CHODERLOS DE LACLOS-Opasne veze

predati pismo koje sam imao za Vas. Ne znam hoću li danas naći više
mogućnosti. Bojim se da bih Vas mogao dovesti u nepriliku kad bih u to uložio
više revnosti nego vještine. Nikad ne bih sebi oprostio neopreznost koja bi za
Vas bila kobna, a prouzročila bi zdvojnost momu prijatelju jer bi Vas zauvijek
unesrećila. Međutim, ja poznajem ljubavnu nestrpljivost. Osjećam koliko mora
biti mučno u vašem položaju osjetiti i malo zakašnjenje jedine utjehe koju ovaj
čas možete dobiti. Razmišljajući o načinu kako bih uklonio zapreke, našao sam
jedan što će ga biti lagano ostvariti, ako se i Vi malo potrudite.

Opazio sam, mislim, da je ključ od vrata Vaše sobe koja gledaju na hodnik
uvijek na kaminu Vaše mame. Sve bi bilo lako s tim ključem, Vi to sigurno
shvaćate. Ali dok ga nemate, ja ću se pobrinuti za sličan, koji će ga zamijeniti.
Da to postignem, bit će mi dovoljno imati pravi ključ jedan do dva sata. Vi ćete
lako naći priliku i uzeti ga. A da nitko ne opazi kako ga nema, ja imam jedan
kod sebe, koji je vrlo sličan, pa se neće vidjeti razlika, osim ako netko ne pokuša
njime otvoriti vrata. No to se neće dogoditi. Morate se samo potruditi pa
zavezati na nj plavu vrpcu poput one na vašemu.

Valjalo bi se potruditi da ja dobijem taj ključ sutra ili prekosutra, u
vrijeme objeda, jer će Vam tada biti lakše dati mi ga, a moći ćemo ga vratiti na
mjesto do večeri, jer je to vrijeme kad bi vaša mama mogla obraćati više
pozornosti na Vaša vrata. Ja ću Vam ga možda vratiti za vrijeme večere, ako se
dobro sporazumijemo.

Kad prelazimo iz salona u blagovaonicu, Vi znate da gospođa de
Rosemonde ide posljednja. Ja ću joj dati ruku. Vi ćete polako ispustiti Vaš vez
ili pustiti nešto da padne kako biste zaostali za nama; tada ćete uzeti ključ, koji
ću ja držati otraga. Čim ga uzmete, morat ćete dostići moju staru tetku i malo
ćete joj se umiljavati. Ako Vam slučajno ključ ispadne iz ruke, nemojte odmah
gubiti glavu. Ja ću se praviti da sam ga to ja ispustio, i ja odgovaram za sve.

To što Vaša mama ima tako malo povjerenja u Vas i što je tako kruta
prema Vama, opravdava tu malu prijevaru. To je, uostalom, jedini način da i
dalje primate Dancenyjeva pisma i dostavljate mu svoja; svaki je drugi način
uistinu previše opasan i mogao bi Vas oboje posvema upropastiti; stoga bi moje
razborito prijateljstvo samo sebi zamjeralo kad bih se njime i dalje služio. Kad
jednom budemo gospodari ključa, preostat će nam još samo da se osiguramo od
škripanja vrata i brave. No to je vrlo lako. Ispod istog ormara pod koji sam
stavio vaš papir naći ćete ulja i jedno pero. Vi katkada pođete u svoju sobu
kad ste sami. Morate to iskoristiti pa namazati bravu i šarke na vratima. Morate
samo dobro pripaziti da se ne zaprljate. Stoga morate pričekati da padne noć, jer

152

ako to obavite onako spretno kao što Vi umijete, sutradan ujutro se neće ništa
vidjeti. Ako tko ipak opazi, nemojte se ustručavati, nego recite da je to učinio
čistač dvorca. U tom ćete slučaju morati točno naznačiti vrijeme, čak i riječi
koje Vam je kazao: na primjer, da on to čini protiv hrđe na svim nerabljenim
bravama. Jer, i sami uviđate kako ne bi bilo vjerojatno da ste bili svjedokom
cijele te buke, a da se niste zapitali što joj je razlogom. Te sitnice čine stvar
vjerojatnijom, a vjerojatnost čini laž bezopasnom, ubija želju za
provjeravanjem.

Kad pročitate ovo pismo, molim Vas, pročitajte ga ponovno i razmislite o
njemu: prvo zato što uvijek moramo dobro znati što želimo učiniti; drugo, da se
uvjerite kako nisam ništa propustio. Budući da nisam navikao služiti se
lukavštinom u vlastitu korist, nemam u tome baš velikog iskustva. Samo iz
srdačnog prijateljstva prema Dancenyju i naklonosti što je u meni pobuđujete,
odlučio sam poslužiti se tim sredstvima, ma kako nedužna bila. Ja mrzim sve
što miriše na prevaru; takav sam po naravi. Ali Vaša nesreća me ganula, pa ću
pokušati sve da je ublažim.

Znajte i ovo: kad se jednom uspostavi veza među nama, bit će mi lakše
urediti Vam razgovor s Dancenyjem, koji on toliko želi. Nemojte mu ipak još
ništa govoriti o tome, jer biste samo povećali njegovu nestrpljivost, kad još nije
došao trenutak da je zadovoljite. Vi tu nestrpljivost morate više umirivati nego
raspirivati. Prepuštam to vašoj razboritosti. Zbogom, moja lijepa štićenice, jer
Vi i jeste moja štićenica. Ljubite barem malo svoga staratelja, a osobito Vas
molim, budite mu poslušni, pa ćete biti zadovoljni. Ja skrbim za Vašu sreću, a
znajte da ću u tome naći i svoju.

U ..., 24. rujna 17..

PISMO 85.

Markiza de Merteuil
vikontu de Valmontu

Napokon ćete biti mirni i odat ćete mi priznanje. Slušajte, pa me nemojte
više izjednačavati s ostalim ženama. Ja sam dokrajčila svoju pustolovinu s
Prévanom, da dokrajčila je, razumijete Ii što to znači? Sad ćete prosuditi tko će

153

se od nas dvoje moći hvaliti, on ili ja. Pripovijest o tome neće biti onako
zabavna kao što je bio sâm čin. Ne bi bilo pravedno da Vama, koji ste mi samo
iznosili točne ili pogrešne prigovore o toj aferi, sada pripadne jednako toliko
užitka kao meni koja sam u to uložila svoje vrijeme i trud.

Međutim, ako mu morate zadati kakav jak udarac, ako morate poduzeti
kakav pohvat u kojemu bi Vam se taj opasni suparnik mogao činiti strašnim,
onda dođite. Oslobodio Vam je polje, barem za neko vrijeme, a možda se nikad
neće oporaviti od udarca što sam mu ga zadala.

Kako ste sretni što me imate za prijateljicu! Ja sam Vaša dobra vila. Vi
izdaleka uzdišete za svojom ljepoticom, a ja kažem samo jednu riječ i eto Vas
pokraj nje! Hoćete se osvetiti ženi koja Vas muči, a ja Vam odmah označujem
mjesto u koje je trebate udariti i predajem Vam je na milost i nemilost. I,
najzad, kako biste uklonili s bojnoga polja opasnoga suparnika, opet zazivate
mene, i ja Vas uslišavam. Doista, ako mi cio svoj život ne budete zahvalni, onda
ste nezahvalnik. Vraćam se svojoj pustolovini i počinjem od početka.

Sastanak zakazan prije, na izlazu iz Opere,{34} dogodio se upravo kao što
sam htjela. Prévan je došao. Kad mu je maršalovica uljudno rekla kako se
smatra sretnom što ga dva puta zaredom vidi na svojem imanju, on joj brže-
bolje odgovori da već od utorka uvečer raskida sve dogovore kako bi bio
slobodan te večeri. Vi razumijete što mislim. Kako sam ipak željela biti potpuno
sigurna jesam li ja pravim razlogom te laskave revnosti ili nisam, htjedoh
prisiliti svoga novog poklonika na izbor između mene i njegove glavne ljubavi.
Izjavih da neću igrati lansquenet.{35}

I zbilja, pronađe i on stotinu izlika da ne igra; i tako je moja prva pobjeda
ostvarena pri kartanju.

Zapodjenuh razgovor s biskupom iz... Izabrala sam njega zbog njegove
veze s junakom dana kojemu sam htjela pomoći da mi lakše priđe. Bilo mi je
vrlo drago što imam ugledna svjedoka koji bi prema potrebi mogao svjedočiti
kako sam se ponašala i što sam govorila. To mi je uspjelo.

Nakon općenitih i uobičajenih riječi Prévan povede glavnu riječ. Mijenjao
je teme ne bi li našao onu koja bi se mogla meni svidjeti. Odbila sam razgovarti
o osjećajima, kao da u njih ne vjerujem. Svojom sam ozbiljnošću obuzdala
njegovu veselost, koja mi se u početku činila previše neozbiljnom. On skrene
razgovor na nježno prijateljstvo, i pod tom otrcanom zastavom počesmo
uzajamni napad.

Kad je trebalo poći na večeru, biskup nije sišao, pa mi Prévan dade ruku i

154

sjedne, naravno, za stol pokraj mene. Moram biti pravedna pa reći da je vrlo
vješto vodio razgovor sa mnom, a pravio se kao da ga zaokuplja samo opći
razgovor u kojemu je on, kako se činilo, imao glavnu riječ. Uz poslastice se
govorilo o nekome kazališnom komadu što se trebao davati idući ponedjeljak u
Francuskom kazalištu. Ja sam izrazila žalost što nemam vlastitu ložu. On mi
ponudi svoju, koju u početku odbijem, kao što se obično radi. Na to on prilično
šaljivo odgovori: »Ne razumijete me dobro. Ja nikako ne bih žrtvovao svoju
ložu nekome koga ne poznajem, samo sam Vas izvijestio da će gospođa
maršalovica raspolagati njome.« Ona pristane na tu šalu i ja prihvatim poziv.

Popevši se u salon, on je zamoli, kao što možete misliti, za jedno mjesto u
toj loži. Kad mu maršalovica, koja s njim postupa s mnogo dobrote, to obeća
ako bude dobar, on iskoristi priliku pa povede jedan od onih dvosmislenih
razgovora za koji ima dara, kao što ste ga hvalili. Klekne pred njezine noge kao
poslušno dijete, kao da je, tobože, preklinje za savjet i da mu rasvijetli pamet,
pa joj reče mnogo laskavih i vrlo nježnih riječi, za koje lako shvatih da se
odnose na mene. Kako se mnogi nakon večere nisu htjeli kartati, razgovor posta
općenit i nezanimljiv, ali su naše oči mnogo govorile. Velim naše oči, a morala
bih reći njegove, jer su moje govorile samo jedno - a to je bilo iznenađenje.
Mora da je mislio kako se ja čudim i jako razmišljam o čudesnom dojmu što ga
je ostavio na me. Mislim da sam ga ostavila zadovoljna, kao što sam i ja bila.

Idućeg ponedjeljka pođoh u Francusko kazalište, kao što smo se bili
dogovorili. Unatoč svem našem zanimanju za književnost, ništa Vam ne mogu
reći o predstavi osim da Prévan zna sjajno udvarati i da je komad propao. Eto, to
je sve što sam doznala u kazalištu.

Tuga me uhvati kad vidjeh da se večer primiče kraju, jer mi je zaista bilo
vrlo ugodno. Stoga sam, da ugodu produljm, pozvala maršalovicu k sebi na
večeru. To mi je dalo povoda da pozovem i toga ljubaznog udvarača, koji me
zamoli za trenutak kako bi otrčao k grofici de P..., {36} i oslobodio se obveze
prema njoj. To me ime strašno razjari. Jasno vidjeh da joj se želi ispovjediti.
Sjetih se Vaših mudrih savjeta i odlučih na svaki način... nastaviti pustolovinu,
jer sam bila sigurna da ću ga izliječiti od te opasne brbljavosti.

Kako je bio nepoznat u mojem društvu koje je te večeri bilo malobrojno,
on mi je, po običaju, iskazivao pažnju, pa mi je tako kad smo krenuli na večeru,
ponudio ruku. Kad sam je primila, padne mi na um zlurada misao da mi ruka
počne lagano drhtati i da za vrijeme hoda duboko dišem, oborena pogleda.
Hinila sam da slutim poraz i da se bojim svoga pobjednika. On je to sjajno
opazio. Stoga taj izdajnik odmah promijeni glas i držanje. Postade uslužan i

155

nježan. To ne znači da mu riječi nisu bile gotovo iste, okolnosti su ga na to
silile. Ali pogled, koji nije više bio onako živ, bijaše mu umiljatiji, modulacija
glasa nježnija; smiješak mu nije bio prepreden nego zadovoljan. Napokon u
njegovim riječima, gaseći malo-pomalo razbuktali žar, duh ustupi
mjesto nježnosti. Pitam Vas, što biste Vi bolje učinili?

Ja se pak bijah toliko zanijela, te su to ljudi morali opaziti. Kad su mi to
prigovorili, bila sam toliko domišljata te se stala nespretno braniti bacivši
prema Prévanu brz, ali plašljiv i zbunjen pogled, kao stvoren da ga uvjeri kako
je sav moj strah zato da on ne pogodi uzrok mojoj zbunjenosti.

Nakon večere iskoristih vrijeme kad je dobra maršalovica pripovijedala
jednu od onih priča što ih uvijek pripovijeda, te sjedoh na svoj otoman i
prepustih se nježnom snatrenju. Nije mi bilo krivo što me Prévan takvu vidio.
Počastio me doista osobitom pažnjom. Vi već znate da se moji stidljivi pogledi
nisu usuđivali potražiti oči moga pobjednika, ali kako su bile upravljene na
njega, ubrzo doznah da sam postigla željeni dojam. Još sam ga samo morala
uvjeriti da ga i ja s njim dijelim. Zato, kad maršalovica najavi da se kani povući,
povičem mekim i nježnim glasom: »Ah, Bože, kako mi je ovdje bilo lijepo!«
Ipak ustadoh, ali prije nego sam se od nje rastala, upitam je za njezine planove,
kako bih dobila izliku da kažem svoje, te da svima obznanim kako ću prekosutra
ostati kod kuće. Na to se svi raziđu.

Tad počnem razmišljati. Nisam sumnjala u to da će Prévan iskoristiti
sastanak koji sam mu na taj način zakazala i da će doći dosta rano ne bi li me
zatekao samu te da će napad biti žestok. Ali sam bila sigurna i da, s obzirom na
moj glas, neće sa mnom postupati onako olako kao što muškarci, koliko god bili
lošega ponašanja, postupaju samo s pustolovnim ženama ili onakvima koje
nemaju nikakva iskustva. Znala sam da ću uspjeti ako on izgovori riječ ljubav, a
osobito ako je bude htio od mene izmamiti.

Kako je lako imati posla s Vama ljudima od načela! Katkada Vas
ljubavnikovo pisamce zbuni svojom plašljivošću ili Vas dovede u nepriliku
svojim snažnim zanosom; to je groznica koja, poput svake druge, ima svoju
drhtavicu i svoj žar, a gdjekad mijenja i svoje vanjske znakove. Ali je Vaše
ustaljeno ponašanje lako prozreti: kad ćete doći, kako ćete se držati, kako ćete i
o čemu razgovarati - sve sam znala već dan prije. Zato Vam neću pripovijedati o
našem razgovoru, koji ćete sami lako dopuniti. Znajte samo da sam mu u svojoj
prividnoj obrani pomagala koliko sam god mogla: zbunjenošću, kako bih mu
dala vremena da govori; lažnim razlozima, da ih pobije; strahom i
nepovjerenjem, kako bih ga navela na prosvjede, te onom njegovom

156

vječnom pjesmicom: tražim od Vas samo jednu rije č, i svojom šutnjom, kako
bi još više poželio tu riječ koju tako žudno očekuje. Pritom mi je stotinu puta
uzimao ruku, koju bih ja uvijek povukla, ali je nikad nisam odbila. Bili bismo
tako mogli provesti cio dan, a proveli smo puni mučni sat. Još bismo možda bili
na istome mjestu da nismo čuli kako neka kočija ulazi u dvorište. Zbog te sretne
i neočekivane zgode njegove navale postanu još življe, a ja, videći da je došao
trenutak kad sam bila sigurna od svakoga prepada, pripremih se za dubok uzdah
i izgovorih tu dragocjenu riječ. Najaviše goste, i ja se nedugo zatim nađoh
okružena velikim društvom.

Prévan me zapita smije li doći sutradan ujutro, i ja pristadoh. Ali želeći se
braniti, naložim svojoj sobarici neka cijelo vrijeme tog posjeta ostane u
spavaćoj sobi, odakle se, kao što znate, vidi sve što se zbiva u mojoj sobi za
oblačenje, gdje sam ga primila. Razgovarali smo slobodno, i kako smo oboje
imali istu želju, brzo smo se složili. No morali smo se osloboditi toga
neugodnog promatrača; tu sam ga čekala.

Tada, opisujući mu prema vlastitom nahođenju život u svom domu, lako
ga uvjerih kako nikad nećemo naći nijedan slobodan trenutak, te da nam valja
držati pravim čudom ono slobodno vrijeme što smo ga jučer imali. I tada smo
bili izloženi prevelikim opasnostima, jer je svaki čas mogao netko ući u moj
salon. Ne propustih dodati kako su se svi ti običaji uvelike ustalili, jer mi do
sada nikad nisu smetali. Ujedno naglasih da ih ne mogu mijenjati a da se ne
osramotim pred svojom poslugom. Pokušao je sve i sva: žalostiti se, ljutiti se i
govoriti mi da nemam ljubavi. Možete misliti koliko me je to sve dirnulo! Ali
želeći mu zadati odlučan udarac, pozvah u pomoć suze. To je bilo upravo ono:
Zaïro, vi plačete.{37} Vlast koju je mislio da ima nada mnom, nada da će me
zavesti kad mu se prohtjedne zamijene mu svu Orosmanovu{38} ljubav.

