dobivamo - dobro, nećemo govoriti o tome - ali može li itko od nas suspreći smiješak? Ni u jednom drugom načinu života nije iluzija tako daleko od stvarnosti - ni u jednom drugome nije već i početak sama iluzija - nigdje nije razoružanje brže, podjarmljivanje potpunije. Nismo li svi mi počeli s istom željom, završili s istom spoznajom, nosili u sebi uspomenu na isti dragi nam čar kroz prljave dane koje smo proklinjali? Zar je čudo što se otkrije, kad se koji takav uporni lutalac vrati kući, da je veza s obitelji čvrsta, i da on osim drugarstva što ga veže s ljudima istog zvanja, postaje svjestan snage jednog dubljeg osjećaja - osjećaja kakav te veže s djetetom? On je bio tu preda mnom, uvjeren da godine i pamet mogu naći lijeka protiv bola što ga zadaje istina, doimao se kao dječak u neprilici, i to u pravoj paklenskoj neprilici, u onakvoj neprilici nad kojom i starci ozbiljno kimaju glavom skrivajući smiješak. A on je u onom času mislio na smrt - đavo ga odnio! Odabrao je da o tome razmišlja, jer je sebi govorio da je doduše spasio svoj život, ali da je sav čar tog života propao s onim brodom u noći. A i što je prirodnije od toga! Bilo je i prilično tragično i prilično smiješno (ruku na srce) glasno moliti za samilost, a po čemu sam ja bio bolji od ostalih ljudi pa da mu uskratim svoju samilost? I upravo dok sam gledao na nj, magla se opet prolomi, a njegov glas nastavi: »Bio sam posve izgubljen, znate. To je bilo nešto što čovjek ne očekuje da će mu se dogoditi. Nije bilo nalik na neku borbu, na primjer«. »Pa i nije«, potvrdim ja. On je sad izgledao drukčiji, kao da je najednom postao zreo. »Čovjek nije mogao biti siguran«, promrmlja. »Ah! Vi dakle niste bili sigurni«, rekoh, ali me umiri zvuk slabog uzdaha koji preleti između nas kao let neke ptice u noći. »Da, nisam bio«, reče Jim hrabro. »To je bilo nešto poput one bijedne priče što su je oni smislili. Nije bila laž, ali nije bila ni istina. Bilo je nešto... Čovjek prepoznaje očitu laž. A u tome nije bilo između istine i laži ni toliko razlike koliko je debeo list papira.« »Pa što vam je više trebalo?« upitah, ali mislim da sam govorio tako tiho, te on nije ni čuo mojih riječi. Navodio je svoje razloge tako kao da je život mreža puteljaka, međusobno rastavljenih ponorima. Glas mu je zvučio razborito. »Uzmimo da nisam - hoću reći, uzmimo da sam ostao na brodu? Dobro. Koliko vremena još? Recimo minutu - pola minute. Svejedno. Za trideset
sekundi, kako se onda prema svemu činilo sigurno, našao bih se u vodi; a mislite li da se ne bih prihvatio prvoga predmeta koji bi mi došao pod ruku - vesla, pojasa za spašavanje, neke ograde - bilo čega? Zar vi to ne biste učinili?« »I spasio se«, upadnem. »Nastojao bih to«, odvrati on oštro. »A to je više nego što sam mislio kad sam...« Strese se kao da mora progutati neki gadan lijek... »skočio...«, izusti s grčevitim naporom, a žestina s kojom je to naglasio potrese malo, kao prenesena zračnim valovima, moje tijelo na stolcu. Oborio je oči i upro ih u me. »Ne vjerujete li mi?« poviče. »Kunem vam se... Do vraga! Vi ste me ovamo pozvali da govorim i... Vi morate! Vi ste rekli da ćete mi vjerovati.« »Svakako, vjerujem«, protestirao sam ozbiljnim tonom, koji ga umiri. »Oprostite mi«, reče. »Ja vam dakako ne bih govorio o svemu tome da niste ‘gentleman’. Morao sam to znati... Ja sam - ja sam - također, ‘gentleman’...« »Da, da«, rekoh živo. Gledao me je ravno u lice i polagano odvratio svoj pogled. »Sad razumijete zašto naposljetku nisam... zašto se nisam izvukao onako. Nisam se dao zaplašiti od onoga što sam učinio. A, uostalom, da sam ostao na brodu, učinio bih sve što bih mogao da se spasim. Ima primjera da su ljudi satima plutali - na otvorenu moru - pa su ih svejedno spasili. Ja bih u tome ustrajao bolje nego mnogi drugi. Moje je srce potpuno zdravo.« Izvuče desnu šaku iz džepa, a udarac, kojim se lupio u prsa, odjeknu u noći poput prigušene detonacije. »Doista«, rekoh. Razmišljao je, raširivši neznatno noge i spustivši bradu. ‘»Samo za dlaku«, promrmlja nastavljajući: »Ma nema ni za dlaku razlike između ovoga i onoga. A u onom času...« »Teško je vidjeti dlaku u ponoći«, upadnem, bojim se, ponešto zlobno. Razumijete li što ja nazivam solidarnošću ljudi istoga zvanja? Ljutio sam se na nj kao da me je lišio - mene! - sjajne prilike da sačuvam iluziju što sam je imao na početku; kao da je našem zajedničkom životu oduzeo posljednju iskru čara. »I tako ste umaknuli - iznenada.« »Skočio sam«, ispravi me on odsječeno. »Skočio - upamtite!« ponovi, a ja sam se čudio toj nesumnjivoj, ali meni nejasnoj razlici u smislu. »Dobro, jesam! Možda to u onom času i nisam mogao pravo vidjeti. Ali sam u onom čamcu imao i mnogo vremena i svjetlosti, koliko god mi je trebalo za to. A mogao sam i razmišljati. Nitko to, dakako, ne bi znao, ali to za mene nije bilo nikakvo olakšanje. Morate i to vjerovati. Nije mi trebao čitav onaj
razgovor... Ne... Da... Neću lagati... Trebao mi je: to je upravo ono što mi je trebalo - onda. Mislite li da biste me vi, ili itko drugi, naveli na to da... Ja se - ja se ne bojim govoriti. A nisam se bojao ni misliti. Gledao sam zbilji u lice. Nisam namjeravao pobjeći. U prvi mah - u noći, da nije bilo onih ljudi, možda bih... Ne! Tako mi Boga! Nisam im htio pružiti zadovoljstvo. Oni su dosta učinili. Izmislili su neku priču i vjerovali u nju, koliko sam mogao zaključiti. Ali ja sam znao istinu - i htio sam je nadživjeti - sam, u sebi. Nisam htio uzmaknuti pred nečim tako odvratno nečasnim. No što je sve to na kraju krajeva značilo? Bio sam potpuno upropašten. Gadio mi se život - da vam iskreno kažem. Ali što bi vrijedilo da sam uzmaknuo pred njim - na - na onaj način? To nije bio pravi put. Uvjeren sam - uvjeren sam - da bi to - da se time ne bi ništa učinilo.« Hodao je gore-dolje ali se kod te posljednje riječi odjednom okrene prema meni. »Što vi mislite?« upita žestoko. Nastade stanka, a ja najednom osjetim da me je obuzeo dubok i nepodnosiv umor, kao da me je njegov glas prenuo iz nekoga sna o lutanju kroz prazne prostore koji su svojom neizmjernošću izmučili moju dušu i izmorili moje tijelo. »...Ne bi se učinilo ništa«, promrmlja on malo zatim tvrdoglavo nada mnom. Ne! Svakako je trebalo da to izdržim - sam sa sobom - da čekam neku drugu priliku - da je pronađem...«
XII Uokolo je bilo sve tiho, dokle je uho moglo doprijeti. Magla Jimovih osjećaja lebdjela je među nama kao uzdrmana njegovim duševnim borbama, a kroz prodore te bestjelesne koprene on bi se mojim pozornim očima ukazao u jasnim oblicima i pun privlačnosti kao simbolički lik na nekoj slici. Činilo mi se da mi hladan noćni zrak leži na udovima težak kao mramorna ploča. »Razumijem«, promrmljah, više radi toga da dokažem sam sebi kako mogu prekinuti svoje stanje ukočenosti, nego iz nekog drugog razloga. »Pokupio nas je parobrod ‘Avondale’ upravo prije zalaza sunca«, nastavi on zlovoljno. »Plovio je sasvim ravno po nas. Morali smo samo sjediti i čekati.« Nakon dugog prekida reče: »Oni su ispričali svoju priču.« I opet nastane onaj nesnosni muk. »I tek onda sam shvatio na što sam se odlučio«, doda. »Vi niste ništa rekli«, prošapćem. »Što sam i mogao reći?« upita istim tihim tonom... »Osjetili su sasvim lak udarac. Zaustavili brod. Ustanovili kvar. Učinili sve što su mogli da spuste čamce a da ne izazovu paniku. Ali, čim je prvi čamac bio spušten, brod je zahvatio vihor. Potonuo je kao olovo... Što bi moglo biti jasnije...« on obori glavu... »i užasnije?« Usne su mu drhtale dok mi je gledao ravno u oči. »Ja sam skočio - zar ne?« upita prestrašeno. »To je ono što sam morao nadživjeti. Njihova je priča bila za me sporedna...« Sklopi načas ruke, pogleda desno i lijevo u mrak: »Bilo je kao da smo prevarili mrtve«, promuca. »A mrtvih nije bilo«, rekoh. Nato se Jim udalji od mene. Jedino tako to mogu opisati. Začas ugledam njegova leđa blizu balustrade. Ostane ondje neko vrijeme, kao da se divi čistoći i miru noći. Neki je procvali grm u vrtu širio jak miris kroz vlažni zrak. Zatim se vrati k meni žurnim koracima.
»To nije bilo važno«, reče najupornije što se može. »Možda nije«, pristanem. Počeo sam pomišljati da je on za mene neshvatljiv. Jesam li ga, napokon i razumio? »Bili mrtvi ili ne bili, ja nisam mogao izmaknuti. Morao sam živjeti, zar ne?« »Dobro, da - ako na to tako gledate.« »Obradovao sam se, dabome«, dobaci on nehajno, jer mu je duh bio zaokupljen nečim drugim. »Javna sablazan«, izusti polagano i digne glavu. »Znate li vi što sam pomislio kad sam to čuo? Odlanulo mi je kad sam doznao da oni krikovi - jesam li vam rekao da sam čuo krikove? Ne? Dakle, čuo sam ih... Zapomaganja... što ih je vjetar donosio zajedno s kišicom. Bez sumnje: mašta. A ipak jedva mogu... Kako je to glupo... Drugi ih nisu čuli. Pitao sam ih kasnije. Svi su mi rekli, ne. Ne? A ja sam ih čak i tada čuo. Mogao sam se uvjeriti - ali nisam mislio - samo sam slušao i čuo. Veoma slabi krikovi - iz dana u dan. A onda mi je prišao onaj mali mješanac i razgovarao je sa mnom. ‘Patna’... francuska topovnjača... dovukla ju je uspješno do Adena... Istraga... Pomorski ured... Mornarski dom... Spremljeno je sve za našu prehranu i stan. Hodao sam s njim i uživao u tišini. Nije dakle bilo zapomaganja. Mašta. Morao sam mu vjerovati. Otada nisam ništa više čuo. Pitam se kako bih to još dugo izdržao. A postajalo je sve gore... Mislim - sve glasnije.« Jim utone u razmišljanje. »Nisam dakle ništa čuo! Dobro - neka bude. Ali svjetla! Svjetla su nestala! Mi ih nismo više vidjeli. Nije ih bilo. Da ih je bilo, ja bih otplivao natrag - ja bih došao natrag i vikao pokraj broda - molio bih ih da me uzmu na palubu... Imao bih mogućnost... Sumnjate u me? Kako znate što sam ja osjećao? Kakvo imate pravo sumnjati? Ja sam to u onome stanju gotovo i učinio - razumijete li?« Glas mu postane tiši. »Nije bilo ni tračka - ni tračka«, tvrdio je žalosno. »Ne razumijete li, da ga je bilo, ne biste me vidjeli ovdje. Vi me vidite - pa opet sumnjate«. Stresem glavom u znak da ne sumnjam. Pitanje o svjetlu, koje je nestalo iz vida kad čamac nije mogao biti udaljen od broda više od četvrt milje, bilo je predmet mnogoga raspravljanja. Jim je uporno ostao kod toga da se ništa nije vidjelo kad je minuo prvi pljusak; a i drugi su to isto tvrdili pred oficirima »Avondala«. Ljudi su naravno kimali glavama i smiješili se. Neki mi je stari kapetan, koji je u sudnici sjedio blizu mene, poškakljao uho
svojom bijelom bradom i promrmljao. »Dabome, lagat će.« A uistinu nitko nije lagao; pa čak ni glavni strojar sa svojom pričom o svjetlosti na vrhu jarbola, koja je padala kao zapaljena šibica kad je bacite. Barem ne svjesno. Čovjek s jetrima u onakvu stanju mogao je u kutu svoga oka vrlo dobro vidjeti iskru koja leti, kad je bacio brz pogled preko ramena. Oni nisu vidjeli nikakve svjetlosti, premda su bili nadohvat broda, a to su mogli objasniti samo time da je brod potonuo. To je bilo očevidno i utješno. Ishod koji su predvidjeli, a koji je uslijedio tako brzo, opravdao je njihovu žurbu. Nije dakle čudo što nisu sebi razbijali glavu da nađu bilo kakvo drugo objašnjenje. A ipak je glavno objašnjenje bilo vrlo jednostavno, i čim ga je Brierly natuknuo, sud se prestao mučiti tim pitanjem. Ako se sjećate, brod je bio zaustavljen i ležao je tako da mu je prednji dio bio u smjeru kojim je plovio u noći, krma mu je stršila uvis, a pramac mu je duboko uronio u vodu zbog toga što je predbrođe bilo puno vode. Budući da je tako izgubio ravnotežu, on se, kad ga je vihor malo udario sa strane, prednjim dijelom okrenuo prema vjetru tako sigurno kao da je usidren. Tom promjenom položaja sva su njegova svjetla već za nekoliko časaka nestala s vida čamcu koji je bio u zavjetrini. Moglo se vrlo lako dogoditi da bi ona svjetla, da su ih vidjeli, djelovala kao neki nijemi poziv - njihovo bi svjetlucanje kroz tamu oblaka imalo možda tajanstvenu moć ljudskog pogleda koji može probuditi osjećaje grižnje savjesti i samilosti. Ona bi rekla: »Ja sam ovdje - još sam ovdje«... a što više može reći pogled i najnapuštenijega ljudskog stvora? Ali brod im je okrenuo leđa, kao da ga nije ni briga za njihovu kob; on se okrenuo sa svojim tovarom, da postojano gleda u novu pogibelj otvorenog mora, koju je on tako čudno preživio, i da završi svoje dane u nekom škveru za razgrađivanje, kao da mu je bilo suđeno neslavno umrijeti pod udarcima mnogih čekića. Ne mogu reći kakve je najrazličitije završetke sudbina namijenila hodočasnicima, ali je nepredvidiva budućnost dovela sutradan oko devet sati ujutro neku francusku topovnjaču, koja je iz Reuniona plovila kući. Bio je objavljen izvještaj njezina zapovjednika. On je malo skrenuo sa svoga puta, da ustanovi šta se to događa s brodom koji se svojim prednjim dijelom onako opasno naginje na tihom i maglovitom moru. Bila je i neka zastava, spuštena do polovice, koja je lepršala na glavnom stražnjem jarbolu (indijski mornar bio je tako pametan te je u zoru izvjesio znak da je parobrod u opasnosti), a sprijeda su u odjelu za kuhanje kuhari spremali hranu kao i redovito. Sve su palube bile natrpane ljudima
kao ovčinjak; ljudi su sjedili svuda duž ograda, stisnuli se u čvrstu gomilu na mostu, stotine su očiju piljile, a nijedan se glas nije čuo kad je topovnjača pristala uz brod, kao da su sve te usne bile zapečaćene nekom čarolijom. Francuz je dozivao, ali nije dobio razumljiva odgovora, i pošto se s pomoću svoga durbina uvjerio da mnoštvo na palubi ne izgleda zaraženo kugom, odluči poslati čamac. Dva su oficira došla na palubu, saslušala indijskog mornara, pokušala razgovarati s onim Arapinom, ali nisu mogli ništa razabrati iz njegovog govora bez glave i repa: ipak, priroda je tog iznimnog slučaja bila, dakako, prilično očevidna. Silno ih se dojmilo i to što su otkrili jednog bijelca, mrtva i mirno skvrčena na mostu. »Fort intrigues par ce cadavre«,5 kako mi je mnogo godina kasnije pričao neki stariji francuski poručnik, kojega sam pukim slučajem susreo jednog popodneva u kavani u Sydneyju i koji se savršeno dobro sjećao tog događaja. A uistinu je ta afera, pripominjem to uzgred, imala izvanrednu moć da prkosi kratkoći pamćenja i dužini vremena; činilo se da živi nekom vrstom jezovite životne snage u dušama ljudi i na vrhu njihovih jezika. Imao sam sumnjiv užitak da se još često s njom susrećem, godine i godine kasnije, na tisuće milja udaljenosti; izronila bi iz najobičnijeg razgovora, koji s njom uopće nije imao veze, izbila na površinu iz neke sasvim daleke aluzije. Nije li se i večeras svratila ovamo među nas? A ja sam ovdje jedini pomorac. Ja sam onaj jedini u kojemu ona budi uspomene. A kako je ta afera prodrla u svijet! Kad bi se dva čovjeka, nepoznata jedan drugome, koji su čuli nešto o toj aferi, sasvim slučajno susrela na bilo kojoj točki naše zemlje, to bi iskrsnulo među njima, neminovno kao sudbina, prije nego što bi se rastali. Ja onoga Francuza nisam nikada prije vidio, a nakon jednog sata svršili smo jedan s drugim za čitav život. Ni on se nije činio osobito razgovorljiv; bio je to miran, jak čovjek u izgužvanoj uniformi, koji je pospano sjedio nad velikom čašom, dopola napunjenom nekom tamnom tekućinom. Njegove su epolete bile već pomalo izblijedile. Glatko obrijani obrazi bili su mu veliki i žućkasti: doimao se kao čovjek koji se odao šmrkanju burmuta - razumijete li? Ne kažem da ga je šmrkao, ali bi ta navika potpuno odgovarala čovjeku njegova kova. Sve je počelo time što mi je preko mramorna stola pružio jedan broj »Vijesti iz domovine«, koje ja nisam tražio. Rekoh »merci«. Izmijenismo nekoliko naoko bezazlenih riječi i najednom se, prije nego što
