putovanja.) »Imam ženu i djecu«, nastavi on, »a služio sam deset godina kod iste kompanije i uvijek sam čekao na zapovjedničko mjesto - tako sam bio lud. On mi je rekao upravo ovako: ‘Uđite, gospodine Jones’, onim svojim hvalisavim glasom - ’uđite, gospodine Jones’. Ja uđem. ‘Ustanovit ćemo položaj broda’, reče sagibajući se nad kartu sa šestarom u rukama. Po propisima bi oficir, koji dovršava službu, morao to učiniti na kraju svoje straže. Svejedno, nisam ništa rekao i gledao sam ga, dok je označivao položaj broda sitnim križem i pisao dan i vrijeme. U duhu ga vidim još i sada kako piše svoje čitljive brojke: »17, 8, 4h ujutro«. Godina je bila napisana crvenom tintom na vrhu karte. Nikada se nije služio svojim kartama duže od godine dana, kapetan Brierly, ne. Ta je karta sada kod mene. Kad je završio, stajao je i gledao znak koji je zabilježio, pa se tiho smiješio, a onda digne oči prema meni. ‘Kad brod prevali ovako još trideset i dvije milje’ rekao je, ‘onda ćemo biti načistu, i vi ćete moći promijeniti smjer za dvadeset stupnjeva prema jugu.’ Na tom smo putovanju plovili sjeverno od Hectorove obale. Ja mu odgovorim: ‘U redu, gospodine’, čudeći se zašto o tome vodi brigu, kad sam ga ionako morao pozvati prije nego što bilo kako promijenim smjer. Upravo u tom času zazvoni osam zvona 4 Mi izidosmo na most, a drugi kormilar, prije nego što će napustiti svoje mjesto, javi na uobičajen način: ‘Sedamdeset i jedan na mjerilu’. Kapetan Brierly pogleda na kompas i zatim svuda naokolo. Bilo je tamno i vedro, a sve zvijezde još na nebu onako jasne kao u hladnoj noći u visokim prostranstvima. Najednom reče s nekim malim uzdahom: ‘Idem na krmu, sam ću postaviti za vas mjerilo na ništicu, tako da ne bude pogreške. Još trideset i dvije milje u ovom pravcu, a onda ste sigurni. Da vidimo - višak na mjerilu iznosi šest posto; onda, recimo, još trideset po kazalu, a zatim možete odmah okrenuti dvadeset stupnjeva nadesno. Neće biti potrebno gubiti na putu - zar ne?’ Nisam ga nikada čuo govoriti tako mnogo bez prekida, i to, kako mi se činilo, bez ikakva razloga. Nisam ništa odgovorio. On se spusti niz ljestve, a pas, koji mu je uvijek bio za petama kamo god se on maknuo, danju ili noću, krene, ispruživši njušku, za njim. Čuo sam kako pete njegovih čizama udaraju, udaraju po stražnjoj palubi, i kako se zaustavio i rekao psu: ‘Idi natrag, Gusaru! Na most, momče! Odlazi - hajd!’ A onda mi dovikne iz tame: ‘Zatvorite toga psa u sobu za morske karte, gospodine Jones - hoćete li?’
To je bio posljednji put što sam čuo njegov glas, kapetane Marlow. To su bile posljednje riječi koje je od njega čulo uho bilo kojega živog čovjeka, gospodine.« U tom je času glas staroga pomorca postajao sasvim nesiguran. »Bojao se da će jadna životinja skočiti za njim, razumijete li?« nastavi zadrhtavši. »Da, kapetane Marlow. On je uredio mjerilo za mene; on je također - biste li vjerovali? - ulio u nj i kap ulja. Bočica ulja ostala je gdje ju je on ostavio. Mornar, koji je u pet i po sati prebacio cijev preko krme da je ispere, začas je ostavi i dotrči na most: ‘Biste li izvoljeli doći na krmu, gospodine Jones’, reče. ‘Ima tu nešto neobično. Ne bih htio u to dirati.’ To je bio zlatni kronometar kapetana Brierlyja, pomnjivo pričvršćen svojim lancem za ogradu. Čim su ga moje oči ugledale, nešto me potrese, gospodine, i odmah sam shvatio. Moje noge klonuše poda mnom. Bilo mi je kao da sam ga vidio gdje se baca u vodu; a mogao bih također reći i kako je daleko zaostao iza nas. Mjerilo je na gornjem dijelu krme zabilježilo osamnaest milja i tri četvrti, a četiri su željezna klina za pričvršćivanje konopca nestala sa glavnog jarbola. Pretpostavljam da ih je stavio u svoje džepove, kako bi mu pomogli potonuti. Ali, bože moj, što su ta četiri željezna klina značila za čovjeka koji je tako snažan kao što je bio kapetan Brierly! Možda se napokon ipak malo uzdrmala njegova samosvijest. Rekao bih da je to bio jedini znak uzbuđenja što ga je u cijelome svom životu pokazao: ali ja sam spreman jamčiti za nj, da, bacivši se u vodu, nije nijednom kretnjom pokušao plivati, isto onako kako bi, da je pao u vodu sasvim slučajno, imao dovoljno izdržljivosti na puku sreću istrajati u plivanju čitav dan. Da, gospodine. Nije zaostajao ni za kim - iako je to sam govorio, kako sam ga jedanput čuo. Za vrijeme srednje straže napisao je dva pisma, jedno kompaniji, a drugo meni. Davao mi je sijaset uputa za tu plovidbu - a ja sam služio već prije nego što se on rodio - i bezbroj savjeta kako se moram vladati prema našim ljudima u Šanghaju da bih zadržao zapovjedništvo Osse. Pisao mi je kao što otac piše svome predragom sinu, kapetane Marlow, a ja sam bio dvadeset i pet godina stariji od njega i okusio sam slanu vodu prije nego što je on čestito navukao svoje prve hlače. U svom je pismu vlasnicima - ostavio ga je otvoreno, da mogu pročitati - pisao da je uvijek izvršavao svoju dužnost prema njima - sve do toga časa - pa čak ni sada ne izdaje njihovo povjerenje, jer ostavlja brod tako sposobnom pomorcu kakav uopće može postojati, misleći na mene, gospodine, misleći
na mene! Pisao im je kako treba, ako posljednji čin njegova života ne ubija čitav njegov ugled u njihovim očima, da uvaže moju vjernu službu i njegovu toplu preporuku, kad budu popunjavali prazninu koja je nastala njegovom smrću... I još mnogo toga u istom smislu, gospodine. Nisam mogao vjerovati svojim očima. To je u meni uzburkalo čudne osjećaje«, nastavljao je stari veoma zbunjen i gnječeći nešto u kutu svoga oka krajem palca, koji mu je bio širok kao mala žlica. »Bili biste pomislili, gospodine, da se on bacio u more samo zato kako bi jednome nesretnom čovjeku pružio posljednju priliku da uznapreduje. Od potresa zbog toga što je on nestao na taj strašan, naprasni način, i od pomisli da me je ta prilika napokon učinila čovjekom, čitav sam tjedan dana bio gotovo kao bez glave. Ali to su bile samo moje tlapnje. Kapetan Peliona premješten je na Ossu - došao je na naš brod u Šanghaju - mala papiga, gospodine, u sivu kariranom odijelu, s kosom razdijeljenom po sredini. Au - ja sam - au - vaš novi kapetan, gospodine - gospodine - au - Jones.’ Bio je sav prožet parfemom - doslovno je zaudarao njime, kapetane Marlow. Sve mi se činilo da muca od pogleda kojim sam ga promatrao. Promrmljao je nešto o mome razumljivom razočaranju i rekao - najbolje je da mi smjesta kaže, njegov je glavni oficir promaknut na Pelionu - on, dakako, s tim nema nikakve veze - vjeruje da kompanija zna što radi - on žali... Ja mu rekoh: ‘Ne obazirite se na staroga Jonesa, gospodine, vrag ga odnio, on je na tako nešto već navikao’. Smjesta sam opazio da sam povrijedio njegovo osjetljivo uho i, dok smo sjedili za našim prvim zajedničkim doručkom, počeo je na odvratan način zamjerati te ovome, te onome na brodu. Nikada nisam čuo takva glasa osim na marionetskim predstavama. Stisnem zube, oborim oči na svoj tanjur i ostanem miran dokle sam god mogao, ali sam naposljetku ipak morao nešto reći; on skoči na vrške nožnih prstiju, nakostriješi ljutito svoje lijepo perje poput malog borbena kokota. ‘Vi ćete uvidjeti da imate posla s osobom drugoga kova nego što je bio pokojni kapetan Brierly.’ Ja sam to već opazio’, rekoh vrlo mrzovoljno, ali hineći da sam jako zabavljen svojim pečenjem. ‘Vi ste stari lopov, gospodine - au - Jones, štoviše, vi ste poznat kao stari lopov u svojoj službi’; zakriješti on na me. Oni su prokleti ispirači boca stajali naokolo i slušali, otvorivši usta od uha do uha. ‘Ja sam možda i vrlo neugodan’, odgovorim, ‘ali još nisam pao tako nisko da bih se pomirio s tim da gledam vas gdje sjedite na stolcu kapetana Brierlyja’. Na te riječi odložim svoj nož i vilicu. ‘Vi biste rado sami na njoj sjedili - tu vas
cipela tišti’, isceri se on. Ja napustim blagovaonicu, pokupim svoje dronjke i iziđem na pristanište sa svom svojom prtljagom do svojih nogu, još prije nego što su se ukrcivači opet prihvatili posla. Da. Prepušten sam sebi - na obali - nakon službe od deset godina - sa siromašnom ženom i četvoro djece, koja su šest tisuća milja daleko od mene, a od polovice moje plaće zavisi svaki zalogaj što ga pojedu. Da, gospodine! Radije sam napustio službu nego da slušam kako netko vrijeđa uspomenu kapetana Brierlyja. On mi je ostavio svoj teleskop, evo ga ovdje, i zamolio me da mu se brinem za psa - evo ga. Hej, Gusaru, jadniče! Gdje je kapetan, Gusaru?« Pas pogleda na nas žalosnim žutim očima, očajno zalaje i otpuže pod stol. Sve se to zbivalo više od dvije godine kasnije na palubi onoga trošnog broda Fire-Queen, na kojemu je Jones dobio zapovjednički položaj - kao nekom šalom udesa - poslije Mathersona - općenito su ga zvali ludim Mathersonom - onog istoga koji se skitao, sjećate li se, u Haifongu, prije okupacije. Stari nastavi dašćući: »Da, gospodine, kapetana Brierlyja uvijek će se ovdje sjećati, ako ni na kojem drugom mjestu na zemlji. Ja sam o svemu tome pisao njegovu ocu, a nisam dobio ni riječi odgovora - ni hvala vam, ni idite k vragu! - Ništa! Možda njegovi nisu ni željeli išta znati.« Pogled na toga starog Jonesa vlažna oka, koji je brisao svoju ćelavu glavu crvenim pamučnim rupcem, žalosno lajanje psa, nečistoća te kabine, crne od muha, koja je bila jedino svetište njegove uspomene, sve je to bacalo koprenu neizrecivo dirljive bijede na nezaboravni Brierlyjev lik, a to je kao neka posmrtna osveta sudbine za onu vjeru u vlastitu veličanstvenost, zbog koje je njegov život bio gotovo slobodan i od samih opravdanih strahovanja. Gotovo? Možda i potpuno. Tko zna nije li ga laskavo mišljenje o vlastitom samoubojstvu potaknulo na to da se ubije? »Zašto je on počinio taj naprasni čin, kapetane Marlow - možete li vi to reći?« pitao je Jones stišćući svoje dlanove. »Zašto? To me pitanje muči! Zašto?« Udarao je po svome niskom i naboranom čelu. »Da je bio siromašan i star, i zadužen - a o tome ni govora - ili inače lud. Ali on nije bio čovjek koji može poludjeti, baš nikako. Vjerujte mi: ono što kormilar ne zna o svome kapetanu, to ni ne vrijedi da se zna. Mlad, zdrav, bogat, bez ikakvih briga... Ja katkada sjedim ovdje pa mislim i mislim, sve dok mi u glavi ne počne zujati. Morao je postojati neki razlog.«
»Možete biti uvjereni, kapetane Jones, da je to bio neki razlog koji nijednoga od nas dvojice ne bi mnogo uznemirio«, rekoh mu. A onda, kao da je neko svjetlo sinulo u njegovu zbunjenom mozgu, ubogi stari Jones nađe posljednju riječ čudesne dubine. Usekne se kimnuvši turobno prema meni: »Da da! Ni vi, ni ja, gospodine, nismo nikada onoliko držali do sebe.« Dakako, s mojim je sjećanjem na moj posljednji razgovor sa Brierlyjem povezana uspomena na njegovu smrt koja je došla neposredno poslije toga. Posljednji sam put s njim razgovarao za vrijeme one rasprave. To je bilo nakon prvog saslušavanja, odakle je sa mnom izašao na ulicu. Bio je nekako razdražen, što sam primijetio s iznenađenjem, jer je njegovo obično ponašanje, kad bi se udostojao da se upusti u razgovor, bilo savršeno hladno, s nekom podrugljivom snošljivosti, kao da je nazočnost čovjeka s kojim razgovara prilično zgodna šala. »Odredili su me za tu raspravu, vidite li«, poče on i počne se prilično naširoko tužiti na neugodnosti dnevnih saslušavanja na sudu. »A sam bog zna kako će to dugo trajati. Tri dana, mislim.« Slušao sam ga šuteći; kako sam tada o njemu mislio, činilo mi se da je to samo jedan način njegove razmetljivosti. »Kakva li je samo korist od svega toga? To je najgluplja parada koju možete zamisliti«, nastavi zažarivši se. Ja mu rekoh da nije bilo drugog izbora. On me prekine s nekom vrstom prigušene žestine. »Osjećam se cijelo vrijeme kao budala.« Zagledam se u nj. Za Brierlyja je to značilo ići predaleko - kad je riječ o Brierlyju. On načini stanku i, uhvativši me za kaput, malko me povuče. »Zašto mučimo onoga mladog momka?« upita me. To se pitanje tako dobro slagalo s nekim glasom u meni da sam imajući pred sobom sliku odbjeglog renegata odgovorio: »Neka me vrag odnese, ako ja znam zašto; da to nije samo zato što vam se on prepušta.« Bio sam začuđen kad sam vidio da se on, da tako kažem, složio s tom izjavom, koja je morala zvučiti prilično zagonetno. Reče ljutito: »Pa to je jasno. Zar ne vidi da je onaj njegov nevaljali kapetan odmaglio? Što on još očekuje? Ništa ga ne može spasiti. Propao je.« Šutke smo koračali dalje. »Zašto da jedemo to govno?« poviče s nekom istočnjačkom energičnošću izražavanja - gotovo jedinom vrstom energičnosti kojom možete naći traga istočno od pedesetog meridijana. Veoma sam se začudio toku njegovih misli, ali sada gotovo vjerujem da su bile sasvim u skladu s njegovim karakterom; jadni je Brierly tada sigurno mislio o samome sebi. Upozorim ga kako se za kapetana »Patne« zna da je
prilično lijepo ispunio svoje gnijezdo perjem i da se gotovo svuda može domoći sredstava za bijeg. Sa Jimom je drukčije: vlasti ga zasada drže u pomorskom domu, a on vjerojatno nema u svom džepu ni penija, da mu pomogne. Uspješan bijeg stoji prilično mnogo novca. »Zar doista? Ne uvijek«, reče s gorkim smijehom, a odgovarajući na neku moju daljnju napomenu nastavi: »Dobro, onda ga pustite neka odgmiže dvadeset stopa pod zemlju i neka ondje ostane! Neba mi! Ja bih to učinio!«. Ne znam, zašto me je njegov ton izazvao, te rekoh: »Ima hrabrosti u tome, izlagati se ovako, kao što on to čini, premda vrlo dobro zna kad bi pobjegao, da se nitko ne bi potrudio trčati za njim.« »Do vraga i hrabrost!« promrmlja Brierly. »Takva vrsta hrabrosti nimalo ne pomaže da čovjek ostane na visini, i ja ništa ne držim do takve hrabrosti. Rekao bih da je to više neka vrsta kukavštine - popustljivosti. Nešto ću vam reći: dat ću dvjesta rupija, ako vi date još sto i učinite nešto da taj jadnik umakne sutra rano ujutro. Taj je mladić ‘gentleman’, ako ga ne uspiju uloviti - on će već razumjeti. On mora! Ova paklenska javna rasprava odviše je odvratna: on tu sjedi, dok svi oni prokleti urođenici indijski zapovjednici, indijski mornari, podoficiri, daju iskaze koji su takvi da čovjek upravo od srama izgori. To je odvratno. Zar vi, Marlowe ne mislite, ne osjećate li da je to odvratno? Čujete li - shvaćate li me - kao pomorac? Kad bi pobjegao, sve bi to odmah prestalo.« Brierly je izgovorio te riječi vrlo neobično uzbuđen i učinio kretnju kao da će izvaditi svoju novčarku. Zadržao sam ga i hladno izjavio da mi se kukavičluk te četvorice ljudi ne čini nečim osobito važnim. »I vi se nazivate pomorcem, čini mi se«, reče mi ljutito. Odgovorim da se tako nazivam, i da mislim kako to i jesam. On me sasluša i načini svojom velikom rukom kretnju kao da mi osporava svaku individualnost, kao da bi me odgurnuo među svjetinu. »A što je pri tom najgore«, reče, »nitko od vas nema nikakva osjećaja za svoje dostojanstvo; vi ne mislite dovoljno na to što ljudi pretpostavljaju da jeste.« Dotle smo polagano hodali, a sada se zaustavismo nasuprot lučkom uredu, gledajući upravo na ono mjesto, odakle je golemi kapetan »Patne« iščeznuo onako netragom kao perce kad ga odnese vihor. Smiješio sam se. Brierly nastavi: »To je sramota. Među nama ima svakakvih - čak i nekih pravih hulja: ali, do bijesa mi moramo očuvati dostojanstvo svoga staleža, ako ne želimo postati poput kotlokrpa koji su se raspojasali. Ljudi imaju povjerenja u nas, razumijete li? - povjerenja! Da otvoreno kažem: nije me ni