Kad je prošlo to iznenađenje, stanemo se dogovarati. Kako se ništa nije
moglo po danu, mislili smo na noć, ali moj Švicarac{39} postane nesavladiva
zapreka, a ja nisam dopustila da ga pokuša podmititi. On mi predloži mala vrata
u vrtu, ali ja to već bijah predvidjela, pa sam ondje stavila jednoga psa, koji je
bio miran i nijem danju, a noću pravi zloduh. Lakoća kojom sam ulazila u sve te
pojedinosti bila je kao stvorena da ga ohrabri; zato mi on predloži najsmješnije
rješenje, a ja baš njega prihvatim.

Prvo, njegov je sluga pouzdan kao i on: u tome se ne vara, posve su
jednaki. Ja ću prirediti veliku večeru u svojoj kući, a on će biti na njoj, te
uhvatiti zgodnu priliku pa sam izići. Iskusni će pouzdanik pozvati kočiju,
otvoriti vratašca, a on, Prévan, umjesto da uđe u njih, spretno će umaknuti.

157

Njegov kočijaš to nikako neće moći primijetiti. Tako će Prévan za sve prisutne
goste izići, a ipak će ostati kod mene. Valjalo je samo znati hoće li moći
doprijeti do mojih odaja. Priznajem da sam bila u velikoj neprilici, pa sam
protiv toga plana našla dosta loših razloga koje je on kao od šale pobijao i
odgovarao na njih proturazlozima. Slušajući ga, čini Vam se da ništa nije lakše
od toga načina kojim se on često služi kao najneopasnijim sredstvom.

Pod njegovim utjecajem naivno sam priznala da zaista imam potajne stube
koje vode do moga budoara, da mogu ondje ostaviti ključ, i da bi se on mogao u
njega zatvoriti i pričekati, bez mnogo opasnosti, dok se moja ženska posluga ne
povuče. Zatim, kako bih dala više vjerojatnosti svome pristanku, čas nakon toga
povukoh riječ i pristadoh tek uz uvjet da bude savršeno poslušan i dobar... Ah,
dobar, da, dobar! Ta ipak, htjedoh mu pokazati svoju ljubav, ali ne zadovoljiti
njegovu!

Trebao je izići - zaboravila sam Vam to reći - na mala vrtna vratašca.
Radilo se samo o tome da pričeka zoru, pa kerber ne bi ni zinuo. Ni živa duša ne
prolazi u to doba noći, a posluga spava mrtvim snom. Ako se čudite toj hrpi
kojekakvih razloga, znači da zaboravljate naš obostrani položaj. Što smo mogli
bolje učiniti? On je htio sve to doznati, a ja sam bila sigurna da se neće. Sve je
bilo dogovoreno za prekosutra.

Zapamtite da je stvar već bila uglavljena, a nitko još nije vidio Prévana u
mome društvu. Srela sam ga na večeri kod jedne svoje prijateljice. On joj bijaše
ponudio svoju ložu za neki novi komad, a ja prihvatih jedno mjesto u njoj.
Pozvala sam tu gospođu na večeru, za vrijeme predstave i pred Prévanom, a
pritom nisam mogla zaobići njega. On prihvati poziv i dođe mi u posjet dva
dana nakon toga, kao što to običaj nalaže. Posjetio me je, doduše, i sutradan
ujutro. Ali osim što se prijepodnevni posjeti ne zakazuju, o meni ovisi hoću li ću
ga smatrati odviše nepriličnim. Ja sam Prévana zbilja ubrajala među one koji
nisu još tako prisni sa mnom i pozvala ga na večeru iz uljudnosti. Mogu uistinu
reći kao ono Annette: Ali to je sve!{40}

Kad je došao taj kobni dan, dan kad sam trebala izgubiti svoju krepost i
svoj glas, dadoh upute svojoj vjernoj Viktoriji, i ona ih izvrši, kao što ćete
uskoro vidjeti. Dođe večer. Primila sam ga s osobitom uljudnošću, što je imalo
pokazati da nismo prisni. Posjela sam ga da se karta s maršalovicom, kao s
osobom koja me s njime upoznala. Večer mi nije donijela ništa osim male
ceduljice koju je oprezni ljubavnik uspio dobaciti do mene, a koju sam ja, po
svom običaju, spalila. Javljao mi je da mogu računati na njega, a ta je glavna
riječ bila okružena svim onim suvišnim riječima o ljubavi, o sreći itd., kojih

158

nikada ne nedostaje u takvim prilikama.

O ponoći, kad je kartanje završilo, predložih kratku makedonku.{41} Imala
sam dvostruku namjeru: pomoći Prévanu da pobjegne i u isti mah svrati
pozornost na taj bijeg. To se moralo dogoditi s obzirom na to da je Prévan
strastven kartaš. Bilo mi je također drago što će se prisutni - bude li trebalo -
moći sjetiti kako mi se nije žurilo ostati sama.

Igra je trajala dulje nego što sam mislila. Vrag mi nije dao mira, te
podlegoh želji da odem tješiti svoga nestrpljivoga sužnja Prévana. Koračajući
tako u svoju propast, sjetih se da ću izgubiti vlast nad njim, te ga neću više moći
držati u granicama pristojnosti potrebne mojim planovima ako mu se potpuno
podam. Imala sam snage odoljeti toj želji. Vratim se i srdita zauzmem mjesto
pri toj vječnoj igri. Ona napokon završi i svi se raziđu. Ja pak pozvonim svojoj
ženskoj posluzi, brzo se razodjenem i otpustim ih.

Vidite li me, vikonte, u tankoj odjeći, kako hodam plašljivim i opreznim
koracima, te kako nesigurnom rukom otvaram vrata svome pobjedniku? On me
učas spazi... I što da Vam kažem? Bila sam pobijeđena, potpuno pobijeđena,
prije nego što sam mogla izustiti ijednu riječ kako bih ga zaustavila ili se
obranila. Zatim on htjede zauzeti zgodniji položaj, primjereniji prilikama.
Proklinjao je svoju odjeću koja ga je, kako je govorio, udaljavala od mene; htio
se boriti sa mnom jednakim oružjem, ali se moja velika stidljivost usprotivitoj
nakani, a moja mu nježna milovanja nisu za to davala vremena. Bio je zauzet
drugim stvarima.

Njegova se prava prema meni udvostruče, a i želje mu se vrate, ali mu ja
rekoh: »Slušajte me, dovde ćete imati prilično ugodnu pripovijest za dvije
grofice de P... i za tisuće drugih, ali me silno zanima kako ćete im
ispripovijediti kraj ove pustolovine.« Govoreći to, stanem zvoniti što sam jače
mogla. Ta bio je došao moj red, a moje djelo preduhitri njegove riječi. On jedva
nešto promuca, kad eto ti Viktorije kako trči i zove sluge koje je zadržala kod
sebe, kao što sam joj bila naredila. Tada zauzmem dostojanstveno držanje,
poput kraljice, podignem glas i nastavim: »Izađite, gospodine, i nemojte mi više
nikada izlaziti pred oči.« Na to uđe mnoštvo mojih slugu.

Jadni Prévan izgubi glavu i, misleći da je to neka zamka, premda to
zapravo bijaše tek šala, dohvati mač. Ali je loše prošao jer ga moj sobar, hrabra
i snažna ljudina, zgrabi oko pasa i tresne o zemlju. Priznajem, mene uhvati
smrtni strah. Vrisnem neka prestanu i zapovijedim neka ga puste da sâm
slobodno ode, samo neka se uvjere da je izišao iz moje kuće. Sluge poslušaše,
ali nastade velika vika među njima. Ljutili su se kako se netko usudio napadati

159

njihovu poštenu gazdaricu. Svi ispratiše jadnoga viteza uz viku i negodovanje,
kako sam i željela. Samo Viktorija ostane, i mi se zajedno potrudimo ukloniti
nered s moga kreveta.

Moje se sluge vratiše i dalje galameći. A ja, još sva uzbuđena, zapitam ih
kojom su to srećom još bili na nogama. Tada mi Viktorija ispripovijeda kako je
pozvala na večeru svoje dvije prijateljice, pa su do kasna sjedile kod nje, a zatim
sve ono što smo se bile dogovorile. Ja svima zahvalim i zamolim ih neka se
povuku, a jednome od njih naredim neka odmah pođe po moga liječnika. Činilo
mi se da se s pravom mogu bojati posljedica svoga smrtnog straha, a to je bio
siguran način da se ta vijest razglasi i da joj se prida važnost.

Liječnik zaista dođe, veoma me požali i naredi mi samo odmor. A ja, osim
toga, naredim Viktoriji neka rano ujutro ode u susjedstvo i neka sve izbrblja.

Sve je tako dobro uspjelo te je još prijepodne, čim se u mojoj sobi
razdanilo, moja pobožna susjeda već bila kod moga uzglavlja kako bi doznala
istinu i sve pojedinosti te grozne pustolovine. Morala sam cio sat s njom
jadikovati zbog pokvarenosti našega vijeka. Nedugo nakon toga primila sam od
maršalovice pisamce koje Vam prilažem. Na kraju, prije pet sati vidjela sam
kako na moje veliko čudo dolazi gospodin M...{42} Rekao mi je da se dolazi
ispričati što me povrijedio jedan časnik njegova zbora. On je to doznao tek za
objedom kod maršalovice, pa je smjesta poslao nalog Prévanu za zatvor. Molila
sam da mu oprosti, ali je odbio. Tada pomislih da i ja kao sukrivac moram sebe
kazniti i ostati barem u strogom pritvoru. Dala sam zaključati vrata i naredila
neka kažu da mi nije dobro.

Zahvalite mojoj samoći za ovo dugo pismo. Napisat ću jedno i gospođi de
Volanges, koje će ona sigurno svima pročitati i iz kojega ćete doznati ovu
pripovijest u onom obliku u kojemu je treba pripovijedati.

Zaboravila sam Vam reći da je Belleroche silno uvrijeđen i hoće se po
svaku cijenu tući s Prévanom. Jadni mladić! Nasreću, imam vremena smirivati
Bellerochovu usijanu glavu. Dotle ću odmarati svoju, koja je umorna od pisanja.
Zbogom, vikonte.

U dvorcu ..., 25. rujna 17..

PISMO 86.

160

Maršalovica de ...
markizi de Merteuil

(pismo priloženo prethodnome)

Bože moj! Što ja to čujem, draga moja gospođo! Tâ je1’ moguće da je taj
mali Prévan kadar počiniti takve gnusobe? I to još prema Vama! Čemu sve
nismo izložene! Ta nećemo više biti sigurne ni u vlastitoj kući! Doista, zbog
takvih se događaja tješim što sam stara. Ali se nikad neću utješiti što sam ja
uzrokom da ste Vi primili takvo čudovište u svoju kuću. Obećavam Vam, ako je
istina što su mi o njemu rekli, nikad više neće stupiti nogom u moju kuću, a tako
će učiniti svi pošteni ljudi prema njemu, ako znaju što im je dužnost.

Rekoše mi da Vam je bilo veoma zlo, pa me brine Vaše zdravlje.
Izvijestite me, lijepo Vas molim, o svemu što se odnosi na Vas, ili mi poručite
po kojoj od Vaših žena, ako ne možete sami. Bila bih jutros dojurila k Vama da
nisam morala uzeti kupke koje mi liječnik ne dopušta prekinuti, a poslijepodne
moram ići u Versailles zbog nećaka, kao i uvijek.

Zbogom, moja draga gospođo, računajte do groba na moje iskreno
prijateljstvo.

Pariz, 25. rujna 17..

PISMO 87.

Markiza de Merteuil
gospođi de Volanges

Pišem Vam iz kreveta, draga moja dobra prijateljice. Razboljela sam se od
duševnog potresa i od žalosti zbog najneugodnijeg događaja koji nikako nisam
mogla predvidjeti. Nemam, dakako, što sebi predbacivati, ali poštenoj i
skromnoj ženi nikad nije lako kad privuče na sebe pozornost javnosti. Zato bih
dala sve na svijetu da sam mogla izbjeći tu nesretnu pustolovinu. Još ne znam
neću li se odlučiti poći na ladanje i pričekati dok se stvar ne slegne. Evo o čemu
je riječ.

Srela sam kod maršalovice de... nekoga gospodina de Prévana, kojega Vi

161

zacijelo poznajete po imenu, a kojega ni ja nisam drukčije poznavala. Zatekavši
ga u toj kući, s pravom sam očekivala da je iz dobra društva. On je vanjštinom
prilično naočit, a učinilo mi se i da je pametan čovjek. Slučaj, i to što ne volim
kartati, ostave me kao jedinu žensku između njega i biskupa iz..., dok su svi
ostali igrali lansqeunet. Nas troje smo razgovarali sve do večere. Kod stola mu
neki novi komad o kojemu se govorilo dade priliku da ponudi svoju ložu
maršalovici, koja je prihvati. Sporazumiju se da i ja dobijem u njoj mjesto. To
je bilo za prošli ponedjeljak u Francuskom kazalištu. Kako je maršalovica
nakon predstave trebala doći k meni na večeru, predložili tome gospodinu da je
prati, te dođe i on. Dva dana kasnije načini mi posjet, koji proteče u
uobičajenom razgovoru, bez ičega osobitog. Sutradan me posjeti prijepodne, što
mi se učini vrlo nepristojnim. No umjesto da mu to pokažem svojim držanjem
kod primanja, držala sam da ga je bolje uljudnošću upozoriti kako mi još nismo
tako prisno povezani kao što se njemu čini. Zato sam mu isti dan poslala vrlo
hladan i služben poziv na večeru, koju sam prekjučer priredila. Nisam ga cijele
večeri oslovila ni četiri puta, a on se, čim je odigrao svoju partiju, odmah
povukao. Priznat ćete da do tada ništa nije nagoviještalo pustolovinu.
Nakon kartanja odigrali smo makedonku, koja se otegla gotovo do dva
sata. Napokon sam legla.

Bilo je prošlo barem dobrih pola sata otkako su se moje žene povukle
kadli začujem štropot u svom stanu. Odgrnem zastor s mnogo straha i spazim
nekoga čovjeka kako ulazi kroz vrata što vode u moj budoar. Vrisnem i pri
svijetlosti žiška prepoznam gospodina de Prévana, koji mi s neshvatljivom
drskošću reče neka se ne plašim, da će mi rastumačiti tajnu svoga ponašanja, i
zaklinje me neka ne pravim nikakve buke. Govoreći tako, on upali svijeću. Bila
sam toliko zgranuta, te nisam mogla ni riječi izustiti. Njegov opušten i miran lik
skameni me, mislim, još i više. Ali još nije izustio ni dvije riječi, a ja vidjeh
kakva je to tobožnja tajna. I moj je jedini odgovor bio, kao što možete misliti,
da pritisnem zvono.

Nekom nevjerojatnom srećom svi su moji sluge sjedili kod jedne moje
žene i nisu još bili legli na počinak. Moja sobarica, koja je dolazeći k meni čula
kako uzrujano govorim, uplaši se i pozove sve te ljude u pomoć. Možete misliti
kako su se zaprepastili! Bili su bijesni; vidjela sam u jednom trenutku kako moj
sobar hoće ubiti Prévana. Priznajem da mi je u tom trenutku bilo vrlo drago što
sam se osjetila jakom; kada danas razmišljam o tome, voljela bih da je bila
došla samo moja sobarica; ona bi bila dovoljna, a ja bih možda bila izbjegla svu
tu sramotu koja me samo žalosti.

162

Umjesto toga, vika probudi susjede, moje se sluge razbrbljaše, i od jučer
se o tome govori po cijelom Parizu. Gospodin Prévan je u zatvoru po naredbi
zapovjednika vojnog zbora, koji je bio toliko ljubazan te mi se došao osobno
ispričati, kao što je kazao. Taj će zatvor samo povećati sramotu, ali ja nisam
mogla postići da bude drukčije. Grad i dvor su se raspitivali za mene na mojim
vratima, koja sam za svakoga zatvorila. Onih nekoliko ljudi koje sam vidjela
rekoše mi da mi cio svijet daje za pravo i da je javnost ozlojeđena na gospodina
Prévana. On to svakako zaslužuje, ali time ova pustolovina ne gubi na
neugodnosti.

Osim toga, taj čovjek sigurno ima prijatelje, a njegovi su prijatelji
vjerojatno opaki. Tko zna, tko može znati što će oni izmisliti da mi naškode?
Bože dragi, kako je teško biti mlada žena! Nije joj dovoljno tek zaštititi se od
ogovaranja; mora i uliti strah od klevete.

Javite mi, molim Vas, što biste Vi bili učinili, što biste činili na mome
mjestu; riječju sve što mislite. Uvijek sam od Vas dobivala najmilije utjehe i
najmudrije savjete; od Vas ih i najradije primam.

Zbogom, moja draga i dobra prijateljice, Vi poznajete čuvstva što me
zauvijek vežu za Vas. Grlim Vašu ljubaznu kćer.

Pariz, 26. rujna 17..

163

TREĆI DIO

PISMO 88.

Cecilija Volanges
vikontu de Valmontu

Uza sav užitak što ga osjećam, gospodine, kad primam pisma gospodina
viteza Dancenyja i premda želim, kao i on, da se možemo opet sastati a da nam
nitko pritom ne smeta, ipak se nisam usudila učiniti što mi predlažete. Prvo, to
je previše opasno: onaj ključ koji želite da stavim na mjesto onoga drugoga
doista mu je jako sličan, ali ipak među njima ima razlike, a mama sve gleda i
sve opaža. Osim toga, premda se još nitko nije njime služio otkad smo ovdje,
dovoljna je sitna nepažnja pa odosmo k vragu! Ako se to opazi, zauvijek sam
propala. A osim toga, čini mi se da bi to bilo i vrlo ružno. Načiniti dvostruki
ključ, to je malo previše! Istina je da biste Vi u svojoj dobroti sve primili
na sebe, ali uza sve to, kad bi se doznalo, na mene bi pala krivnja i osuda jer
biste Vi to radi mene načinili. Napokon, dva puta sam ga htjela uzeti, i to bi
svakako bilo lako kad bi se radilo o čemu drugome, ali ne znam zašto sam
pritom uvijek zadrhtala i nisam imala hrabrosti. Stoga mislim kako je bolje da
sve ostane po starome.