sam i shvatio kako je došlo do toga, nađosmo usred toga predmeta pa mi je pričao kako ih je »ta lešina silno zanimala«. Pokazalo se, da je on bio jedan od onih oficira poslanih na postradali brod. »U kavani, u kojoj smo sjedili, mogla su se dobiti različita strana pića, koja su držana za oficire ratne mornarice na prolazu, pa je on pijuckao svoj tamni napitak, sličan nekom lijeku, koji vjerojatno nije bio ništa odvratniji nego »cassis a l’eau«, i, gledajući jednim okom u čašu, polagano je tresao glavom. »Impossible de comprendre - vous concevez« 6 , reče sa čudnom mješavinom ravnodušnosti i zamišljenosti. Mogu vrlo lako pojmiti kako je njima bilo nemoguće da išta shvate. Na topovnjači nitko nije znao dovoljno engleski da bi mogao razumjeti ono što je ispričao indijski mornar. A vladala je i prilična galama oko oba oficira. »Oni su se skupili oko nas. Cijela jedna skupina stajala je i oko onog mrtvaca (autour de ce mort)« opisivao je Francuz. »Morali smo misliti na ono, što je najpreče. Ti su se ljudi počeli uznemiravati. Parbleu! Onakva rulja - da samo znate! usklikne on s filozofskom blagošću. A što se tiče onoga zida, on je svome zapovjedniku izjavio da je najsigurnije pustiti ga na miru, tako je bilo gadno i pogledati ga. Oni hitro (en toute hate) pričvrste na palubu užeta za spašavanje i počnu vući »Patnu« - i to najprije krmu - što u tom slučaju nije bilo nimalo glupo, jer je kormilo odviše stršilo iz vode a da bi bilo od ikakve prave koristi za kormilarenje, a to je manevriranje smanjilo pritisak na zid, kojega je stanje, izlagao je on s mirnom rječitošću, iziskivalo najveću pažnju (exigeait les plus grands menagements). Nisam mogao a da ne pomislim, kako je moj novi znanac morao imati neku riječ u najvećem dijelu tih postupaka. Vidjelo se da je pouzdan oficir, ne više osobito aktivan, a činilo se također i da je pravi pomorac, premda vas je, sjedeći ondje i pritišćući prste lako na trbuh, podsjećao na jednoga od onih spokojnih seoskih popova koji mirišu na burmut, kojima čitavi seljački naraštaji ispovijedaju u uho svoje grijehe, patnje i kajanja, i kojima je na licu neki miran jednostavni izraz, nalik na koprenu prebačenu preko tajnih patnja i nevolja. On bi morao nositi izlizanu crnu sutanu, pomno zakopčanu sve do jake mu brade, mjesto vojničkog kaputa s epoletama i mjedenim pucetima. Široke su mu se grudi pravilno nadimale dok je nastavljao s pripovijedanjem kako je to bila »vraška stvar, kako to ja, bez sumnje (sans doute), mogu kao pomorac (en votre qualite de marin) zamisliti«. Na kraju
te rečenice on malo nagne tijelo prema meni te, napućivši usne ispod obrijanih naušnica izdahne zrak i lako zazviždi. »Na sreću je more bilo ravno kao ovaj stol, a vjetra nije bilo više nego što ga ima ovdje...« To mjesto doista je bilo nesnosno sparno i veoma vruće: lice mi je gorjelo, kao da sam dovoljno mlad da se zbunim i pocrvenim. »Oni su se uputili«, nastavi Francuz, »u najbližu englesku luku, ‘naturellement’, gdje je prestajala njihova odgovornost. ‘Dieu merci’... On nadme malo svoje plosnate obraze... »Jer, znajte (notez bien), cijelo su vrijeme toga puta naša dva podoficira sjedila sa sjekirama kod užeta za spašavanje, da nas odsjeku od onog broda u slučaju da ...« On obori svoje teške vjeđe, razjasnivši mi tako svoju namjeru što je najjednostavnije mogao... »Što da se radi? Svatko čini onoliko koliko može« (»on fait ce qu’ on peut«) i začas mu je uspjelo svoju tešku nepomičnost obaviti izrazom neke rezignacije. »Dva podoficira - trideset sati - neprestano ondje. Dva!« ponovi dižući malko desnu ruku i ističući dva prsta. To je zaista bila prva kretnja što sam je kod njega vidio. Ona mi je omogućila da opazim neku zvjezdoliku brazgotinu na vanjskoj strani njegove ruke - očito posljedica puščanog metka - i, kao da se moj vid uslijed tog otkrića pooštrio, primijetio sam i ožiljak jedne stare rane, koja je počinjala malo ispod sljepoočnice, i gubila se pod kratkom sijedom kosom sa strane - ogrebotina nekog koplja ili udarac neke sablje. On opet sklopi ruke na trbuhu. »Ostao sam na palubi onog - onog - moje pamćenje slabi (s’en va). Ah! Patt-ná, C’est bien 9a. Patt-ná... Merci. Smiješno je kako čovjek zaboravlja. Ja sam ostao na onom brodu trideset sati...« »Zar doista!« poviknem. Zureći neprestano u svoje ruke, on napući malo usne, ali ovaj put ne zazviždi. »Smatralo se da je dobro«, reče dižući mirno obrve, da jedan oficir ostane kako bi malo pripazio (pour ouvrir l’oeil)...« Lijeno uzdahne... »I da pomoću signala stoji u vezi s (brodom) remorkerom - znate li? - i tako dalje. Uostalom, to je bilo i moje mišljenje. Priredili smo svoje čamce za spašavanje - a i ja sam na onom brodu učinio sve, što je potrebno... Enfin! Učinili smo što smo mogli. Položaj nije bio lak. Trideset sati. Priredili su mi nešto da jedem. A što se vina tiče - idite i zviždite za njim - ni kapi.« Na neki je izvanredan način, bez ikakve vidljive promjene u svome tromom držanju i u spokojnom izrazu lica umio izraziti duboko gnušanje. »Ja - znate li - kad treba da jedem, a nemam svoje čaše vina - ja radije i ne jedem.«
Bojao sam se da će se on nadugo i naširoko tužiti na to, jer, iako nije maknuo ni jednim udom, niti iskrivio ma i jednu crtu, jasno je pokazivao koliko ga ta uspomena razdražuje. Ali, činilo se kao da je najedanput sve zaboravio. Oni su predali svoj teret »lučkim vlastima«, kako se on izrazio. Iznenadio ga je mir kojim su oni primili brod. »Čovjek bi pomislio da im svakoga dana dovedu tako nešto neobično (drole de trouvaille). Vi ste čudni - vi Englezi«, zaključio je naslonivši se leđima o zid, a pri tom se vidjelo da je i sam jednako nesposoban da pokaže uzbuđenje kao i kakva vreća brašna. Dogodilo se da je baš u ono vrijeme bio u luci jedan ratni brod i jedan parobrod indijske mornarice, i on nije tajio koliko se divi brzini i okretnosti s kojom su čamci tih dvaju brodova iskrcali putnike s »Patne«. Njegovo mlitavo držanje nije uopće ništa skrivalo: imalo je onu tajanstvenu, gotovo čudesnu moć da proizvede snažno djelovanje pomoću sredstava koja je nemoguće otkriti, a to je upravo najveća umjetnost. »Trebalo im je samo dvadeset i pet minuta - sa satom u ruci - dvadeset i pet minuta, i ništa više«... Ponovo je širio i skupljao svoje prste ne mičući ruku s trbuha, a činio je to neizrecivo izražaj nije nego da je čudeći se dizao ruke prema nebu... »Sve one ljude (tout ce monde) iskrcati na obalu - sa svom njihovom prtljagom - ostao nije nitko osim male mornarske straže (marins de l’Etat) i one zanimljive lešine (cet interessant cadavre). Dvadeset i pet minuta«... Oborio je oči i nagnuo malo glavu na stranu, te se činilo da znalački osjeća na svom jeziku okus onoga prekrasnog rada. On vas je uvjeravao, i to bez ikakva naročitog dokazivanja, da njegovo odobravanje ima neku izvanrednu vrijednost. Vrativši se u svoju nepomičnost, koju jedva da je i prekinuo, ispriča kako su oni, dobivši zapovijed da što brže stignu u Toulon, otputovali za dva sata »tako da (de sorte que) ima mnogo toga u tom događaju moga života (dans cet episode de ma vie) što mi je ostalo nejasno«.
XIII Nakon tih riječi, i bez ikakve promjene u svom držanju, Francuz se, da tako kažem, pasivno prepustio šutnji. Ostao sam uza nj, kad najednom, ali ne naglo nego kao da je došao određeni čas da njegov umjereni i promukli glas iziđe iz svoje nepomičnosti, izgovori: »Mon Dieu! Kako vrijeme prolazi!« Ništa nije moglo biti običnije od te napomene, ali je ona u meni izazvala jednu viziju. Čudno je kako prolazimo kroz život napol zatvorenih očiju, nagluhih ušiju, uspavanih misli. A možda je to i dobro; možda upravo ta obamrlost čini golemoj većini ljudi život podnošljivim i dragim. Pa ipak, može nas biti samo malo koji nismo nikad upoznali jedan od onih rijetkih časova buđenja kad u tren oka vidimo, čujemo, razumijemo mnogo toga - sve - prije nego što opet padnemo u svoj ugodni drijemež. Ja podigoh oči, kad sam ga čuo da to izgovara, i pogledam ga kao da ga nisam nikada prije vidio. Gledao sam njegovu bradu, koja mu se spustila na grudi, nezgrapne nabore njegova kaputa, njegove sklopljene ruke, njegovo nepomično držanje, koje je tako čudnovato sugestivno podsjećalo na to da je on tu naprosto ostavljen. Vrijeme je doista prolazilo; ono ga je prestiglo i otišlo naprijed. Ono ga je beznadno ostavilo za sobom s nekoliko bijednih darova: željezno-sivom kosom, teškom umornošću zagasita lica, dvjema brazgotinama i jednim parom potamnjelih epoleta. Bio je to jedan od onih čvrstih, pouzdanih ljudi, koji su sirova građa za velika imena, jedan od onih nebrojenih života koje pokapaju bez bubnjeva i bez truba pod temelje slavnih uspjeha. »Ja sam sada treći poručnik na brodu ‘Victorieuse’« (to je u ono vrijeme bio admiralski brod francuskog brodovlja na Pacifiku), reče odmičući ramena za nekoliko palaca od zida da bi se predstavio. Naklonim se lagano na svojoj strani stola i kažem mu da zapovijedam nekim trgovačkim brodom koji je sada usidren u Rushcuttavovu zalivu. On ga je »primijetio« - lijepa lađica. Pri tom je bio vrlo uljudan na svoj nepomični način. Što-više, čini mi se da je čak i naklonio glavu, kao da mi čestita, a uz
to je ponavljao teško dišući: »Ah, da. Crno obojena lađica - vrlo lijepa - vrlo lijepa (tres couquet)«. Nakon nekog vremena polagano okrene svoje tijelo, da bi pogledao u staklena vrata što su nam bila s desne strane. »Sumoran grad (triste ville)«, reče piljeći na ulicu. Bio je sjajan dan: bjesnio je južni vjetar, i vidjeli smo kako prolaznike, muškarce i žene, vitla na pločniku, i kako s druge strane ulice visoki oblaci prašine prekrivaju pročelja kuća, obasjana suncem. »Izišao sam na obalu«, reče, »da malko protegnem svoje noge, ali...« Ne završi i uroni u mirne dubine svojih misli. »Molim vas - recite mi«, poče trgnuvši se teško, »što je zapravo (au juste) bila suština one afere? To je zanimljivo. Onaj mrtvac na primjer - i tako dalje.« »Pa bilo je i živih ljudi«, rekoh, »a to je kudikamo zanimljivije.« »Nema sumnje, nema sumnje«, potvrdi on tiho da sam ga jedva čuo, a zatim, kao nakon zrela razmišljanja, promrmlja: »Jasno.« Ja mu bez oklijevanja kažem što je mene najviše zanimalo u onoj aferi. Činilo mi se kao da on ima neko pravo da to dozna: ta nije li on proveo trideset sati na palubi »Patne« - nije li je on naslijedio, da tako kažem, nije li on učinio »Što je mogao«? Slušao me je i bio mi više no ikada nalik na popa, činio mi se nekako pobožno sabran - vjerojatno zbog svojih oborenih očiju. Jedanput ili dvaput uzdigne on obrve (ali ne dižući vjeđa) kao da želi reći: »Vidi vraga!« Jedanput mirno i prilično tiho usklikne: »Ah, bah!«, a kad sam završio, on zamišljeno napući usne i nekako žalosno zazviždi. »Kod svakoga drugog bio bi to možda dokaz da mu je dosadno, znak da mu je svejedno; ali on je na neki tajanstven način umio da u svoju nepokretnost unese duboko razumijevanje i da je isto onako ispuni dragocjenim mislima kao što je jaje ispunjeno hranjivim sastojinama. Sve što je na kraju rekao bilo je: »Vrlo zanimljivo«, a to je izrekao uljudno i jedva glasnije od šapta. Prije nego što sam prebolio svoje razočaranje, on doda, ali tako kao da govori samome sebi: »To je ono. To je ono.« Činilo se, da mu brada pada još niže na grudi, i da mu tijelo biva sve teže na stolcu. Već sam ga htio upitati što time misli, kad nekakva drhtavica strese čitavo njegovo tijelo, onako kao što se na ustajaloj vodi može vidjeti slabo mreškanje još i prije nego što se osjeti vjetar. »A i onaj je jadni mladić pobjegao zajedno s drugima«, reče on s ozbiljnim mirom. Ne znam što me je ponukalo da se nasmiješim; to je jedini moj istinski smiješak kojega se mogu sjetiti u vezi sa Jimovom aferom. Ali taj je
jednostavni zaključak o onom događaju na francuskom jeziku zvučio nekako smiješno. »S’ est enfui avec les autres«, rekao je poručnik, a ja se najednom zadivih sposobnosti razumijevanja toga čovjeka. Smjesta je pronašao ono glavno: shvatio ono jedino što je mene zanimalo. Bilo mi je kao da čujem stručnjačko mišljenje o tom slučaju. Njegova nepokolebljiva i zrela mirnoća bila je mirnoća stručnjaka, koji poznaje činjenice, kojemu je tuđa zbunjenost puka dječja igra. »Ah! Mladost, mladost!« reče on, pun uviđavnosti. »Pa napokon nitko ne umire od toga.« »Od čega ne umire?« upitah brzo. »Od toga što se boji.« Tako razjasni što je htio reći, pijuckajući svoje piće. Opazih, da su tri posljednja prsta njegove ranjene ruke ukočena i da se ne mogu micati nezavisno jedan od drugoga, tako da je nekako nespretno prihvatio svoju veliku čašu. »Čovjek se uvijek boji. On može reći, ali...« Poručnik nespretno spusti čašu... »Strah, strah - znajte - uvijek postoji«... On se lupi u prsa blizu mjedenog dugmeta, na onom istom mjestu gdje se i Jim bio lupnuo u svoje grudi, kad je svečano izjavljivao da je njegovo srce jako. Čini se da sam načinio neku kretnju kao da se ne slažem, jer je tvrdio: »Da! da! Čovjek to kaže, govori tako; sve je to prekrasno ali naposljetku nitko nije pametniji od svoga bližnjega - ni hrabriji. Hrabost! To treba tek vidjeti. Ja sam se potucao (roule ma bosse,7 nastavi, upotrijebivši taj pučki izraz s neustrašivom ozbiljnošću) po svim stranama svijeta; poznavao sam hrabrih ljudi - slavnih. Allez!...« On nehajno ispi svoju čašu. »Hrabrost - vi razumijete - u vojnoj službi - čovjek mora biti hrabar - zanat to traži - (le metier veut ga). Nije li tako?« obrati mi se mirno. »Eh bien! Svaki pojedini od tih hrabrih - kažem, svaki od njih, ako je pošten - bien entendu - priznat će da ima jedan trenutak - i za najboljega od nas - da ima negdje jedan trenutak u kojem napuštate sve (vous lachez tout). To je istina s kojom čovjek mora živjeti - shvatite to. Ako pretpostavimo stanovit sticaj prilika, strah će se nesumnjivo pojaviti. Užasan strah (un trac èpouvantable). Pa čak i za one, koji ne priznaju tu istinu, strah ipak postoji - strah od sama sebe. Bezuvjetno je tako. Vjerujte mi. Da. Da... U mojim godinama čovjek zna o čemu govori - ‘que diable!’...« Govoreći sve to dao je sebi oduška, ali je ostao tako nepomičan kao da je tumač apstraktne mudrosti, i došavši do te točke on još poveća dojam svoje ravnodušnosti time što je počeo polagano vrtjeti palce. »To je očevidno - parbleu!, jer stvorite vi odluku kakvu god