najmanje briga za sve hodočasnike koji su ikada putovali iz Azije, ali se častan čovjek ne bi onako ponio ni prema tovaru koji bi se sastojao samo od svežanja starih dronjaka. Mi nismo neko organizirano udruženje, i jedino što nas spaja upravo je ta neka vrsta dostojanstva. Ovakav događaj ubija povjerenje ljudi. Čovjek može proživjeti gotovo čitav svoj pomorski život a da ne bude primoran čvrsto stisnuti zube. Ali kad do toga dođe... Ah! Ako ja...« On se prekine i reče promijenjenim glasom: »Marlowe, dat ću vam sada dvije stotine rupija, a vi samo otiđite da porazgovorite s onim mladićem. Vrag ga odnio. Volio bih da nije nikada ovamo došao. Da pravo kažem, sve mi se čini da neki od moje rodbine znaju njegove. Otac mu je pastor, a ja se sada sjećam da sam se s njim i susreo kad sam lanjske godine bio u Essexu kod svoga rođaka. Ako se ne varam, činilo mi se da stari prilično voli svoga sina mornara. Užasno! Sam to ne mogu učiniti - ali vi...« Tako sam u vezi sa Jimom zagledao u pravog Brierlyja nekoliko dana prije nego što je on povjerio moru i svoju pravu i svoju tobožnju ličnost. Dakako, odbio sam da posredujem. Ton njegovih posljednjih riječi »ali vi« (jadni Brierly nije to mogao spriječiti) bio je takav kao da hoće reći kako ja nisam veći od kukca, i zato sam primio njegov prijedlog s ogorčenjem, i zbog tog sam izazova, ili zbog nekoga drugog razloga, u sebi zaključio da je rasprava stroga kazna za toga Jima, a da je to što joj se on podvrgava - gotovo svojom slobodnom voljom - još najljepše u njegovu odvratnom slučaju. Prije toga nisam u to bio tako uvjeren. Brierly se udalji vrlo ljut. U ono mi je vrijeme njegovo duševno stanje bilo mnogo zagonetnije nego sada. Sutradan, došavši kasno na sud, sjednem sam u jedan kut. Nisam, dakako, mogao zaboraviti svoj razgovor s Brierlyjem, a sad sam ih obojicu imao pred očima. Ponašanje jednoga činilo mi se kao očajnička bestidnost, a ponašanje drugoga kao prezir prema nečemu što mu je nesnosno; no jedno držanje nije moglo biti istinitije od drugoga, a ja sam ipak bio svjestan da jedno nije istinito. Brierlyju to nije bilo nesnosno - bio je ogorčen; ako je tako, onda Jim možda i nije bio bestidan. Po mojoj teoriji to nije ni bio. Činilo mi se da je izgubio nadu. Upravo se u tom času naše oči susretoše. Srele su se, a pogled što mi ga je dobacio morao bi u meni obeshrabriti svaku namjeru, koju bih možda imao, da s njim govorim. Pa bila točna jedna ili druga hipoteza - bestidnost ili beznađe - osjećao sam da mu ne
mogu biti ni od kakve koristi. To je bio drugi dan suđenja. Vrlo brzo nakon toga susreta naših pogleda rasprava je opet bila odgođena na sutradan. Bijelci smjesta počeše izlaziti. Jimu je već nešto prije bilo rečeno da siđe, i on se mogao udaljiti među prvima. Gledao sam kako se njegova široka ramena i glava ocrtavaju u svjetlosti vrata, i, dok sam polagano izlazio razgovarajući s nekim čovjekom - s nekim strancem koji mi se slučajno obratio - mogao sam ga vidjeti iz sudske dvorane kako se laktovima naslanja na ogradu verande i okreće leđa maloj rijeci naroda što je tekla niza stube. Čuo se žamor glasova i šum cipela. Druga se rasprava, čini se, ticala tvornog napadaja počinjenog na nekog vjerovnika, a optuženik - častan seljak ravne bijele brade - sjedio je na rogožini tik pred vratima sa svojim sinovima, kćerima, zetovima, njihovim ženama i, rekao bih, s polovicom stanovništva svoga sela, koji su svi čučali ili stajali oko njega. Mršava crnomanjasta žena, kojoj su dio leđa i jedno crno rame bili goli, i koja je imala tanak zlatan prsten u nosu, poče najednom govoriti preoštrim, svadljivim glasom. Čovjek u mom društvu instinktivno je pogleda. Upravo smo izlazili kroz vrata prolazeći iza Jimovih širokih leđa. Jesu li oni seljaci doveli sa sobom i onoga žutog psa, ne znam. Bilo kako bilo, tu je bio neki pas i vrzmao se amo-tamo među nogama ljudi onako nijemo i kradomice kako to čine urođenički psi - a moj se pratilac spotakne o njega. Pas bezglasno odskoči, a moj pratilac, povisivši malko glas, reče polako smijući se: »Pogledajte toga bijednog psa«. U taj čas rastavi nas bujica naroda koji se gurao unutra. Na trenutak se naslonih na zid, dok je stranac uspio sići niza stube i iščeznuti. Ugledah Jima gdje se okrenuo. On zakorači i zakrči mi put. Bili smo sami; upiljio je u me pogled s izrazom goropadne odlučnosti. Osjetio sam kako se sprema da me, da tako kažem, hajdučki napadne, kao u šumi. Veranda je u tom času bila prazna, u sudnici je prestala graja i metež; velika se tišina spustila na zgradu u kojoj je, negdje daleko unutra, neki istočnjački glas počeo odvratno kukati. Pas se pokušao prošuljati kroz vrata, ali je tada naglo sjeo na zemlju i počeo loviti buhe. »Jeste li mi nešto rekli?« upita Jim veoma tiho i saginjući se naprijed, ne toliko prema meni koliko na mene, ako razumijete što hoću reći. Smjesta odgovorih: »Ne.« Nešto me u zvuku tog njegova mirnoga glasa opominjalo da budem na oprezu. Promatrao sam ga. To je bilo veoma nalik na neki
susret u šumi, samo je ishod bio neizvjesniji, jer on nikako nije mogao željeti ni moj novac, ni moj život - ništa što bih mu mogao jednostavno predati ili čiste savjesti braniti. »Vi kažete da niste«, reče mi vrlo sumorno, »ali ja sam čuo.« »To je neki nesporazum«, branio sam se u krajnjoj neprilici i nikako ne skidajući pogleda s njega. Motriti njegovo lice bilo je kao motriti nebo koje se zamračuje prije nego što zagrmi, kad se sjene neprimjetno zgušnjavaju i kada zrak tajanstveno postaje sve dublji u tišini pred strahotom, koja će buknuti. »Koliko ja znam, ni usta nisam otvorio da biste me uopće mogli čuti«, rekoh savršeno istinito. Počinjao sam se također pomalo ljutiti na besmislenost toga susreta. Danas mi je jasno da nikada u svom životu nisam bio tako blizu tome da se potučem - mislim to doslovno: da se potučem šakama. Mislim da sam imao neki nejasan osjećaj kako je to moguće, kao da je tako nešto bilo u zraku. Ne da bi mi on izravno zaprijetio. Naprotiv, bio je upravo čudno pasivan - razumijete li? Ali se saginjao prema meni i, premda nije bio baš golem, činio se ipak sposoban da sruši i zid. Najutješniji znak koji sam opazio bila je neka vrsta polaganog i ozbiljnog oklijevanja, što sam shvatio kao poštivanje zbog očevidne iskrenosti moga držanja i moga tona. Gledali smo se oči u oči. U sudnici je počela rasprava o tvornom napadaju. Ja uhvatih riječi: »Molim - bivol - štap - u svom velikom strahu...« »Što ste mislili kad ste onako piljili u me čitavo jutro?«, reče napokon Jim. On pogleda gore, pa opet dolje. »Zar ste od svih nas očekivali da ćemo sjediti oborenih očiju iz obzira prema vašoj prevelikoj osjetljivosti?«, odgovorim mu oštro. Nisam se htio pokorno podvrgnuti bilo kojoj njegovoj gluposti. On ponovo digne oči i taj put me dugo gledao ravno u lice. »Ne. To imate pravo«, izgovori s izrazom kao da sam u sebi razmišlja o istinitosti te izjave, »to je sasvim u redu. Prijeći ću preko toga. Ali samo« - sada je govorio malo brže - »neću dopustiti nikome da me vrijeđa izvan sudnice. S vama je bio neki čovjek. Vi ste s njim razgovarali - oh, da - znam ja, sve je to vrlo lijepo. Vi ste razgovarali s njim, ali ste bili uvjereni da vas ja čujem...« Uvjeravao sam ga da je u strahovitoj zabludi. »Nemam ni pojma kako je moglo doći do toga.« »Mislili ste da se neću usuditi odgovoriti vam na to«, reče sa sasvim slabom natruhom gorčine. Sve me je to toliko zanimalo, da sam mogao razabrati i najneznatnije nijanse njegova izraza, ali mi time
ništa nije postalo jasnije, međutim me ipak nešto u tim riječima, ili možda samo intonacija te njegove rečenice, najednom potaknu da načinim sve moguće ustupke njemu u prilog. Prestala me mučiti misao da sam neočekivano došao u opasan položaj. Bila je to nekakva zabuna; on je pogriješio, a ja sam mislio kako je to zabluda njegove mrske i nesretne prirode. Vruće sam želio da se ta scena završi pristojno, onako kako čovjek hoće da prekine neko nepoželjno i ružno povjerljivo saopćenje. Najčudnije je u svemu tome bilo što sam usred svih tih uzvišenijih razmatranja bio svjestan strepnje da bi bilo moguće - štoviše, vjerojatno - da se taj susret završi nekom vrstom sramotne kavge, koju ne bi moglo ništa razjasniti i koja bi me načinila smiješnim. Nisam čeznuo za tim da tri dana budem glasovit kao čovjek koji je od kormilara »Patne« dobio masnice na oku ili nešto slično. On se, to je bilo očito, nije brinuo za to što radi, ili hoće li u svojim očima imati potpuno pravo. Nije trebalo da čovjek bude vidovit pa da otkrije kako se on zbog nečega strašno ljuti usprkos svome smirenom i čak mlitavom ponašanju. Ne poričem da sam ga silno želio umiriti po svaku cijenu, samo da sam znao što treba učiniti. Ali ja to nisam znao, kao što naravno možete i zamisliti. Preda mnom je bila tama bez tračka svjetla. Stajali smo jedan prema drugome šuteći. On je petnaestak sekunda plamtio, zatim stupi korak bliže, a ja se spremih da odbijem udarac, premda vjerujem da mi nijedan mišić nije zadrhtao. »Da ste velik kao dvojica, a jak kao šestorica«, reče mi veoma blago, »reći ću vam što o vama mislim. Vi«... »Stanite!« povičem. To ga načas zaustavi. »Prije nego što mi kažete što mislite o meni«, nastavih hitro, »hoćete li mi ljubazno reći što sam to kazao ili učinio?« Za vrijeme stanke, koja je nato nastala, oštro me je i ogorčeno motrio, dok sam ja nadljudski naprezao pamćenje, iako mi je smetao onaj istočnjački glas u sudnici, koji se strastveno govorljivo borio protiv nepravedne optužbe da govori neistinu. A onda zaustimo gotovo u isti mah. »Uskoro ću vam pokazati da ja nisam...«, reče on tonom koji je odavao krizu. »Ja izjavljujem da ne znam...«, protestirao sam ozbiljno u isti mah. On me pokuša slomiti podrugljivošću svoga pogleda. »Sada, kad vidite da nisam zaplašen, vi se nastojite izvući iz te kaše«, reče mi. »Tko je pas - recite sada, hajde?« Sada sam tek napokon shvatio. Ispitivao je crte moga lica, kao da traži mjesto kamo bi spustio svoju šaku. »Neću dopustiti nikome na svijetu...«, mrmljao je prijeteći. To je odista bio gadan nesporazum, strašno se istrčao. Ne mogu vam iskazati
kako sam se zgrozio. Čini mi se da je opazio odraz mojih osjećaja na licu, jer se njegov izraz malo promijenio. »Dobri bože!« promucah, »valjda ne mislite da sam ja...« »Ali ja sam siguran da sam čuo«, tvrdio je dižući glas prvi put od početka toga jadnog prizora. A zatim doda s primjesom prezira: »Dakle, to niste bili vi? Prekrasno! Naći ću ja već onoga drugog.« »Nemojte ludovati«, povičem očajno. »Pa o tome nije uopće bilo govora.« »Ja sam čuo«, reče on opet s nepokolebanom i sumornom upornošću. Ima možda ljudi koji bi se nasmijali toj njegovoj tvrdoglavosti. Ja se nisam smijao. Oh, nisam! Nikada nisam vidio čovjeka kojega bi njegov prirodni poriv tako nemilosrdno izdao. Jedna mu je jedina riječ oduzela uzdržljivost - onu uzdržljivost koja je nužnija za dostojanstvo našeg unutrašnjeg života nego odijelo za dostojan izgled našeg tijela. »Ne ludujte«, ponovih. »Ali onaj drugi je to rekao, vi to ne poričete?« izgovori razgovijetno i gledajući mi uporno u lice. »Ne, to i ne poričem«, rekoh gledajući ga istim pogledom. Napokon počnu njegove oči slijediti moj prst, kojim sam pokazivao na pod. Činilo se u prvi mah kao da ne razumije, a onda se zbuni i naposljetku zaprepasti i uplaši, kao da je pas neka neman, i kao da nikada prije nije vidio psa. »Nitko nije ni u snu mislio vas vrijeđati«, rekoh. Promatrao je nesretnu životinju, koja se uopće nije micala, kao da je kip; sjedila je naćulivši uši i okrenuvši svoju oštru njušku prema vratima, i samo bi kojiput mehanički zinula da uhvati muhu kao kakav stroj. Gledao sam Jima. Rumenilo njegove lijepe, suncem opaljene puti naglo potamni pod dlačicama obraza, preplavi mu čelo, rasprostre se do korijenja kovrčaste kose. Uši mu se žestoko zajapure, pa čak i bistra modrina očiju potamni za mnogo nijansa zbog navale krvi u glavu. Usne mu se malo napućiše i zadrhtaše, kao da će briznuti u plač. Opazio sam da nije kadar ni riječ izustiti zbog prevelikog osjećaja poniženja. Možda i zbog razočaranja? Tko zna? Možda je očekivao da će oni udarci, koje mi je htio podijeliti, popraviti njegov glas, da će ga umiriti? Tko bi znao kakvu se olakšanju nadao od mogućnosti da se potuče? Odviše prostodušan da bi nešto očekivao, u ovoj se prilici istrčao ni za što. Bio je iskren prema sebi - a da o meni i ne govorimo - u ludoj nadi da će tako doista nešto pobiti, ali su mu zvijezde bile podrugljivo nesklone. On neartikulirano promrmlja nešto u grlu, kao čovjek koji je napol omamljen udarcem po glavi. To je bilo jadno.
Nisam ga mogao nanovo stići sve dok se nismo dobrano udaljili od vrata. Čak sam morao na kraju i malo potrčati, ali kad sam mu, zasopivši se stižući ga, predbacio da bježi, on reče: »Nikada!« i smjesta se uspravi, kao da se namjerava braniti. Objasnim mu kako nisam nipošto htio reći da bježi od mene. »Ni od koga - ni od žive duše na ovome svijetu«, tvrdio je s tvrdoglavim izražajem lica. Uzdržao sam se da istaknem onaj jedini očigledni izuzetak, koji bi vrijedio i za najhrabrijega od nas; mislio sam da će ga se veoma brzo i sam sjetiti. Gledao me je nestrpljivo, dok sam razmišljao što bih rekao, ali se onako naprečac nisam mogao ničemu dosjetiti, i on pođe dalje. Pođoh i ja i, bojeći se da ga ne izgubim, žurno mu rekoh kako ne mogu dopustiti da ga ostavim pod pogrešnim dojmom o svom - o svom - i zamucah se. Prestravila me glupost te rečenice kad sam je pokušao završiti; ali moć rečenica nema nikakve veze s njihovim smislom, ni s logičnošću njihove konstrukcije. Činilo se da mu je drago moje blesavo mucanje. On ga prekine rekavši s uljudnim mirom, koji je dokazivao neizmjernu moć samosvladavanja ili barem čudesnu elastičnost duha: »Sve je to samo moja pogreška.« Veoma se začudim tim riječima. Da nije možda htio reći kako je to sitnica? Zar nije razumio svu bijedu i zamašnost svoje zablude? »Vi mi to uistinu možete oprostiti«, reče i nastavi ponešto zlovoljno: »Svi oni ljudi, koji su u sudnici buljili u me, činili su mi se takvi luđaci da je - da je moglo biti onako kako sam pomislio.« Začudio sam se, jer mi ga je to najednom pokazalo u novom svjetlu. Pogledam ga sa zanimanjem i susretnem njegove drske i tajanstvene oči. »Ja tako nešto ne mogu dopustiti«, reče vrlo jednostavno, »pa i neću dopustiti. Na sudu je nešto drugo; ondje to moram izdržati - a i mogu.« Ne tvrdim da sam ga razumio. Dojmovi, koje mi je omogućio da o njemu steknem, bili su kao oni pogledi kroz pomične prodore u gustoj magli - odlomci jasnih, ali prolaznih pojedinosti, koji ne daju neki suvisli pojam o općem izgledu nekog predjela. Oni draže našu radoznalost, ali je ne zadovoljavaju; ne mogu nam poslužiti za orijentaciju. Općenito uzevši, on me je zaveo na pogrešan put. Tako sam u sebi zaključio svoj sud o njemu kad se uveče sa mnom oprostio. Na nekoliko dana odsjeo sam u hotelu Malabar, kamo sam ga tako usrdno pozvao na večeru da se odazvao.
