moju četu u strmoglavi bijeg. Zar ne? Ali on je svakako došao ovamo da umre ako pothvat ispadne loše. O tome nema sumnje! Tako mi boga! Hvatala me jeza kad sam ga vidio ovdje - kao klisuru! Ali Šerif mora da je mislio kako smo mahniti, i nikada se nije potrudio da dođe i vidi kako napredujemo. Nitko nije vjerovao da se to može izvesti. Zaista! Mislim da ni sami momci koji su vukli, i gurali, i znojili se nad tim, nisu vjerovali da se može izvesti! Časne mi riječi, ne mislim da su vjerovali...« Jim je stajao uspravan, držeći u ruci lulu od višnjovine, sa smiješkom na usnama i s iskrom u svojim djetinjim očima. Ja sam sjedio na panju nekog stabla do njegovih nogu, a pred nama se pružala zemlja; veliko se prostranstvo šuma, tamno pod svjetlom sunca, talasalo poput mora, svjetlucala se vijugava rijeka, isticale se sive mrlje sela, a ovdje-ondje proplanak poput obasjana otočića među tamnim valovima zbijenih vrhova stabala. Sumorna je sjeta ležala nad tim širokim i jednoličnim krajem, svjetlo je padalo na nj kao u neki ponor. Kopno je gutalo sunčanu svjetlost, a daleko odatle, duž obale, pusti se ocean, gladak i sjajan pod lakom maglom, doimao kao da se diže do neba poput nekoga čeličnog zida. Bio sam, dakle, s njim, visoko pod nebom, na vrhu onog njegova historijskog brežuljka. Stajao je uspravljen nad onom šumom, nad onom stoljetnom tamom, nad onim starim čovječanstvom. Bio je kao neki lik postavljen na pijedestal da predstavlja u svojoj upornoj mladosti moć, a možda i vrline rasa koje nikada ne stare, koje su izronile iz te tame. Ne znam zašto mi se on uvijek činio kao neki simbol. Možda je to pravi uzrok moga zanimanja za njegovu sudbinu. Ne znam je li bilo sasvim ispravno prema njemu što sam pomislio na onaj događaj koji je dao novi pravac njegovu životu, ali u tom sam času vrlo jasno mislio na nj. To je bilo kao neka sjena u svjetlosti.
XXVII Legenda mu je već pridavala nadnaravne moći. Da, govorilo se da je bilo mnogo konopaca, vješto raspoređenih, i neka čudna naprava koja se kretala naporima mnogih ljudi, te se svaki top penjao, probijajući se polagano kroz grmlje poput divlje svinje koja ruje svoj put među šikarjem; ali... i najpametniji su stresali glavama. U svemu je tome bilo nešto tajanstveno, nema sumnje, jer što je snaga konopaca i ljudskih mišica? U svim stvarima postoji neka buntovna duša, a nju treba svladati moćnim činima i čarolijama. Tako je govorio stari Sura, veoma poštovani domaćin iz Patusana, s kojim sam mirno čavrljao jedne večeri. Sura je, međutim, i sam bio neki službeni čarobnjak, koji je prisustvovao svim sjetvama i žetvama riže na milje unaokolo, da bi bajanjem ukrotio upornu dušu stvari. Činilo se da on to zanimanje smatra vrlo mučnim, a možda su duše stvari i upornije od ljudskih duša. I priprosti ljudi iz udaljenih sela vjerovali su i govorili (i to kao nešto najprirodnije na svijetu), da je Jim na svojim ramenima nosio topove na brežuljak - po dva najedanput. Kad bi Jim to čuo, od ljutine bi lupnuo nogama i povikao s ogorčenim smiješkom: »Što da učinite s takvim glupim jadnicima! Oni će bdjeti i po pola noći pričajući grozne besmislice, a što je laž veća, to im je, čini se, draža.« U toj ste razdraženosti mogli otkriti neprimjetni utjecaj svega onoga što ga je okruživalo. To je bio dio lanca kojim je bio prikovan. Ozbiljnost s kojom je to nijekao bila je smiješna, te mu konačno rekoh: »Dragi moj prijatelju, pa valjda ne pretpostavljate da i ja u to vjerujem.« Pogledao me sasvim zapanjen. »Doista ne! To ne pretpostavljam«, reče i prasne u homerski grohotan smijeh. »Dobro dakle, bilo kako bilo, topovi su bili ondje, a opalili su svi odjednom kad je sunce počelo izlaziti. Jupitra mi! Trebalo je da vidite kako lete krhotine.« Dain Waris, sjedeći do njega i slušajući ga sa smirenim smiješkom, sklopi vjeđe i pomakne noge. Čini se da je to, što im je uspjelo dovući topove, ulilo u limove ljude takvo pouzdanje te se on usudio ostaviti bateriju pod paskom dvaju starijih Bugija, koji su u svoje vrijeme sudjelovali u ratnim borbama, te se priključio Dainu Warisu i jurišnom odredu koji je bio skriven u klancu. U
rane sate oni se počeše šuljati gore, a kad su prevalili dvije trećine puta uzbrdo, polegoše u mokru travu očekujući izlazak sunca, koji je bio dogovoreni znak. Jim mi je opisao s kakvim je nestrpljivim, tjeskobnim uzbuđenjem motrio brzo svitanje, kako je, ugrijan radom i penjanjem, osjećao da mu se od studene rose smrzavaju same kosti, kako se bojao da će se početi tresti i drhtati kao list prije nego što dođe čas za napredovanje. »To je bilo najpolaganijih pola sata u mom životu«, izjavio mi je. Postupno se tiha ograda od kolja počinjala isticati prema nebu nad njim. Ljudi, raštrkani po cijelom obronku, čučali su među surim kamenjem i mokrim grmečcima. Dain Waris ležao je ispružen uza nj. »Gledali smo jedan drugoga«, reče Jim nježno naslanjajući ruku na rame svoga prijatelja. »On mi se smiješio najveselije što se može, a ja se nisam usuđivao otvoriti usta od straha da me ne spopadne jeza. Riječ vam dajem, to je istina! Svega me je oblijevao znoj dok smo se ondje zaklanjali - možete zamisliti...« Tvrdio mi je, a ja mu to i vjerujem, da se nije bojao za rezultat. Strepio je samo hoće li biti kadar svladati tu jezu. Za rezultat borbe nije bio zabrinut. Morao je stići do vrha tog brežuljka i tu ostati što god se dogodilo. Nikako se više nije mogao vratiti. Ti su mu se ljudi slijepo povjerili. Samo njemu! I samo na njegovu riječ... Sjećam se kako je u tom trenutku zašutio, uprvši oči u me. Koliko on zna, još nikada nisu imali prilike da to požale, govorio je Jim. Nikada. Uzda se u boga da nikada i neće. Međutim su se - na žalost! - navikli da u njegovoj riječi traže jamstvo za sve i svašta. Rekao mi je da to ne mogu ni zamisliti. Zaista! Tako je onomad neki stari luđak, kojega nikada u svom životu nije vidio, došao iz nekog sela, nekoliko milja daleko, da dozna treba li da se rastavi od svoje žene. To je činjenica. Časna riječ...! Upravo tako. On to najprije nije vjerovao. A zar bih ja vjerovao? Čučeći na verandi i žvačući betelov orah, uzdišući i pljujući svuda naokolo duže od jednoga sata, bio je mrk kao kakav namještenik pogrebnog društva prije nego što je izložio tu svoju prokletu šalu. To je nešto što baš i nije tako šaljivo kako se čini. »Dakle, što prijan ima reći? Je li žena dobra? - Da. Dobra žena - premda stara, i tada započne neku vraški dugu pripovijest o nekakvim mjedenim loncima. Živjeli su zajedno petnaest godina - dvadeset godina - ne zna točno koliko. Dugo, svakako dugo. Dobra žena. Malo ju je tukao - ne mnogo - samo malo, dok je još bila mlada. Morao je - zbog svoje časti. Najednom u svojim starim godinama ona ode i posudi tri mjedena lonca
ženi sina svoje sestre i poče ga na sav glas koriti svaki dan. Njegovi su mu se neprijatelji rugali, i sada mu je crn obraz. A lonci su potpuno izgubljeni. On je strašno nesretan zbog toga. Nemoguće je da shvatiš takvu priču. Rekao mu je neka ide kući, i obećao da će sam doći k njemu i sve to urediti. Lako je smijati se tome, ali to je bila baš prokleta muka! Cio dan putovati kroz šumu, a drugi dan izgubiti na to da se umiljava čitavom mnoštvu glupih seljaka, kako bi se otkrila istina u onoj zbrci. U tome su se nalazile klice za krvave svađe. Svaka je i najveća budala stala uz jednu ili uz drugu obitelj, i polovica je sela pripravna navaliti na drugu polovicu sa svime što bi joj došlo pod ruku. Časti mi! Nije to šala!... Mjesto da se brinu za svoje jadne usjeve. Dobio sam, dakako, i vratio mu te proklete lonce - i umirio sav narod. Nije bilo muke da se to uredi. Dakako da nije. Mogao bih smiriti i najsmrtonosniju kavgu u zemlji, samo kad bih svinuo svoj mali prst. Muka je bila u tome da doznam istinu o bilo čemu. Ni do dana današnjega nisam siguran jesam li bio potpuno pravedan prema svim strankama. To me muči. A oni razgovori! Jupitra mi! Čini se da u njima nije bilo ni glave ni repa. Radije bih svaki dan jurišao na staru ogradu od kolja, dvadeset stopa visoku. Zaista! To je dječja igra prema tome poslu. A ne bi trebalo ni tako mnogo vremena za to. Dobro, dakle; bilo je u svemu neko šaljivo razračunavanje - a onaj se luđak činio dosta star da bi mi mogao biti djed. Ali s jednog drugog stajališta nije to bila šala. Moja riječ odlučuje u svemu - nakon onoga poraza Šerifa Alije. Strašna je to odgovornost«, ponavljao je Jim. »Ne, doista - bez šale; da je tu bila riječ o tri života umjesto o tri stara mjedena lonca, bilo bi isto...« Tako je on objašnjavao moralni učinak svoje pobjede u ratu. Uistinu je to bila neizmjerna pobjeda. Ona ga je dovela iz borbe u mir i preko smrti ga uvela u najdublji život naroda. Ali tmina, koja se rasprostrla po toj zemlji unatoč sunčanoj svjetlosti, sačuvala je svoj izgled nedokučivog, stoljetnog počinka. Zvuk njegova svježeg, mladog glasa - čudno je kako je u njega bilo malo znakova istrošenosti - lebdio je lagano i zamirao nad nepromijenjenim licem šuma poput zvuka velikih topova onoga hladnog rosnog jutra, kad on nije imao nikakve druge brige na svijetu nego samo da svlada jezu u svom tijelu. Kad su prve sunčane zrake koso padale po ovim nepomičnim vrhovima stabala, vrhunac se jednog brežuljka zaogrne uz tešku pucnjavu u bijele oblake dima, a drugi se počne oriti od zaprepaštenih krikova, ratnih povika, uzvika bijesa, iznenađenja, strave. Jim i Dain Waris
bili su prvi koji su položili ruke na ogradu od kolaca. Narod je pričao da je Jim dodirom jednog prsta oborio vrata. On je dakako na sve načine nastojao opovrgnuti priču o takvu podvigu. Cijela je ograda - trudio se da vam to dokazuje - bila nešto bijedno (Šerif Alija pouzdavao se uglavnom u svoj nepristupačni položaj), bila je sva rasklimana te se tek nekim čudom držala. Jim upre u nju ramenom kao lud i padne strmoglavce. Da nije bilo Daina Warisa, neki bi ga boginjavi, tetoviran lopov pribio svojim kopljem na drvenu gredu poput jednoga od Steinovih kukaca. Treći je čovjek uz njih bio, čini se, Tamb’ Itam, Jimov sluga. To je bio Malajac sa sjevera, stranac koji je dolutao u Patusan gdje ga je Radža Alang silom zadržao kao veslača na jednom od državnih čamaca. On se prvom prilikom toga oslobodio, te našavši kukavno utočište (ali vrlo malo jela) među stanovnicima Bugija, dade se Jimu u službu. Put mu je bila vrlo tamna, lice plosnato, oči izbuljene i zalivene žuči. Bilo je nešto pretjerano, gotovo fanatično, u njegovoj privrženosti »bijelom gospodaru«. Bio je nerazdvojan od njega poput kakve tmurne sjene. U svečanim bi prilikama koračao tik iza njega, držeći jednu ruku na dršku svoga bodeža i udaljujući običan narod svojim divljim namrgođenim pogledima. Jim ga je načinio glavarom svoje kuće, te ga je čitav Patusan poštovao kao osobu velikog ugleda i udvoravao mu se. Pri zauzimanju ograde on se uvelike odlikovao smišljenim divljaštvom u borbi. »Jurišni je odred nahrupio tako brzo - rekao je Jim - da je usprkos panici posade nastala unutar ograde vruća borba od pet minuta prsa o prsa, dok neki blesasti magarac nije podmetnuo vatru u šupe od granja i suhe trave, te svi moradosmo pobjeći da bismo iznijeli živu glavu.« Poraz je, čini se, bio potpun. Doramin, koji je nepomičan čekao na svome stolcu na obronku brda dok se dim topova polagano širio nad njegovom krupnom glavom, primi vijest s dubokim gunđanjem. Kad su ga obavijestili da mu je sin živ i zdrav i da progoni neprijatelja, on bez glasa načini velik napor da se digne; njegovi se pratioci požuriše da mu pomognu, te se on, podupiran s poštovanjem, dovuče vrlo dostojanstveno u malu hladovinu, gdje legne spavati sav pokriven ponjavom od bijela platna. U Patusanu je uzrujanost bila velika. Jim mi je rekao da je s brežuljka, okrenuvši leđa ogradi, njezinu plamenu, bijelom pepelu i napol izgorjelim lešinama, mogao na mahove vidjeti kako se otvoreni prostori među kućama na obje strane rijeke naglo ispunjavaju vrevom naroda i za trenutak se opet ispražnjuju. Uši su mu jedva razabirale strahovito udaranje gongova i
bubnjeva odozdo; divljački su povici svjetine dopirali do njega samo kao zvuci muklih krikova. Velik se broj zastava pretvorio u neko lepršanje malih bijelih, crvenih, žutih ptica među smeđim vrhovima krovova. »Mora da ste uživali u tome«, promrmljah, osjećajući drugarsko uzbuđenje. »To je bilo... to je bilo neizmjerno! Neizmjerno!« poviče Jim glasno, šireći ruke. Ta me nagla kretnja trgne kao da sam ga vidio gdje razgaljuje tajne svojih grudi pred sunčanom svjetlošću, pod mrkim šumama, pred čeličnim morem. Pod nama je grad počivao u lakim krivuljama na obalama rijeke, u kojoj se voda doimala kao da spava. »Neizmjerno!« ponovi on po treći put kao šapćući samo za se. Neizmjerno! Nema sumnje da je to bilo neizmjerno. Ali njegove riječi, kojima je potvrdio taj uspjeh, to tlo što ga je osvojio da na njega stane, to slijepo povjerenje ljudi, ta vjera u samoga sebe, što ju je iščupao iz vatre, njegova osamljenost u tom podvigu, sve se to, kako sam već napomenuo, smanjuje i slabi u pričanju. Ne mogu vam samo riječima predočiti pravi dojam o njegovoj potpunoj i krajnjoj osamljenosti. Dakako, ja znam da je on u svakom smislu bio tu jedini od svoga roda, ali su ga nesumnjivo odlike njegove prirode dovele u tako blizak dodir s njegovom okolinom da se činilo kako je ta osamljenost samo posljedica njegove moći. Ta je osamljenost povećavala njegovu veličinu. Dokle oko seže, nije bilo ničega da se s njim usporedi, kao da je on jedan od onih izuzetnih ljudi koji se mogu ocijeniti samo po veličini svoje slave, a od njegove slave, sjetite se, nije bilo ništa veće nigdje naokolo i nadaleko. Morali biste mnogo dana veslati, čakijama se otiskivati, ili se provlačiti dugim, zamornim putovima kroz džunglu, prije nego što biste prešli granicu do koje seže glas o Jimu. Taj glas nije bio neko trubljenje one ozloglašene božice, koju svi mi znamo - nije bio bučan - ni besraman. On je poprimao miran i sumoran zvuk te zemlje koja nema prošlosti, gdje je njegova riječ bila iz dana u dan jedina istina. Prilagodio se prirodi one tišine kroz koju vas je pratio u neistražene dubine, gdje ste ga neprestano čuli kraj sebe, prodoran, dalekosežan - izgovaran s divljenjem i tajanstveno ustima ljudi koji šapću.