hoćete, ipak i jednostavna glavobolja ili slaba probava (un derangement d’ estomac) dostaju da... Uzmite kao primjer mene - ja sam već mnogo toga dokazao. Eh bien! Ja, koji vam evo sada govorim, ja sam jedanput...« On isprazni svoju čašu i poče opet vrtjeti palcima. »Ne, ne, čovjek ne umire od toga«, izreče napokon a ja sam, shvativši da ne mislim pričati onu anegdotu o sebi, bio krajnje razočaran, to više što to nije bilo nešto, znate, zbog čega biste ga uopće mogli salijetati. Sjedio sam šuteći, a isto tako i on, kao da mu ništa nije draže. Čak su i njegovi palci mirovali. Najednom se njegove usne počnu micati. »Tako je to«, nastavi spokojno, »čovjek se rađa kao kukavica (T homme est ne poltron). U tome je teškoća - parbleu! Inače bi bilo prelako. Ali navika - navika - nužda - razumijete li? - pa oči drugih ljudi - voila. Čovjek se pomiri s tim. Pa onda primjer drugih ljudi, koji nisu ništa bolji od vas, a ipak su sasvim staloženi...« Njegov glas zamre. »Onaj mladić - morate priznati - nije imao nijedan od tih povoda - barem ne u onom času«, upozorih ga. Poručnik blago digne obrve. »Ne kažem, ne kažem. Onaj je mladić imao možda najbolje sklonosti - najbolje sklonosti«, ponovi pomalo sopćući. »Zadovoljan sam, što vidim da vi na to tako blago gledate«, rekoh. »I on je sam, što se toga tiče, bio - ah! - pun nade, i...« Prekine me kretanje njegovih nogu pod stolom. Dizao je svoje teške vjeđe. Dizao je, kažem - jer nijedan drugi izraz ne može opisati čvrstu promišljenost te kretnje - i napokon mi se potpuno otkrije. Vidio sam pred sobom dva uska siva kruga, kao dva tanka čelična prstena oko duboko crnih zjenica. Oštar pogled, koji je dolazio iz toga masivnog tijela, doimao se kao da pogađa isto tako sigurno kako bi pogađalo i koplje, s bridom poput britve. »Pardon«, reče sasvim jasno. Njegova se desna ruka digne, a on se zaljulja naprijed. »Dopustite mi... Ja sam tvrdio da čovjek može prolaziti u životu, iako vrlo dobro zna, da hrabrost ne dolazi sama od sebe (ne vient pas tout seul). U tome nema ništa zbog čega biste se morali uzrujavati. Takva nam istina ne smije onemogućiti život... Ali čast - čast, monsieur!.. Čast... doista postoji - to je sigurno! A što nam vrijedi život ako«... tu se on sa žestinom, ali teško, uspravi na noge, kao što bi se preplašeni vol digao iz trave... »Kad čast propadne - ah ça! par exemple - ne, ne mogu vam reći što mislim. Ne mogu vam to reći zato - jer - monsieur - ja o tome ništa ne znam.«
Ustao sam i ja, i nastojeći da nam držanje bude savršeno uljudno, nijemo smo gledali jedan u drugoga, kao dva porculanska psa na kaminu. Vrag ga odnio! Progledao je varku. Snijet ispraznosti, koja vreba na ljudske riječi, pala je na naš razgovor i pretvorila ga u izmjenjivanje pustih zvukova. »Vrlo dobro«, rekoh sa zbunjenim smiješkom, »ali ne bi li se to moglo tako smanjiti da se i ne vidi?« On načini kretnju kao da će oštro odgovoriti, ali kad je progovorio, promijenio je svoju nakanu. »To je, monsieur, odviše oštroumno za me - to nadilazi moje sposobnosti - ja o tome ne razmišljam.« Teško se nakloni nad svojom kapom, koju je pred sobom držao kao štit između palca i kažiprsta ranjene ruke. I ja se naklonim. Naklonili smo se istodobno jedan drugome lupnuvši nogama po svim propisima uljudnosti, a neki nas je prljavi konobar kritički promatrao, kao da je platio za tu predstavu. »Serviteur« reče Francuz ponovo lupnuvši nogama. »Monsieur...« »Monsieur...« Staklena se vrata zatvore iza njegovih širokih leđa. Vidio sam kako ga je zahvatio žestok južni vjetar i gurao ga pred sobom, kako je digao ruku prema glavi, napeo ramena, a skuti mu se kaputa čvrsto privili uz noge. Sjednem opet sam i obeshrabren - obeshrabren zbog Jimova slučaja. Ako se čudite što je taj slučaj nakon više od tri godine sačuvao svoju aktualnost, morate znati da sam tek sasvim nedavno vidio Jima. Upravo sam došao iz Samaranga, gdje sam ukrcao tovar za Sydney - sasvim nezanimljiv posao, koji bi naš domaćin Charley nazvao jednim od mojih pametnih poslova - a u Samarangu sam ponekad viđao Jima. On je tada, na moju preporuku, radio za De Jongha. Lučki trgovački posrednik. »Moj predstavnik na moru«, kako ga je nazvao De Jongh. Ne možete zamisliti život koji bi bio tako bez ikakve utjehe, koji bi manje mogla obasjati iskra privlačnosti - samo je još posao sakupljača osiguranja takav. Mali Bob Stanton - naš domaćin Charley znao ga je dobro - imao je to iskustvo. To je onaj isti koji se poslije utopio da spasi neku sobaricu u brodolomu »Sephore«. Jednoga maglovitog jutra došlo je do sudara nasuprot španjolskoj obali, možda se još sjećate. Svi su putnici bili uredno smješteni u čamce i već se otisnuli od broda, kad se Bob opet primakne brodu i opet dopuže na palubu, da spasi djevojku. Kako je to ona ostala na brodu, ne shvaćam, znam samo da se potpuno izbezumila - nije htjela napustiti brod - držala se ograde, i sama kao grozna smrt. Sa čamaca se moglo jasno vidjeti kako se rvaju, ali je ubogi Bob bio najmanji glavni kormilar u trgovačkoj mornarici, a ona je
žena sa svojim cipelama imala pet stopa i deset palaca i bila je, kako sam čuo, jaka kao konj. To se nastavljalo, te povuci-potegni, nesretna je djevojka cijelo vrijeme vriskala, a Bob bi pokadšto zaviknuo da opomene svoj čamac neka se drži podalje od broda. Jedan mi je od momčadi rekao, krijući smiješak, sjećajući se toga: »To nam se, gospodine, svima činilo kao da se neki nevaljali dječak bori sa svojom majkom.« Isti je taj stari momak rekao: »Na kraju smo vidjeli, da je g. Stanton prestao vući djevojku i samo je stajao uz nju gledajući je veoma pozorno. Kasnije smo zaključivali kako je on sigurno računao na to da će je, možda, vodena bujica već jedanput otrgnuti od ograde i dati mu priliku da je spasi. Nismo se ni za živu glavu usuđivali prići k brodu, a malo zatim stari brod potone prevrnuvši se sasvim iznenada na svoj desni bok - pljus. To tonjenje u vrtlog bilo je nešto užasno. Uopće nismo vidjeli da išta izlazi na površinu, bilo živo ili mrtvo.« Život je jadnoga Boba na kopnu bio, mislim, posljedica neke ljubavne afere. Usrdno se nadao da je zauvijek završio s morem, i živio je u uvjerenju da je postigao najveće blaženstvo na zemlji, ali je na kraju spao na prikupljanje osiguranja. Neki ga je njegov bratić u Liverpoolu nagovorio na to. Rado nam je pričao svoje doživljaje u tom zvanju. Nasmijavao nas je do suza, i nimalo se ne ljuteći zbog uspjeha svoga pričanja, niska stasa i bradat do pasa poput patuljka, on bi stao na vršcima prstiju među nas i govorio: »Vrlo je lijepo što se vi, bekrije, smijete, ali se moja besmrtna duša smežurala i postala malena poput isušena zrna graška nakon tjedana dana takva rada.« Ne znam kako se Jimova duša prilagodila novim uvjetima njegova života - imao sam odviše posla da mu pribavim neko zaposlenje koje će ga prehranjivati - ali sam prilično siguran da je njegova pustolovna mašta trpjela sve muke gladovanja. Ona sigurno nije imala nikakve hrane u tome novom zvanju. Bilo ga je bolno vidjeti na tom poslu, premda ga se on laćao s upornom vedrinom, za koju mu moram odati potpuno priznanje. Promatrao sam ga kako se predaje tome bijednom poslu s nekim uvjerenjem da je to kazna za junačke podvige njegove mašte - ispaštanje zbog toga što je čeznuo za većim čarima nego što ih je mogao podnijeti. Odviše je volio sam sebe zamišljati sjajnim konjem za trke, a sad je bio osuđen da nečasno tegli poput magarca kakva voćara. On je to vrlo dobro obavljao. Stisnuo je zube, pognuo glavu i nikada nije govorio ni riječi. Vrlo dobro; sve je zaista bilo vrlo dobro - dok ne bi došlo do nekih hirovitih i žestokih ispada, kojima je bio nesretan povod kad bi nezabašurivi slučaj s »Patnom«
nenadano izbio na površinu. Ta sablazan istočnih mora nije na nesreću htjela umrijeti. I to je razlog zbog kojega nikada nisam mogao osjećati da sam doista završio sa Jimom. Sjedio sam razmišljajući o njemu, kad je onaj francuski poručnik otišao, ali ga nisam zamišljao u vezi s hladnom i mračnom sobicom iza De Jonghova dućana, gdje smo se još nedavno u žurbi rukovali, nego onako kako sam ga vidio prije mnogo godina pri posljednjem treperenju svijeće, samoga sa mnom u dugačkoj galeriji hotela Malabar, dok mu je za leđima bila hladna i tamna noć. Časni mu je mač zakona njegove zemlje visio tada nad glavom. Sutra će - ili već danas? (ponoć je minula davno prije nego što smo se rastali) - sudac mramorna lica, pošto izrekne kazne u novcu i u lišavanju slobode u parnici zbog tvornog napadaja, uzeti u ruku strahovito oružje i udariti ga po pognutu vratu. Naš je prijateljski sastanak u noći bio neobično nalik na posljednje bdjenje s nekim osuđenikom na smrt. A bio je i kriv. Bio je kriv - kako sam to sam u sebi ponavljao, kriv i propao; ali sam mu ipak želio prištedjeti pojedinosti formalnog izvršenja osude. Nije mi do toga da objašnjavam razloge svoje želje - i ne mislim da bih to i mogao; ali ako me dosad niste bar donekle razumjeli, onda mora da sam bio veoma nejasan u svom pričanju, ili ste vi bili odviše pospani da shvatite smisao mojih riječi. Ja ne branim svoju moralnost. Nije bilo moralnosti u porivu koji me je ponukao da iznesem preda nj Brierlyjevu osnovu bijega - da je tako nazovem - u svoj njezinoj prvotnoj jednostavnosti. Rupije su bile tu - spremne u mom džepu i samo njemu na uslugu. Oh, bio je to zajam - zajam dakako - i, ako treba, i preporučno pismo nekom čovjeku (u Rangoonu) koji bi mu mogao pribaviti zaposlenje... Zašto da to ne učinim! S najvećim veseljem. Imao sam pero, tinte i papira u svojoj sobi na prvom katu. Dok sam još razgovarao, osjećao sam nestrpljivu želju da započnem to pismo; dan, mjesec, godina, dva sata i trideset ujutro... u ime našeg starog prijateljstva molim vas da nađete neko zaposlenje za g. Jamesa tog i tog, u kojega (itd., itd.,). Bio sam doista pripravan pisati o njemu u tom smislu. Ako i nije stekao moje simpatije, uspio je u nečemu što je još bolje za njega - došao je do samog izvora i porijekla tog osjećaja, dopro do tajne osjetljivosti moga egoizma. Ne krijem pred vama ništa, jer, kad bih to činio, moj bi vam čin bio nerazumljiviji nego što smije biti ijedan ljudski čin, a osim toga - vi ćete već sutra ionako zaboraviti moju iskrenost kao i ostale pouke iz prošlosti. U toj sam ponudi, da govorim otvoreno i točno, ja bio
onaj besprijekorni čovjek, ali je istančane namjere moje nemoralnosti osujetila moralna jednostavnost samoga zločinca. Nema sumnje, i on je bio sebičan, ali je njegova sebičnost imala više porijeklo, uzvišeniji cilj. Vidio sam da se on, ma što ja govorio, želi podvrgnuti ceremoniji izvršenja osude; nisam rekao previše, jer sam osjećao da bi me u pretresanju prijedloga njegova mladost i te kako pobila; on je još vjerovao kad sam ja već prestao sumnjati. Bilo je nešto lijepo u strastvenosti njegove neizražene, jedva formulirane nade. »Umaknuti! Na to ne bih mogao ni pomisliti«, reče stresavši glavom. »Nudim vam, ali ne tražim niti očekujem ikakve zahvalnosti«, rekoh, »vi ćete vratiti novac kad vam bude zgodno, i...« »To je prelijepo od vas«, promrmlja on ne dižući oči. Promatrao sam ga pozorno; budućnost mu se morala činiti užasno neizvjesna; ali se nije kolebao, kao da odista u njegovu srcu nema ni najmanje slabosti. Ja se razljutih - a to nije bilo prvi put te noći. »Cijela ta nesretna priča«, rekoh, »prilično je gorka, rekao bih, za čovjeka, vaše vrste...« »Jest, to je istina«, prošapta on dvaput upirući pogled u pod.« To je bilo da ti srce pukne. Uspravio se nad svijećom, a ja sam vidio dlačice na njegovu obrazu, toplu rumen koja se širila glatkom kožom lica. Vjerujte ili ne vjerujte, kažem vam, to mi je grozno paralo srce. To me je nagnalo da budem surov. »Da«, rekoh, »dopustite mi samo da priznam kako sam potpuno nesposoban da razumijem kakvu vi korist možete očekivati od toga, ako poližete taj izmet.« »Korist!«, promrmlja on nepomičan. »Vrag me odnio ako to mogu shvatiti«, rekoh bijesan. »Pokušao sam vam ispričati sve što se krije u tome«, nastavi Jim polagano, kao da razmišlja o nečemu na što ne može odgovoriti. »Ali, napokon, to je moja muka.« Otvorim usta da mu odvratim, ali najednom otkrijem da sam izgubio svo pouzdanje u se, a bilo mi je, također, kao da me i on napustio, jer je mrmljao poput čovjeka, koji govori sam za se. »Pobjegli... otišli u bolnice... Nijedan od njih ne bi htio pogledati tome u oči... Oni!...« Neznatno mahne rukom da izrazi svoj prezir... »Ali ja moram ovo prebroditi i ne smijem uzmaknuti ni pred čim, ili... Ja neću bježati ni od čega.« Umukne. Zurio je kao opčinjen. Lice mu je nesvjesno odražavalo kratkotrajne izraze prezira, očaja, odlučnosti - odražavalo ih je naizmjence, kao što bi čarobno zrcalo odražavalo brzo prelaženje nezemaljskih likova. Živio je okružen podmuklim duhovima, neprijateljskim sablastima. »Oh, to je besmislica, dragi moj prijatelju«, počeh. On načini kretnju da pokaže kako je nestrpljiv. »Ne čini se da
razumijete« reče odsječno, a zatim gledajući me uporno: »Skočio sam, to je moguće, ali ja ne bježim.« »Nisam vas htio uvrijediti«, rekoh i glupo dodah: »I bolji su ljudi od vas katkada smatrali probitačnim da pobjegnu.« On sav pocrveni a ja se u svojoj zabuni umalo ne udavih vlastitim jezikom. »Možda jesu«, reče napokon, »ja nisam toliko vrijedan; ne mogu to sebi dopustiti. Dužan sam se do kraja boriti protiv toga - i ja se sada borim.« Dignem se sa svoje stolice i osjetim da sam sav ukočen. Tišina je bila neugodna, pa da s tim dokrajčim, ne nađoh ništa bolje nego da kažem: »Nisam ni slutio da je tako kasno«, a rekao sam to živahnim tonom... »Mislim da vam je ovoga bilo dosta«, reče otresito, »a da vam istinu kažem« - poče se ogledavati tražeći svoj šešir - »i meni je.« Dobro dakle! Jim je odbio tu jedinstvenu ponudu, odbacio moju ruku pomoćnicu; sad je bio spreman da se oprosti, a ondje ga iza balustrade, činilo se, čeka noć, veoma tiho, kao da je određen da joj bude plijen. Začujem njegov glas. »Ah! Evo ga!« Našao je svoj šešir. Nekoliko smo sekunda oklijevali. »Što ćete učiniti nakon - nakon...?« upitah veoma tiho. »Najvjerojatnije propasti«, odgovori on mrzovoljno mrmljajući. Ja sam se donekle povratio te sam smatrao najprobitačnijim da to uzmem olako. »Molim, ne zaboravite«, rekoh, »bilo bi mi vrlo drago da vas još vidim prije nego što otputujete...« »Ne znam što vas u tome može spriječiti. Ta me prokleta rasprava neće učiniti nevidljivim« - reče on s dubokim ogorčenjem - nemam te sreće.« A onda me, u času kad smo se opraštali, nagradio užasnom zbrkom neodlučnih kretnja i mucanja i nespretno mi pokazivao da oklijeva. Neka nam bog oprosti - i njemu, i meni! Uvrtio je u svoju hirovitu glavu kako ću se vjerojatno ustezati da se s njim rukujem. To je bilo odviše ružno da bih na to tratio riječi. Znam da sam iznenada poviknuo na nj, kako biste zaurlali na čovjeka, kojega biste vidjeli da se upravo sprema strmoglaviti s neke klisure: sjećam se da su se naši glasovi povisili, da mu se lice jadno nacerilo, da mi je tako stisnuo ruku, kao da će je zdrobiti, da se nervozno nasmijao. Svijeća je dogorjela i sve se napokon svršilo gunđanjem koje je iz tmine dolepršalo do mene. Nekako se izgubio. Noć je progutala njegov lik. Bio je strašna šeprtlja. Strašna. Čuo sam brzo škripanje šljunka pod njegovim cipelama. Trčao je. Morao je trčati, a da ni sam nije znao kamo. A još nije imao ni dvadeset i četiri godine.
