Valmont je u to
doba već bio zauzet zavođenjem kreposne gospođe Tourvel. Ispočetka oklijeva,
ali se naposljetku ipak laća zavođenja obiju žena i o svom napretku izvještava
markizu. Nakon uspjeha kod obje žene, gospođa Tourvel, napuštena i prevarena,
umire u očaju, a Cecilija traži utočište u samostanu. Prevareni Cecilijin udvarač,

324

mladi Danceny, ubija u dvoboju Valmonta, a markiza, ostarjela i unakažena
nakon boginja, umire odbačena od uglednoga pariškog društva.

Suprotstavljene su strane markiza i Valmont kao predstavnici zla
(spletkarenje, egoizam, ciničnost) te Cecilija i Danceny (uz gospođu Tourvel)
kao predstavnici naivnosti i lakovjernosti. Ostali likovi djeluju kao protivnici
ili pomagači na jednoj ili drugoj strani.

Možda je najjasniji dojam romana lakoća i uvjerljivost kojom se fabula
razvija, kao i majstorska ironija što je autor postiže efektnim rasporedom
pisama i sučeljavanjem različitih gledišta. Cecilijino uvodno pismo otkriva
njezinu naivnost i nepoznavanje svijeta. Za postolara kojega je njezina majka
naručila da uzme mjeru za cipele, Cecilija je pomislila da je Gercourt. Prirodno
i uvjerljivo djeluje i daljnje dopisivanje između markize i Valmonta - riječ je o
razmjeni pisama između dvoje starih prijatelja za koje nije neobično da se
dopisuju. U drugim romanima likovi se često dopisuju naprosto zato što je
posrijedi epistolarni roman. Primjerice u Novoj Héloïsi Julija i Saint-Preux neko
su vrijeme pod istim krovom, no oni se ipak dopisuju! Za razliku od prijašnjih
epistolarnih romana, pisma u Opasnim vezama uvijek imaju svoje opravdanje -
uz komentare, riječ je o nekoj obavijesti, prijedlogu, zahtjevu, čestitci ili
pitanju. Suprotno njima, pisma Richardsonovih junakinja često su tako dugačka
da su kritičari izračunali kako bi trebalo barem deset sati da se napiše takvo
pismo, a kako bi Pamela, služavka, imala toliko vremena - pitanje je koje ostaje
bez odgovora. I Saint-Preux u Novoj Héloïsi piše iz Pariza Juliji dugačka pisma
koja su izravni Rousseauovi pogledi na društvo i kulturu. Nasuprot tome, pisma
u Opasnim vezama primjerena su liku koji ih (tobože) piše - u širokom rasponu
od djetinjaste Cecilije do rafinirane markize. Pisma služe (kao što pokazuje
Cecilijino pismo) da otkriju karakter njegova autora i ubrzaju radnju.

Osim toga, pisma su tako poredana da pokazuju postupni porast
nesnošljivosti između markize i Valmonta, koja na kraju prelazi u otvoreno
neprijateljstvo. No ipak je možda najsnažniji dojam ironije, napose u odnosima
među glavnim likovima romana.

Tako Cecilija smatra markizu osobom punog povjerenja, svojom
confidente, a ona je želi upropastiti nagovarajući Valmonta da je zavede. U
Ceciliju zaljubljeni Danceny poštuje Valmonta i ne sluteći da je on zaveo
njegovu dragu. Gospođa de Tourvel donosi odluku da će sve žrtvovati za
Valmontovu sreću gotovo neposredno prije nego što je on bešćutno napušta.
Cecilijina mati predstavnica je konvencionalnoga francuskog visokog društva i
dokraja donkihotski ne shvaća zašto je njezina kći potražila utočište u

325

samostanu. Na kraju i sami glavni protagonisti - markiza i Valmont - postaju
žrtve vlastite taštine i neutažive želje da manipuliraju sudbinama drugih ljudi.
Markiza, koja potiče sve spletke i želi upravljati tuđim životima, sve više
postaje instrument Valmontovih planova, dok on sam ne može podnijeti
Markizin najnoviji odnos s mladim Dancenyjem. Navijestili su tada jedan
drugome rat koji ih je nakraju oboje upropastio. Fabula, dakle, završava
peripetijom - obratom suprotnim početnome - kada glavni manipulatori postaju
žrtve svojega spletkarenja. Jedini lik hors de combat stara je Rosemonde, koja
ostaje izvan spletki što čine glavninu fabule. Njezina je uloga nalik na ulogu
zbora u antičkoj drami koji komentira, suosjeća i savjetuje.