XXVIII Poraženi Šerif Alija pobjegne iz zemlje ne oprijevši se ni na kojem drugom mjestu, a kad su se jadni, gonjeni seljaci počeli polagano vraćati iz džungle u svoje ruševne kuće, Jim im je u sporazumu s Dain Warisom imenovao glavare. Tako on posta pravi vladar te zemlje. Što se tiče staroga Tunku Alanga, njegov strah nije u prvi mah imao granice. Pričaju da se na vijest o uspješnom jurišu na brdo bacio ničice na bambusov pod svoje dvorane za primanje i da je ležao nepomičan čitavu noć i čitav dan prigušeno zavijajući tako strašno da se nitko nije usuđivao prići njegovu ispruženom tijelu bliže od dužine koplja. Mora da je već zamišljao sebe kako je sramotno istjeran iz Patusana, kako luta napušten, ogoljen, bez opijuma, bez žena, bez pratnje, kao divljač koju može ubiti svatko tko prvi naiđe. Poslije Šerifa Alije doći će red na njega, a tko može odoliti napadu kojim upravlja takav zloduh? A uistinu je dugovao svoj život i onaj ostatak ugleda što ga je još imao u vrijeme mojega posjeta samo Jimovu pojmu o tome što je časno. Drugi su bili silno željni izravnati stare račune, a tromi se stari Doramin zanosio nadom da će još vidjeti svoga sina kao vladara Patusana. U toku jednoga našeg razgovora oprezno mi je dopustio da malo naslutim tu njegovu tajnu slavohlepnost. Ništa nije moglo biti lukavije na svoj način nego ona dostojanstvena opreznost njegovih nagovještaja. On se sam - počeo je objašnjavati - u mlađim danima služio svojom snagom, ali je sada ostario, umorio se... Sa svojim impozantnim tijelom i oholim malim očima, pronicava, oštrog pogleda, neodoljivo vas je podsjećao na prepredena starog slona; njegove su se široke grudi neprestance polagano dizale i spuštale, snažno i pravilno kao bibanje mirnoga mora. I on, kako je svečano tvrdio, ima neograničeno povjerenje u mudrost Tuana Jima. Kad bi samo mogao dobiti neko obećanje! Jedna bi riječ bila dovoljna!... Njegove bi vam šutnje, ispunjene disanjem, i mukli šum njegova glasa dozivali u pamet posljednju grmljavinu neke minule oluje. Pokušavao sam odvratiti razgovor s tog predmeta. To je bilo teško, jer nije moglo biti sumnje o tome da Jim ima vlast to učiniti, u njegovu novom djelokrugu činilo se da nema ničega što on po svojoj volji ne bi mogao
uskratiti ili dati. Ali to, ponavljam, nije bilo ništa prema pomisli, koja mi se nametnula dok sam tobože pozorno slušao Doramina, kako on misli da je već konačno sasvim blizu tome da upravlja svojom sudbinom. Doramin je bio zabrinut za budućnost zemlje, a mene je iznenadio način kojim je izlagao svoje razloge. Zemlja ostaje gdje ju je bog postavio, ali bijelci - govorio je - dođu k nama i za kratko vrijeme opet odu. Odlaze. A oni, koje ostavljaju za sobom, ne znaju kad mogu očekivati njihov povratak. Odlaze u svoju zemlju, k svojim ljudima, pa će tako i ovaj bijelac htjeti... Ne znam što me je ponukalo da sam se u tom času toliko istrčao i odlučno kazao: »Ne, ne.« Cijela mi je zamašnost moje neopreznosti postala jasna čim je Doramin, okrenuvši sasvim prema meni svoje lice, kojemu je izražaj, ukrućen u neugodne duboke bore, bio nepromjenljiv kao smeđa maska, nakon razmišljanja rekao da je to zaista dobra vijest, a zatim zaželio doznati zašto. Njegova žena, mala majčinska vještica, sjedila mi je s druge strane, pokrivene glave i podvučenih nogu, gledajući kroz veliki otvor s kapcima. Mogao sam joj vidjeti samo ispali pramen sijede kose, izbočenu ličnu kost i bradu koja se od žvakanja polagano micala. Ne odvraćajući očiju od širokog vidika prema šumama koje su se prostirale sve do brežuljaka, ona me upita samilosnim glasom zašto je Jim tako mlad ostavio svoj zavičaj i došao tako daleko, kroz toliko pogibelji. Nema li on doma, nema li roda u vlastitoj zemlji? Nema li stare majke, koja nikada ne zaboravlja njegova lica?... Bio sam potpuno nepripravan da na to odgovorim, i zato sam samo nešto nejasno promrmljao i stresao glavom. A nakon toga sam ispao vrlo bijedno (to sam vrlo dobro opazio), kad sam se pokušavao izvući iz tog škripca. Od toga je časa, međutim, stari »nakoda« postao šutljiv. Nije baš bio zadovoljan, bojim se, a ja sam mu očito dao povoda da razmišlja. Prilično je čudnovato da sam se navečer toga istog dana (a to je bio moj posljednji dan u Patusanu) još jedanput našao pred istim pitanjem, pred onim »zašto« u Jimovoj sudbini, na koje se ne može odgovoriti. A time, evo, dolazim do povijesti njegove ljubavi. Vi sigurno pretpostavljate da je to neka povijest koju i sami lako možete zamisliti. Mi smo čuli već tako mnogo takvih priča, a većina od nas i ne smatra da su to uopće ljubavne povijesti. Ponajviše gledamo na njih kao na priče o dobrim prilikama, kao na epizode strasti u najboljem slučaju, ili
možda samo kao na pojave mladosti i iskušenja, koje su napokon osuđene na zaborav, čak i ako prolaze kroz stvarnost nježnosti i kajanja. Takvo mišljenje vrijedi za većinu slučajeva, pa možda i za ovaj... Uostalom, ipak ne znam. Ispričati tu povijest nije nipošto tako lako kao što bi bilo - kad bi se moglo zauzeti obično stajalište. Naoko je to povijest veoma nalik na druge; ali ja vidim u pozadini te povijesti sjetni lik jedne žene, žrtvu neke okrutne razboritosti, pokopanu u samotnom grobu, koja gleda ozbiljno, nemoćno, stisnutih usana. Sam je grob, kad sam naišao na nj za vrijeme jedne rane jutarnje šetnje, bio prilično nepravilan smeđi humak, ukrašen pri dnu lijepim rubom od utaknutih bijelih grumena koralja i okružen ogradom od mladica, raskoljenih po dužini, na kojima je ostavljena kora. Vijenac od lišća i cvijeća bio je spleten oko vršaka tih vitkih kolaca - a cvijeće je bilo svježe. Bila ta žrtva djelo moje mašte ili ne, mogu svakako istaknuti značajnu činjenicu jednoga nezaboravljenog groba. Ako vam osim toga kažem da je Jim vlastoručno podigao tu jednostavnu ogradu, smjesta ćete uočiti neobičnu individualnu stranu te povijesti. U njegovu razumijevanju za uspomene i simpatije što ih osjeća neko drugo ljudsko biće ima nešto karakteristično za njegovu ozbiljnost. Imao je savjest, a ta je savjest bila romantična. U toku cijeloga svog života žena zloglasnog Corneliusa nije imala drugog pratioca, druga ni prijatelja osim svoje kćeri. Što je tu jadnu ženu ponukalo da se uda za onoga užasnog Portugalca iz Malake - nakon rastanka s ocem svoje kćeri - i kako je došlo do tog rastanka, da li smrću, koja katkada može biti milosrdna, ili nemilosrdnim pritiskom društvenih običaja, to za me ostaje tajna. Iz ono malo riječi, što ih je o tome Stein (koji je znao vrlo mnogo životnih povijesti) preda mnom izgovorio, zaključio sam da ona nije bila obična žena. Otac joj je bio bijelac, visoki činovnik, jedan od onih sjajno nadarenih ljudi koji nisu toliko glupi da im je stalo do uspjeha, i kojima se karijera često završava nesretno. Pretpostavljam da je i njoj nedostajala spasonosna glupost - i njezina se karijera završila u Patusanu... To je naša općenita sudbina... jer gdje je taj čovjek - ja mislim doista osjećajan čovjek - koji se nejasno ne sjeća da je upravo onda, kad je bio siguran za svoj posjed, izgubio nekoga ili nešto što mu je bilo draže i od samog života?... Ta naša općenita sudbina pritiskuje naročito okrutne žene. Ona ih ne kažnjava kao gospodar, nego im zadaje neprestane muke, kao da želi zadovoljiti neku tajnu, neutaživu mržnju. Čovjek bi mislio kako ona,
određena da vlada na zemlji, hoće da se osveti na bićima koja su najspremnija da se oslobode spona što im ih nameće ljudski nagon opreznosti, jer samo su žene kadre pokadšto unijeti u svoju ljubav onaj neki element (koji se osjeća upravo toliko da čovjeka može ispuniti strahom) - ono nešto nadzemaljsko. Pitam se u čudu - kako li njima mora izgledati ovaj svijet - ima li on za njih oblik i suštinu koju mi poznajemo, zrak koji mi udišemo! Pokadšto zamišljam da mora postojati neki kraj u kojem nerazumne uzvišenosti njihovih pustolovnih duša kipe od uzbuđenosti, duša osvijetljenih slavom svih mogućih pogibelji i odricanja. Mislim, međutim, da ima vrlo malo žena na svijetu, premda, dakako, znam da u čovječanstva postoji brojčana jednakost spolova - razumije se. Siguran sam, ipak, da je majka morala biti isto toliko žena koliko je to, kako se činilo, i kći. Ne mogu a da sebi ne predočim njih dvije; najprije mladu ženu i dijete, a zatim staru ženu i mladu djevojku, pa onu užasnu jednoličnost i brzo odmicanje vremena, onu ogradu od šuma, onu samoću i nemir oko tih dvaju samotnih života, i svaku riječ što su je međusobno izustile, a koja je bila prožeta žalosnim značenjem. Mora da je tu bilo povjerenja, ne toliko s obzirom na činjenice, mislim, koliko u pogledu njihovih najprisnijih osjećaja - žaljenja - straha - savjeta, o tome nema sumnje, savjeta koje mlađa nije potpuno razumijevala dok starija nije umrla - i dok nije došao Jim. Uvjeren sam da je onda shvatila mnogo toga - ne sve - a najviše, čini se, strah. Jim ju je nazvao nekom riječju kojoj je značenje »dragocjen« u smislu dragog kamena - dragulja. Lijepo, zar ne? Ali on je bio sposoban za sve. Bio je dorastao svojoj sreći, kao što je - napokon - morao biti dorastao i svojoj nesreći. Zvao ju je Draguljka, a izgovarao je to kao što bi izgovarao i »Jane«, znate li - pravim domaćim, smirenim glasom bračnog druga. To sam ime čuo prvi put deset minuta nakon što sam banuo u njegovo dvorište, kad je on, pošto mi je srdačnim rukovanjem gotovo otkinuo ruku, poletio uza stube i počeo dizati veselu, dječačku graju na vratima pod teškom strehom. »Draguljko! O Draguljko! Brzo! Došao je jedan prijatelj...« a zatim najednom, pogledavši me na mračnoj verandi, promrmlja ozbiljno: »Znate li - kako da kažem - da ne bude nekog prokletog nesporazuma u tome - ne mogu vam reći koliko joj dugujem - i tako se ja - vi razumijete - vladam upravo kao da...« Njegovo užurbano, zabrinuto šaputanje prekine lepršanje nekoga bijelog lika u kući, i prigušen usklik, a djetinje, ali energično malo lice nježnih crta i duboka, pozornog pogleda izviri iz
mraka, kao ptica iz skrovišta svoga gnijezda. Ime me se, dakako, dojmilo, ali sam ga istom kasnije spojio s nekim čudnovatim govorkanjem što sam ga bio čuo na putu u nekom mjestancetu na obali oko dvjesta i trideset milja južno od rijeke Patusana. Steinova je škuna, na kojoj sam putovao, pristala tamo da ukrca neke proizvode, a ja se, izišavši na obalu, uvelike iznenadim doznavši da se to kukavno mjestance može pohvaliti trećerazrednim zamjenikom rezidentova pomoćnika, nekim krupnim, debelim i masnim, žmirkavim čovjekom mješovita porijekla, izbočenih, sjajnih usana. Nađoh ga gdje leži ispružen na leđima na ležaljki od trske, odurno raskopčan, pokrivši velikim zelenim listom neke biljke tjeme svoje znojne glave i držeći u ruci drugi, kojim se lijeno hladio kao lepezom... Pitao me idem li u Patusan. Oh, da. Steinova trgovačka kompanija. On već zna. Imam i dozvolu? To se njega uostalom ne tiče. Ondje nije sada tako loše, reče nehajno i nastavi rastežući: »Čujem da se ondje nastanio neki bijelac, neka skitnica... Kako? Što kažete? Vaš prijatelj? Tako!... Onda je, dakle, istina da je to jedan od onih »verdamte«. Što on to hoće? Znao se uvući tamo, taj lopov, zar ne? Ja nisam ondje bio siguran. Patusan - ondje režu vratove - to nije posao za nas.« Prekine se i zastenje. »Uf! Svemogući bože! Vrućina! Vrućina! Dobro dakle, onda može biti i nešto istine u onoj priči, uostalom, i...« On zatvori jedno od svojih gadnih staklastih očiju (vjeđa mu je i dalje podrhtavala), a drugim mi je odvratno namigivao. »Čujte«, reče tajanstveno, »ako je on - razumijete li? - ako se on doista dočepao nečeg vrijednog - a možda nekoga vašeg komadića zelena stakla? - razumijete li? - ja sam činovnik u državnoj službi - recite onom lopovu... Kako? Što? Vaš prijatelj?« nastavi protežući se mirno na stolcu... »Već ste mi to rekli. To je baš ono. Drago mi je što vam mogu nešto natuknuti. Pretpostavljam da biste i vi htjeli nešto iz toga izvući. Ne prekidajte me! Samo mu recite da sam čuo što se priča, ali da nisam podnio izvještaj svojoj vladi. Ipak nisam. Razumijete li? Zašto slati izvještaj? Zar ne? Recite mu neka dođe k meni, ako ga puste da iziđe živ iz te zemlje. Najbolje bi bilo da pripazi na se. Zar ne? Obećavam da ga neću ispitivati. Sve će se obaviti mirno - razumijete li? Vi također, i vi ćete dobiti nešto od mene. Malu komisiju za vaš trud. Ne prekidajte me! Ja sam činovnik u državnoj službi a ne podnosim izvještaja. O tome je riječ. Razumijete li? Ja znam neke čestite ljude koji će kupiti sve što iole vrijedi, a mogu mu dati više novca nego što ih je taj lopov ikada u svom životu vidio. Poznajem ljude njegova soja.« Piljio je čvrsto u me,
otvorivši oba oka, dok sam stajao pred njim krajnje zaprepašten i pitajući se je li lud ili pijan. Znojio se, puhao, pomalo stenjući i grebući se s tako odvratnim mirom, da nisam mogao podnijeti taj prizor ni tako dugo da doznam što on to misli. Sutradan, razgovarajući slučajno s ljudima urođeničkog dvora u tome mjestu, otkrijem da se polagano širi niz obalu priča o nekom tajanstvenom bijelcu u Patusanu, koji se domogao nekoga izvanrednog dragulja - naime, nekog smaragda goleme veličine i neprocjenjive vrijednosti. Čini se da smaragd uzbuđuje istočnjačku maštu više nego ijedan drugi dragi kamen. Bijelac ga je dobio, tako su mi pričali, služeći se djelomice čudesnom snagom, a djelomice lukavošću, od vladara neke daleke zemlje, odakle je smjesta pobjegao i došao u Patusan u krajnjoj nevolji, ali je zaplašio ljude svojom groznom okrutnošću koju, čini se, ništa ne može obuzdati. Većina je mojih izvjestitelja smatrala da je taj dragi kamen vjerojatno koban poput čuvenog kamena sultana Sukadane,12 koji je u stara vremena donio toj zemlji ratove i nečuvene nesreće. Možda je to taj isti kamen - ne može se znati. I zaista je priča o bajoslovno velikom smaragdu isto toliko stara koliko i dolazak prvih bijelaca na Arhipelag, a vjerovanje je tako uporno, da su prije manje od četrdeset godina nizozemske vlasti povele službenu istragu kako bi se utvrdila istina o tome. »Takav dragulj« - tumačio mi je neki starac, od kojega sam čuo najveći dio te čudesne bajke o Jimu, i koji je bio kao neki pisar u službi jadnog, malog Radže u onome mjestu - »takav se dragulj«, reče podižući na me svoje uboge kratkovidne oči (on je iz poštovanja sjedio na podu kabine), »najbolje pohranjuje tako da ga čuva neka ženska osoba. Ali nije svaka žena za to zgodna. Mora biti mlada - uzdahne starac duboko - i neosjetljiva za čari ljubavi. Zatim skeptično strese glavom. Ali, čini se da takva žena zaista postoji.« Pričali su mu o nekoj visokoj djevojci, prema kojoj se bijelac odnosi s velikim poštovanjem i pažnjom, a koja nikada ne izlazi iz kuće bez pratnje. Kažu da bijelca vide s njom gotovo svaki dan; oni hodaju jedno uz drugo, javno, a on drži njezinu ruku pod svojom rukom - stišće k sebi ovako - na neki vrlo čudan način. To može biti i laž, jer je zaista čudno da bi to itko činio, ali ipak ne može biti sumnje da ona nosi bijelčev dragulj skriven u svojim njedrima.