XIV Malo sam prospavao, žurno doručkovao i nakon kratkog oklijevanja odrekao se ranog jutarnjeg posjeta svome brodu. To je od mene doista bilo vrlo loše. Premda je moj glavni kormilar u svakom pogledu izvrstan čovjek, on je bio žrtva crnih misli. Kad ne bi dobio pisma od svoje žene u očekivano vrijeme, sasvim bi poludio od bijesa i ljubomore, gubio bi svaku volju za rad, svađao se sa svim mornarima, pa bi ili plakao u svojoj kabini, ili pokazivao takvu okrutnost da bi zamalo momčad natjerao na pobunu. Meni je to uvijek bilo neobjašnjivo: bili su vjenčani već trinaest godina; jednom sam imao priliku da je vidim te, da budemo iskreni, nisam mogao zamisliti kako bi ijedan čovjek mogao biti toliko pokvaren da podlegne grijehu zbog tako neprivlačne osobe. Ne znam jesam li pogriješio što to nisam otvoreno rekao samome ubogom Selvinu; taj je čovjek stvorio sebi mali pakao na zemlji, a i ja sam indirektno stradavao, ali me je nesumnjivo priječila neka vrsta lažne tankoćutnosti da o tome govorim. Bračni odnosi pomoraca bili bi zanimljiv predmet, i mogao bih vam ispričati primjera... Ovdje, uostalom, nije ni mjesto ni vrijeme za to, a mi govorimo o Jimu - koji je bio neoženjen. Ako mu njegova uobražena savjest ili njegov ponos, ako mu svi bijesni duhovi i neprijateljske sablasti, što su bile zlokobni drugovi njegove mladosti, ne daju da pobjegne od stratišta, onda sam ja, kojega nitko ne može osumnjičiti da ima takve drugove, osjećao neodoljivu želju doći i vidjeti kako mu se kotrlja glava. Pošao sam prema sudu. Nisam se nadao da će me se nešto jako dojmiti, da će me utješiti, zanimati, ili da će me makar i uplašiti - premda, sve dok pred čovjekom ima još i malo života, strah je od vremena do vremena kao neka spasonosna disciplina. Ali još sam se manje nadao da ću biti tako strašno potišten. Gorčina je njegove kazne bila u njezinoj hladnoj i bijednoj atmosferi. Pravo je značenje zločina u tome što je on neko vjerolomstvo prema zajednici čovječanstva, a s tog stajališta Jim nije bio podli izdajnik, ali je njegova kazna bila nešto podmuklo. Tu nije bilo visokoga stratišta, ni grimiznog sukna. (Jesu li imali grimiznu čohu u Toweru? Mora da su je imali.) Nije bilo ni zaprepaštenog mnoštva, da se zgrozi nad njegovom krivicom i da se raznježi do suza zbog
njegove sudbine. - Nije bilo vanjske strane neke odmazde. Na putu kojim sam išao bila je jasna sunčana svjetlost, sjaj, odviše strastven da bi mogao tješiti, ulice su bile pune zbrkanih šarenih mrlja poput oštećenog kaleidoskopa: žuto, zeleno, plavo, blistavo bijelo, smeđa golota nekoga razdrljenog ramena, kola s juncima pod crvenim krovom, četa urođeničkih pješaka smeđesivih tijela s golim glavama, koja je stupala u prašnjavim čizmama stegnutima remenom, urođenički policajac u tamnoj tijesnoj uniformi i s pojasom od lakirane kože, koji je pogledao na me istočnjačkim samilosnim očima, kao da njegov selilački duh previše pati od toga nepredviđenog - kako ga vi ono zovete? - avatara - utjelovljenja. U hladovini pod samotnim stablom u dvorištu sudnice seljaci, umiješani u raspravu o tvornom napadaju, sjedili su u slikovitoj skupini, kao na nekoj kromolitografiji što prikazuje logor u nekom putopisu o Istoku. Nedostajao je samo obavezni trak dima na pročelju i tegleće životinje koje pasu. Straga se dizao prazan žuti zid, koji je stršio iznad stabla i odražavao svoj sjaj. Sudska je dvorana bila mračna i činila se prostranija. Gore su visoko, u polutamnom prostoru, lepeze mahale amo-tamo, amo-tamo. Ovdje-ondje poneki je umotani lik, koji se doimao znatno manji između onih golih zidova, sjedio ne mičući se među redovima praznih klupa, kao da je uronio u pobožno razmišljanje. Tužitelj, kojega su istukli, pretio čovjek smeđe puti poput čokolade, obrijane glave, s golim debelim prsima i sjajnom brazgotinom nad nosom, što je znak kaste, sjedio je dostojanstveno nepomičan; samo su mu oči blistale okrećući se u tami, a nosnice se žestoko širile i stezale po ritmu disanja. Brierly klone na svoj stolac kao da je utučen, kao da je proveo noć utrkujući se na nekom trkalištu. Pobožni kapetan jedrilice činio se uzrujan i pravio nervozne kretnje, kao da s mukom svladava želju da ustane i ozbiljno pozove na molitvu i pokajanje. Sučeva glava, nježnoblijeda pod pomno počešljanom kosom, bila je nalik na glavu nekoga beznadnog bolesnika kojega su oprali, počešljali i položili u krevet. On odmakne vazu s cvijećem - kiticom crvena cvijeća s nekoliko ružičastih pupoljaka na dugim peteljkama - i, uzevši objema rukama dugačak list plavkasta papira, preleti ga okom, nasloni se rukama na rub stola i počne glasno čitati jednoličnim, razgovijetnim i ravnodušnim glasom. Jupitra mi! Usprkos svim onim glupostima što sam ih rekao o stratištima i o kotrljanju glava - uvjeravam vas da je to bilo neizmjerno gore od samog
odsijecanja glave. Težak osjećaj da je to sada gotovo lebdio je nad svim tim, a nije bio olakšan nadom da počinje pokoj i smirenje nakon udarca sjekire. To je suđenje sadržavalo u sebi svu hladnu osvetljivost smrtne osude, svu okrutnost osude na progonstvo. Tako sam ja na nju gledao onoga jutra - a još mi se i sada čini da vidim neosporiv trag istine u tome pretjeranom gledanju na običan događaj. Možete li zamisliti kako sam to jako osjećao u ono vrijeme. Možda je to bio razlog zbog kojega se nisam mogao prisiliti da uvidim kako je sve gotovo. To me je uvijek mučilo, uvijek sam želio čuti tuđe mnijenje o tome, kao da ono uistinu nije bilo već utvrđeno: mnijenje pojedinaca - međunarodno mnijenje, Jupitra mi! Mnijenje onog Francuza, na primjer. Osuda je čitave domovine bila izražena u staloženoj i točnoj frazeologiji, kojom bi se služio stroj kad bi strojevi mogli govoriti. Papir je napol skrivao sučevu glavu, a čelo mu je bilo poput alabastera. Pred sudom je bilo nekoliko pitanja. Prvo je glasilo, je li brod bio u svakom pogledu sposoban i izdržljiv za duže putovanje na moru. Sud je odgovorio da nije. Drugo je pitanje, sjećam se, bilo je li se do vremena nesreće upravljalo brodom sa svom potrebnom i pravom pomorskom brigom. Na to su odgovorili sa »da«, neka bog zna zašto, a onda su izjavili da nedostaje dokazni materijal koji bi ukazao na točan uzrok nesretnog slučaja. Vjerojatno je to bio neki razbijeni brod što je lutao po moru. Ja se također sjećam da je nekako u ono vrijeme bila napuštena kao izgubljena neka norveška lađa, koja je imala otploviti na daleku plovidbu s tovarom jelovine, a upravo se brodovi takve vrste izvrnu na vihoru i lutaju mjesecima, s dnom okrenutim prema gore, poput morskog demona što čeka u zasjedi i ubija brodove u tami. Takve su lešine, što lutaju, prilično obične na sjevernom Atlantiku, na kojemu bjesne svi užasi mora - magle, ledenjaci, propali brodovi, uzročnici nesreća, i duge zloslutne oluje koje vas spopadnu poput vampira, dok ne nestane sve snage, života, pa čak i nade, i čovjek se osjeća poput prazne ljudske mješine. Ali ovdje - na ovim morima - takvih je nedaća bilo malo, pa se ova morala činiti kao neka naročita odredba zlonamjerne providnosti; ako joj nije bila svrha da ubije pomoćnog strojara i Jima pogodi osudom gorom od smrti, onda mora da je to bila neka krajnje besmislena đavolska šala. Ta misao, kad mi je sinula, zaokupi svu moju pažnju. Neko sam vrijeme slušao sučev glas kao puki zvuk bez značenja; ali u jednom trenutku pretvori se on u razgovijetne riječi: »...u krajnjem zanemarivanju svojih očitih dužnosti«, govorio je. Naredna mi je
rečenica nekako izmakla, a onda: »...napuštajući u času pogibelji živote i vlasništvo, povjereno njihovoj brizi...«, nastavljao je glas jednolično i zatim stao. Jedan par očiju pod bijelim čelom sumorno pogleda preko ruba papira. Ja žurno potražim očima Jima, kao da sam očekivao da će iščeznuti. Bio je tu - sasvim miran. Sjedio je crven i plavokos i krajnje pažljiv. »Prema tome...«, počne opet onaj glas s osobitim naglašavanjem. Jim je piljio, rastvorivši usne, pažljivo prateći riječi onoga čovjeka za stolom. Ovaj ih je izgovarao u tišini, a donosilo ih je strujanje zraka, što su ga proizvodile lepeze, i ja sam, nastojeći vidjeti njihov učinak na Jima, mogao uhvatiti samo odlomke službenoga sudskog jezika. »... Sud... Gustav taj i taj, kapetan... rođen u Njemačkoj... James taj i taj... kormilar,... gube pravo na svoje svjedodžbe.« Zavlada muk. Sudac je odložio papir, naslonio se na stranu, na naslon svoga stolca i počeo mirno razgovarati s Brierlyjem. Ljudi su se dizali i počeli izlaziti, drugi su se gurali unutra, a i ja se uputih prema vratima. Vani sam mirno čekao, a kad mi se Jim, idući prema vratima dvorišta, približio, uhvatim ga za ruku i zadržim. Pogled koji mi je dobacio zbunio me, kao da sam ja odgovoran za njegovo stanje; gledao me je kao da sam utjelovljeno zlo života. »Svršeno je«, promucah. »Da«, reče on jedva razumljivo. »A sada neka nitko ne...« Istrgne svoju ruku iz moje. Promatrao sam mu leđa dok se udaljivao. Ulica je bila dugačka, te sam ga neko vrijeme mogao pratiti okom. Išao je prilično polagano, šireći malo noge kao da mu je teško hodati sasvim ravno. Upravo prije nego što će mi nestati s očiju, učini mi se da malo posrče. »Propao čovjek«, reče neki duboki glas iza mene. Okrenem se i ugledam čovjeka kojega sam ponešto poznavao, a koji je bio iz zapadne Australije; zvao se Chester. I on je gledao za Jimom. Bio je to čovjek golemih, širokih grudi, imao je neugodno, glatko obrijano lice boje mahagonija i dva tupa čuperka željezno-sivih, debelih čekinjastih dlaka nad gornjom usnom. Bio je trgovac biserima, pljačkaš obala, mešetar, kitolovac također; čini mi se, po vlastitim riječima - sve i sva što čovjek može biti na moru, samo ne gusar. Pacifik, sjeverni i južni, bio je njegovo lovište, ali on je tada tumarao daleko na sve strane tražeći jeftin parobrod da ga kupi. Nedavno je negdje otkrio - tako je pričao - neki otok s ptičjim izmetom, ali su pristupi k njemu bili pogibeljni, a sidrište se, kako se činilo, nije moglo smatrati sigurnim, najblaže rečeno. »Vrijedi kao rudnik zlata«, klicao je. »Ravno usred Walpoleovih grebena, pa iako je možda istina da nigdje ne možeš naići na
sidrište pliće od četrdeset hvati, što zato? Dižu se tu i orkani, istina je. Ali to je nešto prvorazredno. Vrijedi kao rudnik zlata - još i više. No ni jedan od tih luđaka ne želi poći da ga vidi. Ne mogu nagovoriti nijednog kapetana ili brodovlasnika da se približi tome mjestu. Tako sam se odlučio sam prevoziti tu blagoslovljenu robu...« Eto zato je tražio parobrod, a doznao sam kako je upravo tada oduševljeno pregovarao s nekom parsyskom tvrtkom da mu proda neki stari brod, pravi pomorski anakronizam, opremljen jedrima i od devedeset konjskih snaga. Mi smo se više put susretali i razgovarali. Gledao je za Jimom, kao da zna kako mu je. »Zar je on to uzeo k srcu?« upita podrugljivo. »Jako«, rekoh. »Onda ne valja«, izjavi on. »Čemu cijelo to uzrujavanje? Zbog ono malo magareće kože? Pa to još nikada nije načinilo čovjeka! Morate gledati stvari upravo onakvima kakve one jesu - ako nećete, onda je bolje da odmah popustite. Inače nećete postići ništa na ovome svijetu. Gledajte mene! Ja sam sebi postavio kao pravilo da nikada ništa ne uzimam k srcu.« »Da«, rekoh, »vi gledate stvari kakve jesu.« »Ja želim samo da dođe moj ortak; želim već da ga vidim«, reče. »Poznate li mog ortaka? Starog Robinsona. Da, Robinsona glavom. Ne znate li ga? čuvenog Robinsona, čovjeka koji je u svoje vrijeme prokrijumčario više opijuma i nakupio više tuljana nego ijedan današnji bestidni spretnjaković. Kažu da je običavao napadati lađe s tuljanima kad bi plovile prema Aljaski, i kad bi magla bila tako gusta da bi samo gospod bog mogao razlikovati čovjeka od čovjeka. Robinson, kojega su prozvali Sveti Užas. To je taj čovjek. On je moj drug u tom poslu s ptičjim izmetom. Najljepša prilika na koju je ikada naišao u svom životu.« On primakne usne k mojem uhu. »Ljudožder? - jest, tako su ga nazivali prije mnogo, mnogo godina. Sjećate li se onog događaja? Brodolom na zapadnoj strani Stewartova otoka; tako je; sedmorica se dočepala obale, a čini se da se nisu baš najbolje slagali. Neki su ljudi odviše skloni da se svađaju za svaku malenkost - ne znaju se pomiriti sa sudbinom - ne vide stvari kakve jesu - kakve one jesu, dragi moj! A onda, kakve su posljedice? Jasno, muke i nevolje, vrlo često i udarac po glavi; a što su drugo i zaslužili? Takvi su najkorisniji kad umru. Priča se da ga je jedan čamac engleskoga ratnog broda »Wolverine« našao gdje kleči na morskoj travi, go, kao od majke rođen, i pjeva neki psalam ili nešto slično; tada je upravo padao sitan snijeg. Čekao je dok čamac stigne na dužinu vesla od obale, a onda je skočio i pobjegao. Lovili su ga čitav sat gore - dolje po kamenju, dok jedan mornar
nije bacio kamen, koji ga je srećom pogodio iza uha i oborio onesviještena na zemlju. Je li bio sam? Dakako. Ali to je isto kao i ona priča o lađama s tuljanima; neka bog zna što je tu istina a što nije. Ljudi s onog čamca nisu mnogo istraživali. Umotali su ga u nekakav kaput i odnijeli odande što su brže mogli, jer se spuštala mrkla noć, oluja je prijetila, a s broda se čula pucnjava topova, koja ih je dozivala svakih pet minuta. Tri tjedna kasnije njegovo je zdravlje bilo bolje nego ikada. Nije ga mogla uznemiriti nikakva galama na obali; on bi samo čvrsto stisnuo zube i pustio neka ljudi viču. Bilo je već dosta zlo što je izgubio svoj brod i sve što je uz to posjedovao, a da bi se »obazirao na gadne psovke kojima su ga obasipali. Takve ja ljude volim«. Chester digne ruku, da bi dao znak nekome na kraju ulice. »Zaradio je nešto novca, pa sam ga morao primiti u svoj posao. Morao sam! Bila bi grehota odbaciti takvo otkriće, a ja sam sam bio praznih džepova. To mi je strašno žao, ali ja gledam stvari kakve one uistinu jesu, pa ako moram dijeliti - mislio sam - ma s kojim čovjekom, onda neka to bude Robinson. Ostavio sam ga za doručkom u svratištu, a sam pošao na suđenje, jer imam neku namjeru... Ah! Dobro jutro, kapetane Robinsone... Ovo je moj prijatelj, kapetane Robinsone.« Izmoždeni je patrijarh, u odijelu od bijela platna, imao šešir od solaha8 sa zeleno opšivenim obodom na glavi koja je drhtala od starosti. Pridružio nam se, prešavši preko ulice malim i nesigurnim koracima, i stao naslonivši se objema rukama na držak svoga suncobrana. Bijela mu je brada s prugama jantarove boje visila u gvalama sve do pasa. Treptao je smežuranim vjeđama gledajući me usplahireno. »Kako ste? Kako ste?« ljubazno je pištao i teturao. »Nagluh je«, reče Chester tiho. »Zar ste vi njega vukli na put od šest tisuća milja, da biste našli jeftin parobrod?« upitam. »Ja bih ga poveo dvaput oko svijeta, čim bih ga prvi put ugledao«, reče Chester silno energično. »Taj će parobrod biti početak naše sreće, moj brajko. Zar je moja krivnja što je svaki kapetan i brodovlasnik na cijeloj toj blaženoj Australaziji neki prokleti luđak? Jednom sam razgovarao tri sata s nekim čovjekom u Aucklandu. »Pošaljite brod«, rekoh mu »pošaljite brod! Darovat ću vam polovicu prvog tovara, samo vama, besplatno, badava - samo za dobar početak.« A on reče: »Ja to ne bih uradio ni onda kad ne bi bilo nijednog drugog mjesta na kugli zemaljskoj kamo bih mogao uputiti svoj brod.« Pravi glupan, ništa drugo. Hridine, struja, nema sidrišta, strma