VII Toga je popodneva doplovio neki poštanski parobrod za Daleki istok, a golema je blagovaonica toga hotela bila više od polovice puna ljudi koji su u džepu imali karte za putovanje oko svijeta, što su ih kupili za sto funti. Tu su bili mladi bračni parovi, koji su se, kako se činilo, već navikli na zajednički život i uzajamno se dosađivali usred svoga putovanja; tu su bila velika društva i mala društva i osamljeni pojedinci, koji su svečano večerali ili se bučno gostili, ali su svi razmišljali, razgovarali, šalili se ili se mrgodili kako su to običavali i kod kuće, a nove su dojmove primali isto onako inteligentno kao i njihovi kovčezi gore u sobama. Odsad će dobivati cedulje za dokaz da su proputovali kroz ovo ili kroz ono mjesto, a i njihova će ih prtljaga dobivati. Njima će veoma goditi to odlikovanje njihove ličnosti, i oni će čuvati gumirane etikete na svojim kovčezima kao očiti dokaz, kao jedini trajni trag svoga korisnog pothvata. Sluge tamnih lica prolazili su nečujno po prostranom i nalaštenom podu; tu i tamo začuo bi se smijeh neke djevojke, nevin i prazan kao i njezin duh, ili bi se, kad bi odjednom utihnula zveka posuđa, čulo nekoliko riječi što ih je afektirano rastežući izgovarao neki šaljivac, koji je za zabavu ljudi oko stola, željnih smijeha, raspredao zanimljivu posljednju priču o sablazni na brodu. Dvije nomadske usidjelice, napirlitane do krajnosti, žučljivo su prebirale jelovnik, šapćući nešto jedna drugoj s uvelim usnama i drvenim licem, čudnovate poput dvaju raskošnih strašila. Malo vina otvori Jimovo srce i razveže jezik. Primijetio sam da je i dobra teka. Činilo se kao da je negdje zakopao prvu epizodu našeg poznanstva. To je sada bilo nešto o čemu se uopće više neće govoriti na ovome svijetu. A čitavo sam vrijeme imao pred sobom one plave, djetinje oči koje gledaju ravno u moje, ono mlado lice, ona snažna ramena, ono otvoreno brončano čelo s bijelom crtom pod korijenjem plave valovite kose, onu njegovu pojavu koja je na prvi pogled pobudila sve moje simpatije, onaj iskreni izgled, neusiljen smiješak, mladenačku ozbiljnost. To
je bio onaj pravi; bio je jedan od naših. Govorio je promišljeno, s nekom vrstom sabrane prostodušnosti, i mirna držanja koje bi moglo biti znak i muževnog samosvladavanja, i bestidnosti, i bešćutnosti, i silne nesavjesnosti i strašne dvoličnosti. Tko bi to znao! Po tonu se našeg razgovora moglo misliti da raspravljamo o nekoj trećoj osobi, o nogometnoj utakmici, o lanjskom snijegu. Moj se duh gubio u moru nagađanja, sve dok mi skretanje razgovora nije omogućilo da mu bez uvrede kažem kako je, općenito uzevši, ona rasprava bila prilično naporna za nj. On ispruži ruku preko stolnjaka i, uhvativši moju ruku kraj moga tanjura, zagleda se uporno u me. Zapanjio sam se. »Mora da je užasno teško«, promucao sam sav zbunjen tom njegovom provalom osjećaja bez riječi. »To je - pravi pakao«, krikne on prigušenim glasom. Ta Jimova kretnja i te riječi nagnale su dva elegantna svjetska putnika za susjednim stolom da uznemireno dignu pogled sa svoga sladoleda. Ustanem, i mi prijeđemo u prednju galeriju, gdje se pije kava i puše cigare. Na malim osmorokutnim stolovima gorjele su svijeće u staklenim kuglama; grmovi biljaka tvrda lišća dijelili su skupine pletenih naslonjača jedne od drugih; a među parovima stupova, kojima su se crvenkaste glavice, nižući se u dugome redu, sjajile pod odsjevom s visokih prozora, visila je noć, blistava i tamna, poput divne zavjese. Pomična svijetla na brodovima žmirkala su u daljini kao zvijezde koje se gase, a brežuljci oko sidrišta bili su nalik na zaobljene crne mase zaustavljenih olujnih oblaka. »Nisam mogao pobjeći« počne Jim. »Kapetan je to učinio - to je njegova stvar. Ja to nisam mogao, a nisam ni htio. Oni su svi umakli ovako ili onako, ali meni to ne bi dolikovalo.« Slušao sam ga sa sabranom pozornošću ne usuđujući se ni maknuti na svom stolcu; htio sam saznati - a ipak ni danas još ne znam, mogu samo nagađati. Htio je biti i povjerljiv i suzdržljiv u isti mah, kao da je uvjerenje o nekoj prirođenoj nevinosti svaki čas potiskivalo istinu koja se u njemu grčila. Počne govoriti tonom, kojim bi netko priznao da je nesposoban skočiti preko zida od dvadeset stopa, kako sada nikako više ne može kući, a ta mi izjava dozva u pamet ono što je Brierly rekao, »kako se čini da stari pastor u Essexu neobično voli svoga sina pomorca«. Ne mogu vam reći je li Jim znao za tu osobitu »ljubav« svog oca, ali je ton, kojim je izgovarao »moj tata«, nastojao objasniti da je dobri stari seoski pastor zapravo najkrasniji od svih ljudi koje su ikada od početka
svijeta mučile brige za veliku obitelj. Premda to nikada nije izričito rekao, natuknuo je to s takvom tjeskobom da o tome nije moglo biti nikakve sumnje, a to je doista bilo vrlo iskreno i dirljivo, ali je drugim elementima toga događaja dodavalo neku bolnu pomisao na ljude koji su tako daleko. »Sada je on već sve to pročitao u engleskim novinama«, reče Jim. »Nikada više neću moći izići pred svoga ubogog starog.« Na to se nisam usuđivao podići oči, dok ga nisam čuo gdje dodaje: »Ja mu to nikako ne bih mogao objasniti. Ne bi to razumio.« Tada dignem pogled. On je zamišljeno pušio i začas, prenuvši se, nastavio govoriti. Smjesta je očitovao želju da ga ne izjednačim s ostalim sudionicima u - u zločinu, okrstimo ga tako. On nije jedan od njih; on je uopće čovjek drugoga kova. Ja ničim nisam pokazivao da se slažem s njim. Nisam mu nipošto namjeravao, za ljubav suhoparnoj istini, oduzeti ma i najmanju česticu bilo kakva spasonosnog olakšanja koje bi mogao naći. Nisam znao koliko sam vjeruje u to. Nisam znao što kani postići - ako je uopće htio što postići - a sve mi se čini da to ni sam nije znao; uvjeren sam, naime, da nijedan čovjek nikada potpuno ne razumije vlastita lukava izmicanja, kojima nastoji izbjeći strašnoj sjeni spoznaje samoga sebe. Čitavo to vrijeme nisam izgovorio ni riječi, ni kad je pitao što je najbolje da učini »kad se završi ta glupa rasprava«. Očito je dijelio Brierlyjevo prezirno mišljenje o tom postupku, koji je zakonom propisan. On ne zna kamo da se okrene, priznao je, pri čemu je očevidno više glasno mislio negoli meni govorio. Svjedodžba je propala, karijera je prekinuta, nema novca da otputuje, a kako mu se čini, nigdje neće dobiti posla. Kod kuće bi možda nešto dobio; ali to bi značilo ići k svojima da mu pomognu, a on to ne želi. Uopće nije vidio izlaza iz toga, osim da dobije mjesto običnog mornara - ili možda položaj podoficira na kakvu parobrodu. Podoficir bi mogao biti... »Mislite li da biste mogli?« upitam nemilosrdno. On skoči, ode do kamene ograde i zagleda se u noć. Začas se vrati i stane nad mojim stolcem sa svojim mladenačkim licem, koje je još bilo sumorno od bola zbog potisnuta uzbuđenja. Sasvim je dobro razumio da ja ne sumnjam u njegovu sposobnost upravljanja brodom. Glasom, koji je pomalo podrhtavao, upita me zašto sam to rekao. Bio sam »neobično ljubazan« prema njemu, rekao mi je, nisam mu se čak ni narugao kad je - tu zamuca - »kad je ona zabluda znate - načinila od mene prokleto smiješnog magarca«. Upadnem mu u riječ rekavši prilično toplo da za me takav nesporazum nije nešto čemu se treba smijati. On sjedne i zamišljeno
popije svoju kavu, ispraznivši malu šalicu do posljednje kapi. »To ne znači da ma i na čas priznajem umjesnost one primjedbe«, izjavi razgovijetno. »Ne?« rekoh. »Ne«, reče on s mirnom odlučnošću. »Znate li vi što biste vi učinili? Znate li? A vi ne mislite da ste vi...« pri tom nešto proguta... »ne mislite da ste vi - pas?« A uz to me - časti mi moje! - ispitivački gledao. Čini se da je to bilo pitanje - pitanje »bona fide!« On, međutim, nije čekao odgovor. Prije nego što sam se mogao snaći, nastavi, gledajući ravno preda se, kao da čita nešto što je napisano na tami one noći. »Sve je u tome da čovjek bude spreman. Ja to nisam bio; nisam - u onaj čas nisam. Ne želim se opravdavati; ali bih htio razjasniti - htio bih da me netko razumije - netko - jedan čovjek barem! Vi! Zašto ne vi?« To je bilo svečano, a pomalo i smiješno, kao što je uvijek borba pojedinca koji pokušava spasiti od propasti svoj pojam o moralu, koji treba da usvoji onaj dragocjeni pojam konvencionalnosti, što je u biti samo jedno od pravila za igru, ništa više, ali ipak strašno jaka zbog svoje pretpostavke da ima neograničenu moć nad prirodnim nagonima, zbog svojih užasnih kazna za onoga tko se o nju ogriješi. Počne pripovijedati prilično mirno. Na palubi onoga parobroda linije »Dale«, koji je pokupio njih četvoricu kad su plovili u čamcu po tihom moru, ozarenom suncem na zapadu, gledali su ih poprijeko već nakon prvoga dana. Debeli je kapetan ispripovjedio svoju priču, drugi su šutjeli, pa je to u prvi mah bilo prihvaćeno. Nitko neće preslušavati uboge brodolomce, kad je imao sreću da ih spasi, ako ne od okrutne smrti a ono barem od okrutnih muka. Kasnije, kad su imali vremena promozgati, oficirima »Avondale« palo je u oči da u toj aferi ima »nešto sumnjivo«; ali oni su, dakako, svoje sumnje zadržali za se. Pokupili su kapetana, kormilara i dva strojara parobroda »Patne« koji je potonuo u more, a to je, kao što je i sasvim ispravno, za njih bilo dovoljno. Nisam ispitivao Jima o prirodi njegovih osjećaja za vrijeme onih deset dana što ih je proveo na brodu. Po tome kako je ispričao taj dio svoje priče mogao sam zaključiti da je djelomično bio omamljen otkrićem što ga je načinio - otkrićem o samome sebi - te se nesumnjivo trudio da to razjasni jedinom čovjeku koji je bio kadar procijeniti svu strahovitu veličinu toga. Morate razumjeti, on nije pokušavao smanjiti važnost tog otkrića. O tome sam načistu; i u tome je njegovo značenje. A što se tiče osjećaja što ih je proživljavao, kad se iskrcao na obalu i čuo za nepredviđeni zaključak o tom
događaju, u kojemu je tako žalosno sudjelovao, o njima mi ništa nije rekao, a i teško ih je zamisliti. Pitam se je li osjećao da mu je tlo pod nogama propalo? Pitam se! Svakako mu je vrlo brzo uspjelo steći novo uporište. Ostao je na obali čitavih četrnaest dana čekajući u Domu pomoraca, a kako je u ono vrijeme boravilo ondje šestoro ili sedmoro ljudi, ja sam ponešto i čuo o njemu. Čini se da je njihovo ravnodušno mnijenje bilo kako je on, osim svojih drugih nedostataka, još i neki mrzovoljast divljak. Provodio je te dane na verandi, ukopan u svom naslonjaču, izlazeći iz te svoje grobnice samo u vrijeme jela ili kasno u noći, kad bi tumarao po obali potpuno sam, odijeljen od svoje okoline, neodlučan i šutljiv poput sablasti koja nema kuće što bi je obilazila. »Ne vjerujem da sam čitavo to vrijeme ma s kim živim i tri riječi prozborio«, rekao mi je sam, što me je veoma ražalostilo zbog njega, i smjesta je dodao: »Netko bi od tih ljudi sigurno natuknuo nešto što sam odlučio da neću dopustiti, a ja nisam želio svađe. Ne! Tada ne. Bio sam previše - previše... Nisam imao srca za to...« »Onda je onaj zid napokon odolio«, dobacim veselo. »Jest«, promrmlja on, »izdržao je. A ipak vam se kunem da sam osjetio kako se pod mojom rukom izbočio.« »Nevjerojatno je kakav pritisak može katkada izdržati staro željezo«, rekoh. Zavalivši se u svoj stolac, ispruživši noge i spustivši ruke, on malko kimne nekoliko puta. Tužnijega prizora ne biste mogli zamisliti. Najednom digne glavu, uspravi se i udari se po bedru. »Ah! Kakvu sam priliku propustio! Moj bože! Kakvu priliku propustio!« uzvikne, ali je ta posljednja riječ »propustio« zazvučila kao krik koji mu se oteo s bolom. Opet je umuknuo i gledao nepomičnim, dalekim pogledom strastvene čežnje za tom promašenom prilikom, raširivši za trenutak nosnice, dišući opojni dah te izgubljene mogućnosti. Ako mislite da sam se iznenadio ili zgrozio, svakako mi činite krivo! Ah! Jadnik je imao mašte! Trebalo je da se sam oda, trebalo da je da se sam preda. U njegovu pogledu, što ga je upiljio u noć, vidio sam čitavo njegovo unutrašnje biće kako se iskazuje, kako se nesmotreno baca u fantastično kraljevstvo nepromišljenih junačkih težnji. Nije imao vremena žaliti za onim što je izgubio, tako se potpuno i prirodno zanimao za ono što je propustio postići. Bio je veoma daleko od mene, premda sam ga motrio na same tri stope udaljenosti. Iz časa u čas sve je dublje prodirao u neostvarivi svijet romantičnih podviga. On mu je naposljetku prodro i u samo srce! Čudni se neki izraz blaženstva rasprostro preko njegovih crta, oči su mu se iskrile na svjetlosti svijeće koja je gorjela
između nas; on se očito smiješio! Prodro mu je u samo srce - u samo srce. To je bio zanesen smiješak, koji se na vašem licu - pa ni na mojem - nikada neće vidjeti, dragi moji prijatelji. Dozovem ga natrag u stvarnost govoreći: »Da ste ostali na brodu, sigurno htjedoste reći!« Okrene se k meni, a njegove se oči najednom zaprepaste i ispune bolom, lice mu je bilo zbunjeno, uznemireno, patničko, kao da se srušio s neke zvijezde. Ni vi ni ja nećemo nikada tako gledati u bilo kojeg čovjeka. On se duboko strese, kao da je hladan vršak nekoga prsta dodirnuo njegovo srce. Napokon uzdahne. Nisam bio raspoložen da budem milosrdan. Izazivao me svojim protuslovnim neopreznim riječima. »Nesreća je što vi to niste unaprijed znali«, rekoh s namjerom krajnje neljubaznom; ali ta otrovna strijela osta bez učinka - pade do njegovih nogu, kao da je, da tako kažem, promašila, a on nije ni pomislio da je digne. Možda je nije ni vidio. Začas, ugodno se protegnuvši, reče: »K vragu, sve to! Kažem vam da se zid izbočio. Držao sam svoju svjetiljku uz željezni ugao na donjoj palubi, kadli komad rđe, velik kao dlan moje ruke, otpadne s ploče, i to sam od sebe.« Jim prijeđe rukom preko čela. »Zid se tresao i poskakivao kao nešto živo dok sam ga gledao.« »Morali ste se osjećati vrlo loše gledajući to«, napomenem ravnodušno. »Pretpostavljate li«, reče, »da sam mislio o sebi sa sto i šezdeset ljudi iza svojih leđa, koji su svi duboko spavali samo u tom prednjem dijelu lađe - a još više njih na krmi - uz one na palubi - svi spavaju - ne znaju ništa o tome - ima ih triput više nego što ima čamaca za njih, sve kad bi i bilo vremena? Očekivao sam da će se željezo raspasti pred mojim očima dok ja tu stojim, te da će ih vodena bujica preplaviti sve onako zaspale... Što sam mogao učiniti - što?« Mogu ga lako zamisliti u prenapučenu mraku toga mjesta, koje je bilo kao neka spilja, dok je svjetlo svjetiljke padalo na mali dio zida na koji je s druge strane pritiskivao ocean, a njegove su uši slušale disanje ljudi koji su spavali ne sluteći ništa. Mogu sebi predočiti Jima, kako zuri u željezo, usplahiren zbog padanja rđe, satrven spoznajom o bliskoj smrti. To je, razabrao sam, bilo drugi put što ga je njegov kapetan poslao naprijed, želeći ga, slutim, držati daleko od mosta. Rekao mi je da je njegov prvi poriv bio povika ti i smjesta probuditi sav onaj svijet, baciti ga iz sna u užas; ali ga obuzme tako porazan osjećaj vlastite nemoći, da nije bio kadar ni pisnuti. To je ono, mislim, što ljudi hoće da kažu kad govore o jeziku koji se lijepi
