sablažnjivih ogovaranja i novosti u gradu, pričao bi, naslonivši se objema laktima na stol, uljepšanu verziju toga događaja svakome gostu koji je želio piti obavještenja zajedno s nešto skupljim pićem. »A to je, znajte, najbolji čovjek na kojega uopće možete naići«, glasio bi njegov plemeniti zaključak, »u svakom smislu izvanredan.« Veoma je pohvalno za slučajne goste, koji su posjećivali Schombergov lokal, da je Jim mogao u Bangkoku ostati čitavih šest mjeseci. Opazio sam da su ga svi, pa čak i stranci, zavoljeli, kao što čovjek zavoli neko drago dijete. Njegovo je ponašanje bilo uzdržljivo, ali se činilo da njegova vanjština, njegova kosa, njegove oči, njegov smiješak stječu prijatelje svagdje kamo god došao. A uostalom, on nije bio glup. Čuo sam kako Siegmund Yucker (rodom iz Švicarske) - ljubazan čovjek, koji je užasno patio od slabe probave i tako strašno šepao da bi njegova glava opisivala četvrt kruga pri svakom koraku što bi ga učinio - izjavljuje s priznanjem da je Jim, s obzirom na svoju mladost, »čofjeg felikoga gapacideda«, kao da govori o nekoj kubičnoj mjeri. »Zašto ga ne biste poslali u unutrašnjost« predložim ja zabrinuto. (Braća Yucker imala su u unutrašnjosti zemlje koncesije i šume drveta za brodogradnju.) »Ako on ima kapaciteta, kako vi kažete, on će brzo imati uspjeha u poslu. A tjelesno je vrlo sposoban. Zdravlje mu je uvijek izvrsno.« »Ah! Felika je zdfar u ofoj semlji piti slopotan ot tisbepsije«, uzdisao je zavidno ubogi Yucker, pogledavajući kradom udubinu svoga izmučenog želuca. Ostavio sam ga gdje zamišljeno bubnja po svome stolu i mrmlja: »Es ist eine Idee. Es ist eine Idee.« Na nesreću, te se iste večeri dogodilo u svratištu nešto neugodno. Ne kažem da oštro osuđujem Jima, ali to je bila doista žalosna upadica, jedna od onih nesretnih tučnjava u baru, a druga je stranka u njoj bio neki razroki Danac, na čijoj je posjetnici pod njegovim vanbračnim imenom stajalo: »prvi poručnik Kraljevske sijamske mornarice«. Taj je prijan doduše igrao biljar dozlaboga loše, ali, čini mi se, nije volio biti poražen. Kažu da je toliko pio te je nakon šeste igre postao zlovoljan i počeo se nekako podrugljivo izražavati o Jimu. Većina nazočnih nije ni čula što je rekao, a u onih koji su čuli vjerojatno su strašne posljedice što su se neposredno nakon toga pokazale, izbrisale svako točno sjećanje. Za Danca je bila velika sreća što je znao plivati, jer se iz sobe izlazilo na verandu pod kojom je tekao Menam, veoma širok i crn. Čamac pun Kineza, koji su po svoj prilici polazili na neki razbojnički pohod, izvuče iz vode oficira
sijamskoga kralja, a Jim oko ponoći dotrči bez šešira k meni na brod. »Činilo se da svatko u onoj dvorani zna za moj slučaj«, reče on sav još gotovo zadihan od borbe. Uglavnom je prilično žalio što se to dogodilo, premda, kako je tvrdio, u tom slučaju »nije bilo izbora«. Zaprepastilo ga je bilo to što je opazio da je sramotna priroda njegova bremena svakome tako poznata kao da ga je cijelo vrijeme, kamo god išao, nosio na leđima. Razumljivo je da nakon toga nije mogao ostati u tome mjestu. Općenito su ga osuđivali zbog surove žestine, nedolične za čovjeka koji je u tako nezgodnom položaju kao što je on; neki su tvrdili da je tada bio odurno pijan; drugi su osuđivali njegovu netaktičnost. Čak mu je i Schomberg jako zamjerio. »On je prekrasan mladić«, govorio mi je razdraženo, »ali je i poručnik izvanredan čovjek. On, znate li, svake večeri večera za mojim »table d’hote«. A slomljen je i jedan biljarski štap. To ne mogu dopustiti. Prvo što sam jutros učinio bilo je da pođem k poručniku i da mu se ispričam, pa mislim da sam, što se mene tiče, to sredio. Zamislite samo, kapetane, što bi bilo kad bi svatko počeo s takvim šalama! Ta molim vas, poručnik se sasvim lako mogao utopiti! A ja opet ovdje ne mogu otrčati u susjednu ulicu i kupiti novi štap. Morao sam pisati u Evropu da bih ga nabavio. Ne, ne! Takav se temperament ne može dopustiti!«... Bilo mu je sve to vrlo žao. To je bio najgori od svih incidenata za vrijeme njegove... njegove povučenosti. Nitko to nije mogao žaliti više od mene; jer iako bi tkogod, kad bi se spomenulo Jimovo ime, rekao: »Oh, da! Znam već. On se dosta ovuda skitao«, ipak je on nekako izbjegao da se skrši i slomi u toku potucanja. Taj me je posljednji događaj ipak ozbiljno zabrinuo, jer ako ga njegova pretjerana osjetljivost dotjera dotle da se počne upuštati u tučnjave po krčmama, izgubit će svoje ime neugodnog, ali bezazlenog luđaka i steći ime obične skitnice. Usprkos svom povjerenju u njega nisam mogao da ne pomislim kako je u takvim slučajevima od imena do stvarnosti samo jedan korak. Nadam se da ćete razumjeti kako u ono vrijeme nisam više mogao ni misliti na to da ga se naprosto odreknem. Odlazeći iz Bangkoka uzeo sam ga na svoj brod, i to nam se putovanje oteglo. Bilo je žalosno gledati ga kako je uvukao dušu u se. Pomorac se, čak i onda kad je samo običan putnik, zanima za brod i gleda na pomorski život oko sebe s onim kritičkim užitkom s kojim, na primjer, slikar promatra djelo drugog slikara. On je »na brodu« u svakom smislu te riječi, ali se moj Jim većinom skrivao dolje u
svojoj kabini, kao da je slijepi putnik. Time me je tako zarazio, da sam se klonio govoriti o stručnim pitanjima, koja bi se sasvim prirodno nametala dvojici pomoraca u toku njihova putovanja. Po cijele dane ne bismo izmijenili nijedne riječi; bilo mi je silno neugodno u njegovoj prisutnosti izdavati zapovijedi svojim oficirima. Često, kad bismo ostali nasamo na palubi ili u kabini, nismo znali kamo da gledamo. Našao sam mu mjesto kod De Jongha, kako znate, prilično zadovoljan što ga mogu bilo kako smjestiti, a ipak uvjeren da sada njegov položaj postaje nesnosan. Izgubio je nešto od one elastičnosti, koja mu je omogućivala da nakon svakog poraza skoči natrag u svoje nepomirljivo držanje. Jednoga dana, iskrcavši se, nađem ga gdje stoji u pristaništu; more na sidrištu i more na pučini tvorilo je jedinstvenu glatku ravninu, koja se uspinjala, a najdalji su se usidreni brodovi doimali kao da nepomično jašu na nebu. Čekao je na svoj čamac, dok su se ostali do naših nogu tovarili svežnjevima najpotrebnijih zaliha za neki brod, spreman za odlazak. Izmijenivši pozdrave, stajali smo šuteći jedan uz drugoga. »Tako mi boga«, reče najednom, »ovaj te posao uistinu ubija!« Nasmiješi mi se; moram priznati da je svojim smiješkom znao osvajati. Nisam mu ništa odgovorio. Znao sam vrlo dobro da time ne misli svoje dužnosti; njegov je položaj kod De Jongha bio ugodan. Usprkos tome, čim je to rekao, bio sam potpuno uvjeren da je taj rad ubitačan. Nisam ga ni pogledao. »Bi li vam bilo draže«, rekoh, »da uopće ostavite ovaj dio svijeta pa da pokušate sreću u Kaliforniji ili na Zapadnoj obali? Vidjet ću što mogu učiniti...« On me prekine malko podrugljivo: »Pa u čemu bi bila razlika?«... Smjesta mi je bilo jasno da ima pravo. Ne bi bilo nikakve razlike; nije njemu trebalo neko olakšanje; činilo mi se da nejasno shvaćam kako ono što mu treba, ono na što on, recimo, čeka, nije nešto što bi se lako moglo definirati - da je to nešto što bi se moglo nazvati dobrom prilikom. Ja sam mu dao već mnogo dobrih prilika, ali to su bile samo prilike da zarađuje kruh. Pa i što bi više itko mogao učiniti? Položaj mi se učini nekako beznadan, i sjetim se riječi pokojnog Brierlyja: »Neka se zavuče dvadeset stopa ispod zemlje i neka ondje ostane!« Bolje je to, mislio sam, nego da ostane nad zemljom i čeka na nešto što je nemoguće. Ali ni za to nismo mogli biti sigurni. Na onom sam mjestu i u onom času, još prije nego što se njegov čamac udaljio za tri vesla od obale, stvorio odluku da odem i da navečer porazgovorim sa Steinom.
Taj Stein bio je bogat i ugledan trgovac. Njegova je »kuća« (jer je to bila velika tvrtka, Stein i Co., a u njoj je bio neki ortak koji se, po Steinovim riječima, »brinuo za Moluke«) vodila veliku trgovinu po otocima i imala sijaset trgovačkih ekspozitura, utemeljenih u najzabitnijim mjestima radi sakupljanja proizvoda. Njegovo bogatstvo i njegov ugled nisu zapravo bili razlozi zbog kojih sam ga želio zamoliti za savjet. Želio sam mu povjeriti svoju poteškoću zato što je on bio jedan od najpouzdanijih ljudi koje sam ikada poznavao. Blagi je sjaj jednostavne, tako reći svježe i inteligentne dobrote obasjavao njegovo dugačko lice bez dlaka. Ono je imalo duboke vertikalne bore, a bilo je blijedo kao u čovjeka koji provodi život sjedeći - što je uostalom bilo veoma daleko od istine. Kosa mu je bila rijetka i začešljana s masivna i visoka čela. Svatko bi rekao da je on već u svojoj dvadesetoj godini morao biti veoma nalik na čovjeka kakav je sada, kad mu je šezdeset. To je bilo lice učenjaka, samo se obrve, gotovo potpuno bijele, debele i guste, zajedno s odlučnim ispitivalačkim pogledom koji je ispod njih prodirao, nisu slagale s njegovim, da tako kažem, učenim izgledom. Bio je visok i klimavih udova; njegova su se malo pogurena leđa uz nevini smiješak doimala kao da je dobrohotno pripravan da vas pozorno sluša; dugačke ruke s blijedim jakim šakama neobično bi se i promišljeno micale, kao da na nešto upozoravaju ili dokazuju. Govorim o njemu opširnije zato što je pod tom vanjštinom i u vezi s ispravnom i blagom prirodom taj čovjek posjedovao neustrašivost duha i fizičku srčanost, koju bismo mogli nazvati nepromišljenom da nije bila kao neka prirodna funkcija tijela - kao dobra probava, na primjer - potpuno nesvjesna sama sebe. Katkada se kaže za ovoga ili onoga čovjeka da drži svoj život u svojoj ruci. Ta se uzrečica ne bi nikako mogla primijeniti na nj; za vrijeme prvog dijela svog života na Istoku on se njime loptao. Sve je to bilo već prošlost, ali ja sam znao povijest njegova života i porijeklo njegova bogatstva. Bio je i prilično ugledan prirodoslovac, ili bi možda bilo bolje reći učeni sabirač. Njegova je specijalna struka bila entomologija. Svojom se zbirkom »Buprestidae i Longicornes« - sami kukci, užasne sićušne nemani pakosna izgleda, sve onako mrtve i nepomične - i svojim muzejom leptira - lijepih i drhtavih, sa beživotnim krilima pod staklom pretinaca - pročuo po cijelom svijetu. Ime je toga trgovca, pustolova, koji je neko vrijeme bio i savjetnik nekoga malajskog sultana (koga bi uvijek spominjao samo kao »moj ubogi Muhamed Bonso«), zbog nekoliko kilograma mrtvih kukaca postalo
poznato učenim ljudima u Evropi, koji nisu mogli imati ni pojma, a sigurno ne bi ni marili da išta doznaju, o njegovu životu ili karakteru. Ja, koji sam sve to znao, smatrao sam ga nadasve prikladnom osobom da sasluša moje ispovijesti o Jimovim, a i o mojim, poteškoćama.
