CHODERLOS DE LACLOS-Opasne veze

Lijepo sam Ti, Sofijo, rekla da ima slučajeva kad možemo pisati; stoga Te
uvjeravam da žalim što sam poslušala Tvoj savjet koji je zadao toliko bola
vitezu Dancenyju i meni. Kao dokaz da sam imala pravo poslužit će gospođa de
Merteuil, žena koja se u to dobro razumije i koja se na kraju složila sa mnom.
Ona mi je u početku govorila što i Ti, ali kad sam joj sve rastumačila, priznala
je da je to nešto posve drugo. Ona samo traži da joj pokažem sva pisma, i svoja i
ona viteza Dancenyja, kako bi bila sigurna da ću pisati samo ono što treba. Eto,
sad sam mirna. Bože moj, kako volim gospođu de Merteuil! Tako je dobra, a k
tome i vrlo poštovana žena. Tako mi nitko ništa ne može spočitavati.

Oh! kako ću sad pisati gospodinu Dancenyju, i kako će biti zadovoljan!
Bit će zadovoljniji nego što misli, jer dosad sam mu govorila samo o
prijateljstvu, a on je uvijek htio da mu izjavim ljubav. Mislim da je to isto, ali
se nisam usuđivala, a njemu je bilo samo do toga. Rekla sam to gospođi de
Merteuil, a ona mi je odgovorila da imam pravo i da ljubav smijemo priznati
samo onda kad joj ne možemo odoljeti. A ja sam sigurna da joj neću moći dalje
odolijevati. Na kraju krajeva, to je jedno te isto, a njemu će se više svidjeti.

Gospođa de Merteuil mi je rekla da će mi posuditi knjige koje govore o
svemu tome i koje će me poučiti dobrom ponašanju i boljem pisanju; jer znaš,
ona me upozorava na sve moje mane, a to mi je dokaz da me zaista voli. Samo
mi je preporučila da ne govorim mami o tim knjigama jer bi se činilo kao da je
previše zanemarila moj odgoj, a to bi je moglo rasrditi. Oh! neću joj ništa o
tomu govoriti.

Ipak je vrlo neobično da se jedna žena koja mi nije ni rod ni pomoz’ bog
više brine za mene nego rođena majka. Prava je sreća za mene što sam je
upoznala!

Zamolila je mamu da me prekosutra povede u Operu, u svoju ložu. Rekla
mi je da ćemo biti posve same i cijelo vrijeme razgovarati bez straha da će nas
tko čuti. To mnogo više volim nego operu. Razgovarat ćemo i o udaji, jer mi je
rekla da ću se doista udati. Ali nismo o tome mogle više razgovarati. Eto, nije li
čudno što mi mama o tome ništa ne govori?

Zbogom, moja Sofijo, idem pisati vitezu Dancenyju. Oh! kako sam
zadovoljna.

U ..., 24. kolovoza 17..

52

PISMO 30.

Cecilija Volanges
vitezu Dancenyju

Napokon Vam, gospodine, pristajem pisati kako bih Vas uvjerila u svoje
prijateljstvo, u svoju ljubav, jer biste inače bili nesretni. Kažete da nemam
dobro srce. Uvjeravam Vas da se varate, i sad se nadam da u to ne sumnjate.
Ako ste se žalostili što Vam nisam pisala, mislite li da i ja nisam trpjela? Bilo je
to zato što ni za živu glavu ne bih htjela učiniti nešto ružno, a sigurno ne bih ni
priznala svoju ljubav da sam joj mogla odoljeti. No vaša mi je tuga zadavala
previše boli. Nadam se da sad više nećete biti tužni i da ćemo biti vrlo sretni.

Vjerujem da ću imati zadovoljstvo vidjeti Vas večeras, i da ćete doći rano;
to još uvijek neće biti onako rano kako bih to ja željela. Mama će večerati kod
kuće i predložit će Vam, mislim, da ostanete na večeri; nadam se da nećete biti
onako zauzeti kao prekjučer. Mora da je bila ugodna večera na koju ste išli, zar
ne, jer ste otišli vrlo rano. No, ne govorimo o tome; sada kad znate da Vas
ljubim, nadam se da ćete ostajati sa mnom što duže budete mogli, jer ja sam
zadovoljna samo kad sam s Vama, i željela bih da i Vi tako osjećate.

Veoma mi je žao što ste još tužni, ali nisam ja tome kriva. Čim dođete,
zatražit ću da sviram harfu, kako biste odmah dobili moje pismo. To je najviše
što mogu učiniti.

Zbogom, gospodine. Silno Vas ljubim, svim svojim srcem. Što Vam to
više govorim, to sam zadovoljnija. Nadam se da ćete i Vi biti zadovoljnu

U ..., 24. kolovoza 17..

PISMO 31.

Vitez Danceny
Ceciliji Volanges

Da, sigurno, bit ćemo sretni. Moja je sreća sigurna jer me ljubite; Vaša

53

nikad neće prestati ako mora trajati koliko i ljubav koju ste mi udahnuli. Što! Vi
me ljubite, ne bojite se više uvjeravati me u svoju ljubav! Što mi to više
govorite, to sam zadovoljniji. Kad sam pročitao ono dražesno ja Vas ljubim,
napisano Vašom rukom, čuo sam Vaša lijepa usta kako mi ponavljaju to
priznanje. Vidio sam kako me netremice gledaju Vaše prekrasne oči, koje je još
uljepšavao izraz nježnosti. Primio sam Vašu prisegu da ćete uvijek živjeti za
mene. Ah, primite moju zakletvu da ću cio život posvetiti Vašoj sreći; primite
je, budite sigurni da je neću iznevjeriti.

Kako smo sretno proveli jučerašnji dan! Ah! Zašto gospođa de Merteuil
svaki dan ne kazuje tajne Vašoj mami? Zašto se pomisao na stegu što nas
očekuje mora miješati sa slatkom uspomenom koja me prožima? Zašto ne mogu
bez prestanka držati tu lijepu ruku koja mi je napisala ja Vas volim! i sveudilj je
ljubiti, te se tako svetiti što ste mi uskratili jednu veću milost?

Recite mi, moja Cecilijo, nije li Vam bilo žao kad je Vaša mama ušla, kad
smo se zbog njezine prisutnosti bili prisiljeni ravnodušno gledati, kad me niste
više mogli tješiti uvjeravajući me u svoju ljubav, a odbijajući da mi date o njoj
dokaza? Niste li rekli u sebi: jedan bi ga poljubac učinio sretnijim, a ja sam ga
lišila te sreće? Obećajte mi, ljubazna moja prijateljice, da ćete prvom prilikom
biti manje strogi! Za volju toga obećanja naći ću više hrabrosti da podnosim
neugodnosti što nam ih prilike spremaju, a okrutne gubitke ublažit će bar
vjerovanje da i Vi dijelite sa mnom tu žalost.

Zbogom, dražesna moja Cecilijo, vrijeme je da krenem k Vama. Ne bih se
mogao rastati od Vas, kad to ne bi bilo zato da Vas vidim. Zbogom, Vi koju
toliko ljubim, koju ću uvijek sve više ljubiti.

U ..., 25. kolovoza 17..

PISMO 32.

Gospođa de Volanges
predsjednikovici de Tourvel

Vi hoćete, dakle, gospođo, da vjerujem u čestitost gospodina de
Valmonta? Priznajem da se ne mogu na to odlučiti. Bilo bi mi jednako teško
držati ga poštenim na temelju onoga što ste mi ispripovijedili, kao i smatrati

54

poštena čovjeka pokvarenim zato što sam doznala za jednu njegovu pogrešku.
Ljudi ni u čemu nisu savršeni, ni u zlu ni u dobru. Zločinac ima vrlina kao što
čestit čovjek ima mana. Utoliko mi se prije čini da treba vjerovati u tu istinu
zato što iz nje proistječe potreba da budemo milosrdni prema zlima kao i prema
dobrima, i da ona jedne čuva od oholosti, a druge spašava od malodušnosti. Vi
ćete zacijelo smatrati da u ovom trenu vrlo slabo primjenjujem to praštanje što
ga pripovijedam. Jest, jer vidim u njemu samo pogubnu slabost; jer nas ono
navodi da na isti način postupamo s pokvarenim i s poštenim čovjekom

Nikako ne želim ispitivati razloge koji su potaknuli gospodina de
Valmonta na onaj čin. Želim vjerovati da su hvale vrijedni kao i sam čin. Ali
nije li on ipak provodio život unoseći u obitelji razdor, sramom i sablazan?
Slušajte, ako Vam se to hoće, glas nesretnika kojemu je pritekao u pomoć, ali
neka Vas on ne priječi da čujete i krikove žrtava koje je strovalio u ponor. Kad
bi on bio, kao što Vi velite, samo primjer za opasnost od ljubavnih veza, ne bi li
uza sve to i sam bio opasna veza? Vi držite da će se moći vratiti na pravi put.
Pođimo dalje: pretpostavimo da se to čudo dogodi. Ne bi li javno mišljenje ipak
bilo protiv njega, i ne bi li ono dostajalo da prema njemu odredite svoje
ponašanje? Samo Bog može odriješiti čovjeka njegovih grijeha u času kajanja,
jer on čita iz ljudskih srdaca, dok ljudi mogu ocjenjivati misli samo po djelima.
Nijedan se čovjek, kad izgubi poštovanje drugih, nema pravo tužiti na to nužno
nepovjerenje zbog kojega je tako teško naknaditi taj gubitak. Pomislite prije
svega, moja mlada prijateljice, da ćemo katkada izgubiti to poštovanje ako ga i
samo naizgled podcjenjujemo. Nemojte ovu strogost smatrati nepravdom, jer
premda možemo opravdano vjerovati da se ne odričemo dragocjenog dobra na
koje polažemo pravo, lakše će učiniti kakvo zlo onaj kojega ne zadržava ta
snažna brana. U takvu bi Vas svjetlu pokazala prisna veza s gospodinom de
Valmontom, ma koliko bezazlena ona bila.

Uplašena žarom kojim ga branite, želim odmah odbiti sve prigovore što ih
slutim. Vi ćete mi navesti gospođu de Merteuil, kojoj je ta veza oproštena.
Zatim ćete me pitati zašto ga ja primam u svoju kuću? Reći ćete mi: ne samo što
ga čestiti ljudi nisu odbacili, nego ga primaju, pa čak i traže, u takozvano
otmjeno društvo. Mislim da na sve to mogu odgovoriti.

Prvo, gospođa de Merteuil, ta uistinu vrlo poštovana žena, ima možda
samo jednu manu: previše se pouzdaje u svoju moć - spretna vozačica koja voli
voziti kola između litica i provalija i koju samo uspjeh može opravdati. Pravo je
što je hvale, ali bi bilo glupo povoditi se za njom. Ona to sama priznaje i
osuđuje se zbog toga. Što stječe više iskustva, to i njezina načela bivaju stroža, i

55

ja Vas bez straha uvjeravam kako bi i ona bila mojega mišljenja.
Što se mene tiče, neću sebe pravdati više nego druge. Istina je da primam

gospodina de Valmonta; svuda ga primaju. Među tisućama nedosljednosti što
vladaju društvom, to je samo jedna više. Vi, kao i ja, znate da ih cijeli život
opažamo, da se tužimo na njih i da im podliježemo. Gospodin de Valmont, sa
svojim uglednim imenom, velikom imovinom i mnogo ljupkih osobina, rano je
uvidio da je dovoljno znati se jednako vješto služiti laskanjem i porugom kako
bismo ovladali društvom. Nitko kao on nema tu dvostruku sposobnost: jednom
osvaja, a drugom ulijeva strah. Ne poštuju ga, nego mu laskaju. Takav je njegov
život u društvu koje ima više razboritosti nego hrabrosti, i kojemu je milije
štedjeti ga nego se boriti protiv njega.

Ali ni gospođa Merteuil ni bilo koja druga žena ne bi se usudila zatvoriti
se na selu, gotovo nasamo, s takvim čovjekom. Bilo je suđeno najpametnijoj,
najčednijoj od svih žena da dade primjer te nedosljednosti. Oprostite mi tu riječ,
izmakla mi je iz osjećaja prijateljstva. Lijepa moja prijateljice, Vaša Vas
čestitost izdaje spokojem što Vam ga ulijeva. Pomislite samo da čete za suce
svoga postupka imati s jedne strane lakoumne ljude koji ne vjeruju u vrlinu što
je ni sami nemaju, a s druge strane pokvarenjake koji će se praviti da ne vjeruju
u vrlinu kako bi Vas kaznili što ste je Vi imali. Razmislite da u ovom trenutku
Vi činite ono što se ne bi odvažili ni neki muškarci. Zaista vidim da se među
mladićima koji gospodina de Valmonta drže pravim božanstvom najpametniji
boje pokazati svoju prisnu vezu s njime, a Vi, Vi se toga ne plašite! Ah! vratite
se, vratite, zaklinjem Vas... ako moji razlozi nisu dovoljni, poslušajte barem
moje prijateljstvo. Zbog njega Vas salijećem molbama, zbog njega ih uslišite.
Smatrat ćete moje prijateljstvo strogim, a ja bih željela da ono bude izlišno, ali
mi je milije da se tužite na njegovu brigu za Vas nego na njegov nemar.

U ..., 24. kolovoza 17..

PISMO 33.

Markiza de Merteuil
vikontu de Valmontu

Čim se bojite uspjeha, moj dragi vikonte, čim ste nakanili predati oružje i

56

čim Vam je manje stalo do pobjede nego do borbe, ja Vam nemam više što reći.
Vaše je ponašanje remek-djelo opreznosti. Ono bi bilo uzor gluposti uz suprotnu
pretpostavku i, da Vam pravo kažem, bojim se da se zavaravate.

Ne spočitavam Vam što niste iskoristili trenutak. S jedne strane ne vidim
jasno da je i došao, a s druge strane dobro znam, što god se o tome govorilo, da
promašena prilika može opet doći, ali prenagli se korak nikad ne vraća.

Ali prava je ludost što pišete pisma. Kladim se da ne znate kamo Vas to
može odvesti. Nadate li se možda toj ženi dokazati da se mora podati? Meni se
čini da je to stvar osjećaja a ne dokazivanja, a da bi to prihvatila, treba je ganuti
a ne umovati. A čemu bi služilo da je raznježite pismima, kad ionako ne biste
bili tamo da iskoristite te osjećaje? Kad bi Vaše lijepe rečenice izazvale
ljubavnu opojnost, Vi sebi umišljate kako bi ona trajala tako dugo da je
razmišljanje ne bi imalo vremena uništiti? Pomislite što je potrebno da se
napiše jedno pismo i što se sve događa, prije nego što se preda. Pogledajte prije
svega može li žena s načelima Vaše bogomoljke tako dugo željeti ono što
nastoji nikad ne poželjeti. Taj postupak može imati uspjeha s djecom koja kad
napišu »ja Vas ljubim« ne znaju da su rekla »predajem se.« Ali čini mi se da
razborita vrlina gospođe de Tourvel odlično poznaje vrijednost riječi. Zato,
usprkos prednosti koju ste nad njom imali u razgovoru, ona Vas tuče u svom
pismu. A znate li što tada biva? Samim time što se prepire s Vama, neće se
predati. Kad tražimo dobre razloge, mi ih i nađemo i izložimo te ustrajemo u
njima ne toliko što su dobri, koliko da ne poreknemo ono što smo kazali.

Usto, jedna napomena koju ste začudo mimoišli: ništa nije tako teško u
ljubavi kao pisati o onome što ne osjećamo. Velim pisati, ali tako da se čini
vjerojatnim: ne zato što se ne bismo služili istim riječima, nego zato što ih ne
biramo na isti način ili, bolje reći, upravo ih biramo, a to je već dosta. Pročitajte
iznova svoje pismo: u njemu vlada red koji Vas odaje u svakoj rečenici.
Vjerujem da je Vaša predsjednikovica prilično slabo naobražena da bi to
opazila, ali što onda? Dojam je ipak promašen. To je pogreška romana. Pisac se
iz svih sila trudi zagrijati, a čitatelj ostaje hladan. Héloïse je jedini izuzetak, i to
me opažanje, osim piščeva dara, uvijek navodilo na pomisao da je građa toga
romana istinita. Ali s govorom nije tako. Navika da naprežemo svoj organ
izaziva osjećajnost, a sklonost suzama je pojačava: izraz želje miješa se u očima
s izrazom nježnosti; napokon, nesređene riječi daju dojam smetenosti i nereda -
a to je prava ljubavna rječitost, osobito pak prisutnost ljubljene osobe priječi
nam razmišljanje i budi u nama želju da budemo pobijeđene.

Vjerujte mi, vikonte, ona traži da joj više ne pišete; iskoristite to kako

57

biste popravili svoju pogrešku i čekajte priliku da s njom govorite. Znate li da ta
žena ima više snage nego sam mislila? Njezina je obrana dobra, i da joj pismo
nije onako dugačko, te da nema onoga izgovora koji Vam daje kad govori o
zahvalnosti, ne bi se ničim odala.