XXIX Takvo je bilo shvaćanje o Jimovim večernjim šetnjama sa ženom. Bio sam više nego jedanput treći u njihovu društvu, i svaki put mi je bilo neugodno što sam vidio Corneliusa koji se osjećao »uvrijeđen« u svom pravu na očinstvo i šuljao se u susjedstvu, s onim naročitim kreveljenjem usta kao da će svaki put zaškrgutati zubima. Ali opažate li kako tri stotine milja daleko od telegrafskih žica i putova poštanskih parobroda, bijedne utilitarne laži naše civilizacije venu i umiru, da budu zamijenjene čistim ispoljavanjem mašte koja ima ispraznost, često i čar, a katkada i duboku, skrivenu istinitost umjetničkih djela? Roman je odabrao Jima za svoga junaka - a to je bio istiniti dio one priče, koja je inače sva bila lažna. On nije skrivao svoj dragulj. Zapravo se njime veoma ponosio. Sad tek vidim da sam uistinu vrlo malo upoznao tu mladu ženu. Ono, čega se najbolje sjećam, to je jednoliko, maslinasto bljedilo njezine puti i izrazit modrocrni sjaj njene kose, što je obilno virila ispod male grimizne kape zabačene sasvim straga na njezinoj lijepoj glavi. Kretnje su joj bile slobodne, sigurne, a zacrvenjela bi se nekim tamnim crvenilom. Dok bismo ja i Jim razgovarali, ona bi dolazila i odlazila pogledavši nas brzo usput i ostavljajući za sobom dojam dražesti i čara i jasan trag pažljive budnosti. Njezino je ponašanje bilo čudnovata mješavina bojažljivosti i smjelosti. Za svakim bi lijepim smiješkom žurno došao pogled šutljive, prigušene tjeskobe, kao da je smiješak otjerala pomisao na neku trajnu pogibelj. Pokadšto bi sjela uz nas i sa svojim bi mekanim obrazom, na kojemu bi zglavci prstiju njezine ručice utiskivali rupice, slušala naš razgovor. Upirala bi krupne, bistre oči u naše usne, kao da svaka izgovorena riječ ima za nju neki vidljiv oblik. Majka ju je naučila čitati i pisati; od Jima je naučila prilično dobro engleski, a govorila ga je vrlo ljupko - s njegovom odsječnom, dječačkom intonacijom. Njezina je nježnost lebdjela nad Jimom kao lepetanje krilima. Živjela je tako potpuno u tome da ga promatra, te je i sama usvojila nešto od njegove vanjštine, nešto što je u njezinim kretnjama, u načinu kako bi pružala ruku, okretala glavu, upravljala poglede, podsjećalo na njega. Budnost je njezine ljubavi bila tako jaka, da ste je
gotovo i ćutilima osjećali; činilo se kao da ona uistinu postoji u materiji prostora koji ga okružuje, da ga obavija neki naročit miris, da treperi na suncu kao drhtav, prigušen i strastveni zvuk. Možda ćete pomisliti da sam i ja romantik; ali varate se. Mirno vam i uvjereno iznosim svoje dojmove o mladom životu, o neobičnom i bolnom romanu na koji sam naišao na svome putu. Sa zanimanjem sam promatrao djelo Jimove - recimo - sreće. Bio je ljubomorno ljubljen, ali zašto bi ona morala biti ljubomorna, i na što, to ne bih znao reći. Zemlja, ljudi, šume bili su njezini ortaci, te su ga čuvali zajedničkom budnošću, okruživali nekom osamljenošću, nekom tajanstvenošću, nekim nepobjedivim svojatanjem. Tu nije bilo, da tako kažem, priziva; on je bio zarobljen u samoj slobodi svoje moći, a ona, premda je bila pripravna od svoje glave načiniti podnožje za njegove noge, čuvala je nepokolebljivo svoju tekovinu - kao da ga je teško sačuvati. I sam Tamb’ Itam, koji bi na našim putovanjima išao odmah za svojim bijelim gospodarom, uzdignute glave i divljeg izgleda, naoružan poput janjičara malajskim bodežem, velikim nožem i kopljem (osim toga nosio bi i Jimovu pušku), čak bi i Tamb’ Itam držao da smije poprimiti izgled nepopustljiva zaštitnika, kao neki goropadni, odani tamničar, spreman da položi život za svoga zarobljenika. Večerom, kad bismo još kasno sjedili zajedno, njegov bi tihi, nejasan lik nečujnim koracima hodao amo-tamo pod verandom, ili bih ga, podigavši glavu, neočekivano opazio gdje stoji ukočen i uspravan u sjeni. Redovito je nakon nekog vremena iščeznuo bez ikakva šuma, ali kad bismo se dizali sa stolaca, iskočio bi blizu nas kao iz tla, spreman na svaku zapovijed koju bi mu Jim htio izdati. A ni djevojka, mislim, ne bi nikada otišla spavati prije nego što bismo se mi rastali da pođemo na počinak. Više sam nego jedanput vidio kroz prozor svoje sobe nju i Jima kako mirno izlaze zajedno i naslanjaju se na jednostavnu ogradu - dva bijela lika sasvim jedan do drugoga; njegova bi joj se ruka ovijala oko pasa, a njezina bi se glava naslanjala na njegovo rame. Tihi su im glasovi dopirali do mene, prodorni, nježni, s nekim mirnim, žalosnim prizvukom u noćnoj tišini kao neka samoispovijest jedne osobe u dva tona. Kasnije, prevrćući se na svom krevetu pod mrežom za komarce, bio sam siguran, da ću čuti tiho škripanje, prigušeno disanje, oprezno kašljucanje - i odmah bih znao da je Tamb’ Itam još na straži. Premda je on (milošću bijeloga gospodara) dobio kuću u njegovu dvorištu, premda se oženio, i premda mu je nedavno brak bio blagoslovljen djetetom, uvjeren sam da je, barem za vrijeme moga boravka,
svake noći spavao na verandi. Bilo je veoma teško navesti toga vjernog i mrkog slugu da govori. Čak bi i samome Jimu odgovarao u isprekidanim kratkim rečenicama, kao da mu se ne da. Govoriti, činilo se da misli, to nije njegov posao. Najduža rečenica što sam čuo da ju je sam od sebe izgovorio bila je kad je jednoga jutra, ispruživši najednom ruku prema dvorištu, pokazao na Corneliusa i rekao: »Evo, dolazi Nazarenac.« Ne vjerujem da se obraćao meni, premda sam stajao do njega; činilo se da je njegov cilj zapravo bio pobuditi ogorčenu pozornost svemira. Neke aluzije, koje je zatim promrmljao na pse i na miris pečenke, dojmiše me se kao osobito prikladne. Dvorište, veliki četvorouglasti prostor, bilo je užareno od plamena sunčane žege i upravo kao da se kupalo u jakoj svjetlosti. Cornelius je milio preko njega sav obasjan, a ipak se neopisivo doimao kao da se prikrada, kao da se podmuklo i tajno šulja. Podsjećao bi vas na sve što je bljutavo. Njegov je polagan, mučni hod bio nalik na puzanje nekoga gadnog kukca; samo bi mu se noge pomicale strahovito užurbano, dok je ostalo tijelo mirno klizilo. Pretpostavljam da je išao ravno prema mjestu do kojega je želio stići, ali bi njegovo koračanje, pri kojemu bi jedno rame izbacivao naprijed, bilo nekako koso. Često bi ga vidjeli kako polagano obilazi oko šupa kao da njuši neki trag; kako prolazi pod verandom pogledavajući gore ispod oka, kako bez žurbe iščezava za uglom neke kolibe. To što je on očito imao slobodu da hoda po tom dvorištu bio je dokaz Jimove bezumne bezbrižnosti ili opet njegova krajnjeg prezira, jer je Cornelius odigrao veoma sumnjivu ulogu (da se najblaže izrazim) u događaju koji je za Jima mogao i nesretno završiti. No zapravo je završio njegovom slavom. Ali i sve se drugo završavalo njegovom slavom, i u tome je bila ironija njegove sreće, jer se činilo da on, koji se jednom odviše zabrinuo za svoju slavu, provodi sada čaroban život. Morate znati da je ostavio Doraminovu kuću vrlo brzo nakon svoga dolaska - uistinu prerano za svoju sigurnost i, dakako, davno prije onog rata. Na to ga je ponukao osjećaj dužnosti; govorio je da mora voditi brigu o Steinovu poslu. Pa zar nije? Zbog toga je, ne brinući se ni najmanje za svoju osobnu sigurnost, prešao rijeku i nastanio se pod istim krovom s Corneliusom. Kako je tom Portugalcu uspjelo da proživi nemirna vremena, to ne znam. On je, napokon, kao Steinov predstavnik morao ipak donekle imati Doraminovu zaštitu; bilo kako mu drago, uspjelo mu je da se izvuče iz svih opasnih zapleta, a ja nimalo ne sumnjam da je njegovo ponašanje,
kakav god smjer bio prisiljen poprimiti, imalo žig one prošlosti koja je bila kao neki biljeg toga čovjeka. To je bilo njegovo obilježje; bio je iskonski i očito podao, kao što se na drugim ljudima izričito vidi da su plemeniti, otmjeni ili časni. To je bio onaj element njegove prirode koji je prožimao sva njegova djela, strasti i uzbuđenja; podlo je bjesnio, podlo se smiješio, bio podlo žalostan; njegova uljudnost i njegova ogorčenja bila su podjednako podla. Uvjeren sam da bi njegova ljubav bila najpodliji osjećaj - ali može li itko zamisliti da bi se taj gnusni kukac zaljubio? I njegova je odvratnost bila podla, tako da bi ti se čovjek, koji je naprosto nepodnošljiv, činio pokraj njega plemenit. On nema mjesta ni u pozadini ni u pročelju te povijesti; vidio sam ga samo gdje se šulja po njezinu rubu, zagonetan i prljav, kaljajući miris njezine mladosti i njezine prostodušnosti. Položaj mu je u svakom slučaju mogao biti samo krajnje bijedan, pa ipak je možda istina da je on u njemu nalazio nekih prednosti. Jim mi je pričao da ga je u prvi mah primio s podlim iskazivanjem vrlo prijateljskih osjećaja. »Taj se prijan očito nije mogao svladati da mi ne pokaže svoju radost«, rekao je Jim s gnušanjem. »Svakoga bi jutra doletio k meni da se rukuje objema rukama - vrag ga odnio! - ali nikako nisam znao hoću li uopće dobiti doručak. Kad bih dobio tri obroka u dva dana, smatrao bih da sam prilično sretan, a on mi je davao da potpišem račun od deset dolara svakoga tjedna. Govorio je kako je uvjeren da g. Stein sigurno nije mislio da će me on hraniti badava. A uistinu me je hranio gotovo ničim. Pripisivao je to nesređenom stanju zemlje, te se pravio kao da će zbog toga sebi iščupati kosu, moleći me dvadeset puta na dan neka mu oprostim, tako da sam ga naposljetku morao preklinjati neka se ne brine toliko za me. Gadilo mi se. Pola se krova njegove kuće srušilo, čitava je zgrada bila zapuštena, čuperci su suhe trave stršili kroz rupe, a krajevi su poderanih hasura lepetali na svakom zidu. Trudio se koliko god je mogao da me uvjeri kako mu gospodin Stein duguje novac za njegovo poslovanje u posljednje tri godine, ali su mu knjige bile izderane, a neke iščezle. Pokušavao je i natuknuti da je to krivica njegove pokojne žene. Odvratna hulja! Napokon sam mu morao zabraniti da uopće spominje svoju pokojnu ženu. Draguljka je zbog toga plakala. Nisam nikako mogao otkriti što se dogodilo s trgovačkom robom; u skladištu nije naime bilo ničega, osim štakora koji su se divno provodili među hrpom papira za pakiranje i starim vrećama. Uvjeravali su me sa svih strana da je on negdje zakopao mnogo novca, ali od njega, dakako, nisam
mogao ništa doznati. U toj sam užasnoj kući provodio najbjedniji život. Pokušavao sam ispunjavati svoju dužnost prema Steinu, ali sam također morao misliti i na druge poslove. Kad sam pobjegao k Doraminu, stari se Tunku Alang prestrašio i vratio mi sve moje stvari. Učinio je to zaobilaznim putem i beskrajno tajanstveno, posredstvom nekog Kineza koji ovdje ima mali dućan; ali čim sam napustio stan kod Bugija i preselio se Corneliusu, počelo se govoriti kako je Radža odlučio da me u najkraćem vremenu ubije. Ugodno, zar ne? A nisam mogao zamisliti što bi ga uopće i spriječilo ako je on to doista odlučio. Najgore je pri tom bilo što nisam mogao u sebi potisnuti osjećaj da moj rad nije ni od kakve koristi ni za Steina ni za mene. Oh! to je bilo užasno - čitavih onih šest tjedana.«
XXX Pričajući sve to, Jim mi reče kako ne zna što ga je nukalo, da tu ostane - ali mi, dakako, možemo naslućivati. Osjećao je duboku sućut prema onoj djevojci, koja je bez obrane bila predana na milost i nemilost toj »podloj, kukavnoj hulji«. Čini se da joj je Cornelius činio život užasnim i zaustavljao se samo pred tvornim zlostavljanjem, za koje, mislim, nije imao smjelosti. Uporno je zahtijevao da ga ona zove ocem - »i to s poštovanjem - s poštovanjem«, derao bi se, tresući malu žutu šaku pred njezinim licem. »Ja sam čovjek dostojan poštovanja, a što si ti? Reci mi - što si ti? Misliš li da ću odgajati tuđe dijete ne zahtijevajući da ono postupa prema meni s poštovanjem? Morala bi biti sretna što ti to dopuštam. Hajde, reci mi: ‘Da, oče’... Nećeš?... Čekaj malo!« A onda bi stao pogrdno govoriti o pokojnici, sve dok djevojka ne bi otrčala odatle, pokrivajući rukama lice. Progonio bi je, trčeći za njom u kuću, iz kuće, oko kuće i među šupama, dotjerao bi je u neki kut gdje bi ona pala na koljena začepivši uši, a on bi onda stao malo podalje i za njezinim bi leđima sipao prljave pogrde po pol sata bez prekida. »Tvoja je majka bila đavo, himbeni đavo - a i ti si đavo«, kriknuo bi u konačnoj provali bijesa, zgrabio grudu suhe zemlje ili šaku blata (oko kuće je bilo vrlo mnogo blata), te bi joj ga bacio u kosu. Katkada bi se ona ipak puna prezira uspravila, gledala ga bez riječi umorna i zgrčena lica i samo bi tu i tamo izustila riječ ili dvije, na koje bi on skočio i svijao se kao od uboda. Jim mi je rekao da su ti prizori bili užasni. Bilo je odista neobično naići na to u onoj pustoši. Najstrašnije je bilo, zamislite samo, što takav rafinirano okrutan položaj nema kraja. - Poštovani je Cornelius (Inči Neljus zvali su ga Malajci, s kreveljenjem koje je štošta značilo) bio strašno razočaran čovjek. Ne znam što je očekivao da će ljudi učiniti za nj iz obzira prema njegovu braku; ali sloboda da krade, da pronevjeruje i da mnoge godine i na načine koji su mu najbolje odgovarali prisvaja sebi robu Steinove trgovačke kompanije (Stein ga nije prestao opskrbljivati robom, kad god je samo mogao nagovoriti kapetane da je prevezu), sve mu se to, očevidno, nije činilo dovoljnom naknadom za to što je žrtvovao svoje časno ime. Jim bi neizmjerno uživao kad bi mogao izlemati Corneliusa na mrtvo
ime; a u isto vrijeme ti bi mu prizori bili tako bolni i tako odvratni, te bi se samo gledao udaljiti da ništa ne čuje, kako bi poštedio djevojčine osjećaje. Ona bi nakon toga ostajala sva uzbuđena, bez riječi, te bi samo pokadšto okamenjena, očajnog lica pritisnula grudi, a zatim bi se Jim trgnuo i tužno rekao: »Sada - hajde - zaista - nemojte tako - morate se prisiliti da nešto pojedete«, ili bi joj pokazao neki sličan znak sućuti. Cornelius bi se i dalje šuljao kroz vrata, preko verande i opet natrag, nijem kao riba, zlobnih, nepovjerljivih, podmuklih, pogleda. Jim joj jednom reče: »Ja mogu tome učiniti kraj. Recite samo jednu riječ«. A znate li što je ona odgovorila? Ona je rekla - Jim mi je to kazao sav potresen - kako bi ona, kad ne bi znala da je i on sam jako nesretan, našla hrabrosti da ga ubije vlastitim rukama. »Zamislite to! Ta nesretna djevojka, gotovo dijete, prisiljena tako govoriti!« usklikne s užasom. Činilo se da je nemoguće spasiti je, ne samo od te podle hulje nego čak i od nje same! Nije on nju samo silno sažalijevao, tvrdio je, osjećao je nešto više od sućuti; bilo mu je kao da on sam ima neki teret na savjesti dokle god traje za nju takav život. Da napusti tu kuću činilo bi mu se kao podla nevjera. Naposljetku je shvatio da nema ništa očekivati od daljnjeg ostajanja u toj kući, ni računa ni novca, ni ikakve istine, ali je svejedno i dalje ostajao, tjerajući time Corneliusa do ruba, neću reći ludila, ali svakako srčanosti. Međutim je osjećao kako se oko njega tajno gomilaju svakovrsne pogibelji. Doramin mu je dvaput poslao pouzdanog slugu s ozbiljnom porukom da ne može učiniti ništa za njegovu sigurnost ako Jim ponovo ne prijeđe rijeku i ne dođe živjeti među Bugima kao u početku. Ljudi bi ga svih staleža posjećivali često, usred noći, da mu otkriju zavjere, skovane s namjerom da ga mučki ubiju. Hoće da ga otruju. Hoće da ga prohodu u kupaonici. Dogovarali su se kako će ga ustrijeliti s nekog čamca na rijeci. Svaki je od tih izvjestitelja svečano izjavljivao da mu je vrlo dobar prijatelj. To je bilo dovoljno - rekao mi je - da ti naruši mir zauvijek. Takvo je nešto bilo potpuno moguće - štoviše i vjerojatno - ali su ga te lažljive opomene ispunjale samo osjećajem da se svuda oko njega, na sve strane, u mraku pletu smrtonosne spletke. Nije se moglo izmisliti ništa bolje, da poremeti i najjače živce. Napokon jedne noći sam Cornelius, naglašujući svoju veliku uznemirenost, vrlo tajanstveno razvije pred njim, svečano mu se ulagujući, mali plan po kojemu bi on za svotu od sto dolara - ili čak za osamdeset, recimo osamdeset - pronašao pouzdana čovjeka da prokrijumčari Jima preko rijeke, a da mu ne padne ni vlas s glave. Inače