Fabula pruža izvanredne ironične prizore; npr. Valmont piše ljubavno
pismo gospođi Tourvel zaklinjući se na vječnu ljubav držeći pri. tome papir na
leđima svoje ljubavnice Emilije, koja se od srca nasmijala kada ju je
Valmont upoznao sa sadržajem svog pisma. Naivna gospođa Tourvel prima te
izjave zdravo za gotovo te u svom odgovoru tješi Valmonta kako će u Parizu
naći utjehe i zaboraviti na nesreću što nije u njezinu društvu! Spomenimo još
kasniju epizodu kada Valmont uspijeva dogovoriti sastanak s gospođom
Tourvel pod izlikom da će je posjetiti kao pokajnik u namjeri da se ispriča za
svoje prijašnje nečasno ponašanje. No na samom sastanku drsko zavodi
bespomoćnu nesretno zaljubljenu gospođu Tourvel i o tome pobjedonosno
piše markizi. A Rosemonde, kojoj se gospođa Tourvel već pohvalila da joj
Valmont dolazi kao pokajnik, čestita joj na »dobrim vijestima«, uz uvjerenje
da je sam Bog pomogao njezinoj čestitoj prijateljici. Puni ironični učinak
proistječe iz činjenice da je to pismo stiglo do gospođe Tourvel nedugo nakon
što je ona podlegla Valmontovoj zavodničkoj podlosti.

No Valmont i markiza ipak nisu potpuno bezosjećajna čudovišta zla.
Točno je da Valmont uživa u mukama gospođe Tourvel koja se sva lomi između
do tog vremena neupitne bračne vjernosti i neodoljive zaljubljenosti u
Valmonta, no ni on ne ostaje potpuno hladan. Kao što piše u jednom
pismu markizi, mučne su ga dvojbe gospođe Tourvel ganule te dodaje: »Neću
naći ni sreće ni mira ne budem li imao tu ženu, koju jednako mahnito i mrzim i
ljubim.« Ni markiza nije najveća zlobnica i spletkarica bez razloga. Laclos je
bio suviše inteligentan da bi stvorio tako plošan lik. U jednome od
najduljih pisama ona opisuje svoju ranu mladost navodeći kako ju je životno
iskustvo naučilo da se pretvara (m’apprit encore a dissimuler) (81.) te da osjeća
kako je rođena da osveti svoj (ženski) i ukroti muški rod. I njoj je kao Ceciliji
majka odredila muža, a kakav je to brak bio, najbolje se vidi po markizinu

326

komentaru da je nagonski osjetila da se vlastitom mužu najmanje smije
povjerovati. Čar je romana u tome što čitatelj ima uvid u cjelokupnu situaciju te
je svjestan zabluda i zaslijepljenosti pojedinih likova čiji je vidokrug sužen
vlastitim položajem i svjetonazorom.

Žanrovska pripadnost Opasnih veza nije tako jednoznačna kao što bi se u
prvi čas moglo činiti. Jasno je da je to roman, zahvaljujući ovom
»polifonijsku slogu,« u kojemu se autor ne javlja nego je riječ prepuštena
sudionicima priče, što ga čini bližim drami. Stalno je na djelu izmjena pisama
koja imaju funkciju dijaloga, jer je riječ o nagovaranju, pristajanju ili odbijanju,
pitanju i odgovoru. Kuju se planovi, izražavaju nade i bojazni, obećava se ili
prijeti, dakle, govori se uglavnom o budućnosti, a to je, prema klasifikaciji
književnih rodova Emila Staigera, karakteristično za dramu.

