CHODERLOS DE LACLOS-Opasne veze

imam pisma u svom pisaćem stolu.
Neću ti dulje pisati jer želim imati vremena za pismo gospođi de Merteuil,

a isto tako i Dancenyju, kako bih imala spremno pismo ako ga bude htjela uzeti.
Nakon toga ću leći, da me nađu u krevetu kad uđu u moju sobu. Reći ću da sam
bolesna kako ne bih morala ići k mami. Neću mnogo slagati jer sigurno patim
više nego da me groznica trese. Oči me peku od silnoga plača. Osjećam neki
teret u želucu koji mi ne da disati. Kad pomislim da neću više vidjeti
Dancenyja, najradije bih umrla. Zbogom, draga moja Sofijo. Ne mogu ti o tome
ništa više reći, suze me guše.{24}

U ..., 7. rujna 17..

PISMO 62.

Gospođa de Volanges
vitezu Dancenyju

Nakon što ste, gospodine, zloupotrijebili povjerenje jedne majke i
nevinost jednog djeteta, zacijelo nećete biti iznenađeni što nećete više biti
primljeni u kuću u kojoj ste na dokaze najiskrenijeg prijateljstva odgovorili
time što ste smetnuli s uma svako pristojno ponašanje. Bilo bi mi milije
zamoliti Vas da više ne dolazite k meni, nego dati nalog vratarima neka Vas ne
puštaju. To bi nas sve izložilo neugodnosti zbog primjedaba koje bi sluge
sigurno imali. S pravom se nadam da me nećete prisiliti na tu mjeru. Ujedno
Vas upozoravam da će moju kćer od vaših salijetanja ukloniti odlazak u
samostan, i to zauvijek, ako ubuduće učinite i najmanji pokušaj da i dalje ostane
u zabludi u koju ste je doveli. Na Vama je, gospodine, da vidite hoćete li se
onako malo bojati unesrećiti je kao što ste malo prezali od pokušaja da je
osramotite. Što se mene tiče, moja je odluka čvrsta i o njoj sam izvijestila
svoju kćer.

U prilogu ćete naći svežanj svojih pisama. Nadam se da ćete mi i Vi za
uzvrat poslati sva pisma moje kćeri i da ćete uznastojati kako ne bi ostao
nikakav trag od događaja kojega se ja ne bih mogla sjećati bez srdžbe, moja kći
bez stida, a Vi bez grižnje savjesti. Čast mi je biti, itd.

U ..., 7. rujna 17..

102

PISMO 63.

Markiza de Merteuil

vikontu de Valmontu

Jest, reći ću Vam doista sve o Dancenyjevu pisamcu. Događaj koji ga je
natjerao na nj moje je djelo i to, mislim, moje remek-djelo. Nisam tratila
vrijeme od Vašega posljednjeg pisma i rekla sam kao onaj atenski arhitekt:
»Ono što je on rekao, ja ću učiniti.«

Potrebne su, dakle, zapreke tomu lijepom junaku romana, a uspavljuje ga
blaženstvo! Oh! neka se samo osloni na mene, dat ću ja njemu pune ruke posla i,
ako se ne varam, san mu više neće biti miran. Treba ga naučiti cijeniti vrijeme -
moja će zasluga biti to što će žaliti za izgubljenim danima. Trebalo bi mu,
velite, i više tajanstvenosti. Pa dobro, neće mu je nedostajati. Ja imam tu dobru
osobinu što mi je dovoljno da me netko upozori na moje pogreške pa da više
nemam mira ni počinka dok ih ne popravim. Slušajte sad što sam činila.

Kad sam se prekjučer ujutro vratila kući, pročitala sam Vaše pismo. Rekla
sam u sebi da je sjajno. Uvjerena da ste vrlo dobro upozorili na uzrok bolesti,
mislila sam samo na to kako da je izliječimo. Ipak sam najprije legla jer
neumorni moj vitez nije mi dao ni trena spavati, a činilo mi se da mi se spava,
ali ni govora o tome. Kako je moje misli zaokupljao samo Danceny, želja da ga
izvučem iz njegove mlitavosti ili da ga kaznim zbog nje nije mi dala ni oka
sklopiti, i tek kad sam dobro smislila svoj plan, mogla sam počinuti dva sata.

Otišla sam iste večeri gospođi de Volanges i, prema svome planu, rekla joj
kako sam sigurna da između njezine kćeri i Dancenyja postoji opasna ljubavna
veza. Ta žena, tako vidovita kad je riječ o Vama, bila je toliko zaslijepljena te
mi je u prvi mah odgovorila kako se sigurno varam, da je njezina kći dijete, itd
itd. Nisam joj mogla reći sve što znam, ali sam joj spomenula poglede i
razgovore kojih su se uplašili moje poštenje i moje prijateljstvo. Jednom riječju,
govorila sam tako dobro kao što bi govorila kakva bogomoljka. Da joj zadam
odlučni udarac, čak sam rekla kako mi se čini da sam vidjela kad je primila
i dala jedno pismo. Sjećam se, rekoh, da je jednoga dana preda mnom otvorila
ladicu svoga pisaćeg stola i u njemu sam vidjela mnogo papira što ih zacijelo
čuva. Znate li možda s kime se često dopisuje? Tada se lice gospođe de
Volanges promijeni i ja vidjeh kako joj potekoše suze. »Hvala Vam, poštovana

103

prijateljice«, reče mi ona stiskajući mi ruku, »ispitat ću ja to.«

Nakon toga razgovora, koji je bio previše kratak da bi mogao biti sumnjiv,
pristupih djevojci. Uskoro je napustih i odoh zamoliti majku neka me ne oda
pred svojom kćerkom. Ona mi to obeća, utoliko prije što joj rekoh kako bi bila
sreća kad bi djevojčica imala prema meni toliko povjerenja te mi otvorila svoje
srce i omogućila mi da joj dajem svoje mudre savjete. Pouzdano znam da će
održati obećanje, jer ne sumnjam da bi se pred kćerkom htjela podičiti svojom
pronicavošću. Tako sam uspjela sačuvati prijateljstvo s malom, a da ne
ispadnem licemjerna u očima gospođe de Volanges, što sam htjela izbjeći. Time
sam postigla i to da ću kasnije moći biti s malom potajno i dugo, koliko budem
htjela, a da kod majke ne pobudim nikakvu sumnju.

To sam iskoristila još iste večeri. Kad sam završila igru, odvela sam malu
u jedan kut i počela s njom razgovor o Dancenyju, o kojemu je neprestano
govorila. Zabavljalo me puniti joj glavu užitkom što će ga imati kad ga sutradan
bude vidjela. Nema gluposti koju mi nije rekla. Morala sam je držati u nadi da
će dobiti ono što sam joj u zbilji oduzela. Osim toga, sve joj je to moralo učiniti
udarac još težim, i ja sam sigurna da će, što bude više patila to više nastojati
osvetiti se prvom prilikom. Dobro je, uostalom, na velike događaje privikavati
one kojima smo namijenili velike pustolovine.

Nakraju, zar ne treba suzama platiti užitak što ima svoga Dancenyja? Ona
je za njim luda. Pa dobro! Obećavam joj da će ga imati, čak i prije nego bi ga
imala bez te bure. To je ružan san kojega će java biti prekrasna. Kad sve
zbrojim, mislim da mi mora biti zahvalna. Uz malo pakosti, mogli bismo reći:

Glupani su na ovom svijetu zato da nas uveseljavaju.{25}

Povukla sam se vrlo zadovoljna sobom. Ili će Danceny, govorila sam u
sebi, potaknut zaprekama, udvostručiti svoju ljubav i onda ću mu pomoći koliko
god bude u mojoj moći, ili, ako je običan glupan kao što sam katkada sklona
vjerovati, bit će očajan i smatrat će se pobijeđenim; u tom ću mu se slučaju
barem osvetiti koliko budem mogla. Usput ću povećati poštovanje majke prema
sebi, prijateljstvo kćeri i povjerenje jedne i druge. Što se tiče Gercourta kao prve
osobe mojih briga, bila bih vrlo nesretna ili vrlo nespretna kad ne bih našla
tisuću načina da od njega načinim što hoću jer imam u svojoj vlasti
dušu njegove žene, a imat ću je još i više. Legla sam na počinak s tim
slatkim mislima: stoga sam dobro spavala i probudila se vrlo kasno.

Kad sam se probudila, našla sam dva pisma: jedno od majke, a drugo od
kćeri. Nisam se mogla suzdržati od smijeha kad sam u oba pisma našla doslovno
istu rečenicu: Samo od Vas o čekujem utjehu. Nije li zapravo smiješno tješiti za i

104

protiv i biti jedinim zastupnikom dvaju posve oprečnih interesa? Evo, sad sam
poput božanstva koje prima oprečne želje smrtnih slijepaca, ne mijenjajući ništa
u svojim nepromjenljivim odlukama. Napustila sam ipak tu uzvišenu ulogu i
uzela ulogu anđela tješitelja te, u skladu s propisima, pošla pohoditi svoje
prijateljice u njihovoj žalosti.

Počela sam s majkom. Zatekla sam je tako žalosnu da ste djelomično
osvećeni zbog neugodnosti što Vam ih je prouzročila kod Vaše kreposne
ljepotice. Sve je uspjelo da ne može bolje: bojala sam se samo da će gospođa de
Volanges iskoristiti taj trenutak kako bi pridobila povjerenje svoje kćeri. To bi
bilo vrlo lako kad bi s njom govorila nježno i prijateljski i kad bi svojim
razumnim savjetima dala izgled i ton blage nježnosti. Ona se, srećom, naoružala
strogošću; jednom riječju, ponašala se tako loše te sam joj mogla samo
odobravati. Istina, htjela nam je pokvariti sve planove odlučivši poslati kćer
natrag u samostan, ali sam ja osjetila taj udarac; nagovorila sam je da joj samo
zaprijeti ako je Danceny i dalje bude salijetao, te da ih oboje prisili na obzirnost,
što je, držim, potrebno za uspjeh.

Zatim sam bila kod kćeri. Ne možete zamisliti koliko ju je bol uljepšala.
Ako bar donekle postane koketa, jamčim Vam da će često plakati. Ovaj put je
iskreno plakala... Iznenađena tom novom ljupkošću koju u nje nisam poznavala i
koju sam s užitkom promatrala, isprva sam joj davala samo glupe utjehe koje
više povećavaju muke nego što ih ublažuju i na taj sam je način dovela dotle da
se istinski gušila. Nije više plakala, i ja sam se na trenutak pobojala da će je
uhvatiti grčevi. Savjetovala sam joj neka legne, što je prihvatila; ja sam joj
služila kao sobarica: nije se bila počešljala pa joj raspletena kosa uskoro padne
na ramena i gole grudi. Ja sam je zagrlila, ona mi je pala u naručje i suze su
joj ponovno potekle same od sebe. Bože! kako je bila lijepa! Ah, ako
je Magdalena bila takva, vjerojatno je bila mnogo opasnija kao pokajnica nego
kao grešnica.

Kad je lijepa očajnica bila u krevetu, počela sam je iskreno tješiti.
Ponajprije sam joj raspršila bojazan da će ići u samostan. Ulila sam joj nadu da
će se potajno sastajati s Dancenyjem. Sjedajući na postelju, rekla sam joj: »Da
je barem on ovdje«; i tako, svejednako raspredajući na tu temu, uveseljavala
sam je te se više nije ni sjetila svoje žalosti. Bile bismo se rastale posve
zadovoljne jedna s drugom da mi nije htjela predati pismo za Dancenyja, što
sam ja odlučno odbila. Evo razloga, s kojima ćete se nedvojbeno složiti.

Kao prvo bila bih došla u nepriliku prema Dancenyju. Premda je to bio
jedini razlog što sam ga mogla iznijeti maloj, bilo je mnogo drugih koji se tiču

105

Vas i mene. Ne bismo li ugrozili plod našeg rada kad bismo tako brzo odali
našim zaljubljenicima sredstvo kojim će lako ublažiti svoje muke? A osim toga,
ne bi mi bilo krivo kad bismo ih naveli da umiješaju nekoliko sluga u tu
pustolovinu jer, nakraju, ako se ona dobro svrši, kao što se nadam, trebat će je
objelodaniti odmah nakon vjenčanja, a nema sigurnijeg načina nego što je taj;
ili, ako sluge kojim čudom ne bi progovorile, progovorili bismo mi, a bit će
zgodnije njih okriviti da su otkrili tajnu.

Morat ćete, dakle, danas tu misao predložiti Dancenyju, a kako ja nisam
sigurna u sobaricu male Volanges u koju, kako mi se čini, ni ona nema
povjerenja, uputite Dancenyja na moju vjernu Viktoriju. Ja ću se postarati da taj
korak uspije. Ta mi se zamisao sviđa, to više što će povjeravanje tajne biti
korisno samo nama, a ne njima. Još nisam završila svoju pripovijest.

Dok sam odbijala uzeti pismo male Volanges, svejednako sam se bojala
da će mi predložiti neka ga bacim na Maloj pošti,{26} što ne bih bila mogla
odbiti. Srećom, bilo zbog zbunjenosti, bilo zato što nije znala za tu poštu ili što
joj nije bilo toliko stalo do pisma koliko do odgovora koji ne bi mogla dobiti
tim putem, nije mi o njoj ništa govorila. Ali kako bih spriječila tu misao ili je
barem u tome onemogućila, smjesta stvorih odluku. Čim sam došla k majci,
odmah je nagovorih neka udalji kćer na neko vrijeme, neka je odvede na
ladanje. A kamo? Ne lupa li Vam srce od veselja...? K Vašoj tetki, k
staroj Rosemonde. Danas je mora o tome izvijestiti, a Vi ćete slobodno moći
poći svojoj bogomoljki, koja Vam neće više moći prigovarati da ćete je
osramotiti što ste Vas dvoje sami na ladanju; zahvaljujući mome nastojanju,
gospođa de Volanges će ispraviti nepravdu koju Vam je nanijela.

Ali slušajte me, i nemojte se toliko baviti svojim poslovima kako ne biste
izgubili iz vida ovu stvar. Hoću da budete zastupnik i savjetnik ovo dvoje
mladih ljudi. Znajte da me ona zanima. Izvijestite Dancenyja o tom putovanju i
ponudite mu svoje usluge. Recite mu samo da je teško uručiti ljepotici njegovo
povjerljivo pismo, ali odmah uklonite tu zapreku upućujući ga na moju
sobaricu. Zacijelo će prihvatiti, a Vi ćete kao nagradu za svoj trud imati
ispovijest jednoga neiskusnoga srca, što je uvijek zanimljivo. Jadna mala! Kako
će pocrvenjeti kad Vam bude predavala svoje prvo pismo! Zaista, ta uloga
pouzdanika protiv kojega postoje predrasude čini mi se krasnim odmorom kad
smo zauzeti na drugoj strani, a upravo će tako biti s vama.

O vašim nastojanjima ovisi rasplet ove spletke. Razmislite kad će trebati
skupiti glumce. Ladanje pruža tisuću mogućnosti. Danceny će sigurno biti
spreman poći na prvi znak. Noć, prerušavanje, prozor... što ti ja sve ne znam!

106

Jednom riječi, ako se djevojka vrati onakva kakva je sada, svu ću krivnju svaliti
na Vas. Ako držite da je ja premalo sokolim, javite mi. Mislim da sam joj dala
dobru pouku o opasnosti čuvanja pisama, pa mu se sada ne usuđuje pisati. Ja od
nje još uvijek kanim učiniti svoju učenicu.

Mislim da sam Vam zaboravila reći kako je posumnjala da je njezina
sobarica odala tajnu o dopisivanju, i kako sam joj skrenula sumnje
na ispovjednika. To znači jednim udarcem ubiti dvije muhe!

Zbogom, vikonte, odavno Vam već pišem i zakasnila sam na ručak. Ali
samoljublje i prijateljstvo diktirali su mi ovo pismo, a oboje su brbljavi.
Uostalom, ona će biti kod Vas u tri sata, a to Vam i treba.

Potužite se sada na mene ako se usuđujete i otiđite, ako Vam se hoće,
pogledati šumu grofa de B... Velite da je uzdržava za užitak svojih prijatelja!
Znači da je taj čovjek prijatelj svakome? Međutim, zbogom, gladna sam.

U ..., 9. rujna 17..

PISMO 64.

Vitez Danceny
gospođi de Volanges

Ne nastojim, gospođo, opravdati svoje ponašanje i ne tužim se na Vaše
nego mogu biti samo žalostan zbog događaja koji je unesrećio tri osobe, sve tri
dostojne sretnije sudbine. Osjećajući više bol što sam uzrokom toj nesreći nego
što sam postao njezinom žrtvom, često sam Vam od jučer pokušavao odgovoriti,
ali nisam za to smogao snage. Imam Vam, međutim, toliko toga reći da se
moram obuzdavati. Iako u ovom pismu ima malo reda i smisla, ipak ćete morati
osjetiti kako je moj položaj bolan, pa ćete biti blaži prema meni.

Dopustite mi prvo uložiti prigovor na prvu rečenicu vašega pisma. Nisam
zloupotrijebio, to se usuđujem ustvrditi, ni Vaše povjerenje niti nevinost Vaše
kćeri, gospođice de Volanges. U svojim sam postupcima poštivao i jedno i
drugo. Samo oni ovise o meni. I kad biste me pozvali na odgovornost zbog
jednoga nehotičnog osjećaja, ne bih se bojao dodati da je čuvstvo što ga je u
meni probudila Vaša gospođica kći takvo da Vam se ono može ne sviđati, ali
Vas ne može uvrijediti. O toj stvari, do koje mi je stalo više nego što Vam mogu

107

reći, samo Vas želim za suca, a svoja pisma za svjedoke. Zabranjujete mi da se
ubuduće pojavljujem u Vašoj kući. Ja ću se, dakako, pokoriti svemu što izvolite
odrediti u tom smislu; ali, zar ta iznenadna i potpuna odsutnost također neće
dati povoda za primjedbe što ih želite izbjeći kao i zapovijed koju zbog istih
razloga niste htjeli dati Vašim vratarima? Ja to naglašavam to više što je ona
važnija za gospođicu de Volanges nego za mene. Stoga Vas zaklinjem da sve
pažljivo odvagnete i ne dopustite da Vaša strogost naškodi Vašoj razboritosti.
Uvjeren da ćete u svojim odlukama imati na umu samo interes svoje
kćeri, pričekat ću Vaše nove zapovijedi.