Još mi se čini da morate vjerovati u uspjeh i zbog toga što ona troši
previše snage odjednom. Vidim unaprijed da će je iscrpsti braneći riječi, pa je
neće imati za obranu same stvari.

Šaljem Vam natrag Vaša dva pisma i, ako budete pametni, to će biti
posljednja pisma prije sretnog trenutka. Da nije tako kasno, govorila bih Vam o
maloj Volanges. Ona dobro napreduje i s njom sam zadovoljna. Mislim da ću
svršiti stvar prije nego Vi, na Vašu veliku sramotu. Zbogom za danas.

U ..., 24. kolovoza 17..

PISMO 34.

Vikont de Valmont
markizi de Merteuil

Vi sjajno govorite, moja lijepa prijateljice; samo, zašto se toliko trudite
dokazati ono što svi znaju? Za brz uspjeh u ljubavi bolje je govoriti nego pisati -
to je, mislim, smisao vašeg pisma. Pa, da, to su temeljna načela umijeća
zavođenja. Primijetit ću ipak da Vi navodite samo jednu iznimku od toga načela,
a ima ih dvije. Djeci koja tako postupaju iz plašljivosti i koja se podaju iz
neznanja valja pridružiti učene žene koje se upuštaju u ljubav iz samoljublja, a
taština ih odvodi u klopku. Na primjer, posve sam siguran da grofica de B...,
koja je bez teškoća odgovorila na moje prvo pismo, nije tada imala prema meni
više ljubavi nego ja prema njoj, i da je u tomu vidjela tek zgodnu priliku kako bi
progovorila o predmetu koji joj je vjerojatno činio čast.

Bilo kako bilo, svaki će Vam odvjetnik reći da se to načelo ne može
primijeniti na svaki slučaj. Vi zaista pretpostavljate da mogu birati: pisati ili
govoriti, ali nije tako. Od onoga događaja od 19. kolovoza moja okrutnica, koja
se čuva kako bi izbjegla susrete sa mnom, pokazala je takvu lukavost te je
izigrala moju. Nastavi li tako, prisilit će me na ozbiljno razmišljanje o načinu na
koji bih ponovno mogao dobiti tu prednost, jer ni u kom slučaju ne želim da me

58

ma u čemu pobijedi. Ratujemo čak i oko mojih pisama: nezadovoljna je što na
njih ne odgovara, pa ih ne želi primati. Za svako je pismo potrebna nova
lukavština, koja uvijek ne uspijeva.

Sjećate se kako sam na jednostavan način predao prvo, a ni s drugim nije
bilo teškoća. Ona me zamolila neka joj vratim njezino pismo: ja sam joj dao
svoje umjesto njezina, a da nije ništa posumnjala. Ali, bilo od srditosti što sam
je tako nasamario, bilo od hira ili, napokon, zato što je poštena - tvrdoglavo je
odbijala moje treće pismo. Ipak se nadam da će se popraviti zbog neprilike u
koju ju je dovelo to dosljedno odbijanje.

Nisam se odviše začudio što nije htjela primiti pismo koje sam joj
naprosto pružio, jer bi to značilo da je nešto dopustila, a ja očekujem dulju
obranu. Nakon toga pokušaja, učinjena onako, u prolazu, stavio sam pismo u
omotnicu i, iskoristivši vrijeme oblačenja, pri kojemu su bile prisutne gospođa
de Rosemonde i sobarica, ja sam joj ga poslao po svome slugi s nalogom da joj
kaže kako je to papir što ga je od mene tražila. Pogodio sam da će se bojati
sablažnjivoga objašnjenja što bi ga izazvalo njezino odbijanje. I zaista, ona
primi pismo, a moj izaslanik, kojemu bijah naredio da joj motri lice, a koji ima
dobro oko, opazio je na njemu lagano crvenilo i više zbunjenosti nego srdžbe.

Čestitao sam sebi zato što će ona zadržati to pismo, ili što će se, bude li
mi ga htjela vratiti, morati naći sa mnom nasamo, što bi mi dalo priliku da
porazgovaram s njom. Otprilike jedan sat kasnije uđe u moju sobu jedan njezin
sluga i preda mi pismo svoje gospodarice, ali drukčijeg oblika nego što je bilo
moje. Na omotnici prepoznah njezin tako željeni rukopis. Žurno ga otvorih... To
je bilo moje pismo, neotpečaćeno i samo presavijeno nadvoje. Pretpostavljam
da je pribjegla toj vražjoj lukavštini iz straha da bih ja mogao manje prezati od
skandala nego ona.

Vi me poznajete. Ne moram Vam opisivati svoj bijes. Morao sam ipak
povratiti svoju hladnokrvnost i potražiti nova sredstva. Evo jedinoga što sam ga
našao.

Svakog jutra odlaze odavde po pisma na poštu, udaljenu otprilike tri četvrt
milje. Za tu nam svrhu služi obložena kutija slična škrabici za milostinju. Jedan
ključ ima zakupac pošte, a drugi gospođa de Rosemonde. Danju svi stavljaju u
nju svoja pisma, kad tko hoće. Uvečer ih odnose na poštu, a ujutro idu po ona
koja su netom prispjela. Sve sluge, bili stranci ili domaći, jednako obavljaju tu
službu. Nije bio red na moga slugu, ali on ipak pristade ići pod izgovorom da
tamo ima nekog posla.

Ja u međuvremenu napišem pismo. Iskrivio sam svoj rukopis na adresi, i

59

dosta dobro na omotnici krivotvorio poštanski žig Dijona. Odabrao sam taj grad
ponajprije zato što mi se činilo veselije pisati iz istoga mjesta kao i njezin muž,
budući da sam tražio ista prava kao i on, ali i stoga što je moja ljepotica cio dan
govorila kako žarko želi dobiti pismo iz Dijona. Činilo mi se da je pravedno
učiniti joj to zadovoljstvo.

Kad sam jednom poduzeo sve te mjere opreza, bilo je lako priložiti to
pismo drugima. Još sam na taj način postigao da budem prisutan kad se primaju
pisma, jer je ovdje običaj da se okupimo pri doručku i čekamo dolazak pisama
prije nego se raziđemo. Napokon ona stignu.

Gospođa de Rosemonde otvori kutiju. »Iz Dijona«, reče ona dajući pismo
gospođi de Tourvel. »To nije rukopis moga muža«, doda ona uzbuđenim glasom
kidajući žustro kuvertu: na prvi pogled prepozna u čemu je stvar. Lice joj se
tako promijeni, te gospođa de Rosemonde to opazi i upita je: »Što Vam je?« I ja
pristupim bliže govoreći: »Ta zar je to pismo toliko strašno?« Stidljiva se
bogomoljka ne usudi ni podignuti oči, ne reći ni riječi, a kako bi se izvukla iz
neprilike, pričini se kao da letimično pregledava pismo, koje nije bila u stanju
čitati. Uživao sam u njezinoj uzbuđenosti i, kako mi je nije bilo žao malo
naljutiti, dodam: »Vaš miran izgled pobuđuje nadu da Vam je ovo pismo
pričinilo više iznenađenja nego bola.« Tada je srdžba raspali snažnije nego
obzirnost, pa odgovori: »U njemu ima stvari koje me vrijeđaju i čudim se kako
mi ih se usudio napisati.« »A tko to?« prekine je gospođa de Rosemonde. »Nije
potpisano«, odgovori srdita ljepotica »ali jednako prezirem i pismo i njegova
pisca. Prisilit će me da prestanem razgovarati s njime.« Izrekavši te riječi, ona
podere drsko pismo, stavi komadiće u džep, ustane i ode.

Usprkos toj srdžbi, ipak je dobila moje pismo. Uzdajući se u njezinu
radoznalost, vjerujem da ga je cijelo pročitala.

Predaleko bi me odvelo kad bih opisivao pojedinosti toga dana. Prilažem
ovom pismu koncept dvaju prethodnih pisama. O svemu ćete biti izviješteni kao
i ja. Ako želite biti upućeni u moje dopisivanje, morate se naviknuti odgonetati
moje koncepte, jer ih ni za što na svijetu ne bih mogao prepisivati. Zbogom,
moja lijepa prijateljice.

U ..., 25. kolovoza 17..

PISMO 35.

60

Vikont de Valmont

predsjednikovici Tourvel

Moram Vas poslušati, gospođo; moram Vam dokazati da mi i uza sve
pogreške što mi ih volite pripisivati ostaje bar dovoljno obzirnosti da ne
dopustim sebi jedan prijekor i dovoljno hrabrosti da nametnem sebi i najbolnije
žrtve. Vi mi nalažete šutnju i zaborav. Pa dobro! Prisilit ću svoju ljubav na
šutnju i zaboravit ću, bude li moguće, okrutnost kojom ste je primili. Zacijelo
mi želja da Vam se svidim nije davala pravo na Vašu ljubav, a priznajem i to da
potreba za Vašim milosrđem nije bila razlogom da ga zadobijem. Vi moju
ljubav držite uvredom, a zaboravljate ovo; kad bi u njoj bilo kakve krivnje, Vi
biste istodobno bili njezinim uzrokom i njezinim opravdanjem. Vi zaboravljate i
ovo: naučan otvarati Vam svoju dušu, čak i onda kad mi je to povjerenje moglo
škoditi, nisam Vam više mogao tajiti osjećaje koji su mi ispunjali dušu. Ono što
sam učinio iz čiste iskrenosti, Vi to smatrate drskošću. Umjesto nagrade za
moju najnježniju, najsmjerniju i najiskreniju ljubav, Vi me tjerate daleko do
sebe. I najzad, govorite mi o svojoj mržnji... Tko se drugi ne bi žalio što tako s
njime postupate? Samo se ja pokoravam: sve podnosim bez gunđanja; Vi me
udarate, a ja Vas obožavam. Nepojmljiva moć koju imate nada mnom čini Vas
neprijepornom gospodaricom mojih osjećaja. A razlog što Vam se moja ljubav
opire, što je ne možete uništiti, leži u tome što je ona Vaše a ne moje djelo.

Ne tražim uzvrat Vaše ljubavi. Nikad nisam na to ni pomislio. Ne
očekujem čak ni onu samilost kojoj sam se mogao nadati zbog pažnje što ste mi
je katkada znali iskazivati. Ali mislim, i to priznajem, da mogu od Vas tražiti
pravednost.

Vi mi pišete, gospođo, da me je netko pred Vama pokušao oklevetati. Da
ste slušali savjete svojih prijatelja, ne biste mi bili dopustili da Vam priđem: to
su Vaše riječi. A tko su ti ljubazni prijatelji? Ti tako strogi i kreposni ljudi
zacijelo pristaju da im se čuju imena; zasigurno se ne bi htjeli skrivati u mraku s
podlim klevetnicima. Doznat ću ja već njihova imena i njihove prigovore.
Znajte, gospođo, da imam pravo doznati jedno i drugo jer me sudite po njima.
Ne osuđuje se krivac a da mu se ne priopći njegov zločin i da mu se ne kažu
imena tužitelja. Ne tražim druge milosti i obvezujem se da ću se opravdati i
prisiliti ih da sve poreknu.

Ako sam možda odveć prezirao isprazne klevete ljudi koje malo cijenim,
drukčije je kad je u pitanju vaše poštovanje mene; pa kad ulažem cio svoj život
kako bih zaslužio Vaše poštovanje, neću pustiti da mi ga nekažnjeno otmu. Ono

61

mi biva to dragocjenije što ću njemu zacijelo morati zahvaliti za molbu koju mi
se bojite uputiti a koja bi mi, kažete, dala pravo na Vašu zahvalnost . Ne samo
da od Vas ne tražim zahvalnost, nego ću držati da Vam je dugujem ako mi
pružite priliku da Vam iskažem kakvu ugodnost. Ponajprije, budite pravedni
prema meni, pa mi kažite: što želite od mene? Užitku da Vas vidim dodajte
sreću što Vam služim, i bit ću zadovoljan Vašim milosrđem. Što Vas može
spriječiti? Ne strah od odbijanja, nadam se. Osjećam da Vam ne bih mogao
oprostiti taj strah. Nije to odbijanje ako Vam ne vratim pismo. Želim više nego
Vi da mi ono više ne bude potrebno: ali kako sam se naučio vjerovati da imate
tako nježnu dušu, samo Vas u tom pismu mogu naći onakvom kakvom želite
izgledati. Kad Vas tako žarko želim učiniti osjetljivom, vidim da biste radije
pobjegli stotinu milja od mene nego na to pristali. Kada sve u Vama povećava i
opravdava moju ljubav, to me pismo ponovno uvjerava da Vas moja ljubav
vrijeđa. Kad Vas gledam i kad mi se ta ljubav čini najvećim dobrom, moram
čitati Vaše pismo kako bih osjetio da je to samo strašno mučenje. Razumijete li
sada da bi moja najveća sreća bila kad bih Vam mogao vratiti to kobno pismo;
ponovno ga tražiti od mene, značilo bi ovlastiti me da ne vjerujem više u ono
što to pismo sadrži. Nadam se da ne sumnjate kako sam Vam ga spreman vratiti.

U ..., 21. kolovoza 17..

PISMO 36.

Vikont de Valmont
predsjednikovici de Tourvel

Vaša strogost, gospođo, biva svakog dana sve veća i, ako smijem reći, čini
mi se da se manje bojite biti nepravedni nego milostivi. Budući da ste me
osudili ne saslušavši me, morali ste zacijelo osjetiti da Vam je lakše ne čitati
moje listove nego na njih odgovarati. Vi tvrdoglavo odbijate moja pisma i
vraćate mi ih s prezirom. Na kraju me silite da pribjegavam lukavštini upravo
onda kad mi je jedini cilj uvjeriti Vas u svoju iskrenost. Potreba da se branim,
do koje ste me doveli, zacijelo će biti dovoljna kako bi opravdala moja sredstva.
Uostalom, iskrenost mojih osjećaja uvjerava me da Vas je dovoljno s njima
upoznati kako bih ih mogao opravdati u Vašim očima. Zato sam mislio da mogu
sebi dopustiti to malo skretanje. Usuđujem se povjerovati da ćete mi to oprostiti

62

i da se nećete odveć iznenaditi što je ljubav lukavija kad joj se valja očitovati
negoli ravnodušnost kad ubija ljubav.

Dopustite mi, gospođo, da Vam posve razotkrijem svoje srce. Ono pripada
Vama, pa je red da ga upoznate.

Kad sam dolazio gospođi de Rosemonde, nisam mogao ni sanjati kakva
me sudbina ondje čeka. Nisam imao pojma da ste Vi tu. Dodat ću k tomu, onako
iskreno, kao što dolikuje momu značaju, kako moj mir ne bi bio pomućen ni da
sam to znao. Ne zato što ne bih Vašoj ljepoti odavao priznanje koje joj se ne
može poreći, nego stoga što sam bio naviknut osjećati samo žudnju i odavati se
samo željama koje potiče nada. Stoga nisam poznavao ljubavne jade.

Vi ste bili svjedokom molba kojima me gospođa de Rosemonde zaklinjala
da se zadržim kod nje neko vrijeme. Već sam bio proveo jedan dan s Vama: ipak
sam popustio, ili sam barem tako mislio, pred tako prirodnim i tako opravdanim
zadovoljstvom iskazati svoju pažnju poštovanoj rođakinji. Način života koji se
ovdje provodi nedvojbeno se mnogo razlikovao od života kakav sam ja naučio
provoditi, ali me ipak ništa nije stajalo da mu se prilagodim. Ne nastojeći
proniknuti u razlog toj promjeni koja se u meni zbivala, pripisivao sam je tek
lakoći svoje naravi, o kojoj sam Vam, mislim, već govorio.

Za nesreću (a zašto to mora biti nesreća?), kad sam Vas bolje upoznao,
uskoro sam uvidio da je Vaše čarobno lice, koje mi je jedino zapelo za oko,
Vaša najmanja odlika: Vaša me nebeska duša zadivila i zavela moju. Divio sam
se ljepoti, obožavao vrlinu. No ne pomišljajući Vas osvojiti, bavio sam se mišlju
da Vas zavrijedim. Tražeći Vaše oproštenje za prošlost, priželjkivao sam Vaš
pristanak u budućnosti. To sam tražio u Vašim riječima, vrebao u Vašim
pogledima, u onim pogledima iz kojih je izlazio otrov, utoliko opasniji što se
izlijevao bez ikakve svrhe, a primao bez nepovjerenja.