XX Kasno uvečer uđem u njegovu radnu sobu, prošavši kroz veliku ali praznu, veoma slabo rasvijetljenu blagovaonicu. Kuća je bila tiha. Preda mnom je išao vremešan, ružni javanski sluga u nekoj vrsti livreje od bijela kaputa i žuta »saronga«, koji, otvorivši vrata, tiho uzviknu; »Oh, gospodaru!« i, stupivši u stranu, tajanstveno iščezne kao da je duh koji je samo trenutno utjelovljen za tu posebnu službu. Stein se okrene zajedno sa stolcem, a činilo se da su mu se tom istom kretnjom i naočari same digle na čelo. Pozdravi me svojim smirenim i veselim glasom. Samo je jedan kut te prostrane sobe, kut u kojemu je stajao njegov pisaći stol, bio jako osvijetljen zaslonjenom stolnom svjetiljkom, a ostatak se te velike prostorije rasplinuo u nejasnu mraku, kao u kakvoj spilji. Uske police, pune tamnih kutija jednaka oblika i boje, stajale su svuda uza zidove, ali ih nisu pokrivale od poda do stropa, nego su poput nekog tamnog pojasa bile samo oko četiri stope visoke. Prave katakombe kukaca. Drvene su pločice visile nad njima u nepravilnim razmacima. Svjetlost je sezala do jedne od njih, a riječ »Coleoptera«, ispisana zlatnim slovima, sjala je tajanstveno u tami. Stakleni pretinci, koji su sadržavali zbirku leptira, bili su poredani u tri duga reda na stolićima tankih nogu. Jedan je od tih pretinaca bio maknut sa svoga mjesta i stajao je na stolu prekrivenom dugoljastim komadićima papira, ispisana sitnim rukopisom. »Evo kako ste me našli - ovako«, reče on. Njegova se ruka zatrese nad pretincem, u kojemu je neki leptir neobične veličine širio svoja tamna brončana krila, od sedam ili više palaca, sa sitnim bijelim žilicama i sjajnim rubom od žutih točaka. »Samo jedan primjerak poput ovoga imaju u vašem Londonu - nigdje više. Ovu ću svoju zbirku oporukom ostaviti svome rodnom gradiću. Neka ima nešto od mene. I to najbolje.« Bio se nagnuo na stolcu i gledao napeto, pritisnuvši bradu na staklo pretinca. Stajao sam za njegovim leđima. »Čudesno!« prošapta on, i činilo
se da je zaboravio moju nazočnost. Njegova je povijest bila neobična. Rodio se u Bavarskoj, a kao mladić od dvadeset i dvije godine aktivno je sudjelovao u revolucionarnom pokretu godine 1848. Teško se kompromitirao, ali mu je uspjelo da nekako pobjegne i da u prvi mah nađe utočište kod nekoga siromašnog republikanskog urara u Trstu. Odatle je otputovao u Tripolis s nešto jeftinih satova da ih raznosi i proda. Nije to doduše bio sjajan početak, ali je on imao dosta sreće, jer je tu naišao na nekoga nizozemskog putnika - nekog, čini mi se, prilično glasovita čovjeka, samo se više ne sjećam njegova imena. Taj ga je prirodoslovac uzeo za svoga pomoćnika i poveo sa sobom na Istok. Putovali su po Arhipelagu10, i zajedno i odvojeno, sabirući kukce i ptice, četiri godine ili više. Onda taj prirodoslovac otputuje kući, a Stein, nemajući kuće da se vrati, ostane kod nekoga starog trgovca, kojega je upoznao na svojim putovanjima po unutrašnjosti Celebesa - ako se za Celebes može reći da ima unutrašnjost. Taj stari Škot, jedini bijelac kojemu je u ono doba bilo dopušteno da živi u zemlji, bio je povlašteni prijatelj glavne vladarice Države Wajo. Često sam slušao Steina gdje pripovijeda kako ga je taj čovjek, kojemu je jedna strana tijela bila malo paralizirana, predstavio na urođeničkom dvoru, kratko vrijeme prije nego što mu je novi udarac kapi zadao smrt. To je bio jak čovjek, bijele brade kao u patrijarha i impozantna stasa. Ušao je u vijećnicu, u kojoj su bili okupljeni svi radže, knezovi, zvani »pangerani«, i poglavari s kraljicom, debelom, navoranom ženom (po Steinovu pričanju, veoma slobodnom u razgovoru), koja je ležala na visokoj počivaljci pod baldahinom. Vukući nogu i udarajući svojim štapom uhvatio je Steina za ruku i poveo ga ravno do počivaljke. »Gledajte, kraljice, i vi, radže, ovo je moj sin«, izjavio je stentorskim glasom. »Ja sam trgovao s vašim očima, a kad umrem, on će trgovati s vama i s vašim sinovima.« Na temelju te jednostavne ceremonije Stein naslijedi Škotov povlašteni položaj i čitavu njegovu zalihu robe zajedno s utvrđenom kućom na obali jedine plovne rijeke u zemlji. Kratko vrijeme nakon toga stara kraljica, koja je bila tako slobodna u razgovoru, umre, a zemlju uznemire razni pretendenti na prijesto. Stein se priključi stranci mlađega sina, onoga o kojemu on čak i trideset godina kasnije nije govorio drukčije nego »moj ubogi Muhamed Bonso«. Njih dvojica postali su junaci nebrojenih podviga; doživljavali su čudesne pustolovine, a jedanput su u Škotovoj kući izdržali
opsadu cijeli mjesec dana samo s dvadesetak privrženika protiv čitave jedne vojske. Vjerujem da urođenici još i dan-danas pričaju o tom ratu. Stein, međutim, nije nikada, kako se čini, propustio priliku da prisvoji svakog leptira ili kukca do kojeg bi mogao doći. Nakon nekih osam godina rata, pregovora, lažnih primirja, iznenadnih navala, pomirenja, izdajstava i tako dalje, i to upravo u času kad se napokon činilo da je mir trajno uspostavljen, njegova »ubogog Muhameda Bonsa« ubiše na vratima vlastita kraljevskog dvora, dok je u najboljem raspoloženju sjahivao s konja na povratku s uspješnog lova na jelene. Taj događaj učini Steinov položaj krajnje nesigurnim, ali on bi možda ondje i ostao da nije ubrzo nakon toga izgubio Muhamedovu sestru (»moju dragu ženu, kneginju«, kako bi svečano govorio), koja mu je rodila kćer; obje su, i majka i dijete, umrle jedna za drugom u roku od tri dana od neke zarazne groznice. On napusti tu zemlju, koja mu je zbog toga gubitka postala nesnosna. Tako se završio taj prvi i pustolovni dio njegova života. Ono što je došlo zatim bilo je tako različito te bi se, da nije bilo tuge koja je kao stvarnost ostala u njemu, taj čudni dio njegova života morao činiti kao san. Imao je nešto novca, i on po drugi put počne svoj život, a u toku godina steče velik imetak. Prvo je vrijeme veoma mnogo putovao po otocima, ali mu se došuljala starost, te bi u posljednje doba malokad napuštao svoju prostranu kuću, na tri milje izvan grada, s velikim vrtom i okruženu konjušnicama, radionicama i kolibama od bambusa za poslugu i radnike, kojih je imao mnogo. Svakog bi se jutra vozio svojim lakim kolima u grad, gdje je imao ured s bijelim i kineskim namještenicima. Posjedovao je malu flotu škuna i urođeničkih lađa i trgovao je na veliko proizvodima onih otoka. Ostalo je vrijeme živio osamljeno, ali ne kao čovjekomrzac, sa svojim knjigama i sa svojom zbirkom, razvrstavajući i sređujući uzorke, dopisujući se s entomolozima u Evropi, sastavljajući opisni katalog svoga blaga. Takva je bila povijest čovjeka kojega sam došao pitati za savjet u Jimovu slučaju bez ikakve određene nade. Olakšanje bi bilo samo i čuti što će on reći. Bio sam vrlo nemiran, ali sam poštovao pažljivu, gotovo strastvenu zadubljenost kojom je gledao jednog leptira, kao da na brončanu sjaju tih lomnih krila, na bijelim prugama, na blistavim biljezima može vidjeti i druge stvari: sliku nečega što je isto tako krhko, a ipak prkosi razaranju, kao i ta nježna i beživotna tkiva, koja pokazuju sjaj što ga ni smrt ne može uništiti.