Međutim, ako mi dopustite katkada Vas pohoditi, obvezujem se, gospođo
(možete se pouzdati u moje obećanje), da nikad neću zloupotrijebiti te prilike i
pokušati nasamo govoriti s gospođicom de Volanges ili joj pisati.

Strah da bi to moglo štetiti njezinu dobru glasu sili me na to odricanje, a
sreća što ću je katkada vidjeti naknadit će mi tu žrtvu.

Ovaj dio moga pisma istodobno je moj odgovor na ono što mi pišete o
sudbini koju ste namijenili gospođici de Volanges, a koju vežete za moje
ponašanje. Značilo bi varati Vas kad bih Vam obećao više. Podli zavodnik može
prilagođavati svoje nakane prilikama i računati s događajima, ali ljubav što
plamti u meni dopušta mi samo dva osjećaja: hrabrost i postojanost.

Tko? ja da pristanem na to da gospođica de Volanges zaboravi mene i ja
nju? Ne, ne, nikada! Bit ću joj vjeran, prisegao sam joj, i danas obnavljam svoju
zakletvu. Oprostite, gospođo, udaljio sam se od predmeta i moram mu se vratiti.

Preostaje mi još jedno raspraviti s Vama: to su pisma što ih tražite od
mene. Zbilja mi je teško da, osim pogrešaka što ih nalazite kod mene, budem još
i neposlušan, ali zaklinjem Vas, poslušajte moje razloge. Kako biste ih ocijenili,
molim Vas, imajte na umu da je jedina utjeha u nesreći što sam izgubio Vaše
prijateljstvo nada da ću sačuvati Vaše poštovanje.

Pisma gospođice de Volanges, koja su mi uvijek bila tako dragocjena,
postaju mi ovaj čas još dragocjenija. Ona su jedino dobro što mi preostaje, samo
me ona još sjećaju na osjećaje koji čine svu čar moga života. Međutim, možete
mi vjerovati, ja se ni časka ne bih skanjivao prinijeti Vam tu žrtvu, i a žaljenje
što ću ostati bez njih ustuknulo bi pred željom da Vam dokažem svoje smjerno
poštovanje, ali me zadržavaju snažni razlozi, i vjerujem da ih čak ni Vi nećete
moći osuditi.

Vi, istina, znate tajnu gospođice de Volanges, ali dopustite mi reći kako
vjerujem da je to bila više posljedica prepada nego povjerenja. Ne kanim

108

osuđivati postupak što ga možda opravdava majčinska briga. Poštujem Vaša
prava, ali me ona ne mogu osloboditi vlastitih dužnosti. A najsvetija je dužnost
da nikada ne izdamo povjerenje koje nam je dano. Kad bih drugima razotkrio
tajne jednoga srca koje ih je htjelo povjeriti samo meni značilo bi ogriješiti se o
to povjerenje. Ako Vam ih gospođica Vaša kći pristane povjeriti, neka to kaže;
Vama ona nisu potrebna. Ako naprotiv, ona želi zatvoriti svoju tajnu u sebe,
onda nipošto nemojte očekivati da ću Vam je odati.

Što se tiče Vaše želje da ovaj događaj ostane tajnom, budite mirni,
gospođo; za sve što se odnosi na gospođicu de Volanges mogu prkositi čak i
majčinu srcu. Taj dragocjen zalog koji je dosad nosio natpis papiri za
spaljivanje, sad nosi natpis papiri koji pripadaju gospođi de Volanges . Ta moja
odluka neka Vam dokaže da moje odbijanje potječe od straha da biste u tim
pismima mogli naći i najbezazleniji osjećaj na koji biste se mogli potužiti.

Eto, gospođo, pismo je dugačko, ali ne dovoljno ako je ostavilo i najmanju
sumnju u čestitost mojih osjećaja, u moje iskreno kajanje što sam Vam stvorio
neprilike i u duboko poštovanje koje mi je čast imati itd.

U ..., 9. rujna 17..

PISMO 65.

(poslano otvoreno markizi de Merteuil u 66. vikontovu pismu)

Vitez Danceny
Ceciliji Volanges

O, moja Cecilijo, što će biti s nama? Koji će nas bog spasiti od nesreće što
nam prijeti? Neka nam barem ljubav dade snage da je podnesemo! Kako da Vam
opišem svoje čuđenje, svoju zdvojnost kad sam vidio svoja pisma i pročitao
pismo gospođe de Volanges? Tko nas je mogao izdati? Na koga padaju Vaše
sumnje? Da niste Vi učinili kakvu neopreznost? Što sada radite? Što su Vam
rekli? Želio bih sve znati, a ne znam ništa. Možda ni Vi sami ne znate ništa više
nego ja.

Šaljem Vam pismo Vaše majke i prijepis moga odgovora. Nadam se da
ćete se složiti s onim što sam joj kazao. Morate joj odobriti i korake koje sam

109

poduzeo nakon onoga kobnog događaja; svima je njima cilj da dobijem vijesti o
Vama i da Vam šaljem vijesti o sebi, i tko zna, možda se opet s Vama budem
mogao sastajati, i to slobodnije nego ikada.

Shvaćete li, moja Cecilijo, kakav bi to bio užitak kad bismo se ponovno
sastali, kad bismo se ponovno mogli zaklinjati na vječnu ljubav, vidjeti u našim
očima, osjetiti u našim dušama kako nećemo pogaziti našu zakletvu? Kakve sve
muke ne bi čovjek zaboravio u tako slatkom trenutku? A ja gajim nadu da će on
doći zahvaljujući onim istim koracima koje, zaklinjem Vas, odobrite. Što
kažem? To će se dogoditi zahvaljujući očinskom staranju najnježnijeg prijatelja.
Od Vas tražim samo jedno: dopustite da taj moj prijatelj bude i Vaš.

Možda se nisam smio povjeravati bez Vašega pristanka? Ali ispričava me
nesreća i nužda. Ljubav me vodila, ona traži Vaš oproštaj što sam se morao
povjeriti jer bismo inače možda zauvijek ostali rastavljeni.{27} Vi poznajete
prijatelja o kojemu Vam govorim. On je prijatelj žene koju najviše volite. To je
vikont de Valmont.

Kad sam mu se prvi put obratio, kanio sam ga zamoliti neka nagovori
gospođu de Merteuil da uzme pismo za Vas. On nije vjerovao da će u tome
uspjeti, ali ako ne jamči za gospodaricu, jamči za njezinu sobaricu, koja mu je
obvezna. Ona će Vam predati ovo pismo, a Vi ćete joj moći dati svoj odgovor.

Ta nam pomoć neće biti bogzna kako korisna ako odmah odete na ladanje,
kao što misli gospodin de Valmont. Ali on će nam u svemu biti pri ruci. Žena
kojoj idete njegova je rođakinja. To će mu poslužiti kao izgovor što odlazi k
njoj u isto vrijeme kad i Vi. Preko njega će ići naše uzajamno dopisivanje. On
me čak uvjerava da će nam, budete li htjeli slijediti njegove upute, omogućiti da
se ondje sastajemo a da se Vi ne izvrgavate nikakvoj neugodnosti.

Sad, moja Cecilijo, ako me volite, ako žalite moju nesreću, ako, kao što se
nadam, dijelite moju tugu, hoćete li uskratiti povjerenje čovjeku koji će biti naš
anđeo čuvar? Da nije njega, zapao bih u očaj što ne mogu ni ublažiti nevolje
koje Vam zadajem. One će, nadam se, prestati. Ali, nježna moja prijateljice,
obećajte mi da se nećete previše prepuštati žalosti, da nećete dopustiti da Vas
dotuku. Pomisao na Vašu bol za mene je nepodnošljivo mučenje. Dao bih život
da Vas usrećim! To dobro znate. O, kad bi spoznaja da Vas obožavam mogla
unijeti kakvu utjehu u Vašu dušu! Mojoj je duši potrebno daje uvjerite
kako mojoj ljubavi praštate sve patnje što Vam ih je zadala.

Zbogom, moja Cecilijo, zbogom, moja nježna prijateljice.

U ..., 9. rujna 17..

110

PISMO 66.

Vikont de Valmont

markizi de Merteuil

Vidjet ćete, moja lijepa prijateljice, kad budete čitali dva priložena pisma,
jesam li dobro izveo Vaš plan. Premda oba nose isti, današnji datum, napisana
su jučer u mojoj kući, pred mojim očima: ono koje je upućeno djevojci kaže sve
što smo željeli. Sudeći po uspjehu Vaših postupaka, moram se pokloniti pred
dubinom Vaših pogleda. Danceny je živa vatra; sigurno mu u prvoj prilici
nećete imati što prigovoriti. Ako lijepa naivka bude poslušna, sve će se to
obaviti nedugo nakon njezina dolaska na ladanje. Ja imam stotinu već
pripremljenih sredstava. Zahvaljujući Vašoj brizi, postao sam pravi Dancenyjev
prijatelj; preostaje mu tek da bude knez.{28}

Još je vrlo mlad taj Danceny! Vjerujte, nikako ga nisam mogao nagovoriti
da obeća majci kako se odriče svoje ljubavi. Kao da je neprilično nešto obećati
ako ne kanimo održati riječ! To bi značilo prevariti, ponavljao mi je neprestano:
zar nije spasonosan taj strah, osobito kad hoćemo zavesti djevojku? Eto kakvi su
ljudi! Svi su podjednaki zločinci u svojim nakanama, a svoju slabost u njihovoj
izvedbi nazivaju poštenjem.

Vaša je dužnost spriječiti gospođu de Volanges da se uplaši zbog sitnih
budalaština što ih je taj mladić dopustio sebi u pismu; spasite nas od samostana
i nastojte je nagovoriti neka ne traži kćerina pisma. Prije svega, on ih neće
vratiti, on to ne želi, i ja dijelim njegovo mišljenje. U tome se ljubav i razum
slažu. Čitao sam ta pisma i umirao od dosade. Ona nam mogu biti od koristi.
Reći ću Vam kako.

Uza svu našu opreznost, mogla bi jednog dana puknuti bruka. To bi omelo
udaju, zar ne, i osujetilo sve naše planove s Gercourtom? Ali kako se ja i za svoj
račun moram osvetiti majci, uzimam sebi u tom slučaju pravo da osramotim
kćer. Ako odaberemo pojedina pisma iz te prepiske i objelodanimo samo jedan
dio, činit će se da je mala Volanges prva počela pisati i da je ona začetnik svega.
Neka bi pisma mogla čak i majku dovesti u nepriliku i osramotiti je zbog
neoprostivog nehata. Znam dobro da bi se savjesni Danceny u početku bunio, ali
kako bi bila napadnuta njegova osoba, mislim da bi se s njim dalo izići na
kraj. Mogao bih se kladiti u tisuću prema jedan da se sreća neće tako okrenuti,

111

ali sve treba predvidjeti.
Zbogom, moja lijepa prijateljice, budite tako ljubazni pa dođite sutra na

večeru k maršalici de..., ja je nisam mogao odbiti.
Ne moram Vam, vjerujem, preporučivati da od gospođe de Volanges

čuvate tajnu o mojim ladanjskim nakanama. Ona bi odmah odlučila ostati u
gradu. Međutim, kad jednom dođe, neće sutradan otići. Ako nam dade samo
osam dana, ja jamčim za sve.

U ..., 9. rujna 17..

PISMO 67.

Predsjednikovica de Tourvel
vikontu de Valmontu

Nisam Vam htjela više odgovarati, gospodine, a neugodnost što je
doživljavam u ovom trenu, možda je dokazom da to nisam smjela učiniti.
Međutim, ne želim Vam dati razloga za pritužbe. Želim Vas uvjeriti kako sam
za Vas učinila sve što sam mogla.

Ta dopustila sam da mi pišete, reći ćete Vi. Priznajem. Ali kad me
podsjećate na to dopuštenje, zar mislite da sam zaboravila uz koje sam Vam ga
uvjete dala? Da sam ja držala obećanje kao što ste ga Vi kršili, biste li dobili ma
i jedan odgovor od mene? Međutim, ovo je treći. I dok Vi činite sve kako biste
me prisilili da prekinem ovo dopisivanje, ja se bavim samo time kako da ga
održimo. Postoji jedna mogućnost, samo jedna. Ako je ne prihvatite, dokazat
ćete mi kako malo držite do nje, ma što Vi o tomu kazali.

Prestanite mi govoriti jezikom što ga ne mogu i neću slušati, okanite se
osjećaja što me vrijeđa i plaši, koji Vam možda ne bi morao biti toliko mio kad
biste pomislili da je on zapreka koja nas dijeli. Je li to jedini osjećaj što ga
poznajete? Hoće li ljubav u mojim očima biti kriva i za to što isključuje
prijateljstvo? Hoćete li zapasti u pogrešku da ne želite za prijateljicu ženu od
koje ste željeli nježnije osjećaje? Ne želim vjerovati u to. Ta bi me ponižavajuća
misao ozlojedila i nepovratno udaljila od Vas.

Kad Vam nudim svoje prijateljstvo, dajem Vam, gospodine, sve što je
moje, sve čime mogu raspolagati. Što možete više željeti? Da se uzmognem

112

odati tomu tako slatkom osjećaju koji je upravo stvoren za moje srce, očekujem
samo Vaš pristanak i riječ što je od Vas tražim: da će to prijateljstvo dostajati za
Vašu sreću. Zaboravit ću sve što su mi ljudi rekli i nadat ću se da ćete se
pobrinuti opravdati moj izbor.

Vidite moju iskrenost, ona Vam mora biti dokazom moga povjerenja.
Samo će o Vama ovisiti da to povjerenje bude još veće. Ali Vas upozoravam da
će ga prva ljubavna riječ zauvijek uništiti i vratiti mi sve moje bojazni, a k tome
postati za mene znakom da ušutim prema Vama za vječna vremena.

Ako ste, kao što velite, uvidjeli svoje zablude, ne bi li Vam bilo draže biti
predmetom prijateljstva poštene žene nego uzrokom grižnje savjesti grješnice?
Zbogom, gospodine. Vidite i sami da nakon ovakvih mojih riječi ne mogu više
ništa reći dok ne dobijem odgovor od Vas.

U ..., 9. rujna 17..

PISMO 68.

Vikont de Valmont
predsjednikovici de Tourvel

Kako odgovoriti, gospođo, na vaš posljednji list? Kako se usuditi na
iskrenost, kad me kod Vas ona može upropastiti? Ništa zato, moram; imat ću
hrabrosti. Govorim i ponavljam u sebi kako je bolje zavrijediti Vas negoli Vas
pridobiti; makar mi uvijek odbijali sreću koju neprestano želim, moram Vam
barem dokazati da je moje srce dostojno te sreće.

Kakve li štete što sam, kao što velite, uvidio svoje zablude! S kakvim bih
zanosom i veseljem pročitao ovo isto pismo na koje sa strepnjom danas
odgovaram. Vi mi u njemu govorite iskreno, iskazujete mi povjerenje i napokon
mi nudite prijateljstvo! Kolikih li prednosti, gospođo, a koliko tuge što ih ne
mogu iskoristiti! Zašto nisam više isti?

Da sam uistinu isti, da osjećam za Vas samo onu običnu naklonost, onu
površnu sklonost, čedo zavođenja i užitaka koje danas ipak nazivlju ljubavlju,
požurio bih se iskoristiti sve ono što bih mogao dobiti. Ne birajući sredstva,
samo ako bi mi donijela uspjeh, potaknuo bih Vašu iskrenost zbog potrebe da
Vas prozrem, poželio bih Vaše povjerenje u namjeri da ga zloupotrijebim,

113

prihvatio bih Vaše prijateljstvo u nadi da ga prevarim... Što! gospođo, ta Vas
slika plaši?... Pa dobro! Ta bi slika prikazivala mene kad bih rekao da Vam
pristajem biti prijateljem. ..

Tko? Ja! Ja da pristanem dijeliti s nekim drugim osjećaj što izvire iz Vaše
duše? Ako ikad to kažem nemojte mi više vjerovati. Od toga ću Vas trenutka
nastojati prevariti; moći ću Vas željeti, ali Vas sigurno neću više ljubiti.

To ne znači da su ljubazna iskrenost, slatko povjerenje, osjećajno
prijateljstvo bez vrijednosti u mojim očima. Ali ljubav, ona istinska ljubav,
onakva kakvu vi budite, koja ujedinjuje sve te osjećaje i daje im odlučnost,
takva se ljubav ne bi mogla, poput tih osjećaja, prilagoditi onom duševnom
miru, onoj duševnoj hladnoći koja dopušta usporedbe, koja čak podnosi da jedno
pretpostavimo drugome. Ne, gospođo, nikad Vam neću biti prijatelj. Ljubit ću
Vas najnježnijom, najvatrenijom premda i najsmjernijom ljubavlju. Vi je
možete dovesti do očaja, ali je ne možete uništiti.

S kojim pravom želite raspolagati srcem kojega poštovanje odbijate? S
kakvom mi podmuklom okrutnošću uskraćujete čak i sreću što mi je donosi
ljubav prema Vama? Ta sreća pripada meni, ona je neovisna o Vama ; znat ću je
braniti. Ukoliko ona i jest izvor mojih nevolja, ujedno im je i lijek.