ništa više ne preostaje - ako je Jimu uopće iole stalo do života. Što je to osamdeset dolara? Sitnica. Neznatna svota. A on se, Cornelius, koji ima ostati na svom mjestu, neosporno izlaže smrtnoj pogibelji tim dokazom privrženosti što ga iskazuje mladom prijatelju g. Steina. Bilo je teško izdržati - rekao mi je Jim - pogled na njegovo podlo kreveljenje; hvatao se za kosu, lupao se u prsa, njihao se amo-tamo pritiskujući ruke na trbuh i doista je hinio da roni suze. »Neka vaša krv padne na vašu glavu«, krikne napokon i izjuri van. Bilo bi zanimljivo znati koliko je Cornelius bio iskren u toj glumi. Jim mi je priznao da nije ni oka stisnuo otkako se taj prijan udaljio. Ležao je poleđuške na tankoj hasuri, prostrtoj na podu od bambusa, pokušavajući tratiti vrijeme razabiranjem golih greda i osluškivanjem šuštanja trošne slame na krovu. Neka zvijezda najednom zatreperi kroz jednu rupu u krovu. U mozgu mu se vrtjelo, ali usprkos tome upravo je te iste noći do kraja smislio svoj plan kako da porazi Šerifa Aliju. Na to je mislio u svim časovima koji su mu ostajali slobodni od beznadnog ispitivanja stanja u Steinovim poslovima, ali mu je jasna zamisao - reče - došla tada sasvim odjednom. Mogao je čak vidjeti, tako reći, i topove dovučene na vrh brda. Osjećao je, ležeći tako, da mu je jako vruće i da je uzbuđen; spavanje je bilo isključeno više nego ikada. On skoči i iziđe bosonog na verandu. Hodajući tiho, naiđe na djevojku koja se bila nepomično naslonila na zid, kao da stoji na straži. U njegovu ga tadašnjem stanju duha nije iznenadilo što je nalazi budnu, ni što čuje da ga ona, tjeskobno šapćući, pita gdje bi mogao biti Cornelius. Reče joj jednostavno da ne zna. Ona malo zastenje gledajući neprestance u naselje. Sve je bilo sasvim mirno. Njegova ga je nova misao tako obuzela i toliko ga zaokupila, te se nije mogao uzdržati da smjesta ne ispriča djevojci čitav plan. Slušala ga je, lagano pljesnula rukama, prošaptala nježno kako se divi, ali je očito bila neprestano na oprezu. Čini se da se on za cijelo to vrijeme privikao da joj se povjerava - a ona mu je, nema sumnje, mogla davati i davala mu sijaset korisnih obavještenja o prilikama u Patusanu. Uvjeravao me je više nego jedanput, da mu njezin savjet nikada nije škodio. Upravo je, dakle, namjeravao da joj tada i tamo objasni čitav svoj plan, kad mu ona najednom stisne ruku i iščezne iz njegove blizine. Tada se odnekud pojavi Cornelius i, opazivši Jima, ugne se na stranu, kao da je na nj ispaljen hitac, a onda ostane sasvim nepomičan u tami. Napokon se oprezno primakne kao sumnjičava mačka. »Došlo je nekoliko ribara - s ribom«, reče nesigurnim
glasom. »Prodaju ribu - razumijete li?...« Moralo je biti dva sata ujutro - baš zgodno vrijeme da netko nosi ribu na prodaju! Jim svejedno na to ništa ne odgovori i ne posveti tome ni jedne misli. Drugo je nešto zaokupljalo njegov duh, i on nije ništa drugo čuo ni vidio. Zato se zadovolji da rastreseno rekne: »Oh!«, ispije gutljaj vode iz vrča koji je tu stajao, ostavi Corneliusa u nekom neobjašnjivu uzbuđenju - koje ga je natjeralo da se objeručke uhvati za crvotočnu ogradu verande, kao da su ga noge iznevjerile - uđe i legne na svoju hasuru da razmišlja. Malo zatim začuje tihe korake. Oni se zaustave. Jedan glas dršćući prošapće kroz zid: »Spavate li?« »Ne! Što je?« odgovori on živo, a vani se iznenada začuje neki šum, i zatim se sve utiša kao da se šaptalac poplašio. To ga je veoma uznemirilo, te naglo izađe, a Cornelius, prigušeno kriknuvši, pobjegne preko verande sve do stuba gdje se grčevito uhvati za slomljenu ogradu. Jim ga sav zbunjen pozove iz daljine, da vidi što on to, do vraga, hoće. »Jeste li razmislili o onome o čemu sam vam govorio?« upita Cornelius izgovarajući riječi teško, kao čovjek kojega je spopala ledena groznica. »Ne!« poviče Jim bijesno. »Nisam i neću. Ostat ću ovdje u Patusanu.« »Vi ć-ćete t-t-tu umrijeti«, odgovori Cornelius glasom kao na izdisaju i silno dršćući. Cijela je lakrdija bila tako glupa i izazovna, da Jim nije znao bi li se smijao ili ljutio. »Ali ne prije nego što vidim da vas više nema, razumije se«, poviče ogorčeno, a ipak pripravan da se nasmije. Napol ozbiljno (jer su ga već bile, kako znate, razdražile njegove misli), nastavi vičući: »Ništa mene ne može dotaknuti! Možete učiniti i ono što vam i sam Belzebub savjetuje!« Taj mu se mračni Cornelius ondje u daljini učinio kao mrsko utjelovljenje svih muka i teškoća na koje je na svom putu naišao. Zato pusti srcu maha - živci su mu već danima bili odviše napeti - počne ga nazivati najpogrdnijim imenima - varalica, lažac, kukavna hulja - i nastavi sve tako baš neobično žestoko. Priznaje da je prevršio svaku mjeru, da je bio sasvim izvan sebe - pozivao je čitav Patusan neka ga otjera - izjavljivao je da će naposljetku svi morati da plešu kako on bude svirao, i tako dalje, s prizvukom prijetnje i hvalisanja. Bilo je to silno naduveno i smiješno«, rekao je Jim. Uši mu gore samo kad se toga sjeti. Mora da nešto s njim nije bilo u redu... Djevojka, koja je sjedila s nama, kimne brzo prema meni glavicom, malo se namršti i reče djetinjasto svečano: »Čula sam ga.« Jim se nasmije i zacrveni. Umirio ga je napokon, rekao je, muk, potpuni smrtni muk onoga nejasnog lika daleko od njega, koji je, činilo se, visio slomljen, savijen u dva dijela, na
ogradi stuba u nekakvoj kobnoj nepomičnosti. Dođe k sebi, najednom prestane i silno se začudi. Malo počeka, ali ni pokreta, ni glasa. »Bilo je upravo kao da je prijan umro dok sam dizao svu tu galamu.« Tako se stidio sama sebe da je žurno ušao u kuću, ne progovorivši više ni riječi, i opet se bacio na svoju hasuru. Ipak mu je, čini se, vika bila od neke koristi, jer je ostatak noći prospavao slatko kao malo dijete. Nije već tjednima spavao. »Ali ja nisam spavala«, upadne djevojka, naslanjajući se laktom na stol i gladeći svoj obraz, »ja sam bdjela«. Njezine krupne oči bljesnuše, malo se razrogačiše, a onda ih ona pozorno upilji u moje lice.
XXXI Možete zamisliti s kolikim sam zanimanjem slušao. Dvadeset i četiri sata kasnije razjasnilo se značenje svih tih pojedinosti. Ujutro Cornelius nije ništa natuknuo o noćnim događajima. »Znam da ćete se vratiti u moju ubogu kuću«, promrmlja zlovoljno se šuljajući upravo u času kad je Jim ulazio u čamac da prijeđe u Doraminovo naselje. Jim samo kimne i ne gledajući ga. »Vama se to bez sumnje čini kao šala«, promrmlja kiselim tonom. Jim provede dan sa starim »nakodom« dokazujući glavnim ljudima zajednice Bugija, koji su bili sazvani na važan razgovor, potrebu da se poduzme odlučna akcija. S uživanjem se sjećao kako je tada bio rječit i uvjerljiv. Rekao je: »Nema sumnje, taj put mi je uspjelo da im nekako ulijem hrabrost.« Posljednji napadaj Šerifa Alije opustošio je okolicu njihova naselja, a neke su žene iz Patusana bile odvedene u Alijino dvorište. Izaslanici Šerifa Alije bili su viđeni dan prije na trgu, gdje su se bahato kočili u bijelim kabanicama i razmetali se prijateljstvom što ga Radža iskazuje njihovu gospodaru. Jedan je od njih stajao sprijeda u hladovini nekog stabla, te je, naslanjajući se na dugu cijev svoje puške, poticao ljude na molitvu i kajanje, savjetujući im da poubijaju sve strance u svojoj sredini, jer su neki nevjernici, govorio je, a drugi još i gori - sotonina djeca pod krinkom muslimana. Pričalo se da su neki od Radžinih ljudi među slušaocima glasno izražavali svoje odobravanje. Strava je među običnim stanovništvom bila užasna. Jim, neizrecivo zadovoljan svojim radom toga dana, prijeđe još prije zalaza sunca opet preko rijeke. Čim je predobio Bugije da se nepokolebljivo odluče za borbu, i preuzeo na sebe svu odgovornost zajamčivši im vlastitom glavom uspjeh, toliko se zanio da je u nepromišljenosti svoga srca činio sve kako bi prema Corneliusu bio ljubazan. Ali se Cornelius zauzvrat tako raspojasano razigrao, da mu je bilo gotovo neizdrživo slušati kako himbeno hihoće, gleda, kako se previja i namiguje, kako se najednom hvata za bradu i kako
se sasvim nisko naginje nad stol luđački piljeći u nj. Djevojka se nije pokazivala, te se Jim rano povuče. Kad je ustao da mu kaže laku noć, Cornelius skoči, prevrne svoj stolac i sagne se, tako da ga nije mogao vidjeti, kao da želi dignuti nešto što mu je palo. Njegovo »laku noć!« začulo se promuklo ispod stola. Jim se zaprepasti kad ga vidje gdje izlazi obješenih vilica i ukočenih, glupavo prestrašenih očiju. Bio se grčevito uhvatio za rub stola. »Što vam je? Je li vam pozlilo?« upita Jim. »Da, da, da. Strašni grčevi u želucu«, odgovori Cornelius, a Jim misli da je to sigurno bilo istinito. Ako je tako, onda je to, s obzirom na ono što je namjeravao učiniti, bio neki odvratan znak da još nije potpuno bešćutan, što mu treba po zasluzi i priznati. Bilo kako bilo, Jim nije mogao mirno spavati, jer je u snu vidio nebesa koja su poput mjedi odjekivala silnim glasom što mu je dovikivao: »Probudi se! Probudi se!« tako glasno da se napokon, usprkos svojoj očajnoj odluci da i dalje spava, doista i probudio. Blijesak crvenog jarkog plamena, koji se širio u zraku, zaslijepi mu oči. Pramenovi crnog, gustog dima savijali su se oko glave neke prikaze, nekoga nadzemaljskog bića u bjelini, stroga, zgrčena, tjeskobnog lica. Nakon nekoliko sekunda prepozna Jim djevojku. Ona je u ispruženoj ruci visoko držala zublju i s upornom je i usrdnom jednoličnošću ponavljala: »Ustajte! Ustajte! Ustajte!« On naglo skoči, a ona mu smjesta gurne u ruku revolver, njegov vlastiti revolver koji je bio visio na nekom čavlu, ali ovaj put nabijen. Jim ga stisne šutke, smeten, piljeći u svjetlo. Pitao se što bi on to mogao učiniti za nju. Ona upita hitro i veoma tiho: »Možete li se vi tim oružjem ogledati sa četvoricom?« Smijao se pričajući mi to i sjećajući se svoje gorljive uslužnosti. Čini se da se njome razmetao. »Svakako - razumije se - svakako - zapovijedajte samo!« Još se nije bio potpuno razbudio, te je smatrao da je vrlo uslužan što u tim izvanrednim prilikama pokazuje svoju slijepu, odanu spremnost. Ona iziđe iz sobe, a Jim pođe za njom. U prolazu oni uznemiriše neku staru vješticu koja je prigodice kuhala za ukućane, premda je bila tako stara te je jedva mogla i razumjeti ljudski govor. Ona ustane i odšepa za njima mrmljajući svojim krezubim ustima. Na verandi se platnena nihaljka, koja je pripadala Corneliusu, lagano zanjiše kad ju je Jim laktom dotaknuo. Bila je prazna. Ekspozitura se u Patusanu, kao i sve postaje Steinova Trgovačkog društva, u početku sastojala od četiri zgrade. Dvije su od njih bile samo još
dvije hrpe kolaca, slomljenih bambusa, trule slame, a nad tim su se četiri ugaona stupa od tvrda drveta tužno nagnula svaki na svoju stranu; glavno je skladište ipak još stajalo nasuprot zastupnikovoj kući. To je bila dugoljasta koliba, sagrađena od blata i od ilovače; na jednom je kraju imala široka vrata od čvrstih dasaka, koja još dotada nisu izišla iz svojih šarki, a u jednome je od pobočnih zidova bio četvorouglast otvor, neka vrsta prozora s tri drvene prečage. Prije nego što je sišla niz male stube, djevojka okrene glavu preko ramena i reče brzo: »Imali su vas ubiti dok ste spavali.« Jim mi je rekao da je tada osjetio neko razočaranje. Bila je to stara priča. Bio je već sit svih tih namjeravanih napadaja na svoj život. Dosadile su mu već takve uzbune. Ogadile mu se. Uvjeravao me da se ljutio na djevojku što ga je tako zavarala. Pošao je za njom pod dojmom da joj je potrebna njegova pomoć, a sad je gotovo poželio da se okrene i da se s gnušanjem vrati. »Znate li«, tvrdio mi je iskreno, »upravo sam uvjeren da u to vrijeme čitave tjedne nisam bio potpuno pri svijesti.« »Oh, da. Ipak ste bili«, nisam mogao a da se ne usprotivim. Ali ona je i dalje brzo koračala, i ja pođoh za njom u dvorište. Sav mu se plot već odavno srušio, a bivoli iz susjedstva duboko brekćući dolazili su ujutro polagano u otvoren prostor, i već bi i sama džungla provaljivala u nj.« Jim i djevojka zaustaviše se u bujnoj travi. Svjetlo, koje ih je obasjavalo, stvaralo je gustu tamu uokolo, samo su nad njihovim glavama raskošno blistale zvijezde. Rekao mi je da je to bila lijepa noć - prilično hladna, s malim povjetarcem koji je dolazio s rijeke. Čini se da je on zapazio njezinu ugodnu ljepotu. Imajte na umu da vam sada pričam povijest jedne ljubavi. Ljupka ih je noć, činilo se, obavijala svojim blagim milovanjem. Plamen je zublje tu i tamo zabrujao i zalepršao poput zastave, i neko je vrijeme to bio jedini zvuk. »Oni čekaju u skladištu«, prošaputa djevojka, »čekaju na znak.« »Tko ga ima dati?« upita Jim. Ona strese zublju, koja zaplamti i prospe čitav mlaz iskara. »Ali vi ste tako nemirno spavali«, nastavi ona šapćući. »Ja sam bdjela i nad vašim snom.« »Vi!« usklikne on pružajući vrat da pogleda oko sebe! »Mislite li da sam bdjela samo noćas!« reče ona s nekakvim očajnim ogorčenjem. Jim kaže da mu je bilo kao da ga je netko udario u grudi i da mu se oduzeo dah. Pomisli kako je bio užasno glup i osjeti grižnju savjesti, ganuće, sreću, zanos. Ovo je, da vas opet podsjetim, ljubavna povijest; to možete vidjeti po gluposti, po nimalo mrskoj gluposti, po zanesenoj
gluposti njihova ponašanja, njihova stajanja u svjetlu zublje, kao da su onamo izišli zato da se otkriju i potaknu skrivene ubojice. Da su izaslanici Šerifa Alije imali - kako je rekao Jim - za jedan peni srčanosti, to je bio čas da navale. Njegovo je srce kucalo - ne od straha - ali mu se činilo da čuje travu kako šušti, i on naglo zakorači izvan svjetlosti. Nešto tamno, i što nije mogao jasno razabrati, hitro mu odleti iz vida. On poviče jakim glasom: »Cornelius! O Cornelius!« Nastane dubok muk; činilo se da njegov glas nije dopro ni na dvadeset stopa. Djevojka je i opet bila uza nj. »Bježite!« reče mu. Ona je stara žena dolazila; njezin se slomljeni lik nemoćnim, slabim poskakivanjem primicao rubu svjetlosti; čuli su već njezino mrmljanje i jecaj, tih kao uzdah. »Bježite!« ponovi djevojka uzrujano. »Oni su se sada uplašili - ovo svjetlo - pa glasovi. Oni znaju da ste vi sada budni - znaju da ste vi veliki, jaki, neustrašivi...« »Pa, ako ja sve to jesam«... poče on, ali ga ona prekine: »Jeste - noćas! Ali što će biti sutra noću? Pa iduće noći! I noći poslije toga - mnogo, mnogo noći? Mogu li ja uvijek bdjeti?« Njezino ga jecanje i dahtanje uzbudi tako da nije mogao ni riječi izgovoriti. Rekao mi je da se nikad nije osjećao tako malen, tako nemoćan, a što se tiče srčanosti, kakve li koristi od nje? mislio je. Bio je tako bespomoćan da mu se čak i bijeg činio uzaludan. Premda je ona s grozničavom upornošću neprestance šaptala: »Idite k Doraminu, idite k Doraminu«, osjećao je da za njega nema izlaza iz te samoće, koja je sve njegove pogibelji činila stostrukima, osim - u njoj. »Mislio sam«, govorio mi je, »ako odem od nje, da će to biti kraj svega.« Ali kako nisu mogli stajati zauvijek tu u sredini dvorišta, odluči otići u skladište. Pusti da djevojka pođe za njim, ni ne misleći se tome usprotiviti, kao da su nerazdruživo sjedinjeni. »Ja sam neustrašiv - zar ne?« promrsi kroz zube. Ona ga uhvati za ruku. »Počekajte dok čujete moj glas«, reče ona i sa zubljom u ruci lagano potrči iza ugla. On osta sam u tami, okrenut licem prema vratima; s druge strane nije dopirao ni zvuk, ni dah. Stara vještica strašno zastenje negdje za njegovim leđima. Uto začuje oštar glas, gotovo krik, kojim mu je djevojka doviknula: »Sada! Gurnite!« Jim gurne žestoko, vrata se rastvore zaškripivši i zazveketavši, i on, sav zapanjen, ugleda prostoriju nisku poput neke tamnice, osvijetljenu blijedim, nestalnim svjetlom. Vrtlog se dima spuštao na neku praznu drvenu škrinju nasred poda, na razbacane krpe i slamu, i činilo se kao da će se dići, ali se samo slabo uzbibao na promaji. Bila je primakla svjetlo kroz prečage na prozoru, i on je vidio njezinu golu, oblu ruku ispruženu i nepomičnu,