klisura uz koju se ne može pristati brodom, nijedno društvo za osiguranje ne bi preuzelo odgovornost, on ne zna bi li brod mogao biti natovaren za manje od tri godine. Magarac! Umalo da nisam pao na koljena pred njim. »Ali pogledajte stvari kakve one jesu!« rekoh. »Do bijesa hridi i orkani! Gledajte na ono, što jest. Ondje ima ptičjeg izmeta, sadioci šećerne trske iz Queenslanda potući će se radi njega - potući će se na pristaništu, kažem vam«... Ali što možete s luđakom?... »To je jedna od vaših šala, Chestere«, rekao mi je čovjek... Šala! Bilo mi je da zaplačem. Pitajte ovoga kapetana Robinsona... A u Wellingtonu sam govorio s nekim brodovlasnikom - debeljkom u bijelu prsluku, koji je, kako se činilo, mislio da spremam neku prijevaru. »Ne znam kakvog vi luđaka tražite«, kaza mi taj, »ali upravo sam sada zabavljen poslom. Do viđenja.« Bilo mi je da ga zgrabim objema rukama i da ga bacim kroz prozor njegova ureda. Ali to nisam učinio. Bio sam blag kao kakav župnik. »Razmislite o tome«, rekoh mu. »Promozgajte to dobro. Posjetit ću vas sutra.« On promrmlja da »čitav dan neće biti kod kuće«. Na stubama umalo da nisam od jada razlupao glavu o zid. Ovaj kapetan Robinson može vam to potvrditi. Bilo je strašno misliti na sav onaj dragi izmet, kako leži beskorisno na suncu - na gnojivo od kojega bi šećerna trska porasla do neba visoko. Budućnost Queenslanda! Budućnost Queenslanda! A u Brisbaneu, kamo sam otišao da posljednji put okušam sreću, nazvaše me luđakom. Ti idioti! Jedini pametan čovjek kojega sam susreo bio je kočijaš koji me je vozio naokolo. Mora da je to bio neki propali gizdelin. Hej! Kapetane Robinsone! Vi se sjećate da sam vam pričao o svom kočijašu u Brisbaneu - zar ne? Taj je prijan imao izvanredno oko za pravo značenje stvari. On je sve to shvatio u tili čas. Bio je pravi užitak razgovarati s njim. Jedne sam se večeri, nakon đavolskog dana među brodovlasnicima, osjećao tako loše da sam rekao: »Moram se opiti. Dođite sa mnom; moram se opiti, ili ću poludjeti.« »Idem s vama«, reče on. »Hajdemo!« Ne znam što bih učinio bez njega. Hej, kapetane Robinsone!« On lupi svoga ortaka po rebrima. »Hi! Hi! Hi!« smijao se starac gledajući besciljno niz ulicu, a zatim je sumnjičavo upro u me svoje tužne, mutne zjenice... »Hi! Hi! Hi!« Još se teže naslonio na suncobran i spustio pogled na tlo. Ne treba ni reći da sam se već više puta htio udaljiti, ali mi je Chester osujetio svaki pokušaj, uhvativši me jednostavno za kaput. »Još samo trenutak.« Došla mi neka misao. »Koja je vaša paklenska namjera?« planem napokon »Mislite li, možda, da ću se ja udružiti s vama?...« »Ne, ne, prijane
moj. Prekasno je, sve kad biste i htjeli. Dobili smo parobrod.« »Dobili ste sjenu nekog parobroda«, rekoh. »Dosta dobro za početak - ne bi ni imalo nikakva smisla da tražimo nešto bolje. Je li tako, kapetane Robinsone?« »Ne! Ne! Ne!« zagrakće stari ne dižući oči, a staračko drhtanje njegove glave posta gotovo strastveno od odlučnosti. »Čini mi se da vi poznate onoga mladića«, reče Chester kimnuvši prema ulici iz koje je Jim već odavno iščeznuo. »On je sinoć s vama večerao u hotelu Malabar - tako su mi rekli.« Rekoh da je to istina, a on napomene da i on voli živjeti bogato i otmjeno, samo što zasad mora štedjeti svaki penny - »nijedan nije suvišan za posao! Nije li tako, kapetane Robinsone?« Pri tom raširi svoja ramena i pogladi svoj kratak i debeli brk, dok se čuveni Robinson, kašljući kraj njega, hvatao sve više i više ručke svoga suncobrana i doimao se kao da će se sad mučke raspasti u hrpu starih kostiju. »Vidite, ovaj moj stari prijan ima sav novac«, prošapta Chester povjerljivo. »Moji su novci otišli dok sam pokušavao započeti taj prokleti posao. Ali počekajte malo, počekajte samo. Sretno je vrijeme već na pomolu«... Činilo se da se najednom začudio znakovima nestrpljivosti koje sam pokazivao. »Oh, do vraga!« poviče on. »Ja vam pričam o nečemu najdivnijem što je ikada postojalo, a vi...« »Imam neki sastanak«, branio sam se slabo. »Pa što zato?« reče on iskreno iznenađen, »odgodite ga!« »To upravo sada i činim«, odgovorim; »ne bi li najbolje bilo da mi smjesta kažete što želite?« »Mogao bih kupiti dvadeset hotela poput ovoga«, progunđa on sam za se, »zajedno sa svim gostima koji se u njemu hrane - dvadeset bih ga puta mogao kupiti.« On živo digne glavu. »Treba mi onaj mladić.« »Ne razumijem vas«, rekoh ja. »On nije više ni za što, zar ne?« reče Chester odrješito. »Ne znam ništa o tome«, branio sam se. »Kako ne, pa vi ste mi sami rekli da je on to uzeo k srcu«, tvrdio je Chester. »Zaista, po mom je mišljenju čovjek koji... Uostalom, on i ne može mnogo vrijediti; ali ja, eto, tražim nekoga, a upravo sam našao nešto što bi mu moglo odgovarati. Ja ću ga zaposliti na svom otoku.« On značajno kimne glavom. »Iskrcati ću tamo četrdeset kulija - pa makar ih morao ukrasti. Netko mora raditi ono. Oh! Ja mislim da se svojski prihvatimo posla: drvena koliba, krov od valovitog lima - našao sam čovjeka u Hobartu, koji će mi na šest mjeseci potpisati mjenicu za građevni materijal. Našao sam ga. Časne mi riječi! A onda ostaje još pitanje opskrbljivanja vodom. Morat ću se razletjeti na sve strane i pronaći nekoga tko će mi dati na vjeru pet-
šest starih limenih cisterna. Trebat će skupljati kišnicu, zar ne? To neka bude njegova briga. Imenovat ću ga vrhovnim gospodarom nad kulijima. Dobra ideja, zar ne? Što vi kažete na to?« »Prođu i čitave godine da na Walpole ne padne ni kap kiše«, rekoh i odviše zaprepašten a da bih se nasmijao. On se ugrize za usnu, činilo se da se zbunio. »No pa dobro, ja ću već nešto urediti - ili ću dovoziti potrebnu zalihu vode. Neka bijes nosi takve trice! Nije pitanje u tome.« Ne odgovorih ništa. U mašti načas zamislim Jima kako stoji na kamenoj hridi bez hladovine, do koljena u ptičjem izmetu, u ušima mu odzvanjaju krikovi morskih ptica, nad glavom mu užarena sunčana kugla, a prazno nebo i prazni ocean, dokle god mu oko seže, samo su jedno neprekidno treperenje i vrenje od silne vrućine. »Ja ne bih ni svome najgorem neprijatelju savjetovao...«, počeh. »Što je vama, čovječe?« poviče Chester. »Ja ću mu dati lijepu plaću - to jest, čim stvar pođe svojim tokom, razumije se. Pa to je baš isto tako lako kao i rasjeći panj... Rada upravo nikakva, a imat će dva revolvera, svaki sa šest metaka za pojasom... On se sigurno neće bojati ničega što bi moglo učiniti četrdeset kulija - ta tu su dva revolvera sa šest metaka, a on je jedini naoružan čovjek! To je mnogo bolje nego što se čini. Pomozite mi da ga nagovorim.« »Neću!« povičem. Stari Robinson podigne načas žalosno svoje krmeljive oči, a Chester me pogleda s beskrajnim prezirom. »Vi mu dakle nećete dati taj savjet?« izusti on polagano. »Ne, nipošto«, odgovorih tako ogorčeno, kao da je od mene tražio pomoć da nekoga ubije. »Štoviše, siguran sam da on ne bi ni pristao. On je strahovito poražen, ali još nije lud, koliko ja znam.« »Nije više ni za što na zemlji«, razmišljao je Chester naglas. »On bi upravo bio prikladan za me. Kad biste vi samo mogli gledati stvari onakve kakve one jesu, vidjeli biste da je to upravo ono što njemu odgovara. A osim toga... Pa to je najsjajniji, siguran uspjeh...« Najednom se rasrdi. »Moram naći nekoga. Do vraga!...« Udari nogom i neprijazno se nasmiješi. »Bilo kako bilo, mogu zajamčiti da otok neće pod njim potonuti - a čini mi se da je on u tom pogledu slabo osjetljiv.« »Do viđenja«, rekoh osorno. Chester me je gledao kao da sam neki neshvatljiv luđak... »Moramo krenuti, kapetane Robinsone«, zakriješti najednom u starčevo uho. »Oni parsijski posrednici čekaju na nas da zaključimo pogodbu.« Čvrsto uhvati svog ortaka pod ruku, okrene ga na drugu stranu i neočekivano mi se naceri preko njegova ramena. »Htio sam mu načiniti uslugu«, tvrdio je izrazom i tonom od
kojega mi je krv uzavrela. »Nemam za što da vam zahvalim - u njegovo ime«, odvratim. »Oh! Vi ste vraški zagrižljivi«, cerio se Chester, »ali vi ste kao i ostali ljudi. Uvijek ste u oblacima. Vidjet ćemo što ćete vi učiniti s njim!« »Ne znam hoću li uopće nešto s njim učiniti.« »Vi ne znate?« reče on ljuto; njegov se sijedi brk naježio od srdžbe, a uza nj je slavni Robinson, podupirući se svojim suncobranom, stajao, okrenuvši mi leđa, strpljivo i mirno kao kakav izmožden fijakerski konj. »Ja nisam našao otoka s ptičjim izmetom«, odvratih. »Vjerujem, da ga ne biste vidjeli ni onda kad bi vas netko doveo za ruku ravno do njega«, odgovori on brzo, »a na ovom je svijetu tako da najprije morate nešto vidjeti, a tek onda to možete iskoristiti. Morate to vidjeti potpuno, ni manje, ni više.« »A treba naći i ljude, koji će to također vidjeti«, natuknem, bacivši pogled na pogrbljena leđa pokraj njega. Chester me pogleda dašćući od bijesa. »Njegove su oči dosta dobre - ne brinite se vi za to. Nije on neko štene.« »Oh, ne, to nikako nije!« »Hajdemo, kapetane Robinson!« zaviče s nekom vrstom silovita poštovanja sagnuvši se do oboda starčeva šešira; Sveti Užas u znak pokornosti malo poskoči. Čekala ih je sjena nekog parobroda i sreća na onom lijepom otoku! Doimali su se kao neki čudan par argonauta. Chester je, stasit i pristao, koračao polagano i s pobjedničkim izrazom lica; a onaj se drugi, dugačak, mršav i malaksao, grčevito držao njegove ruke i vukao svoje iznemogle noge s očajničkom žurbom.«
XV Nisam mogao odmah potražiti Jima samo zato što sam doista imao ugovoren sastanak, koji nisam smio propustiti. A onda me, tako je zla kob, eto, htjela, u uredu moga agenta zadržao neki čovjek koji je upravo stigao s Madagaskara i donio lijep plan za sjajan, unosan posao. Bila je riječ o nekoj stoci, o nekom streljivu i o nekom knezu Ravanalu; ali glavni je pokretač cijeloga posla bila glupost nekog admirala - admirala Pierrea, mislim. Sve se vrtjelo oko toga, a moj prijan nije mogao naći dovoljno jakih riječi da izrazi svoje pouzdanje. Oči su mu bile kao kugle, a virile su iz glave i sjajile se kao u ribe, na čelu je imao kvrge, a dugačka mu je kosa bila začešljana prema natrag bez razdjeljka. Imao je omiljelu frazu, koju je neprestano pobjednički ponavljao: »Moja je lozinka: minimum rizika uz maksimum dobitka. Znate li?« Zbog njega me zaboljela glava, pokvario mi je objed, ali je svejedno od mene dobio ono što je želio. Čim sam ga se otresao, uputio sam se ravno prema obali. Ugledao sam Jima gdje se naslanja na ogradu na pristaništu. Tri su urođenička lađara, koja su se svađala oko svote od pet ana 9 , užasno galamila tik do njega. Nije me čuo da dolazim, ali se okrenuo kao da ga je laki dodir moga prsta trgnuo iz duboke zamišljenosti. »Promatrao sam«, promuca. Ne sjećam se što sam ja rekao, svakako ništa osobito, ali se on nije protivio tome da me prati do hotela. Pošao je sa mnom poslušno kao djetence pokorna izraza lica, bez ikakvih objašnjavanja, gotovo kao da me je čekao da dođem po njega i odvedem ga sa sobom. Ta njegova pokornost nije me morala iznenaditi toliko koliko me iznenadila. Na čitavoj kugli zemaljskoj, koja se nekima čini silno velika, a koju drugi vole smatrati manjom i od zrna gorušice, on nije imao mjesta kamo bi se mogao - kako da kažem? - kamo bi se mogao povući. To je prava riječ! Povući se - biti sam sa svojom samoćom. Hodao je kraj mene sasvim mirno, gledajući amo-tamo, a jedanput je okrenuo i glavu da pogleda za nekim arapskim ložačem u jahaćem kaputu zaokruženih skutova i u žućkastim hlačama, kojemu je crno lice imalo svilenast sjaj poput grumena kamenog ugljena. Ja ipak sumnjam da je on išta vidio, pa čak i da
je cijelo vrijeme bio svjestan moje nazočnosti, jer, da ga ja nisam ovdje gurnuo nalijevo, ili ondje povukao nadesno, mislim da bi on išao ravno naprijed u bilo kojem pravcu, sve dok ga ne bi zaustavio kakav zid ili neka druga zapreka. Doveo sam ga u svoju sobu i smjesta sjeo da pišem pisma. To je bilo jedino mjesto na svijetu (osim, možda, Walpoleova grebena - ali taj nije bio tako pri ruci) gdje se on mogao prepustiti sam sebi, ne brinući se za sav ostali svemir. Ona prokleta rasprava - kako ju je nazvao - nije ga načinila nevidljivim, ali ja sam se ponašao upravo tako kao da je nevidljiv. Čim sam sjeo, sagnuo sam se nad pisaći stol poput nekog srednjovjekovnog pisara i bio, iako pun zebnje, potpuno miran, samo mi se micala ruka koja je držala pero. Ne mogu reći da sam se bojao, ali sam sigurno bio tako tih kao da u sobi ima nešto opasno, što će se na prvi moj pokušaj kretnje spremno baciti na me. U sobi nije bilo mnogo pokućstva - vi znate kakve su te hotelske sobe - nekakav krevet s baldahinom, a nad njim mreža protiv komaraca, dva ili tri stolca, stol na kojem sam pisao, goli pod. Staklena su se vrata otvarala na verandu nad stubištem, a on je stajao okrenuvši se licem prema njoj i proživljavao teške časove najpotpunije povučen u se. Spuštao se sumrak; zapalio sam svijeću štedeći kretnje što sam najviše mogao, i tako oprezno kao da činim nešto nedopušteno. Nema sumnje da mu je u tom času bilo vrlo teško, a isto tako i meni, meni čak toliko te sam, moram priznati, poželio da ode do vraga ili barem na Walpoleov greben. Jedanput sam ili dvaput pomislio da je Chester, napokon, onaj čovjek koji bi, možda, uspješno znao riješiti tako nesretan slučaj. Taj je čudni idealist smjesta pronašao način kako da ga praktično upotrebi - i to, tako reći, nepogrešivo. To vas je moglo ponukati da pomislite kako on, možda, doista može vidjeti pravo lice onih stvari što se ljudima, koji nemaju toliko mašte, čine tajanstvene ili krajnje beznadne. Pisao sam i pisao; likvidirao sam sve zaostatke svoje korespondencije, a onda sam nastavio s pisanjem ljudima koji nisu imali nikakva razloga da od mene očekuju neko brbljavo pismo o nečemu sasvim nevažnom. Pokadšto bih kradimice pogledao na Jima. On je stajao nepomično na svome mjestu, ali su se njegova leđa grčevito tresla, a ramena žestoko trzala. Borio se, borio se - i to najviše da dođe do daha, kako se činilo. U masivnim sjenama, što ih je ravni plamen svijeće bacao sve na jednu stranu, činilo se da živi neka tmurna svjetlost; nepomično se pokućstvo mojim potajnim pogledima činilo kao da pozorno motri. Moja je mašta usred moga marljivog drljanja počela raditi i - premda je, kad bi