Ne, i ne! Ustrajte u svojem okrutnom odbijanju, ali mi ostavite moju
ljubav. Vi uživate što me unesrećujete. Pa dobro, neka Vam bude! Pokušajte
svladati moju odvažnost, barem ću Vas prisiliti da odlučite o mojoj sudbini i
možda ćete jednoga dana biti pravedniji prema meni. Ne nadam se ikad postići
da budete osjećajniji prema meni, ali ako se nećete dati nagovoriti, sami ćete se
jednom uvjeriti i reći u sebi: pogrešno sam ga procijenila.

Ili, bolje reći, vi ste nepravedni prema samoj sebi. Poznavati Vas a ne
voljeti, voljeti Vas a ne biti postojan, to su dvije jednako nemoguće stvari. I
usprkos skromnosti koja Vas krasi, Vama se zacijelo lakše žaliti nego se čuditi
zbog osjećaja što ih pobuđujete. Svoju jedinu zaslugu, to što sam Vas znao
prosuditi, ne želim izgubiti i, ne pristajući na vaše lukave ponude, ja pred vašim
nogama ponavljam zakletvu da ću Vas navijek ljubiti.

U ..., 10. rujna 17..

PISMO 69.

114

(Pisamce je napisano olovkom, a prepisao ga je Danceny.)

Cecilija Volanges
vitezu Dancenyju

Pitate me što radim? Ljubim Vas i plačem. Majka ne razgovara više sa
mnom; oduzela mi je papir, pera i crnilo; služim se olovkom koja mi je,
nasreću, ostala i pišem Vam na komadiću Vašeg pisma. Moram odobriti sve što
ste učinili; previše Vas ljubim da ne bih upotrijebila sva sredstva kako bih
dobila vijest o Vama i da Vas izvijestim o sebi. Nikad nisam voljela gospodina
de Valmonta i nisam mislila da Vam je toliki prijatelj, pa ću se nastojati
priviknuti na njega i voljeti ga zbog Vas. Ne znam tko nas je izdao. To može biti
samo sobarica ili ispovjednik. Vrlo sam nesretna; sutra idem na selo, a ne znam
na koliko dugo. Bože moj! Ne vidjeti Vas više! Nemam više mjesta.
Zbogom! Nastojte pročitati moje pisamce. Ove riječi, napisane olovkom,
možda će se izbrisati, ali osjećaji urezani u moje srce nikad neće.

U ..., 10. rujna 17..

PISMO 70.

Vikont de Valmont
markizi de Merteuil

Moram Vam dati važnu obavijest, draga moja prijateljice. Kao što znate,
sinoć sam bio na večeri kod maršalovice de... Ondje se govorilo o Vama i ja
nisam rekao sve ono dobro što mislim o Vama nego sve dobro što ne mislim.
Svi su, kako se činilo, bili mojega mišljenja, i razgovor je zapinjao, kao što
uvijek biva kad se govori samo dobro o svome bližnjemu, kadli ustane jedan i
počne nam proturječiti. To je bio Prévan.

»Oslobodi Bože«, reče on ustajući, »da bih sumnjao u poštenje gospođe de
Merteuil! Ali se usuđujem vjerovati da ga ona zaslužuje više svojom
lakoumnošću nego svojim načelima. Možda ju je teže pratiti nego joj se svidjeti,
a kako, jureći za jednom ženom uvijek susretnemo još koju na svom putu, kako,
uzevši sve u obzir, ta druga žena može vrijediti jednako, pa i više nego ona;
kako jedne muškarce privlači novina, a drugi zastanu zbog umora; to je možda

115

Parižanka ta koja se mora najmanje braniti. Što se mene tiče«, doda on
(ohrabren smiješkom nekih žena), »ja ću povjerovati u poštenje gospođe de
Merteuil tek kad uništim šest konja udvarajući joj.«

Ta je neslana šala, naravno, uspjela poput svih šala koje se temelje na
ogovaranju. Za vrijeme smijeha što ga je izazvala, Prévan sjedne, a razgovor
krene drugim smjerom. Ali dvije grofice de B..., kraj kojih je bio Vaš nevjernik,
stanu s njim nasamo razgovarati. Srećom, nalazio sam se u blizini, pa sam
mogao sve čuti.

Rukavica je bila bačena, dana je časna riječ da će sve biti rečeno, i od svih
riječi koje će u ovoj pustolovini biti dane, ova će sigurno biti najsavjesnije
održana. Eto, sad znate sve, a znate i poslovicu.

Preostaje mi još reći Vam kako je taj Prévan, kojega Vi ne poznajete,
neizmjerno ljubazan, a još više okretan. Ako ste katkada čuli da sam o njemu
drukčije govorio, to je samo zato što ga ne volim, što uživam ometati njegove
uspjehe i što dobro znam koliko vrijedi moj glas kod tridesetak naših žena koje
su najviše u modi.

Ja sam mu doista dugo priječio da se pojavi, kao što mi kažemo, na
velikoj pozornici. On je činio čudesa, ali nije stekao veći ugled. No sjajan
uspjeh njegove trostruke pustolovine privukao je pozornost na njega i dao mu
ono samopouzdanje koje mu je dotad nedostajalo te ga učinilo uistinu opasnim.
On je možda jedini čovjek kojega bih se bojao sresti na svom putu. A na stranu
Vaš interes, učinit ćete mi veliku uslugu ako ga usput izvrgnete ruglu.
Ostavljam ga u dobrim rukama i gajim nadu da će nakon moga povrataka biti
upropašten čovjek.

Ja Vam zauzvrat obećavam da ću sretno privesti kraju pustolovinu Vaše
štićenice i da ću misliti na nju koliko i na svoju lijepu kreposnicu.

Ona mi je upravo poslala prijedlog o predaji. Cijelo njezino pismo
nagovješćuje želju da bude prevarena. Nije mogla ponuditi zgodnije i otrcanije
sredstvo za to. Ona želi da joj budem prijatelj. A ja, koji volim nove i
teške metode, ne kanim je se otarasiti na tako jeftin način i sigurno se ne
bih toliko mučio oko nje da bih nakraju sve sveo na obično zavođenje.

Moja je nakana, naprotiv, da ona osjeti, da dobro osjeti vrijednost i
veličinu svake od žrtava što će ih za me podnijeti; i neću je voditi prebrzo, kako
ne bi imala vremena za kajanje. Hoću da joj vrlina izdiše u polaganoj agoniji, da
joj pred očima stalno bude ta strašna slika, a sreću koju će osjećati kad me bude
imala u svom naručju pružit ću joj tek onda kad je prisilim da je otvoreno

116

zaželi. Ja zbilja malo vrijedim ako ne zaslužujem da me traže.
A mogu li se manje osvetiti jednoj bahatoj ženi koja se tobože stidi

priznati da ljubi?
Ja sam, dakle, odbio dragocjeno prijateljstvo i zadržao svoj naslov

ljubavnika. Kako ne tajim da mi je bilo vrlo važno dobiti taj naslov, koji mi se u
početku činio tek nedostižnom riječju, posvetio sam mnogo pozornosti svojemu
pismu i nastojao u nj unijeti nemir koji će najbolje predočiti moje osjećaje.
Riječju, bulaznio sam najveće besmislice, jer bez ludosti nema ljubavi. Zbog
toga, mislim, žene pišu mnogo ljepša ljubavna pisma nego mi.

Svoje sam pismo završio laskanjem, a i to je posljedica mojih dubokih
opažanja. Nakon što je neko vrijeme bilo zauzeto, ženskom je srcu potreban
odmor; a opazio sam da je laskanje najljepše uzglavlje što ga možemo ponuditi
bilo kojoj ženi.

Zbogom, moja lijepa prijateljice. Ja sutra putujem. Ako imate kakvih
poruka za groficu de M..., zaustavit ću se kod nje barem na objedu. Žao mi je što
ću otići ne vidjevši Vas. Pošaljite mi svoje divne upute i pomozite mi svojim
mudrim savjetima u ovom odlučnom trenutku.

Iznad svega, branite se od Prévana. Oh! kad bih Vam jednoga dana
nadoknadio tu žrtvu! Zbogom.

U ..., 11. rujna 17..

PISMO 71.

Vikont de Valmont
markizi de Merteuil

Zar mi moj vjetrenjasti sluga nije ostavio lisnicu u Parizu?! Pismo moje
ljepotice, Dancenyjeva pisma za malu Volanges - sve je ostavio, a meni sve to
treba. On će otputovati kako bi popravio tu ludost, a dok on bude sedlao konja,
ja ću Vam ispripovijedati što mi se noćas dogodilo, jer Vas molim da vjerujete
kako ne gubim uzalud vrijeme.

Pustolovina sama po sebi nije bogzna što - stara pripovijest s vikontesom
de M... No mene su zanimale pojedinosti. Bit će mi, uostalom, drago pokazati

117

Vam kako, iako imam dara za upropaštavanje žena, imam i sposobnosti kad ih
želim spašavati. Ja se uvijek odlučujem za najteži ili za najzabavniji put, i ne
predbacujem sebi dobro djelo ako mi zadaje posla ili ako me zabavlja.

Našao sam, dakle, vikontesu ovdje, a kako me je ona upravo salijetala
molbama da provedem noć u dvorcu, rekao sam joj: »Pa dobro, pristajem, uz
uvjet da je provedem s Vama.« »To mi je nemoguće«., odgovori mi ona,
»Vressac je ovdje.« Do tog sam trenutka vjerovao da joj to govorim iz
pristojnosti, ali me riječ nemoguće razbjesni kao obično. Osjetih se poniženim
što me žrtvovala Vressacu i odlučih to ne dopustiti; zato sam navalio.

Okolnosti mi nisu išle na ruku. Taj Vressac bijaše učinio neku
nesmotrenost i izazvao vikontovu sumnju, pa vikontesa ne može više nikoga
primati u svojoj kući; i ovo putovanje dobroj grofici bili su međusobno
ugovorili kako bi ukrali nekoliko noći. Vikontu isprva nije bilo drago što je tu
sreo Vressaca, ali, kako je on više lovac nego ljubomorni muž, Vressac je ipak
ostao, a grofica, uvijek onakva kakvom je poznajete, pošto je smjestila sluškinju
u veliki hodnik, muža je stavila s jedne, a ljubavnika s druge strane i pustila ih
neka se dogovore kako znaju. Zla kob obojice htjela je da mene smjeste preko
puta njih.

Toga istog dana, to jest jučer, Vressac, koji se, kao što možete misliti,
ulizuje vikontu, lovio je s njim, usprkos tomu što ne voli lov. Računao je da će
se noću u naručju žene utješiti od dosade što mu ju je cijeloga dana zadavao
njezin muž, ali ja sam držao kako će mu trebati počinak, te sam našao načina da
nagovorim njegovu ljubavnicu neka mu dade vremena za odmor.

Uspio sam je nagovoriti da se posvadi s njime zbog iste partije lova na
koju je on očito pristao samo zbog nje. Nije mogla naći goreg izgovora, ali
nijedna žena kao vikontesa nema onog dara zajedničkoga svim ženama: da bude
hirovita kad nema za to razloga i da ju je najteže umiriti onda kad je u krivu.
Uostalom, trenutak nije bio zgodan za objašnjavanje, i kako sam želio samo
jednu noć, pristao sam da se sutradan pomire.

Tada se Vressac namusi. Htjede je upitati za razlog takvoj odluci, a ona ga
poče grditi. Pokušavao se opravdati.

Muž, koji se bijaše ondje zatekao, posluži im kao izlika da prekinu
razgovor. Najposlije Vressac pokuša iskoristiti trenutak muževljeve odsutnosti,
pa je zamoli neka ga uvečer sasluša. Tad vikontesa odigra velebnu ulogu. Stade
se ljutiti na drzovitost muškaraca koji, kad iskuse dobrotu neke žene, misle kako
imaju pravo zlorabiti je čak i onda kad im ona nije sklona. Kako tom
lukavštinom bijaše promijenila predmet razgovora, vikontesa stade tako lijepo

118

govoriti o nježnosti i osjećaju da Vressac ostade nijem i smeten. I ja sâm dođoh
u napast da povjerujem kako ona ima pravo; jer shvatit ćete da sam ja kao
njihov zajednički prijatelj sudjelovao u tom razgovoru.

Napokon ona otvoreno izjavi kako mu ne bi željela povećavati umor od
lova umorom od ljubavi, i da bi joj bilo žao pomutiti tako slatke užitke. Uto se
vrati muž. Očajni Vressac, koji više nije mogao odgovarati, obrati se meni.
Pošto mi je nadugo i naširoko ispripovijedio svoje razloge, koje sam ja znao
jednako kao i on, zamoli me da govorim s vikontesom, i ja mu to obećah.
Uistinu porazgovorih s njom, ali samo zato da joj zahvalim i da se dogovorimo
kada ćemo se i kako sastati.

Ona mi reče: »Budući da sam smještena između muža i ljubavnika,
pametnije će biti da ja odem k Vressacu nego da ga primim u svojoj sobi. Kako
ste pak Vi smješteni nasuprot meni, smatram još sigurnijim doći k Vama. Doći
ću čim me sobarica ostavi samu, a Vi samo ostavite odškrinuta vrata i čekajte.«

Sve se odigra po dogovoru, i ona dođe u moju sobu oko jedan sat ujutro...

...Upriprostu ruhu

S netom snu otrgnutom ljepotom.{29}

Kako nisam tašt, neću Vam pripovijedati o pojedinostima te noći, ali Vi
me poznajete - bio sam zadovoljan sobom.

U zoru se morasmo rastati. Tu sad počinje ono zanimljivo. Vragolanka je
mislila da je ostavila svoja vrata pritvorena, a mi ih zatekosmo zatvorena, s
ključem koji bijaše ostao iznutra. Ne možete sebi predočiti izraz očaja kojim mi
je vikontesa odmah rekla: »Ah, propala sam!« Moram priznati da bi bilo šaljivo
ostaviti je u tom položaju. Ali zar sam mogao dopustiti da jedna žena propadne
zbog mene, a bez ikakve moje krivnje? Jesam li, poput obična čovjeka, smio
dopustiti da me prilike svladaju? Morao sam, dakle, naći neki izlaz. Što biste Vi
bili učinili, moja lijepa prijateljice? Evo kako sam ja postupio i uspio.

Odmah uvidjeh da se vrata mogu razvaliti samo uz veliku buku. Stoga sam
nagovorio vikontesu, ne bez muke, da počne kričati i vriskati: »Lopov!
Ubojica!« itd., itd. I dogovorili smo se da ću ja na prvi krik razvaliti vrata, a ona
će otrčati u svoj krevet. Ne možete vjerovati koliko je trebalo vremena da se na
to odluči, čak i kad je pristala. Ipak nije bilo drugoga izlaza, i od prvoga udarca
vrata popuste.

Vikontesa je dobro učinila što nije gubila vrijeme jer se vikont i Vressac u
istom trenu nađu u hodniku, a dotrči i sobarica u sobu svoje gospodarice.

Samo ja ostah hladnokrvan i iskoristih tu priliku pa pođoh ugasiti

119

svjetiljku koja je još gorjela i srušiti je na pod. Jer, pomislite kako bi bilo
smiješno hiniti taj panični strah u osvijetljenoj sobi. Zatim izgrdih muža i
ljubavnika zbog njihova dubokog sna, uvjeravajući ih da su krikovi na koje sam
dotrčao i moji napori da razvalim vrata trajali barem pet minuta.

Vikontesa, kojoj se u krevetu bijaše vratila hrabrost, prilično mi je dobro
pomagala i zazivala sve bogove za svjedoke da je u njezinoj sobi bio lopov, te
najiskrenije izjavljivala kako se nikad u živom nije naužila tolikoga straha.
Sobu smo pretražili, ali ništa nismo mogli naći, kad ja spazih oborenu svjetiljku
te zaključismo da je zacijelo štakor nanio tu štetu i zadao nam strah. Moje
mišljenje svi jednoglasno prihvatiše i, nakon nekoliko šala na račun štakora,
vikont ode prvi u svoju sobu na počinak moleći svoju ženu da joj štakori
ubuduće budu mirniji.

Ostavši sâm s nama, Vressac pristupi vikontesi, pa joj nježno reče da je to
osveta ljubavi, na što ona odgovori gledajući mene: »Ta je ljubav bila vrlo srdita
kad se tako jako osvetila. Ali«, nadoda ona, »ja sam mrtva umorna i želim
spavati.«

Taj sam čas bio dobro raspoložen pa sam, prije nego smo se rastali, kod
vikontese zagovarao Vressaca i naveo ih na pomirenje. Ljubavnici se poljubiše,
a zatim i mene stanu cjelivati. Nije mi bilo stalo do vikontesinih poljubaca, ali
priznajem da mi je Vressacov poljubac bio ugodan. Iziđosmo zajedno, pa nakon
njegova silnog zahvaljivanja pođosmo svaki u svoj krevet.

Ako Vam se ova pripovijest čini šaljivom, ne tražim od Vas da je tajite.
Kako je mene lijepo nasmijala, pravo je da se i drugi razvesele. Zasad govorimo
o pripovijesti, uskoro ćemo možda govoriti i o junakinji.

Zbogom, već me cijeli sat čeka moj sluga; stoga Vam šaljem samo
poljubac i preporuku da se čuvate Prévana.

U dvorcu ..., 13. rujna 17..

PISMO 72.

(predano tek 14. rujna)

Vitez Danceny
Ceciliji Volanges

120

Oh, moja Cecilijo! Kako zavidim Valmontovoj sudbini! Sutra će Vas
vidjeti. On će Vam predati ovo pismo, a ja, gineći daleko od Vas, ja ću životariti
u žalosti i nesreći. Moja prijateljice, moja nježna prijateljice! Sažaljevajte me
zbog mojih muka, a prije svega me žalite zbog svojih jada; zbog njih me
obuzima malodušje.