Ipak bi bilo apsurdno ustvrditi da su Opasne veze drama. Već smo
spominjali markizino pismo o njezinoj ranoj mladosti; posrijedi je flashback ili
analepsa kakva je tipična za roman (premda je, znatno manje, ima i u drami). U
drami se analepsa obično izriče u monologu koji mora biti vrlo ekonomičan da
ne bi nastao zastoj u radnji. U tom smislu, prednost romana je veća elastičnost i
podatnost slobodnoga proznog stila, koji je izvanredno prikladan za analizu i
samoanalizu karaktera. A u takvim su analizama Valmont i markiza pravi
majstori. Njihova su pisma, napose u prvom dijelu romana, izvještaji i
komentari o onome što su postigli i što kane učiniti. Kada Valmont (b o d e n)
počinje zahtijevati da markiza postane dio njegovih pothvata, a ona pred njim
taji svoju vezu s mladim Dancenyjem, njihova pisma postaju kraća da bi na
kraju završila već spomenutom najavom međusobnog rata. Umjesto ta dva
korespondenta, gospođa de Volanges, Cecilijina mati, postaje važniji autor
pisama na kraju romana. Njezin je vidokrug omeđen krutim normama njezina
društva, i dok je čitatelju jasna sva istina o odnosu između Valmonta i
Cecilije, njezina je mati na potpuno pogrešnom tragu i sumnja samo u
Dancenyja. Apelira na gospođu Rosemonde da joj kaže istinu i dodaje kako će,
znati se potvrditi njezine najgore sumnje izostane li njezin odgovor. U kratkoj
fusnoti tzv. redaktor nas obavještava da je ta molba gospođe Volanges ostala
bez odgovora.

Sva je pozornost u pismima usmjerena na unutarnji život sudionika, na
njihove namjere, nade i strahove, radosti i tugu. Premda je roman pisan u
doba kada su naznake novoga književnog razdoblja već bile vidljive, Opasne
veze bliže su francuskom klasicizmu 17. stoljeća, napose Racineu. Snažne strasti
i dvojbe muče junake i dovode ih u teške krize. I stil je svojstven klasičnom

327

razdoblju francuske književnosti: to su jasnoća i uravnotežene rečenice s
razmjerno malim brojem metafora. Dodajmo da u romanu nema opisa prirode, a
vrlo je malo i opisa interijera jer je sva pozornost usredotočena na opažanja (i
samoopažanja), na ponašanje i motivaciju reakcija pojedinih sudionika u fabuli.

Današnja nas teorija upozorava da ćemo relevantnu kritiku često naći na
samim rubovima djela, na tzv. pukotinama, gdje se kritika pojavljuje
gotovo mimo svjesne autorove volje. U Opasnim vezama na takvu ćemo kritiku
najčešće naići u naivnim primjedbama »bezvezne« Cecilije. Muči je to što
joj majka ne dopušta vezu s Dancenyjem kojega voli, za razliku od
Gercourta, za kojega je majka prisiljava da se uda jer je on bolja partija. Cecilija
(u pismu svojoj prijateljici) upozorava na dvostruki moral svog odgoja: »Toliko
nam preporučuju da trebamo imati dobro srce! A onda nam brane da
slijedimo ono za čime nas (srce) nadahnjuje, kada se radi o nekom čovjeku!« Da
stvari budu još gore, majka joj ništa ne govori o čovjeku s kojim bi Cecilija
trebala dijeliti svoj život. O tome može razgovarati samo s markizom, osobom
koja joj od sveg srca želi napakostiti, a čega naivna Cecilija, naravno, nije
svjesna. No to je društvo u kojemu osjećaji nisu važni i u kojemu se ljudski
životi trebaju prilagoditi konvencijama što ih određuje vladajuća klasa.
Cecilijina je majka izrazita predstavnica takvog načina mišljenja, a sve se svodi
na to da neke stvari valja, a druge ne valja činiti: »Cela se fait, cela se ne fait
pas.« Zabranjuje kćerki sastanke s Dancenyjem, čak joj oduzima pero i papir
kako se ne bi mogla dopisivati s njime. Zaslijepljena svojim konvencionalnim
uvjerenjima, uopće ne vidi da se pred njezinim očima događa seksualna veza
između njezine kćeri i Valmonta. Po svojoj funkciji gospođa Volanges
djeluje poput oca u brojnim djelima svjetske književnosti: ona otjelovljuje
prisilu i zakon i najočitiji je predstavnik klase koja je bila u sve većem
raskoraku sa stvarnošću, a koja je malo kasnije bila tako znakovito iskazana u
poznatom pitanju Marije Antoanete kada je, suočena s gladnim pukom, navodno
uskliknula: »Ako nemaju kruha, zašto ne jedu kolače?« Ovaj odlomak
možemo završiti riječima Henrija Blanca: »Nakon Opasnih veza, kao nakon
Figara, revolucija je mogla početi.«