»Čudesno!« ponavljao je pogledajući u me. »Gledajte! Ta ljepota - ali to nije ništa - gledajte tu točnost, taj sklad! A tako je krhko! I tako jako! Tako savršeno! To je Priroda - ravnoteža silnih snaga. Takva je svaka zvijezda - i svaka vlat trave postoji tako - a silni Kozmos u svojoj savršenoj ravnoteži proizvodi - ovo. Ovo čudo, ovo remek-djelo velikog umjetnika Prirode. »Nikada još nisam čuo entomologa koji bi se tako zanosio«, rekoh veselo. »Remek-djelo! A što biste onda rekli o čovjeku?«. »Čovjek je čudesan, ali nije remek-djelo«, reče on ne dižući očiju sa staklenog pretinca. »Možda je umjetnik bio malo lud. Hej? Što vi mislite? Katkada mi se čini da je čovjek dospio kamo nije trebalo, gdje mu nema mjesta; jer, ako nije tako, zašto bi onda želio imati čitavo mjesto? Zašto bi inače morao trčati amo-tamo, dižući graju o samome sebi, govoreći o zvijezdama, gazeći po vlatima trave?...« »Loveći leptire«, podvalim. On se nasmiješi, zavali se u stolac i protegne noge. »Sjednite«, reče mi. »Ovaj sam izvanredni primjerak ulovio ja sam jednoga vrlo lijepog jutra. A bio sam silno uzbuđen. Vi ne znate što to znači za sabirača uloviti takav izvanredan primjerak. Vi to ne možete znati.« Od srca se nasmiješih ljuljajući se na stolcu. Činilo se da njegove oči gledaju daleko iza zida u koji su piljile. Zatim počne pričati kako je jedne noći došao glasonoša njegova »ubogog Muhameda« pozvavši ga da dođe u »Rezidenciju«, kako je on to nazvao, koja je bila udaljena svojih devet ili deset milja, i do koje se dolazilo jahačkom stazom preko obrađene ravnice, gdje su se ovdje-ondje nalazile šumice. On krenu rano ujutro iz svoje utvrđene kuće, zagrlivši svoju malu Emu i ostavivši kao zapovjednicu »kneginju«, svoju ženu. Opisivao je kako ga je ona bila dopratila sve do vrata, držeći jednu ruku na vratu njegova konja; imala je na sebi bijeli kaput, zlatne ukosnice u kosi, a preko lijevog ramena smeđi kožnati remen s revolverom. »Čavrljala je po ženskom običaju«, reče on, »govoreći mi neka budem na oprezu, neka gledam da se vratim prije mraka, i kako je to ružno od mene što idem sam. Bili smo u ratu, a okolica nije bila sigurna; moji su ljudi stavljali na prozore kapke protiv metaka i nabijali svoje puške, a ona me molila neka se ne bojim za nju. Rekla je da može braniti kuću od koga mu drago dok se ja ne vratim. Nasmiješio sam se malko od dragosti. Milo mi je bilo što je vidim tako hrabru, mladu i jaku. I ja sam onda bio mlad. Na vratima me uhvati za ruku, snažno je stisne i povuče se. Zadržao sam konja
pred kućom sve dok nisam čuo da iza mene stavljaju prečage na vrata. Imao sam jednog velikog dušmanina, nekog velikog plemića koji je ujedno bio i veliki lopov i koji se sa svojom družinom klatario po susjedstvu. Jahao sam kasom četiri do pet milja; u noći je padala kiša, ali su se magle već dizale - a lice zemlje bilo je čisto; ležalo je preda mnom smiješeći mi se, tako svježe i nedužno - kao lice djeteta. Najednom začujem pucnjavu - učinilo mi se da je najmanje dvadeset hitaca. Čujem kako mi kugle zvižde u ušima, a šešir mi se smakne s glave na vrat. Bila je to neka spletka, razumijete li. Nagovorili su moga ubogog Muhameda da pošalje po mene, a onda su namjestili tu zasjedu. Prozreo sam sve to u trenutku i pomislio: ‘Tu treba sad malo lukavosti.’ Moj konjić frkne, đipi i stane, a ja padnem lagano naprijed spustivši glavu na njegovu grivu. On pođe korakom, a ja jednim okom ugledam preko njegove šije tanak oblak dima koji je lebdio pred jednom skupinom bambusa meni nalijevo. Pomislim: Aha! Tu ste, prijatelji, a zašto ne počekate koliko treba prije nego što pucate? Ovo vam još nije ‘gelungen’. Oh, nikako! Uhvatim svoj revolver desnom rukom - i sad mirno - mirno. Uostalom, bilo je samo sedam tih lopova. Oni skoče iz trave i počnu trčati, zasukavši svoje »saronge«, mašući kopljima nad glavama i urličući jedan drugome neka paze i uhvate konja, jer sam ja mrtav. Pustim ih da dođu tako blizu kao što su ova vrata, a onda bum, bum, bum - i pogodim svaki put. Ispalim još jedan hitac jednome u leđa, ali promašim. Bio je već predaleko. A onda se nađem sam na svom konju, oko mene čista zemlja koja mi se smiješi, a preda mnom leže na tlu tjelesa trojice ubijenih. Jedan se skvrčio kao pas, drugi je, ležeći na leđima, držao ruku nad očima kao da se želi zaštititi od sunca, treći je veoma polagano privlačio jednu nogu k sebi, a onda je jednim zamahom opet ispružio. Motrio sam ga vrlo pozorno sa svoga konja, ali on se nije više maknuo - »bleibt ganz ruhig« - ostao je miran, sasvim. A kad sam mu pogledao u lice da bih otkrio neki znak života, opazio sam kako nešto poput slabe sjene prolazi nad njegovim čelom. Bila je to sjena ovoga leptira. Pogledajte ovaj oblik krila. Ova vrsta leti visoko, i jakim letom. Dignuo sam oči i vidio ga kako odlijeće odande. Pomislio sam: ’Ma je li to moguće?’ Zatim sam ga izgubio. Sjahao sam s konja i pošao veoma polagano vodeći jednom rukom svoga konja i držeći drugom revolver, a oči su mi letjele gore-dolje, desno-lijevo, na sve strane! Napokon ga ugledah gdje počiva u maloj hrpi blata, deset stopa od mene. Odjednom mi srce poče brzo udarati. Ispustim konja, zadržim revolver u
jednoj ruci, a drugom strgnem svoj meki pusteni šešir s glave. Jedan korak. Onda ni makac. Drugi korak. Hap! Uhvatio sam ga! Kad sam se uspravio, tresao sam se poput lista od uzrujanosti, a kad sam raširio ova lijepa krila i uvjerio se kakav sam rijedak i kako izvanredno savršen primjerak našao, u glavi mi se zavrti, a noge mi toliko oslabe od uzbuđenja da sam morao sjesti na tlo. Silno sam želio za sebe naći jedan primjerak te vrste još onda kad sam sabirao za onoga profesora. Polazio sam zbog toga na duga putovanja i mnogo čega se odricao; sanjao bih o njemu u snu, a sada sam ga iznenada držao svojim prstima - i bio je samo moj. Sjetio sam se riječi pjesnikovih (on izgovori ‘bjesnikovih’): So halt’ ich endlich denn in meinen Handen. Und nenn’ es in gewissem Sinne mein.« Tu posljednju riječ nekako osobito naglasi, spustivši najednom glas, i polagano odvrati oči s moga lica. Onda poče pomno i šutke puniti lulu s dugim kamišem, a potom me, zadržavši palac na otvoru lule, opet značajno pogleda. »Da, moj dobri prijatelju. Toga dana nisam više imao što poželjeti; zadao sam težak udarac svome glavnom neprijatelju, bio sam mlad, jak, imao sam prijateljstvo, imao ljubav (on reče: ljupaf) svoje žene, imao dijete, da mi srce bude prepuno - a i ono, o čemu sam nekoć snivao u svojim snima, doletjelo mi je u ruku!« On zapali šibicu, koja žestoko zaplamti. Njegovo se zamišljeno mirno lice najedanput zgrči. »Prijatelj, žena, dijete«, reče polagano zureći u plamičak - »fu!« Šibica se ugasi. Uzdahne i opet se okrene k staklenom pretincu. Krhka i lijepa krila slabo zatrepte, kao da je dah za trenutak dozvao opet u život taj divni predmet njegovih snova. »Djelo mi«, poče on najednom, pokazujući na raspršene papiriće i govoreći svojim običnim, milim i veselim tonom, »lijepo napreduje. Upravo sam opisivao ovaj izvanredni primjerak... No! A koja je sreća vas ovamo nanijela?« »Da vam istinu kažem, Steine«, rekoh s naporom kojemu sam se i sam začudio, »dolazim ovamo da opišem jedan primjerak...« »Leptira?« upita on živo, ali ne vjerujući i šaleći se.
»Ne tako savršenoga stvorenja«, odgovorih, osjećajući se najednom obeshrabren svakovrsnim sumnjama. »Nego jednog čovjeka!« »Ach so!« promrmlja on, a njegovo se nasmiješeno lice, okrenuvši se prema meni, uozbilji. A onda, pogledavši me načas, reče polagano: »Dobro - pa i ja sam čovjek.« Eto vam ga, takav je bio; umio je tako velikodušno ohrabriti da bi savjestan čovjek počeo oklijevati na samom pragu svoje ispovijesti; ali, iako sam oklijevao, to nije dugo potrajalo. Slušao me je sjedeći, prebacivši nogu preko noge. Katkada bi njegova glava potpuno iščezla u velikoj provali dima, a sućutno bi se gunđanje čulo iz tog oblaka. Kad sam završio, on spusti noge, odloži lulu, nagne se ozbiljno prema meni, naslonivši se laktovima na naslone svoga stolca i spojivši vrške svojih prstiju. »Razumijem vrlo dobro. On je romantik.« Postavio je dijagnozu te bolesti mjesto mene, a ja sam se upravo trgnuo videći kako je jednostavna. I zaista je naš razgovor toliko bio nalik na neku liječničku konzultaciju - Stein, koji se doima kao učenjak, sjedi u naslonjaču pred svojim stolom, a ja ga sjedeći zabrinuto gledam u lice, nagnuvši se malo na jednu stranu - da se činilo sasvim prirodno kad sam ga upitao: »Ima li tome lijeka?« Stein digne svoj dugački kažiprst. »Postoji samo jedan jedini lijek! Samo nas jedno može izliječiti od onoga što jesmo!« Prst se spusti na stol, lupnuvši oštro. Bolest, koju mi je on maločas prikazao tako jednostavnom, postala je, ako je to moguće, još jednostavnija - a ujedno i beznadna. Nastane stanka. »Da«, rekoh, »govoreći točno, nije tu pitanje kako da se čovjek izliječi, nego kako da živi.« On mi povladi glavom i to malko žalosno, kako se činilo. »Ja! Ja! Uopće, da se poslužimo riječima vašega velikog pjesnika: Samo je u tome pitanje... (That is the question...)« On nastavi klimati glavom odobravajući... »Kako da čovjek opstane! Ach! kako da opstane!«. Tada ustade naslanjajući se vršcima prstiju na stol. »Mi hoćemo da na toliko različitih načina opstojimo«, poče opet. »Ovaj veličanstveni leptir naiđe na malu hrpu blata i tiho sjedne na nju; ali čovjek neće nikad mirovati na svojoj hrpi blata. On hoće da živi ovako, pa onda opet onako...« Stein