Kako mi je grozno što Vam zadajem nesreću! Da nije mene, Vi biste bili
sretni i mirni. Opraštate li mi? Recite, ah! recite da mi opraštate, recite mi da
me ljubite, da ćete me navijek ljubiti. Morate mi to ponavljati. Ne zato što bih u
to sumnjao, nego zato što mi se čini da - što smo sigurniji u to, to nam je sve
milije čuti te riječi. Vi me ljubite, zar ne? Da, Vi me volite cijelom svojom
dušom. Nisam zaboravio da je to posljednja riječ koju sam od Vas čuo. Kako
sam je primio u svoje srce! Kako se duboko urezala u nj i s kakvim je zanosom
ono na nju odgovorilo!

U tom trenutku sreće nisam, nažalost, mogao naslutiti groznu sudbinu što
nas je čekala. Pozabavimo se, moja Cecilijo, načinima kako da je ublažimo. Ako
je vjerovati mojemu prijatelju, bit će dovoljno da mu iskažete povjerenje što ga
zaslužuje.

Bilo mi je žao, priznajem, što, kako se čini, imate o njemu loše mišljenje.
U tomu sam prepoznao predrasude Vaše mame: pokoravajući im se, i ja sam
neko vrijeme zanemario toga zaista ljubaznog čovjeka koji danas čini za mene
sve, koji, na kraju krajeva, radi na našem združenju kad nas je već Vaša majka
rastavila. Zaklinjem Vas, moja draga prijateljice, gledajte na njega ljubaznijim
pogledom. Pomislite da je on moj prijatelj, da želi biti i Vaš, a može mi donijeti
sreću da Vas vidim. Ako Vam ti razlozi nisu dovoljni, moja Cecilijo, onda me
ne volite onoliko koliko ja Vas volim, ne volite me koliko ste me voljeli. Ah!
ako biste me ikad morali manje voljeti... A ne, ne! srce moje Cecilije je moje,
ono pripada meni za sav život; ako se moram bojati muka nesretne
ljubavi, njegova će me postojanost barem sačuvati od patnje nevjerne ljubavi.

Zbogom, moja dražesna prijateljice, nemojte zaboraviti da patim, i da
samo o Vama ovisi hoću li biti sretan, savršeno sretan. Poslušajte zavjet moga
srca i primite najnježnije poljupce ljubavi.

Pariz, 11. rujna 17..

PISMO 73.

121

(priloženo prethodnome)

Vikont de Valmont
Ceciliji Volanges

Prijatelj koji Vam stoji na usluzi doznao je da nemate ništa od pribora za
pisanje, pa se već za sve pobrinuo. U predsoblju Vašeg stana, pod velikim
ormarom s lijeve strane, naći ćete zalihu papira, pera i crnila, koju ću obnoviti
kad budete htjeli. Njemu se čini da sve to možete ostaviti na tome istome
mjestu, ako ne nađete sigurnije. On Vas moli, nemojte se vrijeđati bude li se
pravio da Vam u društvu ne pridaje nikakvu pozornost i bude li Vas smatrao
djetetom. Takvo mu se ponašanje čini nužnim kako bi stekao potebnu sigurnost
i kako bi što uspješnije mogao raditi za sreću svoga prijatelja i za Vašu. Nastojat
će uvijek stvoriti priliku da porazgovori s Vama kad Vam bude trebao što
kazati ili predati. Nada se da će u tome uspjeti budete li mu svojski pomagali.

Ujedno Vam savjetuje da mu vraćate pisma koja budete primali, kako
biste se manje izvrgavali opasnosti da zapadnete u nepriliku.

On Vas nakraju uvjerava da će, iskažete li mu povjerenje, uložiti sav trud
kako bi ublažio osudu kojoj previše okrutna majka izlaže dvije osobe, od kojih
je jedna njegov najbolji prijatelj, a druga, kako se njemu čini, zaslužuje
najnježniju pažnju.

U dvorcu ..., 14. rujna 17..

PISMO 74.

Markiza de Merteuil
vikontu de Valmontu

Gle! gle! otkad se Vi to, dragi prijatelju, tako lako plašite? Znači da je taj
Prévan doista strašan! A pogledajte kako sam ja jednostavna i skromna! Često
sam znala sresti toga sjajnog pobjednika i jedva bih ga pogledala! Tek mi je
Vaše pismo svratilo pozornost na njega. Jučer sam ispravila tu nepravdu. Bio je
u Operi, gotovo nasuprot meni, pa sam se pozabavila njime. U najmanju je ruku
lijep, i to vrlo lijep, crte lica su mu fine i nježne. Još je ljepši kad ga gledaš

122

izbliza. I Vi velite da bi me on želio imati! Time će mi zasigurno učiniti čast i
zadovoljstvo. Ozbiljno, dobila sam baš »gustuš« na njega, i onako u povjerenju
Vam velim da sam poduzela prve korake. Ne znam hoću li uspjeti. Tako sad
stvar stoji.

Bio je dva koraka od mene, na izlazu iz Opere, kad sam vrlo glasno
zakazala sastanak markizi de... za petak, na večeri kod maršalovice. To je,
mislim, jedina kuća u kojoj ga mogu sresti. Sigurno me čuo... Ali što ako
nezahvalnik ne dođe? No, recite mi, mislite li da će doći? Znate li da ću cijelu
večer biti zlovoljna ako ne dođete! Sada Vam je jasno kako neće nailaziti na
prevelike prepreke bude li me htio pratiti i - što će Vas još više iznenaditi - bit
će mu još lakše bude li mi se htio dopasti. Veli da će uništiti šest konja
udvarajući mi se. Oh! spasit ću život tim jadnim konjima. Nikad ne bih imala
strpljenja toliko čekati. Vi znate da ne volim čeznuti za nekim kad se jednom
odlučim, a odlučila sam se za njega.

Priznajte da je užitak razumno sa mnom govoriti. Zar nije Vaš važan
savjet imao velikog uspjeha? A što ćete? Ja već odavno tako životarim. Ima
tomu već šest tjedana kako nisam sebi dopustila nijedne ludorije. Sad mi se
pojavila ova; zar je mogu odbiti? Zar njezin predmet to ne zaslužuje? Ima li što
ugodnije, ma u komu smislu te riječi?

I Vi ste mu sami morali odati priznanje; Vi ga hvalite, čak i više:
ljubomorni ste na njega. Ja ću biti sudac između Vas dvojice; ali prvo moram
znati što mi je činiti. Bit ću neporočan sudac, i obojicu ću vagati na istoj vagi.
Što se Vas tiče, imam već zapise o Vama, i Vaš je predmet posve istražen. Nije
li pravo da se sada pozabavim Vašim protivnikom? Hajde, odlučite se
dobrovoljno, a za početak mi recite, molim Vas, koja je to trostruka pustolovina
u kojoj je on glavni junak? Vi mi o njoj govorite kao o nečemu poznatome, a ja
nemam pojma o tome. Vjerojatno se dogodila za vrijeme moga putovanja u
Ženevu, a Vaša Vam ljubomora nije dala da mi o tome pišete. Popravite što
prije tu pogrešku. Pomislite da mi ništa nije tuđe što se njega tiče. Čini mi se da
se o tome još govorilo kad sam se vratila, ali sam ja bila zaokupljena drugim
mislima, a ionako rijetko slušam o takvim stvarima ako se nisu dogodile toga
dana ili dan prije.

Ako Vas iole ljuti to što tražim od Vas, nije li to najmanja nagrada koju
mi dugujete za usluge što sam Vam ih učinila? Nisam li Vas približila Vašoj
predsjednikovici kad su Vas od nje bile udaljile Vaše ludosti? Zar Vam nisam
stavila u ruke oružje da se osvetite gospođi de Volanges zbog njezina mučnog
čistunstva? Tako ste se često tužili kako gubite vrijeme u traganju za

123

pustolovinama! Sad ih imate pod rukom. Treba samo odabrati: ljubav, mržnja -
sve je pod istim krovom, a Vi možete - glumeći dvostruku ulogu - gladiti
jednom, a udarati drugom rukom.

I opet meni imate zahvaliti na pustolovini s vikontesom. Ja sam njome
prilično zadovoljna, ali, kao što velite, mora se govoriti o njoj, jer ako su Vas
okolnosti mogle prisiliti, kao što zamišljam, da tajnu privremeno pretpostavite
sablazni, ipak se mora priznati da ta žena ne zaslužuje tako častan postupak.

Uostalom, moram se i na nju potužiti. Vitez de Belleroche drži da je ljepša
nego što bih ja željela, i zbog mnogih razloga bit će mi milo smisliti kakav
izgovor kako bih s njom prekinula, a nema zgodnijeg izgovora nego kad u sebi
kažemo: ne mogu više vidjeti tu ženu.

Zbogom, vikonte, pomislite da je, s obzirom na mjesto na kojemu se
nalazite, vrijeme dragocjeno. Ja ću upotrijebiti svoje misleći na Prévanovu
sreću.

Pariz, 15. rujna 17..

PISMO 75.

Cecilija Volanges
Sofiji Carnay

(... U ovom pismu Cecilija Volanges nadugo i naširoko opisuje sve ono što
se odnosi na nju u događajima s kojima se čitatelj upoznao u pismima na kraju
prvoga dijela ovoga romana, počevši od 61. pisma nadalje. Stoga smo držali da
to ponavljanje valja izostaviti. Sljedeća napomena govori o vikontu de
Valmontu.)

......Uvjeravam Te da je to posve neobičan čovjek. Mama o njemu veoma
loše govori, a vitez Danceny, naprotiv, sve najljepše. Ja mislim da Danceny ima
pravo. Nikad nisam vidjela tako spretna čovjeka. Pred svima mi je predao
Dancenyjevo pismo, a nitko nije ništa vidio. Istina, jako sam se prepala jer
nisam bila pripravna, ali odsada ću se znati ponašati. Već sam vrlo dobro
razumjela način na koji hoće da mu predam svoj odgovor. Vrlo se lako s njim
sporazumjeti jer ima pogled kojim kaže sve što želi. Ne znam kako on to radi: u
pismu o kojemu sam Ti govorila rekao mi je da će se pred mamom praviti kao

124

da sam mu ja deveta briga; i zaista, reklo bi se da ne obraća pozornost na mene,
a kad tamo, svaki put kad potražim njegove oči, sigurna sam da ću ih odmah
susresti.

Ovdje je jedna dobra mamina prijateljica koju nisam poznavala. Ni ona,
čini se, nimalo ne voli gospodina de Valmonta, premda je on prema njoj vrlo
pažljiv. Bojim se da će mu uskoro dosaditi ovdašnji život, pa će se vratiti u
Pariz. To bi bilo vrlo nezgodno. Sigurno ima vrlo dobro srce kad je došao
ovamo samo kako bi učinio uslugu prijatelju i meni! Jako bih mu voljela zbog
toga izreći zahvalnost, ali ne znam kako bih mogla razgovarati s njime, a kad
bih i našla priliku za to, bilo bi me toliko sram te možda ne bih znala što da mu
kažem.

Samo s gospođom de Merteuil govorim slobodno kad joj kazujem o svojoj
ljubavi. Možda bi mi bilo neugodno o tome govoriti čak i pred Tobom, kojoj sve
kažem. I sa samim Dancenyjem sam protiv volje često osjetila neki strah koji
mi je priječio kazati mu sve što mislim. Sada sama sebi spočitavam zbog toga, i
dala bih sve na svijetu kad bih uhvatila trenutak, pa mu jedanput, samo jedanput
rekla koliko ga ljubim. Gospodin de Valmont obećao mu je da će nam namjestiti
priliku za sastanak budem li slušala njegove savjete. Učinit ću sve što bude htio,
ali ne mogu zamisliti da će to biti moguće.

Zbogom, moja dobra prijateljice, nemam više mjesta.{30}

U dvorcu ..., 14. rujna 17..

PISMO 76.

Vikont de Valmont
markizi de Merteuil

Ili je Vaše pismo izrugivanje koje nisam razumio, ili ste bili, dok ste mi
ga pisali, u vrlo opasnom bunilu. Da Vas slabije poznajem, moja lijepa
prijateljice, doista bih se veoma uplašio; ali ma što Vi kazali, nisam od onih koji
se lako prepadnu.

Uzalud sam čitao i prečitavao Vaše pismo, ništa nisam razabrao, jer
naprosto nije moguće shvatih njegov pravi smisao. Ti što ste htjeli reći?

Zar možda tek da nije trebalo voditi toliko brige o tako malo opasnom

125

neprijatelju? Ali u tom biste slučaju mogli imati krivo. Prévan je zaista
ljubazan, i to više nego što mislite. On ima osobit i vrlo koristan dar: zna lijepo
i vješto zapodjenuti razgovor o ljubavi, bilo u užem krugu ili pak pred svima,
služeći se prvom prilikom koja mu se pokaže. Ima malo žena koje tada izbjegnu
zamku i ne odgovore mu. Sve naime, misle kako su pronicave, pa nijedna ne želi
propustiti priliku da to pokaže. A Vi dobro znate da žena koja pristane govoriti o
ljubavi uskoro joj se i poda, ili se barem vlada kao da joj se podala. Tom
metodom, koju je zaista usavršio, Prévan postiže još i to da često poziva žene
neka same priznaju vlastite poraze; to Vam govorim jer sam sve osobno vidio.
Za tajnu sam doznao tek iz druge ruke, jer se nikad nisam družio s Prévanom.
Bilo nas je šestero: i grofica de P..držeći sebe vrlo vještom - kao što se uistinu
činilo svim neupućenima - u vođenju općeg razgovora, ispripovijeda nam do u
tančine kako se podala Prévanu i sve što se među njima zbilo. Pripovijedala je
to toliko sigurno te je nije smeo ni mahnit smijeh koji nas je sve šestero u isti
mah spopao. Uvijek ću se sjećati kako je jedan od nas - ne bi li se ispričao -
pokušao hiniti da sumnja u ono što ona govori, ili, bolje reći, u ono što se činilo
da govori. Ona mu ozbiljno odgovori kako nitko od nas ne zna o tome tako
dobro kao ona; čak se drzne obratiti samom Prévanu i upita ga je li se prevarila
makar i za jednu riječ.

Mogao sam, dakle, misliti da je taj čovjek opasan za sve nas; ali zar
Vama, markizo, nije bilo dovoljno što je lijep, vrlo lijep, kao što sami kažete?
Ili što je na Vas izvršio onakav napadaj kakve katkada volite nagraditi samo
zato što smatrate da je dobro izveden, ili što Vam se naprosto prohtjelo podati
mu se zbog bilo kakva razloga, ili... što ja znam? Zar ja mogu dokučiti tisuće
hirova što se motaju glavom jedne žene, po kojima još jedino pripadate
ženskom spolu? Sada kad ste upozoreni na opasnost, ne dvojim da ćete se
zacijelo lako obraniti. A ipak, morao sam Vas upozoriti. Vraćam se sada na
tekst Vašega pisma. Što ste htjeli reći?

Ako ste samo htjeli izvrći Prévana ruglu - osim što ste nadugo i naširoko
opisali tu zgodu, što mi nije bilo potrebno - njega treba u javnosti pošteno
ismijati, i ja Vas ponovno molim da to učinite.

Ah! Mislim da sam našao ključ zagonetke! Vaše pismo ne proriče ono što
ćete Vi učiniti nego ono za što će Vas on smatrati pripravnom učiniti u trenutku
pada koji mu ga spremate. Uvelike odobravam taj plan, ali on ipak iziskuje
veliki oprez. Vi znate kao i ja da je u očima svijeta posve isto imati nekoga
muškarca ili pristati na njegovo udvaranje, osim ako taj muškarac nije glupan. A
Prévan to nije, daleko od toga. Ako može postići ma i prividan uspjeh, on će se

126

hvaliti, i time će sve biti rečeno. Glupani će u to povjerovati, pokvarenjaci će se
pretvarati kako vjeruju, i što ćete onda? Slušajte, bojim se. Ne sumnjam ja
u Vašu spretnost, ali je istina da se i dobri plivači znaju utopiti.

Ne držim sebe glupljim od drugih. Našao sam na stotine, na tisuće načina
kako osramotiti neku ženu, ali kad sam razmišljao kako bi se ona mogla spasiti,
nisam pronašao nikakve mogućnosti. I za Vas samu, moja lijepa prijateljice, čije
je ponašanje pravo remek-djelo, stotinu sam puta pomislio kako imate više
sreće nego pameti.

Ali, na kraju krajeva, ja možda tražim razlog nečemu čega nema. Čudim
se kako već jedan sat ozbiljno raspravljam o nečemu što je sigurno tek Vaša
šala. Alaj ćete mi se rugati! Pa neka! No, požurite se, pa da govorimo o nečemu
drugom. Da, o drugoj stvari! Varam se, uvijek o istoj; vazda o tome kako se
osvajaju ili upropaštavaju žene, a često i o jednome i o drugome.

Kao što ste vrlo dobro opazili, ja ovdje mogu upražnjavati oba ta posla, ali
ne s istom lakoćom. Predviđam da će s osvetom ići brže nego s ljubavlju. Mala
Volanges je gotova, za nju jamčim; ona samo čeka priliku, a ja preuzimam na
sebe da ću je naći. No nije isto s gospođom de Tourvel. Dosadna je ta žena, i ja
je ne shvaćam. Imam stotinu dokaza o njezinoj ljubavi, ali i tisuću o njezinu
otporu. Uistinu se bojim da će mi izmaknuti.

Prema prvom dojmu što ga je izazvao moj povratak, očekivao sam više.
Pogađate da sam htio sve osobno prosuditi i, kako bih se uvjerio u prve poteze,
nisam poslao nikoga pred sobom; prilagodio sam putovanje tako da prispijem
kad budu pri stolu. Zaista sam pao kao s neba, poput božanstva iz opere koje
donosi rasplet.