Ako želite i dalje biti ljubazni kao do sada, uvijek ćete naći načina da mi
predate jedno pismo. Čak bi i s posljednjim pismom bilo lako da nije bilo
nesreće koja je htjela da se u određenom trenutku naglo okrenete. Znam da Vi
ne možete kao ja misliti samo na to, ali više volim biti strpljiva i ne izvrgavati
se tolikoj pogibiji. Sigurna sam da bi gospodin Danceny rekao isto što i ja; jer
svaki put kad je htio nešto što bi mi zadavalo mnogo muke, uvijek je pristajao
da se to ne učini.

Predat ću Vam, gospodine, u isto vrijeme ovo svoje pismo, kao i Vaše i
ono gospodina Dancenyja, a ujedno i Vaš ključ. Ipak sam Vam zahvalna za svu
Vašu dobrotu i molim Vas da mi je i dalje iskazujete. Istina je da sam vrlo
nesretna i da bih bez Vas bila još nesretnija, ali, na kraju krajeva, to je moja
majka, pa moram biti strpljiva. Samo ako me gospodin Danceny uvijek ljubi i
ako me Vi ne ostavite, doći će možda sretniji dani.

Čast mi je, gospodine, biti, uz veliku zahvalnost, Vaša vrlo ponizna i vrlo

164

poslušna službenica.

U ..., 26. rujna 17..

PISMO 89.

Vikont de Valmont
vitezu Dancenyju

Ako Vaši poslovi uvijek tako brzo napreduju kao što biste željeli, dragi
prijatelju, nemojte svaljivati krivnju samo na mene. Moram ovdje svladati više
zapreka. Budnost i strogost gospođe de Volanges nisu jedine smetnje; protivi mi
se i Vaša mlada prijateljica. Možda zbog toga što se ohladila ili iz stidljivosti,
ona ne sluša uvijek ono što joj savjetujem, a ja ipak mislim da bolje od nje znam
što treba raditi.

Bio sam našao jednostavan, prikladan i siguran način kako bih joj
dostavljao Vaša pisma, čak i kako bih joj olakšao sastanke koje želite, ali je
nisam mogao na to nagovoriti. Utoliko mi teže pada što ne vidim drugog načina
da Vas približim njoj; čak stalno strepim da ćemo zbog Vašeg dopisivanja sve
troje gadno nastradati. Morate znati da neću izvrgavati toj opasnosti ni sebe ni
vas dvoje.

Bilo bi mi, međutim, zaista vrlo teško pri srcu kad bi me slabo povjerenje
Vaše male prijateljice zapriječilo da Vam budem koristan. Možda biste dobro
učinili kad biste joj o tome pisali. Vidite što želite učiniti, pa sami odlučite, jer
nije dovoljno činiti usluge prijateljima nego ih valja činiti po njihovoj volji. To
bi mogao biti jedan način više da se uvjerite u njezine osjećaje prema Vama, jer
žena koja radi samo po svojoj volji ne ljubi onoliko koliko kaže.

To ne znači da sumnjičim Vašu dragu zbog nepostojanosti, ali je ona vrlo
mlada; silno se boji mame koja Vam, kao što znate, nastoji nauditi; a možda bi
bilo pogubno da je predugo ostavite daleko od sebe. Nemojte se ipak mnogo
uznemirivati zbog ovoga što Vam kažem. Ja, istina nemam nikakva razloga za
nepovjerenje. To je isključivo zbog prijateljske brige o Vama.

Ne pišem Vam opširnije jer imam i svojih poslova. Ni ja nisam
napredovao više od Vas; ali i ja ljubim, i to me tješi, pa ako ne uspijem za sebe,
držat ću da sam dobro iskoristio svoje vrijeme uzmognem li Vam biti od koristi.

165

Zbogom, dragi prijatelju.

U dvorcu ..., 26. rujna 17..

PISMO 90.

Predsjednikovica de Tourvel
vikontu de Valmontu

Silno bih željela, gospodine, da Vam ovo pismo ne zada nikakve boli ili,
ako Vam je već mora zadati, neka je ublaži tuga koju osjećam dok Vam pišem.
Zacijelo me već dobro poznajete, pa možete biti posve sigurni kako Vas ne
želim ražalostiti, a ni Vi mene ne biste htjeli baciti u vječni očaj. Stoga Vas
zaklinjem u ime nježnog prijateljstva što sam Vam ga obećala, čak i u ime
možda toplijih, ali sigurno ne iskrenijih osjećaja što ih gajite prema meni,
nemojmo se više viđati; otputujte, a dotle izbjegavajmo one previše opasne
razgovore udvoje u kojima, zbog neke neshvatljive sile, a da Vam nikad ne
uspijem kazati što želim, provodim vrijeme slušajući ono što ne bih smjela čuti.

Još jučer, kad ste mi prišli u perivoju, bila mi je jedina namjera kazati
Vam ovo o čemu Vam danas pišem; međutim, što sam učinila: bila sam
zaokupljena vašom ljubavlju... vašom ljubavlju, na koju nikad ne smijem
odgovoriti! Ah! za ime Božje, udaljite se od mene!

Nemojte se bojati da će naš rastanak ikad promijeniti moje osjećaje prema
Vama. Kako ću ih uspjeti svladati, kad nemam više hrabrosti boriti se protiv
njih? Vidite da Vam sve otvoreno kažem. Manje se bojim priznati Vam svoju
slabost nego joj podleći. No vlast koju sam izgubila nad svojim osjećajima
zadržat ću nad svojim postupcima, da, zadržat ću je, čvrsto sam odlučila, pa bilo
to i po cijenu moga života.

Ah! nažalost, nije tome davno što sam bila sigurna kako nikad više neću
biti izložena takvim borbama. Smatrala sam se sretnom zbog toga; možda sam
se previše ponosila time. Bog je kaznio, okrutno kaznio taj ponos, ali budući da
je Bog pun milosrđa čak i u trenutku kad kažnjava, upozorio me prije moga
pada. Bila bih dvostruko kriva kad bih i dalje bila nerazborita, jer sam već
upozorena da mi ponestaje snaga.

Rekli ste mi stotinu puta da ne biste htjeli sreću kupljenu mojim suzama.

166

Ah! nemojmo govoriti o sreći nego mi dopustite da se malo smirim.

Ako mi udovoljite želji, kakva li sve nova prava nećete steći nad mojim
srcem!? Budući da će se ta prava temeljiti na kreposti, neću imati razloga
braniti se od njih. Kako ću uživati u svojoj zahvalnosti! Bit ću Vam zahvalna za
slast što ću bez grižnje savjesti uživati u jednom divnom osjećaju. A sada, u
strahu pred svojim osjećajima i svojim mislima, jednako se bojim misliti na
Vas i na sebe. Strahujem i od same pomisli na Vas. Kad ne mogu pobjeći od nje,
borim se protiv nje, ne guram je od sebe nego je odbijam.

Nije li bolje i za jedno i za drugo da dokrajčimo to stanje nemira i
tjeskobe? O Vi, čija je vazda osjetljiva duša, čak i usred svojih zabluda, ostala
prijateljicom kreposti, Vi ćete imati obzira prema mojemu bolnom položaju pa
nećete odbaciti moju molbu! Ugodnija, ali ne manje nježna naklonost doći će
nakon ovih žestokih uzbuđenja; tada, dišući Vašim dobročinstvima, voljet ću
svoj život i reći ću u radosti srca svoga; ovaj mir što ga osjećam dugujem svome
prijatelju.

Podvrgnuti tome laganom odricanju, koje Vam nipošto ne namećem nego
Vas za nj molim, mislite li da ćete odviše skupo platiti kraj mojih muka? Ah!
kad bi bilo dovoljno pristati na vlastitu nesreću kako bih Vas usrećila, vjerujte
mi da ni trenutka ne bih oklijevala. Ali snositi krivnju!... Ne, dragi prijatelju, ne,
radije ću tisuću puta umrijeti.

Obuzeta stidom, gotovo grižnjom savjesti, bojim se i sebe i drugih;
crvenim u društvu, a drhtim kad sam sama. Život mi je puka patnja; samo mi
Vaš pristanak može podariti mir. Ni najplemenitije odluke nisu dovoljne da me
umire. Jučer sam donijela ovu, a ipak sam svu noć provela u suzama.

Pogledajte svoju prijateljicu, onu koju ljubite, kako Vas zbunjeno i
ponizno moli da je ostavite na miru i ne dirate joj nevinost. Ah, Bože! Da nije
Vas, bih li ikad bila prisiljena na tu uvredljivu molbu? Ništa Vam ne zamjeram,
i sama previše osjećam koliko je teško oprijeti se neodoljivu čuvstvu.
Jadikovanje nije mrmljanje. Učinite iz plemenitosti ono što ja činim po
dužnosti, a ja ću svim osjećajima što ste ih u meni probudili dodati vječnu
zahvalnost. Zbogom, zbogom, gospodine!

U ..., 27. rujna 17..

PISMO 91.

167

Vikont de Valmont

predsjednikovici de Tourvel

Dotučen Vašim pismom, gospođo, još ne znam kako ću na njega
odgovoriti. Bez dvojbe, ako moram birati između Vaše i svoje nesreće, žrtvovat
ću, dakako, sebe, bez oklijevanja; ali tako važne stvari, čini mi se, zaslužuju da
ih prethodno raspravimo i rasvijetlimo, a kako ćemo to učiniti ako ne smijemo
više ni razgovarati ni vidjeti se?

Ta što!? Vežu nas najnježniji osjećaji, a bit će dovoljan neutemeljen strah
da nas možda zauvijek rastavi! Uzalud će nježno prijateljstvo, žarka ljubav
tražiti svoja prava; njihov se glas neće čuti. A zašto? Kakva je to strašna
pogibelj koja Vam prijeti? Ah! vjerujte mi, takav strah, i tako lako začet, već je,
čini mi se, dosta jak razlog da se osjećate sigurnom.

Dopustite mi da Vam kažem ovo: ja tu nalazim tragove onih nepovoljnih
sudova što ste ih čuli o meni. Nitko ne drhti pred čovjekom kojega poštuje, a
pogotovo ne udaljuje od sebe onoga koga je držao dostojnim svoga prijateljstva.
Samo se opasna čovjeka bojimo i bježimo od njega.

Međutim, tko je ikad bio pristojniji i poslušniji od mene? Već sada, kao
što vidite, pazim što govorim; ne dopuštam više sebi onih riječi tako slatkih,
tako dragih mome srcu koje Vam ih ono ne prestaje kriomice darivati. Nije to
više onaj vjerni i nesretni ljubavnik koji prima savjete i utjehe od nježne i
osjećajne prijateljice; to je optuženik pred svojim sucem, rob pred svojim
gospodarom. Ovi novi naslovi nameću, nema dvojbe, i nove dužnosti;
obvezujem se da ću ih sve izvršiti. Saslušajte me i, ako me osudite, pokorit ću se
i udaljiti od Vas. Obećavam još više. Volite li više onaj despotizam koji izriče
presudu bez preslušavanja? Imate li hrabrosti biti nepravedni? Naredite, i ja ću
Vas poslušati.

Ali želim iz Vaših usta čuti tu osudu ili taj nalog. A zašto? upitat ćete. Ah!
Ako postavljate to pitanje, onda slabo poznajete i ljubav i moje srce! Zar je
nevažno vidjeti Vas još jedanput? Eh, kad mi dušu prožmete očajanjem, možda
će je jedan utješan pogled spasiti od klonuća. Najposlije, ako se moram odreći
ljubavi i prijateljstva radi kojih jedino i živim, barem ćete vidjeti svoje djelo, a
ostat će mi Vaša sućut: čak i kad ne bih zaslužio tu sitnu milost s Vaše strane,
pristao bih, čini mi se, platiti je prilično skupo u nadi da ću je dobiti.

Što!? Vi me hoćete udaljiti od sebe!? Vi, dakle, pristajete da jedno
drugome postanemo tuđinci! Što kažem? Vi to želite?! I dok me uvjeravate kako
moja odsutnost neće nimalo promijeniti Vaše osjećaje, Vi požurujete moj

168

odlazak samo zato da biste ih lakše pokopali.
Ta već mi sad govorite da ćete ih zamijeniti zahvalnošću. Eto što mi

nudite: osjećaj što bi ga od Vas dobio i kakav neznanac za najmanju uslugu, čak
i Vaš neprijatelj, kad bi Vam prestao škoditi! I Vi hoćete da se moje srce time
zadovolji!? Upitajte malo svoje! Kad bi Vaš ljubavnik, Vaš prijatelj došao
jednoga dana k Vama, pa Vam govorio o svojoj zahvalnosti, ne biste li mu s
prezirom rekli: »Nosite se odavle, nezahvalniče!«

Zastajem i molim Vašu milost. Oprostite mi na ovome izrazu boli što ste
ga u meni pobudili: on neće škoditi mojoj posvemašnjoj poslušnosti. Ali sad i ja
Vas zaklinjem u ime onih tako nježnih osjećaja na koje se sami pozivate:
poslušajte me, a iz samilosti prema strašnom nemiru što ste ga u meni izazvali
nemojte odugovlačiti. Zbogom, gospođo.

U ..., 27. rujna 17..

PISMO 92.

Vitez Danceny
vikontu de Valmontu

O, moj dragi prijatelju, Vaše me pismo sledilo od užasa. Cecilija... O,
Bože, je li moguće? Cecilija me više ne ljubi! Da, vidim tu užasnu istinu kroz
veo kojim ga obavija Vaše prijateljstvo. Htjeli ste me pripraviti na taj smrtni
udarac; zahvaljujem Vam na Vašoj brizi, ali možemo li zapovijedati ljubavi?
Ona trči za onim što nju zanima; ona nije svjesna svoje kobi nego je tek
naslućuje. Ja više ne sumnjam u svoju; govorite mi bez okolišanja, Vi to
možete, ja Vas to molim. Javite mi sve; što je pobudilo Vaše sumnje, što ih je
potvrdilo. I najsitnije pojedinosti su dragocjene. Nastojte se sjetiti njezinih
riječi. Jedna riječ umjesto druge može izmijeniti cijelu rečenicu, a ista riječ
pokatkad ima dva značenja. .. Mogli ste se i Vi prevariti. Ah, još bih se htio
nadati da me ljubi. Što Vam je kazala? Je li mi što zamjerila? Brani li se barem
da nije kriva? Morao sam predvidjeti tu promjenu zbog teškoća na koje već
neko vrijeme nailazi. Ljubav ne poznaje tolike zapreke.

Što mi je činiti? Što mi Vi savjetujete? Ne bih li je pokušao vidjeti? Je li
to nemoguće? Razdvojenost je tako okrutna, tako kobna... a ona je odbila

169

mogućnost da me vidi! Vi mi ne kažete kakva je to bila mogućnost. Ako je to
zaista bilo previše opasno, ona dobro zna da je ne želim izvrgavati prevelikoj
pogibelji. Ali ja poznajem i Vaš oprez pa, na svoju nesreću, moram vjerovati u
nj.

Što mi je sada činiti? Kako da joj pišem? Ako joj povjerim svoje sumnje,
one će je možda ražalostiti, a ako su neutemeljene, hoće li mi oprostiti što sam
je rastužio? Ako joj ih zatajim, to će značiti da je varam, a ja se ne znam pred
njom pretvarati.

Oh! kad bi mogla znati koliko patim, moja bi je bol ganula. Znam da je
osjećajna; ima prekrasno srce, a ja posjedujem tisuću dokaza o njezinoj ljubavi.
Odveć je stidljiva, pomalo smetena, još tako mlada, a majka s njome tako strogo
postupa. Eto, to je! Pisat ću joj, svladat ću se; tražit ću samo da se posve osloni
na Vas. Kad bi čak i ponovno odbila, ne bi se barem mogla ljutiti zbog moje
molbe, a možda će i pristati.

Vas pak, dragi prijatelju, tisuću puta molim, oprostite i meni i njoj.
Uvjeravam Vas da ona cijeni Vaše napore i da Vam je zahvalna. Nije to kod nje
nepovjerenje, to je stidljivost. Budite blagi s njom, to je najljepše svojstvo
prijateljstva. Vaše mi je prijateljstvo uistinu dragocjeno, i ne znam kako Vam
zahvaliti za sve što činite za mene.

Zbogom, odmah ću joj pisati.
Osjećam da mi se vraćaju sve moje bojazni; tko bi mi bio rekao da će mi
ikad teško pasti pisati joj! Ah, jučer mi je to još bio najslađi užitak.
Zbogom, dragi prijatelju; skrbite se i dalje za mene i uvelike me
sažalijevajte.

Pariz, 27. rujna 17..

PISMO 93.

(priloženo prethodnom)

Vitez Danceny
Ceciliji Volanges

Ne mogu Vam zatajiti koliko sam bio žalostan kad sam od Valmonta

170

doznao kako još uvijek imate u njega malo povjerenja. Dobro znate da mi je on
prijatelj, da je on jedina osoba koja nas može približiti jedno drugome. Mislio
sam da će ovi naslovi biti dovoljni za Vas, ali sa žalošću vidim da sam se
prevario. Mogu li se barem nadati da ćete mi javiti svoje razloge tomu? Možda
nailazite na još kakve teškoće koje Vas u tome priječe? Ja, međutim, ne mogu
bez Vas odgonetnuti tajnu Vašega držanja. Ne usuđujem se sumnjati u Vašu
ljubav, kao što se ni Vi ne biste usudili sumnjati u moju. Ah! Cecilijo!...