Tada sam upoznao ljubav. Ah! kako sam bio daleko od toga da se na nju
potužim! Makar bijah odlučio zakopati je u vječnu šutnju, podavao sam se bez
straha i posvema tom slatkom osjećaju. Njezina je moć svakim danom bivala
sve jača. Uskoro se užitak što Vas vidim prometnuo u potrebu. Kad biste se
udaljili jedan trenutak, srce mi se stezalo od tuge; na šum koji mi je najavljivao
Vaš povratak zakucalo bi od radosti. Živio sam samo po Vama i za Vas.
Međutim, zaklinjem Vas, recite mi, je li mi u veselju vragolastih igara ili u
ozbiljnom razgovoru ikad izmakla ijedna riječ koja bi mogla odati tajnu moga
srca?

Napokon je došao dan kad je počela moja nesreća; a po nekoj nepojmljivoj
zloj kobi povod tome bijaše jedan plemenit čin. Da, gospođo, među onim

63

nesretnicima kojima sam pritekao u pomoć, podajući se onoj rijetkoj
osjećajnosti koja uljepšava i samu ljepotu i povećava vrijednost vrline, Vi ste
napokon zaludjeli moje srce već ionako opijeno silnom ljubavlju. Sjećate se,
možda, kakve su me brige salijetale na povratku? Nažalost, nastojao sam se
boriti protiv jedne naklonosti koja je, osjećao sam, bivala jača od mene.

Kad sam u toj neravnopravnoj borbi iscrpio svoje snage, jedan me
nepredviđen slučaj dovede licem u lice s Vama. Tada sam podlegao, priznajem.
Moje prepuno srce nije moglo zadržati ni svoje riječi ni svoje suze. A zar je to
zločin? Ako jest, nisam li dosta kažnjen strašnim mukama kojima sam izložen?

Razdiran beznadnom ljubavlju, ja zazivam Vašu samilost, a nalazim samo
mržnju: nemajući druge sreće osim da Vas gledam, moje Vas oči traže protiv
moje volje, a strepim da ne sretnem Vaše poglede. U tako okrutnom stanju u
koje ste me Vi natjerali provodim dane skrivajući svoje muke, a noću im se
predajem; dok Vi, mirni i spokojni, poznajete te bolove samo zato što ih
izazivate i što im se veselite. A uza sve to, Vi se tužite, a ja se ispričavam.

Eto, gospođo, to je vjeran prikaz onoga što Vi nazivate mojim grijesima, a
bilo bi možda pravednije nazvati ih mojim nesrećama. Čista i iskrena ljubav,
poštovanje koje nikad nije zatajilo, potpuna pokornost - to su osjećaji koje ste u
me udahnuli. Ne bih se bojao prinijeti ih na dar i samom božanstvu. O, Vi koji
ste njegovo najljepše djelo, ugledajte se u njegovo milosrđe! Pomislite na moje
paklene muke, pomislite, osobito, da ćete Vi, koji ste me stavili između očajanja
i najvećeg blaženstva, prvom riječju koju izgovorite zauvijek odlučiti o mojoj
sudbini.

U ..., 23. kolovoza 17..

PISMO 37.

Predsjednikovica de Tourvel
gospođi de Volanges

Pokoravam se, gospođo, savjetima što mi ih daje Vaše prijateljstvo. Kako
sam se naučila u svemu dijeliti Vaše mišljenje, vjerujem da se ono vazda
temelji na razumu. Čak ću priznati da gospodin de Valmont zaista mora biti
beskonačno opasan ako se u isti mah može pretvarati da je onakav kakvim se

64

ovdje prikazuje, a da ostane kakvim ga Vi opisujete. Bilo kako bilo, budući da
Vi to tražite, udaljit ću ga od sebe; barem ću učiniti sve što mogu, jer stvari koje
bi u biti trebale biti najjednostavnije često postaju neprilične zbog forme.

Čini mi se ipak nemogućim tražiti to od njegove tetke: bilo bi to
uvredljivo i za nju i za njega. Ne bih se tako lako odlučila ni da se sama
povučem odavde. Osim razloga koje sam Vam već iznijela glede gospodina de
Tourvela, ako moj odlazak ne bi bio po volji gospodinu de Valmontu, što je
moguće, zar ne bi lako mogao doći za mnom u Pariz? I ako bi se vratio zbog
mene, ili ako bi se barem tako pomislilo, zar se to ne bi činilo čudnijim nego da
smo se sreli na ladanjskom imanju, kod osobe za koju se zna da je njegova
rođakinja a moja prijateljica?

Ne preostaje mi ništa drugo nego isposlovati da se sam udalji. Osjećam
kako je teško učiniti takav prijedlog. Ipak, budući da mu je, čini se, stalo
dokazati mi da je pošteniji nego što se o njemu misli, nadam se uspjehu. Neće
mi ga biti teško iskušati i prosuditi jesu li se uistinu - kao što on često govori -
poštene žene ikad imale ili će ikad imati razloga žaliti se na njegovo ponašanje.
Ako ode, kao što želim, to će zaista biti iz obzira prema meni, jer ne sumnjam
da ovdje kani provesti velik dio jeseni. Ako pak odbije moju molbu i tvrdoglavo
ostane pri tome da ne ode, uvijek ću imati vremena sama otputovati, i to vam
obećavam.

Evo, gospođo, to je, mislim, sve, što je Vaše prijateljstvo od mene
zahtijevalo; trudim se udovoljiti Vam i tako Vam pokazati kako sam, i usprkos
žaru kojim sam možda branila gospodina de Valmonta, ipak spremna ne samo
slušati nego i poslušati savjete svojih prijatelja. Čast mi je biti, itd.

U ..., 25. kolovoza 17..

PISMO 38.

Markiza de Merteuil
vikontu de Valmontu

Dragi moj vikonte, upravo mi stiže vaše opširno pismo. Ako je na njemu
točan datum, morala sam ga primiti prije dvadeset i četiri sata. Bilo kako bilo,
kad bih ga htjela pročitati, ne bih Vam imala vremena odgovoriti na nj. Zato mi

65

je milije potvrditi Vam samo primitak pisma, a razgovarat ćemo o drugome. Ne
zato što Vam ne bih imala što reći o sebi. Ujesen gotovo nitko tko sliči na
čovjeka ne ostaje u Parizu. Zato sam već mjesec dana tako dobra ponašanja te
me sve od toga boli, i svatko bi se drugi osim moga viteza zamorio dokazima
moje vjernosti. Budući da nemam posla, zabavljam se s malom Volanges, i o
njoj Vam želim govoriti.

Znate li da ste izgubili više nego što mislite što se niste pozabavili tim
djetetom? Ona je uistinu preslatka! Nema ni karaktera ni načela; pomislite
koliko bi Vam njezino društvo bilo drago i ugodno. Ne vjerujem da se odlikuje
obiljem osjećaja, ali sve u njoj upućuje na najživlja uzbuđenja. Makar nema ni
duha ni lukavosti, ona ipak ima neku prirodnu dvoličnost, ako se tako može reći,
koja katkada i mene samu zna začuditi, i koja će imati to više uspjeha što joj
lice bude davalo jači dojam nevinosti i naivnosti. Od prirode je vrlo ljupka i
katkad se s njom zabavljam. Nevjerojatno lako puni sebi glavu svim i svačim, i
tada je još smješnija, jer ama baš ništa ne zna o onome što toliko želi znati. Zna
je uhvatiti neka posve čudna nervoza: smije se, srdi se, plače, a nakon toga me
moli, nekom zaista čarobnom iskrenošću, da je svemu poučim. Doista sam
gotovo ljubomorna na onoga kojemu je namijenjen taj užitak.

Ne znam jesam li Vam javila da već jedno četiri-pet dana imam čast biti
njezinom pouzdanicom. Sigurno pogađate da sam se u početku pravila strogom.
Ali čim sam opazila da misli kako me uvjerila svojim slabim razlozima, pravila
sam se da ih držim dobrima. Ona je sad posve sigurna kako taj uspjeh ima
zahvaliti svojoj rječitosti. Trebala mi je ta mjera opreza tako me ne bi dovela u
nepriliku. Dopustila sam joj neka napiše i kaže ljubim, i istoga sam dana
upriličila da se nasamo sastane sa svojim Dancenyjem, a da ništa ne nasluti. A
pomislite da je on takva budala te nije dobio nijedan poljubac. Taj dječak,
međutim, piše vrlo lijepe stihove. Bože moj, kako su glupi ti pametni ljudi! A
ovaj je glup do toga stupnja te me to dovodi u nepriliku jer, na kraju krajeva, ne
mogu ja njega voditi.

Sad biste mi bili vrlo korisni. Dovoljno ste se sprijateljili s Dancenyjem
da biste mogli dobiti njegovo povjerenje. Ako Vam ga jednom dade, onda smo
na konju, onda ćemo divovskim korakom naprijed. Požurite sa svojom
predsjednikovicom jer, na kraju krajeva, ja ne želim da nam Gercourt umakne.
Međutim, jučer sam govorila maloj o njemu i tako sam joj ga dobro ocrtala te
ga ne bi više mrzila ni kad bi mu punih deset godina bila žena. Ipak sam joj
mnogo propovijedala o bračnoj vjernosti. Ništa nije ravno mojoj strogosti u tom
smislu. Time sam s jedne strane u njezinim očima vratila sebi glas poštene žene

66

koji bi preveliko popuštanje moglo uništiti; s druge strane, pojačavam u njoj
mržnju kojom želim obdariti njezina muža. I, najzad, kad je uvjerim da joj je
dopušteno odati se ljubavi u ono malo vremena dok je još djevojka, brže će se
odlučiti da ništa ne propusti.

Zbogom, vikonte, idem u budoar, gdje ću čitati Vaše opširno pismo.

U ..., 27. kolovoza 17..

PISMO 39.

Cecilija Volanges
Sofiji Carnay

Žalosna sam i nemirna, moja draga Sofijo. Plakala sam gotovo cijelu noć.
Ne zato što u ovom času ne bih bila vrlo sretna, nego stoga što predviđam da to
neće dugo trajati.

Jučer sam bila u Operi s gospođom de Merteuil. Dugo smo razgovarale o
mojoj udaji, i nisam ništa dobra doznala. Moram se udati za gospodina grofa de
Gercourta, i to treba biti u listopadu. On je bogat, otmjen i pukovnik u puku...
Dotle je sve vrlo dobro. Ali, prvo i prvo, on je star: zamisli, ima najmanje
trideset i šest godina! A osim toga, gospođa de Merteuil veli da je mrk i strog,
pa se bojim da neću biti s njim sretna. Vidjela sam da je ona u to sigurna, ali mi
nije htjela reći kako me ne bi ražalostila. Gotovo cijele večeri mi je govorila o
dužnostima žena prema muževima. Ona priznaje da gospodin de Gercourt nije
nimalo ljubazan, a ipak veli da ga moram ljubiti. Kazala mi je i da neću više
smjeti voljeti viteza Dancenyja kad se jednom udam. Kao da je to moguće! Oh!
uvjeravam Te da ću ga uvijek ljubiti. Vidiš, radije se ne bih ni udala. Neka se taj
gospodin de Gercourt snađe kako zna, ja ga nisam tražila. Sad je na Korzici, vrlo
daleko odavde. Voljela bih da ondje ostane deset godina. Kad se ne bih bojala da
ću se vratiti u samostan, kazala bih mami da neću takva muža, ali to bi bilo još
gore. U velikoj sam neprilici. Osjećam da nikad nisam tako ljubila gospodina
Dancenyja kao sada, i kada pomislim da mi preostaje samo mjesec dana ovakva
života, suze mi odmah navru na oči. Jedina mi je utjeha prijateljstvo gospođe de
Merteuil. Ona je tako dobra srca i dijeli sve moje muke. Osim toga, tako je
ljubazna te gotovo i ne mislim na svoje tuge kad sam s njom. Uostalom, ona mi

67

je vrlo korisna jer ono malo što znam, ona me je naučila. Tako je dobra te joj
kažem sve što mislim, a da se nimalo ne stidim. Kad uoči nešto što nije dobro,
zna me katkad izgrditi, ali sasvim blago, a ja je zatim ljubim iz svega srca, dok
se ne udobrovolji. Bar nju mogu voljeti koliko mi srce želi, bez bojazni da je to
ružno. U tome zaista uživam. Ipak smo se sporazumjele da se pred ljudima
pravimo kao da je toliko ne volim, a osobito pred mamom, kako ni u čemu ne bi
posumnjala u viteza Dancenyja. Uvjeravam Te, kad bih uvijek mogla živjeti kao
sada, vjerujem da bih bila sretna. Samo da nema toga odvratnoga gospodina de
Gercourta... Ali ne želim Ti više o njemu govoriti, jer bih se opet rastužila.
Umjesto toga, pisat ću vitezu Dancenyju. Govorit ću mu samo o svojoj ljubavi, a
ne o svojim nevoljama jer ga ne želim žalostiti.

Zbogom, moja dobra prijateljice. Eto vidiš da bih krivo činila kad bih se
tužila, i uza sve to što sam zauzeta, kako Ti kažeš, ipak mi ostaje vremena da Te
volim i da Ti pišem.{16}

U .... 27. kolovoza 17..

PISMO 40.

Vikont de Valmont
markizi de Merteuil

Malo je bezdušnici što ne odgovara na moja pisma i što ih ne želi primati
nego me čak hoće lišiti svoje prisnosti i traži neka se udaljim. Još više će Vas
iznenaditi što se ja pokoravam tolikoj bezdušnosti. Vi ćete me osuđivati.
Međutim, ja sam mislio kako ne smijem propustiti priliku da primam njezine
zapovijedi, jer sam s jedne strane uvjeren da onaj koji izdaje zapovijedi ulazi u
borbu, a s druge strane da je prividna vlast koju tobože prepuštamo ženama
zamka koju im je najteže izbjeći. Osim toga, lukavština što ju je
predsjednikovica znala upotrijebiti kako bi izbjegla sastanak sa mnom nasamo
uvalila me u opasan položaj iz kojega sam se, prema mome mišljenju, na svaki
način morao izvući. Kad bih, naime, neprestano bio s njom a da joj nemam
mogućnosti govoriti o svojoj ljubavi, mogao bih se s razlogom pobojati da će se
na kraju priviknuti gledati me bez uzbuđenja. Takvo je raspoloženje, kao što
znate, dosta teško promijeniti.

68

Uostalom, kao što pogađate, nisam se bezuvjetno pokorio. Potrudio sam se
čak postaviti jedan neprihvatljiv uvjet: da vazda sam odlučujem hoću li održati
svoju riječ ili ću je pogaziti, kao i da zapodjenem razgovor, usmeni ili pismeni,
u trenutku kad moja ljepotica bude zadovoljnija sa mnom, kad joj ustreba da ja
budem zadovoljniji s njom, i ne računajući pritom da bih bio vrlo nespretan kad
ne bih našao mogućnosti dobiti kakvu odštetu za svoje odustajanje od toga
nemogućeg uvjeta.

Pošto sam Vam u ovom dugom uvodu izložio svoje razloge, počet ću s
kronologijom ovih dvaju posljednjih dana. Njoj ću kao dokazani materijal
dodati pismo svoje ljepotice i svoj odgovor. Priznat ćete da je malo tako točnih
povjesničara kao što sam ja.

Sjećate li se dojma što ga je prekjučer izazvalo moje pismo iz Dijona?
Ostatak dana bio je vrlo buran. Lijepa kreposnica stigla je tek o objedu i najavila
jaku glavobolju: izgovor kojim je htjela prikriti najžešći gnjev što može
spopasti ženu. Lice joj se bilo doista promijenilo, izraz blagosti koji Vam je
poznat bijaše se izmijenio u buntovnički izraz koji je njezinu licu davao novu
ljepotu. Odlučio sam se u budućnosti okoristiti tim otkrićem, te kojiput
zamijeniti nježnu ljubavnicu jogunastom milosnicom.

Znao sam da će popodne biti sumorno pa sam se - kako bih izbjegao
dosadu - izgovorio da moram pisati pisma i povukao se u svoju sobu. Vratio
sam se oko šest sati u salon. Gospođa de Rosemonde predloži da odemo na
šetnju. To bje i prihvaćeno. Ali u trenutku kad smo ulazili u kola, iz neke
paklene zlobe ili možda da se osveti zbog moje odsutnosti, ta se tobožnja
bolesnica izgovori novim bolovima i ostavi me bez milosrđa samoga sa starom
tetkom. Ne znam jesu li moje kletve protiv te demonske žene bile uslišane, ali
smo je pri povratku našli u krevetu.