Pošto sam prilično bučno ušao kako bih svratio poglede na sebe, mogao
sam u isti mah vidjeti veselje moje stare tetke, srdžbu gospođe de Volanges i
zbunjeni užitak njezine kćeri. Moja je ljepotica, po mjestu kojemu je sjedila,
bila leđima okrenuta vratima. Kako je u tom trenutku nešto rezala, nije čak ni
okrenula glavu; ali se ja obratih gospođi de Rosemonde, i na prvu riječ upućenu
toj osjetljivoj bogomoljki, kad je prepoznala moj glas, izvije se krik, u kojemu
razabrah više ljubavi nego iznenađenja i straha. Tada joj se približih da joj
vidim lice: pometnja u duši, borba misli i osjećaja ocrtavali su se na njemu na
dvadeset različitih načina. Sjedoh k stolu pokraj nje. Ona jednostavno nije znala
što bi učinila ni što bi kazala. Pokušala je jesti, ali joj nije išlo. Napokon,
nepunih četvrt sata kasnije, svlada je osjećaj zbunjenosti i zadovoljstva, te ne
smisli ništa bolje nego zatraži dopuštenje da se digne od stola. Tada pobjegne u
perivoj pod izlikom da joj treba svježeg zraka. Gospođa de Volanges ju htjede

127

pratiti, ali kreposnica to ne dopusti: zacijelo je bila presretna što je našla izliku
da ostane sama i slobodno se poda slatkom uzbuđenju svoga srca!

Skratio sam objed što sam više mogao. Tek što nam poslužiše slatko, kadli
paklenska Volangeica, želeći mi valjda napakostiti, nestane sa svoga mjesta i
pođe u potragu za dražesnom bolesnicom. No ja bijah predvidio tu nakanu, pa je
osujetih. Napravio sam se kao da sam taj osamljeni potez shvatio kao opće
ustajanje od stola, pa sam istodobno ustao i ja. Za tim se dvostrukim primjerom
povedoše mala Volanges i mjesni župnik. Tako se gospođa de Rosemonde nađe
sama uz stol sa starim vitezom de T... pa i njih dvoje odlučiše izići. Mi, dakle,
pođosmo za mojom ljepoticom, koju nađosmo u gaju blizu dvorca. Kako je njoj
trebala samoća, a ne šetnja, ona se radije vrati s nama nego da nas zadrži uza se.

Čim se uvjerih da gospođa de Volanges neće imati prilike s njom nasamo
govoriti, odlučih provesti Vaše naloge i stadoh razmišljati o interesima
Vaše štićenice. Odmah nakon kave popeh se u svoju sobu, a zavirih i u
ostale, kako bih se upoznao s prilikama. Uradih sve potrebno da osiguram
dopisivanje male Volanges. Nakon tog prvog dobročinstva napisao sam
joj pisamce kako bih je o tom izvijestio i zatražio njezino povjerenje. To
sam svoje pisamce priložio Dancenyjevu listu. Vratih se u salon. Ondje
nađoh svoju ljepoticu kako leži na počivaljci i slatko snatri.

Taj prizor probudi moje žudnje i oživi mi poglede. Osjetih da su nježni i
žarki, pa se postavih tako da je mogu što bolje promatrati. Pod njihovim
djelovanjem moja božanstvena kreposnica odmah obori svoje krupne i čedne
oči. Promatrao sam neko vrijeme to anđeosko lice; zatim sam se, klizeći
pogledom po cijeloj njezinoj osobi, zabavljao nazrijevajući obrise i oblike kroz
tanku, ali ipak suvišnu haljinu. Promotrivši je tako od glave do pete, stanem je
gledati od pete do glave... Lijepa moja prijateljice, blagi joj je pogled bio
upravljen u mene; najednom ga opet obori. Kako sam ja ipak htio da me
ponovno pogleda, odvratih svoje oči. Tada se između nas uspostavi onaj
prešutni sporazum, onaj prvi savez bojažljive ljubavi koji, kako bi zadovoljio
obostranu potrebu za gledanjem, dopušta pogledima da se nižu jedan za drugim
dok se ne smiješaju.

Uvjeren da je taj nov užitak posve zaokupio moju ljepoticu, stavih sebi u
dužnost bdjeti nad našom zajedničkom sigurnošću. Ali, uvjerivši se da bi nas
živahan razgovor u prostoriji sačuvao od primjedbi našega društva, nastojao
sam privoljeti njezine oči da slobodno govore svojim jezikom. Isprva uhvatih
nekoliko njezinih pogleda, ali oni bijahu tako suzdržljivi da se njezina
skromnost nije zbog njih mogla preplašiti. A kako bi se stidljivka osjećala još

128

ugodnije, i ja se napravih kao da sam u neprilici, poput nje. Malo-pomalo naše
se od privikoše na susrete, pa su se sve dulje gledale. Napokon više nisu
ostavljale jedne drugih, i ja sam u njezinima opazio onu slatku ljubavnu čežnju,
sretan znak ljubavi i požude. No to je trajalo samo jedan tren i, došavši uskoro
k sebi, ona promijeni, pomalo postiđena, i držanje i pogled.

Ne želeći da posumnja kako sam opazio njezino promijenjeno držanje,
žustro ustadoh i upitah je s tobožnjim strahom nije li joj zlo. Odmah se svi
sletješe oko nje. Pustio sam ih sve da prođu ispred mene, a kako je maloj
Volanges, koja je radila na svom vezivu pokraj prozora trebalo nešto vremena
da ostavi svoj rad, ja iskoristih trenutak te joj predam Dancenyjevo pismo.

Bio sam podalje od nje; bacih joj pismo u krilo. Ona uistinu nije znala što
bi s njim. Vi biste se od srca nasmijali njezinu iznenađenome i zbunjenom
izgledu, ali se ja nisam smijao jer sam se i te kako bojao da će nas tolika
nespretnost odati. Ali jedan mig i jasno izražen pokret pokazaše joj da mora
staviti svežanj u džep.

Ostatak dana nije donio ništa zanimljivo. Ono što se kasnije dogodilo
izazvat će možda događaje kojima ćete biti zadovoljni, barem što se tiče Vaše
štićenice. No bolje da svoje vrijeme upotrijebim za provođenje svojih nakana
nego za priče o njima. Evo, već pišem osmu stranicu i umorio sam se. Zato,
zbogom.

Vi sigurno pogađate, premda Vam ne kažem, da je mala odgovorila
Dancenyju.{31} 1 ja sam dobio odgovor od svoje ljepotice, kojoj sam
pisao sutradan nakon svoga dolaska. Šaljem Vam oba lista. Vi ih čitajte ili
ne čitajte jer to vječno ponavljanje istoga, što ni mene baš previše ne zanima,
zacijelo je glupo svakoj nezainteresiranoj osobi.

Još jedanput zbogom. Volim Vas, kao i uvijek, ali Vas molim, budete li
mi ponovno pisali o Prévanu, pišite mi tako da Vas razumijem.

U dvorcu ..., 21. rujna 17..

PISMO 77.

Vikont de Valmont
predsjednikovici de Tourvel

129

Zašto me, gospođo, tako okrutno izbjegavate? Kako to da moja najnježnija
gorljivost izaziva postupke kakve biste jedva sebi mogli dopustiti prema
čovjeku na kojega biste se morali najviše tužiti? Što? Ljubav me dovodi pred
Vaše noge; a kad me kakav sretan slučaj dovede pred Vas, Vi ćete radije glumiti
slabost i plašiti svoje prijatelje, nego ostati uz mene! Koliko ste puta samo jučer
skrenuli pogled kako biste mi uskratili milost svojih očiju? Premda sam u njima
na trenutak ugledao manje strogosti, taj je trenutak bio tako kratak te mi se
činilo kako mi time niste toliko htjeli pričiniti užitak, koliko mi dati da osjetim
što gubim kad me njega lišavate.

To, usuđujem se reći, nije ni postupak što ga zaslužuje ljubav, a ni
postupak kakav može sebi dopustiti prijateljstvo. Vi znate da mi jedan od ta dva
osjećaja raspaljuje dušu, a čini mi se da sam imao pravo vjerovati kako se ne
protivite ni onome drugome. Što sam učinio da izgubim to dragocjeno
prijateljstvo, kojega sam, po vašemu mišljenju, nedvojbeno bio dostojan jer ste
mi ga sami ponudili? Nisam li možda sebi naškodio svojim samopouzdanjem ili
me hoćete kazniti zbog moje iskrenosti? Ne bojite li se da ćete se ogriješiti o
jedno i o drugo? A zar nisam u grudi svoje prijateljice pohranio tajnu svoga
srca? Zar se nisam smatrao obveznim odbiti joj uvjete koje sam mogao
prihvatiti i ne održati, ili ih pak korisno zloupotrijebiti? Hoćete li me napokon
nezasluženom strogošću prisiliti na pomisao kako sam Vas morao prevariti da
biste mi iskazali više milosti?

Nimalo se ne kajem zbog ponašanja za koje dugujem hvalu Vama, kao i
sebi. Ali po kakvoj to zloj kobi svaki moj pohvalni čin postaje za mene znakom
nove nesreće?

Nakon jedine pohvale kojom ste udostojali počastiti moje ponašanje prvi
sam put zaplakao od nesreće što sam Vas rasrdio. Pošto sam Vam dokazao svoju
potpunu poslušnost lišavajući se sreće da Vas viđam, i to samo kako bih umirio
vašu osjetljivost, Vi ste htjeli prekinuti svako dopisivanje sa mnom. Na taj ste
mi način htjeli oduzeti tu slabašnu odštetu za žrtvu što ste je tražili od mene te
ste mi uskratili čak i ljubav, koja Vam je jedina mogla dati pravo na to.
Najposlije, pošto sam Vam govorio s iskrenošću koju ni interes te ljubavi nije
mogao oslabiti, Vi me danas izbjegavate kao opasnog zavodnika o čijoj ste se
nevjeri osvjedočili.

Zar ćete uvijek biti tako nepravedni? Kažite mi barem koje su Vas to moje
nove krivnje potaknule na toliku strogost i nemojte mi uskraćivati zapovijedi
koje biste mi željeli dati. Obvezujući se da ću ih izvršiti, zahtijevam li previše
što ih hoću doznati?

130

U ..., 15. rujna 17..

PISMO 78.

Predsjednikovica de Tourvel
vikontu de Valmontu

Čini mi se, gospodine, da Vas iznenađuje moje držanje, pa umalo što me
ne pozivate na red, kao da me imate pravo prekoravati. Priznajem, smatrala sam
da imam više prava nego Vi čuditi se i tužiti. Ali nakon onoga niječnog
odgovora u posljednjem pismu, odlučila sam postati ravnodušna kako ne bih
više davala povoda ni za primjedbe ni za prigovore. Međutim, kako od mene
tražite objašnjenja i kako, hvala Bogu, ne osjećam u sebi ništa što bi me u tome
moglo spriječiti, rado ću još jedanput porazgovarati s Vama.

Tko bi čitao Vaša pisma, smatrao bi me nepravednom ili čudnom. Držim
da ne zaslužujem takvo mišljenje o sebi. Čini mi se, povrh toga, da ste Vi na to
imali manje prava nego itko drugi. Prisiljavajući me na opravdanje, zacijelo ste
osjetili kako me silite podsjetiti Vas na sve što se dogodilo između nas. Vi ste
vjerojatno mislili da ćete time samo dobiti; ali kako ja držim da nemam što
izgubiti, barem ne u Vašim očima, ne bojim se time započeti. To je možda
doista Jedini način da vidimo tko se od nas dvoje ima pravo žaliti na drugoga.

Otkako ste došli u ovaj dvorac, meni su, priznat ćete, gospodine, barem
glasine o Vama davale pravo na oprez prema Vama, pa sam se mogla, bez
bojazni da će me smatrati pretjerano kreposnom, odnositi prema Vama s
najhladnijom pristojnošću. I sami ste sa mnom blago postupali te držali posve
naravnim što tako slabo obrazovana žena nema sposobnosti potrebnih za
procjenu Vaše vrijednosti. To je sigurno bila mjera opreza koje sam se utoliko
više mogla držati što sam - čemu tajiti? - kad me je gospođa de Rosemonde
izvijestila o Vašem dolasku, morala dozvati u pamet svoje prijateljstvo prema
njoj i njezino prema Vama samo da ne pokažem koliko mi je ta vijest neugodna.

Rado priznajem da ste se u početku pokazali u povoljnijem svjetlu nego
što sam zamišljala, ali ćete priznati da je to vrlo kratko trajalo i da Vam je brzo
dodijala suzdržljivost jer ste zacijelo mislili kako moje povoljno mišljenje o
Vama nije dovoljna naknada za to.

Ni tada se, zlorabeći moju čestitost i moje spokojstvo, niste bojali govoriti

131

mi o stanovitom osjećaju za koji ste znali da će me uvrijediti. I dok ste Vi samo
pogoršavali svoje pogreške umnožavajući ih, ja sam tražila razloga da ih
zaboravim, pružajući Vam priliku da ih barem donekle ispravite. Moj je zahtjev
bio tako pravedan, te ste i sami držali kako ga ne smijete odbiti. Ali Vi ste
iskoristili moju blagost i zatražili dopuštenje što Vam ga zasigurno nisam
smjela dati, a koje ste ipak dobili. Od uvjeta koje sam Vam u njemu postavila
niste se držali nijednoga. Vaše je pak dopisivanje bilo takvo te je svako Vaše
pismo zasluživalo da Vam prestanem odgovarati. Upravo u trenutku kad me
Vaša tvrdoglavost prisilila da Vas udaljim od sebe, ja sam - zbog neke
popustljivosti koju možda valja osuditi - pokušala upotrijebiti jedini dopustivi
način da Vam se približim: ali što u Vašim očima vrijedi jedan pošteni osjećaj ?
Vi zazirete od prijateljstva i u svojoj ludoj opojnosti ne pridajete nikakvu
važnost nesreći ni sramoti nego tražite samo užitke i žrtve.

Jednako lakoumni u svojim postupcima kao što ste nedosljedni u svojim
prijekorima, Vi zaboravljate svoja obećanja ili, bolje reći, zabavljate se kršeći
ih; i pristavši se udaljiti od mene, Vi se vraćate ovamo nepozvani, bez obzira na
moje molbe, na moje razloge, nemajući čak ni toliko obzira da me o tome
izvijestite. Niste se bojali prirediti mi iznenađenje, učinak kojega su nepovoljno
za mene mogle protumačiti osobe koje su nas okruživale. Ne samo što niste
pokušali zataškati ili odagnati nelagodu u koju ste me doveli, nego ste se, rekla
bih, trudili povećati je. Za stolom ste izabrali mjesto upravo pokraj mene. Kad
me jedna sitna neugodnost prisilila da ustanem od stola prije drugih, Vi ste -
umjesto da poštujete moju samoću - nagovorili sve prisutne neka je naruše.
Uđem li u salon, koraknem li jedan korak, eto Vas pokraj mene; kažem li koju
riječ, vazda mi Vi odgovarate. Najobičnija riječ služi Vam kao povod za
razgovor koji ja ne želim čuti, koji me čak može dovesti u nepriliku; jer ipak,
gospodine, ma kako Vi to vješto činili, mislim da i drugi mogu razumjeti ono
što ja razumijem.

Pošto ste me tako prisilili da se ne mičem i da šutim, Vi me i dalje
salijećete; ne mogu podignuti oči a da ne sretnem Vaše. Moram neprestano
odvraćati poglede; a vi nekom nerazumljivom dosljednošću svraćate na mene
poglede našega društva u trenutku kad bih se željela sakriti i od vlastitih.

I uza sve to, Vi tužite na moje postupke i čudite se što Vas tako uporno
izbjegavam! Ah! Radije me prekoravajte zbog popustljivosti i čudite se Što
nisam otputovala čim ste Vi došli. Možda sam to morala učiniti, a Vi ćete me
nagnati na tu prisilnu, ali nužnu odluku, ako već jednom ne prestanete s tim
svojim uvredljivim oblijetanjem. Ne, ja nipošto ne zaboravljam, nikad neću

132

zaboraviti svoje dužnosti, dug prema vezi koju sam stvorila a koju poštujem i
volim. I molim Vas, vjerujte mi ni trenutka neću oklijevati budem li ikada
prisiljena na nesretni izbor - žrtvovati njih ili sebe. Zbogom, gospodine.

U ..., 16. rujna 17..

PISMO 79.

Vikont de Valmont
markizi de Merteuil

Kanio sam jutros otići u lov, ali je vrijeme odvratno. Nemam što čitati
osim nekoga novog romana koji bi bio dosadan čak i jednoj pitomici. Objedovat
ćemo najranije za dva sata; zato, usprkos jučerašnjemu dugom pismu, želim
opet porazgovarati s Vama. Siguran sam da Vam neću biti dosadan jer ću
govoriti o vrlo lijepom Prévanu. Kako to da niste znali za njegovu poznatu
pustolovinu, onu koja je rastavila nerazdružive? Kladio bih se da ćete je se
sjetiti čim započnem. Evo je, ipak, budući da je želite čuti.

Sjećate se kako se cijeli Pariz čudio što su tri žene, sve tri lijepe, jednako
nadarene i jednakih očekivanja, sačuvale prisno prijateljstvo i nakon što su ušle
u visoko društvo? Ispočetka su ljudi mislili da je razlog tome njihova prevelika
stidljivost. Ali uskoro, okružene mnogobrojnim udvaračima čije su
komplimente dijelile, i nakon što su im revnost i pažnja koju su im iskazivali
otkrile koliko vrijede, njihova veza postade, dapače, još čvršća. Bilo bi se reklo
da je uspjeh jedne uvijek bio i uspjeh drugih dviju. Očekivalo se ipak da će
ljubav dovesti do suparništva među njima. Naši su se ljepotani otimali o čast da
budu jabukom razdora; i ja bih se bio stavio u njihove redove da mi je velika
naklonost što sam je u to vrijeme osjećao prema grofici de... dopuštala
iznevjeriti je prije nego što dobijem traženo zadovoljstvo.