Znači, istina je da ste odbili jedinu mogućnost za sastanak sa mnom?
Jednostavnu zgodnu i sigurnu mogućnost.{43} Tako Vi mene ljubite!?
Tako kratak rastanak već je promijenio Vaše osjećaje. Ali zašto me
varate? Zašto mi kažete da me još uvijek ljubite, da me još više ljubite? Je
li Vaša mama, uništivši Vašu ljubav, uništila i Vašu iskrenost? Ako je ostavila u
Vama i trunak samilosti, nećete bez bola doznati strašne muke koje mi zadajete.
Ah! Manje bih patio i na samrtnoj postelji!

Recite mi, je li Vaše srce zauvijek zatvoreno za me? Jeste li me posvema
zaboravili? Zbog Vašeg odbijanja ne znam ni kad ćete čuti moje jadikovke, ni
kad ćete na njih odgovoriti. Valmontovo je prijateljstvo bilo osiguralo naše
dopisivanje, ali ga Vi niste željeli, držali ste da Vam je teško, bilo Vam je draže
rjeđe pisati. Ne, ja više ne vjerujem u ljubav, u iskrenost. Eh! a kome ću onda
moći vjerovati ako me Cecilija prevarila?

Hajde, odgovorite mi, je li istina da me više ne ljubite? Nije, to nije
moguće, Vi se varate, klevećete svoje srce. Prolazan strah, trenutak malodušja,
ali ljubav je sve to brzo rastjerala, nije li istina, moja Cecilijo? Ah! zacijelo
činim krivo što Vas optužujem. Kako bih bio sretan da imam krivo! Kako bih
Vam se volio nježno ispričati, te vječnom ljubavlju ispraviti tu trenutačnu
nepravdu!

Cecilijo, Cecilijo, smilujte mi se! Pristanite da se sastanemo, upotrijebite
sve mogućnosti! Vidite što donosi rastanak: zebnje, dvojbe, a možda i hladnoću.
Jedan jedini pogled, jedna jedina riječ i bit ćemo sretni. A što!? Mogu li još
govoriti o sreći? Možda je ona za mene izgubljena, zauvijek izgubljena! Mučen
strahom, okrutno razdiran neutemeljenim sumnjama i groznom istinom, ne
mogu donijeti nikakve odluke; živim samo da patim i da Vas ljubim. Ah!
Cecilijo! samo Vi imate pravo vratiti me u život, od prve riječi koju ćete
izgovoriti očekujem povratak sreće ili vječni očaj.

Pariz, 27. rujna 17..

171

PISMO 94.

Cecilija Volanges

vitezu Dancenyju

Ništa ne shvaćam u Vašem pismu osim bola što mi ga zadaje. Ta što Vam
je to gospodin de Valmont mogao javiti i što Vas je moglo navesti da
povjerujete kako Vas više ne ljubim? To bi možda bila prava sreća za mene jer
sigurno ne bih toliko patila. Vrlo mi je teško dok Vas tako ljubim gledati kako
me neprestano sumnjičite i umjesto da me tješite, uvijek mi zadajete patnje koje
me još više žaloste. Vi mislite da Vas varam i da Vam lažem! Imate onda
krasno mišljenje o meni! Ma kakve bih koristi imala od toga kad bih bila
lažljiva kao što mi spočitavate? Kad Vas ne bih više voljela sigurno bih to samo
trebala reći, pa bi me svi pohvalili. Ali, nažalost, to je jače od mene, a sudbina
mi je voljeti nekoga koji to nikako ne zaslužuje.

Ta što sam učinila da se toliko srdite? Nisam su usudila uzeti jedan ključ
jer sam se bojala da će mama opaziti i da će mi to pričiniti nove nevolje, a i
Vama zbog mene. A osim toga, čini mi se, da to nije pošteno. Nitko mi o tome
nije govorio nego gospodin de Valmont, a nisam mogla znati želite li i Vi to ili
ne jer niste ništa o tome znali. Sada kad znam da to Vi želite, odbijam li uzeti
taj ključ? Uzet ću ga već sutra, a zatim ćemo vidjeti što ćete još moći kazati.

Premda Vam je gospodin de Valmont prijatelj, mislim da Vas ja ljubim
barem isto toliko koliko Vas on može voljeti, a ipak samo on uvijek ima pravo,
a ja uvijek krivo. Uvjeravam Vas da se jako ljutim. Vama je to svejedno jer
znate da se ja odmah umirim. Ali sada kad budem imala ključ, moći ću se s
Vama sastajati kad budem htjela, a uvjeravam Vas da to neću htjeti ako budete
ovako postupali sa mnom. Više volim bol koju sama sebi zadajem nego bol koju
biste mi Vi nanijeli. Eto, što vi hoćete!

Kad biste samo htjeli, mogli bismo se silno voljeti i poznavali bismo
samo jade koje nam drugi zadaju! Uvjeravam Vas da se nikad ne biste na mene
potužili kad bi to ovisilo o meni; ali ako mi ne vjerujete, bit ćemo uvijek vrlo
nesretni, i to ne mojom krivnjom. Nadam se da ćemo se uskoro moći vidjeti i da
tada nećemo više imati razloga žalostiti se kao sada.

Da sam mogla ovo predvidjeti, odmah bih bila uzela onaj ključ, ali sam
doista mislila da sam dobro učinila. Zato se, molim Vas, nemojte ljutiti.
Nemojte više biti žalosni i uvijek me ljubite kao što ja Vas volim; tada ću biti

172

vrlo zadovoljna. Zbogom, dragi moj prijatelju.

U dvorcu ..., 28. rujna 17..

PISMO 95.

Cecilija Volanges
vikontu de Valmontu

Molim Vas, gospodine, budite tako dobri pa mi predajte onaj ključ što ste
mi ga bili dali da ga stavim na mjesto onoga drugoga. Budući da to svi hoćete,
moram i ja na to pristati.

Ne znam zašto ste javili gospodinu Dancenyju da ga više ne volim. Ne
vjerujem da sam Vam ikad dala povoda za takvo što. To je njega veoma
ražalostilo, a i mene. Znam dobro da ste Vi njegov prijatelj, ali to nije razlog da
ga žalostite, ni njega ni mene. Jako biste mi ugodili kad biste mu javili suprotno
čim mu budete ponovno pisali i kad biste mu kazali da ste u to uvjereni, jer u
Vas ima najviše povjerenja; a ja, kad nešto kažem a ne vjeruje mi se, onda ne
znam više što mi je činiti.

Što se tiče onoga ključa, možete biti mirni; dobro sam zapamtila što ste
mi preporučili u svom pismu. Međutim, ako ga još imate i ako biste mi ga
ujedno htjeli dati, obećavam da ću na sve dobro paziti. Ako to može biti sutra,
kad budemo išli na ručak, ja bih Vam dala drugi ključ prekosutra pri doručku, a
Vi biste mi ga predali na isti način kao prvi. Htjela bih da se to ne oteže, jer
bismo manje vremena bili u opasnosti da mama to opazi.

A kad jednom budete imali taj ključ, budite tako dobri pa se njime
poslužite da uzimate moja pisma; tako će gospodin Danceny češće imati vijesti
od mene. To će doista biti mnogo zgodnije nego sada, ali sam se u početku
previše plašila, pa Vas molim da mi oprostite. Ja se nadam da ćete i nadalje biti
jednako ljubazni kao do sada. Bit ću Vam za to vrlo zahvalna.

Čast mi je, gospodine, biti vaša vrlo ponizna i vrlo poslušna službenica.

U ..., 28. rujna 17..

173

PISMO 96.

Vikont de Valmont

markizi de Merteuil

Kladio bih se da nakon svoje pustolovine svaki dan očekujete moje
čestitke i pohvale; vjerujem čak da ste se malko naljutili na mene zbog moje
duge šutnje. Ali što ćete? Mislio sam da se mogu osloniti na ženu koja uvijek
zaslužuje samo hvalu, te se baviti drugim poslovima. Ipak Vam zahvaljujem, a i
čestitam. Da Vas savršeno usrećim, želim Vam čak priznati da ste ovaj put
nadmašili moja očekivanja. A sada pogledajmo jesam li ja barem dijelom
ispunio Vaše nade.

Neću Vam govoriti o gospođi Tourvel; ne sviđa Vam se njezin polagan
napredak. Vi volite samo gotove stvari. Spori Vam prizori dosađuju, a ja nikad
nisam doživio onakav užitak kao u tobože sporim prizorima.

Da, volim gledati i promatrati tu kreposnu ženu koja se, i ne primjećujući,
zaputila stazom s koje joj više nema povratka, čija je strma i opasna nizbrdica
vuče protiv volje k meni i prisiljava je da ide za mnom. Tako uplašena
opasnošću u koju srlja, htjela bi zastati, ali ne može. Njezina bi joj skrb i
spretnost mogle prikratiti korake, ali ih ne mogu zaustaviti. Katkada, ne
usuđujući se gledati u opasnost, ona zatvara oči, prepušta se slučaju i mojoj
brizi. S vremena na vrijeme nove joj strepnje pojačaju napore; u smrtnom se
strahu pokušava povući i tako utrošiti svu snagu kako bi teškom mukom prešla
malu razdaljinu, ali uskoro je neka čarobna sila ponovno vrati još bliže toj
opasnosti pred kojom je uzalud htjela pobjeći. A tada, budući da ima samo mene
kao vođu i oslonac, i ne pomišlja da bi mi morala spočitavati svoj neizbježivi
pad nego me zaklinje da ga odgodim. Usrdne molitve, ponizna zaklinjanja, sve
što smrtnici u strahu nude božanstvu - sve to ja primam od nje. A Vi hoćete da
se oglušim na njezine molbe, da sâm uništim božansko štovanje što mi ga ona
iskazuje te da silu koju zaziva u pomoć iskoristim kako bih je strmoglavio u
ponor! Ah! Dajte mi barem vremena da promatram tu dirljivu borbu ljubavi i
kreposti.

Ta što!? zar mislite da je taj prizor zbog kojega nestrpljivo trčite u
kazalište i oduševljeno mu pljeskate, zar je on manje privlačan u zbilji? Vi
oduševljeno slušate te osjećaje jedne čiste i nježne duše što se boji sreće za
kojom žudi i ne prestaje se braniti ni onda kad se prestaje opirati; zar su ti
osjećaji dragocjeni samo za onoga tko ih budi? To su, eto, ti prelijepi osjećaji

174

što mi ih ta božanstvena žena svakodnevno poklanja, a Vi mi spočitavate što
uživam njihove slasti! Ah, prebrzo će doći vrijeme kada će, ponižena svojim
padom, biti za mene tek obična žena.

Ali govoreći o njoj, zaboravljam da Vam nisam htio o njoj govoriti. Ne
znam kakva me to sila privlači k njoj i svejednako me njoj vraća, pa i onda kad
je vrijeđam. Uklonimo tu opasnu misao na nju; valja mi ponovno postati onaj
isti kako bih mogao raspravljati o veselijem predmetu. Riječ je o Vašoj
štićenici, koja je sad postala moja štićenica, i nadam se da ćete me sada
poslušati.

Kako već nekoliko dana moja nježna bogomoljka blaže postupa sa mnom,
i kako su mi misli, prema tome, manje zaokupljene njome, opazio sam da je
mala Volanges zbilja vrlo lijepa iako je glupost biti u nju zaljubljen kao
Danceny; možda bi bilo jednako glupo s moje strane kad ne bih kod nje potražio
malo razonode za kojom žudi moja samoća. Učinilo mi se da je pravo naplatiti
joj usluge koje sam joj učinio. Osim toga, sjetio sam se da ste mi je Vi nudili
prije nego što je Danceny imao na nju ikakvo pravo. Držao sam da mogu imati
pravo na dobro koje je on dobio tek nakon što sam ga ja odbio i napustio. Lijepo
lice te male, njezina svježa usta, dječji izgled, čak i njezina nespretnost pojačaše
to mudrovanje. Odlučih, dakle, prijeći na djelo, i pothvat bje okrunjen
uspjehom.

Pitate se na koji sam način tako brzo istisnuo milog ljubavnika; kakvo to
zavođenje najviše odgovara tim godinama, tom neiskustvu. Ne brinite se, drugi
sam put izabrao. Dok ste Vi, služeći se vješto oružjem svoga spola, izborili
pobjedu lukavštinom, ja sam, dajući mladiću njegova nepisana prava,
pobjeđivao autoritetom. Siguran da ću uhvatiti svoju žrtvu ako joj priđem,
lukavština mi je trebala samo zato da joj se približim; a lukavština kojom sam
se poslužio gotovo i ne zaslužuje taj naziv.

Iskoristio sam prvo pismo što sam ga od Dancenyja primio za njegovu
ljepoticu. Pošto sam je o tom izvijestio dogovorenim znakom, umjesto da
upotrijebim svu svoju okretnost kako bih joj ga predao, upotrijebio sam je da to
ne učinim: pretvarao sam se da i ja dijelim nestrpljenje što sam ga u nje izazvao
te joj, prouzročivši nepriliku, pokazao lijek kojim će je ukloniti.

Djevojka stanuje u sobi s vratima što se otvaraju na hodnik, ali je njezina
mati, kao što doliči, uzela ključ od tih vrata. Valjalo se samo dočepati ključa.
Ništa lakše; zatražio sam ga od nje na cigla dva sata i zajamčio da ću nabaviti
drugi, koji će biti sličan pravome. Tada bi sve išlo kao po loju: dopisivanje,
dogovori i noćni sastanci. Međutim, biste li vjerovali? Stidljiva se djevojčica

175

uplašila i odbila. Svatko drugi bio bi očajan. Ja sam u tome vidio tek priliku za
ugodniji užitak. Pisao sam Dancenyju da mu se potužim zbog tog otklona, a to
sam tako dobro izveo te naš vjetropir nije mirovao dok nije postigao, čak
zatražio od svoje bojažljive ljubavnice, neka udovolji mojoj molbi i potpuno
se preda mojoj volji.

Bilo mi je drago, priznajem, što sam tako promijenio ulogu, i što je taj
mladić učinio za mene ono što je smatrao da bih ja učinio za njega. Ta je
pomisao u mojim očima udvostručila vrijednost ove pustolovine. Stoga sam se
požurio upotrijebiti taj dragocjeni ključ čim sam ga dobio. To je bilo noćas.

Uvjerivši se da je u dvorcu sve mirno, pošao sam sa svojom nevidljivom
svjetiljkom i u odjeći kakvu je zahtijevalo vrijeme i prilika u prvi posjet Vašoj
štićenici. Sve sam dao pripremiti (to je sve ona obavila) kako bih mogao ući bez
buke. Bila je u prvom snu, u svom djetinjem snu, pa sam tako došao sve do
njezine postelje a da se nije probudila. U prvi sam tren htio poći i dalje te se
pokušati prikazati kao kakvo priviđenje, ali bojeći se posljedica iznenađenja i
neizbježne buke, odlučih oprezno probuditi lijepu spavačicu. I zaista, pođe mi
za rukom spriječiti krik kojega sam se bojao.

Umirivši njezin prvi strah, a kako ne bijah došao k njoj na razgovor,
dopustih sebi neke slobode. U samostanu je zasigurno nisu učili kakvim je sve
pogibeljima izložena stidljiva nedužnost i čega se sve mora čuvati kako ne bi
bila zatečena nespremna jer, svrativši svu pozornost i sve svoje snage na to da
se obrani od poljupca koji je bio tek predmetom prividnog napada, sve ostalo joj
osta bez obrane. Kako da to ne iskoristim!? Promijenih, dakle, držanje i brže-
bolje zauzeh položaj. Tada oboje pomislismo da smo propali: djevojčica, sva
preplašena, htjede onako bezazleno, bez promišljanja vikati, ali joj se glas,
nasreću, uguši u suzama. Zatim dohvati uzicu zvonca, ali je moja spretnost
navrijeme zadrža.

»Što ćete sada«, upitah je, »zauvijek se upropastiti? Neka dođu, baš mene
briga! Koga ćete uvjeriti da nisam došao ovamo s Vašom privolom? Tko bi mi
drugi bio pružio mogućnost da se uvučem u sobu? Hoćete li sebe optužiti što
sam upotrijebio ključ koji sam od Vas dobio i koji sam samo od Vas mogao
dobiti?« Taj kratki govor nije umirio njezin bol ni srdžbu, ali ju je prisilio na
poslušnost. Ne znam jesam Ii imao govornički ton, ali je istina da nisam imao
govorničke pokrete. Kad je jedna ruka zauzeta obavljanjem prisile, a druga
obavljanjem ljubavi, koji bi govornik u takvu položaju mogao misliti na
ljupkost? Ako sebi dobro predočite taj položaj, priznat ćete barem da je bio
povoljan za napad. A ja, ja se ama baš ništa ne razumijem, i kao što Vi velite, i

176

najjednostavnija me žena, obična pitomica, može voditi kao da sam malo dijete.

Ona, premda sva očajna, osjećala je da se mora na nešto odlučiti, pa se
stala pogađati. Kako sam bio neumoljiv prema njezinim molbama, morala je
prijeći na ponude. Mislite da sam skupo prodao taj sjajan položaj!? Ne, za cigli
sam joj cjelov sve obećao. Istina je, kad sam ga dobio, nisam održao obećanje,
ali sam za to imao snažnih razloga. Jesmo li se dogovorili da ću ga dobiti ili
dati? To je valjalo riješiti. Pogađajući se, složili smo se za još jedan poljubac, i
za taj bijaše rečeno da ću ga dobiti. Tada, vodeći plašljive joj ruke oko svoga
tijela i strastveno je pritiskajući jednom rukom, zaista dobih slatki cjelov, i to
ga lijepo, savršeno dobih; riječju, onakav kakav ga ni sam bog ljubav ne bi bolje
dao.

Toliko povjerenje zasluživalo je nagradu, stoga joj odmah uslišah molbu.
Bijaše mi odgurnula ruku, ali ni sam ne znam kako se ona ponovno našla na
starome mjestu. Vi sad mislite da sam bio nestrpljiv, odveć žustar, zar ne? Ni
najmanje. Velim Vam da ja volim sve samo polagano. Zašto hitati na put kad
smo sigurni da ćemo dosegnuti cilj?