digne ruku, pa je opet spusti... »On hoće da bude svetac, a onda hoće da bude đavo - i svaki put, kad zatvori oči, on vidi samoga sebe prekrasnim - tako krasnim kako on nikada ne može biti... U snu...« Spusti stakleni poklopac, automatski lokot oštro zvekne, a zatim, uhvativši pretinac objema rukama, pobožno ga ponese na njegovo mjesto, izlazeći iz svijetloga kruga svjetiljke u obruč slabije svjetlosti - i napokon u nejasni sumrak. To je imalo čudan učinak - kao da ga je ono malo koraka izvelo iz ovoga konkretnog i zamršenog svijeta. Njegov je visok lik, kao lišen svoje tjelesnosti, lebdio tiho, krećući se nehajno i neodređeno nad nevidljivim stvarima; njegov glas, koji se čuo iz te udaljenosti, gdje se moglo tek naslućivati da je nekako tajanstveno zaokupljen nematerijalnim brigama, nije više bio odrješit, i činilo se da zvuči pun i ozbiljan - smekšan daljinom. »A budući da čovjek ne može uvijek držati oči zatvorene, nastaje prava muka - bol srca - bol čovječanstva. Kažem vam, moj prijatelju, nije dobro ako otkriješ da ne možeš ostvariti svoj san, i to zbog toga što nisi dovoljno jak ili nisi dovoljno pametan. Ja!... A cijelo si vrijeme u isti mah tako krasan čovjek! Wie? Was? Gott im Himmel! Kako to može biti? Ha! Ha! Ha!« Sjena, koja je obilazila među grobovima leptira, glasno se nasmije. »Da! Ta je strašna stvar vrlo smiješna. Čovjek, kad se rodi, pada u san, kao čovjek koji pada u more. Ako se pokuša izvući na zrak, kao što to neiskusni ljudi pokušavaju, on se utapa - nicht war?... Ne! Ja vam kažem! Izlaz je u tome da se prepustiš razornom elementu i naprezanjima svojih ruku i nogu u vodi uspiješ da te duboko, duboko more drži. Eto, tako, ako me pitate - kako da čovjek opstane.« Njegov glas postane izvanredno jak, kao da ga je u onom mraku nadahnuo neki šapat spoznaje. »Reći ću vam! Za to, također, ima samo jedan put.« Zašuštavši žurno svojim papučama, on izroni iz obruča slabe svjetlosti i najednom se pojavi u sjajnom krugu svjetiljke. Njegova je ispružena ruka bila uprta u moje grudi kao revolver; duboko upale oči činilo se da prodiru kroza me, ali stisnuta usta nisu progovarala ni riječi, a onaj strogi zanos spoznaje, ugledane u sumraku, iščezne s njegova lica. Ruka, koja je bila uperena u moje grudi, padne, i malo-pomalo, došavši mi korak bliže, on je nježno položi na moje rame. »Ima stvari«, reče turobno, »koje se možda
nikada ne bi smjele reći«, ali on je tako dugo živio sam, da katkada zaboravlja - zaboravlja. Svjetlost je uništila sigurnost koja ga je nadahnjivala u udaljenoj tami. On sjedne, nasloni se s oba lakta na stol i protrlja svoje čelo. »Pa ipak, to je istina - to je istina. Uroniti u razorni element...« Govorio je prigušenim glasom, ne gledajući me, držeći po jednu ruku na svakoj strani svoga lica. »A samo to je izlaz. Prepustiti se snu, i opet mu se prepustiti - i tako ’ewig’, ‘usque ad finem’...« To šaputanje njegova uvjerenja činilo se da otvara preda mnom neki prostrani i neizvjestan prostor, kao što se, kad sviće, otvara sumračni obzor nad ravnicom - ili to, možda, pada noć? čovjek nema hrabrosti da to točno odredi, ali to je čarobno i varavo svjetlo koje sipa svoju mutnu neopipljivu poeziju nad zamke - nad grobove. Njegov je život počeo u žrtvovanju, u zanosu za plemenite misli; putovao je veoma daleko, u raznim smjerovima, po čudnim stazama, i za čim god išao, prolazio bi bez posrtanja, a prema tome i bez sramote i bez žaljenja. Utoliko je imao pravo. To je bio pravi put, nema sumnje. Ipak je, usprkos svemu tome, velika ravnica, po kojoj ljudi lutaju među grobovima i zamkama, ostajala veoma zapuštena pod neopipljivom poezijom svoje su tonske svjetlosti, tamna u sredini, okružena svijetlim rubom, kao da je opkoljena ponorom punim plamena. Kad sam naposljetku prekinuo šutnju, učinio sam to zato da izrazim mišljenje kako nitko ne može biti romantičniji od njega samoga. On polagano zatrese glavom, a zatim pogleda u me strpljivim i pronicavim pogledom. »To je sramota«, reče. »Mi tu sjedimo i razgovaramo kao dva dječaka, mjesto da zajednički promozgamo kako bismo pronašli nešto praktično - neki praktičan lijek - za zlo - za veliko zlo« - ponovi s veselim i blagim smiješkom. Usprkos tome nije naš razgovor postao praktičniji. Izbjegavali smo spomenuti Jimovo ime, kao da ne želimo u tu svoju raspravu upletati čovjeka od kosti i mesa, ili kao da je on samo neki duh koji luta, neka patnička i bezimena sjena. »No!« reče Stein dižući se. »Prenoćit ćete ovdje, a sutra ujutro uradit ćemo nešto praktično - praktično...« On upali svijeće u dvokrakom svijećnjaku i pođe da mi pokaže put. Prolazili smo kroz prazne, tamne sobe, a pratilo nas samo svjetlo svijeća koje je nosio Stein. Ono je klizilo po glatkim podovima, preletjelo ovdje-ondje preko blistavih površina stolova, padalo na zavoje ponekog komada pokućstva, ili okomito udaralo o udaljena zrcala i odbijalo se od njih, dok su se oblici nas dvojice i treperenja dvaju plamenova mogli vidjeti
kako se na mahove tiho šuljaju kroz duboke prazne kristalne posude. Hodao je polagano korak naprijed s pažljivom uljudnošću, a na licu mu je bila neka duboka, tako reći pozorna smirenost; duge kovrčice, plave kao lan, pomiješane s bijelim nitima, padale su rijetke na njegov malo sagnut vrat. »To je romantik - romantik«, ponovi on. »A to je vrlo loše - vrlo loše... A i vrlo dobro također.« »A je li on zaista romantik?« upitah. »Gewiss«, reče Stein i zaustavi se, držeći visoko svijećnjak ali ne gledajući me. »To je očito! Zašto bi ga inače neki unutrašnji bol silio da shvati sam sebe? Zašto bi on inače za vas i za mene - uopće i postojao?« U tom je času teško bilo vjerovati u Jimov opstanak - započet u seoskoj pastorskoj kući, uprljan ljudskim gomilama kao oblacima prašine, ušutkan protivurječnim zahtjevima života i smrti u materijalnom svijetu - ali mi se njegova živa stvarnost ipak ukaže s uvjerljivom, neodoljivom snagom! Vidio sam je živo, kao da smo se, prolazeći kroz krasne, tihe sobe, uz časovite zrake svjetlosti, i nenadano otkrivajući ljudske likove koji se šuljaju s drhtavim svjetlom kroz nedokučive i prozirne dubine, bliže primakli apsolutnoj Istini, što kao i sama Ljepota plovi varava, nejasna, napol uronjena, na šutljivim nepomičnim vodama tajne. »On to možda i jest«, pristanem ja sa slabim smijehom, a njegov me neočekivan glasni odjek primora da smjesta spustim glas, »ali sam siguran da vi to jeste.« Spustivši glavu na grudi i držeći svjetlo visoko, on opet pođe. »Dobro - pa i ja postojim«, reče Stein. Išao je preda mnom. Oči su mi slijedile njegove kretnje, ali onaj koga sam vidio nije bio glava trgovačke tvrtke, dobrodošao gost na podnevnim primanjima, dopisni član učenih društava, domaćin prirodoslovaca istraživača; vidio sam samo stvarnost njegove sudbine, kojoj se on bez posrtanja umio prepustiti, vidio sam život, započet u skromnim prilikama, bogat plemenitim zanosima, prijateljstvom, ljubavlju, ratom - svim pretjeranim elementima nekog romana. Na vratima se moje sobe on okrene prema meni. »Da«, rekoh kao da nastavljam neku raspravu, »a osim svega toga vi ste i ludo sanjarili o nekom leptiru; ali kad vam je jednoga lijepog jutra vaš san došao u susret, vi niste pustili da vam ta sjajna prilika umakne. Nije li tako? Dok on...« Stein digne ruku. »A znate li vi koliko sam ja prilika propustio; koliko sam snova, koji su mi došli u susret, promašio?« On strese glavom, pun žaljenja. »Čini mi se da bi neki bili veoma lijepi - da
sam ih ostvario. Znate li koliko? Možda ni sam ne znam.« »Jesu li njegovi bili lijepi ili nisu«, rekoh, »on zna za jedan, koji se sigurno nije ostvario.« »Svatko zna za jedan ili dva takva«, reče Stein; »a u tome i jest nevolja - velika nevolja...« Stisne mi ruku na pragu, zaviri u moju sobu ispod svoje uzdignute ruke. »Spavajte dobro! A sutra moramo učiniti nešto praktično - praktično...« Premda je njegova soba bila dalje od moje, vidio sam ga gdje se vraća istim putem kojim je došao. Išao je natrag k svojim leptirima.
XXI Ne mislim da je itko od vas ikada čuo za Patusan? - nastavi Marlow nakon šutnje za koje je pomnjivo pripaljivao cigaru. - Ništa zato; postoji mnogo nebesko tijelo, u mnoštvu onih što noću vrve nad nama, za koje čovječanstvo nije nikada čulo jer je izvan sfere njegovih djelatnosti i nije ni od kakve važnosti ni za koga na zemlji osim za astronome, koji su plaćeni za to da učeno govore o njegovu sastavu, o njegovoj težini, putanji, nepravilnostima njegove prirode, aberacijama njegove svjetlosti - a sve je to neka vrsta učenog blebetanja. Tako je bilo i s Patusanom. S poznavanjem bi o njemu govorili samo u višim vladinim krugovima u Bataviji, posebice s obzirom na njegove nepravilnosti i aberacije, a po imenu ga je u trgovačkom svijetu znalo malo njih, vrlo malo. Ali nitko nije ondje bio, i sumnjam da bi itko želio osobno tamo ići, kao što bi i astronom, rekao bih, jako prigovarao kad bi ga prenijeli na neko udaljeno nebesko tijelo gdje bi se, rastavivši se od svojih zemaljskih prihoda, zaprepastio ugledavši nepoznata nebesa. Međutim, ni nebeska tijela ni astronomi nemaju nikakva posla s Patusanom. Ali je Jim tamo otišao. Htio sam samo da dobro razumijete kako promjena za Jima ne bi mogla biti veća da je Steinu uspjelo poslati ga na neku zvijezdu pete veličine. On je za sobom ostavio svoje zemaljske slabosti i onaj glas koji ga je pratio, a pred njim je bio niz potpuno novih prilika da se zaposle njegove stvaralačke sposobnosti. Potpuno nove, sasvim izvanredne prilike. A on ih je i iskoristio izvanredno. Stein je bio čovjek koji je o Patusanu znao više nego itko drugi. Mislim, i više nego što se znalo u vladinim krugovima. Ne sumnjam da je on ondje bio, možda u vrijeme kad je lovio leptire, ili kasnije, kad je na svoj nepopravljiv način nastojao začiniti s malo romantičnosti zasitna jela svoje trgovačke kuhinje. Bilo je vrlo malo mjesta na Arhipelagu koja on nije vidio u prvobitnom sumraku njihova opstanka, prije nego što je svjetlo (pa i električno svjetlo) doneseno k njima u ime boljeg morala i - i - recimo samo - u ime većeg dobitka također. Onoga jutra, nakon našeg razgovora o Jimu, Stein za zajutarkom spomenu to mjesto kad sam mu citirao riječi pokojnoga Brierlyja: »Pustite ga neka se uvuče dvadeset stopa pod zemlju i neka ondje
ostane!« On me pogleda pozorno i sa zanimanjem, kao da sam neki neobičan kukac. »Pa i to se može učiniti«, reče srčući svoju kavu. »Ukopati ga nekako«, objasnim. »Dakako, čovjek to nerado čini, ali to bi bilo najbolje, s obzirom na to kakav on jest.« »Da, on je mlad«, zamisli se Stein. »Najmlađe ljudsko biće koje sada postoji«, potvrdim. »Schön. Mogao bi ići u Patusan...«, nastavi Stein istim tonom... »A žena je sada mrtva«, doda nerazumljivo. Dakako, ja ne znam tu povijest; mogu samo nagađati da su već jednom prije Patusan upotrijebili kao grob za neki grijeh, prestupak ili nesreću. Nemoguće je sumnjičiti Steina. Jedina žena, koja je za nj ikada postojala, bila je malajska djevojka, koju je on zvao »moja žena kneginja«, ili, rjeđe, u časovima povjerljivosti, »majka moje Eme«. Tko je bila ta žena koju je on spomenuo u vezi s Patusanom, ne mogu reći; ali po njegovim aluzijama zaključujem da je bila obrazovana i vrlo lijepa nizozemsko-malajska djevojka, čija je povijest tragična, ili možda samo žalosna, a najbolnije je, bez sumnje, bilo njezino vjenčanje s nekim Portugalcem iz Malake, namještenikom u nekoj trgovačkoj kući u nizozemskim kolonijama. Doznao sam od Steina da je taj čovjek u mnogom pogledu bio neobuzdan, ali sve nekako više-manje neodređeno i odvratno. Stein ga je jedino radi žene imenovao ravnateljem trgovačke ekspoziture Stein i Co. u Patusanu; ali s trgovačkog gledišta ta odluka nije značila uspjeh, barem ne za tvrtku, a sada, kad je ta žena umrla, Stein je htio pokušati sreću s novim agentom. Portugalac, koji se zvao Cornelius, smatrao je sebe za vrlo zaslužnu, ali zapostavljenu osobu, koja po svojim sposobnostima ima pravo na neko bolje mjesto. Jim je imao da zamijeni toga čovjeka. »Ipak ne vjerujem da će onaj napustiti svoj položaj«, reče Stein. »To se mene uostalom ne tiče... Ja sam samo radi one žene... Ali, kako mi se čini, živi ondje i njezina kći, pa ću mu, bude li htio ostati, dopustiti da zadrži onu staru kuću.« Patusan je zabitan predio neke nezavisne urođeničke države, a glavno mu naselje ima isto ime. S jednog mjesta uz rijeku, oko četrdeset milja od mora, gdje se pomaljaju prve kuće, može se vidjeti kako se nad šumama dižu vrhunci dvaju strmih, vrlo bliskih brežuljaka što ih rastavlja neka dubina, nalik na duboku pukotinu, rasjeklina koja je posljedica nekoga žestokog udarca. Zapravo je ta dolina između brežuljaka samo uzak klanac; gledajući iz naselja, sve se to čini kao brežuljak u obliku nepravilna čuna, raskoljen na dvije neznatno razmaknute polovice. Trećega dana nakon