Sutradan o doručku to nije bila ista žena. Vratila joj se prirodna blagost, i
ja sam imao razloga vjerovati da mi je oprostila. Jedva smo svršili s doručkom
kadli ta mila osoba nehajno ustade i uđe u perivoj. Pođoh za njom, kao što
možete i misliti. »Odakle Vam želja za šetnjom?« upitam je prišavši joj.
»Mnogo sam jutros pisala«, odgovori ona »pa mi je glava malo umorna.«
»Nisam tako sretan da bih bio krivcem toga umora?« »Pisala sam upravo Vama,
ali Vam oklijevam dati svoje pismo. Ono sadrži jednu molbu, a Vi me niste
naučili nadati se uspjehu.« »Ah, kunem se, ako mi je moguće...« »Ništa nije
lakše«, prekine me ona, »i premda biste je možda morali uslišiti kao pravdu,
pristajem je dobiti kao milost.« Govoreći te riječi, pruži mi pismo. Uzimajući
ga, primim i njezinu ruku, koju ona povuče, ali bez srdžbe i više smetena nego

69

srdita. »Vrućina je jača nego što sam mislila«, reče ona »moram se vratiti kući.«
I uputi se u dvorac. Uzalud sam se trudio nagovoriti je neka nastavi šetnju, a
morao sam predvidjeti i da bi nas netko mogao vidjeti. Ona ode ne izustivši ni
riječi, a ja shvatih da je cilj te hinjene šetnje bio predati mi pismo. Čim je stigla,
popela se u sobu, a i ja se povukoh u svoju da pročitam pismo koje ćete i Vi
pročitati, kao i moj odgovor prije nego pođete dalje...

PISMO 41.

Predsjednikovica de Tourvel
vikontu de Valmontu

Čini mi se, gospodine, da svojim ponašanjem prema meni samo nastojite
svakodnevno umnožavati razloge mojih pritužbi na Vas. Vaša tvrdoglava želja
da mi neprestano govorite o osjećaju o kojemu neću i ne smijem slušati, Vaša
zloupotreba moje iskrenosti i plahosti od koje niste zazirali kako biste mi
predali svoja pisma, a osobito nezgodan način, usuđujem se reći, kojim ste se
poslužili kako biste mi dostavili posljednje pismo, ne bojeći se čak ni posljedica
iznenađenja koje bi me mogle dovesti u nepriliku - sve bi mi to davalo povoda
da Vam uputim oštre i opravdano zaslužene prigovore. Međutim, umjesto da se
vraćam na te žalbe, uputit ću Vam tek jednu molbu, koja je jednostavna koliko i
pravedna, i ako mi je uslišite, pristajem da se sve zaboravi.

Vi ste mi, gospodine, kazali kako se ne moram bojati da ćete mi išta
odbiti. Premda ste mi, zbog prirođene Vam nedosljednosti, rekavši to ipak
odbili uslugu koju ste mi mogli učiniti,{17} želim vjerovati da ćete danas ipak
održati riječ što ste je izričito dali prije nekoliko dana.

Ja, dakle, želim da budete tako dobri te se udaljite od mene, da napustite
dvorac u kojemu bi me Vaš dulji boravak mogao samo još više izložiti osudi
javnosti vazda spremne loše misliti o drugomu, i koju ste Vi previše navikli da
upire poglede u one žene što Vas puštaju u svoje društvo.

Premda su me moji prijatelji već davno upozorili na tu opasnost, ja ih
nisam poslušala, nego sam čak pobijala njihovo mišljenje dokle god me je Vaše
ponašanje prema meni moglo uvjeriti da me niste htjeli miješati s onom
gomilom žena koje su imale razloga žaliti se na Vas. Danas, kad sa mnom
postupate kao s njima - što dobro znam - prisiljena sam zbog javnosti, zbog

70

svojih prijatelja i zbog sebe donijeti ovu nužnu odluku. Mogla bih ovdje dodati
da nećete ništa dobiti odbijete li moju molbu, budući da sam sama odlučila
otputovati ukoliko Vi tvrdoglavo ustrajete ostati. Time nipošto ne nastojim
umanjiti zahvalnost koju ću Vam dugovati za tu ljubaznost, i želim Vam dati do
znanja da biste mi pokvarili planove kad biste me prisilili otići odavde.
Dokažite mi, gospodine, kao što ste mi toliko puta govorili, da poštene žene
nikad neće imati razloga tužiti se na Vas, dokažite mi bar da znate ispraviti
nepravde što ste im ih nanijeli.

Kad bih morala pravdati pred Vama svoju molbu, bilo bi mi dovoljno reći
Vam kako ste svojim ponašanjem nužno doveli do ovoga i kako nije moja
krivnja što Vam moram postaviti takav zahtjev. No nemojmo se vraćati na
događaje koje želim zaboraviti i koji bi me prisilili na preoštru osudu u trenutku
kad Vam pružam priliku da zaslužite moju zahvalnost. Zbogom, gospodine, od
Vašeg držanja ovisi hoću li do kraja života biti Vaša vrlo ponizna, itd.

U ..., 25. kolovoza 17..

PISMO 42.

Vikont de Valmont
predsjednikovici de Tourvel

Kako god bili teški, gospođo, uvjeti što mi ih postavljate, moram ih
ispuniti. Osjećam da bi mi bilo nemoguće usprotiviti se ijednoj Vašoj želji. Kad
smo se jednom u tome složili, smijem se i ja ponadali da ćete i Vi meni
dopustiti neke zahtjeve, naravno, mnogo lakše nego što su Vaši, a koje ipak
želim ostvariti samo posvemašnjim pokoravanjem Vašoj volji.

Jedan je, a nadam se da će mi ga uslišiti Vaša pravednost, da mi ljubazno
kažete imena ljudi koji su me pred Vama optužili; oni mi, čini se, nanose mnogo
zla, pa ih imam pravo upoznati. Drugi zahtjev koji očekujem od Vaše blagosti
jest da mi pokatkad dopustite ponovno Vam iskazati ljubav punu poštovanja,
koja više nego ikad zaslužuje Vašu samilost.

Imajte na umu, gospođo, da Vas nastojim poslušati čak i onda kad to
činim na štetu svoje sreće. Reći ću i više; da Vi, usprkos onome što mislite o
meni, priželjkujete moj odlazak tek zato da biste se otarasili slike čovjeka,

71

uvijek bolne, koji je bio predmetom Vaše nepravde.
Priznajte, gospođo, Vi se ne bojite toliko javnosti koja je odveć naviknuta

na poštovanje prema Vama da bi se usudila izricati o Vama nepovoljan sud,
koliko Vam smeta prisutnost čovjeka kojega Vam je lakše kazniti nego
prekoriti. Vi me udaljujete od sebe kao što čovjek okreče poglede od nesretnika
kojemu ne želi priteći u pomoć.

Ali budući da će odsutnost udvostručiti moje boli, kojoj se drugoj ženi
mogu potužiti nego Vama? Od koje bih druge mogao očekivati utjehu koja će
mi biti tako potrebna? Hoćete li mi je uskratiti kad mi samo Vi zadajete bol?

Stoga se nećete nimalo začuditi što bih prije nego odem želio pred Vama
opravdati osjećaje koje ste probudili u meni te Vam priopćiti kako nemam
hrabrosti udaljiti se od Vas prije nego primim taj nalog iz Vaših usta.

Taj me dvostruki razlog navodi na molbu za kratak razgovor. Uzaludno bi
bilo kad bismo ga htjeli nadomjestiti pismima: pokatkad napišemo cijele
sveske, a slabo rastumačimo ono što nam je posve jasno nakon razgovora od
četvrt sata. Lako ćete naći vremena za to: jer ma kako se žurio poslušati Vaš
savjet, Vi znate da gospođa de Rosemonde zna za moju nakanu da kod nje
provedem jedan dio jeseni, pa ću morati počekati jedno pismo kako bih se
mogao izgovoriti kakvim poslom zbog kojega moram otputovati.

Zbogom, gospođo, nikad mi nije bilo teže napisati ovu riječ nego sada kad
me ona navodi na misao o našem rastanku. Kad biste mogli zamisliti koliko
zbog toga patim, usuđujem se povjerovati da biste mi bili zahvalni zbog moje
poslušnosti. Primite, barem s više blagosti, iskaz najnježnije i najsmjernije
ljubavi pune poštovanja.

U ..., 26. kolovoza 17..

NASTAVAK 40. PISMA

Vikont de Valmont
markizi de Merteuil

Sada razmislimo, moja lijepa prijateljice. I Vi i ja osjećamo da kreposna i
poštena gospođa de Tourvel ne može udovoljiti prvoj mojoj molbi i pogaziti
povjerenje svojih prijateljica imenujući mi moje tužitelje; i tako, obećavši joj

72

sve uz taj uvjet, ni u čemu joj nisam obvezan. Ali i Vi osjećate da će mi to
njezino odbijanje dati pravo na sve ostalo; udaljivši se od nje, postižem to da s
njezinim dopuštenjem stupim s njom u redovito dopisivanje jer držim sitnicom
sastanak koji tražim od nje i kojemu je jedini cilj unaprijed je priučiti da mi ne
odbije druge sastanke kad mi zaista budu potrebni.

Jedino što mi ostaje učiniti prije odlaska jest da doznam tko su ti ljudi koji
me kleveću pred njom. Pretpostavljam da je to onaj njezin pedantni muž; volio
bih da je to on: osim što bračna zabrana potiče žudnju, gotovo sam siguran da se
od onoga trenutka kad mi moja ljepotica pristane pisati neću više trebati bojati
njezina muža jer će ga ona već tada biti prisiljena varati.

Ali ako ona ima kakvu tako prisnu prijateljicu kojoj povjerava svoje tajne,
pa ako je ta prijateljica protiv mene, onda ih po svaku cijenu moram posvađati.
Mislim da ću u tome uspjeti, ali prije svega moram to doznati.

Pomislio sam da ću jučer sve doznati, ali ta žena ništa ne radi kao druge.
Bili smo kod nje kad su nas izvijestili da je objed na stolu. Dok se žurno
dotjerivala ispričavajući se, ja opazih da je ostavila ključ u pisaćem stolu.
Poznavao sam njezin običaj da ne vadi iz brave ključ od stana. Razmišljao sam
o tome za vrijeme objeda kadli začujem kako silazi njezina sobarica. Odmah
donesoh odluku: napravim se da mi curi krv iz nosa i iziđem. Odjurih do njezina
pisaćeg stola, ali zatekoh sve ladice otvorene, a u njima nikakva pisma.
Međutim, u ovo doba godine nitko ne pali pisma. Što radi s pismima koja
prima? A prima ih često. Ništa nisam propustio; sve sam otvorio i sve pretražio,
ali ništa nisam postigao osim što sam se uvjerio da je to dragocjeno pohranilište
u njezinim džepovima.

Kako da ga izvučem iz njih? Već od jučer uzalud smišljam kako bih našao
načina za to. Ipak ne mogu odoljeti želji. Žalim što nemam lopovskog dara. Ne
bi li to zapravo trebalo ući u odgoj čovjeka koji se upleće u spletke? Ne bi li bilo
ugodno ukrasti pismo ili sliku kakva suparnika ili izvući iz džepa neke naoko
kreposne žene nešto što bi je pokazalo u pravom svjetlu? Ali naši roditelji ne
misle ni na što, a ja moram misliti na sve, jer vidim da sam nespretan i
bespomoćan.

Bilo kako bilo, vratim se vrlo nezadovoljan k stolu. Moja ljepotica malo
ublaži moju zlovolju zanimanjem za moje prividno neraspoloženje, a ja je
stadoh uvjeravati kako sam se u posljednje vrijeme silno uzrujavao, što mi je
narušilo zdravlje. Sigurna kao što jest da je ona svemu tomu kriva, ne bi li se iz
osjećaja savjesti morala potruditi da ih ublaži? Makar je pobožna, nije nimalo
milosrdna, nego uskraćuje svaku ljubavnu milostinju. I taj je otklon, čini mi se,

73

dovoljan za opravdanje krađe. Ali zbogom; jer premda s Vama razgovaram, ipak
samo mislim na ona prokleta pisma.

U ..., 27. kolovoza 17..

PISMO 43.

Predsjednikovica de Tourvel
vikontu de Valmontu

Zašto nastojite, gospodine, umanjiti moju zahvalnost? Zašto me samo
napola slušate? Zašto se na neki način cjenkate zbog jednoga časnog postupka?
Zar Vam nije dosta što mu ja osjećam vrijednost? Vi ne samo što tražite mnogo
nego zahtijevate nemoguće. Ako su mi zaista moji prijatelji govorili o Vama,
oni su to mogli učiniti zbog toga što im je do mene stalo. Da su se čak i
prevarili, njihova bi namjera uza sve to bila dobra; a Vi mi predlažete da
nagradim taj znak njihove privrženosti time što ću Vam odati njihova imena.
Već sam počinila pogrešku što sam Vam o njima govorila, a Vi ste mi sad jasno
dokazali da je tako. Ono što bi sa svakim drugim bila tek bezazlenost, s Vama
postaje lakoumnost, i odvela bi me u kakvu gadost kad bih popustila Vašem
zahtjevu. Pozivam se na Vas, na Vaše poštenje, jeste li me držali sposobnom za
takvo što? Jeste li mi to smjeli predložiti? Zacijelo niste, i sigurna sam da
nećete ponoviti taj zahtjev kad o njemu bolje razmislite.

Nema ništa lakše nego udovoljiti vašoj molbi da mi pišete, ali ako hoćete
biti pravedni, nisam ja kriva što je to nemoguće. Nipošto Vas ne želim vrijeđati,
ali zbog zla glasa što ste ga stekli i što ga po vašemu vlastitom mišljenju barem
dijelom zaslužujete, koja bi žena smjela priznati da se s Vama dopisuje? I koja
bi se poštena žena odlučila činiti ono što osjeća da bi morala tajiti?

Kad bih barem bila sigurna da bi Vaša pisma bila takva te se ne bih nikad
morala potužiti na njih, kad bih uvijek mogla opravdati sebe u vlastitim očima
što sam ih primala! Možda bi me tada želja da Vam dokažem kako me vodi
razum a ne mržnja navela da prijeđem preko ovih snažnih razloga i učinim više
nego što bih smjela, te Vam dopustim da mi katkad pišete. Ako to doista toliko
silno želite kao što kažete, rado ćete se pokoriti jedinom uvjetu koji bi me
mogao nagnati na pristanak, i ako osjećate kakvu zahvalnost za ono što u ovom

74

trenutku činim za Vas, nećete više odgađati svoj odlazak
Dopustite mi jednu napomenu o tome. Vi ste jutros primili jedno pismo i

niste ga iskoristili da najavite svoj odlazak gospođi de Rosemonde, kao što ste
mi obećali. Nadam se da Vas sada ništa neće moći u tome spriječiti, pa ćete
održati riječ. Osim toga, računam da za to nećete čekati razgovor koji od mene
tražite. Na taj razgovor nikako ne mogu pristati i umjesto naloga za koji tvrdite
da Vam je potreban, zadovoljit ćete se molbom koju Vam ponovno upućujem.
Zbogom, gospodine.

U ..., 27. kolovoza 17..

PISMO 44.

Vikont de Valmont
markizi de Merteuil

Veselite se sa mnom, lijepa moja prijateljice; ona me ljubi, pobijedio sam
ono buntovničko srce. Uzalud se još pretvara, moja uspjela lukavština dokučila
je njezinu tajnu. Zahvaljujući svojem ustrajnom nastojanju, sad znam sve što me
zanima: od one noći, one sretne jučerašnje noći, opet se nalazim u svom
elementu, ponovno u sebi osjećam život. Otkrio sam dvostruku tajnu: tajnu da
me ljubi i tajnu zašto je bila nepravedna prema meni. Uživat ću u jednoj, a
osvetit ću se zbog druge; letjet ću od užitka do užitka. I sama pomisao na to
toliko me zanosi te mi je upravo teško ostati u granicama razuma. Bit će mi
možda mučno srediti ono što Vam moram ispripovijediti. Pokušajmo ipak.

Upravo jučer kad sam Vam napisao pismo dobio sam jedno od božanske
bogomoljke. Šaljem Vam ga. U njemu ćete vidjeti da mi potpuno otvoreno
dopušta neka još pišem; ali požuruje moj odlazak, i osjećam da ga ne mogu
predugo odlagati a da time sebi ne naškodim.

Kako me, međutim, mučila želja doznati tko je mogao pisati protiv mene,
dvoumio sam što bih. Pokušao sam pridobiti njezinu sobaricu i htio od nje
dobiti sadržaj džepova njezine gospodarice. Do njih je lako mogla doći po noći,
a zatim vratiti sve na mjesto, a ne pobuditi ni najmanju sumnju. Ponudio sam joj
deset zlatnika za tu laku uslugu, ali sam naišao na neko presavjesno i plašljivo
prenemagalo koje nisu mogli pridobiti ni moja rječitost ni moj novac. Još sam

75

joj o tomu govorio, kad je zazvonilo za večeru. Morao sam je ostaviti, presretan
što mi je ipak obećala da će čuvati tajnu, na što ni u snu, kao što možete misliti,
nisam mogao računati.

Nikad nisam bio lošije volje. Bio sam u neprilici i cijelu sam večer sebi
spočitavao svoj nerazumni korak.

Kad sam se nemiran povukao u svoju sobu, porazgovorio sam sa svojim
slugom u kojega je sobarica, kao u sretna ljubavnika, morala imati povjerenja.
Želio sam ili dobiti od te djevojke ono što sam od nje tražio, ili se barem
uvjeriti u njezinu šutnju, ali se on, koji obično ni u što ne sumnja, doimao kao
da sumnja u uspjeh toga pregovaranja, te mi u vezi s time dobacio primjedbu
koja me začudila svojom dubinom.