kako drži visoko zublju poput nekog čvrstog željeznog stalka. Hrpa je starih poderanih hasura u obliku čunja zatrpavala udaljeni kut gotovo do stropa, i to je bilo sve. Rekao mi je da se zbog toga gorko razočarao. Tako je već mnogo opomena iskušalo njegovu duhovnu jakost, tjednima je bio okružen tolikim znakovima pogibelji, da bi olakšanje za njega bilo samo nešto stvarno, nešto opipljivo, što bi on mogao svladati. »To bi pročistilo zrak barem za nekoliko sati, ako razumijete što hoću reći«, tvrdio je. »Jupitra mi! Živio sam već danima s kamenom na grudima.« Sad je napokon mislio da će uhvatiti nešto, pa - ništa! Ni traga, ni znaka bilo čemu. Digao je svoje oružje čim su se vrata rastvorila, ali sada mu ruka pade. »Pucajte! Branite se!« poviče mu izvana djevojka očajnim glasom. Kako je stajala u tami i gurnula ruku sve do ramena kroz malu rupu, nije mogla vidjeti što se događa, a nije se usuđivala povući zublju da dotrči do vrata. »Ovdje nema nikoga!« zaurliče prezirno Jim, ali želja da prsne u ogorčen, razdražen smijeh zamre u njemu bez glasa; otkrio je naime, upravo u času kad je već htio izići, da mu se pogled susreo s jednim parom očiju u hrpi hasura. Ugleda pomični sjaj njihovih bjeloočnica. »Iziđite!« poviče bijesan i sumnjajući malo, a jedna glava s tamnim licem, glava bez tijela, pokaže se među krpama, čudno odvojena glava, koja ga je gledala upornim, mrkim pogledom. Začas se cijela hrpa trgne, brzo se s tihim graktanjem pojavi čovjek i skoči prema Jimu. Hasure su za njim tako reći skakale i letjele, desna mu je ruka bila uzdignuta, sa savijenim laktom, a tupa je oštrica malajskog bodeža virila iz šake koju je držao malo nad glavom. Ponjava, čvrsto vezana oko bedara, izgledala je blistavo bijela na brončanoj koži: njegovo se golo tijelo sjalo kao da je mokro. Jim je sve to zapazio. Rekao mi je da je osjetio neizrecivo olakšanje, da se zanosio osvetom. Promišljeno je odgađao hitac, rekao mi je. Zadržavao ga je deseti dio sekunde, i još na tri koraka od tog čovjeka - neizmjerno dugo vrijeme. Zadržavao ga je zbog užitka da sam sebi kaže: »Taj je mrtav!« Bio je potpuno uvjeren i siguran. Pustio ga je da se približi, jer to nije značilo ništa. Mrtav je svakako. Opazi raširene nosnice, razrogačene oči, napetu, pohlepnu nepomičnost lica, a onda opali. Prasak je u tom omeđenom prostoru bio zaglušan. Uzmakne korak natrag. Vidio je kako onaj čovjek diže glavu, baca ruke naprijed i ispušta bodež. Kasnije je ustanovio da ga je ustrijelio kroz usta, malo prema gore,
tako da je metak izašao visoko na stražnjem dijelu lubanje. Čovjek je svom silom svoga naleta pojurio ravno naprijed s licem koje mu se najednom izobličilo, i s rukama koje je pružao preda se kao da opipom nešto traži i kao da je oslijepio, te se s užasnom žestinom svali na čelo upravo pred Jimove gole noge. Jim kaže da mu nije izmaknula ni najmanja pojedinost svega toga. Osjećao se spokojan, smiren, bez mržnje, bez neugodnosti, kao da je smrt toga čovjeka sve smirila. Prostorija se strašno ispunjala čađavim dimom zublje, na kojoj je sigurni plamen gorio crven poput krvi i bez treperenja. Jim odlučno pođe naprijed, prekoračivši mrtvo tijelo, i uperi svoj revolver u drugi goli lik koji se nejasno ocrtavao na drugom kraju. U času kad je htio potegnuti otponac taj čovjek snažno odbaci kratko teško koplje i čučne pokorno, naslonivši se leđima na zid i sklopivši ruke među noge. »Ti hoćeš svoj život?« reče Jim. Ovaj ni da pisne. »Koliko vas još ima?« upita Jim opet. »Još dvojica, Tuan«, reče čovjek veoma tiho, gledajući krupnim opčinjenim očima u cijev revolvera. I doista još dvojica ispužu ispod hasura pružajući i pokazujući mu svoje prazne ruke.
XXXII Jim osigura svoj položaj i izvede ih sve zajedno u hrpi kroz vrata; cijelo je to vrijeme zublja stajala uspravno u šaki ručice koja nije ni zadrhtala. Sva su mu se trojica pokoravala, savršeno nijema, mičući se kao automati. On ih svrsta u red. »Spojite ruke!« zapovjedi. Oni to učine. »Prvi, koji povuče ruku ili okrene glavu, mrtav je«, reče im. »Naprijed!« Oni pođu zajedno, ukočeni; on za njima, a uz njih je djevojka u bijelom odijelu s povlakom, dok joj je crna kosa padala sve do pasa, nosila svjetlo. Uspravna i gipkih kretnja činilo se da klizi i ne dodirujući zemlju; jedini je zvuk bio svileno šuškanje i šuštanje duge trave. »Stoj!« poviče Jim. Obala je rijeke bila strma; strujila je velika svježina, svjetlo je padalo na rub glatke tamne vode koja se pjenila bez mreškanja; desno su se i lijevo nizali oblici kuća pod oštrim obrisima krovova. »Izručite moje pozdrave Šerifu Aliji - dok mu ja sam ne dođem«, reče Jim. Nijedna od tri glave ni da se makne. »U vodu!« zagrmi on. Tri se pljuska stope u jedan pljusak, voda štrcne, crne glave izrone grčevito i iščeznu; ali čulo se jako disanje i prskanje, koje je postajalo sve slabije, jer su ona trojica marljivo ronila u velikom strahu, da ne odapne hitac. Jim se okrene djevojci, koja je stajala kao šutljiv i pozoran promatrač. Činilo se da njegovo srce naglo postaje pregolemo za njegove grudi, te ga je gušilo u grlu. Vjerojatno je zato ostao tako dugo bez riječi, a ona, uzvrativši mu pogled, baci još zapaljenu baklju širokim zamahom ruke u rijeku. Crven i sjajan plamen proleti u dugačkoj krivulji kroz noć i padne u vodu oštro zašištavši, a miran, blagi sjaj zvijezda siđe bez zapreke nad njih. Nije mi pričao što je rekao kad mu se napokon vratio glas. Ne pretpostavljam da je bio veoma rječit. Svijet je bio tih, noć je disala u njih, jedna od onih noći što su kao stvorene da skriju nježnosti, a ima časova kad naše duše, kao oslobođene od svoga tamnog oklopa, gore divnom osjećajnosti što neke šutnje čini jasnijima od riječi. Što se tiče djevojke,
rekao mi je: »Ona je malo klonula. Uzbuđenje - znate li. - To nije ostalo bez traga. Mora da je bila strašno umorna - i sve ono ostalo. A onda - a - do vraga sve - ona me je jako voljela, znate li... I ja nju... samo nisam to znao, dakako... nikad mi to nije palo na pamet...« Tada on ustane i poče hodati u nekoj uzbuđenosti. »Ja - ja je od srca ljubim. Više nego bih to mogao i reći. Dakako, ne može se to izreći riječima. Vi drukčije gledate na svoja djela kad vas svakoga dana navode na to da shvatite kako je vaš opstanak potreban - znate li, prijeko potreban - jednom čovjeku. Ja sam bio naveden na taj osjećaj. Čudesno. Ali pokušajte samo zamisliti kakav je bio njezin život. Bio je sasvim neobično strašan! Zar nije? A ja sam je tu našao onako - kao kad biste vi odlutali nekamo na šetnju i iznenada naišli na nekoga tko se utapa na nekom osamljenu tamnom mjestu. Jupitra mi! Tu ne smiješ gubiti ni časa. A uostalom, to je i dužnost... Mislim da sam joj dorastao...« Moram vam reći da nas je djevojka nešto prije toga ostavila. Jim se udari u grudi. »Da! Ja to osjećam, ali mislim da sam dorastao čitavoj svojoj sreći!« Imao je dar da nalazi neko osobito značenje u svemu što mu se događa. Takvo je bilo i njegovo shvaćanje vlastitog ljubavnog doživljavanja; ono je bilo idilično, ponešto svečano, a ujedno i istinito, jer je njegovo uvjerenje imalo svu nepokolebljivu ozbiljnost mladosti. Malo kasnije, u drugoj nekoj prilici, rekao mi je: »Živim ovdje tek dvije godine, i, časne mi riječi, ne mogu ni zamisliti da bih bio kadar živjeti igdje drugdje. Već je i sama pomisao na svijet izvan ovoga dovoljna da me preplaši; jer, znate li«, nastavi on promatrajući oborenim očima svoju cipelu kojom je nastojao do kraja smrviti mali komadić suhoga mulja (šetali smo, naime, obalom rijeke) - »jer nisam zaboravio uzrok koji me je ovamo doveo. Još ne!« Uzdržah se od toga da ga pogledam, ali mislim da sam čuo kratak uzdah. Prijeđosmo nekoliko koraka šuteći. »Tako mi moje duše i savjesti«, poče Jim opet, »ako se takvo nešto može zaboraviti, onda, mislim, imam pravo otjerati to iz svoga duha. Upitajte bilo kojeg čovjeka ovdje«... njegov se glas promijeni. »Nije li čudno«, nastavi nekim blagim, gotovo čeznutljivim tonom, »da me svi ovi ljudi, svi ovi ljudi koji bi za mene sve učinili, ne bi nikada mogli razumjeti? Nikada! Ako mi vi to i ne vjerujete, ja se ne mogu njima obratiti. Nekako ti se to čini teško. Glup sam, zar ne? Pa što bih ja još htio? Ako ih upitate, tko je hrabar - tko je pošten - tko je pravedan - tko je
onaj kojemu bi oni povjerili svoje živote - reći će »Tuan Jim«. A ipak oni nikada ne mogu shvatiti pravu, pravu istinu...« To mi je rekao posljednjeg dana što sam bio kod njega. Nisam mu se htio usprotiviti, osjećao sam da će još nešto reći i više se približiti korijenu same stvari. Sunce, koje svojim žestokim žarom pretvara zemlju u pomičnu grudu prašine, zašlo je iza šuma, a mutna svjetlost opalnoga neba kao da je prekrila svijet, bez sjene i bez sjaja, iluzijom neke mirne i misaone veličine. Ne znam zašto sam, slušajući ga, morao tako jasno primjećivati kako postupno tamni rijeka, zrak, tako nezaustavljivo, polagano dolazi noć, i tiho se spušta na sve vidljive stvari, oduzimajući im obrise, pokapajući im oblike sve dublje i dublje, kao da bez prestanka pada na njih neka neopipljiva crna prašina. »Jupitra mi!« poviče iznenada, »ima dana kad se čovjek osjeća preglup za bilo što; znam samo to da vam mogu reći što god mi volja... Govorim o tome da sam dokrajčio s onom - s onom budalaštinom koja mi je ostala u podsvijesti... O tome da sam zaboravio... Vrag me odnio ako još znam! Ja o tome mogu mirno misliti. Pa što to, napokon, i dokazuje? Ništa. Čini mi se da vi ne mislite tako... Promrmljah nešto u znak protesta. »Ništa zato«, reče on. »Ja sam zadovoljan... gotovo tako. Treba samo da pogledam u lice prvoga prolaznika, pa da opet steknem svoje pouzdanje. Oni ne mogu razumjeti što se u meni događa. Pa što onda? Evo! Nisam se baš pokazao tako loš.« »Nimalo loš«, rekoh. »Ali vi svejedno ne biste htjeli da me imate na palubi svoga broda - zar ne?« »Do vraga!« povičem. »Ne govorite o tome!« »Aha! Vidite li«, uzvikne on trijumfirajući, tako reći, mirno nada mnom. »Samo, pokušajte to reći ikome ovdje. Oni bi mislili da ste luđak, lažac, ili još gore. I tako mogu to izdržati. Ja sam za njih načinio jednu-dvije stvari, ali su oni za mene učinili to!« »Dragi moj prijatelju«, povičem, »vi ćete za njih uvijek ostati nerazrješiva tajna.« Nato zašutjesmo. »Tajna«, ponovi Jim i zatim me pogleda. »Dobro, onda me pustite da uvijek ovdje ostanem.«
Kad je sunce zašlo, činilo se da se na nas spušta tama koju je donosio svaki slabi dah povjetarca. Usred nekog puteljka, obrubljenog živicom, vidio sam gdje stoji mršava, budna i naoko jednonoga silueta Tamb’ Itama, a kroz polumračni prostor moje oko otkrije nešto bijelo, što se micalo amotamo po verandi iza stupova koji su držali krov. Čim je Jim u pratnji Tamb’ Itama krenuo na svoju večernju ophodnju, pođem kući sam i neočekivano opazim da me na putu dočekala djevojka, koja je očevidno vrebala tu priliku. Teško je ispripovijedati vam što je ona zapravo htjela iz mene izvući. Očito je to moralo biti nešto veoma jednostavno - najjednostavnija nemogućnost na svijetu, kao što bi, na primjer, bio sasvim točan opis oblika nekog oblaka. Htjela je neko jamstvo, neku potvrdu, neko obećanje, neko objašnjenje - ne znam kako da to nazovem; takvo nešto nema imena. Bilo je tamno pod nadstrešnicom, i sve što sam mogao vidjeti bile su meke crte njezine haljine, blijedi, mali oval njezina lica, bijeli sjaj zubi i velike tamne kružnice očiju koje su gledale u me, i u kojima kao da se vidjelo neko slabo treperenje, kakvo vam se može činiti da razabirete kad uronite pogled na dno beskonačno dubokog zdenca. Što se to tu miče? pitate se. Je li to neka slijepa neman ili samo zalutala zraka iz svemira? Palo mi je na um - nemojte se smijati - da je ona - kad je već sve tako neobično - u svom djetinjem neznanju nedokučivija nego sfinga koja prolaznicima zadaje djetinjaste zagonetke. Doveli su je u Patusan prije nego što su joj se otvorile oči. Tu je ona odrasla, nije vidjela ništa, nije poznavala ništa, nije imala pojma ni o čemu. Pitam se samo je li ona bila sigurna da išta drugo i postoji. Kakve je pojmove mogla steći o vanjskom svijetu, to mi nije poznato; sve što je znala o njegovim stanovnicima bili su jedna nesretna žena i jedan opaki lakrdijaš. Iz tog joj je svijeta došao i njezin dragi, pun neodoljivih zavodljivosti; ali što bi se s njom zbilo kad bi se on morao vratiti u one nepoznate predjele koji, čini se, uvijek traže natrag ono što im pripada? Njezina ju je majka upozorila na to sa suzama prije nego što je umrla... Čvrsto me je uhvatila za ruku, a čim sam se zaustavio, žurno ju je pustila. Bila je i smiona i plašljiva. Nije se bojala ničega, ali ju je zbunjivala duboka neizvjesnost i krajnja neobičnost - bila je to hrabra osoba, ali je tapkala u mraku. Pripadao sam onome Nepoznatom koje je moglo svakoga časa pozvati Jima kao nekoga na koga ima pravo. Ja sam bio, tako reći, upućen u
tajne prirode i namjera toga nepoznatog svijeta - povjerenik neke opasne tajne - naoružan možda i njegovom moći! Siguran sam da je ona mislila kako jednom riječju mogu otrgnuti Jima čak i iz njezina naručja. Ozbiljno sam uvjeren da je doživljavala sve muke strahovanja za vrijeme mojih dugih razgovora sa Jimom, svu istinsku i nepodnošljivu tjeskobu koja bi je sasvim razumljivo mogla natjerati i na to da me da umoriti, kad bi bijes njezine duše bio tako grozan kao i položaj u koji ju je ta tjeskoba dovela. To je moj dojam, i to je sve što vam mogu reći. Sve mi se to postupno razjašnjavalo, a što je postajalo jasnije, manje sam mogao vjerovati, i sve više me obuzimalo neko bolno zaprepaštenje. Ulijevala mi je povjerenje, ali moja usta nemaju riječi kojima bih mogao izraziti učinak onoga neobuzdanog i žestokog šapta, onih mekih, strastvenih tonova, one nagle šutnje bez daha i one dirljive kretnje bijelih, žurno ispruženih ruku. Ona ih opet spusti; njezin se sablasni lik svijao kao vitko stablo na vjetru, blijedi je oval lica klonuo; bilo je nemoguće razabrati njezine crte, tama je očiju bila nedokučiva; dva su se široka rukava dizala u mraku kao razastrta krila, a ona je stajala tiha, držeći glavu u rukama.