uštapa mjesec se, gledan s otvorena prostora ispred Jimove kuće (Jim je, kad sam ga posjetio, imao krasnu kuću u urođeničkom stilu), dizao točno iza tih brežuljaka, tako da su se u njegovu razlivenom svjetlu njihove dvije mase najprije isticale kao intenzivno crne izbočine, a onda se ta gotovo savršeno okrugla ploča, užarena i crvena, pomaljala, dižući se između obronaka rasjeline, dok nije izronila nad vrhunac, kao da je u mirnom slavlju umaknula iz nekog razjapljenog groba. »Divan prizor«, reče Jim pokraj mene. »Vrijedi ga vidjeti. Zar ne?« To mi je pitanje postavio s prizvukom osobnog ponosa, kojemu sam se nasmiješio, kao da je on imao udjela u izvođenju toga jedinstvenog prizora. On je uredio tako mnogo toga u Patusanu! Takve stvari za koje bi se činilo isto tako nemogućim da on njima upravlja kao i kretanjem mjeseca i zvijezda. Bilo je neshvatljivo, a ipak je to bila prava priroda one uloge koju smo mu ja i Stein i nehotice dodijelili, s jedinom namjerom da ga uklonimo s puta, njemu samome s puta, razumije se. To je bila naša glavna svrha, premda je, priznajem, možda još i jedan drugi razlog malko na me utjecao. Ja sam se spremao da na neko vrijeme otputujem kući, pa sam možda želio, i više nego što sam i sam bio toga svjestan, urediti njegovo pitanje - urediti to, vi me razumijete - prije nego što otputujem. Putovao sam u zavičaj, a on je odande došao k meni sa svojom teškom nevoljom i svojim nejasnim zahtjevom, poput čovjeka koji se zasopio pod nekim bremenom u magli. Ne mogu reći da sam ikada jasno vidio - pa ni do danas, nakon svoga posljednjeg susreta s njim; ali meni se činilo da sam, što ga manje razumijem, to više obvezan prema njemu, u ime one sumnje koja je nerazdvojiv dio naše spoznaje. Uostalom, nisam mnogo više znao ni o samome sebi. A osim toga sam, ponavljam, putovao u zavičaj - u onaj zavičaj koji je toliko udaljen da se sva njegova ognjišta mogu činiti kao jedno jedino ognjište, uz koje i najskromniji od nas ima pravo sjesti. Tisuće nas luta po površini ove zemlje, slavni i nepoznati, stječući s onu stranu mora glas, novac ili samo koru kruha; ali meni se čini da svakome od nas, kad putuje kući, mora biti kao da ide položiti račun. Vraćamo se da stupimo pred svoje starješine, pred svoje rođake, pred svoje prijatelje - pred one koje slušamo, i pred one koje ljubimo. Pa čak i oni koji nemaju ni jednih ni drugih, i najslobodniji, osamljeni, neodgovorni i bez veza - pa i oni za koje kuća nema dragoga lica ni dobro poznatoga glasa - čak se i oni moraju
suočiti s duhom, koji živi u samoj zemlji, pod njezinim nebom, u njezinu zraku, u njezinim dolinama i na bregovima, na njezinim poljima, u njezinim vodama i na njezinim stablima - poput nijemog prijatelja, suca i inspiratora. Recite što vam drago, čovjek, da bi se opet domogao njezinih radosti, da bi udisao njezin mir, da bi ugledao njezinu istinu, mora da se vrati čiste savjesti. Sve vam se to može činiti kao puka sentimentalnost, a ima nas zaista vrlo malo koji želimo, ili koji smo sposobni, svjesno zaviriti pod površinu intimnih uzbuđenja. Tu su djevojke koje ljubimo, ljudi na koje se ugledamo, nježnost, prijateljstvo, dobre prilike, uživanja! Ali činjenica je da vi svoju nagradu morate primiti čistim rukama, kako se ona, kad je uhvatite, ne bi pretvorila u suho lišće, u trnje. Ja mislim da upravo oni koji su osamljeni, bez mjesta uz ognjište ili bez ljubavi što bije mogli nazvati svojom, oni koji se ne vraćaju u neki dom nego u samu zemlju, da se susretnu s njezinim bestjelesnim, vječitim i nepromjenljivim duhom - da upravo oni najbolje razumiju njezinu strogost, spasonosnu moć, čar njezina vjekovnog prava na našu vjernost, na našu poslušnost. Da! Malo nas ima, koji to razumijemo, ali svi mi to ipak osjećamo, kažem, svi bez razlike, jer se oni, koji to ne osjećaju, i ne broje. Svaka vlat trave ima svoje mjesto na zemlji, odakle crpe svoj život, svoju snagu, a tako je i čovjek ukorijenjen u zemlji, iz koje crpe svoju vjeru zajedno sa svojim životom. Ne znam koliko je Jim to shvaćao, ali znam da je osjećao, osjećao nejasno ali snažno, potrebu za takvom nekom istinom ili takvom nekom iluzijom - svejedno mi je kako je zovete, razlika je mala, a i malo znači. Činjenica je, međutim, da je on zbog takvog svoga osjećaja i značio nešto. On sada nikada više neće kući. Ne. Nikada. Da je bio sposoban za vidljiva očitovanja, on bi se kod te pomisli stresao i potaknuo bi vas da se i vi stresete. Ali on nije bio čovjek te vrste, premda je prilično dobro znao na svoj način pokazati što osjeća. Pri pomisli da se vrati kući sav bi se strašno ukrutio i ukočio, oborio glavu i napućio usne, a njegove bezazlene plave oči tako bi strogo sijevale pod namrštenim čelom, kao da je ta misao nešto nepodnošljivo, nešto mrsko. U njegovoj tvrdoj lubanji, na kojoj mu je gusta valovita kosa pristajala kao kapa, bilo je mašte. Što se mene tiče, ja nemam mašte (moj bi sud danas o njemu bio sigurniji da je imam), i sigurno nećete zaključiti da sam zamišljao kako će se duh moga zavičaja podići nad bijele hridi Dovera i upitati me što sam ja - koji se, da tako kažem, vraćam zdrav i čitav - učinio sa svojim tako mladim bratom. Nisam mogao biti u takvoj zabludi. Znao
sam vrlo dobro da je on jedan od onih za koje nitko neće pitati, vidio sam i boljih ljudi kako odlaze, iščezavaju, nestaju netragom, a da ne izazovu nijedan glas radoznalosti ili tuge. Duh zemlje - kako to i dolikuje upravljaču velikih pothvata - ne vodi brige o bezbrojnim životima. Teško onima koji zaostaju! Mi postojimo utoliko ukoliko se držimo jedan drugoga. On je nekako zaostao, nije se držao drugih; ali on je to osjećao s takvom snagom da ga je to činilo dirljivim, kao što čovjekov intenzivniji život čini njegovu smrt uzbudljivijom od smrti nekog drveta. Dogodilo se da budem u njegovoj neposrednoj blizini, i tako se dogodilo da sam bio dirnut. To je sve. Brinuo sam se kojim li će putem iz toga izići. Bilo mi je žao da je, na primjer, počeo piti. Zemlja je tako malena, te sam se bojao da će me jednoga dana dočekati u zasjedi neka skitnica krmeljivih očiju, podbula lica, sav prljav, bez potplata na platnenim cipelama i s dronjcima što lepršaju oko lakata, i da će na račun staroga poznanstva zatražiti neka mu pozajmim pet dolara. Vi znate kako je užasno umiljavanje takvih strašila, koja vam dolaze iz neke čestite prošlosti, njihov hrapavi, mlitav glas, njihovi bestidni pogledi ispod oka. Takvi su susreti mučniji za čovjeka koji vjeruje u povezanost naših života nego što je za svećenika pogled na okorjela grešnika na smrtnoj postelji. To je, da vam pravo kažem, bila jedina pogibelj koju sam mogao vidjeti i za njega i za se, ali sam također sumnjičavo gledao na svoj nedostatak mašte. Moglo je doći i do gorega, ali moja mašta nije nikako bila kadra to predvidjeti. Nipošto nisam smio zaboraviti koliko je u njega mašte, a ljudi se bujne mašte upuštaju dalje u svim pravcima, kao da im je s dužim užetom dano više prostora za kretanje u teškom sidrištu života. Oni to i čine. Oni se i odaju piću. Možda sam ga ponizivao bojeći se svega toga. Kako bih to mogao znati? Pa ni Stein nije znao reći više nego da je romantik. Ja sam znao samo to da je on jedan od naših. A zašto je uopće i morao biti romantik? Pričam vam tako mnogo o svojim instinktivnim osjećajima i zbrkanim razmišljanjima zbog toga što ima malo da se kaže o njemu. Postojao je za me, a uostalom, on samo po meni i postoji za vas. Ja sam ga doveo za ruku, izveo pred vas. Jesu li te moje banalne bojazni bile nepravedne? Neću to reći - čak ni sada. Vi ste možda kadri bolje prosuditi jer poslovica kaže da gledaoci najbolje vide igru. Svakako su bile suvišne. On nije zastranio, nipošto, naprotiv, divno se razvijao, napredovao ravno kao štap i sačuvao izvrsno držanje, koje je pokazivalo da može ustrajati jednako kao i iznenada sve napustiti. Morao
bih se radovati, jer je to pobjeda u kojoj sam imao udjela, ali ja nisam sretan koliko sam očekivao da ću biti. Pitam se je li ga taj njegov skok dovoljno izveo iz one magle u kojoj se pričinjao zanimljiv, iako ne golem, nejasnih obrisa - čovjek koji zaostaje, a neutješivo čezne za svojim skromnim mjestom među drugima. A uostalom, posljednja riječ nije još izrečena - vjerojatno neće nikada biti rečena. Nisu li naši životi prekratki da do kraja izgovorimo rečenicu koja je, dakako, u svemu našem mucanju naša jedina i trajna namjera? Odrekao sam se toga da dočekam te posljednje riječi, koje bi svojim zvukom, kad bi samo mogle biti izgovorene, uzdrmale i nebo i zemlju. Nema nikada vremena da kažemo svoju posljednju riječ - posljednju riječ svoje ljubavi, svoje želje, vjere, grižnje savjesti, pokornosti, pobune. Zemlja i nebo ne smiju biti uzdrmani, mislim - barem to ne smijemo učiniti mi, koji znamo toliko istina i o jednoj i o drugome. Mojih posljednjih riječi o Jimu neće biti mnogo. Tvrdim da je postigao veličinu, ali se ona time, što se o njoj priča, ili, bolje, time što drugi o njoj tek slušaju, smanjuje. Iskreno govoreći, nemam toliko nepovjerenja u svoje riječi koliko u vaše mišljenje. Mogao bih biti rječit kad se ne bih bojao da ste, vi, dragi moji, dopustili da vam izgladni mašta dok ste hranili svoje tijelo. Ne želim vas time vrijeđati; poštovanja je vrijedno ako čovjek nema iluzija - to je zdravo - i korisno - i žalosno. Pa ipak ste i vi u svoje vrijeme morali poznavati onu intenzivnost života, onaj čarobni sjaj koji se zakrijesi kao žar iskrica izbijenih iz hladna kamena - i isto tako kratkotrajan, na žalost!