»Gospodin sigurno zna bolje nego ja«, reče mi on, »da spavati s nekom
djevojkom znači učiniti joj ono što joj je po volji, ali privoljeti je na ono što mi
želimo, to je posve nešto drugo.«

Katkada me plaši zdrav razum nitkova.{18}

»To manje jamčim za tu djevojku«, doda on, »što imam razloga vjerovati
da ona ima ljubavnika, i jer sam je dobio samo zbog ladanjske besposlice.
Stoga, da nisam tako predan gospodinovoj službi, imao bih je samo jedanput.«
(Zbilja je suho zlato taj mladić!) »Što se tiče tajne«, doda on, »čemu će služiti
ako joj izmamimo obećanje kad nas može prevariti bez ikakve opasnosti za
sebe. Da joj ponovno o tome govorimo, samo bismo je još bolje upozorili na
važnost te stvari i tako bismo joj pobudili želju da se ulaguje svojoj
gospodarici.«

Što su te primjedbe bile opravdanije, to je veća bivala moja zbunjenost.
Nasreću, tom se vragolanu baš bio razvezao jezik, a kako mi je trebao, pustio
sam ga neka brblja. Pripovijedajući mi svoju pustolovinu s tom djevojkom,
izjavio mi je da se svake noći sastaju u njegovoj sobi jer je soba u kojoj ona
spava odvojena od gospođine samo običnom pregradom kroz koju bi se čuo
svaki sumnjivi štropot. Odmah sam stvorio plan, priopćio mu ga i uspješno smo
ga izveli.

Čekao sam do dva sata ujutro i tada sam se, kao što smo se dogovorili,
otputio u sobu sastanka noseći sa sobom svijeću, a pod izgovorom da sam više
puta uzalud zvonio. Moj pouzdanik, koji je odlično igrao svoju ulogu, odglumi
mali prizor iznenađenja, zdvojnosti i ispričavanja što ga ja prekinuh poslavši ga
da mi zgrije vodu koja mi je, tobože, trebala. A savjesna je sobarica bila to
osramoćenija što ju je taj vragolan, koji je htio nadmašiti moje planove, ostavio

76

u odjeći koju je godišnje doba dopuštalo, ali nije ispričavalo.

Kako sam osjećao da ću to lakše pridobiti tu djevojku što je jače ponizim,
nisam joj dopustio promijeniti ni položaj ni odjeću. Naložio sam sluzi neka me
počeka u mojoj sobi, a ja sam sjeo kraj nje na postelju koja je bila sva u neredu,
i započeo razgovor. Morao sam zadržati vlast koju mi je stjecaj okolnost dao
nad njom. Ujedno sam sačuvao hladnokrvnost, koja bi bila na čast
Scipionovoj{19} prisutnosti duha. Ne dopuštajući sebi nimalo slobode kojoj se
ona ipak mogla nadati s obzirom na svoju svježinu i okolnost u kojoj se zatekla,
razgovarao sam s njom o poslovima tako mirno kao što bih bio razgovarao s
kakvim zastupnikom.

Moji su uvjeti bili ovi: vjerno ću čuvati tajnu ako mi sutradan, po prilici u
isto vrijeme, preda sadržaj džepova svoje gospodarice. »Uostalom«, dodao sam,
»jučer sam Vam nudio deset zlatnika, a danas Vam ih obećavam. Neću
zloupotrijebiti Vaš položaj.« Pristala je na sve, kao što možete i misliti. Tada
sam se povukao i omogućio sretnom paru da nadoknadi izgubljeno vrijeme.

Ja sam svoje iskoristio za spavanje. Kad sam se probudio, poželjeh naći
kakav izgovor da ne odgovorim na pismo svoje ljepotice prije nego pregledam
njezine papire - a to sam mogao učiniti tek iduće noći - pa odlučih poći u lov, u
kojem sam ostao gotovo cio dan.

Kad sam se vratio, hladno me je primila. Imam razloga vjerovati da je bila
malo uvrijeđena što se nisam osobito trudio iskoristiti vrijeme koje mi je
preostajalo, osobito nakon onoga blaženog pisma što mi ga je napisala. To
sudim po tome što je nakon nekoliko prigovora gospođe de Rosemonde zbog
moje duge odsutnosti moja ljepotica pomalo jetko dodala: »Ah, nemojmo
spočitavati gospodinu de Valmontu što se odaje jedinom užitku što ga ovdje
može naći.« Potužio sam se na tu nepravdu i iskoristio je da ih uvjerim kako mi
je toliko drago biti s tim gospođama da sam im žrtvovao jedno vrlo zanimljivo
pismo koje sam morao napisati. Dodao sam i ovo: budući da nekoliko noći
nisam mogao naći sna, htio sam probati neće li mi ga umor vratiti. Moji su pak
pogledi dovoljno objašnjavali i predmet tog pisma i uzrok moje nesanice.
Pobrinuo sam se da cijele večeri budem nježan i sjetan, što mi je, čini se, posve
uspjelo. Time sam prikrivao nestrpljenje koje me obuzimalo u iščekivanju
trenutka kad ću doznati tajnu koju su uporno od mene skrivali. Napokon se
rastadosmo i neko vrijeme nakon toga vjerna mi sobarica donese ugovorenu
nagradu za moju šutnju.

Kad sam jednom postao gospodarom toga blaga, počeo sam ga
pregledavati s onim obzirom koji Vam je poznat jer je bilo važno da sve opet

77

stavim na svoje mjesto. Najprije sam naišao na dva muževljeva pisma,
neprobavljivu smjesu parničnih pojedinosti i tirada bračne ljubavi koje sam
strpljivo u cijelosti pročitao ne našavši ni spomena o sebi. Srdito sam ih stavio
na mjesto, ali mi se srdžba ublaži kad naiđoh na komadiće onoga moga
poznatog pisma iz Dijona, koji bijahu pomno sastavljeni. Srećom, obuze me
želja da ga pročitam. Možete zamisliti moju radost kad sam na njemu opazio
posve jasne tragove suza moje obožavane bogomoljke. Priznajem da sam se
prepustio mladenačkom uzbuđenju i poljubio pismo s ushićenjem za koje se
nisam više držao sposobnim. Nastavio sam taj ugodni pregled i našao sva svoja
pisma sređena po datumima. Najugodnije me iznenadilo što sam našao i ono
prvo pismo, za koje sam držao da mi ga je nezahvalnica vratila. Bilo je vjerno
prepisano njezinom rukom, izmijenjenim i drhtavim rukopisom, koji je jasno
govorio o nježnom uzbuđenju njezina srca dok ga je prepisivala.

Za to sam vrijeme plivao u ljubavnoj slasti. Uskoro ljubav zamijeni bijes.
Što mislite, tko me želi ocrniti pred ženom koju obožavam? Koja je to tako
pakosna furija mogla načiniti takvu psinu? Poznajete je: to je Vaša prijateljica,
Vaša rođakinja, to je gospođa de Volanges. Ne možete zamisliti kakve je sve
paklenske gadarije ta guja napisala na moj račun. Ona je, i samo ona, pomutila
mir te anđeoske žene. Zbog njezinih savjeta, zbog njezinih opakih opomena ja
se moram udaljiti, jednom riječju, njoj me žrtvuju. Ah! Očito je da moram
zavesti njezinu kćer. Ali to nije dovoljno, moram je upropastiti, a budući da
godine štite tu prokletu ženu od mojih udaraca, moram udariti na ono što joj je
najdraže.

Ona, dakle, traži da se vratim u Pariz, ona me na to sili! Pa dobro, vratit ću
se, ali će ona stenjati od moga povratka. Žao mi je što je Danceny junak te
pustolovine. On je prilično pošten i to će nam smetati. On, je međutim,
zaljubljen, i često ga viđam; možda ćemo se time moći okoristiti. U svom sam
bijesu zaboravio da Vam moram ispripovjediti što se danas dogodilo. Vratimo
se na predmet.

Jutros sam opet vidio svoju osjetljivu kreposnicu. Nikad mi se nije učinila
tako lijepom. Tako i mora biti: najljepši trenutak jedne žene, jedini kad može
pokazati onu duševnu opojnost o kojoj se uvijek govori a koja se tako rijetko
doživljuje, jest onaj kada, sigurni u njezinu ljubav, nismo sigurni u njezinu
milost, a ja sam se upravo nalazio u tom položaju. Možda ju je poljepšavala i
misao kako ću biti lišen zadovoljstva da je gledam. Napokon, kad je stigla pošta,
predadoše mi Vaše pismo od 27. kolovoza; dok sam ga čitao, nisam još bio
siguran da ću održati riječ, ali se sretoh s očima moje ljepotice i bijaše mi

78

nemoguće išta joj odbiti.
Najavih, dakle, svoj odlazak. Čas nakon toga gospođa de Rosemonde nas

ostavi same: ali nisam bio ni četiri koraka od te moje divljakinje kadli ona
ustane kao užasnuta i reče mi: »Ostavite me, gospodine, za ime Božje, ostavite
me.« Ta vruća molba, koja je odavala njezinu uzbuđenost, samo me još više
raspali. Već sam bio kraj nje i držao joj ruke koje bijaše sklopila s dirljivim
izrazom na licu. Tek što počeh svoje nježne jadikovke, kadli neki đavo vrati
gospođu de Rosemonde. Plašljiva bogomoljka, koja je zaista imala pomalo
razloga za strah, iskoristi to da se povuče.

Ja joj ipak ponudih ruku koju ona prihvati i, držeći dobrim znakom tu
njezinu nježnost koju mi već dugo nije iskazala, počeh opet sa svojim
jadikovkama, te pokušah stisnuti njezinu ruku. Ona je u početku htjede povući,
ali kako sam još jače navaljivao, dosta rado popusti, premda ne odgovori ni na
tu moju kretnju ni na moje riječi. Došavši do vrata njezina stana, htjedoh
poljubiti tu ruku prije nego je pustim. Isprva se uistinu branila, ali nakon mojih
riječi pomislite da odlazim, koje sam vrlo nježno izgovorio, postade smetena i
nemoćna. Tek što joj utisnuh poljubac, ruka joj opet zadobije snagu pa se
izmakne, i ljepotica uđe u svoje odaje, gdje ju je čekala sobarica.

Kako pretpostavljam da ćete sutra biti kod maršalice de..., kamo sigurno
neću doći kako također slutim da ćemo prilikom prvog sastanka morati
raspravljati o mnogim stvarima, a osobito o maloj Volanges koju ne gubim iz
vida, odlučio sam Vam poslati ovo pismo prije nego dođem u Pariz i premda je
ovako dugo, zapečatit ću ga tek u trenutku kad ga budem morao poslati na poštu,
jer u položaju u kojemu se nalazim sve može ovisiti o slučajnosti, a ja Vas
ostavljam kako bih je uvrebao.

P. S. U osam sati navečer.
Ništa novo, ni trena slobode: čak je nastojim izbjeći. Međutim, tužan sam
koliko mi to pristojnost dopušta. Jedan drugi događaj, koji nije bez značenja:
gospođa de Rosemonde naložila mi je da pozovem gospođu de Volanges neka
dođe provesti nekoliko dana kod nje na ladanju.
Zbogom, moja lijepa prijateljice, do sutra ili najkasnije do prekosutra.

U ..., 28. kolovoza 17..

79

PISMO 45.

Predsjednikovica de Tourvel
gospođi de Volanges

Gospođo, gospodin de Valmont jutros je otputovao. Učinilo mi se da ste
toliko željeli njegov odlazak te sam smatrala svojom dužnošću izvijestiti Vas o
tome. Gospođa de Rosemonde silno žali za svojim nećakom čije je društvo,
mora se priznati, zaista ugodno: cijelo mi je jutro o njemu govorila s mnogo
osjećajnosti po kojoj je poznata.

Neprestano mu je pjevala slavopojke. Držala sam svojom dužnošću slušati
je bez prigovora, to više što moram priznati da je u mnogočemu imala pravo.
Osjećala sam se, osim toga, krivom što sam ja uzrok tome rastanku i ne nadam
se da joj mogu nadoknaditi zadovoljstvo koje sam joj oduzela. Vi znate da po
naravi nisam vesela i da način života koji ovdje provodimo nije takve prirode da
me učini veselijom.

Da se nisam ponijela prema Vašim savjetima, bojala bih se da sam
postupala pomalo lakoumno, jer me doista muči bol moje poštovane prijateljice.
Ona me toliko ganula, te bih bila rado s njom zaplakala.

Sad živimo u nadi da ćete prihvatiti poziv što će Vam ga od gospođe de
Rosemonde izručiti gospodin de Valmont da dođete provesti neko vrijeme kod
nje. Nadam se da ne sumnjate u užitak koji ću doživjeti kad Vas budem ovdje
vidjela. Vi nam uistinu dugujete tu odštetu. Bit će mi drago ako mi se što prije
ukaže prilika da se upoznam s gospođicom de Volanges i ako Vam budem
mogla pružiti što više dokaza svojega štovanja.

U ..., 29. kolovoza 17..

PISMO 46.

Vitez Danceny
Ceciliji Volanges

80

Što Vam se dogodilo, moja obožavana Cecilijo? Što je moglo u Vama
prouzročiti tako brzu i tako okrutnu promjenu? Što je s Vašim zakletvama da se
nikad nećete promijeniti? Još ste ih jučer ponavljali s tolikim užitkom! Tko je to
mogao danas utjecati na Vas da ih pogazite? Uzalud ispitujem samoga sebe, ne
mogu naći uzroka tomu u sebi, a užasno mi je što ih moram tražiti u Vama. Ah!
Vi zacijelo niste ni lakoumni ni lažljivi. Čak i u času zdvojnosti ta uvredljiva
sumnja neće uprljati moju dušu. Pa kakva je zla kob htjela da više niste isti? Ne,
okrutnice, Vi više niste isti! Ona nježna Cecilija koju obožavam i koja se preda
mnom zaklela, nikad ne bi izbjegavala mojih pogleda, nikad se ne bi usprotivila
sretnoj prilici koja me kraj nje postavila. Ako ju je pak kakav razlog, koji ne
mogu shvatiti prisilio da sa mnom postupa tako okrutno, bila bi me barem
izvijestila o tome.

Ah! Vi ne znate, nikad nećete znati, moja Cecilijo, što sam danas pretrpio
zbog Vas, što još i sada trpim. Mislite li da ja mogu živjeti bez vaše ljubavi?
Međutim, kad sam Vas zamolio za jednu riječ, jednu jedinu riječ kojom biste
raspršili moju bojazan, umjesto da mi odgovorite, Vi ste se izgovarali strahom
da će Vas tko čuti, i stvorili ste zapreku koja do tada nije postojala, i to na račun
mjesta što ste ga izabrali u društvu. Kad sam, morajući Vas napustiti, zapitao u
koje bih se vrijeme sutradan mogao s Vama sastati, pravili ste se kao da ne
znate, pa mi je to morala reći gospođa de Volanges. Tako će taj toliko
priželjkivani trenutak koji bi me trebao približiti Vama, sutra u meni izazvati
samo nemir, a užitak što ću Vas vidjeti, koji je dosad bio tako drag mome srcu,
zamijenit će bojazan da ću Vam biti dosadan.

Već osjećam kako me obuzdava taj strah, pa Vam se ne usuđujem ni
govoriti o svojoj ljubavi. Ono ja Vas volim koje sam toliko volio ponavljati kad
sam ga i od Vas mogao čuti, te tako drage riječi koje su bile dovoljne za moje
blaženstvo, pobuđuju u meni, ako ste se promijenili, sliku vječne zdvojnosti.
Ipak ne mogu vjerovati da je taj zalog ljubavi izgubio svu svoju moć i još se
pokušavam njime služiti.{20} Da, moja Cecilijo, ja Vas ljubim. Hajde, ponovite
sa mnom te riječi moje sreće. Pomislite da ste me ih Vi naučili slušati i da ćete
me, ako me njih lišite, osuditi na patnju koja će kao i moja ljubav, svršiti tek s
mojim životom.

U ..., 29. kolovoza 17..

81

PISMO 47.

Vikont de Valmont

markizi de Merteuil

Još se neću danas s Vama sastati, lijepa moja prijateljice, i evo mojih
razloga. Molim Vas da ih milostivo primite. Umjesto da se jučer vratim ravno u
Pariz, zaustavio sam se kod grofice de..., kojoj se dvorac nalazi gotovo na mom
putu, i zamolio je da mi dade objedovati. Stigao sam u Pariz tek oko sedam sati
i navratio u Operu, jer sam se nadao da ste možda tamo.