XXXIII Bio sam neizmjerno ganut; njezina mladost, njezino neznanje, njezina neobična ljepota, koja je imala jednostavni čar i nježnu snagu divljeg cvijeta, njezino uzbuđeno preklinjanje, njezina bespomoćnost dojmila me se gotovo isto tako jako kao što je bio jak i njezin bezrazložni prirodni strah. Bojala se nepoznatoga, kao što ga se i svi bojimo, a u svom je neznanju zamišljala to nepoznato beskonačno velikim. Ja sam za nju bio to nepoznato, i to u svoje ime, u vaše ime, prijatelji moji, u ime čitavog svijeta koji se nije ni brinuo za Jima, niti ga je i najmanje trebao. Bio bih drage volje pripravan odgovarati za tu ravnodušnost naše prenapučene zemlje, da nisam pomislio na to kako i Jim pripada tome tajanstvenom, nepoznatom svijetu kojega se ona boji, i da ja, ma koliko predstavljao to nepoznato, ipak ne predstavljam Jima. Zbog toga sam oklijevao. Tek mi njezin beznadno bolni šapat otvori usta. Počeo sam tvrditi kako nisam nipošto došao s tom namjerom da odvedem Jima. No zašto sam onda došao? Načinila je samo neznatnu kretnju, a zatim ostala nepomična kao mramorni kip u noći. Pokušao sam to ukratko objasniti rekavši joj da me je potaklo prijateljstvo, pa poslovi, a ako u tom pogledu imam ikakvih želja, onda bi mi svakako bilo draže da ga vidim gdje ostaje... »Oni nas uvijek napuštaju«, promrmlja ona. U njezinu se lakom uzdahu osjetio dah žalosne mudrosti iz groba, koji je ona u svom poštovanju kitila vijencima cvijeća... Ništa na svijetu, rekoh joj, ne može razdvojiti Jima od nje. To je sada moje čvrsto uvjerenje; to je bilo moje uvjerenje i u onom času; to je bilo jedino što sam mogao zaključiti prema činjenicama njegova slučaja. To uvjerenje nije postalo sigurnije zbog toga što je ona prošaptala u onom tonu, u kojem čovjek govori sam sa sobom. »On mi se na to zakleo.« »Jeste li vi to od njega tražili?« upitah je.
Približi mi se za jedan korak. »Nisam nikada!« Ona je bila sama od njega zahtijevala da ode. Bilo je to one noći na obali rijeke, nakon što je ubio onoga čovjeka - kad je ona bacila zublju u vodu, jer ju je on onako gledao. Bilo je odviše svjetla, a pogibelj je tada već minula - na kratko vrijeme - na vrlo kratko vrijeme. Rekao joj je tada da je neće prepustiti Corneliusu. Bila je uporna. Htjela je da je ostavi. Rekao joj je da to ne može - da je to nemoguće. Drhtao je dok je to govorio. Osjetila je da on dršće... Čovjeku ne treba mnogo mašte da vidi taj prizor, gotovo da čuje njihovo šaputanje. Bojala se za njega. Uvjeren sam da je tada u njemu vidjela samo unaprijed određenu žrtvu onih pogibelji, koje je ona razumijevala bolje nego on. Premda je on samom svojom nazočnošću osvojio njezino srce, ispunio sve njezine misli i zavladao svim osjećajima, ona je ipak potcjenjivala njegove izglede na uspjeh. Razumljivo je da je nekako u ono vrijeme svatko bio sklon potcjenjivati njegove izglede. Govoreći pravo, činilo se da ih uopće i nema. Znam da je to bilo Corneliusovo mišljenje. Sam mi je to rado priznao, da bi tako opravdao sumnjivu ulogu što ju je igrao u zavjeri Šerifa Alije kojom se trebalo obračunati s tim nevjernikom. Čak je i sam Šerif Alija, kako se sada sasvim sigurno vidi, osjećao tek prezir za tog bijelca. Jim je, čini mi se, imao biti ubijen uglavnom iz vjerskih razloga. Trebalo je da to bude običan čin pobožnosti (i prema tome neizmjerno zaslužan), ali inače bez naročite važnosti. Cornelius se slagao s drugim dijelom toga mišljenja. »Poštovani gospodine«, razlagao mi je podlo u jednoj prilici u kojoj mu je uspjelo sa mnom razgovarati, »poštovani gospodine, kako sam mogao i znati? Tko je on bio? Što je mogao učiniti da navede narod da mu povjeruje? Što je g. Stein mislio šaljući ovamo takva mladića da s visoka govori starom činovniku? Bio sam pripravan da ga spasim za osamdeset dolara. Samo osamdeset dolara. Zašto taj luđak nije otišao? Zar da se sam dadnem probosti za ljubav nekome strancu?« Cornelius je u duhu puzao preda mnom, njegovo se tijelo svijalo ulagujući se, a ruke lebdjele nad mojim koljenima kao da mi je spreman zagrliti noge. »Što je to osamdeset dolara? Neznatna svota da se daruje staru čovjeku bez obrane, kojega je za cijeli život upropastila ona pokojna furija.« Tu on zaplače. Ali ja se time zalijećem u kasnije vrijeme. One noći nisam nabasao na Corneliusa sve dok nisam završio s djevojkom. Bila je nesebična kad je navaljivala na Jima da je napusti, štoviše, da napusti zemlju. Jimova pogibelj zauzimala je prvo mjesto u njezinim
mislima - sve ako je i željela samu sebe spasiti - možda nesvjesno. A pomislite samo na opomenu koju je dobila, pomislite na pouku koju je mogla crpsti iz svakog trenutka onoga tek nedavno dovršenog života oko kojega su se kretale sve one uspomene. Bila mu se bacila pred noge - tako mi je sama to pričala - ondje na obali rijeke, gdje oprezni sjaj zvijezda nije obasjavao ništa drugo osim velikih masa šutljivih sjena, beskrajnih otvorenih prostora, te je slabo treperio nad širokom rijekom, tako te se ona činila golema kao more. On ju je pridigao. Pridigao ju je, a i ona se više nije morala boriti. Dakako da nije. Jake ruke, nježan glas, čvrsto rame da na nj nasloni svoju ubogu samotnu glavicu. Bila je to potreba (silna potreba), što ju je za svim tim osjećalo bolno srce, zbunjeni duh - bili su to porivi mladosti, zanos onoga časa. A što treba više? Čovjek to razumije - ako nije nesposoban da razumije išta pod suncem. I tako je ona bila zadovoljna, što ju je pridigao - i što je drži. »Znate li - tako mi boga! - to je ozbiljno - to nije nikakva glupost!« tako mi je Jim užurbano prošaptao zbunjena, zabrinutog lica na pragu svoje kuće. O »gluposti« neću govoriti, ali u njihovu romanu nije bilo ništa lakoumno; oni su se sreli u sjeni smrtne opasnosti, kao što bi se sreli vitez i djevica da se zakune jedno drugome među začaranim ruševinama. Za taj je prizor bio dosta jak sjaj zvijezda, onaj sjaj koji je bio tako slab i dalek da nije mogao razriješiti sjene u oblike, ni rasvijetliti drugu obalu rijeke. Gledao sam tu rijeku one noći i s istog onog mjesta; valjala se tiha i crna kao Stiks; sutradan sam otputovao, ali ne mislim da ću ikada zaboraviti od čega je ta djevojka željela biti oslobođena kad je preklinjala da je ostavi dok je još vrijeme. Rekla mi je što je to bilo, i to smirena - ona je tada bila odviše strastveno zainteresirana a da bi se prepustila nekoj uzrujanosti - i glasom koji je u onoj tami bio isto tako miran kao i njezin bijeli polujasni lik. Rekla mi je: »Nisam htjela da umrem plačući.« Činilo mi se da nisam dobro čuo. »Niste htjeli da umrete plačući?« ponovih za njom. »Poput moje majke«, doda ona odmah. Obrisi njezina bijelog oblika nisu se ni najmanje trgnuli. »Moja je majka gorko plakala prije nego što je umrla.« Neki neshvatljiv mir činilo se da se dizao iz tla oko nas, neprimjetno kao tiho dizanje plime u noći, mir koji briše dobro poznate tragove uzbuđenja. Tada me iznenada spopade strah (kao da sam osjetio kako gubim uporište usred vode), strah od nepoznatih dubina. Ona nastavi, pripovijedajući kako se za vrijeme majčinih posljednjih časova, dok je bila nasamo s njom, morala udaljiti od
njezina uzglavlja da pođe k vratima i leđima se nasloni na njih kako Cornelius ne bi mogao ući. Htio je ući i dugo je udarao objema šakama, prestajući samo katkada da promuklo poviče: »Pustite me unutra! Pustite me unutra! Pustite me unutra!« U kutu ležeći na nekoliko hasura, žena na umoru, koja je već izgubila dar govora i bila nemoćna da digne ruku, pridigla je malo glavu i činilo se da slabom kretnjom svoje ruke zapovijeda: - »Ne, ne!«, a poslušna kći, upirući svom snagom ramena o vrata, gledala je u nju. »Suze joj navru iz očiju - i ona izdahne«, završi djevojka čvrstim, jednoličnim glasom koji je više nego išta drugo, više od bijele, mramorne nepomičnosti njezina tijela, više nego što bi to mogle učiniti same riječi, duboko uzbudio moju dušu bolnim, nepopravljivim užasom toga prizora. To je uzbuđenje imalo moć da me izbaci iz moga shvaćanja života, iz onog zaklona koji svatko od nas gradi za se, da bi se zavukao poda nj u času pogibelji, kao što se kornjača uvlači u svoj oklop. Za trenutak sam imao pred sobom otvoren vidik na jedan svijet u kojemu se činilo da vlada velik i strahovit nered, a uistinu je on, zahvaljujući našim neumornim naporima, sunčani sklad malih udobnosti, kako ga samo ljudski duh može zamisliti. Ali - to je bio samo trenutak, i ja se smjesta vratih u svoj oklop. Čovjek to mora - znate li? - premda mi se činilo da sam izgubio dar govora u onom kaosu mračnih misli koje su me obuzele, sekundu ili dvije nakon što sam bacio pogled preko granica ovoga svijeta. Pa i on mi se vrati vrlo brzo, jer i naš govor pripada onom sigurnom pojmu svjetla i reda u kojemu imamo svoj zaklon. Već sam smislio što ću joj reći, prije nego što je ona tiho prošaptala: »On mi se zakleo, dok smo tu stajali sami, da me nikada neće ostaviti! Zakleo mi se...« »A zar je moguće da vi - vi! - njemu ne vjerujete?« upitah, iskreno joj zamjerajući i istinski ojađen. Zašto da mu ne vjeruje? Odakle joj ta potreba da sumnja, ta sklonost da se boji, kao da su sumnje i strah čuvari njezine ljubavi? To je bilo užasno. Ona bi morala u toj poštenoj ljubavi naći svoj zaklon nepobjedivog mira. Ona nije imala iskustva - bila je možda nevješta. Noć se spustila brzo; na mjestu gdje smo stajali bila je tako duboka tama da mi je ona, i ne mičući se, nestala ispred očiju kao nedohvatljiv oblik neke sumorne i opake aveti. Ali najednom začujem opet njezin smireni šapat: »I drugi su se ljudi zaklinjali za istu stvar.« To je bilo kao neko značajno izricanje misli, pune tuge i užasa. I ona doda, još tiše, ako je to uopće bilo moguće: »Moj se otac tako zaklinjao.« Zašuti tek da nečujno uzdahne.