XXII Stjecanje ljubavi, časti, povjerenja ljudi - ponos zbog toga, moć koja iz toga proizlazi, sve je to gradivo za neku junačku priču; samo što na naše duše djeluje vanjska strana takva uspjeha, a u Jimovu uspjehu nije bilo vanjske strane. Trideset ga je milja šume skrivalo pogledima ravnodušna svijeta, a šum je zapljuskivanja zapjenjena mora o obalu zaglušivao glas slave. Struja civilizacije kao da se račvala na jednoj prevlaci sto milja sjeverno od Patusana, odvajala se na istok i na jugoistok, ostavljajući po strani njegove ravnice i doline, njegova stara stabla i njegovo staro čovječanstvo, zanemarene i osamljene, kao beznačajan i slab otočić između onih dvaju ogranaka moćne, proždrljive bujice. Ime te zemlje nalazite vrlo često u starim putopisima. Trgovci su u sedamnaestom stoljeću odlazili onamo da dobiju papar, jer se činilo da nekako u vrijeme Jamesa Prvoga strast za paprom gori poput ljubavnog plamena u grudima nizozemskih i engleskih pustolova. Kamo ti ljudi ne bi otišli radi papra! Radi vreće papra oni bi jedan drugome bez oklijevanja prerezali vratove i odrekli bi se spasa svojih duša, za koji su se inače toliko brinuli; čudnovata upornost te želje silila ih je da prkose smrti u tisuću oblika: nepoznata mora, gnusne i čudne bolesti, rane, zarobljeništvo, glad, kuga i očaj. To ih je činilo velikima! Nebesa mi! to ih je činilo junacima, a činilo ih je i uzbudljivima u njihovoj požudi za trgovinom u kojoj je neumoljiva smrt kupila svoj porez, koseći mlado i staro. Upravo je nemoguće vjerovati da je sušta lakomost mogla dovesti ljude do takve postojanosti u odluci, do takve slijepe ustrajnosti u naporima i u žrtvama. A zapravo bi oni, koji su izlagali opasnostima svoje živote, stavljali na kocku sve što su imali za oskudnu nagradu. Ostavljali bi svoje kosti da leže bijeleći se na dalekim obalama, zato da bi bogatstvo moglo pritjecati onima koji žive kod kuće. U našim očima, to jest u očima njihovih manje iskušavanih nasljednika, oni su slavni, ne kao predstavnici trgovine nego kao oruđe određene sudbine, kao ljudi koji su odlazili u nepoznato, pokoravajući se nekom unutrašnjem glasu, nekom porivu koji im je uzburkao krv, nekom snu o budućnosti. Bili su izvanredni, a mora se priznati da su bili i spremni doživjeti nešto izvanredno. Oni bi to s radošću
spominjali, govoreći o svojim patnjama, o vidicima na moru, o običajima tuđih naroda, o slavi sjajnih vladara. U Patusanu su oni našli mnogo papra, a dojmila ih se veličanstvenost i mudrost sultana. Nakon jednog stoljeća sad većeg, sad manjeg prometa ta je zemlja, čini se, postupno gubila svoju važnost u trgovini. Možda je ponestalo papra. Ali bilo kako bilo, sad nitko više ne mari za nju; slava je minula, sultan je neki tupoglav mladić s dva palca na lijevoj ruci i nesigurnim i prosjačkim prihodom što ga iznuđuje od bijednog stanovništva, a njemu ga opet kradu njegovi brojni stričevi i ujaci. To sam, dakako, saznao od Steina. Dao mi je njihova imena i kratku skicu života i karaktera svakoga od njih. On je bio tako bogat obavještenjima o urođeničkim državama kao kakav službeni izvještaj, ali je bio kudikamo zabavniji. Morao ih je poznavati. Trgovao je u tolikim predjelima, a u nekima je od njih - u Patusanu na primjer - njegova tvrtka bila jedina koja je imala zastupstvo po naročitom odobrenju nizozemskih vlasti. Vlada je imala povjerenje u njegovu razboritost, a on je, razumije se, uzimao na se svu odgovornost. To su znali i ljudi koje je on uzimao u službu, ali im je, čini se, i dobro plaćao. Prema meni je bio savršeno iskren onoga jutra za zajutarkom. Koliko je njemu poznato (posljednja je vijest odande bila stara trinaest mjeseci), normalne su prilike bile ondje krajnja nesigurnost za život i vlasništvo. U Patusanu su se međusobno borile suprotne sile, a jedna je od njih bio Radža Alang, najgori od sultanovih stričeva, vladar rijeke, koji je iznuđivao i krao i ugnjetavao do samog uništenja Malajce, rođene u zemlji, a oni su bili potpuno bez obrane i nisu imali ni mogućnosti da se isele - »jer odista«, kako je napomenuo Stein, »kamo bi oni i mogli poći i kako bi i mogli otići?« Bez sumnje se u njima nije čak ni rodila želja da odu. Svijet (koji je omeđen visokim neprohodnim planinama) bio je predan u ruke »visokorođenima«, a tog su Radžu znali: on je bio iz njihove kraljevske kuće. Imao sam sreću da kasnije jednom susretnem toga »gentlemana«. Bio je to prljav, malen, izmoždeni starac opakih očiju i mlitavih usana, koji bi svaka dva sata progutao pilulu opijuma i, ne obazirući se na običajna pravila pristojnosti, imao nepokrivenu kosu, što mu je u čupavim, rijetkim pramovima padala oko uvela, blatnog lica. Kad bi održavao dvorsko primanje, popeo bi se na neku vrstu uska podija, podignutog u nekoj dvorani nalik na ruševnu sušu s trulim podom od bambusa; kroz pukotine ste toga poda mogli vidjeti - dvanaest ili petnaest stopa niže - hrpe smeća i
svakovrsne nečisti koja je ležala pod kućom. Tako i tu primio je i nas, kad sam mu sa Jimom načinio posjet iz uljudnosti. Bilo je oko četrdeset ljudi u sobi, a možda triput toliko u velikom dvorištu dolje. Neprestano su se kretali, dolazili i odlazili, gurali se i mrmljali za našim leđima. Nekoliko je mladića u šarenoj svili zurilo iz prikrajka u nas; većina je, robovi i skromni podanici, bila polugola, u poderanim »saragonima«, prljavima od pepela i blata. Nisam nikada vidio Jima da bi bio tako ozbiljan, tako vladao sam sobom na neki upravo potresno nepristupačan način. Među tim ljudima tamnih lica činilo se da njegov snažan lik u bijelu odijelu i sjajni čuperci plave kose privlače svu sunčanu svjetlost, što je kapala kroz pukotine zatvorenih kapaka te polumračne dvorane sa zidovima od rogoza i s krovom od slame. Doimao se kao biće ne samo druge vrste, nego i druge materije. Da ga nisu vidjeli kad je doplovio u čamcu, oni bi možda pomislili da je sišao k njima s oblaka. A on je došao u trošnu čamcu (sasvim nepomičan i skupljenih koljena, od straha da ga ne prevrne) - sjedeći na limenu kovčegu - koji sam mu bio posudio - držeći na krilu revolver kakav se upotrebljavao u mornarici - koji sam mu bio dao na rastanku - a koji je on kao nekim posredovanjem Providnosti, ili zbog praznovjerja, što je bilo potpuno s njim u skladu, ili možda iz sasvim nagonske oštroumnosti, odlučio ponijeti nenabijen. Tako je doplovio uz rijeku Patusan. Ništa nije moglo biti prozaičnije, ni opasnije, ništa tako nesigurno, slučajno, prepušteno sebi. Čudna je ta volja sudbine, koja na sve njegove čine udara pečat nekog, nekog strastvenog, nepromišljenog dezerterstva - nekog skoka u Nepoznato. Najviše me se doima upravo slučajnost svega toga. Ni Stein ni ja nismo imali jasne predodžbe o tome što bi moglo biti na drugoj strani zida u času kad smo ga, da se poslužim metaforom, zgrabili i dosta bezobzirno bacili preko toga zida. U tom sam času želio samo vidjeti da je iščeznuo. Stein je, a to je prilično karakteristično, imao neku osjećajnu pobudu. Namjeravao je isplatiti (u naravi, mislim) stari dug koji on nikada nije zaboravio. Zaista je cijeli svoj život bio osobito prijateljski sklon svakome tko je bio rodom s britanskih otoka. Njegov je pokojni dobročinitelj bio, doduše, Škot - i to pravi Škot, tako da se zvao Alexander M’Neil - a Jim je dolazio iz kraja koji je bio na jugu, prilično daleko od Tweeda; ali iz udaljenosti od šest ili sedam tisuća milja Velika se Britanija, premda se time nikako ne smanjuje, čini kraćom čak i u očima vlastite djece, tako da takve pojedinosti gube važnost. Steinu se to nije smjelo zamjeriti, a njegove namjere, o kojima je
nešto natucao, bile su tako plemenite da sam ga najozbiljnije zamolio neka ih neko vrijeme drži u tajnosti. Osjećao sam naime da nikakav razlog osobne koristi ne smije utjecati na Jima, da se čak ne smijemo izložiti ni opasnosti da bi se na to moglo i pomisliti. Imali smo se ogledati s jednom drugom vrstom zbilje. On je trebao utočište, i to mu se utočište moralo dati, pa makar i uz cijenu pogibelji - i ništa više. Što se svega ostalog tiče, bio sam savršeno iskren prema Jimu, te sam čak (kako sam u ono vrijeme vjerovao) pretjerivao prikazujući opasnost toga pothvata. A u biti sam ga ipak donekle i potcijenio; njegov prvi dan u Patusanu umalo da nije bio i posljednji - a bio bi posljednji da nije bio tako bezobziran ili tako nepopustljiv prema samome sebi te je napokon pristao da nabije revolver. Sjećam se da sam vidio, dok sam mu objašnjavao našu dragocjenu osnovu o njegovu uzmaku, kako se namjesto uporne, ali umorne rezignacije počelo postupno očitovati iznenađenje, zanimanje, čuđenje i dječačko oduševljenje. To je bilo ono sretno rješenje o kojemu je sanjao! Nije mogao shvatiti čime je zaslužio da ja... Ne bilo ga, ako ne može uvidjeti čemu treba da zahvali... A to je zar Stein, trgovac Stein, koji... Ali, dakako, on mora meni... Prekinem ga. Zamuckivao je, a njegova mi je zahvalnost uzrokovala neizreciv bol. Rekao sam mu, ako tu dobru priliku duguje bilo kome napose, onda je duguje nekome starom Škotu, za kojega nikada nije čuo, a koji je umro već prije mnogo godina, kojega ljudi ni po čemu više i ne pamte osim po slavnom glasu i po nekoj vrsti surova poštenja. I tako zaista nema nikoga da primi njegovo zahvaljivanje. Stein vraća jednome mladiću pomoć koju je sam bio primio u mlade dane, a ja nisam učinio ništa drugo nego sam samo spomenuo njegovo ime. Nato on pocrvenje i, svijajući među prstima komad papira, sramežljivo napomenu da sam ja uvijek imao u njega povjerenje. Priznam da je to istina, i poslije stanke dodam kako bih želio da i on bude kadar povesti se za mojim primjerom. »Mislite li da to ne želim?« upita zabrinuto, te tiho promrmlja kako čovjek najprije mora nekako pokazati što vrijedi; a onda, razvedrivši se i govoreći glasnije, svečano izjavi kako mi nikada neće dati prilike da požalim svoje povjerenje, koje - koje... »Nemojte me pogrešno shvatiti«, prekinem ga. »Nije u vašoj moći navesti me da bilo što požalim. Žaljenja neće biti, ali kad bi ga i bilo, to bi se ticalo samo mene. A zatim sam izrazio želju da shvati kako ovaj korak, ovaj - ovaj - eksperiment ovisi samo o njemu; samo je on odgovoran za nj,
on i nitko drugi. »Kako! Kako!« promuca Jim, »pa to je baš ono što ja...« Zamolim ga neka ne bude lud, a on se činio zbunjeniji nego ikada. Bio je na pravom putu da sebi učini život nesnosnim. »Mislite li vi to doista?« upita uznemiren. Ali začas povjerljivo doda: »Pa ipak sam se dobro držao. Zar nisam?« Ljutiti se na nj bilo je nemoguće; nisam mogao zadržati smiješak, te mu reknem kako su u staro vrijeme ljudi, koji su se tako držali, bili na najboljem putu da postanu pustinjaci u nekom divljem kraju. »Vrag odnio i pustinjake!« odgovori mi sa simpatičnom žestinom. Dakako, on se ne boji divljega kraja... Rekoh da mi je to drago. I on će otići u takav kraj. Otkrit će da je i ondje prilično živo, i ja se usuđujem da ga na to pripravim. »Da, da«, reče oštro. Pokazao je želju, nastavih nemilosrdno, da iziđe i da za sobom zatvori vrata... »Ma jesam li?« prekine me, i uto ga obuzme neka čudna sumornost koja ga je, činilo se, obavila od glave do pete kao sjena nekog oblaka što prolazi. Uostalom, čudesno je umio izražavati svoje osjećaje. Čudesno! »Ma jesam li?« ponovi gorko. »Ne možete reći da sam o tome mnogo govorio. A ja to mogu i izdržati - samo, grom i pakao! vi mi, eto, pokazujete vrata«... »Vrlo dobro. Samo naprijed!« upadnem na to. Mogao sam mu svečano obećati da će ona ostati za njim zatvorena da ne mogu bolje. Njegova će sudbina, kakva god bila, ostati nepoznata, jer taj kraj, usprkos propadanju, ne smatraju još zrelim za neko posredovanje. Kad on jednom tamo dođe, za vanjski će svijet biti isto kao da nikada nije ni postojao. Neće imati ništa osim stopala svojih dviju nogu da na njima stoji, a osim toga, morat će najprije naći tlo na koje će stati. »Nikada ni postojao - to je ono, tako mi boga!« promrmlja on za se. Njegove se oči, piljeći u moje usne, zasjaje. Ako je potpuno razumio uvjete, zaključim, najbolje što može učiniti jest da skoči u prva kola koja ugleda, i da se odveze k Steinu radi konačnih uputa. On izleti iz sobe još prije nego što sam potpuno dovršio rečenicu.