Međutim, naše tri ljepotice na istom karnevalu učiniše izbor kao po
dogovoru; i ne samo što taj izbor nije izazvao buru koju su svi očekivali, nego je
njihovo prijateljstvo učinio još zanimljivijim, zbog čara što im ga je donosilo
međusobno povjeravanje tajna.

Tad se gomila nesretnih pretendenata pridruži gomili ljubomornih žena,
pa sablažnjiva postojanost bi podvrgnuta javnoj kritici. Jedni su tvrdili da je u

133

tom društvu nerazdružvih (tako su ih tada nazivali) temeljni zakon zajednica
dobara, te da mu je i sama ljubav podčinjena, drugi pak uvjeravali da tri
ljubavnika, koji su, doduše, bez suparnika, nisu ipak bez suparnica. Ljudi su išli
čak tako daleko te su govorili da ih one primaju iz pristojnosti i da su postigli
samo naslov ljubavnika bez funkcije.

Te glasine, bile one istinite ili lažne, nisu imale odjeka kakav se očekivao.
Naprotiv, naša tri para osjetiše da će propasti ako se u tom času rastanu. Stoga
se odluče oprijeti buri. Javnost, koja se brzo zasiti svega, uskoro se zamori i tom
neuspjelom satirom. Kako je javnost po naravi lakoumna, poče se zanimati za
druge stvari, a zatim, vrativši se toj, svojom uobičajenom nedosljednošću
pretvori kritiku u pohvalu. Kako je ovdje sve u modi, oduševljenje iznese
pobjedu, a pretvori se u pravo ludilo kad Prévan naumi ispitati ta tri čudovišta,
te o njima stvoriti vlastito i utvrditi javno mišljenje.

On stoga potraži te uzore savršenstva. Budući da su ga lako primili u svoje
društvo, on zaključi da je to dobar znak. Dobro je znao da sretni ljudi nisu baš
osobito pristupačni. Uskoro doista uvidje kako je ta tako razvikana sreća nalik
na sreću kraljeva: nije toliko poželjna koliko je uzrokom zavisti. Ujedno opazi
kako neki od tih tobožnjih nerazdruživih počinju tražiti užitke izvan svoga
kruga, čak se odaju drugim razonodama. Iz toga izvede zaključak da su njihove
ljubavi ili prijateljske veze već olabavile ili raskinute, te da se još donekle drže
samo veze samoljublja i navike.

Žene, međutim, koje je nužda okupljala, bile su još uvijek naizgled prisne
prijateljice, ali su muškarci, slobodniji u svojim postupcima, svejednako
pronalazili dužnosti koje su morali izvršiti ili poslove što ih je trebalo obaviti.
Žalili su se na njih, ali ih nisu zanemarivali, pa je društvo navečer malokad bilo
potpuno.

Takvo njihovo vladanje iskoristi neumorni Prévan, koji je, posadivši se,
naravno, pokraj one koja toga dana bijaše napuštena, naizmjence i prema
prilikama iskazivao jednaku pažnju svim trima prijateljicama. Odmah je shvatio
da bi se upropastio kad bi izabrao samo jednu. Miljenica bi se uplašila zbog
lažnoga stida što se prva od njih iznevjerila, a druge bi dvije zbog povrijeđene
taštine postale neprijateljice novomu ljubavniku i počele bi prema njemu
pokazivati strogost velikih načela, te bi napokon ljubomora sigurno vratila
ljubav suparniku kojega se još trebalo bojati. Sve te velike prepreke pretvarale
su se u pravu sitnicu u njegovu trostrukom planu: svaka je žena bila milosrdna
jer je bila zainteresirana, a svaki pak muškarac zato što je mislio da nije.

Prévan, koji je prema tome planu trebao žrtvovati samo jednu ženu, bio je

134

vrlo sretan što je ona počela privlačiti pozornost na sebe. Njezin naslov
strankinje i naklonost jednoga velikog kneza kojega je vrlo spretno odbila,
privuku na nju pažnju dvora i grada. Njezin je ljubavnik dijelio tu čast i
iskorištavao je kod svojih novih ljubavnica. Jedina je teškoća bila to što je
morao u isti mah voditi tri tajne ljubavi koje su se, hoćeš-nećeš, morale ravnati
prema najkasnijoj. Doznao sam od jednoga njegova pouzdanika da mu je
najveća muka bila zaustaviti jednu koja je već bila spremna procvjetati gotovo
petnaest dana prije nego druge.

Napokon dođe taj veliki dan. Prévan od svih triju dobi pristanak, pa je
mogao raditi što je htio i uredio je sve kao što ćete čuti. Od tri muža jedan bijaše
odsutan, drugi je trebao otputovati sutradan u zoru, a treći je bio u gradu.
Nerazdružive su prijateljice trebale večerati kod buduće udovice, ali im novi
gospodar nije dopustio pozvati stare udvarače. Ujutro istoga dana on načini tri
srećke od pisama svoje ljepotice. Uz jednu priloži sliku koju je od nje dobio, uz
drugu jedan ljubavni znak što ga ona bijaše nacrtala, uz treću pramen njezine
kose. Svaka je svoju trećinu žrtve primila kao da je potpuna i zauzvrat pristala
poslati ljubavniku koji je pao u nemilost srdito pismo o raskidu.

To je bilo mnogo, ali ne dovoljno. Ona kojoj je muž bio u gradu bila je
slobodna samo tijekom dana. Stoga se dogovore da će ona odglumiti slabost, što
će je osloboditi odlaska na večeru k prijateljici, i cijela će večer biti Prévanova.
Noć mu je darovala ona kojoj je muž bio odsutan, a zoru, trenutak odlaska
trećega muža, odredi posljednja kao vrijeme za ljubavnika.

Prévan, koji ništa ne zanemaruje, otrči zatim k onoj lijepoj strankinji;
dođe srdit i izazove u nje bijes koji mu je bio potreban. Izišao je od nje tek kad
je između njih dvoje izbila svađa koja mu je osigurala dvadeset i četiri sata
slobode. Kad je sve tako sredio, vrati se kući, kaneći se malo odmoriti.
Međutim, ondje su ga čekali drugi poslovi.

Pisma o raskidu otvore oči našim trima »raskrinkanim« ljubavnicima:
svaki od njih uistinu povjerava da je žrtvovan Prévanu. I srdžbi što
su nasamareni pridruži se gnjev što ga uvijek izaziva poniženje zbog
napuštenosti. Sva trojica, svaki za se, ali kao da su se dogovorili, odluče da će se
obračunao s Prévanom, te pozovu na dvoboj svoga sretnoga suparnika.

Prévan, dakle, nađe kod kuće tri poziva na dvoboj. On ih časno prihvati.
Ali ne želeći izgubiti ni užitak ni slavu zbog te pustolovine, on zakaže sastanke
za sutradan ujutro i odredi sva tri na istome mjestu i u isto vrijeme. Bilo je to na
jednom ulazu u Bulonjsku šumu.

Kad se spustila noć, on svoju trostruku stazu protrča s jednakim uspjehom.

135

Bar se kasnije hvalio kako je svaka njegova nova ljubavnica dobila po tri
jamstva i zakletve njegove ljubavi. O tome, kao što i sami možete prosuditi,
dokazi povijesti nedostaju. Sve što nepristrani povjesničar može učiniti jest da
upozori nepovjerljiva čitatelja kako napuhana taština i razigrana mašta mogu
stvarao čuda, a k tome i da ga je jutro poslije tako blistave noći posve, čini se,
oslobodilo brige za budućnost. Bilo kako bilo, vjerojatniji su događaji koji
slijede.

Prévan stiže točno na zakazani sastanak, zateče ondje svoja tri suparnika,
pomalo iznenađena tim susretom, ali možda već dijelom utješena što vide svoje
drugove po nevolji. Prévan ih ljubazno i viteški oslovi, te im održi ovaj govor,
koji mi je vjerno prenesen:

»Gospodo«, reče im, »kad ste se našli okupljeni ovdje, sigurno ste
pogodili da sva trojica imate isti razlog da se tužite na mene. Spreman sam
obračunati se s Vama. Neka kocka odluči koji će od vas trojice prvi pokušati
osvetu na koju svi imate jednako pravo. Nisam doveo ovamo ni sekundanta ni
svjedoke. Nisam ih uzeo jer nisam uvrijeđen, a i ne želim ih jer ne ištem
zadovoljštine.« Zatim, po svojoj kartaškoj navici, doda: »Znam da se rijetko
dobije sedmerostruki iznos uloga, ali kakva god bila sudbina koja me čeka,
dosta sam živio kad sam imao vremena pridobiti ljubav žena i poštovanje
muškaraca.«

Dok su se njegovi protivnici od čuda šuteći zagledali i dok su u svojoj
obzirnosti možda nagađali kako ta trostruka borba nije ravnopravna, Prévan
ponovno uze riječ: »Ne tajim vam«, nastavi on, »da me prošla noć strahovito
umorila. Bilo bi plemenito od vas da mi dopustite vratiti snagu. Dao sam nalog
da se ovdje drži pripravljen objed. Učinite mi čast pa ga prihvatite. Objedujmo
zajedno, a k tome i veselo. Možemo se tući zbog takvih tričarija, ali mislim da
nam one ne smiju kvariti raspoloženje.«

Objed je bio prihvaćen. Nikad, kažu, nije Prévan bio ljubazniji. Bio je
toliko pristojan te nije ponizio nijednoga suparnika, čak ih je uvjerio da su svi
lako mogli postići isti uspjeh, a osim toga, natjerao ih je na priznanje kako ni
oni ne bi bili propustili takvu priliku. Kad su te činjenice jednom priznali, sve je
ostalo išlo kao po loju. I tako, još objed nije bio gotov, a već su deset puta
ponovili kako takve žene i ne zaslužuju da se pošteni ljudi za njih tuku. Ta
misao pridonese srdačnosti među njima, a vino je pojača, i to tako te uskoro ne
samo što nisu osjećali nikakvu mržnju prema njemu, nego se međusobno
zakleše na vječno prijateljstvo.

Prévan, koji je bez sumnje više volio takav nego kakav drukčiji rasplet,

136

nije ipak htio ništa izgubiti od svoje slave. Prema tome, vješto je usklađivao
svoje planove s prilikama: »Ako ćemo pravo«, reče on svojim uvrijeđenim
suparnicima, »Vi se nemate što meni osvećivati, nego svojim nevjernim
ljubavnicama. Ja Vam pružam priliku. Već i ja, kao i vi, osjećam uvredu koju
bih uskoro doživio: naime, ako nijedan od vas nije uspio vezati uza se jednu,
kako ja mogu očekivati da vežem sve tri? Vaš problem postaje i moj. Prihvatite
za večeras večeru u mojoj kućici, i ja se nadam da nećete dalje odgađati svoju
osvetu.« Htjeli su da im to pobliže objasni, ali on, onim tonom nadmoćnosti na
koji ga je prilika ovlastila, odvrati: »Gospodo, mislim da sam vam
dokazao kako znam upravljati situacijom; oslonite se na mene.« Svi
pristadoše. Izgrlivši svoga novog prijatelja, rastanu se do večere, očekujući
ostvarenje njegovih obećanja.

Prévan se, ne gubeći ni trena, vrati u Pariz i, po običaju, pohodi svoje tri
nove ljubavnice. Sve tri mu obećaju da će te večeri doći s njime nasamo večerati
u njegovoj kućici. Dvije su se malo opirale, ali što bi dobile kad bi ga sutradan
odbile? Ugovorio je sastanke u razmaku od jednoga sata, koliko mu je trebalo za
ostvarenje plana. Nakon tih priprema on se povuče, izvijesti svoja tri urotnika, i
sva četvorica odoše veselo čekati svoje žrtve.

Čuše da dolazi prva. Prévan se pojavi sam, primi je vrlo srdačno, odvede
je u svetište u kojemu je, prema njezinu mišljenju, ona trebala biti božicom.
Zatim nestane na neki lak izgovor i umjesto njega, eto ti njezina uvrijeđenog
ljubavnika.

Možete misliti kako je smetenost žene nenavikle na pustolovine
omogućila bivšem ljubavniku lak uspjeh u tom trenu: ona je svaki neizrečeni
prijekor smatrala milošću, pa je odbjegla ropkinja, predana opet svom bivšem
gospodaru, bila presretna što može očekivati oproštenje, stavljajući na se svoje
stare okove. Mirovni je ugovor bio potvrđen na jednom skrovitijem mjestu, a
kad je pozornica ostala prazna, ispuniše je drugi glumci, gotovo na jednak način
i, naravno, s istim raspletom.

Svaka je žena ipak mislila da je samo ona u igri. Njihovo čuđenje i
zbunjenost povećaše se kad se pri večeri sastadoše sva tri para. No zbunjenost
dosegne vrhunac kad se među njima pojavi Prévan. Bio je toliko okrutan da je,
ispričavajući se trima nevjernicama i odavajući njihovu tajnu, svima otkrio na
koji su način izigrane.

Ipak svi sjedoše k stolu i uskoro se smire; muškarci bijahu pokunjeni, a
žene postiđene. Svima je u srcu gorjela mržnja, ali je razgovor ipak bio ugodan:
veselost probudi požudu, a požuda veselosti dade nove čari. Ta neobična orgija

137

potraje sve do jutra, a kad su se razilazili, žene su zacijelo mislile da im je
oprošteno; ali muškarci, koji nisu zaboravili uvrede, već sutradan zauvijek s
njima raskinuše, te ljuti što moraju napustiti svoje lakoumne ljubavnice,
dovršiše svoju osvetu iznoseći u javnost njihovu pustolovinu. Otada je jedna od
njih u samostanu, a druge dvije čame u progonstvu na svojim imanjima.

To je Prévanova pripovijest. Na Vama je da prosudite hoćete li povećati
njegovu slavu i upregnuti se u njegova pobjednička kola. Vaše me pismo doista
uznemirilo, te nestrpljivo očekujem mudriji i jasniji odgovor na svoje
posljednje pismo.

Zbogom, moja lijepa prijateljice; čuvajte se zamamnih ili neobičnih misli
koje Vas uvijek previše lako zavode. Pomislite kako na stazi kojom trčite nije
dovoljna oštroumnost; samo jedan nesmotren korak donosi nesreću kojoj nema
lijeka. Dopustite, napokon, da razumno prijateljstvo bude katkada vođom Vaših
užitaka.

Zbogom. Ipak Vas ljubim kao da ste razumni.

U ..., 18. rujna 17..

PISMO 80.

Vitez Danceny
Ceciliji Volanges

Gecilijo, moja draga Cecilijo, kad će doći vrijeme da se opet sastanemo?
Tko će me naučiti živjeti daleko od Vas? Tko će mi za to dati snage i hrabrosti?
Nikad, ne, nikad neću moći podnositi tu kobnu razdvojenost. Svaki dan
povećava moju nesreću, a ne vidim joj kraja! Valmont, koji mi je obećao pomoć
i utjehu, zanemaruje me, a možda i zaboravlja. On je pokraj one koju ljubi, pa
ne zna koliko mi trpimo kad smo razdvojeni. Dostavljajući mi Vaše posljednje
pismo, ništa mi nije napisao. A baš me on mora izvijestiti kad ću se s Vama
moći sastati i na koji način. Zar mi nema što reći? Ni Vi mi o tome ne govorite.

Nije li to možda zato što to ni sami ne želite? Ah, Cecilijo, Cecilijo, vrlo
sam nesretan. Ljubim Vas više nego ikad, ali ta ljubav, koja je čar moga života,
muči mi dušu.

Ne, ja ne mogu ovako živjeti, moram Vas vidjeti, moram, pa makar samo

138

na trenutak. Kad ustajem, velim u sebi: »Neću je vidjeti.« Liježem govoreći:
»Nisam je vidio.« Moji dani, dugi i predugi, ne znaju ni za jedan trenutak sreće.
Sve je samo lišavanje, sve je tuga, sve očaj. I sve mi te nevolje dolaze odanle
odakle sam očekivao svu svoju sreću! Dodajte tim smrtnim mukama moj nemir
zbog Vaših, pa ćete znati kako mi je. Ja na Vas mislim bez prestanka, i uvijek s
nekim nemirom. Ako vidim da ste tužni, nesretni, patim zbog svih vaših
nevolja; vidim li Vas mirnu i utješenu, moje se muke udvostručuju. Svuda
nalazim nesreću.

Ah! nije bilo tako kad ste stanovali u istome mjestu kao i ja! Tada je sve
za mene bilo užitak. Sigurnost da ću Vas vidjeti uljepšavala mi je čak i trenutke
Vaše odsutnosti; vrijeme koje sam morao provesti daleko od Vas približavalo
me Vama time što je prolazilo; uvijek ste znali na što sam ga trošio. Obavljao
sam svoje dužnosti jer su me činile još dostojnijim Vas; njegovao sam neke
svoje sposobnosti jer sam se nadao da ću Vam se još više svidjeti. Čak i onda
kad su me zabave visokoga društva odvodile daleko od Vas, nisam bio od Vas
odvojen. U kazalištu sam nastojao pogoditi što bi Vam se moglo svidjeti;
koncert me je podsjećao na Vašu darovitost i na naše slatke zabave. U društvu,
kao i u šetnjama, opažao sam i najsitnije sličnosti s Vama. Uspoređivao sam
Vas sa svačim, vazda u Vašu korist. Svaki je trenutak u danu bio obilježen
nekim novim iskazom poštovanja, i svaku sam večer pridonosio danak pred
Vaše noge.

A što mi sad ostaje? Bolne žalopojke, vječito lišavanje i slaba nada koju
umanjuje Valmontova šutnja, a Vašu pretvara u nemir. Dijeli nas tek deset
milja, a ta udaljenost koju je tako lako prevaliti samo je za mene nesavladiva
zapreka! I kad zaklinjem svoga prijatelja i svoju dragu neka mi pomognu
svladati ga, oboje ostaju hladni i mirni! Ne samo što mi ne pomažu, nego mi i
ne odgovaraju.