Nakon predstave pođoh obići svoje prijateljice iz foyera. Ondje naiđoh na
svoju bivšu Emiliju okruženu brojnim udvaračima, ženama i muškarcima,
kojima je te iste večeri davala večeru u P... Još nisam ni ušao u društvo kadli me
jednoglasno zamole da pođem s njima na večeru. Zamoli me to i neka mala,
zdepasta spodoba, koja mi ispetlja svoj poziv na nekoj nerazumljivoj holandskoj
francuštini. U toj osobi prepoznah junaka te svečanosti. Prihvatim.

Putem doznah da je kuća u koju smo išli ugovorena nagrada za Emilijinu
naklonost prema toj smiješnoj spodobi i da je ta večera prava svadbena gozba.
Kepec bijaše izvan sebe od radosti, veseleći se sreći koju će uživati; učini mi se
tako zadovoljnim da mu poželjeh pokvariti tu radost, što i učinih.

Jedina teškoća na koju sam naišao bijaše to što je trebalo privoljeti
Emiliju, koja je zbog bogatstva tog holandskog načelnika postala bojažljiva.
Ipak je nakon kratkog prenemaganja pristala na moj prijedlog da tu malu pivsku
bačvu napunimo vinom i tako ga cijelu noć uklonimo s bojnoga polja.

Krasna slika koju smo imali o tom holandskom pijancu nagna nas da
upotrijebimo sva poznata sredstva. Tako smo dobro uspjeli da kod poslastica
nije više imao snage držati čašu u ruci jer smo se uslužna Emilija i ja natjecali
tko će mu više lijevati. Naposljetku on padne pod stol u takvom stanju pijanstva
koje će potrajati barem osam dana. Tad ga odlučimo otpremiti u Pariz. Kako
nije zadržao svojih kola, dadoh ga strpati u svoja, a ja ostadoh na njegovu
mjestu.

Svi su mi čestitali i ubrzo se povukli ostavljajući me kao pobjednika na
bojnom polju. Zbog toga veselja, a možda i zbog moje duge povučenosti od
svijeta, Emilija mi se učini tako poželjnom te joj obećah ostati s njome sve dok

82

Holanđanin ne uskrsne.
Ta je ljubaznost s moje strane bila nagrada za njezinu uslužnost: poslužila

mi je kao naslon dok sam pisao svojoj lijepoj bogomoljki. Bilo mi je baš
zabavno poslati joj pismo iz postelje i gotovo iz naručja jedne takve djevojke,
pismo što sam ga čak prekidao kako bi nevjera bila potpuna, a u kojemu joj
točno opisujem svoj položaj i svoje ponašanje. Emilija, koja je pročitala pismo,
smijala se kao luda, a nadam se da ćete se i Vi smijati.

Budući da pismo mora nositi žig Pariza, šaljem Vam ga i ostavljam
otvoreno. Vi ćete ga izvoljeti pročitati i poslati na poštu. Nemojte ni za živu
glavu staviti na njega svoj pečat niti kakvo ljubavno znamenje, nego samo
glavu. Zbogom, lijepa moja prijateljice.

P. S. Otvaram pismo; nagovorio sam Emiliju neka ode u Talijansko
kazalište... Iskoristit ću to vrijeme da Vas pohodim. Bit ću kod Vas najkasnije u
šest sati, a ako Vam odgovara, poći ćemo zajedno oko sedam do gospođe de
Volanges. Pristojno je da ne otežem s pozivom koji joj moram izručiti od strane
gospođe de Rosemonde. Osim toga, bit će mi vrlo milo vidjeti malu Volanges.

Zbogom, prelijepa gospo. Osjećam toliko zadovoljstva što ću Vas zagrliti,
te bi vaš Vitez mogao biti ljubomoran.

U P..., 30. kolovoza 17..

PISMO 48.

Vikont de Valmont
predsjednikovici de Tourvel

(Žig pošte u Parizu)

Nakon burne noći u kojoj nisam ni oka sklopio jer sam bez prestanka bio
što u bunilu strahovite vrućice, što u posvemašnjoj klonulosti svih svojih
duševnih snaga, dolazim, gospođo, k Vama potražiti mir koji mi je potreban, a
koji, mislim, još neću uživati. Uistinu, položaj u kojemu se nalazim dok Vam
pišem pokazuje mi više nego ikada neodoljivu moć ljubavi. Teško mi je
održavati vlast nad sobom kako bih barem nekako sredio svoje misli, i već
predviđam da neću dovršiti ovo pismo, a da ga ne budem morao prekidati. Što!?

83

Zar se ne mogu nadati da ćete jednoga dana dijeliti sa mnom nemir što ga
osjećam u ovom trenutku? Usuđujem se ipak vjerovati da ne biste bili posvema
neosjetljivi na njega kad biste ga dobro poznavali. Vjerujte mi, gospođo, da
hladni spokoj, duševni san, slika smrti nikad ne vode k sreći; samo snažne
strasti mogu nas dovesti k njoj, i usprkos mukama što mi ih zadajete, mislim da
bez straha mogu tvrditi kako sam ovaj čas sretniji od Vas. Uzalud me mučite
svojom nesnosnom okrutnošću, ona me ipak ne priječi da se potpuno predam
ljubavi i da u zanosu što ga ona u meni stvara zaboravim na očajanje u koje me
Vi bacate. Tako se osvećujem zbog progonstva na koje me osuđujete. Nikad
nisam osjećao toliko zadovoljstva dok sam Vam pisao; nikad nisam pri tom
poslu osjećao tako slatko, a ipak tako živo uzbuđenje. Čini se kao da sve
povećava moj zanos: i zrak što ga udišem pun je naslade, i stol čak na kojemu
Vam pišem, koji prvi put služi ovoj svrsi, postaje za mene sveti oltar ljubavi.
Koliko će u mojim očima dobiti na ljepoti! Na njemu ću napisati prisegu da ću
Vas navijek ljubiti! Oprostite mi, zaklinjem Vas, na nesređenim mislima.
Možda bih se morao manje odavati zanosima koje Vi ne dijelite: moram Vas na
časak ostaviti kako bih se otrijeznio od opojnosti koja se sveudilj povećava i
preuzima vlast nada mnom.

Vraćam se k Vama, gospođo, vraćam Vam se vazda s istom revnošću.
Međutim, osjećaj sreće pobjegao je od mene i ustupio mjesto okrutnom
lišavanju. Kakve mi koristi od toga da Vam govorim o svojim osjećajima ako
uzalud tražim načina da Vas pridobijem? Nakon toliko ponovljenih napora
ostavlja me u isti mah i povjerenje i snaga. Ako još predočujem sebi slasti
ljubavi, činim to zato da još snažnije osjetim žaljenje što sam ostao bez njih. Ne
vidim za to pomoći nigdje nego u Vašemu milosrđu, i u ovom trenutku odveć
dobro osjećam koliko je ono potrebno mojoj nadi da ću ga dobiti. Moja ljubav
ipak nikad nije bila smjernija, nikad Vas nije mogla manje vrijeđati. Ona je,
smijem reći, takva da je se ni najstroža vrlina ne bi smjela plašiti: ali ja se
bojim dulje govoriti o mukama što ih proživljujem. Znajući da ona koja mi
zadaje te boli ne suosjeća sa mnom, ne smijem barem zlorabiti njezinu dobrom.
Kad bih to činio, trebalo bi mi mnogo više vremena da Vam ponovno predočim
tu bolnu sliku. Želim Vas samo usrdno zamoliti da mi odgovorite i da nikad ne
posumnjate u istinitost mojih osjećaja.

Napisano u P ...,

datirano u Parizu, 30. kolovoza 17..

84

PISMO 49.

Cecilija Volanges
vitezu Dancenyju

Premda nisam ni lakoumna ni lažljiva, dovoljno mi je, gospodine, što sam
upozorena na svoje ponašanje pa da osjetim potrebu da ga promijenim. Tu sam
žrtvu obećala Bogu dok mu ne budem pomogla prinijeti i žrtvu svojih osjećaja
prema Vama što ih Vaše redovničko zvanje čini još grešnijim. Dobro osjećam
da će me to stajati muke i neću Vam tajiti da sam od prekjučer plakala svaki put
kad sam na Vas pomislila. Ali se nadam da će mi se Bog smilovati, pa će mi
dati potrebnu snagu da Vas zaboravim, kao što sam ga molila svako jutro i
večer. Čak očekujem od Vašega prijateljstva i od Vašega poštenja da me nećete
nastojati ometati u mojoj dobroj odluci, kojom sam nadahnuta i pri kojoj ću
nastojati ostati. Stoga Vas molim, budite tako dobri pa mi nemojte više pisati,
utoliko prije što Vas upozoravam da Vam više neću odgovarati, a osim toga,
prisilit ćete me da izvijestim mamu o svemu što se događa. To bi me posve
lišilo zadovoljstva da Vas vidim.

Ja ću Vam uza sve to ostati odana, ukoliko je to moguće a da ne počinim
ništa ružno. Iz sve Vam duše želim svaku sreću. Predobro osjećam da me više
nećete toliko voljeti i da ćete možda voljeti koju drugu više nego mene. No to će
za mene biti jedna vrsta kazne više zbog pogreške koju sam učinila što sam
Vam dala svoje srce koje sam smjela dati samo Bogu i mužu, kad ga budem
imala. Nadam se da će se Božja milost smilovati mojoj slabosti i kazniti me
onakvom kaznom kakvu budem mogla podnijeti.

Zbogom, gospodine, doista Vam mogu reći da bih - kad bi mi bilo
dopušteno ljubiti - ljubila samo Vas. Ali to je sve što Vam mogu reći, a to je
možda više nego bih smjela.

U ..., 30. kolovoza 17..

PISMO 50.

Predsjednikovica de Tourvel

85

vikontu de Valmontu

Zar tako, gospodine, ispunjavate uvjete uz koje sam pristala primiti
poneko Vaše pismo? I zar se ne moram žaliti što mi u njima govorite samo o
osjećaju kojemu se, čak i kad bih mogla, još ne smijem prepustiti a da ne
povrijedim sve svoje dužnosti?

Uostalom, kad bi mi ustrebali novi razlozi da sačuvam taj spasonosni
strah, čini mi se da bih te razloge mogla naći u Vašem posljednjem pismu. I
zaista, čak i onda kad mislite da branite ljubav, Vi naprotiv, ne radite drugo
nego mi pokazujete njezine strašne oluje. Tko može željeti sreću kupljenu po
cijenu razuma i nakon čijih kratkotrajnih naslada dolazi kajanje, ako ne i grižnja
savjesti?

Zar i Vi, u kojega navika na tu opasnu mahnitost umanjuje njezino
djelovanje, niste ipak prisiljeni priznati da ona često biva jača od Vas, i zar se
Vi prvi ne tužite na nemir što Vam ga ona uzrokuje protiv Vaše volje. Kakvu bi
tek strašnu pustoš načinila u neiskusnom i osjetljivom srcu, koje bi još povećalo
njezinu moć veličinom žrtava što bi joj ih moralo prinijeti?

Vi, gospodine, vjerujete, ili se pretvarate da vjerujete, kako ljubav vodi
sreći; ja, sam pak toliko sigurna da bi me ona unesrećila, te nikad ne bih željela
izgovoriti njezino ime. Čini mi se da i sâm razgovor o njoj narušava mir, i ja
Vas molim, koliko zbog vlastite želje, toliko i zbog dužnosti, da izvolite šutjeti
o tome.

Najposlije, sad Vam je lako uslišiti mi ovu molbu. Kad se vratite u Pariz,
naći ćete ondje dovoljno prilike da zaboravite osjećaj koji se možda rodio samo
zahvaljujući navici da se bavite sličnim stvarima i koji je dobio takvu snagu tek
zbog ladanjske dokolice. Niste li sad u onom istome mjestu u kojemu ste me
gledali s tolikom ravnodušnošću? Možete li koraknuti ijedan korak a da ne
naiđete na priliku za lakom promjenom? Niste li tamo okruženi ženama
ljubaznijima od mene, koje sve imaju više prava na Vaše poštovanje? Ja nemam
one taštine koju spočitavaju mome spolu, a još manje one lažne čednosti koja
nije ništa drugo doli prepredena oholost; i posve Vam iskreno kažem da
poznajem vrlo malo načina da se dopadnem. Kad bih i imala sve takve
sposobnosti, one po mome mišljenju ne bi bile dovoljne da Vas zadržim uza se.
Ako od Vas tražim da više ne mislite na mene, to samo znači da molim od Vas
danas ono što ste Vi već učinili i što biste sigurno uskoro učinili kad bih od Vas
tražila i suprotno.

Ta istina, koju ne gubim iz vida, bila bi sama dovoljno jak razlog da Vas

86

ne slušam. Imam još tisuću drugih, ali, ne ulazeći u dugu raspravu o tome, želim
Vas zamoliti, kao što sam već i učinila, da mi više ne govorite o osjećaju o
kojemu ne smijem ništa čuti i na koji još manje smijem odgovoriti.

U ..., 1. rujna 17..

87

DRUGI DIO

PISMO 51

Markiza de Merteuil
vikontu de Valmontu

Vi ste, vikonte, uistinu nepodnošljivi. Vi sa mnom postupate tako olako
kao da sam Vam ljubavnica. Znate li da ću se rasrditi i da sam ovaj tren strašno
zle volje? Kako!? Sutra ujutro se morate sastati s Dancenyjem i znate koliko je
važno da porazgovaram s Vama prije toga sastanaka, a Vi me onako mirno
puštate čekati cio dan i lunjate vrag bi ga znao kuda? Vi ste uzrok što sam došla
nepristojno kasno gospođi de Volanges i što su sve stare žene za mene kazale da
sam prava gizdelinka. Morala sam im se cijelu večer umiljavati kako bih ih
umirila jer ne valja jediti stare žene; one stvaraju dobar glas mladima.

Sad je jedan sat ujutro, i umjesto da legnem na počinak jer umirem od
želje za snom, moram Vam pisati dugo pismo koje će samo povećati moju
pospanost zbog dosade što će mi je prouzročiti. Sretni ste što nemam vremena
da Vas još jače grdim. Nemojte zato misliti da Vam opraštam; ne, to je samo
zbog toga što mi se žuri. Čujte me, dakle, žuri mi se.

Ako ste iole vješti, sutra će Vam Danceny povjeriti svoju tajnu. Trenutak
je povoljan za povjerenje: njegova nesreća. Djevojčica se ispovjedila. Sve je
kazala, kao kakvo dijete, i otada je toliko muči strah od vraga te na svaki način
želi raskinuti. Ispripovjedila mi je sve svoje sitne brige, i to tako vatreno te sam
opazila koliko su joj napunili glavu. Pokazala mi je svoje pismo o raskidu koje
je prava besmislica. Cio je sat brbljala sa mnom a da nije rekla nijednu pametnu
riječ. Ali me time ipak dovela u nepriliku, jer možete pretpostaviti da se nisam
usudila otvoreno govoriti pred tako usijanom glavom.

Ipak sam iz toga njezina brbljanja razabrala da voli Dancenyja. Opazila
sam u nje i onakvu vrstu dosjetljivosti kakvom se ljubav uvijek zna služiti. Ali
joj je ta djevojčica krasno nasjela! Mučena željom da misli na svog dragana i
strahom od prokletstva ako bude mislila na njega, dosjetila se kako bi mogla
moliti Boga neka joj pomogne da ga zaboravi, a kako po cijeli dan ponavlja tu
molitvu, nalazi načina da neprestano misli na njega.

S nekim tko bi bio iskusniji od Dancenyja ovaj bi mali događaj mogao biti

88

više od koristi nego od štete. Ali taj je mladić do ušiju zaljubljen pa će mu, ako
mu ne pomognemo, trebati toliko vremena da svlada najmanje zapreke te
nećemo imati kada izvršiti svoj plan.

Imate potpuno pravo; šteta je, i meni je žao kao i Vama, što je on junak te
pustolovine. A što ć ete? Što je bilo, bilo je. Tomu ste Vi krivi. Zatražila sam
njegov odgovor.{21} Sažalila sam se na njega. On joj iz petnih žila dokazuje da
nehotičan osjećaj ne može biti zločin; kao da on prestaje biti nehotičan od onoga
trena kad se prestanemo boriti protiv njega! On se vrlo dirljivo tuži na svoju
nesreću, ali je njegova bol tako nježna, tako duboka i tako iskrena te mi se čini
nemogućim da žena kojoj se pružila prilika dovesti nekoga muškarca do tolikog
očajanja i uz tako malo opasnosti ne pokuša zadovoljiti svoju želju. On joj na
kraju tumači da nije redovnik, kao što je mala mislila, i to je, neosporno,
najbolje što je učinio: jer da su se gospoda malteški vitezovi odlučili predati
samostanskoj ljubavi, sigurno ne bi bili zaslužili prvenstvo.