za nepce. »Presuho«; tim se sažetim izrazom poslužio da označi to stanje. Bez glasa se zatim uspne na palubu kroz otvor broj jedan. Jedro za stvaranje hladovine koje je ondje bilo razapeto, slučajno dolepeta do njega, i sjećao se da ga je laki dodir platna po licu gotovo svalio s ljestava. Priznao je da su mu koljena prilično jako klecala kad je stupio na prednju palubu i ugledao drugu zaspalu hrpu. Tada su već bili zaustavljeni strojevi, para je izlazila. Od njezina je duboka šuma čitava noć treperila kao žica na basu. Od nje je i brod drhtao. Ovdje-ondje vidio je kako se neka glava digla s rogožine, kako se neki nejasan oblik diže da sjedne i pospano sluša za trenutak, a onda opet pada u zbrkanu gomilu kutija, parnih vitlova, ventilatora. Jasno mu je bilo da ti ljudi nemaju dovoljno znanja kako bi razumno mogli prosuditi što znači taj čudni šum. Željezni brod, ljudi bijelih lica, sve što se vidjelo i čulo, sve na brodu bilo je jednako čudno tom neukom i pobožnom mnoštvu, i ulijevalo mu veliko pouzdanje što će mu zauvijek ostati nerazumljivo. Padne mu na um da je to sretna okolnost. Pomisao na to bila je upravo užasna. Ne smijete zaboraviti da je očekivao, a to bi isto i svaki drugi čovjek na njegovu mjestu mislio, kako će brod svakoga časa potonuti; izbočena, rđom izgrižena željezna oplata, koja zadržava ocean, mora neizbježno popustiti najedanput kao neki minirani nasip i propustiti naglu i razornu bujicu. Stajao je nepomično gledajući sva ona ispružena tjelesa, kao osuđenik, svjestan svoje sudbine, koji promatra nijemo društvo smrti. Pogiboše! Ništa ih ne može spasiti! Bilo je možda čamaca za polovicu njih, ali nije bilo vremena! Nema više vremena! Nema više vremena! Nije više bilo vrijedno otvoriti usta, maknuti rukom ili nogom. Prije nego što uzmogne viknuti tri riječi, ili zakoračiti tri koraka, i on sam će se naći u moru, koje će jezovito pobijeljeti od ljudskih tjelesa što se očajnički otimaju, i odjekivati očajničkim pozivima u pomoć. A pomoći nije bilo. Savršeno je točno zamišljao što će se dogoditi; kroz sve je to prolazio, neprestano onako nepomičan, stojeći uz otvor sa svjetiljkom u ruci - sve je to proživljavao do posljednje najmučnije pojedinosti. Mislim da je to i po drugi put proživljavao dok mi je pričao sve ono što pred sudom nije mogao iskazati. »Vidio sam isto onako jasno kao što sada vidim vas, da ništa ne mogu učiniti. Činilo mi se da mi to izvlači sav život iz udova. Pomislio sam da mogu sasvim lijepo ostati ondje gdje jesam, i čekati. Nisam mislio da imam još mnogo časaka pred sobom... Najednom para prestane izlaziti. Onaj je
šum«, reče, »bio takav da poludiš, ali je tišina odmah zatim postala nesnosna kao mora. Mislio sam da ću se ugušiti prije nego što se utopim.« Tvrdio je da se nije namjeravao spasiti. Jedina jasna misao, koja se pojavila, nestala i opet iskrsla u njegovu mozgu, bila je: osam stotina ljudi i sedam čamaca. »Netko je glasno govorio u mojoj glavi«, reče pomalo bijesno. »Osam stotina ljudi i sedam čamaca - a nema vremena! Zamislite samo to!« On se nagne prema meni preko stolića, a ja pokušam izbjeći njegov uporni pogled. »Mislite li da sam se bojao smrti?« upita veoma strastvenim i tihim glasom. I spusti svoju otvorenu ruku s udarcem od kojega zaplešu šalice za kavu. »Spreman sam se zakleti da nisam - nisam... Tako mi boga - nisam!« Sasvim se uspravi i prekriži ruke; brada mu padne na grudi. Prigušena zveka posuđa ‘slabašno je dopirala do nas kroz visoke prozore. Začuli su se glasovi, a nekoliko ljudi iziđe na galeriju u vrlo veselu raspoloženju. Izmjenjivali su šaljive uspomene na magarce u Kairu. Neki je živahan rumeni svjetski putnik zadirkivao blijedoga zabrinutog mladića koji je polagano koračao na dugim nogama, zbog njegova kupovanja u bazaru. »Zar vi uistinu mislite da su me tako izvarali?« pitao je ovaj veoma ozbiljno i zamišljeno. Skupina se kretala dalje i rušila stolce prolazeći; zasvijetlile bi šibice, na sekundu obasjavši lica bez traga izraza, i glatku prednju stranu bijelih košulja; brujanje mnogih razgovora, oživljenih obilnim jelom i pićem, zvučilo mi je besmisleno i neizmjerno daleko. »Neki su od posade spavali uz otvor broj jedan na dohvat moje ruke«, nastavi Jim. Morate znati da su na tom brodu čuvali stražu malajski mornari, te je sva momčad spavala cijelu noć, samo su budili smjene podoficira i stražara. Bio je u napasti da ščepa za rame i prodrma najbližeg indijskog mornara, ali to ipak nije učinio. Nešto mu je zadržavalo ruke, koje su visile niz bokove. - Nije se bojao - oh ne! - samo nije mogao učiniti tu kretnju, to je sve. On se možda nije bojao smrti, ali reći ću vam čega se bojao, bojao se onoga, što se mora dogoditi. Njegova prokleta mašta predočivala mu je sav užas panike, bjesomučnu gungulu, očajničko zapomaganje, izvrnute čamce - sve najstravičnije događaje katastrofe na moru, za koje je ikada čuo. Morao se pomiriti sa sudbinom da umre, ali ja shvaćam da je želio umrijeti bez prekomjernih užasa, smireno u nekakvu mirnom transu. Spremnost da
umreš nije baš izuzetan osjećaj, ali malokad susrećete ljude kojima su duše, zaštićene čeličnim, neprobojnim oklopom odlučnosti, spremne da se u izgubljenoj bitki bore do kraja; želja za mirom postaje toliko jača koliko nada slabi, dok naposljetku ne pobijedi i samu želju za životom. Tko od nas nije to već vidio, ili možda i upoznao neki takav osjećaj u vlastitu životu - osjećaj krajnje iznemoglosti od uzbuđivanja, ispraznosti napora, čežnju za pokojem? Oni koji se bore s nerazumnim silama poznaju to dobro - brodolomci na nasukanim čamcima, putnici izgubljeni u pustinji, ljudi koji se bore protiv slijepe moći prirode ili glupe surovosti gomila.
VIII Kako je dugo stajao nepomičan kao klada uz otvor, očekujući svakog časa da će osjetiti kako brod pod njegovim nogama tone i kako ga bujica hvata s leđa odnoseći ga kao treščicu, ne mogu reći. Ne vrlo dugo - možda dvije minute. Dva muškarca, koja nije mogao prepoznati, počnu pospano razgovarati, a osim toga je začuo, ne bi mogao reći odakle, čudan šum od nogu koje se vuku. Nad tim je slabim zvukovima lebdjela ona užasna tišina koja nagoviješta katastrofu, onaj strašan muk koji vlada u času pred slomom; a onda mu sine u glavi misao da će možda imati vremena pohitati i presjeći sva užeta na sohama, tako da se čamci spuste na vodu kad brod bude tonuo. »Patna« je imala dugačak most, i na njemu su bili svi čamci, četiri na jednoj, a tri na drugoj strani - najmanji je od njih bio na lijevoj strani i pričvršćen gotovo nasuprot kormilu. Uvjeravao me, s očevidnom željom da mu to svakako vjerujem, kako je uvijek najbrižnije nastojao da čamci budu pripravni za hitnu upotrebu. Znao je svoju dužnost. Mogu reći da je, što se toga tiče, bio dobar kormilar. »Uvijek sam smatrao da moram biti pripravan na najgore«, naglašavao je piljeći mi sa zebnjom u lice. Kimnem glavom u znak da odobravam to zdravo načelo, odvraćajući oči od one skrovite nezdrave slabosti u čovjeku. Potrči posrćući. Morao je prelaziti preko nogu, pazeći da se ne spotakne o glave. Najednom netko uhvati odozgo njegov kaput, i neki očajnički glas progovori pod njegovim laktom. Svjetlo svjetiljke, koju je nosio u desnoj ruci, obasja neko uzdignuto tamno lice iz kojega su ga oči molile zajedno s glasom. Već je dovoljno razumijevao onaj jezik da je mogao razumjeti riječ »voda«, što ju je taj glas više puta ponovio u upornom tonu molitve, gotovo očaja. Trgne se da bi pošao dalje, ali osjeti da ga neka ruka drži za nogu. »Nesretnik me se grčevito hvatao kao utopljenik«, reče uzbuđeno. »Voda, voda! O kakvoj vodi govori? Zna li on nešto? Naložio sam mu, najmirnijim
glasom što sam mogao, neka me pusti. Zadržavao me, vrijeme je prolazilo, drugi su se počeli micati; trebao sam vremena - vremena da odsiječem užeta, da se čamci mogu spustiti na vodu. On me tada uhvati za ruku, i ja sam osjetio da će početi vikati. Palo mi je na pamet kako bi to bilo dovoljno da izazove paniku, pa zamahnem svojom slobodnom rukom i udarim ga svjetiljkom u lice. Staklo zazveči, svjetlo se ugasi, ali me on zbog udarca ispusti, a ja potrčim - želio sam samo stići do čamaca, samo doći do čamaca. On skoči za mnom. Okrenem se prema njemu. Nije se htio smiriti, pokušao je vikati. Umalo ga nisam zadavio, dok nisam shvatio što zapravo želi. Htio je malo vode - vode za piće; davali su im samo najmanju određenu količinu, znate, a on je poveo sa sobom sinčića, kojega sam već više put vidio. Dijete mu je bilo bolesno i žedno. Opazio me kad sam prolazio mimo njih, i molio je malo vode. To je bilo sve. Bili smo pod mostom, u tmini. I dalje me čvrsto držao za zglavke; nemoguće ga se bilo otresti. Pojurim u svoju kabinu, zgrabim bocu vode i gurnem mu je u ruke. On iščezne. Sve dotada nisam opazio koliko je i meni samome trebalo da nešto popijem.« Jim se nasloni na lakat držeći ruku nad očima. Osjetih kako me podilazi jeza niz čitavu kičmu; bilo je nešto sasvim neobično u svemu tome. Prsti ruke, koja je zasjenjivala njegovo čelo, lagano zadrhtaše. On prekine kratku šutnju. »Tako se nešto događa čovjeku samo jednom i... Ah, da! Kad sam napokon došao na most, nesretnici su spuštali jedan od čamaca s boka. Jedan čamac! Ja potrčim uz ljestve, kadli mi težak udarac padne na rame, a umalo što nije i na glavu. To me nije zaustavilo, a glavni strojar - dotle su ga već izvukli iz njegova ležaja - opet podigne na me podnožak za vesla. Ali ništa me tada nije moglo iznenaditi. Sve mi se to činilo prirodno - a užasno - užasno. Izmaknem se tom bijednom luđaku, dignem ga s mosta kao da je djetence, a on počne šaptati u mom naručju: ‘Nemojte! Nemojte! Mislio sam da ste jedan od onih crnaca.’ Odbacim ga, a on se skotrlja duž mosta i sruši onog momka - pomoćnog strojara. Kapetan, zaposlen oko čamca, ogleda se naokolo i pristupi k meni oborene glave grokćući kao divlja životinja. Nisam ustuknuo, kao da sam od kamena. Stajao sam čvrsto, ovako kao ovo«, i on lagano udari prstima o zid pokraj svoga stolca. »Bilo mi je kao da sam već dvadeset puta čuo sve to, vidio sve to, doživio sve to. Nisam ih se bojao. Povučem natrag svoju šaku, a kapetan se zaustavi mucajući:
‘Ah! To ste vi! Pomozite mi brzo.’ Eto, to mi je rekao. Brzo! Kao da bi itko mogao biti dosta brz. ‘Zar ćete nešto učiniti?’ upitam ga. ‘Hoću. Spasiti se!’ zareži on preko svog ramena. Mislim da onda nisam razumio što hoće reći. Ona druga dvojica dotle su se sabrala i potrčala zajedno prema čamcu. Oni su lupali nogama, dahtali, gurali, proklinjali čamac, brod, jedan drugoga - proklinjali mene. A sve to mrmljajući. Nisam se micao, nisam govorio. Promatrao sam nagibanje broda. Brod je bio miran, kao da počiva na skelama u škveru - samo što je stajao ovako«. Jim ispruži ruku, okrenuvši dlan prema dolje a vrške prstiju savine prema podu. »Ovako«, ponovi on. »Mogao sam jasno vidjeti, kao što čujem zvuk zvona, crtu obzora pred sobom, nad prednjim rubom broda; mogao sam vidjeti vodu koja se prostirala vrlo daleko, crna i svjetlucava, i mirna - mirna kao ribnjak, mrtvački mirna, mirnija nego što je to more ikada prije bilo - tako mirna te nisam mogao podnijeti da je gledam. Jeste li ikada motrili brod koji plovi tako da mu je prednji dio uronjen u vodu, a u tonjenju ga sprečava samo ploha starog željeza, koje je već previše zarđalo da bi izdržalo ako bi ga poduprli? Jeste li to već vidjeli? Oh, da, poduprijeti ga! Pomišljao sam na to - pomišljao sam na sve na svijetu; ali možete li vi poduprijeti jedan zid u pet minuta - ili u pedeset, da ih je samo bilo? Gdje ću naći ljude koji bi htjeli poći dolje, na dno broda? A dovući drvo - drvo! Biste li vi imali hrabrosti zadati prvi udarac maljem, da ste vidjeli zid onoga broda? Nemojte reći da biste imali; vi ga niste vidjeli; i nitko to ne bi učinio. Do vraga - da učinite nešto takvo, morate vjerovati da postoji neka mogućnost, jedan prema tisuću, ma samo sjena neke mogućnosti. A vi to ne biste vjerovali. Nitko to ne bi vjerovao. Vi mislite da sam pas što sam tamo stajao ne poduzimajući ništa, ali što biste vi bili učinili? Što? To ne možete reći - nitko to ne može reći! Čovjek mora imati vremena da nešto uradi. Što biste mi vi bili rekli da učinim? Što bi vrijedilo da sam strahom natjerao u ludilo sve one ljude koje nisam mogao spasiti - koje ništa ne bi moglo spasiti? Pogledajte me! Ne sjedio ja na ovoj stolici pred vama...« Poslije svakih nekoliko riječi brzo bi udahnuo i bacio hitar pogled na moje lice, kao da u svojoj muci budno pazi na učinak svojih riječi. Nije govorio meni, on je samo govorio preda mnom, raspravljajući s nekom nevidljivom osobom, s nekim protivnikom, i nerazdruživim drugom vlastita života - s još jednim posjednikom svoje duše. To su bila sporna pitanja koja nadilaze kompetencije istražnog suda; to je bila osjetljiva i važna rasprava o pravoj