Ozbiljno, bilo mi je vrlo ugodno što sam mogao promatrati moć okolnosti,
a našao sam da je ona u tom slučaju bila lišena svake pomoći izvana. Ipak se
morala boriti s ljubavlju, i to s ljubavlju kojoj je pomagala nevinost i stidljivost,
a osobito pojačavala srdžba što sam je bio izazvao. Prilika bijaše jedina, ali se
nudila, uvijek prisutna, a Amora nije bilo.

Kako bih mogao nesmetano promatrati što se zbiva, bio sam toliko zločest
te sam rabio snagu samo onda kad ju je bilo moguće pobijati snagom. Ali kad bi
se moja dražesna neprijateljica, zlorabeći moju dobroćudnost, pokušala
izmaknuti, e, ja sam je onda zadržao onim istim strahom kojega sam sretne
učinke već okušao. I eto, ne misleći više ni na što, nježna ljubavnica najprije
popusti, a zatim pristade. To ne znači da nakon toga prvog trenutka nije bilo
predbacivanja i suza.

Ne znam jesu li bile iskrene ili lažne, ali su prestajale, kao što uvijek biva,
čim bih im ponovno dao povoda. Naposljetku se, unatoč svim njezinim
prijekorima, rastadosmo zadovoljni jedno drugim i ugovorismo večerašnji
sastanak.

Povukao sam se u svoju sobu tek u zoru, a bio sam mrtav od umora i sna.
Ipak sam i jedno i drugo žrtvovao želji da ujutro pođem na doručak. Strastveno
volim gledati izraz »sutrašnjih« lica. Ne možete zamisliti kakvo je bilo njezino.
Zbunjeno se držala, teško hodala, a oči su joj bile svejednako oborene i tako
nabrekle i umorne! Ono njezino oblo lice bijaše se gadno izduljilo! Baš je bilo

177

zabavno! I prvi put joj majka, uplašivši se te neobične promjene, iskaže prilično
nježnu pažnju, kao i predsjednikovica, koja se uzvrpolji oko nje. Oh,
predsjednikovica njoj poklanja pažnju! Doći će dan kad će joj je Cecilija vratiti,
a taj dan nije daleko. Zbogom, moja lijepa prijateljice.

U dvorcu ..., 1. listopada 17..

PISMO 97.

Cecilija Volanges
markizi de Merteuil

Ah! dragi Bože, kako sam tužna! Kako sam nesretna! Tko će me utješiti u
mojim bolima? Tko će me posavjetovati u nevolji u koju sam zapala? Gospodin
de Valmont i Danceny? Ne! Pomisao na Dancenyja baca me u očaj... Kako da
Vam sve ispripovjedim? Kako da Vam kažem?... Ne znam što mi je činiti.
Međutim, srce mi je prepuno... Moram to nekome kazati, a Vi ste jedina kojoj
bih se mogla, kojoj bih se usudila povjeriti. Vi ste tako dobri prema meni! Ali
nemojte sad biti dobri, nisam dostojna Vaše dobrote: što da Vam kažem? Ne
želim to, nipošto. Svi su danas bili pažljivi prema meni, pa su time samo
povećali moju muku. Duboko sam osjećala da to nisam zaslužila.
Dapače, izgrdite me! Pošteno me izgrdite, jer sam i te kako kriva, ali me
nakon toga spasite. Ako ne budete tako dobri da me posavjetujete, umrijet ću od
žalosti...

Čujte, dakle... ruka mi drhti, kao što vidite; gotovo ne mogu pisati, a
osjećam da mi lice gori... Ah, to je sigurno crvenilo stida! Pa dobro! Podnijet ću
i to. To će biti prva kazna za moj grijeh. Da, sve ću Vam reći.

Doznat ćete, evo, da je gospodin de Valmont, koji mi je dosad predavao
pisma gospodina Dancenyja, najednom izjavio, kako je to previše teško. Htio je
imati ključ moje sobe. Mogu Vas uistinu uvjeriti da nisam pristala, ali je on sâm
pisao Dancenyju, a Danceny je to isto zahtijevao. Meni je tako teško kad mu što
odbijem, osobito nakon našega rastanka, zbog kojega je tako nesretan da sam
najzad pristala. Nisam slutila nesreću koja bi se iz toga mogla izroditi.

Jučer se gospodin de Valmont poslužio tim ključem i došao u moju sobu
dok sam spavala. Tomu sam se tako malo nadala da sam se silno uplašila kad

178

me probudio. Ali, kako je odmah progovorio, prepoznala sam ga i nisam
vrisnula. Zatim mi je najprije na um pala misao da možda dolazi s
Dancenyjevim pismom. Ni govora! Časak nakon toga htjede me poljubiti, i dok
sam se branila, što je prirodno, on je tako spretno nešto učinio, te ne bih bila
htjela za živu glavu... ali je on prije toga zatražio poljubac. Morala sam, što sam
mogla? To prije što sam pokušala zvati u pomoć, ali osim što nisam mogla, on
mi reče da će - dođe li netko - svu krivnju baciti na mene. I doista, to bi bilo
vrlo lako zbog onoga ključa. Unatoč tome, nije se povukao. Htio je još
jedan poljubac. Ne znam kakav je taj bio, ali me on posve zbunio, a poslije je
bilo još gore nego prije. Oh, Bože sveti, to je zaista veliko zlo! Napokon,
poslije... nemojte tražiti da kažem ostalo, ali sam nesretna da ne mogu biti
nesretnija.

Najviše se osuđujem - a o tome Vam ipak moram govoriti - što se bojim
da se nisam branila onoliko koliko sam mogla. Ne znam kako se to dogodilo.
Sigurno je da ne ljubim gospodina de Valmonta, naprotiv, a bilo je trenutaka
kad sam se ponašala kao da ga ljubim... Vi dobro znate da me to nije priječilo da
mu uvijek kažem »ne«, ali sam osjećala da ne radim kao što sam govorila, a to
je bilo nekako kao protiv moje volje. Osim toga, bila sam i vrlo smetena! Ako je
uvijek tako teško braniti se, moramo se dobro na to naučiti. Istina je da
gospodin de Valmont ima neki način kad govori, te čovjek ne zna kako bi mu
odgovorio. Napokon, biste li mi vjerovali da mi je bilo nekako krivo kad
je otišao i da sam bila toliko slaba te sam pristala da dođe i noćas. To me tjera u
očaj više nego sve ostalo.

Oh, uza sve to Vam obećavam da ću spriječiti njegov dolazak. Još nije bio
ni izašao, a već sam osjetila da sam počinila zlo što sam mu to obećala. Stoga
sam samo plakala. Osobito mi je Danceny zadavao muke. Uvijek kad bih
pomislila na njega, dvostruko bih jače zaplakala, tako da sam se gušila u
suzama, a neprestance sam mislila na njega; i sada još vidite posljedice toga -
pogledajte, sav mi je papir mokar. Ne, nikad se neću utješiti, makar i samo zbog
njega... Najzad, bila sam iznemogla, ipak nisam ni oka stisnula. A jutros kad
sam ustala, kad sam se pogledala u zrcalu, izgledala sam kao strašilo, toliko sam
se promijenila.

Mama je to opazila čim me je vidjela, i pitala me što mi je. A ja sam
odmah počela plakati. Mislila sam da će me koriti, i možda bi me to manje
boljelo, no dogodilo se baš suprotno. Govorila mi je blago, a ja to nikako nisam
zaslužila. Rekla mi je neka se toliko ne žalostim. Nije znala razloga mojoj
žalosti. Kako bih se rado razboljela! Ima trenutaka kad bih željela umrijeti.

179

Nisam mogla izdržati. Bacila sam joj se u naručje jecajući i govoreći: »Ah,
majko, Vaša je kći vrlo nesretna.« Mama se nije mogla suzdržati da malko ne
zaplače, a to je sve samo povećalo moju žalost. Nasreću, nije me pitala zašto
sam tako nesretna jer ne bih znala što joj kazati.

Zaklinjem Vas, gospođo, pišite mi što prije budete mogli i recite mi što
mi je činiti jer nemam hrabrosti ni na što misliti i preostaje mi samo se žalostiti.
Bit ćete tako dobri pa ćete mi poslati svoje pismo po gospodinu de Valmontu,
ali Vas molim, ako mu budete u isto doba pisali, nemojte mu pisati da sam Vam
išta kazala.

Čast mi je biti, gospođo, uvijek s mnogo prijateljstva, vaša preponizna i
preposlušna službenica.

Ne usuđujem se potpisati ovo pismo.

U dvorcu ..., 1. listopada 17..

PISMO 98.

Gospođa de Volanges
markizi de Merteuil

Nedavno ste, moja dražesna prijateljice, Vi od mene tražili utjehu i
savjete. Danas je došao red na mene, i sad ja od Vas tražim ono što ste Vi molili
za sebe. Uistinu sam žalosna i bojim se da nisam odabrala najbolja sredstva
kako bih izbjegla ove jade.

Moja mi kći zadaje brige. Nakon našega odlaska vidjela sam da je
neprestano tužna i žalosna. Ja sam to očekivala, ali sam bila čvrsto odlučila da
ću biti stroga koliko to bude po mom sudu potrebno. Očekivala sam da će
rastanak i zabava brzo uništiti ljubav koju sam držala više zabludom djetinjstva
nego istinskom strašću. Međutim, daleko od toga da sam išta postigla otkad sam
došla ovamo. Štoviše, opazila sam da to dijete sve više zapada u opasnu sjetu,
pa se ozbiljno bojim za njezino zdravlje. Osobito se posljednjih nekoliko Hana
naočigled promijenila. Jučer me je strašno iznenadila i svi su se
ozbiljno prestrašili.

Koliko je jako uzbuđena dokazuje i to što vidim da je svladala stidljivost
koju je uvijek prema meni osjećala. Jučer ujutro, na moje obično pitanje je li

180

bolesna, ona mi se baci u naručaj govoreći kako je vrlo nesretna; i plakala je,
jecajući. Ne mogu izraziti svu bol koju sam tada osjetila; odmah su mi suze
navrle na oči, i imala sam tek toliko vremena da se okrenem kako me ne bi
vidjela. Nasreću, bila sam toliko oprezna, pa je nisam ništa pitala, a ona se nije
usudila više ništa kazati. Očito je kao na dlanu da je muči ta nesretna ljubav.

Ali što mi je činiti ako to potraje? Zar da unesrećim vlastitu kćer? Zar ću
protiv nje okrenuti najdragocjenija svojstva duše: osjećajnost i postojanost?
Jesam li joj zato majka? I kad bih ugušila taj tako prirodan osjećaj koji u nama
stvara želju za srećom naše djece, kad bih držala slabošću ono što, naprotiv,
držim prvom i najsvetijom našom dužnošću, kad bih je protiv volje za nekoga
udala, zar ne bih morala odgovarati za kobne posljedice što iz toga mogu
nastati? Krasno bih iskoristila svoj materinski utjecaj kad bih svoju kćer stavila
između zločina i nesreće!

Draga prijateljice, neću učiniti ono što sam tako često osuđivala. Mogla
sam, dakako, pokušati pomoći svojoj kćeri u izboru zaručnika; no ja sam joj
samo pomagala vlastitim iskustvom: nisam se služila svojim pravom već
obavljala svoju dužnost. Sada bih se, naprotiv, ogriješila o svoju dužnost kad bih
njome raspolagala ne obazirući se na naklonost koju nisam znala spriječiti, za
koju ni ona ni ja ne možemo znati koliko će trajati ni kakva će biti. Ne, nikad
neću dopustiti da se uda za jednoga, a voli drugoga i radije ću žrtvovati vlastiti
ugled nego njezinu krepost.

Stoga mislim da ću najpametnije načiniti povučem li riječ koju sam dala
gospodinu de Gercourtu. Razlog tome upravo ste doznali: čini mi se da je on
jači od mojih obećanja. Reći ću Vam i više: kad bih u sadašnjim prilikama
ispunila svoju obvezu, zapravo bih je pogazila. Jer, napokon, ako kćeri dugujem
da ne odam njezinu tajnu gospodinu de Gercourtu, prema njemu sam barem
obvezna ne držati ga u neznanju i učiniti za njega sve što bi, vjerujem, on sâm
učinio kad bi znao što je posrijedi. Hoću li ga, naprotiv, bestidno iznevjeriti kad
mi iskazuje potpuno povjerenje i čast što me bira za svoju drugu majku, hoću li
ga, velim, prevariti u izboru majke njegove djece? Te tako časne misli, kojih se
nikako ne mogu osloboditi, plaše me više nego što Vam mogu reći.

S nesrećom koje se plašim uspoređujem svoju kćer, sretnu s mužem
kojega je izabralo njezino srce: ona te svoje dužnosti poznaje tek po milini koju
osjeća dok ih ispunjava; vidim i zeta, zadovoljna kao što je i ona, kako svaki dan
sam sebi čestita na dobru izboru; vidim kako jedno nalazi sreću samo u sreći
drugoga i kako njihova međusobna sreća, sjedinjena, povećava moju. Zar nadu u
tako lijepu budućnost treba žrtvovati ispraznim obzirima? A koji me to obziri

181

zadržavaju? Samo obziri koristoljublja. Kakvu će korist moja kći imati što se
rodila bogata ako mora biti robinja imutka?

Slažem se da je gospodin de Gercourt možda bolja prilika nego što sam
mogla očekivati za svoju kćer; priznajem čak da mi je neobično laskalo što je
njegov izbor pao upravo na nju. Ali, nakraju, Danceny je iz jednako dobre kuće
kao i on; po osobinama nimalo ne zaostaje za njim: on ima prednost pred
gospodinom de Gercourtom zato što voli i što je voljen. Nije bogat, to je istina,
ali zar moja kći nije dovoljno bogata za oboje? Ah! čemu joj oduzimati to slatko
zadovoljstvo da obogati ono što voli?

Nisu li svi brakovi iz računa umjesto iz ljubavi, koje nazivaju prikladnima
i u kojima je zaista sve u skladu osim sklonosti i karaktera, nisu li, velim, oni
najplodniji izvor onih besramnih skandala što svakog dana bivaju sve češći?
Radije ću odgoditi vjenčanje; barem ću imati vremena da upoznam svoju kćer
koju ne poznajem. Osjećam da bih imala hrabrosti zadati joj prolaznu bol ako bi
joj to donijelo trajniju sreću, ali nemam srca baciti je u vječni očaj.

Eto, draga moja prijateljice, te me misli muče, zbog toga tražim Vaše
savjete. Ove su ozbiljne teme u velikoj opreci s Vašom ljubaznom veselošću, i
nisu baš primjerene Vašoj dobi. Ali Vaš je razum znatno nadmašio Vaše godine.
Vaša će razboritost, uostalom, pomoći našem prijateljstvu, pa se ne bojim da će
se jedno ili drugo oglušiti na usrdne majčinske molbe.

Zbogom ljupka moja prijateljice, nikad nemojte posumnjati u iskrenost
mojih osjećaja.

U dvorcu 2. listopada 17..

PISMO 99.

Vikont de Valmont
markizi de Merteuil

Evo još nekih malih događaja, lijepa moja prijateljice, ali su to samo
prizori, bez radnje. Zato se naoružajte strpljenjem, i to dobro, jer dok moja
predsjednikovica napreduje sitnim koracima, Vaša štićenica uzmiče, a to je
mnogo gore. Eto! Ja se volim zabavljati tim tričarijama. Zbilja, vrlo se dobro
privikavam na svoj boravak ovdje i mogu reći da u tužnom dvorcu moje stare

182

tetke nisam doživio ni trenutka dosade. Pravo da kažem, zar nemam ovdje i
užitaka i odricanja, i nade i neizvjesnosti? Što bih više imao na nekoj većoj
pozornici? Gledatelje? Hej, čekajte samo, bit će i njih. Ako me ne vide pri
poslu, pokazat ću ja njima svoje gotovo djelo. Morat će mi se samo diviti i
pljeskati mi. Da, pljeskat će, jer napokon mogu sigurno proreći trenutak pada
svoje stroge bogomoljke. Večeras sam prisustvovao izdisaju njezine vrline.
Slatka će slabost zavladati umjesto nje. To će biti najkasnije prilikom
našega prvog sastanka; ali već čujem kako mi vičete: »Uzoholio se,
bogme, uzoholio! Tek najavljuje pobjedu, a već se unaprijed hvali!«
Polako! Polako! Smirite se! Da Vam dokažem kako sam skroman, počet ću
s pripovijesti o svom porazu.

Vaša je štićenica uistinu vrlo smiješna! Pravo je dijete, pa s njom treba
postupati kao s djetetom i učinili bismo joj uslugu kad bismo je barem malo
kaznili. Biste li vjerovali da sam nakon onoga što se prekjučer dogodilo između
mene i nje, nakon prijateljskoga rastanka jučer ujutro, kad sam uvečer htio opet
poći k njoj kao što smo se bili dogovorili, našao njezina vrata zaključana
iznutra? Što velite na to? Takve se djetinjarije mogu dogoditi dan prije samoga
čina, a ne nakon njega, sutradan! Nije li to smiješno?

Nisam se odmah tomu nasmijao; nikad nisam osjetio toliku moć vlastitog
karaktera. Dakako, na taj sastanak nisam išao iz nekakva užitka, već iz puke
pristojnosti. Moja postelja, koja mi je bila veoma potrebna, činila mi se onaj čas
milijom nego čija druga, i napustio sam je protiv volje. Međutim, čim sam
naišao na zapreku, jedva sam je čekao svladati; osobito me ponižavalo to što me
nasamarilo jedno dijete. Stoga sam se srdito povukao s nakanom da se više ne
miješam s tim ludim derištem ni u njezine stvari, pa sam joj odmah napisao
pisamce koje sam joj htio danas predati. U njemu sam je ocijenio kao što
je zaslužila. Ali kada sam to prespavao, kako ovdje baš nema zabave napretek,
jutros sam odučio da mi valja čuvati ovu koju imam. Zato sam uništio ono oštro
pismo. Kad sam kasnije o tomu razmislio, nisam mogao sebi oprostiti što sam
htio dokrajčiti jednu pustolovinu prije nego što budem imao u ruci sredstvo
kojim ću upropastiti njezinu junakinju. Kamo nas sve ne vode prva uzbuđenja!?
Sretan je onaj, lijepa moja prijateljice, tko se, kao Vi, znao naviknuti da im
nikad ne popušta! Naposljetku sam odgodio svoju osvetu; napravio sam tu žrtvu
zbog vaših namjera s Gercourtom.