XXIII Nije se vratio sve do sutradan ujutro. Stein ga je zadržao na večeri i na konaku. Na svijetu nikada nije bilo čudesnijeg čovjeka od g. Steina. Imao je u svom džepu pismo za Corneliusa (zastupnika »koji bi ionako bio otpušten«, objasni, a njegov zanos načas popusti), i pokaza mi sa zadovoljstvom srebrni prsten, poput onih što ih nose urođenici, koji se jako protanjio od dugog nošenja ali je imao još na sebi slabe tragove cizeliranja. To je bila njegova preporuka za starog djeda Doramina - jednoga od tamošnjih uglednih ljudi - moćnog prvaka - koji je bio prijatelj g. Steina u onoj zemlji gdje je on doživio toliko pustolovina. G. Stein ga je zvao »ratnim drugom«. Ratni drug je lijepa riječ, zar ne? A ne govori li g. Stein engleski upravo izvrsno? Rekao je da je tu riječ naučio na Celebesu - nigdje nego baš ondje! To je strašno duhovito, zar ne? Izgovarao ju je s posebnim akcentom - nekako kroz nos - nisam li to opazio? Taj mu je djed Doramin bio dao prsten. Oni su izmijenili darove kad su se posljednji put rastali. Kao neko obećanje vječnoga prijateljstva. Nazvao je to lijepim - ne čini li se i meni tako? Morali su bježati iz zemlje da bi iznijeli živu glavu kad je onaj Muhamed - Muhamed - kako mu je ono ime? - bio ubijen. Dakako, znao sam za taj događaj. Grdna sramota, čini se, zar ne?... Nastavi tako s pričom, zaboravivši svoj tanjur, držeći nož i vilicu u ruci (zatekao me za stolom), malo zajapuren, a oči mu potamnjele za nekoliko nijansa, što je kod njega bio znak uzrujanosti. Taj je prsten neka vrsta vjerodajnice - (»tako se nešto čita samo u knjigama«, ubaci on ozbiljno), te će Doramin učiniti za nj sve što može. G. Stein je u nekoj prilici tome djedu bio spasio život; pukim slučajem, rekao je g. Stein, ali on - Jim - ima o tome svoje posebno mišljenje. G. Stein je pravi čovjek da pronađe takve slučajeve. Ništa zato. Bio to slučaj ili namjera, to će mu beskrajno dobro doći. Uzda se u boga da veseli starkelja nije u međuvremenu umro. G. Stein mu nije znao ništa reći. Više od godine dana nije bilo nikakvih vijesti
odande; oni se neprestano kolju u krvavim međusobnim tučnjavama, a rijeka je zatvorena. To je vraški nezgodno, ali nema straha, njemu će već uspjeti da nađe pukotinu kroz koju će se provući. Uzbudio me, gotovo preplašio svojim zanesenim čavrljanjem. Bio je govorljiv kao dječak koji uoči dugih praznika očekuje divne nezgode, a takvo je duševno stanje u odrasla čovjeka i u tim prilikama imalo u sebi nešto čudesno, pomalo luđačko, pogibeljno, nesigurno. Već sam ga htio tiho zamoliti da sve to shvati ozbiljno, kad on spusti svoj nož i vilicu (počeo je jesti, ili bolje gutati hranu, tako reći nesvjesno) i počne tražiti svuda oko svoga tanjira... Prsten! Prsten! Gdje li je, do vraga...? Ah! Tu je... Stisne ga u svoju veliku šaku i opipa sve džepove, jedan za drugim. Zaboga! Nikako ne smije izgubiti tu stvar. Ozbiljno je razmišljao nad svojom šakom. Smislio je! Objesit će tu svetu stvar oko vrata! I smjesta se prihvati posla vadeći iz džepa neku uzicu (koja je bila nalik na komadić pamučne uzice za cipele). Eto! Sad će biti dobro! Bilo bi sto vragova da... Činilo se da po prvi put primjećuje moje lice, a to ga malo umiri. Ja vjerojatno ne shvaćam, reče on s prostodušnom ozbiljnošću, koliku on važnost pripisuje tome daru. To znači prijatelja; a dobro je imati prijatelja. On zna već nešto o tome, i značajno kimne prema meni, ali prije nego što sam mogao to otkloniti kretnjom, nagne glavu na svoju ruku i ostane načas bez riječi igrajući se zamišljeno mrvicama kruha na stolnjaku... »Zalupiti vrata za sobom - to je bilo prekrasno rečeno!« poviče i, skočivši na noge, poče koračati po sobi, podsjećajući me držanjem ramena, okretom glave, naglim i nejednakim koracima na onu noć kad je tako koračao ispovijedajući se, objašnjavajući - sve što hoćete - ali kad je, napokon, živio - živio pred mojim očima, pod vlastitim oblačićem, s cijelom svojom nesvjesnom istančanošću, koja je bila kadra crpsti utjehu i iz samoga izvora tuge. To je bilo isto ono raspoloženje, isto, a ipak različito, poput prevrtljiva druga koji vas danas vodi pravom stazom, a sutra će vas s istim očima, istim korakom, istim porivima beznadno zavesti na stranputicu. Njegov je korak bio siguran, a nemirne, potamnjele oči činilo se da traže nešto po sobi. Koraci su jedne njegove noge odzvanjali nekako glasnije nego koraci druge - vjerojatno krivnjom cipela - a to je izazvalo čudan dojam kao da neprimjetno šepa. Jednu je ruku zarinuo duboko u džep hlača, a drugom je nenadano počeo mahati nad glavom. »Zalupiti vrata!« poviče on. »Na to sam i čekao. Ipak ću dokazati...
Ja ću... Spreman sam na sve... Sanjario sam o tome... tako mi boga! Riješiti se svega ovoga! To je napokon sreća... Počekajte samo... Ja ću...« Odvažno i ponosno digne glavu, a ja priznajem da sam prvi i posljednji put u našem poznanstvu neočekivano opazio kako mi je neobično mrzak. Čemu ta hvastanja? Hodao je po sobi glupo mašući rukama, te bi tu i tamo opipao grudi, da se uvjeri je li prsten pod odijelom. Ima li smisla da se tako zanosi čovjek koji je imenovan za trgovačkog pomoćnika, i to još u mjestu gdje i nema trgovine? Čemu dobacivati riječi izazova čitavom svemiru? To nije ono duševno stanje koje je potrebno da se započne bilo kakav pothvat; to je nepotrebno i nedolično duševno stanje, i to ne samo za njega, rekao sam mu, nego za svakoga. Jim se zaustavi nada mnom. Zar ja doista tako mislim? upita me, ali ni najmanje pokoran, nego sa smiješkom u kojemu sam, kako mi se činilo, otkrio nešto drsko. Ta ja sam dvadeset godina stariji od njega! Mladost i jest drska; to je njezino pravo - njezina potreba; ona se mora afirmirati; a svaka je afirmacija u ovom svijetu, punom sumnja, izazov, drskost. On se povuče u najdalji kut sobe, a zatim, vrativši se, počne me, u prenesenom smislu riječi, razdirati. Rekao mi je da govorim tako jer ja - čak i ja, koji sam bio tako neiskazano dobar prema njemu - čak ni ja ne mogu zaboraviti - čak i ja mislim - a to znači, da mu ne vjerujem - na ono - ono što se dogodilo. A što da se tek kaže o drugima - o - o - svijetu? Zar je onda čudo što on želi, što on hoće da se svega toga riješi, što hoće da zauvijek nestane odavde - zar je to čudo! A ja još govorim o doličnom duševnom stanju! »Ne mislim ja više na ono, ni ja, ni svijet«, povičem. »Vi i samo vi na to mislite.« Nije uzmicao i nastavi sav raspaljen: »Zaboraviti sve, svakoga, svakoga«... Njegov glas postane tiši... »Osim vas«, doda. »Da - i mene, ako vam to može pomoći«, rekoh također tim glasom. Nakon toga ostanemo neko vrijeme tihi i mirni, kao da smo se iscrpli. A onda on počne opet, ali smireno, i reče mi da mu je g. Stein savjetovao neka počeka otprilike mjesec dana, da vidi je li mu moguće ondje ostati, a tek onda neka za se počne graditi novu kuću, kako bi izbjegao »nepotrebnim troškovima«. On, Stein, upotrebljavao je čudne izraze. »Nepotrebni troškovi« je dobar izraz, zar ne?... Ali on će ostati? Jasno da hoće. Ukorijenit će se ondje. Samo da već ode - to je sve; on jamči zato da će ostati. Nikada neće otići odande. Ostati nije teško.