suštini života, i tu nije trebalo suca. Trebao je saveznika, pomoćnika, ortaka. Osjećao sam kako se izlažem pogibelji da budem obmanut, zaslijepljen, namamljen, natjeran, možda, na to da zauzmem određeno stajalište u raspravi, koja ne može donijeti odluku ako čovjek treba da bude pravedan prema svima slutnjama što ga obuzimaju, i prema onome što je časno i što ima svoja prava, i prema onome što je sramotno i što postavlja svoje zahtjeve. Vama, koji ga niste vidjeli i čujete njegove riječi samo iz tuđih usta, ne mogu razjasniti onu raznolikost svojih osjećaja. Činilo mi se da sam prisiljen shvatiti. Nepojmljivo - i mislim da nema ništa što bi moglo biti tako mučno kao taj osjećaj. Bio sam prinuđen razabrati koliko ima uobičajenih pojmova što se kriju u svakoj istini, a koliko prave iskrenosti u svakoj laži. On se obraćao na sve strane našega bića u isti mah - na onu stranu koja je vječito okrenuta prema danjoj svjetlosti, i na onu stranu u nama koja, poput nepoznate Mjesečeve hemisfere, tajno postoji u neprestanoj tami i kojoj je rub samo katkada obasjan opakom pepeljastom svjetlošću. Ovladao je mnome. Priznajem to, ne tajim. Sam je slučaj bio neznatan, nevažan - kako god uzmete: izgubljeni mladić, jedan od milijun njih - ali je svejedno bio jedan od naših. Događaj je bio potpuno bez važnosti, jednako kao poplava nekog mravinjaka, pa ipak me je tajnovitost njegova držanja zaokupila, kao da je on neka ličnost, prva u svojoj vrsti, kao da je nejasna istina, koja se tu krije, dovoljno važna da utječe na mišljenje čovječanstva o samome sebi... Marlow načini stanku da pripali cigaru koja se gasila, i činilo se već da je potpuno zaboravio na pričanje, a onda ipak nastavi. - Dakako, moja je to pogreška. Čovjek doista nema razloga da se tako zanosi. To je moja slabost. Njegova je slabost bila druge vrste. Moja se slabost sastoji u tome što nemam oko koje bi razlikovalo slučajne, vanjske stvari - što nemam oko ni za prnjarevu škrinju ni za lijepo rublje svoga bližnjega. Svoga bližnjega - to je prava riječ. Sretao sam mnogo ljudi - nastavi on sa časovitom tugom - susretao sam ih, također, u nekom - nekom - sukobu, recimo tako, kao toga prijana na primjer - i svaki put je jedino što sam vidio bilo ono ljudsko u njima. To je neki prokleti demokratski način gledanja, koji je možda bolji od potpune sljepoće, ali mi nikako nije koristio, uvjeravam vas. Ljudi očekuju gledaoca koji će primjećivati njihovo lijepo rublje. Ali ja se nikada nisam mogao ni najmanje oduševiti tim stvarima. Ah! To je svakako nedostatak; to je nedostatak; a onda ti dođe
neko prijazno veče i priličan broj ljudi kojima nije do kartanja i - neka se priča... On opet stane, očekujući možda da će ga obodriti neka napomena, ali se nitko ne oglasi; samo je domaćin, kao da protiv svoje volje izvršava neku dužnost, promrmljao: - Vi ste tako istančani, Marlowe! - Tko? Ja? - reče Marlow tihim glasom. - Oh, ne! Ali on je to bio; i koliko god se trudio da ovo pričanje bude što uspješnije, ja propuštam bezbrojne nijanse - tako su bile fine, i tako ih je teško izraziti riječima. A i on je sve još zamrsio time što je bio tako jednostavan - najjednostavniji jadnik!... Jupitra mi! Zbunjivao vas je. Sjedio je preda mnom govoreći mi da je - kao što je istina da ga ja gledam pred sobom - isto tako istina i to da se on ne bi bojao izložiti bilo čemu - a on je u to i vjerovao. Kažem vam, bilo je to nevjerojatno bezazleno, a strašno, strašno! Potajno sam ga promatrao, upravo kao da mu pripisujem namjeru da mi se svojski naruga. Bio je potpuno uvjeren da, iskreno govoreći - iskreno, znajte! - nema ništa što on ne bi mogao izdržati. Još odonda kad je bio »visok dva palca« - još »od malih nogu« pripremao se za sve poteškoće koje mogu zadesiti čovjeka na kopnu i na moru. Ponosito je isticao ta svoja duboka predviđanja. Bio je u duhu zamišljao pogibelji i spašavanja očekujući najgore, čineći sve najbolje što može. Mora da je proživljavao život pravog zanesenjaka. Možete li to zamisliti? Neprekidan niz pustolovina, slava, same pobjede! a duboka svijest o svojoj oštroumnosti uljepšava svaki dan njegova unutrašnjeg života. On se zaboravljao, oči su mu sjale, a na svaku me njegovu riječ moje srce, koje je sve više prožimala svjetlost njegove bezumnosti, sve jače boljelo u grudima. Nisam se nipošto htio smijati, pa sam, da se ipak ne bih nasmiješio, načinio svoje lice bešćutnim. On je pokazivao znakove razdražljivosti. »Uvijek se dogodi nešto neočekivano«, rekoh pomirljivim tonom. Moja ga tupoglavost potakne na prezirni »Pah!« Pretpostavljam da je htio reći kako ga nešto neočekivano ne može dirnuti; ništa, ako je manje od onoga što čovjek uopće nije kadar pojmiti, ne može poremetiti njegovo stanje savršene pripravnosti. Bio je zaskočen iznenada - i on tiho, sam za se, prokune i vode, i svod nebeski, i brod, i ljude. Njega je sve izdalo! Prijevarom je bio gurnut u onu vrstu ohole rezignacije koja mu nije dala maknuti ni malim prstom, dok su oni drugi, koji su sasvim jasno vidjeli što
je u onom času potrebno, padali jedan preko drugoga i očajno se znojili oko spuštanja čamca. U posljednjem je času ondje nešto zapelo. Čini se da im se u njihovoj izbezumljenosti na neki tajanstven način dogodilo te se pomični zasun na prednjem zavornju čamca čvrsto ukliještio, a ostaci su njihove prisebnosti smjesta uvidjeli smrtonosno značenje te nedaće. Mora da je to bila lijepa slika, to grozničavo nastojanje onih bijednika što su se mučili na nepomičnu brodu, koji je mirno plovio u tišini zaspaloga svijeta, ulažući najveće napore da oslobode onaj čamac, pužući četvoronoške, dižući se u očaju, vukući, gurajući, otrovno režeći jedan na drugoga, pripravni da ubijaju, pripravni da plaču, a od napasti da uhvate jedan drugoga za gušu sprečavao ih je samo strah od smrti, koji je nijemo stajao iza njih kao neki bešćutni i hladnooki nadglednik robijaša. Oh, doista! To je morala biti lijepa slika! On je sve to vidio i mogao je govoriti o tome s prezirom i s gorčinom; bio je to sasvim točno spoznao s pomoću nekoga šestog čula, zaključujem, jer mi se kleo da je ostao postrance ne bacivši nijedan pogled na njih i na čamac - ni jedan jedini pogled. A ja mu vjerujem. Rekao bih da je bio odviše zaokupljen promatranjem opasnog nagibanja broda, prijetnjom koja je nenadano iskrsla, usred najsavršenije sigurnosti - kao opčinjen mačem što je visio o vlasi nad njegovom glavom, nad glavom zanesenjaka. Ništa se na svijetu nije micalo pred njegovim očima, i bez zapreke je mogao zamišljati kako se naglo penje tamna crta horizonta, kako se naglo diže golema morska površina, njezino brzo, mirno dizanje, surovi udarac, propadanje u ponor, borbu bez nade, svjetlo zvijezda koje se zauvijek ugasilo nad njegovom glavom, kao da se zatvorio svod grobnice - osjećao je pobunu svoga mladog života - crni kraj. Sve je on to mogao zamisliti, Jupitra mi! Tko to ne bi mogao? A ne smijete zaboraviti da je bio savršen umjetnik na svoj osobit način, bio je taj jadnik nadaren nekom izvanrednom vidovitošću. Prizori, koje mu je ona dočarala, pretvorili su ga u hladan kamen od tabana do zatiljka; ali u njegovoj su se glavi kovitlale razularene misli, hrome, slijepe, nijeme misli - vrtlog groznih bogalja. Nisam li vam već rekao da se ispovijedao preda mnom, kao da ja imam moć obvezivati i razrješivati. Prodirao je u se, duboko, duboko, nadajući se da ću mu ja podijeliti razrješenje, koje mu ne bi bilo ni od kakve koristi. To je bio jedan od onih slučajeva koje nikakva službena prijevara ne može ublažiti, kojima nitko živ ne može naći lijeka, kad se čini da i sam Tvorac prepušta grešnika njegovim vlastitim silama.
Stajao je na desnoj strani mosta, najdalje što je mogao od one borbe za čamac, koja se nastavljala s luđačkom grozničavošću i tajnošću kakve zavjere. Ona su dva Malajca međutim neprestano držala kotač. Zamislite samo te glumce u tom, hvala bogu, jedinstvenom prizoru na moru, četvoricu koji su izvan sebe od luđačkih i tajnih naprezanja, i trojicu koja ih motre u potpunoj nepomičnosti, stojeći na platnenim krovovima što pokrivaju duboko neznanje stotina ljudskih bića, njihov umor, njihove snove, njihove nade, sve to zaustavljeno, zadržano nevidljivom rukom na rubu uništenja. Oni su doista bili u tom položaju, o tome za mene nema sumnje s obzirom na stanje broda, jer je to bila najsmrtonosnija vrsta nesreće koja se može dogoditi. Ti bijednici oko čamca imali su sve moguće razloge da polude od straha. Otvoreno govoreći, da sam ja bio tamo, ne bih dao ni jedne krivotvorene pare za to da bi se brod mogao održati na vodi do kraja naredne sekunde. A on se još držao na vodi! Onim je zaspalim hodočasnicama bilo suđeno da ispune čitavo svoje hodočašće, pa i svu gorčinu nekoga drugog nepredviđenog završetka. Bilo je kao da je Svemogućem, čije su milosrđe oni priznavali, trebalo još neko vrijeme njihovo skromno svjedočanstvo na zemlji, pa je pogledao dolje i dao oceanu znak: »Ne smiješ!« Njihov bi me spas zbunio kao čudesno neobjašnjiv događaj, kad ne bih znao kako žilavo može biti staro željezo - katkada tako žilavo kao što je duh nekih ljudi što ih susrećemo tu i tamo, koji su još samo sjena, a podnose težinu života. Mislim da ponašanje dvojice kormilara nije najmanje čudo onih dvadeset posljednjih minuta. Oni su bili među onom šačicom svakovrsnih urođenika koji su dovedeni iz Adena da svjedoče na raspravi. Jedan od njih, koji je trpio od strašne stidljivosti, bio je veoma mlad, a sa svojim je glatkim, žutim, veselim licem izgledao još i mlađi nego što je bio. Savršeno se sjećam da ga je Brierly posredstvom tumača upitao o čemu je on u ono vrijeme mislio, a tumač se nakon kratkog razgovora okrenuo sudu i rekao važna izraza lica: »Kaže, da nije ništa mislio.« Drugi, strpljivih, žmirkavih očiju, s plavim pamučnim rupcem koji je od mnogoga pranja izgubio boju i koji je nekako osobito bio svezan na gustim sijedim čupercima, lica upalog i punog groznih udubina, smeđe kože koja se, onako puna bora, činila još tamnija, izjavio je kako je on znao da je brod zadesilo zlo, ali nije bilo nikakve zapovijedi, ne može se sjetiti da ju je čuo, pa zašto bi onda napustio kormilo? Na neka daljnja pitanja nekako je skupio
svoja mršava ramena i izjavio kako mu nikada nije ni na um palo da bi se bijelci spremali napustiti brod iz straha od smrti. To još ni sad ne vjeruje. Možda je bilo nekih tajnih razloga za to? Micao je lukavo svojom starom bradom. Da, tajni razlozi! On je veoma iskusan čovjek i želio bi da onaj bijeli »tuan« dozna - okrene se prema Brierlyju, koji nije dizao glave - kako je on stekao znanja o koječemu služeći bijelcima na moru dugo godina - i najednom počne, dršćući od uzbuđenja, obasipati našu pozornost mnoštvom čudnovatih imena, imena davno već mrtvih i nestalih kapetana, imena zaboravljenih domaćih brodova, imena i ispravno i pogrešno izgovorenih, kao da je ruka nijemoga vremena vjekovima ležala na njima. Napokon su ga ušutkali. Na sud padne šutnja - šutnja koja nije bila prekidana barem minutu, a zatim polagano prijeđe u dubok žamor. Ta je epizoda pobudila senzaciju drugoga dana rasprave - dojmila se čitavog slušateljstva, dojmila se svakoga osim Jima, koji je sjedio sumoran na kraju prve klupe i nije nijedanput pogledao toga neobičnog i poraznog svjedoka, iz kojega je, kako se činilo, zračio neki tajanstven sistem obrane. Tako su se ta dva indijska mornara držala kormila onoga broda bez pravog kormilarenja, i ondje bi ih zatekla i smrt da im je takva bila sudbina. Bijelci se na njih nisu ni najmanje obazirali - vjerojatno su zaboravili da uopće postoje. Jim ih se sigurno nije sjećao. On se samo sjećao da ništa nije mogao učiniti; on nije mogao učiniti ništa, bio je sam. Ništa se nije moglo učiniti, nego potonuti s brodom. Nije vrijedilo da zbog toga diže buku. Zar se išta moglo učiniti? Čekao je stojeći, bez glasa, kao okamenjen, misleći da je ta šutnja neka vrsta junaštva. Glavni strojar potrči oprezno preko mosta da ga povuče za rukav. »Dođite i pomozite! Zaboga, dođite i pomozite!« Otrči natrag do čamca na vršcima nožnih prstiju i smjesta se vrati da ga čupa za rukav moleći i kunući u isti mah. »Mislio sam da će mi poljubiti ruku«, reče Jim surovo, »ali je on začas počeo bjesniti i šaptati mi u lice: ‘Da imam vremena, rado bih vam smrskao lubanju.’ Odgurnem ga. On me najednom ščepa za vrat. Vrag ga odnio! Udarih ga. Udario sam ga ne gledajući kamo. ’Zar ne želite spasiti svoj život - vi paklenska kukavico?’« Proštenja: »Kukavica! On me je nazvao paklenskom kukavicom. Ha! Ha! Ha! Ha! On me je nazvao - ha! ha! ha!...« Zavalio se natrag i tresao od smijeha. Nikada u životu nisam čuo nešto tako gorko kao taj smijeh. Padao je kao medljika na sve one vesele
razgovore o magarcima, o piramidama, bazarima i o koječemu drugom. Duž cijele su se tamne galerije glasovi utišali, blijede se mrlje lica okrenule složno prema nama, a tišina je postala tako duboka da je jasna zveka žličice za čaj, koja je pala na popločan kameni pod verande, zazvučila kao kratak srebrni krik. »Nemojte se tako smijati da vas svi ovi ljudi naokolo čuju«, prigovorim mu. »To nije ljubazno prema njima, znate.« U prvi mah kao da me nije ni čuo, ali začas upilji nekamo pogled, koji me uopće nije gledao, nego se činilo kao da prodire u srce nekoga užasnog priviđenja, i bezbrižno promrmlja: »Pa što zato! Mislit će, da sam pijan.« I vi biste nakon toga, gledajući ga, pomislili da više nikada neće progovoriti. Ali ne bojte se! Sada on nije više mogao prestati da priča, isto tako kao što ne bi mogao prestati da živi, kad bi to htio samo snagom svoje volje.
IX »Govorio sam u sebi: ‘Potoni - proklet bio! Potoni!’« - To su bile riječi kojima je nastavio pričati. Želio je dokrajčiti. Bio je potpuno prepušten sam sebi i u svojoj je glavi smislio te riječi koje je upućivao brodu proklinjući ga, a u isti je čas imao priliku da bude svjedok prizora koji su - koliko mogu prosuditi - bili poput prizora u nekoj vulgarnoj komediji. Oni su se još mučili s onim zasunom. Kapetan je zapovijedao: »Podvucite se pod čamac i pokušajte ga podići.« Ali oni su se, dakako, skanjivali da ga poslušaju. Vi razumijete, ležati potrbuške pod kljunom čamca kao da si zgnječen, nije položaj u kojemu bi bilo zgodno da budeš zatečen ako brod počne naglo tonuti. »Zašto se ne podvučete vi - kao najjači?« - cvilio je mali strojar. »Proklet bio! Ja sam predebeo!« brzo izgovori kapetan u očaju. Bilo je tako šaljivo da bi i anđeli zaplakali. Trenutak su stajali besposleni, a tada najednom glavni strojar poleti opet k Jimu. »Dođite i pomozite, čovječe! Jeste li pomahnitali, pa se odričete jedine mogućnosti da se spasite? Dođite i pomozite, čovječe! Čovječe! Pogledajte onamo - gledajte!« I naposljetku Jim pogleda prema krmi, kamo je onaj pokazivao luđački uporno. Ugleda oluju, tihu i crnu, koja je već progutala trećinu neba. Vi znate da te oluje nailaze tamo otprilike u ono doba godine. Najprije vidite da obzor tamni - ništa više; a onda se digne oblak, neproziran kao zid. Ravan se trak pare, obrubljen gadnim bjelkastim sjajem, diže na jugozapadu, gutajući zvijezde i čitava zviježđa; njegova sjena leti nad vodama i stapa nebo i more u ponor tmine. A sve je mirno. Nema grmljavine, ni vjetra, ni zvuka; nema nijednog blijeska. A tada se u tamnoj neizmjernosti pojavi olovnobijeli luk; on se jedanput-dvaput valovito uzburka, kao da se sam mrak zatalasao, i najednom vjetar i kiša udare zajedno neobičnom silinom, kao da su provalili kroz neku čvrstu površinu. Takav se oblak pojavio dok oni bijednici nisu ni na što obraćali pažnju.