načas prestalo škripanje moga pera, u sobi vladao potpuni mir i tišina - ja sam osjećao onu duboku uznemirenost i pobrkanost misli koju uzrokuje neka žestoka i opasna prijetnja - neka silna oluja na moru, na primjer. Neki od vas možda znaju što time želim reći - mislim naime tjeskobu, tugu i razdraženost, pomiješanu s nekom vrstom straha koji se u nas šulja - koji nije ugodno priznati, ali koji našoj izdržljivosti daje tihu, naročitu vrijednost. Ne tvrdim da imam ikakvih zasluga za to što sam odolijevao žestini Jimovih uzbuđenja; ta mogao sam naći utočište u pismima, a da je bilo potrebno, bio bih mogao pisati i nepoznatim osobama. Najednom, kad sam uzimao novi list papira, začujem tihi zvuk, prvi zvuk koji je, otkako smo se zajedno zatvorili u onu sobu, u polutamnoj tišini dopro do mojih ušiju. Ostao sam miran, ne dižući glave, ne mičući ruke. Oni, koji su sjedili uz bolesnički krevet, čuli su takve slabe zvukove u tišini noćnih bdjenja, zvukove koji se otimaju iz izmučena tijela, iz umorne duše. Jim gurne staklena vrata s takvom snagom da su zazvečala sva stakla; iziđe na verandu, a ja zadržah dah, ćuleći uši i ne znajući što sam zapravo očekivao da ću čuti. Doista je odviše primao k srcu onu praznu formalnost, koja se Chesterovoj strogoj kritici nije činila vrijedna da se na nju obazire čovjek sposoban da vidi stvari onakve kakve one jesu. Prazna formalnost, komad pergamenta. Dobro, dobro. No što se tiče onoga nepristupačnog skladišta ptičjeg izmeta, to je bila sasvim druga priča. Zbog nje vam, to je barem shvatljivo, može puknuti srce. Slabi zvuk od nekoliko glasova, izmiješanih sa zvukom srebra i stakla, dopre iz blagovaonice pod nama; kroz otvorena je vrata vanjski rub svjetla moje svijeće lako dodirivao njegova leđa; vani je sve bilo crno; on je stajao na rubu neizmjerne tame kao neki osamljeni lik na obali mračna i beznadnog oceana. U njemu se nalazi Walpoleov greben - to je istina - jedna točka u tamnoj praznini, slamčica za čovjeka koji se utapa. Moja samilost za Jima pobudi u meni misao kako ne bih želio da ga u tom času vidi njegova rodbina. Pa i za mene je to bilo teško. Drhtanje mu nije više trzalo ramena, stajao je ravno kao strijela, jedva vidljiv i miran, a značenje je njegova mira padalo na dno moje duše kao što olovo pada u vodu, i bilo mi je tako teško te sam načas od srca poželio da mi ne preostane druga mogućnost nego da platim troškove za njegov pogreb. Pa i sam je zakon s njim svršio. Pokopati ga bila bi laka ljubaznost! To bi se tako dobro slagalo sa životnom mudrosti; ukloniti ispred očiju sve što podsjeća na našu ludost, na našu slabost, na našu smrtnost, sve što smeta
našem uspjehu - uspomenu na poraze, tragove vječnog strahovanja, lešine naših pokojnih prijatelja. Možda je on to odviše primio k srcu. Ako je tako, onda - Chesterova ponuda... U tom času uzeh novi list i počeh odlučno pisati. Između njega i tamnog oceana nije bilo ničega osim mene. Osjećao sam neku odgovornost. Ako ja progovorim, hoće li taj nepomični i napaćeni mladić skočiti u tamu - uhvatiti se za slamku? Spoznao sam kako ti katkada može biti teško samo i pisnuti. U izgovorenoj je riječi neka sudbonosna moć. A zašto, do vraga, ne bi i bila? pitao sam se uporno, ne prestajući pisati. Odjednom mi se na praznoj strani papira, pod samim šiljkom moga pera, ukažu dva lika, Chesterov i njegova prastara ortaka, oba vrlo jasna i potpuna, kako koračaju i kreću se, kao da se odrazuju u vidnom polju neke optičke sprave. Promatrao sam ih neko vrijeme. Ne! Oni su odviše nestvarni i odviše usijane glave, da bi se smjeli umiješati u ma čiju sudbinu. A riječ seže daleko - veoma daleko - prouzrokuje uništenje u vremenu, kao što ga tane uzrokuje u prostoru kroz koji leti. Ne rekoh ništa; a on, vani, okrenuvši leđa svjetlosti, kao da su ga svi nevidljivi dušmani čovječanstva svezali i začepili mu usta, nije se ni micao, niti je progovarao.
XVI Dolazilo je vrijeme u kojemu ću doživjeti da vidim kako ga ljudi vole, kako mu vjeruju, kako mu se dive, kako je oko njegova imena nastala legenda o snazi i hrabrosti, kao da je on čovjek junačkoga kova. To je istina, vjerujte mi, isto onako istina kao što ja ovdje sjedim i ututanj pričam o njemu. On je imao sposobnost da jednim pogledom uoči lice svojih želja i oblik svojih snova, dar bez kojega svijet ne bi poznavao ni ljubavnika ni pustolova. U prašumi je stekao mnogo časti i neku arkadijsku sreću (neću govoriti o njegovoj neovisnosti), i bio je time zadovoljan upravo kao što bi netko drugi bio zadovoljan čašću i arkadijskom srećom na gradskim ulicama. Blaženstvo se, blaženstvo - kako da to kažem? - ispija iz zlatne čaše na svakoj zemljopisnoj širini; njegov okus stoji do vas - samo do vas - i vi ga možete učiniti onoliko opojnim koliko vam se svidi. Jim je bio čovjek one vrste koja ispija do dna, kako to možete razabrati iz onoga što ste već čuli. Našao sam ga, ako i ne sasvim opijena, a ono barem zajapurena od eliksira što ga je okusio. Nije to on postigao odmah. Proveo je, kako znate, svoje doba kušnje među paklenskim trgovcima, opskrbljivačima brodova; za to je vrijeme on patio, a ja se mučio zbog - zbog - svoga povjerenja u njega - recimo tako. Ne znam jesam li sam potpuno miran sada, pošto sam ga vidio u njegovu punom sjaju. To je bilo posljednji put što sam ga vidio - u jakom osvjetljenju, kao vladara, a ipak u potpunom skladu s njegovom okolinom - sa životom šuma i životom ljudi. Priznajem da me se to dojmilo, ali moram sam sebi reći da to napokon nije neki trajni dojam. Štitila ga je njegova osamljenost, bio je jedini predstavnik više rase, u uskom dodiru s Prirodom, koja uz tako lake uvjete ostaje vjerna svojim ljubavnicima. Ali ja ne mogu pred svojim očima učvrstiti tu sliku njegove sreće. Uvijek ću ga se sjećati onako kako sam ga vidio kroz otvorena vrata svoje sobe, kad je, možda, odviše uzimao k srcu gole posljedice svoje nedaće. Drago mi je, dakako, što je neko dobro - pa čak i neki sjaj -
proizišao iz mojih nastojanja, ali mi se katkada čini kako bi za moj duševni mir bilo bolje da nisam stao između njega i Chesterove prokleto plemenite ponude. Pitam se što bi njegova bujna mašta učinila od Walpoleova grebena - te najbeznadnije napuštene mrvice kopna na površini voda. Nije vjerojatno da bih ikada za to čuo, jer vam moram ispričati da je Chester, pošto je doplovio u neku australsku luku da zakrpa svoj pomorski anakronizam, opremljen jedrima, otplovio na Pacifik s posadom od dvadeset i dva momka u svemu, i da je jedina vijest, koja može imati neke veze s tajnom njegove sudbine, bila vijest o orkanu za koji se misli da se na svom putu, otprilike mjesec dana kasnije, dotaknuo i Walpoleovih pličina. Nikada se nije otkrio ni najmanji trag tim argonautima; nijedan zvuk nije dopro iz one pustoši. Finiš! Pacifik je najšutljiviji od svih živih i strastvenih oceana; i ledeni Antarktik zna čuvati tajnu, ali je u tome više kao neki grob. A ima neki blaženi osjećaj konačnog svršetka u toj šutljivosti, osjećaj koji ćemo spremno svi mi, više-manje iskreno, priznati, jer što je inače ono što čini da je misao na smrt podnošljiva? Kraj! Finiš! Moćna riječ, koja izgoni iz kuće života sablasnu sjenu sudbine. To je ono za čim ja - bez obzira na sve što sam vlastitim očima vidio, i o čemu me je on sam ozbiljno uvjeravao - žalim kad se osvrnem na Jimov uspjeh. Dok traje život, ima i nade, to je istina, ali ima i straha. Ne mislim time reći da se kajem zbog svoga čina, niti ću tvrditi da zbog toga noću ne mogu spavati, ali mi se nameće misao da je on odviše vodio računa o svojoj nesreći, a bila je važna samo krivnja. On meni nije bio - ako tako smijem reći - jasan. Nije bio jasan. A sumnjam da je bio jasan i samome sebi. U njega su bili krasna osjetljivost, krasni osjećaji, krasne čežnje - neka vrsta sublimirane, idealizirane sebičnosti. Bio je - ako mi dopustite da se tako izrazim - prekrasan; prekrasan - i vrlo nesretan. Malo surovija priroda ne bi podnijela taj napor - ona bi morala popustiti sama sebi - i to s uzdahom, s gunđanjem, ili čak s hihotom; a još surovija priroda bila bi neranjivo nesvjesna i potpuno ravnodušna. Ali Jim je bio odviše zanimljiv ili odviše nesretan da bude bačen na ulicu ili čak izručen Chesteru. To sam osjećao dok sam sjedio neprestano sagnut licem nad papirom, a on se u mojoj sobi borio i dahtao, nastojeći da dođe do daha na onaj užasan skriveni način; osjetio sam to kad je on pohitao na verandu kao da će se strmoglaviti - a nije to učinio; osjećao sam to sve više
i više cijelo ono vrijeme što je stajao vani, ističući se, slabo osvijetljen, na pozadini noći, kao da stoji na obali nekoga tamnog i beznadnog mora. Iznenadna me snažna tutnjava primora da podignem glavu. Činilo se da se taj šum gubi u daljini, i najednom oštar i žestok blijesak padne na slijepo lice noći. Činilo se da to postojano sijevanje i bliještanje traje neizmjerno dugo. Tutnjava groma neprestano je jačala, a ja sam gledao na Jima kako, jasan i crn, čvrsto stoji na obali tog mora svjetlosti. U času se najjačeg blijeska uz najžešću lomljavu opet rasprostre mrak, a Jim iščezne pred mojim zabliještenim očima tako potpuno, kao da je smrskan u atome. Prostruji neki silovit uzdah; činilo se da neke bjesomučne ruke čupaju grmove, da drmaju vršcima stabala, lupaju vratima, lome stakla na prozorima duž čitava pročelja zgrade. On uđe, zatvori za sobom vrata i nađe me sagnuta nad stolom; nemir, koji me nenadano obuzeo pri pomisli što li će reći, bio je doista velik i prelazio već u strah. »Biste li mi dali cigaretu?« upita. Gurnem prema njemu kutiju cigareta ne dižući glave. »Moram - moram - pušiti«, promrmlja. Odlanulo mi. »Samo čas«, odvratim veselo. On načini nekoliko koraka amo-tamo. »Prošlo je«, čuo sam ga gdje kaže. Jedan jedini udaljeni udarac groma zaori s mora kao top koji javlja pogibelj. »Ljetos monsun dolazi rano«, napomene Jim negdje iza mene običnim glasom, kao da razgovara. To me ohrabri da se okrenem, pa sam to i učinio čim sam napisao adresu na posljednjem pismu. On je pohlepno pušio usred sobe, i, premda je čuo da sam se pomaknuo, stajao je neko vrijeme okrenuvši mi leđa. »Eto - ja sam to sasvim lijepo izdržao«, reče naglo se okrenuvši. »Nešto je otplaćeno, ne mnogo. Pitam se što još ima doći«. Njegovo lice nije odavalo nikakva uzbuđenja, samo se činilo malo potamnjelo i naduveno, kao da zadržava dah. Smiješio se, da tako kažem, nekako preko srca, i nastavio, dok sam ja u njega gledao bez riječi... »Hvala vam, uostalom - vaša soba - baš prikladna - za jadnika - ovako poražena«... Kiša je u vrtu pljuštila i šuštala; neki je žlijeb (mora da je u njemu bila rupa) izvodio upravo pred prozorom kao neku parodiju bolne tužaljke, smiješno jecajući i klokoćući svoje jadikovke, koje bi se na mahove grčevito prekidale i stišavale... »Kao neki mali zaklon«, promrmlja Jim i zašuti. Blijesak dalekog sijevanja uleti kroz crni okvir prozora i izgubi se bez ikakve buke. Razmišljao sam kako bi bilo najbolje da mu se približim (nisam htio da opet budem odbačen), kadli se on malo nasmije. »Sad nisam
ništa bolji od skitnice«... Komadić cigarete dimio se među njegovim prstima... »bez ijednog - jedinog...« izgovarao je tiho, »pa ipak ...« Stane. Kiša je padala s udvostručenom žestinom. »Jednoga se dana čovjek mora namjeriti na neku sretnu priliku, da sve opet dobije natrag. Mora!« prošapta, razgovijetno, zureći u moje cipele. Nisam pravo znao što to on toliko želi dobiti natrag, za čim tako užasno žali. Mora da je to bilo tako mnogo, te mu je bilo nemoguće izreći. Komad magareće kože, kako je rekao Chester... Ispitivački je pogledao u me. »Možda. Ako vam život bude dovoljno dug«, promrmljah kroz zube bezrazložno zagrižljivo. »Nemojte previše računati na to.« »Jupitra mi! Čini mi se kao da me nikada više ništa ne može pogoditi«, reče s nekim sumornim uvjerenjem. »Ako me ovaj događaj nije mogao dotući, onda se ne moram bojati da neću imati dosta vremena kako bih se - digao i kako...« on pogleda uvis. Padne mi na um da se od takvih ljudi kao što je Jim novači ona velika vojska zanemarenih i zalutalih, ona vojska koja stupa i ulazi u sve žljebove zemlje. Čim napusti moju sobu, taj »mali zaklon«, on će zauzeti svoje mjesto u redovima te vojske i počet će koračati prema bezdanu ponora. Ja barem nisam imao obmana, ali sam ipak, čas prije, upravo ja bio onaj koji je toliko vjerovao u moć riječi, a sada sam se bojao govoriti, isto onako kako se netko ne usuđuje da se makne, od straha da ne bi izgubio svoje sklisko uporište. Samo onda kad se pokušavamo uhvatiti ukoštac s istinskom nevoljom nekoga drugog čovjeka, spoznajemo kako su neshvatljiva, nesigurna i nejasna ona bića koja dijele s nama pogled na zvijezde i sunčanu toplinu. Čini ti se kao da je samoća neki težak i prijeko potreban uvjet života; vanjština od mesa i krvi, u koju su uprte naše oči, raspada se čim za njom ispružimo ruku, a ostaje samo hiroviti, neutješljiv i varavi duh koji nijedno oko ne može slijediti, nijedna ruka uhvatiti. Šutio sam od straha da ga ne izgubim, jer mi je najednom i s nerazjašnjivom snagom sinulo kako nikada neću samome sebi oprostiti ako ga pustim da mi umakne i nestane u tami. »Dobro. Hvala - još jednom. Vi ste bili - no - neobično - uistinu nema riječi za to... Neobično! Ne znam zašto, iskreno govoreći. Bojim se da ne osjećam onu zahvalnost koju bih osjećao da me sve to nije tako surovo zaskočilo. Jer zapravo... vi, vi sami...« Zamucao se. »To je moguće«, upadnem. On se namršti.