Bilo kako bilo, umjesto da gubim vrijeme na prigovore koji bi mene
doveli u nepriliku, a nju možda ne bi uvjerili, odobrila sam namjeru o raskidu,
ali sam rekla da je u takvom slučaju poštenije kazati svoje razloge usmeno nego
pismeno, da je običaj vratiti pisma i sve ostale sitnice koje je primila. Kako mi
se činilo da sam pogodila njezine misli, nagovorila sam je neka zakaže sastanak
s Dancenyjem. Odmah smo ugovorile način kako ćemo sve izvesti, i ja sam se
obvezala nagovoriti njezinu majku da iziđe bez kćeri. Sutra popodne će biti taj
odlučni trenutak. Danceny je o tome obaviješten, ali, za ime Boga, ako
budete imali priliku, nagovorite tog lijepog ljubavnika neka ne bude
onako sjetan i, budući da mu sve treba kazati, recite mu da se pravi način kojim
možemo pobijediti predrasude sastoji u tome da onima koji ih imaju ne
dopustimo da ih izgube.

Uostalom, kako se taj smiješni prizor ne bi ponovio, nisam propustila u
duši te djevojčice pobuditi sumnju u to da će ispovjednik čuvati ispovjednu
tajnu; i uvjeravam Vas da ona sad strah koji mi je zadala plaća strahom da će
njezin ispovjednik otići njezinoj majci i sve joj odati. Nadam se da neće
svakome pripovijedati svoje gluposti kad budem još jedanput razgovarala s
njome.{22}

Zbogom, vikonte, ulovite Dancenyja i dovedite ga. Bilo bi sramotno kad
od ovo dvoje djece ne bismo načinili ono što smo nakanili. Ako naiđemo na više
teškoća no što smo ih u početku očekivali kako bismo pojačali svoju revnost,
pomislite: Vi da je riječ o kćeri gospođe de Volanges, a ja da ona mora postati
Gercourtovom ženom. Zbogom.

89

U ..., 2. rujna 17..

PISMO 52.

Vikont de Valmont
predsjednikovici de Tourvel

Vi mi, gospođo, branite govoriti Vam o svojoj ljubavi; ali gdje nad
potrebne hrabrosti da Vas poslušam? Posve obuzet osjećajem, koji bi mi morao
biti i te kako ugodan, a koji mi Vi činite tako okrutnim, čameći u progonstvu na
koje ste me Vi osudili, živeći samo od odricanja i žaljenja, mučen to strasnijim
bolima što me one svejednako podsjećaju na Vašu ravnodušnost, moram li još
izgubiti jedinu utjehu koja mi preostaje? A mogu li imati kakvu drugu utjehu
nego da Vam katkada otvorim svoju dušu koju Vi ispunjate nemirom i
gorčinom? Hoćete li okrenuti svoje poglede od mene kako ne biste gledali
suze koje zbog Vas prolijevam? Hoćete li odbiti čak i žrtve koje tražite? Zar ne
bi bilo dostojnije od Vas i od Vaše poštene i nježne duše da požalite nesretnika
kojega ste samo vi unesrećili, nego što želite otežati njegove muke u isti mah
nepravednom i krutom zabranom?

Pretvarate se da se bojite ljubavi, a ne želite vidjeti kako upravo Vi
uzrokujete nevolje koje joj spočitavate. Ah! da, taj je osjećaj nedvojbeno mučan
kad ga ne dijeli onaj tko ga pobuđuje; ali gdje ćemo naći sreću ako ne u
uzajamnoj ljubavi? Gdje ćemo nego u ljubavi naći nježno prijateljstvo, tiho
povjerenje, jedino koje je potpuno, ublažene muke, pojačana zadovoljstva,
čarobnu nadu, slatke uspomene? Vi klevećete ljubav, Vi koji ih, kako biste
uživali u svim blagodatima što Vam ih ona pruža, trebate samo ne odbijati, a ja
zaboravljam muke koje proživljavam kako bih je branio.

Vi me silite da i sebe branim, jer dok ja posvećujem svoj život ljubavi
prema Vama, Vi svoj provodite tražeći mi pogreške; već me
smatrate lakoumnim i varalicom i, zlorabeći neke moje grijehe koje sam
Vam priznao, izvoljevate miješati moju prošlost s mojom sadašnjošću.
Nije Vam dovoljno što ste me izvrgnuli muci da živim daleko od Vas, već se još
okrutno ismijavate zadovoljstvima prema kojima ste me, kao što dobro znate,
učinili neosjetljivim. Ne vjerujete ni u moja obećanja ni u moje prisege; pa
dobro! onda mi preostaje da Vam ponudim tek jedno jamstvo u koje nećete

90

sumnjati: to ste Vi. Tražim od Vas da iskreno ispitate samu sebe. Ako ne
vjerujete u moju ljubav, ako i na tren dvojite da sami ne vladate mojom dušom,
ako uistinu ne znate da ste prikovali ovo srce koje je do sada zaista bilo previše
lakoumno, pristajem podnositi kaznu za tu zabludu. Ja ću zbog toga patiti, ali
neću prigovarati. Ali ako, dajući za pravo i sebi i meni, budete prisiljeni priznati
pred samom sobom da nemate, da nikad nećete imati suparnice, nemojte me
više, zaklinjem Vas, siliti da se borim s utvarama i ostavite mi bar tu utjehu da
vidim kako više ne sumnjate u osjećaj koji će zaista prestati, koji može prestati
samo s mojim životom. Dopustite mi, gospođo, da Vas zamolim za izričit
odgovor na ovaj dio moga pisma.

Ako se pak odričem onoga dijela svoga života koji mi, kako se čini, tako
užasno škodi u Vašim očima, ne činim to zato što ga ako bude potrebno ne bih
mogao braniti.

Što sam, napokon, učinio nego to što se nisam opro vrtlogu u koji sam bio
bačen? Ušavši u društvo mlad i neiskusan, prolazeći tako reći iz ruke u ruku
mnogih žena koje su se sve trudile za svoje dobro preduhitriti svaku pomisao
koja bi, kako su osjećale, morala biti nepovoljna za njih, jesam li morao
pokazati kako se znam oduprijeti kad nisam nailazio na otpor? Ili sam morao
sâm sebe kažnjavati zbog kakva grešnog trenutka, često izazvana neumjesnim
povjerenjem zbog kojega bi mi se samo rugali? Ta kako opravdati sramotu
pogrešna izbora ako ne trenutačnim prekidom?

Ali mogu reći da ta opojnost osjetila, možda čak i ludilo taštine, nisu
prodrli u moje srce. Kako je rođeno za ljubav, ljubakanje ga je moglo zabavljati,
ali nije bilo dovoljno da ga osvoji; premda sam bio okružen zavodljivim ali
prezira vrijednim ženama, nijedna mi nije osvojila dušu: nuđani su mi užici, a ja
sam tražio vrline. Na kraju sam i sâm pomislio da sam nestalan, jer sam bio
nježan i osjetljiv.

Tek kad sam Vas vidio, puklo mi je pred očima: uskoro sam shvatio da se
čar ljubavi sastoji u osobitostima duše, da samo one mogu prouzročiti i
opravdati njezine krajnosti. Napokon sam osjetio da mi je jednako nemoguće ne
voljeti Vas, niti ljubiti neku drugu.

Eto, gospođo, kakvo je ovo srce kojemu se bojite predati i o čijoj se
sudbini morate izjasniti: ali kakav god bio udes što mu ga namjenjujete, nećete
nimalo promijeniti osjećaje koji ga vežu uz Vas. Oni su nepromjenljivi, kao i
vrline što su ih pobudile.

U ..., 3. rujna 17..

91

PISMO 53.

Vikont de Valmont
markizi de Merteuil

Vidio sam Dancenyja, ali mi se samo napola povjerio. Osobito uporno taji
ime male Volanges o kojoj mi je govorio kao o vrlo pametnoj, čak i pomalo
pobožnoj djevojci. Nakon toga mi je dosta vjerno ispripovjedio svoju
pustolovinu, osobito posljednji događaj. Ja sam ga podbadao koliko sam mogao,
i zbijao šale na račun njegove nježnosti i bojažljivosti. No čini se da mnogo na
to polaže, pa ne mogu za njega jamčiti. Uostalom, prekosutra ću Vam o tome
moći više kazati. Sutra ga vodim u Versailles, pa ću ga nastojati putem dobro
prorešetati.

Sastanak koji će se danas održati daje mi ujedno neku nadu: može se
dogoditi da se na njemu sve odigra na naše zadovoljstvo, i možda nam sada
preostaje tek izmamiti priznanje i prikupiti dokaze. Taj će posao Vama biti lakši
nego meni jer je mala povjerljivija ili, što je isto, brbljavija nego njezin
mučaljivi dragan. Ipak ću učiniti sve što mogu.

Zbogom, moja lijepa prijateljice, veoma mi se žuri, neću Vas vidjeti ni
večeras ni sutra. Ako vi što doznate, napišite mi koju riječ, da me zateče na
povratku. Sigurno ću se vratiti na spavanje u Pariz.

U ..., 3. rujna 17..

PISMO 54.

Markiza de Merteuil
vikontu de Valmontu

Ah, da, što se može dobro čuti o Dancenyju!? Ako Vam je to kazao, hvalio
se. Ne poznam nikoga tko bi bio tako glup u ljubavi, i sve više osuđujem sebe
što smo prema njemu tako dobri. Znate, pomislila sam da ću zbog njega doći u
nepriliku i da neću ništa postići. Oh! osvetit ću se ja njemu zbog toga,

92

obećavam.

Kad sam jučer došla po gospođu de Volanges, ona nije htjela izaći, jer se
nevoljko osjećala; trebala mi je sva moja rječitost da je nagovorim, i pomislila
sam da Danceny može stići prije našeg odlaska. To bi bilo toliko nezgodnije što
mu je gospođa de Volanges dan prije rekla da neće biti kod kuće. Njezina kći i
ja bile smo kao na iglama. Napokon smo izišle, a mala mi je na rastanku tako
srdačno stisnula ruku te sam, usprkos njezinoj nakani o raskidu, na koji je još
iskreno mislila, očekivala čudesa od toga sastanka.

Bilo je i drugih nevolja. Pola sata nakon što smo došle gospođi de..., kadli
gospođi de Volanges zaista pozli, i to ozbiljno, i ona se s razlogom htjede vratiti
kući. Ja to nisam željela, to prije što sam se bojala da će se majci činiti
sumnjivim što sam toliko navaljivala da iziđe ako zatečemo ono dvoje mladih,
što je bilo gotovo sigurno. Odlučih je uplašiti njezinim zdravljem, što, nasreću,
nije bilo teško. I zadržala sam je sat i pol jer je nisam htjela odvesti kući
pretvarajući se da se bojim opasna drndanja kola. Nakraju se vratismo u
prikladno vrijeme. Po stidljivu licu što sam ga uočila pri dolasku, priznajem da
sam se ponadala kako moje muke nisu bile uzaludne.

U želji da sve doznam, ostala sam kod gospođe de Volanges, koja je
odmah legla i, nakon što smo večerale uz njezin krevet, vrlo smo je rano
ostavile uz izliku da joj je potreban odmor, te prijeđosmo u sobu njezine kćeri.
Ona je sa svoje strane učinila sve što sam od nje očekivala; nema u nje više
obzira ni novih zaklinjanja na vječnu ljubav itd., itd.; ona se, jednom riječju,
dobrovoljno žrtvovala, ali ludi Danceny nije načinio ni koraka naprijed. S njim
se čovjek može svađati, ali izmirenja nisu opasna.

Mala me, međutim, uvjerava da je on htio i nešto više, ali da se ona znala
obraniti. Kladila bih se da se samo hvali ili ga ispričava, čak sam u to gotovo
sigurna. Tada mi se baš prohtije doznati koliko se ona sposobna braniti, i ja,
obična žena, riječ po riječ, napunim joj glavu te... No, možete mi vjerovati,
nitko nikad nije bio toliko sklon čulnim užicima. Uistinu je mila ta draga mala.
Zaslužuje drugog ljubavnika. Imat će barem dobru prijateljicu, jer sam joj
iskreno privržena. Obećala sam joj da ću je u sve uputiti i mislim da ću održati
riječ. Često sam pomišljala kako bih trebala imati povjerljivu ženu, i voljela bih
imati ovu nego neku drugu, ali ne mogu ništa od nje načiniti dok ne bude... ono
što mora biti, i to je razlog više što se srdim na Dancenyja.

Zbogom, vikonte, nemojte sutra dolaziti k meni, osim ujutro. Popustila
sam vitezovu moljakanju i provest ćemo zajedno večer u mojoj kućici.

93

U ..., 4. rujna 17..

PISMO 55.

Cecilija Volanges
Sofiji Carnay

Imala si pravo, moja draga Sofijo, Tvoja proročanstva bolje uspijevaju
nego Tvoji savjeti. Kao što si predvidjela, Danceny je jači nego ispovjednik
nego Ti i nego ja, i sada smo točno ondje gdje smo bili. Ah! ne kajem se zbog
toga, a Ti, ako me grdiš, činiš to samo zato što ne znaš kakav je užitak ljubiti
Dancenyja. Lako je Tebi govoriti što i kako valja raditi, ništa Te u tome ne
priječi; ali da si osjetila kako nas bole jadi onoga koga ljubimo, kako njegova
radost postaje naša i kako je teško reći ne kad želimo kazati da, ne bi se ničemu
čudila. Još ni ja sama sve ne razumijem, premda sam to osjetila, jako osjetila.
Misliš li, na primjer, da mogu Dancenyja gledati kako plače a da sama ne
zaplačem? Uvjeravam Te da mi je to nemoguće; a kad je on sretan, ja
sam sretna kao i on. Uzalud ćeš trošiti riječi; riječi ne mijenjaju zbilju,
i posvema sam uvjerena da je tako.

Voljela bih te vidjeti na mome mjestu... Ne, nisam htjela to reći, jer
sigurno ne bih nikome mogla ustupiti svoje mjesto, nego bih željela da i Ti
nekoga voliš. To ne bi bilo samo zato da me bolje razumiješ i da me manje
koriš, nego i zato što bi bila sretnija ili, bolje reći, Ti bi tek tada počela biti
sretna.

Naše zabave, naš smijeh - sve su to, vidiš, tek dječje igre, i ništa ne ostaje
od onoga što je bilo. Ali ljubav! ah, ljubav!... Jedna riječ, jedan pogled, sama
njegova prisutnost, da, to je sreća! Kad vidim Dancenyja, ne želim više ništa,
kad ga ne vidim, želim samo njega. Ne znam kako je to, ali kao da sve što mi se
sviđa ima njegovo obličje. Kad nije uza me, mislim na njega, a kad mogu misliti
na njega potpuno, predano, kad sam, na primjer, posve sama, i tada sam sretna:
zatvorim oči i odmah mi se čini da ga vidim; sjetim se njegovih riječi i
pomislim da ih čujem; to mi izmami uzdahe, a zatim osjetim neku vatru u sebi,
neki nemir... Ne mogu biti na jednome mjestu. To ti je kao neka muka, ali muka
što stvara neizreciv užitak.

Čak mislim da se, kad se jednom zaljubimo, naša ljubav prenosi i na

94

prijateljstvo. Moja se ljubav prema Tebi ipak nije promijenila. Ona je uvijek
onakva kao u samostanu, ali ono što sam Ti rekla osjećam prema gospođi de
Merteuil. Čini mi se da je prije volim kao Dancenyja nego kao Tebe, i katkada
bih željela da je ona on. To možda dolazi odatle što to nije ono dječje
prijateljstvo kao naše, ili pak zato što ih viđam tako često zajedno, pa se zbog
toga varam. Ali istina je da su me njih dvoje usrećili i, na kraju krajeva, ne
vjerujem da je veliko zlo ovo što činim. Zato bih željela ostati kakva jesam,
samo mi pomisao na moju udaju zadaje muke. Ako je gospodin de Gercourt
onakav kakvim su mi ga opisali, a ja u to ne sumnjam, onda ne znam što će biti
sa mnom. Zbogom, moja Sofijo, uvijek Te najnježnije volim.

U ..., 4. rujna 17..

PISMO 56.

Predsjednikovica de Tourvel
vikontu de Valmontu

Što će Vam, gospodine, odgovor što ga od mene tražite? Kad bih vjerovala
u Vaše osjećaje, ne bi li to bio razlog više da ih se bojim? I, ne napadajući i ne
braneći njihovu iskrenost, zar mi nije dovoljno, zar i Vama ne mora biti
dovoljno što znate da ja neću i ne smijem na njih odgovarati?

Uz pretpostavku da me uistinu ljubite (pristajem na tu pretpostavku samo
kako se ne bih više vraćala na taj predmet), zar bi se zapreke koje nas razdvajaju
mogle svladati? I bi li mi preostalo išta drugo nego poželjeti da uskoro
pobijedite u sebi tu ljubav, a osobito da Vam u tome pomognem svim svojim
snagama nastojeći Vam oduzeti svaku nadu? Vi i sami priznajete da je taj
osjećaj mučan kad ga ne dijeli biće koje ga pobuđuje. A Vi dobro znate da mi ga
je nemoguće dijeliti, i kad bi me snašla ta nesreća, bila bih još više za žaljenje, a
Vi ne biste bili sretniji. Nadam se da me cijenite dovoljno, te da u to ne biste ni
trenutka posumnjali. Prestanite stoga, prestanite, zaklinjem Vas,
uznemirivati srce kojemu je mir toliko potreban; nemojte me siliti da požalim
što sam Vas upoznala.