Istom su ga sada zapazili, te su s punim pravom zaključili, ako je u potpunoj tišini i bilo neke mogućnosti da se brod održi na vodi nekoliko trenutaka duže, sada će mu i najmanje gibanje mora učiniti smjesta kraj. Prvi valovi, koji prethode provali takva vihora i koji podignu brod, bit će ujedno i posljednji, on će početi da tone, i to će se, da tako kažemo, pretvoriti u neko dugo uranjanje sve niže i niže, do samoga dna. Zbog toga su oni iznova počeli skakati od straha, iznova se prenemagati i pokazivati svoj krajnji užas pred smrću. »Bilo je crno, crno«, nastavi Jim sa sumornom upornošću. »Došuljalo se do nas odostrag. Nešto paklensko! Možda je dotle u mom malom mozgu bilo još i neke nade. Ne znam. Ali tada je sve sasvim propalo. Dovodilo me do ludila, kad sam vidio da sam tako uhvaćen. Bio sam bijesan, kao da sam upao u zamku. Uhvaćen sam! A i noć je bila vruća, sjećam se. Nije bilo ni daška.« Tako se dobro toga sjećao, te se činilo da se, dašćući na stolcu, znoji i guši pred mojim očima. To ga je, nema sumnje, još i tada dovodilo do ludila, to ga je, tako reći, ponovo obaralo na tle, ali ga je također podsjetilo i na onu važnu namjeru, koja ga je bila nagnala da potrči na most gdje je za tren i opet nestala iz njegova duha. Namjeravao je spustiti sve čamce za spašavanje. Brže izvuče svoj nož i lati se posla režući, kao da ne vidi ništa, kao da ne čuje ništa i ne pozna nikoga na brodu. Oni su drugi mislili da je beznadno izbezumljen i mahnit, ali se nisu usuđivali glasno prosvjedovati protiv toga beskorisnog gubljenja vremena. Kad je to dovršio, vrati se na ono isto mjesto s kojega je došao. Tu je stajao i glavni strojar, koji ga smjesta uhvati za rame i šapne mu podrugljivo sasvim uz glavu, kao da bi ga htio ugristi za uho: »Vi mahnita ludo! Mislite li da će vam ostati i najmanja mogućnost spasa ako svi ti glupani budu u čamcima? Što očekujete? Ta oni će vam s tih čamaca razlupati glavu.« On je lomio ruke tik do Jima, koji se na nj nije ni osvrtao. Kapetan se razdraženo vrtio na istome mjestu i mrmljao: »Čekić, čekić! Mein Gott! Nađite čekić.« Mali je strojar cvilio kao dijete, ali se usprkos svojoj slomljenoj ruci i svemu drugome pokazao, kako se čini, kao najmanja kukavica od svih, jer je zaista skupio dovoljno hrabrosti da pođe u strojarnicu. Čovjek mora biti pravedan prema njemu i priznati da to nije bila sitnica. Jim mi je pričao da
je nekoliko puta očajnički pogledao, kao netko tko je natjeran u škripac, tiho zacvilio i otrčao. Začas se vratio, popevši se sa čekićem u ruci, te se bez oklijevanja bacio na zasun. Drugi smjesta ostave Jima i potrče da mu pomognu. Čuo je udaranje čekića i zvuk izvučenog zavrtnja koji je pao. Čamac je bio slobodan. Tek se tada okrene da pogleda - tek tada! Ali on se držao podalje - stajao je podalje. Želio je da ja svakako znam kako se on držao podalje, kako nije bilo ništa zajedničko između njega i onih ljudi - koji su imali čekić. Sasvim ništa. Više je nego vjerojatno da se smatrao odvojenim od njih nekim prostorom koji se ne može prevaliti, zaprekom preko koje se ne može prijeći, bezdanim ponorom. Bio je toliko daleko od njih koliko je uopće mogao - čitavu širinu broda. Noge su mu bile kao prilijepljene, na toj udaljenoj točki, a oči su gledale prema nejasnoj skupini u kojoj su se oni nekako zamrsili i koja se čudno savijala, mučena zajedničkim strahom. Ručna svjetiljka, pričvršćena na potporanj nad stolićem koji je stajao na mostu - »Patna«, naime, nije imala sobice za pomorske karte u sredini broda - bacala je svjetlo na njihova napeta ramena, na njihova pognuta leđa koja su se tresla. Gurali su pramac čamca, gurali su ga u noć; gurali i nisu se više htjeli osvrnuti na nj. Napustili su ga, kao da je uistinu bio predaleko, odviše beznadno odijeljen od njih, a da bi bilo vrijedno pozvati ga, pogledati ga, dati mu znak. Nisu imali ni časka vremena da se obazru na njegovo pasivno junaštvo, da osjete žalac njegova ustezanja. Čamac je bio težak: gurali su ga upirući u pramac tako te im nije ostajalo ni daha da izgovore riječ ohrabrenja; ali onaj samrtni užas, koji je raspršio njihovo samosvladavanje kao pljevu vjetar, pretvarao je njihove očajničke napore u neku vrstu đavolstva koje bi, časne mi riječi, bilo prikladno za putujuće lakrdijaše u nekoj farsi. Gurali su svojim rukama, svojim glavama, gurali u strepnji za život čitavom težinom svojih tjelesa, gurali svom snagom svojih duša - ali čim su uspjeli pramac odgurnuti od sebe, svi su kao jedan prestali gurati i mahnito počeli puzati u čamac. Prirodna je posljedica bila da se čamac naglo odbio i odgurnuo ih tako te su nemoćno zateturali i pali jedan preko drugoga. Trenutak su bili potpuno zbunjeni nazivajući se u divljačkom šaptu svim pogrdnim imenima što su im padala na um, a onda se nanovo dali na posao. To se dogodilo triput. Jim je to opisivao s turobnom točnošću. Nije mu izmakla nijedna kretnja toga smiješnog naprezanja. »Gadili su mi se. Mrzio sam ih. A morao sam sve to
gledati«, govorio je bez naglašavanja okrećući prema meni svoj tmurno budni pogled. »Je li ikada itko bio izložen tako sramotnom preslušavanju!« Na trenutak pritisne glavu rukama, kao čovjek dotjeran do ludila nekom neizrecivom sramotom. To je bilo nešto što nije mogao objasniti sudu - pa čak ni meni; ali ja bih slabo bio kadar slušati njegovu ispovijest da nisam pokadšto razumio stanke među njegovim riječima. U tom jurišanju na vlastitu hrabrost duha bilo je podrugljive želje za zlobnom i podlom osvetom; bio je i neki element lakrdijaštva u njegovoj teškoj kušnji - neko padanje do smiješnog prenemaganja nadomak smrti ili sramote. Govorio je o činjenicama, koje ja nisam zaboravio, ali se u ovoj vremenskoj udaljenosti ne mogu doslovno sjetiti njegovih riječi: sjećam se samo da mu je čudesno uspijevalo u suhoparnom izlaganju događaja izraziti sumornu mržnju svoga duha. Dvaput je, rekao mi je, zatvorio oči u izvjesnosti da je kraj već tu, i dva puta ih je morao ponovo otvoriti. Oba je puta opazio kako ona velika tišina tamni. Sjena tiha oblaka pala je na brod sa zenita, i činilo se da je ugušila svaki zvuk njegova nabreklog života. Nije više čuo glasove pod platnenim krovovima. Rekao mi je da je oba puta kad je zatvorio oči, u misli brzoj kao blijesak, vidio jasno kao na danjem svjetlu ono mnoštvo tjelesa što su se ondje ispružila da umru. Kad ih je otvorio, učinio je to zato da vidi onu strašnu borbu četvorice ljudi koji su se rvali kao bezumni s tvrdoglavim čamcem. »Oni bi od vremena do vremena padali pred njim, dizali se proklinjući jedan drugoga i naglo bi se opet bacili na nj - svi u jednoj hrpi... To je bilo dovoljno da svisnete od smijeha«, govorio je oborenih očiju; a onda ih za trenutak digne prema mome licu s tužnim smiješkom i doda: »Moralo bi me to zabavljati cijeli moj život, boga mi! jer ću taj smiješni prizor vidjeti još mnogo puta prije nego što umrem.« Opet obori oči. »Gledat ću ga i slušat ću ga... Gledati i slušati«, ponovi on dvaputa u dugim razmacima s ukočenim, bezizražajnim pogledom. Onda se prene. »Odlučio sam držati oči zatvorene«, reče, a nisam mogao. Nisam mogao, i nije mi stalo može li to itko. Neka samo prožive nešto takvo prije nego što to kažu. Neka samo prođu kroz to pa neka učine bolje - to je sve. Drugi put se moje vjeđe otvore, ali i moja usta. Osjetio sam da se brod miče. On je samo spustio svoj pramac - i blago ga dignuo - i polagano! beskrajno polagano, i samo malo. Već danima nije to učinio. Oblak je otplovio naprijed, a ta je prva bibavica, kako se činilo, prešla nad olovnim morem. U
tom gibanju nije bilo života. Pa ipak mu je uspjelo pokrenuti nešto u mojoj glavi. Što biste vi bili učinili? Vi ste sigurni za se - zar ne? Što biste vi učinili kad biste osjetili sada - ovog trenutka - da se ova kuća miče - ovako samo malko pod vašim stolcem? Skočili biste! Tako mi neba! Vi biste jednim skokom skočili s mjesta, gdje sjedite, sve do one hrpe grmlja ondje prijeko.« Jim ispruži svoju ruku u noć iza kamene ograde. Ostao sam sasvim miran. Gledao je u me čvrsto, veoma strogo. Nije moglo biti nikakve sumnje: sad me je zastrašivao, a dolikovalo mi je da ne napravim nikakva znaka, kako ne bih kretnjom ili riječju morao sam o sebi dati sudbonosno priznanje, koje bi imalo neke veze s tim događajem. Nisam bio raspoložen da se izlažem ikakvoj pogibelji te vrste. Ne zaboravite, bio je preda mnom a bio je zaista odviše nalik na bilo koga od nas, da ne bi bio opasan. Ali ako želite znati, reći ću vam bez ustezanja da sam žurnim pogledom procijenio udaljenost do one mase, koja se gušće crnjela usred travnjaka ispred verande. Pretjerivao je. Ja bih doskočio već nekoliko stopa bliže od nje - a to je jedino za što sam potpuno siguran. Došao je posljednji čas, kako je tada bio uvjeren, a on se nije micao. Noge su mu ostale prilijepljene za daske, iako su mu se misli razularile u njegovoj glavi. U tom istom času vidio je jednoga od onih ljudi oko čamca kako je naglo ustuknuo, uzdignutim rukama zamahnuo po zraku, zateturao i srušio se. Nije baš sasvim doslovce pao, samo se polagano spustio tako da je sjeo, i sav se zgrbljen naslonio ramenima na onu stranu strojarnice gdje je prozor. »To je bio pomoćni strojar, neki mršav, bljedoliki momak čupavih brkova. Radio je kao treći strojar«, objasni Jim. »Umro, dakle«, rekoh. »O tome smo nešto čuli na sudu«. »Tako kažu«, izgovori on s tmurnom ravnodušnošću. »Ja to, dakako, nisam nikada sigurno saznao. Slabo srce. Taj se čovjek neko vrijeme prije toga tužio da se ne osjeća dobro. Uzrujavanje. Prevelik napor. Neka ga sam vrag zna. Ha! Ha! Ha! Moglo se lako vidjeti da ni on nije želio umrijeti. Smiješno, zar ne? Grom me ubio, ako ga nisu natjerali u ludilo tako, te se sam ubio! Natjeran u ludilo - ni više ni manje. Natjeran u to, vjere mi moje! Upravo dok sam ja... Ah! Da je samo ostao miran, da im je samo rekao neka idu k vragu, kad su došli da ga izvuku iz njegova ležaja jer brod tone! Da je samo ostao u prikrajku s rukama u džepovima i grdio ih! Ustane, zatrese šakom, zagleda se u me i sjedne.
»Propuštena prilika, zar ne?«, promrmljah. »Zašto se ne nasmijete?« reče on. »Pa to je šala, začeta u paklu. Slabo srce! Katkada žalim što moje nije bilo takvo.« To me je razdražilo. »Ma je li, molim vas?« zaviknem s najdubljom ironijom. »Da! Zar vi to ne možete razumjeti?« poviče. »Ja ne znam za čime vi još možete žaliti«, rekoh ljutito. On mi dobaci pogled pun nerazumijevanja. I ta je strijela potpuno promašila nišan, a on nije bio čovjek koji bi kupio izgubljene strijele. Uvjeravam vas, bio je premalo sumnjičav, ta igra nije bila poštena. Bio sam zadovoljan što je moja strijela promašila - što on čak nije čuo ni zujanje luka. Dakako, u onom času nije ni mogao znati da je onaj čovjek ispustio dušu. Idući trenutak - njegov posljednji na tom brodu - bio je prepun svakojakih događaja i dojmova, koji su udarali po njemu kao što more udara o liticu. Ja se navlaš služim tom usporedbom, jer sam prema njegovu izvještaju prisiljen vjerovati da je on cijelo to vrijeme sačuvao čudnu obmanu o svojoj pasivnosti, kao da nije djelovao nego samo trpio da njime upravljaju paklenske sile, koje su ga izabrale žrtvom svoje očite šale. Prvo što je osjetio bilo je škripanje teških soha, koje je napokon popustilo - škripanje, koje se činilo da mu s palube ulazi u tijelo kroz stopala njegovih nogu i da mu se penje uz hrptenicu sve do tjemena. A onda, kako je oluja bila već veoma blizu, druga i žešća bibavica podigne pasivnu trupinu tako da se ona opasno zatrese, a to mu oduzme dah, dok su mu u mozak i u srce poput bodeža prodirali krikovi užasne panike. »Spuštajte! Za ime božje, spuštajte! Brod tone!« Nakon toga konopci čamca puknu i odmotaju se s vitlova, a nekoliko ljudi poče govoriti uzbuđenim glasovima ispod platnenih krovova. »Kad god bi ti nesretnici progovorili, njihovo bi lajanje bilo dovoljno da probudi mrtvace«, reče on. Neposredno nakon udara i pljuska čamca, koji je doslovno pao u vodu, začuli su se mukli zvukovi od toga što je netko stupio ili se sručio u nj, i ujedno zbrkani povici: »Otkvači! Otkvači! Odrini! Otkvači! Otisni, života ti! Evo se oluja spušta na nas...« Visoko nad svojom glavom začuo je slabo hujanje vjetra, a ispod svojih nogu krik bola. Neki izbezumljeni glas, koji je dolazio sa strane, poče proklinjati pokretnu kuku. Brod poče zujati sprijeda i straga kao uznemirena košnica, a on, isto onako mirno kao što mi je pričao sve pojedinosti - jer su mu upravo tada i držanje i lice i glas bili sasvim mirni - nastavi bez i najmanjeg isticanja i reče: »Spotaknuo sam se o njegove noge.«
To je bilo prvi put što sam čuo da se uopće maknuo. Nisam se mogao obuzdati da ne zagunđam od iznenađenja. Nešto ga je napokon pokrenulo, ali on o samome času, o uzroku koji ga je trgnuo iz njegove nepomičnosti, nije znao ništa više nego što iskorijenjeno stablo zna o vjetru koji ga je oborio. Sve se to srušilo na nj: zvukovi, slike, mrtvačke noge - Jupitra mi! Paklenska mu je šala bila đavolski ubačena u grlo, ali on - vidite li - nije htio priznati da je njegov jednjak učinio ma i jedan pokret kako bi je progutao. Nevjerojatno je kako vam je umio nametnuti duh svoje obmane. Slušao sam ga kao da netko priča o djelovanju crne magije na lešinu. »On se skotrlja na jednu stranu veoma blago, i to je posljednja pojedinost koje se sjećam da sam je vidio na brodu«, nastavi Jim. »Nisam se brinuo o tome što se zbiva s njim. Činilo se kao da se pridiže: ja sam, naravno, mislio da se pridiže: očekivao sam da će poletjeti ispred mene i da će preko ograde skočiti k drugima u čamac. Čuo sam ih kako se ondje dolje guraju, a jedan glas, kao da viče iz nekog rova, pozove: »George!« A onda se tri glasa stanu zajedno derati. Do mene su stizali svaki zasebno: jedan je blejao, drugi je skvičao, treći je zavijao. Uf! Malo se strese, a ja opazim kako polagano ustaje, kao da ga odozgo neka čvrsta ruka vuče za kosu i diže sa stolca. Ustajao je polagano - do svoje potpune visine, a kad su se njegova koljena sasvim uspravila, ruka ga ispusti i on se malo zaljulja na nogama. U njegovu licu, u njegovim kretnjama, u samom njegovu glasu bio je izraz nekog užasnog mira kad je rekao: »Oni su vikali«, tako te sam i nehotice naćulio uši da čujem zvuk tih krikova, koji će smjesta odjeknuti usred varavog pričina nastale tišine. »Bilo je osam stotina ljudi na onome brodu«, reče on pribijajući me uz naslon moga stolca svojim užasnim bezizražajnim pogledom. »Osam stotina živih ljudi, a oni na čamcu dozivaju jednoga mrtvog čovjeka da siđe i da se spasi. ‘Skoči, George! Skoči! Oh, skoči!’ Stajao sam držeći ruku na sohi. Bio sam sasvim miran. Bio je mrak kao u rogu. Niste mogli vidjeti ni neba ni mora. Čuo sam čamac kako udara o brod, bum, bum, i neko vrijeme nije odande bilo drugoga glasa, ali je brod ispod mene bio pun rječitih zvukova. Najednom kapetan zaurla: ‘Mein Gott! Vihor! Vihor! Otisnite’! S prvim zviždanjem kiše i s prvim zamahom vjetra oni zaviču: ‘Skoči, George! Mi ćemo te dočekati! Skoči’! Brod poče polagano roniti; kiša je šibala po njemu kao razulareno more; kapa mi odleti s glave; dah mi se vrati u grlo. Čuo sam, kao da sam na vrhu nekoga tornja, ponovo divljačko