Sada, kad se više ne srdim, vidim samo smiješnu stranu u ponašanju Vaše
štićenice. Zapravo bih htio znati što njime kani postići jer mi to nije jasno: ako
se samo htjela braniti, valja priznati da se kasno sjetila. Morat će mi ipak

183

jednoga dana otkriti ključ te zagonetke! Vruća mi je želja da to doznam. Možda
je to učinila samo zato što je bila umorna? Iskreno govoreći, to bi moglo biti, jer
ona zacijelo još ne zna da Amorove strelice, kao i Ahilovo koplje, nose u sebi
lijek za rane koje zadaju. Ali ne, sudeći prema grimasi njezina lica tijekom
cijelog dana, kladio bih se da tu ima kajanja... nečeg nalik na krepost...
Krepost!... Ona i krepost! Neka je prepusti onoj ženi koja je doista rođena za
krepost, jedinoj koja je zna uljepšati, koja bi je omiljela!... Oprostite,
lijepa moja prijateljice, ali upravo se večeras između gospođe de Tourvel i mene
zbio prizor o kojemu ću Vam pripovijedati. Još sam malo uzbuđen zbog njega. S
mukom pokušavam odagnati dojam što ga je na mene ostavio. Pišem Vam samo
zato kako bih sebi olakšao. Valja nešto oprostiti tom prvom trenutku.

Ima već nekoliko dana kako smo se gospođa de Tourvel i ja složili u
našim osjećajima. Prepiremo se samo oko riječi. Njezina je riječ prijateljstvo
uvijek odgovarala mojoj riječi ljubav, ali taj konvencionalni jezik nije mijenjao
bit i da smo ostali pri njemu, možda ne bih išao naprijed tako brzo, ali jednako
sigurno. Čak više nije govorila da se udaljim, kako je u prvi mah željela. A što
se tiče naših svakodnevnih razgovora, ona se uvijek trudi iskoristiti priliku ako
joj je ja pružim.

Kako se naši kratki sastanci obično obavljaju na šetnji, zbog lošega
vremena kakvo je bilo danas cijeli dan, bio sam izgubio svaku nadu jer, onako
srdit, nisam ni mogao znati koliko ću tim nevremenom dobiti.

Budući da nismo mogli šetati, počeli smo kartati čim smo ustali od stola,
a kako ja malo kartam i kako stoga nisam više bio potreban, iskoristio sam to
vrijeme te otišao u svoju sobu bez ikakve druge namjere nego da u njoj dočekam
kraj igre.

Vraćajući se opet u društvo, sreo sam tu krasnu ženu: ulazila je u svoj
stan. Iz neopreznosti ili iz slabosti ona mi reče svojim slatkim glasom: »Kamo
idete? Nema nikoga u salonu.« Nije mi trebalo ništa više, kao što možete i
misliti, pa da uđem u njezinu sobu; tu sam naišao na manje otpora nego što sam
očekivao. Istina, bio sam oprezan i započeo razgovor na vratima, razgovor o
beznačajnim stvarima. No tek što smo sjeli, kadli ja započnem onaj pravi
razgovor i stanem pripovijedati o ljubavi prema svojoj prijateljici. Njezin prvi
odgovor, premda jednostavan, učinio mi se značajnim: »Oh, čujte, nemojmo o
tome ovdje govoriti«, reče i stane drhtati. Sirotica! Činilo se kao da umire!

Ipak, bojala se bez razloga. Već neko vrijeme, uvjeren da ću jednoga dana
doživjeti svoj uspjeh i videći je kako troši toliko snage u uzaludnim borbama,
bijah odlučio štedjeti vlastite snage i bez naprezanja čekati da se preda od

184

umora. Vi dobro znate da je u ovom slučaju potrebna potpuna pobjeda i da ne
želim ništa prepustiti slučaju. Držeći se plana da ću je požurivati bez suvišna
upletanja, vratih se na riječ ljubav, koju je ona tvrdoglavo odbijala. Znajući da
me smatra prilično vatrenim, pokušao sam nježnijim tonom. Njezino me
odbijanje nije više srdilo nego žalostilo. Zar me moja osjećajna prijateljica nije
bila dužna malo utješiti?

Dok me je tješila, jedna njezina ruka bijaše ostala u mojoj. Njezino se
lijepo tijelo naslonilo na moju ruku, i tako smo se našli posve blizu.

Sigurno ste opazili da u takvom položaju, što obrana više slabi, zahtjevi i
otkloni bivaju sve jači; dok se glave okreću a pogledi obaraju, dotle riječi,
neprestano izgovarane slabim glasom, postaju rijetke i isprekidane. Ti
dragocjeni znakovi jasno naviještaju pristanak duše, koji ipak još nije došao do
osjetila. Ja čak mislim da je tada opasno pokušati odveć nasrtljiv napad jer to
stanje prepuštanja vazda prati određen slatki užitak, pa ako ga brzo prekinemo,
nastaje raspoloženje koje se nepogrešivo okreće u korist obrane.

Ali u ovom slučaju opreznost mi je bila to potrebnija što sam se morao
bojati straha koji će taj zaborav sigurno prouzročiti kod moje nježne sanjalice.
Zato nisam navaljivao da priznanje što sam ga tražio bude izraženo riječima;
dostajao je jedan pogled, samo jedan pogled, i bio bih sretan.

I zaista, lijepa moja prijateljice, njezine se krasne oči podignu prema
meni, a ona božanstvena usta čak progovore ove riječi: »Dobro, da, ja... « No
najednom joj se pogled ugasi, glas joj zamre, i ta divna žena padne mi u naručaj.
Tek što je prihvatih, ona se nekom grčevitom silom oslobodi, izbezumljeno me
pogleda i, dignuvši ruke prema nebu, poviče: »Bože... o, moj Bože, spasi me«, te
odmah, brže od munje, klekne na deset koraka od mene. Vidio sam kako se guši
u suzama. Priđoh joj u pomoć, ali ona, držeći mi ruke koje je oblijevala suzama,
a katkada čak grleći mi koljena, stade govoriti: »Da, Vi, Vi čete me spasiti! Vi
ne želite moju smrt, pustite me, pustite me, za ime Božje, pustite me!« A te su
se nesuvisle riječi jedva probijale kroz silne jecaje. Unatoč tome, držala me tako
čvrsto, te mi nije dopuštala da se udaljim. Tad skupih sve svoje snage, pa je
podigoh u naručje. U isti čas suze presahnu; ona zašuti; svi joj se udovi ukoče, a
nakon te oluje nastanu žestoki grčevi.

Bio sam, priznajem, silno uzbuđen, i mislim da bih bio pristao na njezinu
molbu da su mi to prilike dopuštale. Istina je, pošto sam joj malo pomogao,
ostavio sam je kao što me molila, i na tome sebi čestitam. Već i za to sam
gotovo nagrađen.

Očekivao sam da se uvečer neće pojaviti kao onoga dana kad sam joj prvi

185

put očitovao ljubav. No oko osam sati ona siđe u salon i samo objavi društvu da
se osjeća vrlo nevoljko. Lice joj je bilo utučeno, glas slab, a držanje ukočeno, ali
joj pogled bijaše mio i često ga je upirala u mene. Budući da se nije htjela
kartati, morao sam ja zauzeti njezino mjesto, a ona je sjela pokraj mene. Za
vrijeme večere ostala je sama u salonu. Kad smo se vratili u salon, pričinilo mi
se da je plakala. Kako sam htio doznati što je posrijedi, rekao sam joj kako mi
se čini da se još nije oporavila. Na to mi ona udvorno odgovori: »Ta bolest ne
odlazi tako brzo kao što je došla!« Na kraju, kad smo se razilazili, ja joj pružih
ruku, a na vratima svoje sobe ona snažno stisne moju. Istina, taj mi se pokret
učinio nehotičnim, ali utoliko bolje, jer je to dokaz više moje vlasti nad njom.

Kladio bih se da je sada očarana što smo dotle došli; sve smo prebrodili,
pa sada preostaje samo užitak. Dok Vam ja pišem, ona se već možda zanosi tom
slatkom mišlju! A kad bi se, naprotiv, bavila kakvim novim planom obrane, zar
mi ne znamo što biva sa svim tim planovima? Pitam Vas, može li se to otegnuti
dalje od našega budućeg sastanka? Očekujem, na primjer, da će biti okolišanja
oko tog sastanka; ali neka, zar se te stroge kreposnice znaju zaustaviti kad
jednom načine prvi korak? Njihova je ljubav prava eksplozija; otpor joj daje još
više žestine. Moja bi divlja bogomoljka jurila za mnom kad bih ja prestao juriti
za njom.

I, nakraju, moja lijepa prijateljice, uskoro ću Vam doći i pozvati Vas da
održite riječ. Zacijelo niste zaboravili što ste mi obećali nakon uspjeha - nevjeru
prema Vašem vitezu. Jeste li pripravni? Ja to želim, kao da se nikad nismo
poznavali. Uostalom, to što Vas poznajem možda je razlogom da to još više
želim:

Ja sam pravedan, i nisam nimalo galantan.{44}

Tako, to će biti prva nevjera koju ću počiniti prema svom teško
osvojenom plijenu. Obećavam da ću iskoristiti prvu priliku kako bih se udaljio
od nje dvadeset i četiri sata. To će joj biti kazna što me tako dugo držala daleko
od Vas. Znate li da se već više od dva mjeseca bavim tom pustolovinom? Da,
dva mjeseca i tri dana; istina, računam i sutrašnji dan, jer će zapravo tek tada
biti završena. Sjećam se da se gospođica de B... opirala puna tri mjeseca. Drago
mi je što vidim da se iskrena koketerija bolje brani nego stroga krepost.

Zbogom, lijepa moja prijateljice! Moram Vas napustiti jer je već kasno.
Ovo me pismo odvelo dalje nego što sam mislio, ali kako sutra ujutro šaljem
slugu u Pariz, htio sam to iskoristiti kako bih Vam omogućio da jedan dan ranije
podijelite radost Vašeg prijatelja.

186

U dvorcu ..., 2. listopada 17..

PISMO 100.

Vikont de Valmont
markizi de Merteuil

Draga prijateljice, izigran sam, izdan, propao; zdvojan sam: gospođa de
Tourvel je otputovala. Ona je otputovala, a ja nisam ni znao! I nisam bio ondje
da se usprotivim njezinu odlasku, da je prekorim zbog besramne izdaje! Ah!
nemojte misliti da bih je bio pustio otputovati! Bila bi ona ostala, da, ostala, pa
makar ja morao upotrijebiti silu. A što ću? U svojem lakovjernom spokojstvu
mirno sam spavao, da, spavao, a grom me je ošinuo iznenada. Ne, ja ne shvaćam
taj odlazak; moram se odreći misli da poznajem žene.

Kad se sjetim jučerašnjeg dana! Što kažem? A tek one večeri! Onoga tako
milog pogleda, onoga tako nježnoga glasa, onog stiska ruke! A ona je za to
vrijeme snovala kako će mi pobjeći! O, žene, žene! Žalite se da vas varamo! Ali
svaki podmukli potez kojim se poslužimo ukrali smo od vas.

» Eh, kako bih joj se uživao osvetiti! Naći ću ja nju, tu vjerolomnicu;
dobit ću ja opet vlast nad njom! Ako mi je ljubav dostajala da nađem načina za
to, što ću tek učiniti uz pomoć osvete? Vidjet ću ja nju opet pred svojim
koljenima, gdje dršće sva zaplakana i izriče mi zahvalnost svojim lažljivim
glasom. A ja, ja ću biti bez milosti.

Što sada radi? Što misli? Možda uživa što me je prevarila? I vjerna ukusu
svoga spola, taj joj se užitak čini najslađim. Ono što nije mogla učiniti toliko
hvaljena krepost, bez pola je muke učinio duh lukavštine. Glupan! Bojao sam se
njezine vrline, a morao sam se bojati njezine neiskrenosti.

I još moram skrivati svoju srdžbu! Smijem pokazati samo nježnu tugu, a
srce mi je puno žestoke boli! Spao sam na to da moram zaklinjati jednu
nepokornu ženu koja se oslobodila moje vlasti! Zar moram biti toliko ponižen? I
tko me to ponizuje? Jedna plašljiva žena koja se nikad nije okušala u borbi.
Kakva mi je korist od toga što sam se nastanio u njezinu srcu, što sam ga
raspalio svim ognjevima ljubavi, što sam doveo do mahnitosti njezina uzbuđena
osjetila ako se ona, mirna u svojoj samoći, može danas ponositi svojim bijegom
više nego ja svojim pobjedama? I zar ću ja to trpjeti? Draga prijateljice, Vi u to

187

ne vjerujete; Vi o meni nemate tako ponižavajuće mišljenje.

Ta kakva me to zla kob veže za tu ženu? Zar stotinu drugih ne žudi za
mojim udvaranjima? Neće li pohitati da mi odgovore na njih? Pa kad nijedna ne
bi vrijedila koliko ova, zar čar raznolikosti, draž novih osvajanja i sjaj njihova
broja ne pružaju slatke užitke? Zašto trčati za onima koje bježe od nas, a
zanemarivati one koje nam se nude? Ah, zašto?... Ne znam, ali patim zbog toga.

Neću naći ni sreće ni mira ne budem li imao tu ženu, koju jednako
mahnito i mrzim i ljubim. Pomirit ću se sa svojom sudbinom tek kad budem
raspolagao njezinom. Tada ću, miran i zadovoljan, gledati kako njome vitlaju
bure što ih ja sada proživljavam. Izazvat ću još tisuću drugih. Nada i strah,
nepovjerenje i spokojstvo - sva zla što ih je izmislila mržnja, sva dobra što ih
pruža ljubav - hoću da ispune njezino srce i da se u njemu smjenjuju po mojoj
volji. Doći će to vrijeme, doći... Ali koliko još posla! Kako sam jučer bio blizu,
a kako sam danas daleko! Kako da joj se približim? Ništa se ne usuđujem
poduzeti; znam da bih morao biti mirniji kako bih donio kakvu odluku, a krv mi
vrije u žilama.

Moju muku udvostručuje i hladnokrvnost kojom mi svi ovdje odgovaraju
na pitanja o tom događaju, o njegovu uzroku, o svemu neobičnome u vezi s
njime... Nitko ništa ne zna, nitko ne želi ništa znati; ne bi o tome gotovo ni
govorili da sam ja pristao razgovarati o čemu drugome. Gospođa de Rosemonde,
kojoj sam jutros odjurio čim sam doznao tu vijest, odgovorila mi je, onako
hladnokrvno kako to pristaje njezinoj starosti, da je to prirodna posljedica
jučerašnje slabosti gospođe de Tourvel, koja se pobojala da se ne bi razboljela,
pa je radije otišla kući. Ona drži da je to posve prirodno i da bi i sama tako
učinila. Kao da može biti nečega zajedničkog između njih dvije: između nje
koja samo čeka da umre, i one druge koja je draž i muka mojega života!

Gospođa de Volanges, koju sam u početku sumnjičio za sudioništvo,
povrijeđena je, čini se, što je nitko nije pitao za savjet. Drago mi je, priznajem,
što joj nisam priuštio užitak da mi naškodi. To mi dokazuje da nije stekla
povjerenje te žene onoliko koliko sam se bojao; dakle, jedna neprijateljica
manje! Kako bi se veselila kad bi znala da je gospođa de Tourvel pobjegla zbog
mene! Kako bi se sva nadula od ponosa da se to dogodilo prema njezinim
savjetima! Kako bi dobila na važnosti! Bože moj, kako je mrzim! Oh, nastavit
ću ja s njezinom kćerkom, obradit ću ja nju po svojoj volji. Zato ću, mislim,
ostati ovdje još neko vrijeme: tako sam barem za sada odlučio.

Zbilja, ne mislite li da bi se nakon onako značajnoga koraka moja
nezahvalnica morala bojati moje prisutnosti? Ako pomisli da bih mogao poći za

188

njom, sigurno će mi pred nosom zatvoriti vrata; a ja je ne želim privikavati na
to sredstvo ni doživljavati poniženje. Radije ću joj, naprotiv, javiti da ostajem
ovdje. Čak ću je usrdno moliti neka se vrati ovamo; a kad bude potpuno
uvjerena da neću doći za njom, banut ću joj na vrata: vidjet ćemo kako će
podnijeti taj susret. Ali valja ga odgađati ne bi li imao snažniji učinak, a ja još
ne znam hoću li imati strpljenja za to. Dvadeset sam puta tijekom dana otvarao
usta da zatražim konje. Međutim, svladat ću se i obvezujem se da ću ovdje
primiti Vaš odgovor; samo Vas molim, lijepa moja prijateljice, nemojte pustiti
da dugo čekam.

Najviše bi me srdilo kad ne bih znao što se događa; ali moj sobar, koji je u
Parizu, ima pristup njezinoj sobarici. Moći će mi biti od koristi. Šaljem mu
upute i novac. Molim Vas, nemojte mi uzeti za zlo što ovom pismu prilažem
jedno i drugo a osim toga, budite dobri pa mu to pošaljite po nekom svom sluzi,
s nalogom da mu sve to osobno preda. Poduzimam tu mjeru opreza jer se taj
mangup zna praviti da ne prima pisma kad mu u njima zapovijedam nešto što
mu nije po volji, a trenutačno mi se čini da nije više zaljubljen u svoju dragu
onoliko koliko bih ja želio.