A što je s onim djelotvornim Valmontovim prijateljstvom? Što je,
nadasve, s onim Vašim nježnim osjećajima koji su Vas
nadahnjivali dovitljivošću u pronalaženju mogućih načina da se svakodnevno
viđate? Katkada, sjećam se, premda sam se želio sastati s vama, bio
sam prisiljen to žrtvovati obzirima i dužnostima. Što mi sve tada niste govorili!
S koliko ste izlika pobijali moje razloge! I sjetite se, moja Cecilijo, uvijek su se
moji razlozi povlačili pred Vašim željama. Ne smatram to svojom zaslugom, a
ni žrtvom. Gorio sam od želje da udovoljim svakom Vašem prohtjevu. Ali sad je
došao red na mene, sad ja tražim. A što tražim? Tražim da Vas vidim samo na
trenutak, da ponovim i primim prisegu na vječnu ljubav. Možda to za Vas nije

139

više sreća kao za me? Odbijam tu očajničku pomisao, koja bi bila vrhunac mojih
nevolja. Vi me ljubite; Vi ćete me uvijek ljubiti; ja u to vjerujem, u to
sam siguran i nikad neću posumnjati. Ali moj je položaj užasan i ja ga ne mogu
više podnositi. Zbogom, Cecilijo!

Pariz, 18. rujna 17..

PISMO 81.

Markiza de Merteuil
vikontu de Valmontu

Kako Vaša strahovanja bude moju samilost! Koliko mi ona dokazuju moju
nadmoćnost nad Vama! I Vi biste mene htjeli učiti i voditi! Ah! jadni moj
Valmonte, koliko ste još daleko od mene! Ne! Sav ponos Vašeg spola ne bi
dostajao da ispuni razmak što nas razdvaja. Zato što ne biste mogli provesti
moje planove, Vi ih smatrate nemogućima! Zbog toga što ste oholi i slabi,
mislite da smijete odmjeravati moje mogućnosti i procjenjivati moja sredstva!
Zbilja, vikonte, rasrdili su me Vaši savjeti; to Vam ne mogu zatajiti.

Ne zamjeram Vam što ste se pobjedonosno hvalili kako ste na trenutak
zbunili tu sramežljivu ženu koja Vas voli kako biste zataškali svoju nevjerojatnu
nespretnost prema svojoj predsjednikovici, ali da ste od nje dobili jedan pogled,
jedan jedini pogled, tomu se smijem i praštam Vam. Slažem se i s time što ste
se, i protiv svoje volje svjesni sve bijede svoga držanja, nadali da ćete to sakriti
od mene, hvaleći mi svoj »plemeniti« napor da zbližite dvoje djece koja gore od
želje da se vide i koja, usput rečeno, samo meni duguju žar te želje. Što sebi
pripisujete ta slavna djela, pa mi onako s visoka govorite kako je bolje
iskorištavati svoje vrijeme za izvedbu svojih planova nego o njima pripovijedati
- ta mi Vaša taština ne škodi i opraštam Vam je. Ali da ste mogli
povjerovati kako mi je potrebna Vaša razboritost, kako bih pogriješila kad se
ne bih obazirala na Vaše savjete; kako njima moram žrtvovati užitke i prohtjeve
- e, to, vikonte, prelazi svaku mjeru, to zaista znači da ste se previše uzoholili
zbog povjerenja koje želim imati u Vas.

A što ste to Vi učinili u čemu Vas ja već tisuću puta nisam nadmašila?
Zaveli ste, čak i upropastili mnoge žene. U redu, ali kakve ste teškoće morali

140

svladavati? Kakve zapreke uklanjati? Pa gdje je onda ta zasluga koja bi zaista
bila Vaša? Što imate lijepo lice - to je stvar pukog slučaja, draž - nju gotovo
uvijek donosi iskustvo; duha, doduše, imate, ali njega bi prema potrebi moglo
zamijeniti i lijepo brbljanje; prilično hvalevrijednu bestidnost, ali nju imate
zahvaliti samo lakoći prvih Vaših uspjeha. Ako se ne varam, to su eto sve Vaše
moći: ta nećete valjda tražiti da u slavu koju ste mogli steći kao osobito važnu
ubrojim Vašu vještinu izazivanja skandala i stvaranja prilika za njih.

Što se tiče opreznosti, prepredenosti, ne govorim o sebi; tâ koja je žena
nema više nego Vi? Eto! Vaša Vas predsjednikovica vuče za nos kao malo
dijete.

Znajte, vikonte, malokad stječemo osobine bez kojih možemo biti. Budući
da se vi muškarci borite bez opasnosti, možete postupati bez opreza. Za
muškarce su porazi samo poneki uspjeh manje. U toj tako nejednakoj borbi naša
je sreća kad ne gubimo, a vaša nesreća kad ne dobivate. Ukoliko vam priznajem
da imate toliko sposobnosti koliko i mi, pomislite koliko vas ipak nadmašujemo
time što smo prisiljene neprestano se njima služiti!

Ako pretpostavimo, pristajem i na to, da vi upotrebljavate jednako toliko
vještine kako biste nas osvojili koliko i mi da bismo se obranile ili podlegle,
priznat ćete barem da vam ta vještina nakon uspjeha nije potrebna. Misleći
samo na svoju ljubav, vi joj se predajete bez straha i potpuno: svejedno vam je
koliko će dugo trajati.

I zbilja, te okove što ih jedni drugima dajemo i primamo - govoreći
jezikom ljubavi - samo vi možete, kad hoćete, pritegnuti ili raskinuti, a mi
moramo biti sretne ako se vi u svojoj nestalnosti, pretpostavljajući tajnu
skandalu, zadovoljite time da nas naprosto s prezirom napustite, i ako od
jučerašnjega idola ne stvorite sutrašnju žrtvu.

Ali ako koja nesretna žena prva osjeti težinu svoga lanca, kakvim se sve
opasnostima ne izvrgava kad ga pokuša skinuti ili se samo usudi olabaviti ga?
Strepeći, ona pokušava udaljiti od sebe muškarca kojega njezino srce snažno
odbacuje. Ako on tvrdoglavo ostaje, onda ona iz straha mora davati ono što je
dopuštala iz ljubavi.

Njezine se ruke šire i onda kad joj je srce stisnuto.

Njezina razboritost mora polagano rasplitati iste one veze koje biste Vi
naprosto raskinuli. Kako je predana na milost i nemilost svom neprijatelju, ona
je bez igdje ičega ako on nije velikodušan. A kako bi mogla od njega očekivati
velikodušnost ako ga samo katkada hvale što je ima, a nikada ga nitko ne

141

osuđuje što je nema?

Zacijelo nećete poricati te istine koje su zbog očiglednosti već postale
otrcane. Ako ste me ipak vidjeli kako, raspolažući događajima i mišljenjima, od
tih strašnih muškaraca stvaram igračke svojih hirova ili svojih prohtjeva, kako
jednima oduzimam volju, a drugima moć da mi naškode, ako sam redom i
prema svom nestalnom ukusu znala privući k sebi ili odbaciti od sebe:

One zbačene tirane, koji postadoše mojim robovima{32} ako je usred tih
čestih promjena moj dobar glas ipak ostao čist, niste li morali zaključiti kako
sam ja, rođena da svetim svoj spol i krotim Vaš, znala sebi stvoriti mogućnosti
koje su prije mene bile nepoznate?

Ah! Čuvajte svoje savjete i svoje strepnje za one mahnite žene koje sebe
nazivaju osjećajnim. Sudeći po njihovoj raspaljenoj mašti, moglo bi se
povjerovati da im je priroda stavila osjetila u glavu. Kako nikad nisu
razmišljale, neprestano brkaju ljubav i ljubavnika. One u svojoj ludoj iluziji
vjeruju da je u užitak upućen samo onaj čovjek s kojim su ga one tražile, i kao
prave praznovjerke svećeniku iskazuju štovanje i vjeru koje dugujemo samo
božanstvu.

Bojte se još i za one koje su više tašte nego razborite, pa ne znaju kad im
valja pristati na raskid.

Strahujte osobito za one žene, djelatne u svojoj dokolici, koje nazivate
osjećajnima, kojih se ljubav vrlo lako i vrlo snažno prima, koje osjećaju potrebu
da se bave ljubavlju čak i onda kad ne uživaju u njoj - te, predajući se posvema
svojim razbuktalim mislima, smišljaju ona velebna pisma koja je tako opasno
pisati i ne boje se povjeriti te dokaze svoje slabosti onome tko ih pobuđuje.
Lakoumnice, koje u svom sadašnjem ljubavniku ne znaju vidjeti svoga budućeg
neprijatelja!

A što ja imam zajedničko s tim nepromišljenim ženama? Kad ste vidjeli
da se udaljujem od propisa što sam ih sebi nametnula ili da kršim svoja načela?
Kažem svoja načela, i to hotimično kažem, jer ih nisam, poput drugih žena,
slučajno postavila, prihvatila bez provjere i jer ih ne provodim iz puke navike.
Ona su plod mojih dubokih razmišljanja, ja sam ih stvorila, pa mogu reći da sam
ja svoje vlastito djelo.

Ušla sam u društvo kad sam još bila djevojčica, pa sam zbog toga svog
položaja bila prisiljena na šutnju i nedjelovanje, ali sam to iskoristila za
promatranje i razmišljanje. Držali su me vjetrenjastom i rastresenom jer sam
uistinu slabo slušala propovijedi što su mi ih tako rado držali, a ja sam osobito

142

pozorno hvatala riječi koje su nastojali preda mnom sakriti.

Ta korisna radoznalost poslužila mi je za stjecanje znanja, a k tomu me
još naučila prijetvornosti. Kako sam često morala skrivati predmete svoje
pažnje od očiju onih koji su me okruživali, pokušavala sam upravljati svoje
poglede kako sam ja htjela. Već tada mi je uspijevalo, kad god mi se prohtjelo,
steći onaj rastreseni pogled koji ste Vi tako često hvalili. Taj me prvi uspjeh
ohrabrio, pa sam se ujedno trudila postizati različite pokrete svoga lica. Kad bih
osjetila tugu, vježbala sam lice kako bih dobila vedar, čak veseo izgled. U toj
sam revnosti otišla tako daleko da sam si znala nanositi bol, a istodobno
izražavati zadovoljstvo. Trudila sam se s mnogo muke zatomiti znakove
neočekivanog veselja. Zato sam znala svome licu dati onaj izraz moći koji Vas
je toliko puta znao začuditi.

Još sam bila posve mlada i gotovo bez zanimanja, ali sam mislila samo
svojom glavom, i srdila sam se kad bi mi tko proniknuo u misli ili ih
lukavstvom izmamio protiv moje volje. Oboružana tim prvim oružjem,
pokušavala sam se služiti njime. Nisam se zadovoljavala samo time da me ne
mogu prozreti, nego sam uživala što sam se pokazivala u različitim »likovima«.
Kako sam bila sigurna u svoje kretnje, počela sam paziti i na svoje riječi.
Udešavala sam kretnje i riječi prema prilikama, ili čak samo prema vlastitim
prohtjevima. Od toga je trenutka moj način mišljenja bio samo moj, a
pokazivala sam samo onaj koji mi je bilo korisno pokazati.

Taj rad na samoj sebi naučio me obraćati pozornost na izraz lica i na
značaj fizionomija drugih ljudi. Time sam postigla onaj prodoran pogled na koji
se ipak nisam smjela posvema osloniti, kao što me iskustvo učilo. No on me
malokad prevario.

Nije mi bilo ni petnaest godina, a već sam imala sposobnosti kojima veliki
dio naših političara duguje svoj glas i tek bijah usvojila prve temelje znanja koje
sam htjela steći.

Vi sigurno mislite da sam ja, poput svih mladih djevojaka, nastojala
upoznati ljubav i njezine užitke. Ali kako nisam nikad bila u samostanu niti
imala dobre prijateljice već bila pod budnim majčinim okom, imala sam tek
maglovite pojmove koje nisam mogla odrediti. Ni sama priroda, kojom sam se
kasnije mogla samo hvaliti, nije mi još davala nikakva nagovještaja. Čovjek bi
rekao da priroda radi u tišini kako bi usavršila svoje djelo. Samo mi je u glavi
uzavrelo; nisam željela uživati, htjela sam tek znati; želja za znanjem pokazala
mi je sredstva kojima ću to postići.

Osjetila sam da je moj ispovjednik jedini čovjek s kojim sam mogla

143

razgovarati o tom predmetu, a da se ne osramotim. Odmah sam stvorila odluku:
svladala sam stidljivost. Na ispovijedi sam se pohvalila grijehom koji nikad
nisam počinila. Optužila sam sebe da sam učinila sve što čine žene. Tako sam se
izrazila, ali pritom uistinu nisam znala o čemu govorim. Moja se nada nije ni
posve izjalovila niti mi se posve ispunila. Strah da ću se odati priječio me da se
izjasnim. No dobri je svećenik to smatrao velikim grijehom, te sam zaključila
da je užitak zacijelo mnogo veći. Tako je nakon želje da ga upoznam došla želja
da ga okušam.

Ne znam kamo bi me bila odvela ta želja; onako još neiskusnu, jedna bi
me jedina prilika možda bila upropastila. Na moju sreću, majka mi je nekoliko
dana nakon toga najavila da ću se uskoro udati. Sigurnost da ću doznati što
želim, odmah zadovolji moju radoznalost, te dopadoh nevina u ruke gospodina
de Merteuila.

Mirno sam očekivala trenutak spoznaje i tek sam nakon razmišljanja
osjetila nepriliku i strah. Ta prva noć, koju žene obično zamišljaju
tako strašnom i tako ugodnom, meni je samo dala priliku za pokus: bol i užitak -
sve sam to podrobno analizirala, i u tim različitim dojmovima vidjela sam samo
činjenice koje valja skupiti i o njima razmišljati.

Taj mi se način promatranja doskora svidje: ali, kako sam bila vjerna
svojim načelima i možda nagonski osjetila da se vlastitom mužu najmanje
smijem povjeravati, odlučih, upravo stoga što sam bila osjećajna, praviti se pred
njim hladnom. Ta je prividna hladnoća postala kasnije čvrstim temeljem
njegova slijepog povjerenja. Tome sam s predumišljanjem dodala svojevrstan
izgled nestašnosti, koji je priličio mojoj dobi, i moj me muž nikad nije držao
djetinjastijom nego u trenucima, kad sam ga najsmionije varala.

Ipak ću priznati da sam se u početku dala zahvatiti vrtlogom svijeta i
posvema se predala njegovim ispraznim zabavama. Ali nakon nekoliko mjeseci,
kad me gospodin de Merteuil odveo na svoje tužno ladanje, strah od dosade
vrati mi volju za proučavanjem. Budući da su me okruživali samo ljudi čija me
staleška razlika štitila od svake sumnje, iskoristila sam to, pa sam svoje pokuse
protegla na šire područje. Pritom sam se najizravnije uvjerila da je ljubav koju
nam hvale kao izvor svih naših naslada samo izlika za njih.

Bolest gospodina de Merteuila prekinu mi tako ugodne zabave. Morala
sam s njim ići u grad, gdje je on tražio pomoć. Kao što znate, umro je nedugo
nakon toga. Premda se, sve u svemu, nisam imala razloga tužiti na njega, ipak
sam snažno osjetila vrijednost slobode koju mi je dalo moje udovištvo, pa je
odlučih dobro iskoristiti.

144

Moja je majka mislila da ću poći u samostan ili se vratiti živjeti s njom.
Odbila sam jedno i drugo, i iz pristojnosti se vratila na isto ono imanje gdje mi
je još preostajalo provesti neke pokuse.

Potvrđivala sam ih lektirom. No nemojte misliti da je ona bila sva onakve
vrste kako je Vi zamišljate. U romanima sam proučavala naše običaje,
u filozofskim djelima naša mišljenja; čak sam u najstrožih moralista tražila ono
što su zahtijevali od nas, pa sam tako doznala što smijemo radin, što moramo
misliti i kako nam valja izgledati. Kad sam jednom ustanovila te tri stvari, samo
mi je izvršenje one treće zadavalo stanovite teškoće. Nadala sam se da ću ih
svladati, pa sam razmišljala kako bih to postigla.

Počeli su mi dosađivati moji ladanjski užici, jer su bili vrlo jednolični za
moju premaštovitu glavu. Osjetila sam potrebu za koketerijom, koja me izmiri s
ljubavlju, ne s ljubavlju koju bih ja uistinu osjetila, nego s onom koju bih mogla
pobuditi u drugome ili je pak glumiti. Uzalud su mi govorili, a i sama sam
čitala, da se to ne može glumiti; međutim, uvidjela sam da je za uspjeh dovoljno
spisateljskom duhu dodati glumački dar. Vježbala sam se i u jednome i u
drugome, možda s nekim uspjehom, ali umjesto da tražim isprazni pljesak
kazališta, odlučih za svoju sreću iskoristiti ono što toliki drugi žrtvuju taštini.

Godina dana prošla je u takvim različitim poslovima. Tad mi moja žalost
dopusti da se pojavim među svijetom, pa sam se vratila u grad sa svojim
velikim planovima. Nisam očekivala prvu zapreku na koju sam ondje naišla.

Ta duga samoća i stroga povučenost djelovale su tako te dobih izgled
čednosti koji je plašio naše ljepotane; oni su se držali po strani i prepuštali me
gomili nametljivaca koji su svi prosili moju ruku. Nije mi bilo neugodno odbiti
ih, ali nekoliko takvih »košarica« naljuti moju obitelj, pa sam u obiteljskim
rječkanjima izgubila vrijeme koje bijah odlučila iskoristiti za užitke. Kako bih
privukla jedne a udaljila druge, bijah prisiljena objaviti svijetu neke svoje
nepromišljene čine i, da naškodim svom dobrom glasu, upotrijebiti brigu kojom
sam se kanila poslužiti kako bih ga očuvala. Lako sam uspjela, kao što možete
misliti. Ali kako me nije zanosila nikakva strast, radila sam samo ono što
sam držala potrebnim, i mudro odmjeravala dozu svoje nestašnosti.