dozivanje: ‘Ge-o-o-rge! Oh, skoči’! Brod je tonuo, tonuo, njegov je prednji dio prvi tonuo poda mnom...« On zamišljeno podigne ruku prema licu i načini prstima kretnju kao da sa sebe čisti paučinu koja mu smeta, a zatim se zagleda u otvoreni dlan dobrih pola sekunde prije nego što će izgovoriti: »Skočio sam...« Zašuti, odvrati pogled... »čini se«, doda... Njegove se bistre plave oči upilje u me tužnim pogledom, a ja sam, gledajući ga gdje stoji preda mnom zbunjen i ponižen, bio utučen žalosnim osjećajem rezignirane mudrosti, pomiješane s ironičnom i dubokom sućuti starca bespomoćnog pred nekom djetinjom nesrećom. »Čini se da je tako«, promrmljah. »Nisam znao ništa o tome dok nisam pogledao gore«, objasni Jim žurno. A to je takođe moguće. Morali ste ga slušati kao što biste slušali nekoga malog dječaka koji je u neprilici. Nije mu bilo jasno. To se nekako dogodilo. To se nikada više neće dogoditi. Napol se srušio na nekoga i pao preko neke klupe. Činilo mu se da su mu se sva rebra na lijevoj strani morala slomiti; onda se skotrlja i nejasno opazi kako se brod, koji je napustio, diže nad njim s crvenim svjetlom sa strane, što se na kiši sjajilo kao vatra na vrhu nekoga brežuljka, koja se vidi kroz maglu. »Brod se činio viši nego kakav zid, dizao se nad čamcem kao neka litica... Zaželio sam umrijeti«, poviče. »Nije više bilo povratka. Bilo je kao da sam skočio u neki zdenac - u neku bezdanu duboku jamu...«
X Skupi svoje prste i opet ih rastavi. Ništa nije moglo biti istinitije: on je odista skočio u bezdanu duboku jamu. Sunovratio se s visine, na koju se više nikada nije mogao popeti. Međutim se čamac već odmaknuo od pramca i krenuo naprijed. Upravo je tada bilo odviše tamno da bi oni mogli vidjeti jedan drugoga, a osim toga ih je i kiša zasljepljivala i napol potapala. Jim je pričao da je to bilo kao da ih bujica nosi kroz neku spilju. Vihoru su okrenuli leđa; kapetan je, čini se, prenio veslo na krmu da održi čamac u toj oluji, a za dva ili tri časka nastao je takav prolom oblaka kao da je došao kraj svijeta u potpuno crnoj tami. More je zviždalo »kao dvadeset tisuća kotlova«. To je njegova usporedba, ne moja. Čini mi se da nije bilo mnogo vjetra nakon prvog udarca, a on je sam na raspravi priznao da se more te noći uopće nije naročito jako uzburkalo. Čučao je na pramcu i kradom pogledavao natrag. Vidio je samo jedan žuti trak svjetla visoko na vrhu jarbola, mutan poput posljednje zvijezde koja će iščeznuti. »Ispunjalo me užasom to što ga još ondje vidim«, reče. Tako se izrazio. Užasom ga je zapravo ispunjala misao da tonjenje još nije dovršeno. Nema sumnje, želio je da se ta strahota dokrajči što je brže moguće. U čamcu nitko nije ni pisnuo. U tami se činilo da čamac leti ali on, naravno, nije mogao brzo napredovati. Tada se pljusak izlije pred njima, a jako hujanje i zviždanje, koje te tjera u ludilo, pođe za kišom u daljinu i zamre. Nije se više čulo ništa osim neznatnog šuma valova oko bokova čamca. Nekome su zubi žestoko zacvokotali. Neka ruka dodirne njegova leđa. Neki slabašan glas reče: »Jeste li vi to?« Drugi neki glas poviče nesigurno: »Brod je potonuo!« pa oni svi zajedno ustanu i pogledaju prema krmi. Nije više bio svjetlosti. Sve je bilo crno. Sitna ih je i hladna kiša šibala po licu. Čamac se neznatno nagnuo. Zubi su zacvokotali jače, prestali, pa opet dvaput započeli prije nego što je čovjek mogao toliko savladati svoju jezu da kaže: »U-u-u upravo na vrijeme-vrijeme... Brrr.« On prepozna glas glavnoga strojara koji
je zlovoljno rekao: »Vidio sam ga gdje tone. Slučajno sam okrenuo glavu«. Vjetar je gotovo potpuno prestao. Pozorno su gledali u tamu, okrenuvši glave napol prema vjetru, kao da očekuju krikove zapomaganja. On se u prvi mah obradovao što je noć sakrila taj prizor pred njegovim očima, a onda mu se pomisao, da zna za to a da nije ništa ni vidio ni čuo, učinila nekako kao vrhunac užasne nesreće. »Čudnovato, zar ne?« promrmlja prekidajući se u svome nepovezanom pričanju. Meni se to nije činilo tako čudnovato. Morao je imati neko nesvjesno uvjerenje da stvarnost ne može biti ni upola tako loša, ni upola tako strašna, bolna i osvetljiva kao što je užas što ga zamišlja u svome mozgu. Vjerujem da se u onome prvom času njegovo srce grčilo zbog sve one patnje, da je njegova duša spoznala svu gorčinu straha, užasa, očaja onih osam stotina ljudskih bića koje je u noći zatekla nenadana i naprasna smrt, jer zašto bi inače rekao: »Došlo mi je da iskočim iz onoga prokletog čamca i otplivam natrag da vidim - pola milje - i više - kako god daleko - do onoga mjesta...« Otkuda taj poriv? Shvaćate li značenje toga? Čemu natrag na ono mjesto? Zašto da se ne utopi uz čamac - ako se mislio utopiti? Zašto natrag na ono mjesto da vidi - kao da bi njegovu maštu morala umiriti sigurnost da je već sve gotovo, prije nego što bi mu smrt mogla donijeti smirenje? Ja pozivam sve vas da mi date drugo razjašnjenje. To je bio jedan od onih čudnih i uzbudljivih pogleda kroz maglu. To je bilo izvanredno priznanje. Izrekao ga je kao nešto najprirodnije što uopće itko može reći. Suzbio je onaj poriv i zatim postao svjestan tišine. On mi je to rekao. Nastala je tišina mora i neba, što su se stopili u neizmjernost, tihu poput smrti, oko onih spašenih, uzbuđenih života. »Bili biste mogli čuti iglu da je pala u onom čamcu«, reče čudno stežući usne, poput čovjeka koji nastoji obuzdati svoje osjećaje dok opisuje neki krajnje potresan događaj. Kakva tišina! Jedino bog, koji je htio da on bude takav kakav jest, zna kako ju je osjećao u svome srcu. »Nisam vjerovao da ijedno mjesto na svijetu može biti tako tiho«, reče. »Niste mogli razlikovati more od neba; ništa se nije vidjelo, ništa čulo. Ni blijesak, ni sjena, ni zvuk. Mogli ste pomisliti da je svaki komadić kopna potonuo na dno, da se svaki čovjek na zemlji, osim mene i onih jadnika na čamcu, utopio.« Naslanjao se na sto, pružajući prste među šalice kave, čaše likera, opuške cigara. »Čini mi se da sam to mislio. Sve je nestalo - i sve je propalo...«, izusti s dubokim uzdahom,... »...za mene.«
Marlow se naglo uspravi i snažno odbaci svoju cigaru. Ona je padajući ostavljala crveni trak poput neke majušne rakete, bačene kroz zastor divlje loze. Nitko se nije ni maknuo. - Hej, što vi mislite o tome? - poviče on iznenadno živahno. - Nije li Jim bio vjeran samome sebi, zar nije? Njegov je spašeni život propao zbog toga što nije imao tla pod nogama, što nije imao vidika pred očima, što nije čuo glasove svojim ušima. Propast - eto! A cijelo je vrijeme postojalo samo naoblačeno nebo, more bez valova, zrak bez strujanja. Samo noć, samo tišina. To je tako trajalo neko vrijeme, a onda oni najednom i svi zajedno osjetiše potrebu da progovore koju o svome spasu. »Znao sam ja već od početka da će brod propasti.« »Samo trenutak, i bilo bi prekasno.« »Zamalo nam ne ode glava, prokletstvo!« Jim ne reče ništa, ali se vjetrić, koji se bio umirio, vrati, ugodan i sve svježiji povjetarac, a more pridruži svoje žuborenje tom razgovoru, koji je počeo kao reakcija na one nijeme trenutke užasa. Brod je potonuo! Propao je! O tome nema sumnje. Nitko mu nije mogao pomoći. Ponovo su i neprestano ponavljali iste riječi, kao da se ne mogu zaustaviti. Nitko nikada nije ni posumnjao u to da će potonuti... Primijetio je da oni govore tako kao da su za sobom ostavili samo prazan brod. Bili su uvjereni da se neće dugo održati kad jednom počne. Činilo se da pri tom osjećaju neko zadovoljstvo. Uvjeravali su jedan drugoga da nije mogao više dugo odolijevati u onakvu stanju - »propao je u dubinu kao kakvo glačalo«. Glavni je strojar uvjeravao kako se činilo da svjetlo na vrhu jarbola u času tonjenja pada »kao upaljena šibica koju ste odbacili«. Nato se drugi strojar histerično nasmije. »Ja sam s-s--sretan. Ja sam sre-e-etan.« Zubi su mu zaškripali »poput električne čegrtaljke«, reče Jim, »i on najednom zaplače. Plakao je i cvilio kao dijete hvatajući dah i jecajući. ‘Oh, mili bože! Oh, mili bože! Oh mili bože!’ Načas bi se umirio i najednom opet počeo: ‘Joj, moja uboga ruka! Joj, moja uboga ru-u-u-ka!’ Došlo mi je da ga tresnem o pod. Netko je od njih sjedio na stražnjim klupama čamca. Mogao sam razabrati samo njihove sjene. Do mene su dopirali glasovi, mrmljanje, mrmljanje, gunđanje, gunđanje. Sve je to bilo vrlo teško podnijeti. Bilo mi je i hladno. A učiniti nisam mogao ništa. Mislio sam, ako se maknem, morat ću skočiti u vodu i...« Njegova je ruka nasumce pipala i dodirnula čašu likera, ali je naglo povuče kao da je dodirnuo živu žeravicu. Ja mu malko primaknem bocu.
»Nećete li još malo piti?« upitah. On me ljutito pogleda. »Zar mislite da ne mogu ispričati ono što moram, a da se ne ohrabrim?« upita. Grupa svjetskih putnika otišla je u krevet. Bili smo sami osim jednoga nejasnog bijelog lika koji je stajao u tami, a onda se, zbog toga što smo ga gledali, naklonio, malo zastao i tiho se povukao. Bilo je kasno, ali ja nisam požurivao svoga gosta. Usred svoga izbezumljenog stanja začuje da njegovi drugovi počinju nekoga grditi. »Što vas je priječilo da skočite, vi luđače?« reče jedan podrugljiv glas. Glavni strojar napusti stražnje klupe, i čulo se kako puže naprijed kao s nekim dušmanskim namjerama protiv »najvećeg idiota što ga je ikada bilo pod suncem«. Kapetan je, naprežući se, promuklim glasom dobacivao uvredljive epitete s mjesta gdje je sjedio uz vesla. U toj galami digne Jim glavu i začuje ime »George«, a jedna ga ruka u tami udari u prsa. - »Što vi imate reći sebi u prilog, vi luđače?« upita netko s nekom vrstom kreposna bijesa. »Oni su me napadali« reče Jim. »Grdili su me - grdili... nazivajući me ‘George’.« On stane, upilji pogled u me, pokuša se nasmiješiti, zatim odvrati oči i nastavi. »Taj mali drugi strojar gurne mi svoju glavu ravno pod nos. ‘Bogamu pa to je taj prokleti kormilar!’ ‘Što!’ zaurla kapetan s drugog kraja čamca. ‘Nije!’ zaviče glavni strojar. Ali i on umukne da mi pogleda u lice.« Vjetar je najednom napustio čamac. Kiša je opet počela padati, a laki, neprekidan, pomalo tajanstven šum, kojim more prima pljusak, začuje se sa svih strana u noći. »Bili su odviše iznenađeni da bi u prvi mah još nešto rekli«, pričao je Jim neumorno, »a što bih ja mogao reći njima?« Za trenutak zapne, a onda s naporom nastavi. »Užasno su me grdili.« Njegov bi glas, koji je bio tih kao šaputanje, najednom tu i tamo postajao glasan i tvrd u ogorčenu preziru, kao da odaje neku tajnu sramotu. »Ništa zato što su me grdili«, reče tmurno. »U njihovim glasovima mogao sam čuti mržnju. Pa i to je dobro. Nisu mi mogli oprostiti što sam i ja u tom čamcu. To im je bilo mrsko. Dovodilo ih je do ludila...« Kratko se nasmije... »Ali to me je zadržalo, da. - Gledajte! Sjedio sam skrštenih ruku... na rubu čamca...« On sjedne spretno na rub stola i prekriži ruke... »Ovako - vidite li? Da sam se samo malo nagnuo natrag, bio bih odletio - za onim drugima. Samo malo da sam se nagnuo - ma i najmanje - najmanje.« Namršti se i, lupajući se u čelo vrškom svoga srednjeg prsta, reče naglašujući: »A ona je bila tu cijelo to vrijeme. Cijelo vrijeme - ona spoznaja. I kiša - hladna, gusta, hladna kao otopljeni snijeg - još hladnija - na mojem tankom pamučnom odijelu -
nikada mi više u životu neće biti tako hladno, to znam. A nebo je bilo crno, također - sasvim crno. Ni zvijezde, ni svjetla nigdje. Ništa osim toga prokletoga čamca i one dvojice, što laju preda mnom kao dva gadna psa križanca na tata koji se popeo na drvo. Laj! Laj! Što vi radite ovdje? Divan ste li vi momak! Prevelik gospodin da biste se prihvatili posla. Jeste li se trgli iz svoga transa, jeste li? Da se ovako ušuljate? Zar ne? Laj! Laj! Vi niste vrijedni da živite! Laj! Laj! I obadvojica nastoje da nadlaju jedan drugoga. Još je netko lajao s krme kroz kišu - nisam ga mogao vidjeti - nisam mogao razumjeti sve njihove gnusne pogrde. Laj! Laj! Vau-vau-vauvau! Laj! Laj! Bilo ih je slatko slušati; to me je držalo na životu, kažem vam. To mi je spasilo život. Nišanili su na me, kao da me hoće baciti u more svojim lajanjem!... ‘Čudim se što ste imali toliko hrabrosti da skočite. Ovdje vas nitko ne treba. Da sam znao da ste to vi, bio bih vas strmoglavio - vi nitkove! Što ste učinili s onim drugim? Gdje ste smogli hrabrost da skočite - vi kukavico? Što može spriječiti nas trojicu da vas strovalimo u more?...’ Ostali su bez daha. Pljusak je na moru prestao. A onda ništa. Ničega više nije bilo oko čamca, pa ni zvuka. Željeli su me vidjeti u moru, ništa drugo. Duše mi! Mislim da bi im se želja ispunila, samo da su bili mirni. Strovaliti me u more! Hoće li? ‘Pokušajte!’ rekoh ja. ‘Ja bih za dvije pare’. ‘To je predobro za vas’, poviču svi zajedno. Bilo je tako tamno, te sam samo onda bio sasvim siguran da nekoga vidim kad bi se koji od njih maknuo. Tako mi neba! Žalim samo što nisu pokušali.« Nisam se mogao uzdržati da ne kažem: »Ta to je doista izvanredno!« »Nije loše, zar ne?« reče on kao da se zapanjio. »Oni su govorili tako kao da misle da sam ja s bilo kojeg razloga maknuo s puta onoga pomoćnog strojara. No zašto bih ja to učinio? Kako sam, do vraga, mogao i znati? Nisam li i sam, ne znam kako, dospio u taj čamac? U taj čamac - ja...« Mišići se oko njegovih usana stegnu u nesvjesnu grimasu koja je probijala kroz masku njegova običnog izraza - bilo je u tome nešto žestoko, kratkotrajno i jasno, nešto poput munje koja sijevne i za trenutak omogući oku da vidi skrivene dubine nekog oblaka. »Bio sam u čamcu. Jasno je da sam bio s njima - zar ne? Nije li to strašno, da je čovjek prisiljen učiniti nešto takvo - i da je onda odgovoran za to? Što sam ja znao o njihovu Georgeu, za kojim su oni urlali? Sjećao sam se da sam ga vidio skvrčena na palubi. ‘Razbojnička kukavico!’ nastavi glavni strojar vrijeđajući me. Činilo se da je zaboravio sve riječi osim tih dviju. Bilo mi je svejedno što