Zbogom, lijepa moja prijateljice, ako Vam padne na pamet kakva sretna
misao, kakav način koji bi ubrzao moja nastojanja, priopćite mi ga. Više sam se
puta uvjerio koliko mi Vaše prijateljstvo može biti korisno; i sada to osjećam
jer se ćutim mirnijim otkad Vam pišem - barem govorim nekome tko me sluša,
a ne automatima uz koje od jutros životarim. Zbilja, sve sam skloniji vjerovati
da samo vi i ja nešto vrijedimo na ovom svijetu.

U dvorcu 3. listopada 17..

PISMO 101.

(priloženo prethodnom pismu)

Vikont de Valmont
Azolanu, svome sobaru

Po svoj ste prilici vrlo glupi kad ste jutros otputovali odavde a niste znali
da i gospođa de Tourvel putuje, ili pak, ako ste znali, što mi niste došli javiti.

189

Kakve mi koristi što tratite moj novac opijajući se sa slugama što vrijeme koje
biste morali provoditi služeći meni provodite udvarajući sobaricama kad me ne
izvješćujete o onome što se zbiva oko vas? To je ipak Vaš nemar! Zato Vas
upozoravam: ako Vam se takvo što još jedanput dogodi, to će Vam biti
posljednje u mojoj službi.

Morate me izvještavati o svemu što se događa kod gospođe de Tourvel: o
njezinu zdravlju, spava li, je li žalosna ili vesela, izlazi li često i kome ide,
prima li koga k sebi i tko dolazi k njoj, kako provodi vrijeme, srdi li se na
sluškinje, osobito na onu koju je dovela ovamo, što radi kad je sama; kad čita,
čita li neprestano ili prekida čitanje pa se zamisli, kao i kada piše. Nastojte se
također sprijateljiti s onim koji nosi njezina pisma na poštu. Često mu se
ponudite da obavite taj posao umjesto njega, a kad pristane, otpremite samo ona
pisma koja Vam se budu činila nevažnim, a meni pošaljite ostala, osobito ona za
gospođu de Volanges, ako na njih naiđete.

Pobrinite se da još neko vrijeme budete sretan ljubavnik svoje Julije. Ako
ona ima i drugoga, kao što se mislili, nagovorite je neka vas zadrži obojicu, i
nemojte se odmah naći uvrijeđenim zbog takve smiješne sitnice: bit ćete u
položaju mnogih drugih koji vrijede više od Vas. Ako se pak Vaš suparnik
pokaže odveć nasrtljivim, ako na primjer opazite da previše zaokuplja Juliju po
danu, pa je ona zbog toga rjeđe sa svojom gospodaricom, udaljite ga na neki
način ili se s njime posvađajte; ne bojte se posljedica, ja ću Vas podržati. Za
živu glavu nemojte napuštati kuću. Samo ustrajnim promatranjem vidimo sve i
vidimo dobro. Ako se slučajno dogodi da otkažu kojemu sluzi, ponudite se u
zamjenu, kao da niste više kod mene. Tada recite da ste me napustili zato
što tražite mirniju i uredniju kuću. Riječju, nastojte da Vas prime. Ja ću Vas, zna
se, zadržati to vrijeme u svojoj službi. To će biti kao kod vojvotkinje de..., a
kasnije će Vas nagraditi i gospođa de Tourvel.

Ako ste dovoljno okretni i revni, ove bi Vam upute morale biti dovoljne,
ali da dopunite i jedno i drugo, šaljem Vam novaca. Na temelju ovog pisma
dobit ćete od moga blagajnika dvadeset i pet zlatnika, jer vjerujem da nemate ni
prebijene pare. Od te ćete svote potrošiti koliko bude potrebno da nagovorite
Juliju neka uspostavi vezu sa mnom. Ostatak će služiti posluzi za piće. Nastojte,
koliko je moguće, da to bude kod kućnoga vratara, kako bi mu bilo drago što
zalazite k njima. No nemojte zaboraviti da ne želim plaćati Vaše užitke, samo
Vaše usluge.

Priučite Juliju da sve promatra i da sve dojavljuje, čak i ono što bi joj se
činilo beznačajnim. Bolje je da napiše deset nepotrebnih rečenica nego da

190

izostavi jednu važnu; jer često nije nevažno ono što nam se takvim čini. Budući
da moram znati dogodi li se nešto što Vam se čini vrijednim moje pozornosti,
Vi ćete, čim primite ovo pismo, odmah poslati Filipa, na konju, neka se nastani
u...{45} ; on će ondje ostati do moje nove naredbe. To će, ako bude potrebe, biti
naša poštanska stanica. Za obično dopisivanje bit će dovoljna pošta.

Pazite dobro da ne izgubite ovo pismo. Čitajte ga svaki dan: i zato da
budete sigurni kako niste ništa zaboravili, kao i zato da znate da ga još imate.
Riječju, činite sve što je potrebno činiti kad Vas častim svojim povjerenjem. Vi
znate da ćete biti zadovoljni sa mnom ako ja budem zadovoljan s Vama.

U dvorcu ..., 3. listopada 17..

PISMO 102.

Predsjednikovica de Tourvel
gospođi de Rosemonde

Veoma ćete se začuditi, gospođo, kad doznate da tako naglo odlazim iz
vaše kuće. Taj će Vam se moj postupak činiti vrlo neobičnim, ali kako će se tek
vaše iznenađenje povećati kad doznate razloge mojem odlasku! Možda ćete
smatrati da nemam dovoljno obzira prema miru koji je potreban Vašoj dobi kad
Vam to povjeravam, da ne cijenim čak ni osjećaje dubokog poštovanja što ih s
punim pravom zaslužujete. Ah! gospođo, oprostite! Ali srce mi je slomljeno;
ono mora izliti svoju bol na grudi nježne i mudre prijateljice. Koga sam drugoga
osim Vas mogla izabrati? Smatrajte me svojim djetetom. Budite prema meni
dobri poput majke, zaklinjem Vas. Možda mi moji osjećaji prema Vama
daju neko pravo na to.

Gdje je ono vrijeme kad sam znala samo za hvalevrijedne osjećaje, a
nisam poznavala onih što u dušu unose smrtni nemir i oduzimaju snagu
potrebnu da im se oduprem, namećući mi istodobno dužnost da to učinim? Ah,
upropastilo me ovo kobno putovanje...

Riječju, što da Vam kažem? Ljubim, da, ludo sam zaljubljena. Ah,
nažalost! Ta riječ koju prvi put stavljam na papir, ta riječ koju je tako često
tražio a nikad nije dobio onaj tko ju je u mene udahnuo, oh, životom bih platila
slast što bih je osjetila kad bih mu je samo jedanput mogla kazati, a ipak je

191

stalno moram odbijati! On će još sumnjati u moja čuvstva, mislit će da se mora
na njih žaliti. Vrlo sam nesretna! Zašto ne umije čitati iz moga srca s jednakom
lakoćom s kojom njime umije vladati? Da, manje bih patila kad bi on znao
koliko ja patim. Ali i Vi sami, kojoj ovo pišem, imat ćete tek blijedi pojam o
tome.

Za nekoliko časaka pobjeći ću od njega i ražalostit ću ga. Dok još bude
mislio da je blizu mene, ja ću već biti daleko od njega; u vrijeme kad sam ga
obično svakodnevno viđala ja ću biti na mjestima u koja on nikad nije zalazio, i
u koja mu nikad ne smijem dopustiti da dođe. Sve je već spremno; sve je tu,
pred mojim očima; ne mogu ih ni na što položiti što ne bi naviještalo ovaj
okrutni odlazak. Sve je spremno, osim mene!... I što mi se srce više opire tom
odlasku, to mi više dokazuje da mu se moram pokoriti.

Sigurno ću se pokoriti; bolje je umrijeti nego živjeti kao krivac. To već i
osjećam. Da, preveliki sam krivac. Spasila sam samo pamet, a krepost je
iščezla. Moram li Vam priznati da za ono što mi je još preostalo, imam zahvaliti
njegovoj plemenitosti? Opijena užitkom što ga vidim, što ga čujem, slašću što
ga osjećam pokraj sebe, najvećom srećom što ga mogu usrećiti, bila sam bez
moći i bez snage. Nije mi dostajalo snage ni da se borim, a kamoli da se opirem.
Strepila sam pred opasnošću, a nisam mogla pobjeći od nje. I eto, on je tada
vidio moju muku i smilovao mi se. Kako ga ne bih voljela? Dugujem mu više od
života.

Ah! Da sam ostala pokraj njega i da sam morala strepiti samo za život,
nemojte misliti da bih ikada bila pristala udaljiti se od njega. Što mi je život bez
njega, zar ne bih bila presretna kad bih ga izgubila? Osuđena da vječno
unesrećujem njega i sebe, da ne smijem ni sebe žaliti ni njega tješiti, da se svaki
dan moram braniti od njega i od sebe, da mu nanosim bol a željela bih ga
usrećiti - zar tako živjeti ne znači tisuću puta umrijeti? A takva će, eto, biti moja
sudbina. Ipak ću je podnositi, imat ću hrabrosti. Vi, koju sam izabrala za majku,
primite tu moju zakletvu.

Primite i moju zakletvu da Vam neću skrivati nijedan svoj čin; primite je,
zaklinjem Vas; tražim to od Vas kao nasušnu pomoć: obvezavši se da ću Vas o
svemu izvještavati, priviknut ću se vjerovati da sam vazda pokraj Vas. Vaša će
krepost nadomještati moju. Nikada, naravno, neću dopustiti da se osramotim u
Vašim očima, a kako će me obuzdavati ta moćna kočnica dok u Vama budem
ljubila milosrdnu prijateljicu kojoj povjeravam svoju slabost, poštovat ću u
Vama anđela koji će me čuvati od sramote.

Nije mi lako obraćati Vam se tom molbom. Kobne li posljedice preuzetna

192

moga samopouzdanja! Zašto se te naklonosti nisam uplašila prije, onda kad sam
osjetila kako se rađa u meni? Zašto sam umišljala da ću je po vlastitoj volji
moći obuzdavati, čak pobjeđivati! Ludica! Slabo sam poznavala ljubav. Da sam
je brižnije suzbijala, ona se možda ne bi bila toliko rasplamsala! Možda ne bi
bio potreban ni ovaj odlazak, a možda bih - svejednako se pokoravajući toj
bolnoj odluci - mogla tek dijelom prekinuti tu vezu te postići da se rjeđe
viđamo. Ali sve izgubiti odjednom i zanavijek! O, draga prijateljice!... Ali što to
vrijedi? Čak i dok Vam pišem, spopadaju me grešne želje! Ah, vrijeme je
da krenem, da barem žrtvom okajem nehotične svoje grijehe.

Zbogom, moja poštovana prijateljice, ljubite me kao svoju kćer, posvojite
me kao takvu i budite sigurni da ću, usprkos svojoj slabosti, radije umrijeti nego
postati nedostojnom Vašeg izbora.

U ..., 3. listopada 17.., u jedan sat izjutro

PISMO 103.

Gospođa de Rosemonde
predsjednikovici de Tourvel

Draga moja ljepotice, više me ožalostio Vaš odlazak nego iznenadio
njegov uzrok Dugo iskustvo i zanimanje koje pobuđujete u meni bili su dovoljni
da mi osvijetle stanje Vašeg srca. I, ako moram sve reći, nisam ništa ili gotovo
ništa doznala iz Vašega pisma. Da mi je ono bilo jedinim izvorom informacija,
ja još ne bih znala tko je taj kojega ljubite. Cijelo mi vrijeme govorite o njemu,
a nijedanput niste napisali njegovo ime. Meni to nije ni trebalo, ja dobro znam
tko je. Ali govorim to samo zato što se prisjećam da se u ljubavi uvijek tako
govori. Vidim da je i sada sve onako kao što je nekoć bilo.

Nikako nisam vjerovala da ću se ikad imati prilike vraćati na uspomene
tako daleke i tako strane mojoj dobi. Ipak sam se od jučer zaista mnogo u
mislima njima bavila, iz želje da u njima nađem nešto što bi Vam moglo biti od
koristi. No što mogu nego diviti Vam se i žaliti Vas? Hvalim Vašu pametnu
odluku, ali me ona plaši jer iz nje zaključujem da ste je smatrali nužnom, a kad
dotjeramo dotle, onda je vrlo teško držati se uvijek daleko od onoga kome nas
stalno vuče naše srce.

193

Međutim, nemojte klonuti duhom. Ništa ne smije biti nemoguće Vašoj
lijepoj duši. Kad bi Vam se jednoga dana dogodila nesreća da podlegnete (što ne
dao Bog!), moja draga ljepotice, sačuvajte bar utjehu da ste se borili iz svih sila.
A osim toga, ono što ne može ljudska mudrost, Božja milost učini kad hoće.
Možda će Vam ona uskoro pomoći; a Vaša krepost, prekaljena u tim strašnim
borbama, izići će iz njih čistija i sjajnija. Snagu koju nemate danas, nadajte se
dobiti sutra. Ne računajte na nju kao na oslonac nego kao na ohrabrenje koje će
Vam pomoći da upotrijebite sve svoje snage.

Ostavljajući Providnosti brigu da Vam pomogne u opasnosti protiv koje ja
ništa ne mogu, pridržavam sebi pravo da Vam pomažem i da Vas tješim koliko
budem mogla. Ja Vam neću olakšati muke, ali ću ih dijeliti s Vama. Samo ću u
tom svojstvu rado primiti Vaše ispovijedi. Osjećam da se Vaše srce mora
nekome izjadati. Ja Vam otvaram svoje; godine ga nisu toliko ohladile da bi bilo
neosjetljivo na prijateljstvo. Naći ćete ga uvijek pripravna da Vas primi. To će
biti slaba utjeha u Vašim bolima, ali barem nećete plakati sami. I kad ta
nesretna ljubav dobije previše vlasti nad Vama pa Vas prisili da o njoj govorite,
bolje je da to bude sa mnom nego s njim. Eto, ja govorim kao i Vi, i ja
mislim da mu nas dvije nećemo spomenuti ime. Uostalom, mi se razumijemo.

Ne znam činim li dobro što Vam kažem kako mi se činio vrlo uzbuđenim
zbog Vašeg odlaska. Bilo bi možda mudrije da Vam uopće ne govorim o njemu.
Ali ja ne volim takvu mudrost koja žalosti prijatelje. Ipak, sada već moram
prestati. Moj slabi vid i moja drhtava ruka ne dopuštaju mi dugih pisama kad ih
moram sama pisati.

Onda zbogom, draga moja ljepotice, zbogom ljubljeno moje dijete! Da,
rado Vas posvajam za kćer, a Vi uistinu imate sve što je potrebno da budete
ponos i dika jedne majke.

U dvorcu ..., 3. listopada 17..

PISMO 104.

Markiza de Merteuil
gospođi de Volanges

Draga i dobra moja prijateljice, doista sam imala muke obraniti se od

194

silna ponosa dok sam čitala Vaše pismo. Ta je 1’ moguće da me častite svojim
potpunim povjerenjem!? Vi, štoviše, idete tako daleko te me pitate za savjet!
Ah! Vrlo sam sretna ako zaslužujem Vaše tako povoljno mišljenje, ako ga ne
dugujem tek našem prijateljstvu. Uostalom, ma kakav bio razlog, to je
povjerenje dragocjeno mome srcu, a to što sam ga i dobila samo je razlog više
da ga se potrudim još više zaslužiti. Ja ću Vam, dakle, ne želeći Vam davati
savjeta, iskreno reći što mislim. Moram paziti jer se moje mišljenje razlikuje od
Vašega; no, kad Vam iznesem svoje razloge, Vi ćete prosuditi. Ako ih osudite,
ja ću unaprijed potpisati vašu osudu. Bit ću bar tako pametna te neću sebe
smatrati pametnijom od Vas.

Ako bi ipak - i to samo ovaj put - moje mišljenje bilo bolje, morale bismo
mu uzrok tražiti u iluzijama materinske ljubavi. Budući da je taj osjećaj za
pohvalu, morate ga i Vi imati. Kako se on dobro razaznaje u odluci koju ste
pokušali stvoriti! Stoga, ako Vam se katkada dogodi da pogriješite, to će uvijek
biti samo u izboru vrline.

Razboritost je, kako mi se čini, najpoželjnija od svih vrlina kad
odlučujemo o sudbini drugih, a osobito kad je riječ o stvaranju nerazrješive i
svete veze kao što je brak. Tada mudra i nježna majka mora, kao što Vi tako
dobro velite, pomoći svojoj kćeri svojim iskustvom. A ja Vas sad pitam što ona
mora činiti da u tome uspije ako ne da sama razluči ugodno od doličnoga.

Ne bismo li ponizili, čak i uništili majčinski ugled kad bismo ga podredili
lakoumnoj naklonosti, čiju varljivu moć osjećaju samo oni koji je se boje, a koja
nestaje čim biva prezrena? Govoreći za sebe, priznajem da nikad nisam
vjerovala u te neodoljive i nesavladive strasti kojima, kao prema dogovoru, ljudi
opravdavaju sve naše pogreške. Nikako ne shvaćam kako jedna prolazna
naklonost, koja sad jest a sad nije, može imati više snage nego nepromjenjiva
načela stida, poštenja i skromnosti; ne razumijem kako ženu koja ih pogazi
može više opravdavati njezina tobožnja strast, nego što bi lopova opravdavala
strast za novcem ili ubojicu strast za osvetom.

Eh, tko može reći da se nikad nije morao boriti protiv samoga sebe? Ali ja
sam uvijek nastojala uvjeriti sebe da je dovoljna samo dobra volja želimo li se
oprijeti. I iskustvo mi je, barem do sada, potvrdilo to moje mišljenje. Što bi bila
vrlina bez dužnosti što ih ta ista vrlina nameće? Njezina je vjera u našim
žrtvama, a njezina nagrada u našim srcima. Te istine mogu poricati samo oni
koji imaju razloga da ih ne priznaju i koji, jer su već pokvareni, nastoje
zamazati oči ljudima pokušavajući svoje loše postupke opravdati lošim
razlozima.