Čim sam postigla željeni cilj, povukla sam se, te svojim ponovnim čednim
ponašanjem počastila neke od onih žena koje se - budući da ne mogu polagati
pravo na užitke - izgovaraju čestitošću i poštenjem. To je bio krasan potez koji
mi je više koristio nego što sam očekivala. Zahvalne me kreposnice stadoše
braniti, a njihova slijepa privrženost onome što su nazivale svojim djelom ode
tako daleko da bi na najneznatniju riječ što bi je se netko usudio izreći protiv

145

mene cijela ta udruga kreposnica počela vikati kako je to sablazan i uvreda. Na
isti sam način stekla naklonost naših kaćiperki koje su me - uvjerene da ću se ja
odreći puta kojim su one pošle - uvijek hvalile kad su htjele pokazati kako ne
govore ružno baš o svakome.

Tad sam počela na velikoj pozornici pokazivati svoje novostečene
sposobnosti. Prva mi je briga bila da steknem glas neosvojive žene. Kako bih u
tome uspjela, pretvarala sam se da uvijek primam udvaranje samo od muškaraca
koji mi se nimalo ne sviđaju. Oni su mi korisno poslužili da steknem glas žene
koja se ne da, dok sam se ja bez straha podavala ljubljenom ljubavniku. Ali
njemu moja tobožnja stidljivost nikad nije dopuštala da me prati u društvo, i
tako su pogledi svijeta bili uvijek uprti u nesretnog ljubavnika.

Vi znate kako ja brzo stvaram odluke. To je zato što sam opazila kako
oklijevanje gotovo uvijek odaje žensku tajnu. Ma koliko se trudili, ton nikad
nije jednak prije i nakon uspjeha. Ta razlika nikad ne izbjegne oku pažljiva
promatrača. I ja sam držala da je manje opasno ako se prevarim u izboru nego
ako se odam. Time još dobivam priliku ukloniti mogućnosti na temelju kojih
nas mogu suditi.

Te mjere opreza, kao i to da nikad ne pišem, da nikad ne dajem nikakav
dokaz svoga poraza, mogle su se činiti pretjeranima, ali se meni nikad nisu
činile dovoljnima. Povukla sam se u svoje srce, pa sam prema njemu proučavala
srca drugih ljudi. Vidjela sam da nema čovjeka koji ne bi imao toliko duboku
tajnu da je ne želi nikome otkriti. To je istina koju su ljudi staroga vijeka, čini
se, bolje poznavali nego mi, a pripovijest o Samsonu mogla bi biti tek njezinim
genijalnim znamenjem. Kao nova Dalila, ja sam se uvijek koristila svojom moći
da dokučim tu važnu tajnu. Eh, kolikih li sve modernih Samsona ne držim kosu
pod škarama! I njih sam se prestala bojati. Oni su jedini koje sam sebi priuštila
katkada poniziti. S drugima sam nježnije postupala: moja sposobnost da ih
navedem na nevjeru kako se ja njima ne bih činila prevrtljivom, lažno
prijateljstvo, prividno povjerenje, poneki velikodušni postupak, laskava misao
da je on bio moj jedini ljubavnik koju svaki čuva - sve mi je to pribavilo njihovu
diskreciju. Nakraju, kad bih ostala bez tih sredstava, znala sam, predviđajući
raskid, izrugivanjem ili klevetama unaprijed ugušiti povjerenje koje bi ti
opasni ljudi mogli steći.

Vidite da stalno primjenjujem ono što Vam govorim, a Vi još sumnjate u
moju razboritost! Sjetite se vremena kad ste mi se tek počeli udvarati: nikad mi
ničije udvaranje nije toliko laskalo. Poželjela sam Vas prije nego što sam Vas
vidjela. Očarao me Vaš veliki ugled, pa mi se činilo da samo Vi nedostajete

146

mojoj potpunoj slavi. Gorjela sam od želje da se s Vama uhvatim u koštac. Vi
ste jedina moja ljubav koja je na trenutak dobila vlast nada mnom. Međutim, da
ste me htjeli upropastiti, kakva biste sredstva našli? Prazne riječi što ne
ostavljaju za sobom nikakva traga, koje bi sâm Vaš ugled mogao načiniti
sumnjivima, kao i niz nevjerojatnih činjenica kojih bi iskren opis nalikovao na
loše sročen roman.

Istina, ja sam Vam kasnije odala sve svoje tajne, ali Vi znate kakvi nas
interesi vežu i treba li od nas dvoje baš mene optuživati za neopreznost?{33}

Budući da ja Vama polažem račun, želim da bude točan. Čujem Vas
odavde kako govorite da sam glede tajna prepuštena milosti svoje sobarice. Ako
ona i nema tajnu mojih osjećaja, ima tajnu mojih djela. Kad ste mi nekad o njoj
govorili, samo sam Vam odvratila da sam sigurna u nju, a dokaz da Vas je taj
odgovor zadovoljio i umirio jest činjenica da ste joj kasnije i Vi povjeravali
mnoge opasne tajne. Ali sada kad Vas je Prévan zasjenio i kad Vam se od toga
vrti u glavi, slutim da više ne vjerujete mojoj riječi. Moram Vas, dakle, uvjeriti.

Prvo, ta je djevojka moja sestra po mlijeku, a ta veza koja nama ništa ne
znači za ljude njezina soja nije bez značenja. Osim toga, ja imam njezinu tajnu i
još nešto više. Kao žrtva lude ljubavi ona bi bila propala da je ja nisam spasila.
Njezini roditelji, zaslijepljeni čašću, htjeli su ni manje ni više nego je dati
uhititi i zatvoriti. Obratili su se meni. Ja sam odmah shvatila koliko bi mi
njihova srdžba mogla koristiti. Pomogla sam im i zatražila nalog, koji sam i
dobila. Zatim najednom postadoh blaga te pridobijem njezine roditelje te,
koristeći se svojim utjecajem na staroga ministra, sve ih nagovorim neka
pristanu da ja čuvam taj nalog s pravom da obustavim ili zatražim
njegovo izvršenje, u skladu s budućim ponašanjem te djevojke. Ona, dakle, zna
da ja imam njezinu sudbinu u svojim rukama. Kad ja to snažno sredstvo, što je
nemoguće, ne bih zadržala, nije li očito da nitko živ ne bi vjerovao njezinim
riječima ako bi se doznalo za njezino ponašanje i prvotnu kaznu?

Tim mjerama opreza, koje ja nazivam temeljnima, pridružuje se tisuću
drugih, redovitnih ili prigodnih, do kojih je moguće doći razmišljanjem i
zdravim razumom. One se mogu činiti sitnicom, ali su u životu važne. Morate
se potruditi i izvući ih iz cjelokupnoga moga ponašanja, ako ih želite upoznati.

Ali tvrditi da uz toliki trud nisam postigla nikakve koristi, da pristajem -
nakon što sam se svojim napornim radom toliko uzdigla iznad drugih žena -
gmizati poput njih između neopreznosti i plašljivosti, a osobito da se mogu
toliko bojati nekog muškarca te vidim spas samo u bijegu od njega?! Ne,
vikonte, nikada! Moram pobijediti ili poginuti.

147

Što se tiče Prévana, želim ga imati i imat ću ga. On to želi kazati, ali neće.
Riječju - to je naš roman.

Zbogom.

U ..., 20. rujna 17..

PISMO 82.

Cecilija Volanges
vitezu Dancenyju

Bože moj, koliko mi je Vaše pismo zadalo boli! Trebalo mi je uistinu
toliko strpljivosti da ga dočekam! Nadala sam se u njemu naći utjehu, a eto sad
sam još žalosnija nego prije no što sam ga primila. Jako sam plakala kad sam ga
čitala, ne spočitavam Vam to; ja sam već i prije toliko puta plakala zbog Vas, ali
mi to nije zadavalo boli. No ovaj put nije isto.

Što to hoćete reći? Da Vaša ljubav postaje patnja za Vas, da ne možete
više tako živjeti ni dulje podnositi svoj položaj? Zar ćete me prestati ljubiti zato
što to nije onako ugodno kao nekad? I meni se čini da ni ja nisam sretnija od
Vas, već naprotiv, a ipak Vas još više ljubim. Što Vam gospodin de Valmont
nije pisao, nije moja krivnja. Nisam ga to mogla moliti jer nisam bila s njim
nasamo i jer smo se dogovorili da nećemo nikad razgovarati pred drugima. To je
sve zbog Vas, da on može što prije učiniti ono što vi želite. Ne velim da i ja to
ne želim, u to morate biti sigurni, ali kako? Ako Vi mislite da je to tako lako,
onda nađite načina, ja ne tražim ništa bolje.

Mislite li da mi je ugodno što me mama svaki dan grdi, i to ona koja mi
prije nikad nije rekla ružne riječi, nego naprotiv? Sad mi je gore nego da sam u
samostanu. Ipak se tješim kad pomislim da je to zbog Vas. Bilo je čak trenutaka
kada sam se zbog toga ugodno osjećala. Ali kad vidim da se čak i ljutite, i to bez
ikakve krivnje s moje strane, onda postajem tužnija nego što sam bila zbog
svega što mi se do sada dogodilo. Kako je teško primati Vaša pisma! Da
gospodin de Valmont nije tako uslužan i tako okretan, ne znam što bih počela. A
tek Vama pisati, to je još teže. Cijelo prijepodne ne usuđujem se pisati jer je
mama posve blizu mene i svaki čas dolazi u moju sobu. Katkada mogu pisati
poslijepodne, pod izlikom da pjevam ili da sviram harfu, ali moram

148

prekidati nakon svakoga retka ne bi li čuli kako vježbam. Nasreću, moja
sobarica katkada uvečer zaspi, pa joj velim da ću i ja leći, samo da ode i
meni ostavi svjetlo. Zatim se moram zavući pod zastor da se ne vidi svjetlo, a
osim toga, osluškujem i najmanji šum kako bih mogla sve sakriti u krevet ako bi
tko došao. Voljela bih da se ovdje nađete pa da vidite! Vidjeli biste da čovjek
zaista mora jako voljeti kako bi sve to činio. Nakraju, istina je da činim sve što
mogu, a voljela bih da mogu i više.

Naravno, ne ustručavam reći da Vas ljubim i da ću Vas uvijek ljubiti;
nikad to nisam iskrenije rekla, a Vi se ljutite! A prije nego što sam Vam to
kazala, uvjeravali ste me da je to dovoljno za Vašu sreću. Ne možete poricati -
to je u Vašim pismima. Premda ih više nemam, sjećam se toga kao kad sam ih
čitala svaki dan. A sada kad smo rastavljeni, Vi ne mislite više tako! Tâ nećemo
uvijek biti rastavljeni! Bože moj, kako sam nesretna! I baš ste vi tome uzrok!

Da, zbilja, Vaša pisma! Nadam se da ste sačuvali ona koja mi je mama
oduzela i Vama vratila. Morat će doći vrijeme kad neću više biti u ovakvoj
neprilici kao sada i Vi ćete mi ih sva vratiti. Kako ću biti sretna kad ih budem
mogla uvijek čuvati a da se to nikoga ne tiče! Sad ih predajem gospodinu de
Valmontu, jer bih se inače previše izvrgavala opasnosti. Uza sve to, nikad mu ih
ne predajem bez velike muke.

Zbogom, dragi moj prijatelju. Ljubim Vas od svega srca. Ljubit ću Vas
cijeli svoj život. Nadam se da se sad više ne srdite. A kad bih u to bila sigurna,
ni ja si više ne bih sudila. Pišite mi što prije budete mogli jer osjećam da ću biti
vrlo tužna dok ne primim Vaše pismo.

U dvorcu ..., 21. rujna 17..

PISMO 83.

Vikont de Valmont
predsjednikovici de Tourvel

Zaboga, gospođo, nastavimo razgovor koji smo tako nesretno prekinuli
kako bih Vam napokon dokazao koliko se razlikujem od one odvratne slike
kakvom su me Vama prikazali, a osobito kako bih mogao uživati ono slatko
povjerenje što ste mi ga počeli iskazivati! Koliko draži znate podati vrlini! Kako

149

samo znate uljepšati i omiliti sve čestite osjećaje! Ah! U tome je Vaš čar, i to
najjači, jedini koji je u isti mah i snažan i dostojan poštovanja.

Zacijelo je dovoljno da Vas čovjek vidi pa da Vam se zaželi dopasti, da
Vas čuje u razgovoru s drugima pa da mu ta želja postane još jača. Ali onaj tko
ima sreću da Vas bolje upozna, tko katkada može čitati iz Vaše duše, taj uskoro
zapadne u neko plemenitije oduševljenje, obuzme ga neko poštovanje i ljubav,
pa obožava u Vama sliku svih kreposti. Možda sam ja, više nego drugi, stvoren
da ih ljubim i da se po njima ravnam, ali zaveden nekim zabludama koje su me
od njih udaljile, Vi ste me nanovo njima približili i na sebi pokazali sav njihov
čar. Hoćete li mi uzeti za zlo ovu novu ljubav? Hoćete li osuditi vlastito djelo?
Hoćete li sebe prekoravati čak i zbog koristi koju biste mogli imati od toga?
Kakva bismo se zla mogli bojati od tako čista osjećaja, a kakva bi slast bila kad
bismo ga iskusili?

Moja Vas ljubav plaši, držite je nasilnom i neobuzdanom! Ublažite je
umjerenijom ljubavlju, nemojte odbijati vlast koju Vam nudim. Kunem Vam se
da joj nikad neću biti nepokoran, i usuđujem se reći da ona nikad neće biti posve
izgubljena za vrlinu. Kakva bi mi se žrtva mogla činiti teškom kad bih bio
siguran da će je vaše srce nagraditi? Koji je to čovjek tako nesretan te ne zna
uživati u odricanjima što ih sam sebi nameće; zar mu ne bi bila draža jedna
dragovoljna riječ, jedan dragovoljan pogled nego svi užici što bi ih mogao silom
ili na prijevaru dobiti? A vi ste mislili da sam ja takav čovjek! I bojali ste me
se! Ah!

Zašto Vaša sreća ne ovisi o meni? Kako bih Vam se osvetio time što bih
Vas usrećio. Ali tu slatku moć ne daje jalovo prijateljstvo; nju nam donosi samo
ljubav!

Ta riječ Vas plaši! A zašto? Nježnija privrženost, snažnija veza, jedna
misao, ista sreća i iste patnje, što je u tome tuđe Vašoj duši? To je, međutim,
ljubav! Takva je barem ona koju Vi pobuđujete i koju ja osjećam! Ne računajući
na korist, ona osobito zna cijeniti djela po njihovoj zasluzi, a ne po njihovoj
vrijednosti; ona je neiscrpna riznica osjećajnih duša, i sve što ona čini i što se za
nju čini postaje dragocjeno.

Te su istine tako lako razumljive i mogu se tako ugodno primijeniti da ne
znam što je u njima strašno. Kakve bojazni u Vama može izazvati čovjek
kojemu ljubav ne dopušta drugu sreću nego samo Vašu? To je danas jedini
zavjet što ga evo pred Vama polažem. Sve ću žrtvovati kako bih ga ispunio,
osim osjećaja koji ga nadahnjuje. Pristanite na taj osjećaj i upravljat ćete njime
po svojoj volji. Ali ne dopustimo da nas on dijeli kad bi nas morao ujedinjavati.

150

Ako prijateljstvo koje ste mi ponudili nije prazna riječ, ako je ono, kao što ste
mi jučer rekli, najnježniji osjećaj što ga poznaje Vaša duša, neka nam ono bude
sucem, ja ga prihvaćam, ali neka je kao sudac ljubavi pristane saslušati jer
bi odbijanje da je sasluša značilo nanošenje nepravde, a prijateljstvo
nije nepravedno.

Drugi razgovor neće biti nezgodniji od prvoga: prilika za nj može se
pojaviti slučajno; Vi biste mu sami mogli odrediti vrijeme. Želim vjerovati da
nemam pravo. Zar Vam nije milije privući me k sebi nego se boriti protiv
mene? A zar sumnjate u moju poslušnost? Da nas ona treća osoba nije omela,
možda bih i ja bio prihvatio Vaše stavove. Tko zna dokle može ići Vaša moć?

Hoću li Vam reći? Katkada me upravo uplaši ta nesavladiva moć kojoj se
predajem ne usuđujući je odmjeriti, ta neodoljiva draž koja Vas čini vladaricom
mojih misli i mojih djela. Ah, možda bih se morao bojati razgovora što ga od
Vas tražim. Možda ću kasnije, vezan obećanjima, gorjeti od ljubavi koja se neće
moći ugasiti bez Vaše pomoći. Ah! smilujte se, gospođo, nemojte zlorabiti
svoju moć! Ali što, ako ćete Vi zbog toga biti sretniji, ako se ja zbog toga
budem činio dostojnim Vas, onda nema muka koje ne bi ublažile te utješljive
misli! Da, dobro osjećam, kad bih Vam još govorio, to bi značilo davati Vam
najjače oružje protiv sebe, još se više, podčiniti Vašoj volji. Lakše mi se
braniti od Vaših pisama; i u njima su iste Vaše riječi, ali vi niste tu, da im
date snagu. Međutim, užitak što Vas mogu slušati daje mi snagu da
prkosim opasnosti: imat ću barem tu sreću da sam sve učinio za Vas, čak i
protiv sebe, a moje će žrtve postati izrazom moga poštovanja prema
Vama. Presretan sam što Vam na tisuću načina dokazujem, kao što i na
tisuću načina osjećam, da jeste i da ćete uvijek biti najdraži predmet
mojega srca.

U dvorcu ..., 23. rujna 17..

PISMO 84.

Vikont de Valmont
Ceciliji Volanges

Vidjeli ste kako je jučer sve bilo protiv nas. Cio dan nisam Vam mogao

151