Njezin otac, i on... Takve je stvari, dakle, ona znala! Na to joj rekoh: »Ah! Ali on nije takav.« To, čini se, nije namjeravala osporavati, ali nakon nekog vremena čudno tiho šaputanje, gubeći se sanjarski u zrak, dopre i do mojih ušiju. »Zašto je on drukčiji? Je li on bolji? Je li on...« »Časne mi riječi«, upadnem, »mislim da jest.« Prigušismo glasove i šaputasmo u nekom tajanstvenom tonu. U jednoj kolibi Jimovih radnika (to su bili većinom oslobođeni robovi iz Šerifova dvorišta) netko poče pjevati glasno, otegnuto. Na drugoj je strani rijeke velika vatra (kod Doramina mislim) izgledala kao užarena kugla, potpuno osamljena u noći. »Je li on iskreniji?« promrmlja ona. »Jest«, rekoh. »Iskreniji nego ijedan drugi čovjek?« ponovi ona oklijevajući. »Nitko ovdje«, rekoh, »ne bi ni u snu posumnjao u njegove riječi - nitko se to ne bi usudio - osim vas.« Mislim da je nato načinila neku kretnju. »Hrabriji?« nastavi ona promijenjenim glasom. »Strah ga neće nikada otjerati od vas«, rekoh ponešto nervozno. Pjevanje se prekine oštrim tonom, a zatim se začuje nekoliko glasova iz stanovite udaljenosti. »Što vam je rekao? Je li vam nešto rekao?« upitah. Odgovora nije bilo. »Što vam je rekao?« zaintačih najposlije. »Mislite li da vam mogu reći? Kako ja mogu znati? Kako to mogu razumjeti?« poviče ona naposljetku. Začujem neko micanje. Mislim, da je lomila ruke. »Ima nešto što on nikada ne može zaboraviti.« »To je bolje za vas«, rekoh sumorno. »Što to? Što?« U njezinu je preklinjanju bila neka izvanredna snaga. »On kaže da se nečega uplašio. Mogu li to vjerovati? Jesam li luda da to vjerujem? Vi se svi nečega sjećate. Vi svi na to mislite. Što je to? Recite mi! Koja je to stvar? Je li to nešto živo? - Je li mrtvo? Ja to mrzim. To je okrutno. Ima li lice i glas - ta nesreća? Hoće li je on vidjeti - hoće li je čuti? U svom snu možda, kad ne bude mogao vidjeti mene - a onda će ustati i otići. Ah! nikada mu neću oprostiti. Moja je majka oprostila - ali ja nikada neću! Hoće li dobiti neki znak - neki poziv?« Bio je to čudesan doživljaj. Ona se nije pouzdavala ni u njegov san - a činilo se da misli kako joj ja mogu reći zašto ne vjeruje! Tako bi možda neki ubogi smrtnik, zaveden čarom neke utvare, pokušavao izmamiti od neke druge utvare strahovitu tajnu moći, što je drugi svijet ima nad bestjelesnom dušom koja bludi među strastima ove zemlje. I samo tlo, na kojem sam stajao, činilo se da mi izmiče pod nogama. A ipak je to bilo
posve jednostavno. Ali ako su duhovi, dozvani našim strahom i našim nemirom, ikada morali pred bijednim čarobnicima, kakvi smo mi, posvjedočiti jedan za drugoga svoju postojanost, onda sam ja - jedini od nas ljudi od krvi i mesa - zadrhtao zbog očajne jezovitosti takva zadatka. Znak, poziv! Kako je njezino neznanje bilo rječito u svom izražavanju! Malo riječi! Kako je došla do toga da ih dozna, kako je došla do toga da ih izusti, to ne mogu zamisliti. Žene nalaze svoje nadahnuće u navali onih uzbuđenja koja su za nas užasna, besmislena i isprazna. Ćuti je samo kako govori bilo je dovoljno da te obuzme užas u srcu. Da je zdrobljeni kamen zaplakao od bola, ne bi me se dojmilo čudnije i bolnije. Pomoću tih nekoliko zvukova, koji su lutali u mraku, njihova su dva tamom zastrta života postala tragična u mojim očima. Bilo je nemoguće postići da ona shvati. Bjesnio sam u sebi zbog svoje nemoći. A Jim također - jadnik! Tko li će njega trebati? Tko li će se njega sjećati? Dobio je, što je želio. Vjerojatno se tada već zaboravilo da je i postojao. Oni su zavladali svojom sudbinom. Bili su tragični. Njezina je nepomičnost preda mnom jasno odavala da ona nešto očekuje, a moja je uloga bila da se zauzmem za svoga brata, koji je utekao iz kraljevstva zaboravljenih sjena. Duboko me je dirala moja odgovornost i njezina bijeda. Bio bih dao sve da mogu umiriti tu krhku dušu, koja se mučila u svom nesavladivu neznanju, kao ptičica koja udara krilima o nemilosrdne žice svoje krletke. Ništa lakše nego reći: »Ne bojte se!« A i ništa teže. Kako čovjek može ubiti strah, to se pitam. Kako možete prostrijeliti priviđenje kroz srce, kako da mu odrubite sablasnu glavu, da ga zgrabite za sablasnu gušu? To je podvig u koji srljate u snu, pa ste onda sretni kad se probudite s vlažnom kosom i dršćući svim udovima. Nije još za to izliven metak, nije još skovana oštrica, nije se još rodio čovjek; čak vam i krilate riječi istine padaju pred noge kao komadi olova. Vi tražite za takav očajan slučaj neku začaranu i otrovnu oštricu, uronjenu u laž, koja je odviše oštroumna da biste je našli na zemlji. To je podvig o kojemu se samo sanja, gospodo moja! Započeo sam svoje zaklinjanje teška srca i uz to s nekom sumornom srdžbom. Jimov glas, koji se iznenada začuo sa strogom intonacijom, orio se preko dvorišta, grdeći nemarnost nekoga nijemog grešnika ondje na rijeci. »Ništa« - rekoh razgovijetno šapćući - ne može ni biti ničega u tome nepoznatom svijetu koji on smatra tako spremnim da joj otme sreću, nema nikoga, ni živoga ni mrtvoga, nema ni lica, ni glasa, ni moći, koji bi Jima
otrgnuli od nje. Dahnem, a ona tiho prošapće: »On mi je to isto rekao.« »Rekao vam je istinu«, potvrdim. »Ništa«, uzdahne ona, a zatim se brzo okrene prema meni i reče tek toliko glasno da se jedva čulo: »A zašto ste došli k nama iz daleka svijeta? On prečesto o vama govori. Bojim vas se. Je li vam - je li vam on potreban?« Nekakav se potajni bijes ušuljao u naše užurbano šaputanje. »Neću nikada više doći«, rekoh gorko. »I ja ga ne trebam. Nitko ga ne treba.« »Baš nitko?« ponovi ona s naglaskom sumnje. »Nitko«, potvrdih, osjećajući da me spopada neka čudna razdraženost. »Vi mislite da je on jak, mudar, hrabar, velik - zašto onda ne vjerujete da je i iskren? Ja ću sutra otići - i onda je gotovo. Nikada vas više neće uznemiriti glas iz njegova prijašnjeg svijeta. Taj svijet, koji vi ne poznajete, prevelik je a da bi žalio za njim. Razumijete li? Prevelik je. Vi imate njegovo srce u svojoj ruci. Morate to osjećati. Morate to znati.« »Da, ja to znam«, uzdahne ona tvrdo i mirno, kao što bi prošaptao neki kip. Osjećao sam da nisam ništa učinio. A što sam uopće i želio učiniti? To još ni danas pravo ne znam. U onom me je času ispunjala neka neobjašnjiva gorljivost, kao da stojim pred nekom velikom i važnom zadaćom - ali to je bio utjecaj onoga trenutka na moje duhovno i osjećajno stanje. Ima u životu svakoga od nas takvih trenutaka, takvih utjecaja, koji kao da dolaze izvana, tako reći neodoljivi, nepojmljivi - kao da su nastali nekim tajanstvenim spajanjem planeta. Ona posjeduje, tvrdio sam joj, njegovo srce. Ona ima njega i sve drugo - samo ako bude mogla to vjerovati. Ono što joj ja imam reći, to je, da na cijelom svijetu nema nikoga tko bi ikada ustrebao njegovo srce, njegov duh, njegovu ruku. To je naša općenita sudbina, a ipak nam se čini strašno da to kažemo o ma kojem čovjeku. Slušala me je bez riječi, a njezin je mir sada bio kao protest nekog nepobjedivog nepovjerenja. Pitao sam je zašto je se uopće tiče svijet s one strane šuma? Od svega onog ljudstva, koje živi u tome golemom, nepoznatom svijetu, neće nikada doći, uvjeravao sam je, dokle god on bude živ, nijedan poziv, nijedan znak za nj. Nikada. Zanosio sam se. Nikada! Nikada! Sjećam se sa čuđenjem one uporne žestine što sam je tada pokazivao. Obmanjivao sam se da sam napokon uhvatio utvaru za grlo. I uistinu je sve ono stvarno ostavljalo u meni vrlo točan i čudesan dojam nekog sna. Pitao sam je zašto se boji. Ta ona zna da je on jak, iskren, mudar, hrabar. On je sve to. Sigurno. Još i više. On je velik - nepobjediv - a svijet ga ne treba, zaboravio ga je, ne bi ga čak više ni poznao.
Zašutio sam. Tišina je nad Patusanom bila duboka, a slab i rezak zvuk vesla, koje je udaralo o bok nekog čamca negdje u sredini rijeke, kao da ju je činio neizmjernom. »Zašto?« promrmlja ona. Osjetio sam onu vrstu bijesa koju čovjek osjeća u nekoj teškoj tučnjavi. Sablast je pokušavala da mi se izmakne iz šake. »Zašto?« ponovi glasnije, »recite mi!« A budući da sam ostao zbunjen, ona lupne nogom kao razmaženo dijete. »Zašto? Govorite!« »Vi to želite znati?« upitah je u velikom bijesu. »Da!« poviče. »Jer nije dosta dobar«, rekoh joj surovo. Za vrijeme sasvim kratke stanke opazih kako se vatra na drugoj obali rasplamsava proširujući kružnicu svoga sjaja kao neki zaprepašten pogled, a onda se najednom suzi u crven, oštar šiljak. Opazio sam kako mi je blizu tek onda kad sam osjetio stisak njezinih prstiju na svojoj ruci. Ne povisivši glasa, ona ipak izrazi njime svu neizmjernost dubokog prezira, gorčine i očajanja. »Upravo to je i on rekao... Vi lažete!« Dvije mi je posljednje riječi doviknula urođeničkim jezikom. »Čujte me do kraja!« molio sam. Ona je uzrujano disala i odgurnula moju ruku. »Nitko, nitko nije dosta dobar«, počeh s najvećom ozbiljnošću. Čuo sam grčevito naprezanje njezina daha koji se grozno ubrzavao. Oborio sam glavu. Čemu još nešto? Koraci su se približavali; udaljio sam se bez ijedne riječi...
XXXIV Marlow ispruži noge, brzo ustane i malo zatetura, kao da se zaustavio nakon jakog, podužeg zaleta. Nasloni se leđima na balustradu i pogleda na neuredan niz počivaljki od trske. Tijela, što su na njima ležala, kao da su se prenula iz svoga mrtvila osjetivši njegovu kretnju. Jedan se ili dvojica usprave kao da ih je netko uznemirio; ovdje-ondje još se žarila koja cigara. Marlow ih je sve gledao očima čovjeka koji se budi iz dalekog i dubokog sna. Netko se nakašlja, a neki ga mirni glas slabo potakne: - A onda? - Ništa - reče Marlow neznatno se trgnuvši. - On joj je pričao svoju povijest - to je sve. Ali ona mu nije vjerovala - i ništa više. A što se mene tiče, ne znam bi li bilo ispravno, zgodno, dolično da sam se radovao ili žalio. Ne mogu reći što sam mislio - to odista ni danas ne znam, i neću to vjerojatno nikada doznati. Ali što je on sam, jadnik, mislio? Istina će prevladati - znate li onu: »Magna est veritas et...« Da, ako imadne prilike za to. Ima u tome neki zakon - bez sumnje - ali isto tako određuje neki zakon vašu sreću i kad se kockate. Nije Pravda služavka ljudi - nego slučajnost, slučaj, Fortuna - ta saveznica strpljivoga vremena - ona koja drži ispravnu i točnu vagu. Nas smo obojica rekli isto. Jesmo li obojica rekli istinu - ili jedan od nas - ili nijedan?... Marlow stane, prekriži ruke na grudima i nastavi promijenjenim glasom: - Ona je rekla da lažemo. Sirotica! Dobro - prepustimo to sreći, kojoj je saveznik Vrijeme što ga ne možemo ubrzati, i kojoj je neprijatelj Smrt što neće da čeka. Ja sam se povukao - malo poražen, moram priznati. Uhvatio sam se ukoštac sa samim strahom i bio sam pobijeđen - dakako. Postigao sam samo, da njezinoj tjeskobi dodam još i sumnju o nekom tajanstvenom sporazumu, o nekoj neobjašnjivoj i nerazumnoj zavjeri, koju zauvijek treba zadržati U tmini. A do toga je došlo lako, prirodno, neizbježno njegovim činom i samim njezinim činom! Bilo je kao da sam upućen u djelovanje neumoljive sudbine kojoj smo mi žrtve - i oruđe. Bilo mi je strašno
pomisliti na djevojku, koju sam ostavio ondje nepomičnu. Jimovi su koraci imali sudbonosan zvuk kad se približavao u svojim teškim, svezanim cipelama, ne videći me. »Što je to? Nema svjetla!« reče glasno, iznenađenim glasom. »Što radite u tami vas dvoje?« Ali začas je, čini se, primijeti. »Hej, djevojko!« poviče veselo. »Hej, momče!« odgovori ona smjesta upravo čudesno hladnokrvno. Tako su se oni obično pozdravljali, a onaj trunak oholosti, što ga je ona unosila u svoj prilično visok ali sladak glas, bio je neobičan, dražestan, djetinjast. Veoma se sviđao Jimu. To je bilo posljednji put što sam ih čuo da izmjenjuju taj svoj uobičajeni pozdrav, i zazebe me u srcu. Čuo sam taj visoki, sladak glas, njezino divno svladavanje, njezinu gordost, ali se činilo kao da sve to preuranjeno umire, i njezin je nestašni odziv zvučio kao jecaj. To je bilo upravo prokleto strašno. »Što si učinila s Marlowom?« upitao je Jim i dodao: »Otišao je - zar ne? Čudno da ga nisam sreo... Jeste li tu, Marlowe?« Nisam odgovorio. Nisam se još ni vraćao u kuću - to još nikako ne. Nisam to doista ni mogao. Dok me je on zvao, upravo sam nastojao pobjeći kroz vratašca koja su vodila na nedavno prokrčenu zemlju. Ne; još im nikako nisam mogao gledati u lice. Hodao sam žurno, spuštene glave, uzduž utrta puteljka. Tlo se lagano uspinjalo, nekoliko je velikih stabala bilo posječeno, šikarje porezano, trava popaljena. Jim je namjeravao da tu pokuša zasaditi kavu. Veliko se brdo, dižući svoj dvostruki vrhunac, crn poput ugljena, prema jasnožutom sjaju mjeseca koji je izlazio, doimalo kao da baca svoju sjenu na tlo, pripravljeno za taj eksperiment. Jim se spremao na vrlo mnogo eksperimenata; divio sam se njegovoj energiji, njegovoj poduzetnosti i njegovoj oštroumnosti. Tada mi se ništa na svijetu nije činilo nestvarnije od njegovih planova, energije i oduševljenja. Podigavši oči, ugledam dio mjeseca kako blista kroz grmlje na dnu provalije. Načas mi se učinilo kao da se ta glatka ploča, padajući na zemlju sa svoga mjesta na nebu, skotrljala do dna toga ponora; njezin je ponovni uspon bio nalik na polagane skokove; ona se izvlačila iz zamršenih grančica; golo, iskrivljeno deblo nekog drveta, koje je raslo na obronku, načinilo je crnu pukotinu upravo preko njezina lica. Mjesec je daleko bacao svoje ravne zrake kao iz spilje, a u tome turobnom svjetlu, kao na pomrčini, panjevi su posječenih stabala stršili sasvim tamni, teške su sjene padale sa svih strana do mojih nogu, na moju pomičnu sjenu, a nasuprot je tom puteljku bila sjena samotna