me grde, ali mi je njihova vika počela dosađivati. ‘Jezik za zube!’ rekoh. Nato se on pribere i poče bijesno vikati: ‘Ubili ste ga! Ubili ste ga!’ ‘Nisam’, povičem, ‘ali ću sada ubiti vas.’ Skočim, a on padne natraške preko klupe lupnuvši užasno glasno. Ne znam zašto. Bilo je previše tamno. Htio je po svoj prilici uzmaknuti. Stajao sam nepomičan gledajući prema krmi, a onaj nevoljni drugi strojar počne plakati: ‘Nećete valjda tući čovjeka sa slomljenom rukom - vi, koji uostalom mislite da ste ‘gentleman’. Začujem teške korake - jedan - dva - i sipljivo stenjanje. Ona je druga životinja dolazila prema meni klepećući svojim veslom preko krme. Vidio sam ga gdje se miče golem, golem - kao što vidite nekoga u magli, u snu. ‘Samo naprijed!’ povičem. Bio bih ga oborio kao svežanj krpa. On stane, promuca nešto u sebi i ode natrag. Možda je čuo vjetar. Ja nisam. To je bio posljednji žestoki udarac vjetra što nas je zahvatio. On ode natrag k svome veslu. To mi je bilo krivo. Bio bih pokušao da... da...« Širio je i skupljao svoje zgrčene prste, a njegove su ruke brzo i užasno drhtale. »Budite mirni, mirni!« promrmljam ja. »Što! Kako? Pa ja nisam uzrujan«, branio se lecnut, a pri tom je grčevitim trzajem svoga lakta udario o bocu konjaka. Nagnem se naprijed, zaškripivši svojim stolcem. On odskoči od stola kao da se mina rasprsnula iza njegovih leđa, a zatim se napol okrene prije nego što mi je, čučnuvši, pokazao svoja dva prestrašena oka i lice bijelo oko nosnica. Tada me pogleda s izrazom silne srdžbe. »Jako mi je žao. Kako sam bio nespretan!« promrmlja vrlo uzbuđen, a najednom nas oštar miris prolivena alkohola obavije atmosferom prostačke pijanke u tami hladne i čiste noći. U blagovaonici su svjetla bila pogašena; naša je svijeća samotno svjetlucala u dugoj galeriji, a stupovi su se dizali crni od podnožja do glavica. Visoki se zid Lučkog ureda jasno isticao usred trga, obasjan zvijezdama, kao da je ta mračna zgrada skliznula bliže da nas vidi i čuje. On je nastojao da izgleda ravnodušan. »Moram priznati da sada nisam tako miran kao što sam bio onda. Bio sam spreman na sve. A što se tiče onih trica...« »Odista ste proveli ugodne časove u onom čamcu«, pripomenuh. »Bio sam spreman«, ponovi on. »Pošto su se svjetla na brodu ugasila, moglo se na onom čamcu dogoditi svašta - sve na svijetu - a ljudi ne bi za to uopće ni znali. Osjećao sam to, i to mi je godilo. A bilo je i prilično tamno. Mi smo bili kao živi zazidani u nekom prostranom grobu. Ništa drugo na
svijetu nije za nas postojalo. Nitko nije imao da nam sudi. Ništa nas se nije ticalo.« Po treći se put u toku tog razgovora Jim oporo nasmije, ali nije bilo nikoga da samo i posumnja kako je pijan. »Nije bilo ni straha, ni zakona, ni zvukova, ni očiju - pa ni naših očiju do - pa barem do izlaska sunca.« Udarala mi je u oči uvjerljiva istinitost njegovih riječi. Ima nešto sasvim neobično u malom čamcu na prostranoj pučini. Nad živote, koji su upravo izbjegli sjeni smrti, čini se da se spušta sjena ludila. Kad vas vaš brod iznevjeri, čini vam se da vas je čitav vaš svijet iznevjerio, svijet koji vas je stvorio, koji vas je držao, koji se brinuo za vas. Reklo bi se da su duše ljudi, koji lebde nad ponorom i stoje u dodiru s neizmjernošću, prepuštene svakoj pretjeranosti junaštva, bezumlja ili sramote! Istina je: što se tiče vjere, misli, ljubavi, mržnje, uvjerenja, pa čak i vidljiva izgleda materijalnih stvari, ima isto toliko brodoloma koliko i ljudi, a u ovom je brodolomu bilo nešto gnusno, zbog čega je osamljenost bila još potpunija - bila je neka podlost u samim prilikama, koja je još potpunije odsjekla te ljude od ostalog čovječanstva što nikada nije moralo svoj ideal ponašanja podvrgnuti kušnji demonske i stravične šale. Oni su bili bijesni na nj zato što je on neki mlaki neborac, a on je opet na njih prenio svoju mržnju što ju je osjećao prema svemu tome; bio bi im se volio jako osvetiti za taj odvratni događaj što su mu ga stavili na put. Budite uvjereni da će čamac na pučini iznijeti na svjetlo dana sve ono Nagonsko što se krije na dnu svake misli, raspoloženja, osjećaja, uzbuđenja. Lakrdijašku je bijedu te neobične katastrofe na moru upotpunilo još i to što se oni nisu potukli. Sve su to bile samo prijetnje, sve samo užasno uspješna pretvaranja, prijevara od početka do kraja, što su je u svome groznom preziru zasnovale Mračne Sile kojima uvijek, kad su već na pragu pobjede, ljudska postojanost osujećuje da doista izvedu svoju strašnu nakanu. Malo počekavši, upitam ga: »Pa dobro što se dogodilo?« Uzaludno pitanje. Već sam previše znao, a da bih se mogao nadati milosti od toga što ću opaziti ma i trag neke uzvišenosti, ili pomoći od toga da samo i naslutim neko ludilo ili sjenu nekog zgražanja. »Ništa«, reče on. »Ja sam mislio ozbiljno, a njima je bilo do galame. Ništa se nije dogodilo.« I izlaz ga sunca nađe u istom stanju u kakvom je bio kad je skočio na pramac čamca. Koje li ustrajnosti u toj njegovoj spremnosti! On je također cijelu noć držao polugu kormila u svojoj ruci. Kormilo im je naime palo u more, kad su ga pokušavali ukrcati, a ja mislim da su polugu nekako
nogama dogurali naprijed dok su jurili po onome čamcu gore-dole, pokušavajući učiniti sijaset toga najedanput, kako bi se mogli odmaknuti od broda. Ona je bila dugačak, težak komad tvrda drveta, a Jim ga je, kako se čini, čvrsto držao možda šest sati, ili više. Zar vi to ne zovete spremnošću? Možete li ga zamisliti kako pola noći stoji nijem, izlaže lice udarcima kiše, pilji u mračne oblike, budno pazi na nejasne kretnje, ćuli uši da uhvati sasvim tiho mrmljanje na stražnjim klupama? Je li to postojanost od hrabrosti ili naprezanje od straha? Što vi mislite o tome? A ustrajnost je također neosporna. Šest sati manje-više u stavu obrane, šest sati budne nepomičnosti, dok je čamac polagano plovio ili plutao zaustavljen, već prema hirovima vjetra. A more je dotle, smirivši se, naposljetku zaspalo, oblaci su prolazili nad njegovom glavom, nebo se od crne neizmjernosti bez sjaja smanjivalo u mračan i svjetlucav svod, koji je zasjao većim sjajem, zatim se gasio na istoku, blijedio na zenitu, a crni su se oblici, koji su zastirali niske zvijezde za krmom, pomalo počeli razabirati, postajali su ramena, glave, lica, crte - stajali su pred njim tmurnih pogleda, razbarušene kose, poderanih odijela, žmirili crvenih vjeđa u bijelo svitanje. »Doimali su se kao da su se tjedan dana pijani vucarali po kaljužama«, opisivao je on slikovito, a zatim promrmlja nešto o tome kako je izlaz sunca bio jedan od onih koji nagoviještaju miran dan. Vi znate za taj običaj pomoraca da svakom prilikom govore o vremenu. A za mene je nekoliko njegovih promrmljanih riječi bilo dovoljno da vidim kako niži rub sunca rasvjetljuje crtu obzora, kako se cijela vidljiva površina mora dršćući počinje mreškati, kao da su vode zadrhtale kad se rodila kugla svjetlosti, dok je posljednji dah povjetarca potresao zrak kao uzdah olakšanja. »Oni su sjedili na krmi rame uz rame, kapetan u sredini, poput triju prljavih sova, i piljili u me.« Razabrao sam da to govori pun mržnje, iz koje je u njegove najobičnije riječi kapala jetka snaga poput kapi nekoga jakog otrova, što pada u čašu vode; ali moje su se misli zadržale na onom izlazu sunca. Mogao sam zamisliti pod prozirnom prazninom neba onu četvoricu, kao zatvorenu u samoću mora, i osamljeno sunce koje se ne obazire na taj komadić života i penje se u sjajnoj krivulji nebom, kao da želi s veće visine radosno pogledati na vlastiti sjaj što se odražava u mirnom oceanu. »Oni mi stanu dovikivati s krme«, reče Jim, »kao da smo se pobratili. Čuo sam ih. Molili su me neka budem pametan i ispustim iz ruku taj »prokleti komad
drveta«. Zašto baš hoću da se tako vladam? Ta oni mi nisu učinili nikakvo zlo - zar ne? Nije bilo zla... Nikakva zla!« Njegovo se lice zajapuri, kao da se ne može osloboditi zraka u svojim plućima. »Nikakva zla!« plane on. »Prepuštam vam da sami prosudite. Vi to možete razumjeti. Ne možete li? - Vi shvaćate, zar ne? Nikakva zla! Oh, da, znam ja vrlo dobro. - Skočio sam. Jasno. Skočio sam! Rekao sam vam da sam skočio, ali vam kažem da ih nijedan čovjek ne bi mogao podnijeti. To je bilo njihovo djelo, baš kao da su me dohvatili čakijom i dovukli gore. Ne možete li to shvatiti? Vi to morate shvatiti. Hajde, čovječe! Govorite - sasvim iskreno!« Njegove su se nemirne oči uprle u moje, pitale su, molile, nagovarale, preklinjale. Duše mi nisam se mogao uzdržati da ne kažem: »Izdržali ste teško iskušenje.« »Više nego što je dopušteno«, prihvati on brzo. »Nisam imao nimalo sreće - s takvom družinom. A sada su bili prijatelji - oh, prokleti neki prijatelji! Pobratimi, drugovi s istog broda. Svi u istom čamcu. Neka to iskoristim kako najbolje znam. Oni nisu htjeli nikakvo zlo. Za Georgea se nisu brinuli ni kao za lanjski snijeg. George je u posljednjem času otišao u svoju kabinu da nešto uzme i tu je i ostao. Taj je čovjek bio poznati luđak. Dabome, vrlo žalosno... Njihove su oči gledale u mene. Njihove su se usne micale; mahali su glavama na drugom kraju čamca - sva trojica; namigivali su mi. Zašto ne bi? Nisam li ja skočio? Ništa im nisam odgovorio. Nema riječi za ono što sam htio reći. Da sam u onom času otvorio usta, jednostavno bih zaurlao kao životinja. Pitao sam se kad ću se probuditi. Oni su me glasno pozivali da dođem na krmu i mirno saslušam što će nam kapetan reći. Bilo je sigurno da će nas još prije večeri naći neki brod - tu, upravo na putu cjelokupnog prometa u Kanalu; sada se, eto, pojavio neki dim na sjeverozapadu. Užasno sam se trgnuo kad sam ugledao onaj mali, mali oblačić, onaj slabi trag smeđe maglice kroz koju ste mogli vidjeti granicu između neba i mora. Doviknem im da izvrsno mogu čuti i s mjesta na kojemu stojim. Kapetan poče kleti promuklim glasom kao u vrane. Ne mora on baš govoriti najvećom jačinom svoga glasa meni za volju. Bojite li se možda da će vas čuti s obale? zapitah. Osine me pogledom kao da bi me htio raskomadati. Glavni mu strojar savjetova da mi učini po volji. Rekao je da mi glava još
nije u redu. Kapetan stane na stražnjem dijelu čamca kao debeli mesnati stup i počne govoriti - i govoriti...« Jim se zamisli. »A zatim?« upitah. »Zar je meni bilo stalo kakvu će oni priču izmisliti?« poviče žestoko. Mogli su reći što im drago. To je bila njihova briga. Ja sam znao, što je. Što god oni ljudima dokazivali, neće to za mene ništa promijeniti. Puštao sam ga da govori, da dokazuje - da govori, da dokazuje. Nastavljao je sve dalje i dalje. Najednom osjetim da mi noge poda mnom izmiču. Pozlilo mi je, bio sam umoran - umoran nasmrt. Ispustim polugu, okrenem im leđa i sjednem na prednju klupu. Bilo mi je dosta. Zvali su me da čuju jesam li razumio - nije li sve to istina, svaka riječ? Bila je istina, bogami! na njihov način. Nisam okretao glave. Čuo sam ih gdje međusobno blebeću. »Taj mahniti magarac neće ništa da kaže.« »Oh, on razumije sasvim dobro.« »Pusti ga na miru; već će doći k sebi.« »Pa što on i može?« A što sam i mogao? Nismo li svi bili na istom čamcu? Pokušao sam ostati gluh. - Dim je iščeznuo prema sjeveru. Vladala je mrtva tišina. Napili su se vode iz bačve, i ja sam pio. Nakon toga se svojski prihvate posla da prostru jedro preko rubova čamca. Zapitaju me hoću li držati stražu. Uvuku se pod jedro, nestanu mi iz očiju, hvala bogu! Osjećao sam se umoran, umoran, srvan, kao da nisam spavao ni jedan sat od dana kad sam se rodio. Nisam mogao vidjeti more od blistanja sunčane svjetlosti. Od vremena do vremena neki bi se od njih provukao van, ustao bi da baci pogled svuda uokolo i opet bi se uvukao pod zaklon. Na mahove sam čuo hrkanje pod jedrom. Neki su od njih mogli i spavati. Jedan od njih barem. Ja nisam mogao! Sve je bilo samo svjetlo, svjetlo, i činilo se da čamac propada kroz to svjetlo. Na trenutke bih se sasvim iznenadio što tako sjedim na klupi u čamcu.« Jim poče hodati odmjerenim koracima amo-tamo ispred moga stolca držeći lijevu ruku u džepu od hlača, zamišljeno saginjući glavu, a desna bi mu se ruka u dugim razmacima dizala kretnjom kojom kao da uklanja s puta nekog nevidljivog nametljivca. »Vi sad vjerojatno mislite da sam silazio s uma«, poče on promijenjenim tonom. »Pa dobro, mogli biste to pomisliti, ako niste zaboravili da sam izgubio kapu. Sunce se penjalo na svom putu s istoka na zapad nad mojom golom glavom, ali mi se onoga dana, mislim, nije moglo dogoditi ništa zlo. Sunce me nije moglo natjerati u ludilo...« Njegova desna ruka otkloni misao
o ludilu... »Niti me je moglo ubiti...« Njegova ruka opet otjera neku sjenu... »Ono nešto, ono je bilo u meni«. »Zar doista?« rekoh neizrecivo zaprepašten tim novim obratom, te pogledah na nj s onakvim osjećajem kakav bi me možda obuzeo da mi je on, okrenuvši se na petama, pokazao potpuno drugo lice. »Nisam dobio upalu mozga, a nisam ni pao mrtav«, nastavi Jim. »Nisam se uopće ni osvrtao na sunce nad svojom glavom. Mislio sam hladno kao što bi mogao misliti čovjek koji sjedi u hladovini. Ona masna životinja, kapetan, promoli svoju krupnu ošišanu glavu ispod platna i upre svoje riblje oči u me. ‘Donnerwetter! Vi ćete umrijeti’ progunđa i uvuče se pod jedro kao kornjača. Vidio sam ga. Čuo sam ga. Ali me on nije prekinuo u mislima. Upravo sam u onom času pomislio da neću umrijeti.« On pokuša doznati što ja mislim, bacivši letimično pozorni pogled na me. »Hoćete li time reći da ste razmišljali da li da se ubijete« upitah najmirnijim tonom što sam mogao. On kimne ne prekidajući me. »Da, o tome sam mislio dok sam ondje sjedio sam«, reče. Načini nekoliko koraka prema imaginarnom cilju svoga puta, a kad se okrenuo da se vrati, držao je obje ruke duboko u džepovima. Zatim se zaustavi ispred moga stolca i pogleda me. »Zar ne vjerujete?« Zapitkivao me s napetim zanimanjem. Poželio sam svečano izjaviti da sam spreman bezuvjetno povjerovati sve što mi bude smatrao nužnim ispričati.
XI Slušao me nagnuvši glavu na stranu, a ja sam mogao baciti još jedan pogled kroz prodor u magli u kojoj se on kretao i živio. Blijedo je svjetlo svijeće titralo pod staklenom kuglom, i to je bilo jedino svjetlo pri kojemu sam ga mogao vidjeti, za njegovim je leđima bila tamna noć s jasnim zvijezdama, koje su, raspoređene, daleko jedna od druge, blistale u sve većim daljinama i vabile oči u dubine još gušće tame; a ipak se činilo da u odsjaju neke tajanstvene svjetlosti vidim njegovu glavu dječaka, kao da je tada mladost u njemu na trenutak bljesnula i izdahnula. »Vi ste zaista divan čovjek kad me tako slušate«, reče on. »To mi godi. Vi i ne znate što to znači za mene. Vi ne...« Činilo se da mu ponestaju riječi. Za mene je to značilo još jedan jasan pogled u nj. Bio je mladić one vrste koju rado gledate oko sebe, one vrste o kojoj rado zamišljate da ste joj i sami pripadali, one vrste koja svojom pojavom iznova budi u vama iluzije što ste ih smatrali iščeznulima, ugašenima, hladnima, a koje, kao da ih je neki novi plamen opet raspalio zatrepte duboko, duboko negdje u vama tračkom svjetlosti... topline! Da, tada sam zagledao u njega... a to nije bio posljednji takav pogled... »Vi ne znate što znači za jadnika u mom položaju kad mu netko vjeruje - kad se može potpuno ispovjediti nekom starijem čovjeku. To je tako teško - i strašno nedolično - tako mučno shvatiti«. Magla se opet zgusnula. Ne znam koliko sam mu se činio star - ni koliko pametan. Ni upola onoliko star koliko sam se u tom času osjećao, ni upola onako beskorisno pametan kako sam znao da jesam. Sigurno se ni u kojem drugom zvanju koliko u pomorskom srcu onih, koji su se već bacili u vodu da potonu ili da isplivaju, ne obraćaju mladiću na obali, što sjajnim očima gleda na ono blistanje goleme površine, koje je samo odraz njegovih plamenih pogleda. Toliko je divne neizvjesnosti u nadama koje su svakoga od nas nagnale na more, toliko sjajnog beskraja, toliko lijepih želja za pustolovinama, da je već u tome prava i jedina nagrada! Ono što mi