Neposredni uspjeh romana nakon objavljivanja 1782. bio je golem, ali to
je bio uspjeh vezan za skandal (tzv. success de scandale) i izazvao je brojne
negativne kritike, poput one da je to »čudovište nemorala«, »djelo koje valja
mrziti« i sl. Kasnije su roman mnogi smatrali kritikom i dokazom pokvarenosti
francuskog društva onoga vremena koje je nezadrživo kročilo prema Revoluciji,
kao što smo ustvrdili na početku ovog napisa. Zanimljivo je da roman kasnije

328

nije izazvao veće zanimanje kritičara pa tako R. Vailland već 1953. tvrdi kako
se »još danas (...) Laclos svrstava među minorne pisce, a Opasne veze među
kuriozitete na rubu književnosti«. No u posljednjih četrdesetak godina oživjelo
je zanimanje za to djelo, o čemu govore i četiri ekranizacije Opasnih veza.
Godine I960, poznati francuski režiser Roger Vadim snimio je osuvremenjenu
verziju Laclosova romana s tada slavnim Gerardom Philipom u glavnoj ulozi.
Stephan Frears 1988. i Miloš Forman svojim su filmskim verzijama 1989.
prikazali roman u kontekstu 18. stoljeća. Napose je Formanova verzija s Johnom
Malkovichem i Michelle Pfeiffer pobudila osobitu pozornost, a najnovija
ekranizacija režisera Rogera Kumblea, s naslovom Okrutne namjere, smjestila
je radnju filma u današnji New York, i to među mladež bogatoga američkog
društva.

U nas se o Ladosovu romanu nije mnogo pisalo, no roman je već 1955.
preveo Dane Smičiklas. Njegov je prijevod za ovo izdanje s izvornikom
usporedila i temeljito redigirala Mia Pervan.

MIROSLAV BEKER

329

PRIJEVOD NA HRVATSKI
Opasne ljubavne veze, preveo Dane Smičiklas, Zagreb, 1955.

IZBOR IZ LITERATURE O CHODERLOSU DE LACLOSU
Blanc, Henri, Les liaisons dangereuses, Pariz, 1972.
Mandrou, André, La France au XVIIe et XVIIIe siecle, Pariz, 1967.
Mylne, Vivienne, The Eighteenth Century French Novel, New York, 1970.
Picard, Raymond, Two Centuries of French Literature, London, 1970.
Poisson, Georges, Choderlos de Laclos ou l’obstination, Pariz ,1985.
Pomeau, Rene, L’Europe des LumiČres, Pariz, 1995. (2)
Seylaz, Jean-Luc, Les liaisons dangereuses et la création romanesque
chez Laclos, Pariz, 1958.
Vailland, Roger, Laclos par lui-meme, Pariz, 1953.
Vidan, Gabrijela (ur.), Povijest svjetske književnost, sv. 3., Francuska
književnost, Zagreb, 1982.

(M. B.)

330