»Ipak, čovjek osjeća neku odgovornost.« Motrio me kao soko. »A i to je istina«, rekoh. »Dobro. Ja sam to izdržao do kraja i nikome neću dopustiti da mi to dobacuje u lice - a da - a da to - ne primim za zlo.« On stisne šaku. »Takvi ste vi, dakle«, rekoh sa smiješkom - prilično neveselim, bog mi je svjedok - ali on me je ipak gledao neprijateljski. »To je moja stvar«, reče. Izraz se neukrotive odlučnosti pojavi na njegovu licu, ali brzo nestane kao neka beznačajna i prolazna sjena. Čas zatim izgledao je opet kao dragi, dobar dječak u neprilici, kao i prije. Odbaci cigaretu. »Zbogom«, reče s naglom žurbom čovjeka koji se predugo zadržao, a čeka ga neki hitan posao; ali zatim jednu ili dvije sekunde ne načini ni najmanje kretnje. Kiša je pljuštala žestoko i neprekidno poput razorne bujice i šumjela neobuzdanim i silovitim bijesom, koji doziva u pamet slike srušenih mostova, iščupanih stabala, podrovanih planina. Nitko ne bi mogao prkositi toj silnoj i bijesnoj bujici što se, kako se činilo, lomila i u vrtlozima razbijala o sumornu tišinu u kojoj smo se mi nesigurno zaklonili kao na nekom otoku. Probušeni je žlijeb krčao, izlijevao se, bljuzgao i šikljao odvratno smiješno, poput plivača koji se bori za svoj život. »Kiša pada«, progovorim, »a ja...« »Svejedno, bila kiša ili sunce«, počne on odsječno, prekine se i pođe k prozoru. »Pravi potop«, promrmlja Jim malo zatim i nasloni čelo na staklo. »A i tamno je.« »Jest, vrlo tamno«, rekoh. On se okrene na petama, prođe preko sobe i već je doista otvorio vrata koja vode na hodnik, prije nego što sam skočio sa stolca. »Čekajte!« povičem, »hoću da vas...« »Večeras ne mogu više večerati s vama«, dobaci mi, stupivši već jednom nogom iz sobe. »Nemam ni najmanje namjere da vas pozovem«, viknem. Nato on povuče nogu natrag, ali ostane nepovjerljivo na pragu. Nisam gubio vrijeme na to da ga ozbiljno preklinjem neka ne bude bezuman, nego sam mu rekao neka uđe i zatvori vrata.
XVII Napokon uđe, ali mislim da ga je na to najviše prisilila kiša; upravo je tada padala s razornom žestinom, koja se postupno stišavala dok smo razgovarali. Njegovo ponašanje bijaše veoma mirno i staloženo; doimao se kao čovjek koji je od prirode šutljiv, i kojim je ovladala jedna jedina misao. Govorio sam o materijalnoj strani njegova položaja; cilj mi je bio samo da ga spasim od ponizivanja, propasti i očaja, koji u daleku svijetu tako brzo navale na čovjeka bez prijatelja i bez doma; nagovarao ga da primi moju pomoć; dokazivao mu razborito; ali svaki put, kad bih pogledao u to zamišljeno, glatko lice, tako ozbiljno i tako mladenačko, osjetio bih sav zbunjen da ja nisam na pomoć nego prije na smetnju nekoj tajanstvenoj, neobjašnjivoj, neopipljivoj težnji njegove ranjene duše. »Pretpostavljam sa sigurnošću da hoćete jesti, piti i spavati kao sav ostali svijet«, sjećam se da sam rekao razdraženo. »Vi kažete da nećete primiti novac koji vam duguju«... Umalo da nije i kretnjom pokazao kako se zgraža, koliko to uopće mogu pokazati ljudi njegove vrste. (Dugovali su mu kao kormilaru »Patne« plaću za tri tjedna i pet dana). »Dobro, to je premalo da bi vam išta moglo značiti, ali što ćete sutra? Kamo ćete se okrenuti? Vi morate živjeti...« »Nije u tome pitanje«, bio je odgovor koji mu je poluglasno izmaknuo. Nisam se na to obazirao, nego sam i dalje pobijao ono što mi se činilo da su samo skrupule pretjerane osjetljivosti. »Iz svih opravdanih razloga«, zaključio sam, »vi morate dopustiti da vam pomognem.« »Vi to ne možete«, reče on veoma jednostavno i prijazno, čvrsto prianjajući uz neku duboku misao, koju sam samo nejasno mogao razabrati da svjetluca, kao što se u tami razabire kakva mlaka, ali sam očajavao što joj se nikada neću moći toliko približiti da je dosegnem. Promatrao sam njegov snažan i skladni stas. »Ja mogu, razumije se«, rekoh, »pomoći samo vašem tijelu, onome što mogu vidjeti. Ne uobražavam sebi da činim nešto više.« On skeptično strese glavom i ne gledajući me. Raspalim se. »Ali ja to mogu«, zaintačim. »Ja mogu učiniti čak i više. Ja i činim više. Ja vam dajem s povjerenjem...« »Novac...« počne on. »Časne mi riječi, vi zaslužujete da vas čovjek pošalje k vragu«, povičem, gradeći se
ogorčeniji nego što sam bio. On se iznenadi, nasmiješi se, a ja i opet navalim. »O novcima tu uopće i nije riječ. Odviše ste površni«, rekoh (a u isto sam vrijeme mislio u sebi: »Dobro, evo ti! A možda je, uostalom, i površan«), »Evo pismo, koje bih htio da uzmete. Pišem nekom čovjeku, od kojega nikada nisam tražio nikakve usluge, a pišem mu o vama izrazima kakve se čovjek usuđuje upotrijebiti jedino onda kad govori o prisnom prijatelju. Bez sustezanja jamčim za vas. Eto što činim. I doista, ako vi samo malko hoćete da promislite što to znači...« Jim digne glavu. Kiša je prestala; samo je žlijeb jednako ronio suze uz besmisleno »kap-kap« pred prozorom. Bilo je vrlo tiho u sobi, u kojoj su se sjene zbijale u kutove, daleko od mirnog plamena svijeće što se dizao ravno uvis poput nekoga malog bodeža; po njegovu se licu, činilo se, domalo rasprostro odraz neke blage svjetlosti, kao da već sviće. »Tako mi boga!« uzdahne. »To je plemenito od vas.« Da mi je, rugajući mi se, najednom isplazio jezik, ne bih osjetio gore poniženje. U sebi sam pomislio: »To sam i zaslužio s tom svojom podmuklom varkom.« Njegove su oči sjale ravno u moje lice, ali sam opazio da to nije podrugljiv sjaj. Onda se sasvim iznenada stane sav uzbuđen trzati poput plosnate drvene marionete koja se miče kad joj povučeš konopce. Digne ruke u zrak, a onda ih šumno spusti. Odjednom se sasvim promijeni. »A ja to nikada nisam shvatio«, poviče, ali se onda naglo ugrize za usnu i namršti se. »Kakav li sam glupi magarac bio!« reče veoma polagano, zgražajući se. »Vi ste čovjek!« poviče začas prigušenim glasom, zgrabi moju ruku kao da je tek sada prvi put vidi i smjesta je ispusti. »Pa to je upravo ono što ja - vi - ja...« zamuca se, a zatim, vrativši se na svoje staro, uporno, gotovo bih rekao jogunasto držanje, poče s teškom mukom: »Bio bih neki surovi glupan kad ne bih sada...« a onda mi se učini, da mu se glas lomi. »Ne govorimo više o tome!« rekoh. Gotovo me uznemirio taj izljev osjećaja, kroz koji je probijao neki čudan zanos. Povukao sam, da tako kažem, konopac samo slučajno, a da nisam potpuno poznavao mehanizam te marionete. »Tako mi boga! Vi ste mi doista pomogli. Ne mogu ostati skrštenih ruku. To je baš ono što mi treba...« Pogledavao me je diveći mi se sav zbunjen. »Baš ono što mi treba...« Dakako, to je bilo ono pravo. Kladio bih se deset prema jedan da sam ga spasio od gladi - od one osobite vrste gladi koja je gotovo neizbježno spojena s opijanjem. To je bilo sve. Nisam se, što se toga tiče, nimalo
zavaravao, ali sam se, gledajući ga, s pravom začudio i zapitao kakve li je prirode ona obmana koju je on u tri posljednje minute tako očevidno prigrlio. Gurnuo sam mu u ruke sredstva da se dostojno probija kroz taj ozbiljan život, da ima hranu, piće i zaklon kao sav ostali svijet, a njegova ranjena duša neka poput ptice slomljenih krila odskakuće i odleprša u neku rupu da ondje spokojno umre od iznemoglosti. To je ono što sam mu nametnuo; doista, sasvim malo; ali - gle! - po načinu na koji je to primio, u mutnoj svjetlosti svijeće činilo se to kao velika, nejasna, možda i pogibeljna sjena. »Ne zamjerite mi što ne nalazim prikladnih riječi!« progovori Jim. »Pa što bi tu čovjek i mogao reći? Već ste mi noćas načinili neizmjerno mnogo dobra. Time što ste me slušali - znate. Dajem vam svoju riječ, više sam nego jednom pomislio da će mi tjeme odletjeti s glave...« On se bacao - doslovce se bacao - amo-tamo, gurao ruke u džepove, opet ih izvlačio, natukao kapu na glavu. Nisam imao ni pojma da on može biti tako lakoumno živahan. Pomislio sam na uveli list što ga je zahvatio vihor, a neki me tajanstveni strah, težina neke neodređene sumnje pritiskivala na stolac. Najednom stane kao ukopan, kao da ga je neko nenadano otkriće prikovalo na onom mjestu. »Vi ste mi vratili samopouzdanje«, izjavi ozbiljno. »Oh! zaboga, ne govorite to, dragi moj prijatelju, nemojte!« preklinjao sam ga kao da me je povrijedio. »Dobro dakle. Šutjet ću, i sada i odsada. Ali me ipak ne možete spriječiti da to mislim... Ne zamjerite!... Ja ću vam ipak dokazati...« Pođe k vratima u silnoj žurbi, zasta, obori glavu i dođe natrag, oprezno koračajući. »Uvijek sam mislio, kad bi čovjek mogao početi iznova na čistoj pločici... A sada ste mi... vi... da... u neku ruku dali... čistu pločicu.« Odmahnem rukom, a on iziđe ne osvrćući se; zvuk je njegovih koraka postupno zamirao za zatvorenim vratima - odlučni koraci čovjeka, koji stupa u jasan svijetli dan. Ali ja, ostavljen onako sam sa samotnom svijećom, ja sam ostao u nekom čudnom mraku. Nisam više bio tako mlad da bih na svakom zaokretu mogao vidjeti sjaj koji prati naše neznatne korake u dobro i u zlo. Smiješio sam se pomislivši da je ipak od nas dvojice on zapravo onaj u kojega je svjetlo. I ražalostim se. Čista pločica, nije li tako rekao? Kao da početna riječ sudbine svakoga od nas nije neizbrisivim slovima urezana na tvrdoj površini neke hridi.
XVIII Šest mjeseci kasnije pisao mi je onaj moj prijatelj (bio je to već stariji neženja, cinik, na glasu kao čudak, a imao je ljuštionicu riže); on je, sudeći po toplini moje preporuke, mislio da će mi biti drago to čuti, pa se prilično raspričao o Jimovim savršenstvima. Ona su mu očito bila ugodna i osvojila ga. »Budući da nikada nisam bio kadar u svom srcu osjetiti nešto više od rezignirane snošljivosti za ijedno biće svoje vrste, živio sam dosad sam u kući, koja se čak i u ovome sparnom podneblju može smatrati prevelikom za jednog čovjeka. Od nekog vremena nagovorio sam ga da stanuje sa mnom. Čini se da nisam pogriješio.« Čitajući to pismo, činilo mi se da je moj prijatelj u svom srcu našao za Jima nešto više od snošljivosti - da se tu pojavio početak istinske naklonosti. Dakako, navodio je svoje razloge na karakterističan način. Prvo i prvo, Jim je i u tom podneblju sačuvao svoju svježinu. Kad bi on bio djevojka - pisao je moj prijatelj - čovjek bi mogao reći da cvjeta - da skromno cvjeta - kao ljubičica, ne kao neki od onih kričavih tropskih cvjetova. Živio mu je u kući već šest tjedana, a još ga dosad nije pokušao potapšati po leđima ili ga osloviti sa »stari druže«, ili mu i samo izdaleka natuknuti da je prastari fosil. Nikada se ne upušta u ona mornarska mladenačka blebetanja. Dobroćudan je, ne govori mnogo o sebi i nije, hvala bogu, prepametan - pisao je moj prijatelj. Pa ipak je Jim bio, čini se, dovoljno pametan da može ispravno ocijeniti njegovu duhovitost, a da ga, uz to, zabavlja svojom prostodušnošću. »Na njemu ima još rose, te otkako sam došao na sretnu misao da mu dam sobu u svojoj kući i mjesto za svojim stolom, osjećam se i sam nekako manje uvenuo. Onomadne mu je palo na um da prijeđe preko sobe samo zato da bi mi otvorio vrata, a ja sam se tada osjetio u užem dodiru sa čovječanstvom nego što sam to već godinama bio. Smiješno, zar ne? Dakako, naslućujem da tu mora da ima nešto - neka užasna mala neprilika - o kojoj vi sigurno sve znate - ali ako i doznam da je to nešto strašno ružno, čini mi se da bi mu čovjek mogao i to
oprostiti. Što se mene tiče, vjerujte, nikako ne mogu zamisliti da bi on mogao biti kriv za nešto gore od toga da, recimo, pohara neki voćnjak. Je li ono mnogo gore? Možda ste mi vi to morali i reći; ali ima već tako dugo tome što smo nas dvojica postali sveci, da ste možda već zaboravili kako smo i mi u svoje vrijeme griješili. Možda vas to jednoga dana budem morao upitati, a onda ću očekivati da budete iskreni. Neću ga sam ispitivati, dok još nemam ni pojma što je to. Uostalom, zasad je to baš i prerano. Neka mi on još nekoliko puta otvori vrata!«... Tako moj prijatelj. Meni je to trostruko godilo - zbog Jima što se tako dobro razvija, zbog tona pisma, zbog moje vlastite pronicavosti. Bilo je očevidno da sam znao što radim. Ispravno sam shvatio njegov karakter, i tako dalje. A ako iz toga iskrsne nešto neočekivano i čudesno, što onda? Te sam večeri, ležeći na počivaljci pod platnenim krovom na svojoj krmi (bilo je to u luci Hong Konga), položio u Jimovo ime prvi kamen za kule u oblacima. Otišao sam na kratko putovanje na sjever, a kad sam se vratio, našao sam drugo pismo svoga prijatelja, koje me dočekalo. To je bila prva omotnica pisma koju sam, otvarajući je, poderao. »Nije mi nestala nijedna žlica, koliko zasad znam«, glasio je prvi redak; »nije me zapravo ni zanimalo da bih to istraživao. On je otišao, ostavivši na stolu za doručak malo formalno pisamce kojim se ispričava, a koje je dokaz ili mahnitosti ili bezdušnosti. Vjerojatno i jedno i drugo - a to mi je uostalom svejedno. Dopustite mi da vam kažem, ako biste možda još imali u pričuvi kakve tajanstvene mladiće, da sam ja zatvorio svoju radnju, konačno zauvijek. To je posljednja ekscentričnost koju ću počiniti. Nemojte ni časa pomisliti da mi je i najmanje stalo do njega, ali igrači tenisa za njim veoma žale, a ja sam radi samog sebe u klubu ispričao prilično uvjerljivu laž...« Bacim pismo i počnem prevrtati hrpu pisama na svom stolu, dok ne naiđem na Jimov rukopis. Biste li to uopće vjerovali? Jedan slučaj od stotinu! Ali se taj stoti uvijek desi! Onaj je mali drugi strojar sa »Patne« zapao u više-manje bijedno stanje i dobio je privremeno namještenje kao nadziratelj strojeva u ljuštionici riže. »Nisam mogao podnositi intimnosti te životinjice«, pisao je Jim iz neke morske luke, sedam stotina milja južno od mjesta gdje je trebalo da živi kao bubreg u loju. »Privremeno sam u službi kod trgovaca Egströma i Blakea, opskrbljivača brodova, kao njihov - no, recimo - trgovački posrednik, da taj posao nazovem njegovim pravim imenom. Kao preporuku dao sam im vaše ime, koje oni, dakako, poznaju, ali kad biste im
mogli napisati koju riječ meni u prilog, bilo bi to trajno zaposlenje.« Bio sam potpuno poražen pod ruševinama svojih kula u oblacima, ali sam, dakako, napisao ono što je želio. Još prije kraja te godine moj me novi ugovor nanese na ono mjesto, i tako sam imao priliku vidjeti Jima. On je još bio kod Egströma i Blakea, i mi smo se sreli u prostoriji koju su oni zvali »naša soba za primanje«, a iz koje se ulazilo u skladište. On je upravo u taj čas dolazio s nekog broda na kojemu je bio ugovarao posao, i prišao mi oborene glave, spreman na kavgu. »Što imate reći u svoju obranu?« počeh, čim smo se rukovali. »Ono što sam vam pisao - ništa više«, reče on tvrdoglavo. »Je li onaj brbljao nešto - ili slično?« upitah ga. On me pogleda s tužnim smiješkom. »Oh, ne! Nije. On je samo htio započeti nekakav povjerljiv odnos među nama. Postao bi upravo prokleto tajanstven svaki put kad bih ja došao u ljuštionicu; namignuo bi na me s poštovanjem, kao da mi želi reći: ‘Mi znamo što znamo.’ Bio je paklenski puzav, a intiman -... i sve tako.« Jim se baci na stolac i zagleda se u svoje noge. »Jednog se dana dogodilo da smo bili sami, a on je imao obraza da mi kaže: ‘Dakle, g. James’ - ondje su me zvali g. James, kao da sam sin u onoj kući - ‘evo nas i opet zajedno. Pa ovo je bolje nego onaj stari brod - zar ne?’... Nije li to bilo užasno, eh? Pogledao sam ga, a na licu mu neki izraz sporazumijevanja. ‘Ne treba da se osjećate neugodno, gospodine’, reče mi. ‘Ja umijem prepoznati gentlemana čim ga vidim, i znam kako gentleman osjeća. Svakako, nadam se da ćete me zadržati u ovom poslu. I ja sam proživio teške dane za vrijeme one galame oko stare, trule Patne.’ Tako mi boga! Bilo je užasno. Ne znam što bih bio rekao ili učinio da nisam upravo tada začuo g. Denvera kako me zove u hodniku. Bilo je vrijeme objeda, i mi smo išli zajedno preko dvorišta i kroz vrt do kuće. Počeo me zadirkivati na svoj ljubazni način... Mislim da me je volio...« Jim je neko vrijeme šutio. »Znam da me je volio. I to mi je upravo činilo položaj tako teškim. Sjajan čovjek! Toga me jutra uhvatio ispod ruke... I on je bio intiman sa mnom.« Jim prasne u kratak smijeh i spusti glavu na grudi. »Pah! Kad sam se sjetio, kako je ona podla životinjica govorila sa mnom«, poče najednom glasom koji je vibrirao, »nisam više mogao podnijeti da pomislim i na sama sebe... Pretpostavljam da znate... Ja kimnem... »Bio mi je gotovo kao otac«, poviče on; glas mu se prekine. »Bio bih mu morao reći. Ne bih mogao dopustiti da
se sve to nastavi - zar ne?« »A onda?« promrmljah ja počekavši malo. »Radije sam otišao«, reče polagano; »onaj događaj mora biti pokopan.« Ćuli smo kako u dućanu Blake psuje Egströma čangrizavim, oštrim glasom. Oni su već mnogo godina bili poslovni drugovi, a svakoga se dana, od časa kad bi se otvorila vrata pa sve do posljednjeg trenutka prije zatvaranja, moglo čuti kako Blake, čovječuljak glatke crne kose i tužnih izbuljenih očiju, neprestano psuje svog ortaka s nekakvim podrugljivim i plačljivim bijesom. Zvuk toga vječitog psovanja bio je sastavni dio toga mjesta kao i ostali predmeti; čak bi se i stranci vrlo brzo privikli da se na to ni najmanje ne osvrću, samo što bi možda promrmljali: »Bruka!« ili bi naglo ustali i zatvorili vrata »sobe za primanje«. Sam bi Egström, koštunjav, težak Skandinavac poslovna izgleda i dugačkih plavih zalizaka, nastavljao svoj posao, davao naloge svojim ljudima, pregledavao svežnjeve, sređivao račune ili pisao pisma stojeći za svojim radnim stolom u dućanu i ponašao se prema tom klepetanju kao da je potpuno gluh. Ipak bi tu i tamo sasvim nehajno izustio »ššš«, ali to niti je imalo, niti je on očekivao da će imati, učinka... »Ovdje su veoma pristojni prema meni«, reče Jim. »Blake je malo neotesan, ali Egström je vrlo dobar.« On brzo ustane, pođe odmjerenim koracima prema tronožnom teleskopu, koji je stajao na prozoru a bio uperen na sidrište, i primakne oko k njemu. »Eno brod koji je cijelo jutro stajao vani u zatišju; sad ga je zahvatio povjetarac i ulazi u luku«, napomene strpljivo. »Moram mu poći u susret i popeti se na nj.« Rukovali smo se bez riječi, i on se okrene da ode. »Jime!« povičem. Osvrne se, držeći ruku na kvaki. »Vi ste odbacili nešto što je pravo blago.« On se vrati k meni, prešavši preko cijele sobe. »Tako divan stari prijatelj«, reče on. »Kako sam mogao? Kako sam mogao?« Usne mu zadršću. »Ovdje to ne znači ništa.« »Oh! Vi - vi«, počnem, naprežući se da nađem prikladnu riječ, ali prije nego što sam postao svjestan da nema imena koje bi mu upravo odgovaralo, on je otišao. Izvana sam čuo Egströmov dubok, blagi glas kako veselo govori: »To je brod ‘Sarah W. Granger’, Jimmy. Morate gledati da stignete prvi na nj«, a Blake smjesta upadne kričeći kao neka zlostavljana papiga: »Recite kapetanu, da je ovamo već stiglo nešto njegove pošte. To će ga privući. Čujete li, gospodine, kako se ono zovete?« A Jim je odgovarao Egströmu glasom u kojemu je bilo nešto dječačko: »U redu. Bit će to za me prava utrka.« Činilo se da pri tom žalosnom poslu nalazi utočište u jedrenju.