195

Ali zar se možete toga bojati od jedne obične i stidljive djevojčice,
djevojčice koju ste Vi rodili, čiji je skroman i čedan odgoj mogao samo ojačati
njezine lijepe prirodne osobine? Vi ipak zbog toga straha, koji smijem nazvati
uvredljivim za Vašu kćer, želite odustati od povoljnog braka što ga je Vaša
razboritost za nju ugovorila! Meni je Danceny vrlo drag, a kao što znate, već
odavno rijetko viđam gospodina de Gercourta. No moje mi prijateljstvo prema
jednome i ravnodušnost prema drugome ne priječe da osjetim golemu razliku
između te dvije partije. Jednaka su roda, priznajem, ali je jedan bez imutka, a u
drugoga je imovina tolika te bi mu i bez visokoga roda dostajala za potpuni
uspjeh. Slažem se da nije sva sreća u novcu, ali valja priznati da je on
olakšava. Gospođica de Volanges, kao što sami kažete, bogata je za dvoje.
No šezdeset tisuća funta dohotka što će ga ona dobiti ne znače mnogo kad se
nosi Dancenyjevo ime, kad valja namjestiti i uzdržavati kuću koja bi mu bila po
volji. Nismo više u vremenu gospođe de Sévigné. Raskoš ždere imutak: ljudi je
osuđuju, ali je valja održavati, te se tako nakraju zbog onoga što je suvišno
odričemo onoga što je potrebno!

Što se tiče osobnih vrlina do kojih mnogo držite, i to s punim pravom,
gospodin de Gercourt u tom je smislu svakako bez prigovora a to je i dokazao.
Htjela bih vjerovati, pa doista i vjerujem, da Danceny ni u čemu za njim ne
zaostaje. No jesmo li sigurne u to? Istina, on je dosad, čini se, bio pošteđen
mana svojih godina; usprkos današnjoj modi, on pokazuje sklonost prema
dobrom društvu, što mu ide u prilog, ali tko zna nije li ta prividna razboritost
posljedica njegova osrednjeg bogatstva? Ma kako se malo bojali da ćemo
postati lupeži i gadovi, valja imati novca da postaneš kartaš i razvratnik, a
moguće je čak i voljeti mane čijih se pretjeranosti bojimo. I, napokon, ne bi on
bio ni prvi ni posljednji koji bi se našao u dobrom društvu samo zato što
nije mogao učiniti ništa bolje.

Ja ne velim (ne daj Bože!) da je on takav, ali biste se u svakom slučaju
izložili opasnosti, i što biste sve spočitavali sebi kad sve ne bi sretno svršilo!
Što biste odgovorili svojoj kćeri koja bi Vam rekla: »Majko, bila sam mlada i
neiskusna; bila sam čak zavedena grijehom koji se prašta u mojoj dobi, ali Bog,
koji je predvidio moju slabost, dao mi je mudru majku da mi pomogne i da me
zaštiti. Zašto ste onda zanemarili svoj oprez pa pristali na moju nesreću? Jesam
li morala sama izabrati muža kad nisam imala pojma što je brak? Sve da sam to
i htjela, niste li se Vi morali tome usprotiviti? Ali ja nikad nisam imala tu ludu
želju. Budući da sam odlučila pokoravati Vam se, sa smjernom sam krotkošću
čekala Vaš izbor; nikad Vam nisam otkazala dužnu poslušnost, a ipak danas

196

snosim kaznu kojom kažnjavaju samo neposlušnu djecu. Ah! Vaša me slabost
upropastila...« Možda bi njezino poštovanje prema Vama i ugušilo takve
jadikovke, ali bi ih naslutila Vaša materinska ljubav. A suze Vaše kćeri, makar i
potajne, padale bi i na Vaše srce. Gdje ćete onda tražiti utjehu za sebe? Zar u
onoj ludoj ljubavi protiv koje ste nju morali naoružati, a koja je Vas zavela?

Ne znam, draga moja prijateljice, imam li protiv te strasti neku odveć
snažnu predrasudu, ali je smatram opasnom, pa i u samom braku. To ne znači da
ne mislim kako jedan častan i ugodan osjećaj ne smije uljepšavati bračne spone,
te na određeni način ublažavati dužnosti što ih nameće, ne, ali nije na njemu da
stvara te spone; ne valja na temelju trenutačne obmane praviti izbor za cijeli
život. Zapravo, želimo li birati, moramo praviti usporedbe. A kako ćemo to
činiti kad nas zaokuplja samo jedna osoba, kad ni nju ne možemo upoznati jer
nas ljubav opija i zasljepljuje?

Ja sam se namjerila, kao što možete misliti, na više žena koje je snašla
takva nevolja. Neke su mi otkrile tajne svoga srca. Kad ih slušam, nema nijedne
kojoj ljubavnik nije savršeno biće, ali ta varava savršenstva postoje samo u
njihovoj mašti. Njihove usijane glave sanjaju samo o čarima i vrlinama; one
njima hotimice kite onoga koga ljube, ali je to često samo božanska odjeća na
tijelu odvratnog modela. A one, tek što ga tako odjenu, zavedene vlastitim
djelom, padaju ničice preda nj, obožavaju ga.

Ili Vaša kći ne ljubi Dancenyja, ili i ona živi u istoj obmani, a ako im je
ljubav uzajamna, onda se oboje obmanjuju. Tako se Vaša pobuda da ih zauvijek
sjedinite svodi se na spoznaju da se oni ne poznaju i da se ne mogu poznavati.
No, reći ćete mi, zar se gospodin de Gercourt i moja kći bolje poznaju? Ne,
sigurno ne, ali se oni barem ne obmanjuju, oni se samo ne poznaju. Što se u tom
slučaju događa između dva supružnika, uz pretpostavku da su čestiti?
Proučavaju jedno drugo, uspoređuju se, traže i uskoro uviđaju kojih se vlastitih
sklonosti i želja moraju odreći radi zajedničkog mira. Te se sitne žrtve čine bez
muke jer su uzajamne i jer smo ih predvidjeli. One uskoro rađaju
uzajamnu naklonost, a navika, koja pojačava sve one sklonosti što ih ne
uništi, malo-pomalo dovodi do onoga slatkog prijateljstva, do onoga
nježnog povjerenja koje, združeno s poštovanjem, stvara po mome
mišljenju postojanu bračnu sreću.

Iluzije ljubavi mogu biti slatke, ali svatko zna da su kratkotrajne, a kakve
li tek opasnosti donosi trenutak kad se sruše?! Tada se i najneznatnije mane čine
odvratnim i nepodnošljivim, jer odudaraju od ideje savršenstva koja nas je
zavela. Svaki supružnik misli da se samo onaj drugi promijenio, a da on sâm

197

vrijedi isto koliko je vrijedio u trenutku nastanka zablude. On se čudi ako više
ne pobuđuje onaj čar što ga ni sam više ne osjeća. Zbog toga se ćuti poniženim.
Povrijeđena taština ozlojeđuje duhove, povećava pogreške, stvara
neraspoloženje, rađa mržnju, i tako se lakoumni užici na kraju plaćaju
dugotrajnim nevoljama.

Eto, moja draga prijateljice, što mislim o problemu koji zaokuplja Vaše
misli. Ja ga ne branim, samo ga izlažem, a na Vama je da odlučite. Ali ako
ostanete pri svojemu mišljenju, molim Vas, upoznajte me s razlozima koji bi
pobili moje: bit će mi drago doznati ih, a osobito upoznati se sa sudbinom vaše
drage kćeri, kojoj od srca želim svaku sreću, kako zbog moga prijateljstva
prema njoj, tako i zbog prijateljstva prema Vama koje me za sav život veže uz
Vas.

Pariz, 4. listopada 17..

PISMO 105.

Markiza de Merteuil
Ceciliji Volanges

Tako, dakle, mala! Silno ste ljuti i silno postiđeni, a taj gospodin de
Valmont je zbilja zločest čovjek, zar ne? Kako? On se usuđuje postupati s Vama
kao s ljubljenom ženom! Upućuje Vas u ono što tako žarko želite doznati!
Bogme, takav je postupak neoprostiv! A Vi, opet, želite sačuvati svoju nevinost
za svoga ljubavnika (koji je ne zlorabi); u ljubavi volite samo patnje a ne užitke!
Sjajno, bili biste divan lik za roman! Strast, nesreća, a povrh svega krepost,
kako su to krasne stvari! Pokatkad se u toj blistavoj povorci dosađujemo, ali se
naviknemo.

Gledajte samo to jadno djevojče, baš je za žaljenje! Sutradan je imala
umorne oči! A što ćete reći kad takve budu oči Vašeg ljubavnika? ’Ajte, molim
Vas, lijepi moj anđele, neće Vam one uvijek biti takve; nisu svi muškarci kao
Valmont. Pa onda još i to što niste više smjeli podići oči! Oh! Pa da! Imali ste,
bogme, i razloga. Svi bi u njima pročitali Vašu pustolovinu! Da je tako, vjerujte
mi da bi naše žene, čak i naše djevojke, imale skromniji pogled.

I unatoč pohvalama koje Vam, kao što vidite, moram izreći, valja ipak

198

priznati da ste propustili ono glavno, tj. niste sve kazali svojoj mami. Tako ste
dobro počeli! Pali ste joj u naručje, jecali ste, plakala je i ona. Dirljiva li
prizora! Kakva šteta što ga niste dovršili! Vaša nježna majčica, sva ushićena od
sreće, bila bi Vas, da Vam pomogne ostati čednom, zauvijek zatvorila u
samostan, pa biste ondje mogli do mile volje ljubiti svoga Dancenyja, bez
suparnika i bez grijeha, a tugovati koliko Vam srce želi. Valmont sigurno ne bi
narušavao vašu bol svojim dosadnim užicima.

A sada ozbiljno: može li netko s navršenih petnaest godina biti takvo
dijete kao što ste Vi? Imate zbilja pravo kad kažete da ne zaslužujete moju
dobrotu. Ja sam Vam ipak htjela biti prijateljicom. Možda Vam je to potrebno
kad imate takvu majku i kad Vam ona želi dati takva muža. Ali ako se ne
izgradite, što možemo načiniti od Vas? Što možemo očekivati ako ono što druge
djevojke opamećuje Vama, naprotiv, čini se, oduzima pamet.

Kad biste se mogli odlučiti i razmisliti na trenutak, uskoro biste uvidjeli
da se morate smatrati sretnom umjesto da jadikujete. Ali vi ste posramljeni i to
Vas tišti! TI umirite se! Sa sramom što ga uzrokuje ljubav isto je kao i s
njezinim bolom: osjetimo ga samo jedanput. Možemo ga hiniti i poslije, ali ga
više ne osjećamo. Međutim, užitak ostaje, a to je već nešto. Ja sam, čini mi se,
iz Vašeg brbljanja u pismu razabrala da Vam on čak vrlo mnogo znači. Hajde,
budite iskreni! Ona zbunjenost koja Vam je priječila da radite onako, kao što ste
govorili, zbog koje Vam se bilo tako teško braniti, zbog koje Vam je bilo
gotovo žao kad je Valmont otišao, je li to bila posljedica srama ili užitka?
A njegov način govora, na koji čovjek ne zna kako bi odgovorio, zar ne potječe
od njegova načina djelovanja? Ah, djevojčice moja, Vi lažete, i to lažete svojoj
prijateljici! To nije lijepo. No, dosta o tome.

Ono što bi za svakoga bio užitak u Vašem je slučaju prava sreća. Doista,
kako se nalazite između majke do čije Vam je ljubavi stalo, i ljubavnika za
čijom ljubavi žudite, zar ne vidite da je jedini način za postizanje tih oprečnih
uspjeha to da sanjarite o nekomu trećem? Zabavljeni tom novom pustolovinom,
dok se pred majkom budete pretvarali da iz poslušnosti prema njoj žrtvujete
ljubav koja joj nije po volji, dotle će Vaš ljubavnik držati da se krasno branite.
Uvjeravajući ga svejednako u svoju ljubav, nemojte mu davati konačne dokaze
za nju. Te otklone, koji Vama neće biti teški, on će nužno pripisati
Vašoj čednosti. Možda će se žaliti, ali će Vas zato više voljeti; a kako
biste stekli dvostruko priznanje, u očima majke zato što žrtvujete ljubav, a u
očima ljubavnika zato što joj se opirete, preostat će Vam tek da uživate njezine
slasti. O, koliko je žena izgubilo dobar glas koji su mogle sačuvati da su ga

199

znale održati na sličan način!

Zar Vam se ta odluka ne čini najrazumnijom i najugodnijom? Znate li što
ste priuštili onome koga ste prihvatili? Postigli ste to da je Vaša mama Vašu
udvostručenu žalost pripisala udvostručenoj ljubavi, da je zbog toga bijesna i
samo čeka da se još bolje uvjeri u nju i da Vas kazni. Ona mi je o tome nedavno
pisala; pokušat će sve ne bi li od Vas osobno dobila to priznanje. Ići će možda
čak tako daleko, kaže, da će Vam predložiti Dancenyja za muža. I to sve kako bi
Vas navela da progovorite. A kad biste se dali zavesti tom lažnom nježnošću pa
odgovorili onako kako Vam srce nalaže, brzo bi Vas zadugo, a možda i
zauvijek, dala zatvoriti u samostan, pa biste mogli do mile volje oplakivati
svoju slijepu lakovjernost.

Tu lukavštinu koju ona želi upotrijebiti protiv Vas morate pobiti drugom.
Zato joj najprije pokažite da niste više tako tužni i uvjerite je da manje mislite
na Dancenyja. Ona će utoliko lakše povjerovati što je to uobičajena posljedica
rastanka, i bit će Vam zbog toga zahvalnija jer će u tome naći priliku da se divi
vlastitoj mudrosti koja ju je uputila na to sredstvo. Bude li pak i dalje sumnjala,
pa Vas i dalje iskušavala te Vam govorila o udaji, povucite se, pa se kao
djevojka iz dobre kuće posvema pokorite. Što, zapravo, stavljate na kocku? Što
se tiče muža, jedan vrijedi, koliko i drugi, a i najnesnosniji nije dosadan
koliko majka.

Kad jednom bude zadovoljnija s Vama, mama će Vas napokon udati. Tada
ćete biti slobodniji u svojim postupcima i moći ćete, prema vlastitom izboru,
napustiti Valmonta i uzeti Dancenyja, ili čak zadržati oba. Jer, pazite dobro, Vaš
je Danceny zlatan, ali je to muškarac kojega možemo imati kad hoćemo i dokle
hoćemo. S njim je, dakle, lako. S Valmontom nije tako: njega je teško zadržati,
a opasno ga je napustiti. S njime treba mnogo okretnosti, a ako je nemate, onda
vrlo mnogo poslušnosti. Ali kad biste ga uspjeli pridobiti za prijatelja - divota!
To bi bila prava sreća za Vas. On bi Vas odmah uvrstio u prvi red naših poznatih
žena. Tako se stječe ugled u društvu, a ne crveneći se i plačući, kao kad su Vas
Vaše opatice tjerale da objedujete na koljenima.

Vi ćete se, dakle, pobrinuti, ako imate pameti u glavi, da se pomirite s
Valmontom, koji je zasigurno vrlo srdit na vas. A budući da morate znati
popraviti svoje gluposti, nemojte se bojati izići mu ususret. Dakle, naučite brzo:
ako muškarac učini prvi korak, mi gotovo uvijek moramo učiniti drugi. Vi imate
izliku za ovaj: ne smijete zadržati ovo pismo. Zahtijevam da ga predate
Valmontu čim ga pročitate. Ne zaboravite ga ipak prethodno ponovno zapečatiti,
ponajprije zato što Vama mora pripasti zasluga za korak što ćete ga učiniti

200

prema njemu, a da se ne čini kao da Vam je to netko savjetovao; drugo, stoga
što ste Vi jedina na svijetu prema kojoj gajim toliko prijateljstva da bih mogla
ovako govoriti.

Zbogom, lijepi anđele, poslušajte moje savjete i javite mi jeste li
zadovoljni njima.

P.S. Da, zbilja, zaboravila sam... još samo jednu riječ. Trudite se više
paziti na stil. Vi još uvijek pišete kao dijete. Meni je jasno zašto: zato što kažete
sve što mislite, a ništa što ne mislite. To se može događati između mene i Vas
jer mi ne smijemo imati nikakvih tajni, ali ne i s drugima. Osobito ne prema
Vašem ljubavniku! Izgledali biste kao glupača. Vidite, kad nekome pišete,
pišete za njega, a ne za sebe. Zato Vam se valja manje truditi da kažete ono što
mislite, nego ono što se njemu sviđa.

Zbogom, srce moje, ljubim Vas umjesto da Vas grdim, u nadi da ćete biti
razboritiji.

Pariz, 4. listopada 17..

PISMO 106.

Markiza de Merteuil
vikontu de Valmontu

Sjajno, vikonte, i ovaj Vas put mahnito ljubim! Uostalom, nakon prvoga
Vašeg pisma mogla sam očekivati drugo. Zato me ono nije ni najmanje
začudilo. Dok Vi, ponosni na svoje buduće uspjehe, već tražite nagradu i pitate
me jesam li pripravna, ja sam vidjela da ne moram toliko žuriti. Da, časna riječ!
Čitajući krasan opis onoga nježnog prizora što Vas je tako silno uzbudio,
gledajući Vašu suzdržljivost dostojnu najljepših vremena našega ljubovanja,
kazala sam dvadeset puta: »To je propala stvar!«

Pa nije ni moglo biti drukčije. Što može jedna sirota žena koja se predaje i
biva odbijena? Vjere mi, u takvu slučaju valja spasiti barem čast, a to je učinila
naša predsjednikovica. Sigurna sam da ću se ja, koja sam osjetila kako korak što
ga je poduzela nije ostao bez učinka, i sama njime poslužiti pri prvoj malo
ozbiljnijoj zgodi. Ujedno obećavam: ako onaj kojemu se ponudim ne iskoristi to
bolje nego Vi, može me se sigurno zauvijek odreći.

201