Budući da me moj muž, kojega volim i cijenim, ljubi i poštuje, moje su
dužnosti i užici ujedinjeni u istoj osobi. Ja sam sretna i moram biti sretna. Ako

95

postoje snažniji užici, ja ih ne želim; nemam ih volje ni upoznati. Ima li slađega
užitka nego kad si u miru sa samim sobom, kad imaš samo vedre dane, kad ideš
na počinak bez nemira, kad se probudiš bez grižnje savjesti? To što Vi nazivate
srećom, to je uzbuđenost ćutila, bura strasti, strašan prizor, čak i kad ga
gledamo s obale. Oh, kako prkositi tim olujama? Tko bi se usudio otisnuti na
more pokriveno olupinama tisuća i tisuća brodoloma? S kim? Ne, gospodine, ja
ostajem na kopnu, volim lance koji me za nj vežu. Mogla bih ih raskinuti kad
bih htjela; da ih nemam, požurila bih da ih uzmem.

Zašto ste se prilijepili uza me? Zašto me pratite u stopu? Vaša pisma, koja
bi morala biti rijetka, stižu jedno za drugim. Ona bi morala biti razumna, a Vi
mi u njima samo govorite o svojoj ludoj ljubavi. Vi me sada više salijećete
svojim mislima nego što ste me prije salijetali svojom osobom. Udaljim Vas u
jednom obliku, a Vi se pojavite u drugome. Riječi za koje Vas molim da ih više
ne govorite Vi ponavljate na drugi način. Vi me volite zbunjivati zamamnim
razlozima, a bježite od mojih. Ne želim Vam više odgovarati, i neću... Kako
postupate sa ženama koje ste zaveli!? S kolikim prezirom govorite o njima!?
Želim vjerovati da neke to i zaslužuju, ali jesu li sve toliko prezira vrijedne? Ah,
zacijelo jesu, jer su iznevjerile svoje dužnosti kako bi se predale grešnoj
ljubavi. U tom su trenutku sve izgubile, čak i poštovanje onoga kome su
sve žrtvovale. Taje pravedna kazna, ali i sama pomisao na nju izaziva
jezu. Napokon, što se to mene tiče? Čemu razmišljati o njima ili o Vama? S
kojim pravom dolazite narušavati moj mir? Pustite me, nemojte me više gledati,
nemojte mi više pisati, molim Vas, zahtijevam to od Vas. Ovo je posljednje
pismo što ga primate od mene.

U ..., 5. rujna 17..

PISMO 57.

Vikont de Valmont
markizi de Merteuil

Našao sam Vaše pismo jučer kad sam se vratio. Silno me obradovala vaša
srdžba. Ne biste bili mogli snažnije osjetiti Dancenyjeve pogreške ni da ih je
počinio prema Vama. Vi zacijelo iz osvete privikavate njegovu dragu na sitne
nevjere; sam je vrag u Vama! Da, vi ste dražesni i ne čudim se što Vam se mala

96

manje opire nego meni Danceny.

Sada napokon poznajem u dušu toga lijepog junaka iz romana! On nema
više tajni za mene. Toliko sam mu govorio kako je časna ljubav najveće dobro,
kako jedan iskren osjećaj vrijedi više nego deset tajnih ljubakanja da sam u tom
trenutku i sâm bio zaljubljen i plah. On je napokon uvidio da se naša shvaćanja
toliko podudaraju, te mi je ushićen mojom iskrenošću sve rekao i zakleo mi se
na vječno prijateljstvo. Ali nismo mnogo napredovali s našim planom.

Ponajprije, učinilo mi se da po njegovu shvaćanju djevojka zaslužuje
mnogo više obzira nego žena jer može više izgubiti. On drži da ništa ne može
opravdati muškarca ako stavi djevojku u takav položaj da se ona za njega mora
udati ili živjeti osramoćena, osobito ako je djevojka znatno bogatija nego
muškarac, kao što je u njegovu slučaju. Spokojnost majke, nevinost djevojke -
sve ga to plaši i zadržava. Ne bi bilo teško pobiti njegove razloge, ma kako
istiniti bili. S malo spretnosti i uz pomoć ljubavi brzo bismo ih mogli pobiti,
utoliko prije što ih je moguće ismijavati i što bi iskustvo bilo na našoj strani.
Ali ono što nam priječi djelovati na njega jest to što se on drži sretnim. I doista,
ako nam se prve ljubavi uopće čine iskrenijima i, kako se obično kaže, čistijima,
ako sporije napreduju, to nije zbog obzirnosti ili stidljivosti nego stoga, što srce,
iznenađeno nepoznatim osjećajem, na svakom koraku tako reći prestaje kucati
kako bi uživalo u milju što ga osjeća i što taj čar tako snažno djeluje na
neiskusno srce te toliko njime ovlada da ono zaboravi na svaki drugi užitak. To
je tako istinito da zaljubljeni razbludnik, ako razbludnik može biti zaljubljen,
postaje od toga trena manje željan uživanja i da naposljetku između
Dancenyjeva ponašanja prema maloj Volanges i moga prema kreposnoj gospođi
de Tourvel nema velike razlike.

Da bi se taj naš mladić zagrijao, trebalo bi više zapreka nego što ih ima,
osobito više tajanstvenosti jer ona vodi smionosti. Sklon sam vjerovati da ste
pogriješili što ste mu toliko išli na ruku. Vaš bi postupak bio odličan za iskusna
muškarca koji zna samo za požudu. Ali ste mogli predvidjeti da je za čestita i
zaljubljena mladića najveća nagrada kad mu se uzvraća ljubav. Prema tome, što
je bio sigurniji da je ljubljen, to je bio manje poduzetan. Što nam je sada činiti?
Nemam pojma. Ali ne vjerujem da će mala biti obljubljena prije udaje, i tako
ćemo ostati kratkih rukava. Žao mi je, ali ne vidim kako bi se tu dalo pomoći.

Dok sam se ja ovako naširoko raspričao, Vi radite nešto pametnije sa
svojim vitezom. To me podsjeća da ste mi obećali iznevjeriti ga u moju korist.
Imam Vaše pismeno obećanje i ne želim da ono ostane samo na papiru.
Priznajem da rok isplate još nije došao, ali bi bilo plemenito od Vas da ga ne

97

čekate. Ja bih sa svoje strane vodio brigu o kamatama. Što velite na to, moja
lijepa prijateljice? Zar Vam već nije dodijala ta Vaša vjernost? Znači da je taj
vitez zaista divan! Ah! čekajte samo, čekajte, ja ću Vas prisiliti na priznanje da
ste me zaboravili, ako držite da on nešto vrijedi.

Zbogom, moja lijepa prijateljice, ljubim Vas koliko Vas i želim. Ne
vjerujem da svi vitezovi poljupci mogu imati toliko žara.

U ..., 5. rujna 17..

PISMO 58.

Vikont de Valmont
predsjednikovici de Tourvel

A čime sam, gospođo, zaslužio prijekore što ih sipate na mene i srdžbu
koju mi pokazujete? Najvatrenija a ipak najsmjernija odanost, posvemašnje
pokoravanje Vašim najmanjim željama - to je eto u dvije riječi povijest mojih
osjećaja i moga ponašanja prema Vama. Shrvan mukama nesretne ljubavi, imao
sam samo jednu utjehu: gledati Vas. Vi ste mi naložili da se i toga odreknem, a
ja sam Vas poslušao bez riječi prigovora. Kao nagradu za tu žrtvu dopustili ste
mi da Vam pišem, a sada mi želite oduzeti i taj jedini užitak. Hoću li pustiti da
mi ga oduzmete a da se i ne pokušam braniti? Ne, nikako. Ah! kako taj užitak ne
bi bio drag mome srcu? To je jedino što mi preostaje, a dolazi mi od Vas.

Velite da su moja pisma odveć česta. Pomislite, molim Vas, na ovo: ovih
deset dana koliko traje moje progonstvo nisam proveo ni trenutka a da nisam
mislio na Vas, a ipak ste dobili samo dva pisma od mene. Ja Vam u njima
govorim samo o svojoj ljubavi! A o čemu ću govoriti nego o onome na što
mislim?! Učinio sam sve što sam mogao kako bih ublažio izraze te ljubavi i
možete mi vjerovati da sam Vam kazao samo ono što nisam mogao sakriti. Vi
mi na kraju prijetite da mi nećete više odgovarati. Tako, nezadovoljni što bez
srca postupate s čovjekom koji Vas cijeni iznad svega i koji Vas poštuje više
nego što Vas ljubi, vi ga sramotite svojim prezirom. A čemu te prijetnje i ta
srdžba? Što će Vam to? Zar niste sigurni da ću Vas poslušati čak i u Vašim
nepravednim nalozima? Zar seja mogu usprotiviti ma kojoj Vašoj želji i zar to
nisam dokazao? A zar želite zloupotrijebiti vlast što je imate nada mnom? Pošto

98

ste me unesrećili, pošto ste postali nepravedni prema meni, hoće li Vam biti
lako uživati u tom miru koji Vam je, kako me uvjeravate, toliko potreban? Zar
nikad nećete reći u sebi: »On me učinio gospodaricom svoje sudbine, a ja sam
prouzročila njegovu nesreću. Preklinjao me da mu pomognem, a ja sam ga
gledala bez samilosti.« Znate li dokle može otići moja zdvojnost? Ne znate.

Kako biste shvatili moje muke, morali biste znati koliko Vas ljubim, a Vi
ne poznajete moje srce.

Čemu me žrtvujete? Utvarnom strahovanju. A tko Vam ga pobuđuje?
Čovjek koji Vas obožava, čovjek nad kojim ćete vazda imati neograničenu moć.
Zašto se bojite, kako se možete bojati osjećaja kojim ćete upravljati po miloj
volji? Ali Vaša mašta stvara nakaze, a strah koji Vam one zadaju pripisujete
ljubavi. Malo povjerenja i nestat će tih utvara.

Neki je mudrac rekao da gotovo uvijek možemo otjerati strah ako mu
temeljito ispitamo uzrok.{23} Ta je istina osobito primjenljiva na ljubav. Ljubite,
i Vaš će strah iščeznuti. Umjesto onoga što Vas plaši, naći ćete slatki osjećaj
nježnoga i poslušnog ljubavnika, i od svih Vaših sretnih dana ostat će Vam tek
kajanje što ste izgubili nekoliko dana u ravnodušnosti. I ja sâm, otkad sam
uvidio svoje zablude, živim samo za ljubav i žalim za vremenom provedenim,
kao što sam mislio, u užicima: osjećam da me samo Vi možete usrećiti. Ali Vas
zaklinjem neka užitak što ga osjećam kad Vam pišem ne pomuti strah da Vam
se neću svidjeti. Neću Vam uskratiti poslušnost nego klečim pred Vama, tražim
sreću koju mi hoćete oduzeti, jedino što ste mi ostavili; dovikujem Vam:
poslušajte moje molbe i pogledajte moje suze! O, gospođo, hoćete li me odbiti?

U ..., 7. rujna 17..

PISMO 59.

Vikont de Valmont
markizi de Merteuil

Kažite mi, ako znate, što znači ono Dancenyjevo trabunjanje. Što se to
dogodilo i što je on izgubio? Možda se njegova ljepotica naljutila zbog njegove
vječne traljavosti? Moramo biti pravedni, naljutila bi se i za nešto manje. Što ću
mu reći večeras na sastanku što ga od mene traži i koji sam zakazao za svaki

99

slučaj? Naravno, ja neću gubiti vrijeme slušajući njegove jadikovke ako one
ničemu ne vode. Ljubavne tužaljke vrijedi slušati samo kao neizbježne
recitative ili kao velike arije. Recite mi o čemu je riječ i što mi je činiti ili ću
odustati kako bih izbjegao neugodnost koju predviđam. Mogu li s Vama
prijepodne razgovarati? Ako ste zauzeti, napišite mi barem pisamce i dajte mi
upute za moju ulogu.

A gdje ste jučer bili? Nigdje Vas više ne viđam. Uistinu mi nije vrijedilo
ostati u Parizu u rujnu. Odlučite se već jedanput jer sam maloprije dobio hitan
poziv od grofice de B... da je pohodim na ladanju. Kako me samo lijepo poziva!
»Moj muž«, veli ona, »ima najljepši gaj na svijetu, koji brižno uzdržava za
užitak svojih prijatelja.« A Vi znate da ja imam neko pravo na taj gaj. Otići ću
joj u pohode ako Vama nisam potreban. Zbogom, znajte da će Danceny biti kod
mene oko četiri sata.

U ..., 8. rujna 17..

PISMO 60.

Vitez Danceny
vikontu de Valmontu

(priloženo prethodnom pismu)

Ah, gospodine, očajan sam, sve sam izgubio! Ne usuđujem se papiru
povjeriti tajnu svojih muka, ali ih moram povjeriti srcu vjerna i pouzdana
prijatelja. U koliko ću Vas sati moći pohoditi i zatražio od Vas utjehu i savjet?
Bio sam sretan onoga dana kad sam Vam otvorio dušu. A sada, kakva razlika!
Sve mi se promijenilo! Moje osobne patnje samo su manji dio mojih muka; ali
ne mogu podnositi nemir zbog jedne vrlo drage osobe. Budući da ste sretniji od
mene, Vi ćete je moći vidjeti i ja očekujem da mi zbog Vašeg prijateljstva
nećete odbiti taj korak, ali moram razgovarati s Vama da Vas u sve uputim. Vi
ćete me požaliti, Vi ćete mi priteći u pomoć, polažem nadu samo u Vas. Vi ste
osjećajni, Vi poznajete ljubav i Vi ste jedini kome se mogu povjeriti. Nemojte
me odbiti.

Zbogom, gospodine. Jedino olakšanje što ga osjećam u svojoj boli jest

100

pomisao da mi preostaje prijatelj kao što ste Vi. Izvijestite me, molim Vas, u
koliko ću sati moći doći k Vama. Ako ne danas prijepodne, želio bih da to bude
rano poslijepodne.

U ..., 8. rujna 17..

PISMO 61.

Cecilija Volanges
Sofiji Carnay

Draga Sofijo, žali svoju Ceciliju, svoju sirotu Ceciliju. Ona je vrlo
nesretna! Majka sve zna. Ne znam kako je mogla išta naslutiti, a ipak je sve
otkrila. Sinoć mi se pričinila malo zlovoljna, ali nisam na to obraćala osobitu
pozornost nego sam čak, čekajući da završi igru, veselo čavrljala s gospođom de
Merteuil, koja je večerala ovdje i mnogo smo razgovarale o Dancenyju. Ipak ne
vjerujem da nas je netko mogao čuti. Ona ode, a ja se povučem u svoju sobu.
Svlačila sam se kad je ušla mama i rekla mojoj sobarici neka iziđe. Zatražila je
ključ od moga pisaćeg stola. Od tona kojim je izrekla taj zahtjev spopala me
tako jaka drhtavica te sam jedva mogla stajati na nogama. Pravila sam se da
ga ne mogu naći, ali sam nakraju morala poslušati. Prva ladica koju je otvorila
bila je upravo ona u kojoj su bili listovi viteza Dancenyja. Bila sam tako
smetena kad me upitala što je to, te nisam znala ništa drugo odgovoriti nego da
to nije ništa. Ali kad sam vidjela da počinje čitati prvo pismo koje joj je došlo
pod ruku, imala sam tek toliko vremena da priđem naslonjaču; tako mi je
pozlilo te sam izgubila svijest. Čim sam došla k sebi, moja majka, koja je bila
pozvala sobaricu, povuče se govoreći mi neka legnem. Odnijela je sa sobom sve
Dancenyjeve listove. Svaki put zadršćem kad pomislim da ću se morati pred
njom pojaviti. Cijelu sam noć samo plakala.

Pišem Ti u zoru, u nadi da će doći Jozefina. Ako budem mogla nasamo s
njom govoriti, zamolit ću je neka preda gospođi de Merteuil pisamce koje ću joj
napisati; ako ne, stavit ću ga u Tvoje i Ti ćeš biti tako ljubazna pa ćeš joj ga
poslati kao da je od tebe. Jedino od nje mogu dobiti kakvu utjehu. Barem ćemo
govoriti o njemu, jer se ne nadam da ću ga više vidjeti. Vrlo sam nesretna! Ona
će možda biti tako dobra i uzeti pismo za Dancenyja Ne usuđujem se to povjeriti
Jozefini, a pogotovo ne svojoj sobarici, jer je možda ona rekla mojoj majci da

101