Na tom svom putovanju nisam ga više vidio, ali sam na idućem (imao sam ugovor na šest mjeseci) došao opet u tu prodavaonicu. Već je desetak aršina pred vratima Blakeovo psovanje dopiralo do mog uha, a kad sam ušao, on mi dobaci pogled pun krajnjega jada: Egström mi, sav nasmiješen, dođe u susret, pružajući svoju dugu koščatu ruku. »Drago mi je što vas vidim, kapetane... Ššš... Mislio sam da ćete se svakako svratiti ovamo. Što ste rekli, gospodine?... Ššš... Oh! Za njega pitate! Otišao je od nas. Izvolite u sobu za primanje...« Kad su se vrata zatvorila, Blakeov se oštar glas čuo samo slabo, kao glas čovjeka koji očajnički psuje u pustinji... »Uvalio nas je baš u grdnu nepriliku. Ružno je s nama postupao, moram to reći...« »Pa kamo je otišao? Znate li?« upitah. »Ne. Ne vrijedi ni pitati«, reče Egström stojeći sa svojim zaliscima uslužno preda mnom, a ruke su mu nezgrapno visile niz bokove: tanak mu je srebrni lanac sa satom bio pričvršćen veoma nisko na zgužvanu prsluku od plave čohe. »Čovjek poput njega ne ide izričito nikamo.« Bio sam odviše zabrinut zbog te vijesti a da bih ga zamolio neka mi razjasni tu svoju izjavu, ali on nastavi. »Otputovao je - da se sjetim - onoga istog dana kad je neki parobrod s hodočasnicima, vraćajući se iz Crvenog mora, ušao ovamo u luku, jer su se slomila pera njegova vijka. Bit će tome sada već tri tjedna.« »Nije li se tu govorilo nešto o ‘Patni’?« upitah bojeći se najgorega. On se trgne i pogleda me kao da sam neki vještac. »Ma jest! Kako vi to znate? Neki su od njih razgovarali ovdje o tome. Bili su tu jedan ili dva kapetana, upravitelj Vanloa, strojarske radionice u luci, još dvojica ili trojica drugih i ja sam. I Jim je bio ovdje s nama, jeo je neki sendvič, a pred njim čaša piva; kad imamo posla - znate, kapetane - onda nema vremena za redoviti objed. Stajao je kod ovoga stola jedući sendviče, a svi smo ostali stajali oko teleskopa gledajući kako taj parobrod ulazi; malo-pomalo upravitelj Vanloa poče govoriti o glavnom strojaru ‘Patne’. On je jednom obavljao za nj neke popravke i, počevši govoriti o tome nastavio je pripovijedajući kako je taj brod bio stara podrtina, i kako su na njemu zarađene lijepe pare. Spomenuo je i njegovo posljednje putovanje, a onda smo se svi upustili u razgovor. Neki rekoše jedno, a drugi drugo - ne mnogo - govorilo se ono što biste vi ili bilo koji drugi čovjek mogao reći, a bilo je i smijeha. Kapetan O’Brien s broda ‘Sarah W. Granger’, visok, bučan starac sa štapom - sjedio je slušajući nas u ovom naslonjaču - najednom udari svojim štapom o pod i poviče: ‘Nitkovi!’... Svi skočimo. Upravitelj Vanloa namigne nam i upita: ‘Što je,
kapetane O’Brien?’ ‘Što je! Što je!’ poče vikati starac; ‘čemu se smijete, vi divljaci? To nije za smijanje. To je sramota za ljudski rod - eto, što je to. Ja bih sam sebe prezirao da me vide u istoj sobi s jednim od tih ljudi. Da, gospodine!’ Činilo mi se da je uhvatio moj pogled, i ja sam morao iz uljudnosti nešto reći. ‘Nitkovi!’ rekoh ja, ‘dakako, kapetane O’Brien, a ni ja ne bih htio da ih vidim ovdje, pa ste tako potpuno sigurni u ovoj sobi, kapetane O’Brien. Popijte nešto hladno!’ ‘Neka bijes nosi vaše piće, Egströme’, reče on žmirkajući očima; ‘kad bih želio piti, naručio bih. Ja odlazim odavle. Ovdje sada smrdi.’ Nato svi drugi prasnu u smijeh i iziđu za starcem. A onda, gospodine, onaj prokleti, Jim odloži sendvič koji je imao u ruci i, obišavši oko stola, priđe k meni; ostavio je i svoju čašu piva, koja je bila još sasvim puna. ‘Ja odlazim’, reče on - upravo ovako. ‘Još nije jedan sat i po’, rekoh ja, ‘mogli biste još popušiti jednu cigaretu.’ Mislio sam da hoće reći kako je vrijeme da pođe na svoj posao. A kad sam razumio što je odlučio, ruke mi klonu - ovako! Ne možete naći takva čovjeka svaki dan, vi to znate, gospodine; na jedrilici pravi đavo, spreman da isplovi na milje daleko u susret brodovima po svaku vremenu. Više bi nego jedanput došao ovamo koji kapetan, sav još pun divljenja, a prve bi mu riječi bile: ‘Egströme, odakle vam taj vaš trgovački posrednik, ta to je neki neustrašivi luđak! Ja sam, tek što je svanulo, napipavao svoj put, jedva razapevši jedro, kad iz magle izleti ravno pod kljun moje lađe čamac, napol pod vodom, zapljuskivan sve preko vrška jarbola; dva prestravljena crnca leže na dnu čamca, a neki demon za kormilom urliče: - Hej! Hej! Zdravo, brode! Zdravo, kapetane! Hej! Hej! Predstavnik vas Egströma i Blakea pozdravlja prvi! Hej! Hej! Egström i Blake! Halo! Hoj! Hej! - Gurne nogom crnce - popuste jedra - u tom času udari vihor - on poleti naprijed kričeći i dovikujući mi neka razapnem jedra i da će me on dovesti u luku - ma pravi demon, a ne čovjek. Nikada još u svom životu nisam vidio da netko tako upravlja čamcem. Nemoguće je da je bio pijan - je li? Tako miran mladić, koji tako blago govori - crvenio se kao djevojka kad je došao na brod...’ Ma kažem vam, kapetane Marlowe, nitko nas ne bi mogao preteći da predobije bilo koji strani brod kad bi Jim isplovio. Drugi bi opskrbljivači brodova mogli sačuvati samo svoje stare mušterije i...« Činilo se da je Egströma svladalo uzbuđenje. »Doista, gospodine, činilo se da bi on bez oklijevanja isplovio na pučinu i stotinu milja daleko u bilo kakvoj staroj podrtini, samo da pridobije još koji
brod za našu tvrtku. Da je ovo poduzeće bilo njegovo, i da je sve trebalo istom uvesti, ne bi mogao učiniti više nego što je činio. A sada... sasvim odjednom... ovako nešto! Pomislio sam u sebi: Oho! Povećanje plaće - znam ja što on hoće - je li? ‘U redu’, kažem, ‘nije potrebno da se sustežete, Jimy. Recite samo koliko tražite. Razborito, dakako.’ On me pogleda kao da bi htio progutati nešto što mu je zapelo u grlu. ‘Ne mogu više ostati kod vas.’ ‘Kakva je to glupa šala?’ upitam. On strese glavom, a ja sam mogao iz njegovih očiju pročitati da je već i otišao od nas. Tada se okrenem k njemu i izgrdim ga na pasja kola. ‘Zbog čega vi bježite od nas?’ pitao sam ga. ‘Tko vas je uvrijedio? Čega ste se uplašili? Vi nemate ni toliko zdrava razuma koliko ga ima štakor; štakori ne bježe s dobroga broda. Gdje se nadate da ćete dobiti bolji položaj? - Vi ovo, vi ono.’ Od mojih je riječi problijedio kao krpa, vjerujte mi. ‘Ovo poduzeće ne smije propasti’, rekoh. On odlučno skoči. ‘Zbogom’, reče, kimnuvši mi samo kao kakav lord. ‘Vi ste sasvim dobar čovjek, Egströme. Dajem vam svoju riječ, kad biste znali moje razloge, ne biste ni vi sami htjeli da me zadržite.’ ‘To je najveća laž koju ste ikada u svom životu rekli’, rekoh. ‘Ja sebe dobro poznam.’ Tako me je razbjesnio da sam se morao nasmijati. ‘Zar doista ne možete ostati ni toliko da ovdje ispijete ovu čašu piva, vi nesretniče, vi?’ Ne znam što ga je spopalo; činilo se da uopće nije bio kadar naći vrata; bilo je to vrlo smiješno, vjerujte mi, kapetane. Napokon sam sam dohvatio pivo da ga ispijeni. ‘Dobro, dakle, ako vam se tako žuri, bilo vam u zdravlje ovo vaše pivo!’ rekoh, ‘upamtite samo moje riječi: ako vi ovako lijepo nastavite, vrlo ćete brzo otkriti da zemlja nije dovoljno velika za vas - to je sve.’ On me pogleda mrko i istrči s licem kojim bi mogao zaplašiti dječicu.« Egström je ogorčeno dahtao i češljao čvorastim prstima svoj crvenosmeđi zalizak. »Otada nisam više nikako mogao naći čovjeka koji bi nešto vrijedio. Posao nam je sada sama briga i muka, prava muka. A gdje ste vi naišli na nj, kapetane, ako vas smijem pitati?« »On je bio kormilar na ‘Patni’ za vrijeme onog putovanja«, rekoh, osjećajući da sam mu dužan to objasniti. Neko vrijeme Egström zanijemi utisnuvši prste u dlake na svom licu, a onda plane: »A koji li vrag još za to pita?« »I ja bih rekao, nitko«, počnem. »A koji li je vrag njemu - uostalom - da ga se to toliko tiče?« On najednom gurnu svoj lijevi zalizak prema ustima i ostane zaprepašten. »Uh!« uzvikne. »A ja sam mu rekao da zemlja neće biti dosta velika za njegove obijesne skokove!«
XIX Ispričao sam vam nadugo i naširoko te dvije epizode, da vam prikažem kako se Jim ponašao u novim prilikama svoga života. Bilo je još prilično drugih sličnih slučajeva, i više nego što bih ih mogao nabrojiti na prste. Svi su se odlikovali time što im je namjera bila upravo velikodušno nepromišljena, a to je njihovu ništavost činilo dubokom i dirljivom. Ako odbacite svoj kruh svagdašnji kako biste oslobodili svoje ruke za to da se uhvatite ukoštac s nekom utvarom, onda je to možda čin prozaičnog junaštva. I drugi su to prije njega činili (premda mi, koji smo nešto proživjeli, vrlo dobro znamo da izopćenik nije onaj kojemu je opsjednuta duša, nego onaj kojemu je tijelo gladno), a ljudi, koji su jeli i htjeli da svaki dan jedu, povlađivali su tom plemenitom ludilu. On je odista bio nesretan, jer ga sva njegova bezobzirnost nije mogla osloboditi one sjene. Njegova je srčanost uvijek bila sumnjiva. Istina je, čini se, da je nemoguće izagnati duha iz neke činjenice. Vi se samo možete suočiti s njim, ili ga izbjegavati - a ja sam tu i tamo susretao ljude koji bi svom domaćem duhu znali i namignuti. Jim očevidno nije bio jedan od onih koji namiguju, ali ja u sebi nikada nisam bio načisto znači li njegovo ponašanje da on svoga duha izbjegava, ili se želi suočiti s njim. Uza sve naprezanje svojih duhovnih očiju mogao sam otkriti samo to da je zamršenost svih naših djela tolika te je nijansa u razlikama odviše sitna da bi je bilo moguće izraziti. Kod Jima je to možda bio bijeg, a možda i neki način borbe. Za obično je ljudsko shvaćanje on bio kao neki kamen koji se kotrlja, jer je takvo tumačenje bilo najuočljivije; nakon nekog su ga vremena savršeno poznavali, postao je, štoviše, i glasovit unutar kruga svojih lutanja (koji je imao promjer od otprilike tri tisuće milja), isto onako kao što je i kakav čudak poznat u čitavoj svojoj pokrajini. U Bangkoku na primjer, gdje je našao namještenje kod Braće Yucker, otpremnika i trgovaca brodograđevnim drvom, bilo je gotovo dirljivo vidjeti ga kako obilazi po suncu čuvajući svoju tajnu, koja je u unutrašnjosti zemlje bila poznata i samim stablima uz rijeku. Schomberg, vlasnik svratišta u kojemu je on stanovao i jeo, rutavi Alzašanin junačkog izgleda i neumorni širitelj svih