groba, vječito ovjenčanog cvijećem. Na mutnoj su mjesečini prepleteni cvjetovi poprimali oblike nepoznate našem pamćenju, i boje koje naše oko ne prepoznaje, kao da je to neko osobito cvijeće koje još nijedan čovjek nije ubrao, koje nije raslo na ovom svijetu i koje je namijenjeno samo mrtvacu. Njegov se jaki miris širio u toplu zraku koji je od njega postao gust i težak kao dim tamjana. Grude su se bijelih koralja sjajile oko tamnog humka poput čisla od izbijeljenih lubanja, a naokolo je sve bilo tako mirno te se činilo da su sada, kad sam ja stao, prestali i svi zvukovi i sve kretnje na svijetu. Bio je to veliki mir, kao da je cijela zemlja samo jedan grob, i neko sam vrijeme stajao tu misleći većinom o onim živima kojima je, premda su se sklonili u udaljena mjesta, nepoznata ostalim ljudima, ipak suđeno da sudjeluju u njihovim tragičnim ili smiješnim mukama. I u njihovim plemenitim borbama također - tko zna? Ljudsko je srce dovoljno prostrano da obuhvati čitav svijet. Dovoljno je valjano da nosi breme, ali gdje mu je hrabrost da ga zbaci? Čini mi se da sam se bio prepustio nekom sentimentalnom raspoloženju. Znam samo da sam ostao ondje dovoljno dugo da me je tako potpuno mogao obuzeti osjećaj krajnje samoće te mi se činilo kako sve što sam u posljednje vrijeme vidio, sve što sam čuo, pa i sama ljudska riječ, više i ne postoji, nego živi samo još neko vrijeme u mom pamćenju, kao da sam ja posljednji ostatak ljudskog roda. Bila je to neka čudna i sjetna iluzija koja se razvila polusvjesno, kao i sve naše iluzije za koje mislim da su samo priviđenja daleke, nedokučive istine što ju jedva naslućujemo. To je bilo odista jedno od zabačenih, zaboravljenih, nepoznatih mjesta na zemlji; pogledao sam pod njegovu tamnu površinu, i osjećao da će ono, kad ga sutradan zauvijek ostavim, iščeznuti iz stvarnosti, kako bi živjelo jedino još u mom pamćenju dok i ja sam ne padnem u zaborav. Još i sad imam taj osjećaj; možda je upravo taj osjećaj ono što me je ponukalo da vam pričam tu povijest, da vam pokušam predati, tako reći, njegov prvi opstanak, njegovu stvarnost - istinu otkrivenu u času iluzije. Uto bane Cornelius. Izmilio je kao crv iz visoke trave što je rasla u uleknutu tlu. Mislim da je njegova kuća trunula negdje u blizini toga mjesta, premda je nikada nisam vidio, jer nisam odlazio dosta daleko u tom smjeru. On dotrči preda me na puteljak; njegove noge, obuvene u prljave bijele cipele, isticale su se na crnoj zemlji; zaustavi se i poče cviliti i
previjati se pod svojim visokim cilindrom. Njegovo je omršavjelo tijelo sasvim nestalo, izgubilo se u odijelu od crne tkanine. To je bilo njegovo odijelo za blagdane i svečanosti i podsjetilo me da je to već četvrta nedjelja što je provodim u Patusanu. Cijelo sam vrijeme svoga boravka nejasno osjećao njegovu želju da mi se povjeri, ako me samo uzmogne zateći negdje nasamo. Vrzmao se oko mene s pohlepnim i čeznutljivim izrazom na svome kiselom, žutom, malom licu; ali ga je zadržavala njegova bojažljivost, kao što je i mene zadržavalo moje prirodno opiranje tome da imam ikakva posla s tako mrskim stvorom. Pa ipak bi i uspio, da se nije svaki put tako spremno odšuljao čim biste ga samo pogledali. Odšuljao bi se pred strogim Jimovim pogledom, pred mojim pogledom, koji sam nastojao učiniti ravnodušnim, čak i pred zlovoljnim, ponosnim pogledom Tamb’ Itama. Uvijek bi se odšuljao; gdje god biste ga ugledali, vidjeli ste ga kako se zaobilazno udaljuje pogledavajući preko ramena, sad s nepovjerljivim gunđanjem, sad opet s ogorčenim, jadnim, nijemim licem, ali kakav bi god izraz poprimio, nijedan ne bi mogao prikriti prirođenu, neizlječivu podlost njegove prirode, kao što ni skupocjeno odijelo ne može sakriti neku nakaznu rugobu tijela. Ne znam nije li tome bila uzrok obeshrabrenost zbog moga potpunog poraza što sam ga doživio u susretu s utvarom straha prije manje od jednog sata, ali sam ga pustio da me uhvati a da čak nisam ni pokazao neki otpor. Bio sam osuđen da primam ispovijesti i da slušam pitanja na koja nema odgovora. To je bilo mučno, ali prezir, nagonski prezir koji je izazivala pojava toga čovjeka, pomogao mi je da to podnesem. On nije mogao imati za mene ni najmanje značenje. Ništa nije uopće više moglo imati neko značenje, otkad sam zaključio da je Jim, za kojega sam se jedino brinuo, konačno zavladao svojom sudbinom. On mi je rekao da je zadovoljan... gotovo zadovoljan. To znači da je došao dalje nego što se većina nas usuđuje. Ja - koji imam pravo da se smatram dosta valjanim - ja se ne usuđujem. A ne usuđuje se to i nitko od vas, mislim?... Marlow stane kao da očekuje neki odgovor. Nitko ne progovori ništa. - Vrlo dobro - poče opet. - Neka to ni živa duša ne zna, kad istinu može iščupati iz nas samo neka okrutna, podmukla, užasna katastrofa. Ali Jim je jedan od naših i mogao je reći da je zadovoljan... gotovo zadovoljan. Zamislite samo to! Gotovo zadovoljan. Čovjek bi mu gotovo zavidio na njegovoj katastrofi. Gotovo zadovoljan. Nakon toga ništa više ne može
imati neko značenje. Nije bilo važno tko ga sumnjiči, tko se pouzdaje u nj, tko ga ljubi, tko mrzi - naročito ako je Cornelius bio onaj koji ga je mrzio. Napokon je to ipak bila neka vrsta priznanja. Vi ćete suditi o nekom čovjeku po njegovim dušmanima kao i po njegovim prijateljima, a taj je Jimov neprijatelj bio takav da se nijedan častan čovjek ne bi stidio priznati ga za svoga neprijatelja, a da ga ipak time odviše ne precjenjuje. To je bilo shvaćanje kojega se držao Jim, a koje sam i ja s njim dijelio, ali Jim ga je prezirao još i iz načelnih razloga. »Moj dragi Marlowe«, govorio mi je, »osjećam da me, ako idem ravno, ništa ne može pogoditi. Ja to zaista osjećam. Sada ste već dosta dugo ovdje i mogli ste dobro vidjeti sve naokolo - pa mi iskreno recite, ne mislite li da sam potpuno siguran? Sve to stoji do mene, a Jupitra mi! ja imam golemo pouzdanje u sebe. Najgore što bi Cornelius mogao učiniti bilo bi da me ubije, mislim. Ali ja ni časa ne vjerujem da bi to učinio. On to ne bi mogao, znate - pa ni onda kad bih mu ja sam pružio nabijenu pušku, a onda mu okrenuo leđa. Eto takav je to stvor. A ako pretpostavite da on to hoće učiniti - ako pretpostavite da on to može, pa dobro - što onda? Ja nisam došao ovamo da bijegom spasim svoj život - zar ne? Došao sam ovamo da prislonim leđa o zid, i ovdje ću ostati...« »Dok ne budete potpuno zadovoljni«, dodam. U tom smo času sjedili pod krovom na krmi njegova čamca; dvadeset je vesala blistalo kao jedno, po deset na svakoj strani, udarajući vodu jednim zamahom, dok se iza naših leđa Tamb’ Itam tiho nagibao lijevo i desno i piljio ravno niz vodu, pazeći da drži dugačak čamac u najjačem toku rijeke. Jim sagne glavu, te se činilo da će naš posljednji razgovor zauvijek ugasnuti. Htio me je ispratiti sve do ušća rijeke. Škuna je otplovila već dan prije spuštajući se niz vodu po oseki, a ja sam produžio svoj boravak još za jednu noć. I sad me je ispraćao. Jim se malo ljutio na me što sam uopće spomenuo Corneliusu. A uistinu nisam rekao mnogo. Taj je čovjek bio odviše neznačajan da bi bio opasan, premda je bio ispunjen ljutom mržnjom, koliko je to samo mogao biti. Nazivao me je »poštovani gospodine« u svakoj drugoj rečenici i cvilio je sasvim uza me, dok me je pratio od groba svoje »pokojne žene« do vrata Jimova dvorišta. Izjavljivao je da je najnesretniji čovjek, žrtva, zgnječen kao crv; preklinjao me da pogledam na nj. Nisam htio ni okrenuti glavu, ali sam ispod oka mogao vidjeti njegovu prepokornu sjenu kako klizi iza moje,
dok je mjesec, obasjavajući nas s desne strane, izgledao kao da vedro promatra taj prizor. Nastojao mi je objasniti - kako sam vam već rekao - svoj udio u događajima one znamenite noći. U pitanju je bila samo brzina. Kako je mogao znati tko će nadjačati? »Ja bih ga bio spasio, cijenjeni gospodine! Bio bih ga spasio za osamdeset dolara«, izjavljivao je sladunjavim glasom idući korak iza mene. »On se spasio sam«, rekoh, »a vama je oprostio«. Začujem odvratno cerekanje i okrenem se prema njemu: smjesta je, činilo se, bio pripravan odmagliti. »Čemu se vi to smijete?« upitah ga zaustavivši se. »Ne dajte se varati, poštovani gospodine!« klikne on, očito gubeći svaku vlast nad svojim osjećajima. »Zar on da se sam spasi! Ne umije on ništa, poštovani gospodine - sasvim ništa. Tko je on? Što on traži ovdje - taj veliki lupež? Što traži ovdje? On svakome sipa prašinu u oči, on i vama sipa prašinu u oči, poštovani gospodine; ali meni on ne može sipati prašinu u oči. On je veliki luđak, poštovani gospodine«. Ja se prezirno nasmijem i, okrenuvši se na drugu stranu, pođem opet dalje. Cornelius je trčkarao uza me i nametljivo šaptao: »On je tu samo neko djetence - samo djetence - samo djetence«. Dakako, nisam se ni najmanje obazirao na nj, a on, videći da vrijeme hita, jer smo se već približavali ogradi od bambusa, koja je blistala nad pocrnjelim tlom čistine, prijeđe na pravi predmet svoga razgovora. Poče podlo plačljivim glasom. Njegove su mu velike nesreće, rekao je, pomutile pamet. Zato se nada da ću mu ja ljubazno oprostiti one riječi na koje su ga natjerale samo njegove patnje. On ne kani time postići ništa, samo poštovani gospodin ne zna što to znači biti upropašten, slomljen, pogažen. Nakon toga uvoda približi se predmetu koji mu je ležao na srcu, ali tako zaobilazno nepovezano, plašljivo, da dugo nisam mogao razabrati što zapravo hoće. Želio je da se kod Jima zauzmem za njega. Činilo se također da je riječ i o nekom novcu. Čuo sam tu i tamo riječi: »Umjerena provizija - dolična nagrada«. Činilo se da on traži naknadu za nešto; i istrčao se čak tako daleko da mi kaže s nekim žarom kako ne vrijedi živjeti čovjeku kojemu su sve oteli. Ja nisam, dakako, izustio ni riječi, ali nisam ni začepio uši. Bit je svega toga, što mi je postupno postajalo jasno, bila da on smatra kako ima pravo na neke novce u zamjenu za djevojku. On je nju odgojio. Tuđe dijete. S mnogo muke i truda - sada je star... dolična nagrada... Kad bi poštovani gospodin htio reći koju riječ... Stanem da ga radoznalo pogledam, a on, bojeći se, čini mi se, da ne pomislim kako pretjeruje u svojim zahtjevima, žurno pristane na neki ustupak. S obzirom
na »doličnu nagradu«, koju bi imao dobiti odmah, pripravan je, izjavljivao je, brinuti se za djevojku »bez ikakve druge naplate - kad dođe vrijeme da se ‘gentleman’ vrati kući«. Njegovo je malo, žuto lice, skvrčeno kao da je izažeto, izražavalo najtjeskobniju pohlepnu lakomost. Glas mu je ulagujući se cvilio: »Nikakve brige dalje - dobrovoljan skrbnik - mala svota...« Stao sam i čudio se. Takva je vrsta posla bila očevidno njegovo zvanje. Najednom sam otkrio u njegovu puzavom stavu neku sigurnost, kao da se cijeli svoj život bavio samo sigurnim poslovima. »Svaki je ‘gentleman’ ostavio neku proviziju kad je došlo vrijeme da se vrati kući«, poče on značajno. Ja zalupih vratašcima. »U ovom slučaju, gospodine Corneliuse«, rekoh, »to vrijeme neće nikada doći.« Trebalo mu je nekoliko časaka da to shvati. »Kako!« zaskiči iskreno. »Kako«, prihvatim ja sa svoje strane vrata, »pa zar to još nikada niste čuli iz njegovih usta? On se nikada neće vratiti kući.« »Oh! To je previše!« poviče Cornelius. Nije me više htio osloviti s »poštovani gospodine«. Nekoje vrijeme šutio, a onda bez ikakva traga poniznosti poče vrlo tiho: »Neće nikada otići - ah! Zar je on - on - došao ovamo, vrag zna otkuda - došao ovamo - vrag zna, zašto - da po meni gazi dok ne umrem - ah - gazi« (on lagano lupne objema nogama), gazi ovako - nitko ne zna zašto - dok ne umrem...« Glas mu potpuno zamre; spopadne ga mali kašalj; zatim se sasvim približi plotu i reče mi povjerljivim i jadnim glasom da po njemu neće više gaziti. »Strpljivo! - strpljivo!« - mrmljao je busajući se u grudi. Ja sam mu se naprosto nasmijao, ali najednom prasne on preda mnom u raspojasan, divljački smijeh. »Ha! Ha! Ha! Vidjet ćemo! Vidjet ćemo! Što? Krasti od mene? Pokrasti mi sve! Sve! Sve!« Glava mu se spusti na jedno rame, a ruke su, slabo sklopljene, visile pred njim. Čovjek bi pomislio da je volio tu djevojku nadzemaljskom ljubavlju, da je njegov duh skršen, a srce slomljeno zbog te najokrutnije otimačine. Najednom podigne glavu i izbaci neku poganu riječ. »Kao njezina majka - ona je ista kao i njezina lažljiva majka. Potpuno ista. I u licu. U licu. Furija!« On nasloni čelo na plot i u tom položaju počne izgovarati prijetnje i užasne pogrde na portugalskom jeziku i svoje promukle usklike prekidati kukavnim jadikovkama i stenjanjem, trzajući pri tom ramenima, kao da ga je spopao smrtonosan napadaj neke bolesti. To je bila neizrecivo smiješna i podla lakrdija, i ja se brzo izgubim odande. On pokuša nešto viknuti za mnom. Neku uvredu na Jimov račun, mislim - ali ipak ne preglasno; ta bili
smo preblizu kući. Sve što sam jasno čuo bilo je: »Ta on je samo neko djetence - samo djetence«.
XXXV Ali sutradan ujutro, kad su mi na prvoj okuci rijeke iščezle iz očiju kuće Patusana, nestala mi je iz vida i stvarnost svega toga, njezina boja, njezine crte i njezino značenje, poput slike koju je umjetnikova mašta stvorila na platnu, i kojoj nakon duga promatranja po posljednji put okrenete leđa. Ona ostaje u pamćenju nepokretna, neuvela, sa svojim zaustavljenim životom, u nepromjenljivoj rasvjeti. Ambicije, strah, mržnje, nade, sve to ostaje u mome duhu upravo onako kako sam vidio - snažno i kao zauvijek utvrđeno u istom izrazu. Odlazio sam od te slike i vraćao se u svijet gdje se zbivaju događaji, gdje se ljudi mijenjaju, gdje svjetlo treperi, a život teče poput bistre rijeke, da uronim u nj; imat ću dosta posla da držim glavu nad površinom. Ali što se tiče svijeta koji sam ostavljao za sobom, u njemu ne mogu zamisliti nikakve promjene. Golemi i velikodušni Doramin i njegova mala žena, majčinska vještica, koji zajedno gledaju na tu zemlju i tajno tetoše svoje sne roditeljskih ambicija, Tunku Alang, oronuo i sav zbunjen, Dain Waris, pametan i hrabar, sa svojim povjerenjem u Jima, pogledom i ironičnom srdačnošću, djevojka, sva obuzeta zaplašenim, sumnjičavim obožavanjem, Tamb’ Itam, mrk i vjeran, Cornelius, koji naslanja svoje čelo na plot na mjesečini - sve ih vidim sasvim jasno. Oni postoje u meni kao dočarani štapićem nekog čarobnjaka. Ali lik, oko kojega su se svi oni okupili, taj lik živi, a ja ga ne vidim jasno. Nikakav čarobnjački štapić ne može ga ukrutiti pred mojim očima. On je jedan od naših. Jim me je, kako sam vam već rekao, pratio na prvoj etapi moga povratka u svijet kojega se on odrekao, a činilo se da nas put na mahove vodi kroz samo srce neoskvrnjene pustoši. Prazni su rukavi rijeke blistali pod okomitim suncem; među visokim je zidovima vegetacije žega drijemala nad vodom, a čamac se snažnim veslanjem probijao kroz zrak, koji kao da se skrutio gust i vruć pod krovom visokih stabala.