»Nemojmo biti nepromišljeni«, rekoh, jer mi je bilo neugodno što govori tako kao da prijeti. »Ako dugo poživite, osjetit ćete potrebu da se vratite«. »A čemu da se vratim?« upita Jim rastreseno piljeći u kazaljku sata na zidu. Šutio sam neko vrijeme. »Zar to znači da se nikada nećete vratiti?« upitam ga. »Nikada«, ponovi on kao u snu, ne gledajući me, a onda se najednom sjeti da ima posla. »Bogamu! Već su dva sata, a ja moram otploviti u četiri!« To je bila istina. Neki je Steinov jedrenjak odlazio prema zapadu toga popodneva, i Stein mu je savjetovao neka se ukrca na nj, premda nije bila izdana zapovijed da se plovidba odgodi. Mislim da je Stein zaboravio. Jim pojuri da spremi i donese svoje stvari, a ja sam otišao na svoj brod, na koji je on obećao doći da se oprosti kad bude na putu prema vanjskom sidrištu, gdje stoji onaj jedrenjak. Doista se navratio u velikoj žurbi, s kožnatim kovčežićem u ruci. Taj kovčežić nije bio ni za što, i ja mu ponudim svoj stari limeni kovčeg, za koji se znalo da je nepromočiv, ili da barem ne propušta vlagu. Premjestio je svoje stvari u nj jednostavno tako da je istresao sadržaj svoga kovčežića, kao kad biste ispraznili vreću pšenice. Pri tom istresanju ugledam tri knjige: dvije male s tamnim omotima i jedan debeli svezak, uvezan u zeleno i zlatno - potpuni Shakespeare, za kojega je sigurno platio pola krune. »Vi to čitate?« upitam. »Da. Ništa bolje da čovjeka razvedri«, reče žurno. Začudio sam se njegovu sudu, ali nismo imali vremena za razgovor o Shakespeareu. Težak revolver i dvije kutijice metaka ležale su na stolu u mojoj kabini. »Molim vas, uzmite to!« rekoh. »Možda će vam pomoći da ostanete.« Čim su te riječi ispale iz mojih usta, sine mi kakvo bi grozno značenje mogle imati. »Možda će vam pomoći da uđete«, popravih se s grižnjom savjesti. Njega međutim nije uznemirilo nejasno značenje tih riječi; toplo mi zahvali i izleti vičući preko ramena »Zbogom!« Začujem ispod broda njegov glas kako poziva veslače da krenu, i gledajući s prozorčića na krmi, ugledam čamac kako zaobilazi ispod krme. Sjedio je u njemu sagnuvši se naprijed, potičući svoje ljude glasom i kretnjama, a kako je zadržao revolver u ruci, te se činilo da ga je uperio u njihove glave, neću nikad zaboraviti prestravljena lica četvorice Javanaca i njihovo bjesomučno veslanje, koje mi je otelo tu sliku iz očiju. A onda, okrenuvši se, prvo što sam ugledao bile su one dvije kutije metaka na stolu. Zaboravio ih je uzeti.
Ja zapovjedih da smjesta spuste moj čamac, ali Jimovi veslači, pod dojmom da njihovi životi vise o niti dok im je taj luđak u čamcu, za veslaše tako izvrsno da sam, prije nego što sam prevalio pola udaljenosti između obaju brodova, opazio njega kako se penje preko ograde, i kako mu dodaju kovčeg. Sva su jedra na jedrenjaku bila već odriješena, glavno mu je jedro bilo razapeto, a čekrk upravo počinjao zveketati kad sam stupio na palubu broda. Kapetan, žustar, mali mješanac od četrdesetak godina, u plavom flanelskom odijelu, živahnih očiju, okrugla lica boje limunove kore i s tankim crnim brčićima koji su mu padali s obje strane debelih, tamnih usana, dođe mi u susret smješkajući se. Ali se pokazalo da je on, usprkos svojoj samodopadnoj i veseloj vanjštini, ojađena temperamenta. Odgovarajući na jednu moju opasku (dok je Jim otišao na trenutak dolje), reče: »Oh, da, Patusan!« On je pristao da doveze gospodina do ušća rijeke, ali »nikada uz tu rijeku«. Činilo mi se da su njegovi engleski izrazi, koji su tekli kao iz rukava, crpljeni iz rječnika što ga je sastavio neki luđak. Da je g. Stein od njega zatražio »neka ide uz rijeku«, on bi »sa strahopoštovanjem« (mislim da je htio reći s poštovanjem - ali neka ga sam vrag zna) - »sa strahopoštovanjem upozorio na opasnost za sigurnost vlasništva«. A ako se to ne bi uvažilo, on bi podnio »ostavku, kojom se odriče svoga mjesta«. Prije dvanaest mjeseci posljednji je put onamo putovao, i premda je g. Cornelius nastojao da »mnogim darovima umilostivi« g. Radžu Alanga i »glavno stanovništvo« pod uvjetima koji od trgovine čine »pravu zamku i pepeo u ustima«, svejedno su »neodgovorne stranke« pucale iz šume na brod čitavim putem niz rijeku; to je prouzrokovalo da se njegova posada »zbog izloženosti pritajila u skrovištima«, te se jedrenjak gotovo nasukao na pješčanu prudu kod grebena, gdje bi on »bio izvrgnut propasti unatoč ljudskim naporima«. Ljutito gnušanje od tih uspomena i ponos zbog vlastite rječitosti, koju je pratio pozornim uhom, naizmjence su nastojali prevladati na njegovu širokom, bezazlenom licu. Sad me je mrko gledao, a sad se sav sjajio i sa zadovoljstvom promatrao kakav će biti neosporan učinak njegove frazeologije. Mirno je more tamnjelo i mreškalo se, a jedrenjak se s jedrom na gornjem jarbolu i dugom motkom za veliko jedro u sredini broda činio kao da se uznemirio na uzbibanoj površini. On mi, škrgućući zubima, reče da je Radža »smiješna hijena« (ne razumijem kako su mu hijene pale na pamet), a za nekog je drugoga rekao da je mnogo lažljiviji nego
»krokodilovo oružje«. Pazeći jednim okom na kretnje momčadi, razvezao je svoj govorljivi jezik i uspoređivao Patusan »s kavezom životinja, pobješnjelih od dugog nekajanja. Vikao je da se ne namjerava izlagati i hotice se predati razbojstvu«. Otegnuto se jadikovanje, kojim je svojim ljudima davao takt da povuku i pričvrste sidro, završi, i on spusti glas. »Mnogo sam i previše sam vidio od Patusana«, zaključi energično. Poslije sam čuo da se on tako neoprezno ponašao te su mu prebacili oko vrata uže od trstike i privezali ga na kolac, usađen usred jame pune blata, ispred Radžine kuće. Proveo je najveći dio dana i cijelu noć u tome nezdravu položaju, no ima razloga vjerovanju da je to bilo zamišljeno kao neka šala. Čini mi se da je časak mislio na tu groznu uspomenu, a zatim se svadljivim tonom obratio čovjeku koji je došao na krmu do kormila. Kad se opet okrenuo k meni, govorio je razborito, bez strasti. Povest će gospodina do ušća rijeke u Batu Kringu (budući da grad Patusan »leži unutrašnje«, rekao je, »trideset milja«). Ali u njegovim je očima, nastavi - a ton mučnog, ojađenog uvjerenja zamijenio je njegovu prijašnju govorljivost - taj gospodin već »nalik na lešinu«. »Što? Što to kažete?« upitam ga. On poprimi neko jezovito divljačko držanje i počne savršeno oponašati kretnje čovjeka koji nekoga probada s leđa. »Nalik je na tijelo deportirana čovjeka«, objasni mi s nepodnošljivo naduvenim izrazom ljudi svoje vrste, kad misle da su se pokazali osobito pametni. Iza njega spazim Jima kako se tiho smije prema meni i kako uzdignutom rukom zaustavlja uzvik koji tek što mi se nije oteo iz usta. A onda, dok je mješanac, razmahujući se od važnosti, dovikivao svoje zapovijedi, dok su se jarboli njihali škripeći, i dok su teški valovi zapljuskujući šumjeli, Jim i ja, kao da smo sami u zavjetrini glavnoga jedra, stisnemo jedan drugome ruke i izmijenimo posljednje kratke riječi. Moje se srce oslobodilo one potmule zlovolje koja je postojala zajedno sa zanimanjem za njegovu sudbinu. Besmisleno je brbljanje tog mješanca davalo više stvarnosti teškim pogibeljima njegova puta nego Steinovo oprezno upozoravanje. U tom času ono nešto kruto, čega je bilo u našem odnosu, iščezne iz našeg razgovora; mislim da sam ga nazvao »dragi dječače«, a on je riječju »moj stari« popratio neki napol izgovoreni izraz zahvalnosti, kao da nas je njegovo izlaganje opasnostima donekle izjednačilo u godinama i zbližilo po dobi i po osjećajima. Bio je to čas istinske i duboke intimnosti, neočekivan i kratkotrajan, kao i spoznaja neke
vječne, neke spasonosne istine. Trudio se da me umiri, kao da je on onaj koji je od nas dvojice zreliji. »Dobro, dobro«, govorio je žurno i osjećajno. »Obećavam da ću se čuvati. Ne, neću se izlagati nikakvoj opasnosti. Dakako da neću. Pa ja namjeravam da se održim. Ne brinite se! Tako mi boga! Osjećam da mi se ništa ne može dogoditi. Jasno! Sreća je kad možeš izgovoriti riječ »odlazim«. Neću propustiti tako divnu priliku!...« Divna prilika! Istina je, bila je divna, ali prilike su onakve kakvima ih ljudi načine, a kako sam mogao znati što ga čeka? Kako je ono rekao, čak i ja - čak sam i ja mislio na njegovu - njegovu nesreću, ne vjerujući mu. To je istina. A za nj je najbolje bilo da ode. Moj je čamac dospio u brazdu što ju je za sobom ostavljao jedrenjak, i ja sam ga vidio na krmi kako se ističe u svjetlosti sunca na zapadu, i kako diže svoju kapu visoko iznad glave. Čuo sam nerazgovijetno dovikivanje: »Vi - ćete - čuti - o - meni.« O meni, ili od mene, nisam pravo razumio. Mislim da je moralo biti »o meni«. Oči su mi bile odviše zaslijepljene od blistanja mora pod njegovim nogama, a da bih ga mogao jasno vidjeti. Bilo mi je suđeno da ga nikada više ne vidim, ali vas uvjeravam, da nijedan čovjek nije mogao biti manje »nalik na lešinu«, kako se bio izrazio onaj zloguki mješanac. Vidio sam lice toga malog jadnika, koje je i oblikom i bojom podsjećalo na zrelu bundevu, kako viri negdje ispod Jimova lakta. I on je podigao ruku, kao da želi nešto potisnuti. »Absit omen!«
XXIV Obala je Patusana (vidio sam je gotovo dvije godine kasnije) ravna i sumorna, a gleda na magloviti ocean. Crvene staze doimaju se kao vodopadi rđe, što teku pod tamnozelenim lišćem grmova i povijuša koje prekrivaju niske hridi. Močvarne se ravnice otvaraju na ušću rijeke s vidikom na grebenite plave vrhove iza golemih šuma. Na pučini lanac otoka, tamni, krhki oblici, strše u vječnoj magli, obasjanoj suncem, poput ostataka zida što ga je more razorilo. Na onom ogranku ušća Batu Kringa, koji se proširuje u zaljev, leži neko ribarsko selo. Rijeka, koja je bila tako dugo zatvorena, tada se otvorila, i mala se Steinova lađa, na kojoj sam doplovio, probila kroz tri plime a da nije bila izložena puškaranju »neodgovornih stranaka«. Onakve su prilike pripadale već davnoj prošlosti, ako sam mogao vjerovati postarijem glavaru ribarskog sela koji je došao na lađu da posluži mjesto pilota. Razgovarao je sa mnom (s drugim bijelcem kojega je ikad vidio) s povjerenjem, a najveći se dio njegova razgovora kretao oko prvoga bijelca kojega je uopće vidio. Zvao ga je »Tuan Jim«, a ton se njegovih izvještavanja odlikovao čudnom mješavinom familijarnosti i strahopoštovanja. Oni, u njegovu selu, stoje pod osobitom zaštitom toga gospodara, a to pokazuje da Jim nije zlopamtilo. Kako mi je ono bio navijestio da ću ja o njemu još čuti, to se potpuno i obistinilo. Slušao sam o njemu. Već se razglasila priča kako se plima vratila dva sata prije svoga vremena da mu pomogne ploviti uz vodu. Taj je razgovorni starac sam tada upravljao lađom i čudom se začudio toj pojavi. Što više, njegova se obitelj tada proslavila. Njegov su sin i zet veslali, ali oni su bili tek neiskusni mladići, koji nisu opažali brzinu lađe dok ih on nije upozorio na tu čudesnu činjenicu. Jimov je dolazak u to ribarsko selo značio pravi blagoslov; ali i njima je, kao i mnogima od nas, taj blagoslov došao uz pratnju užasa. Minulo je tako mnogo naraštaja otkako je posljednji bijelac posjetio rijeku, da se izgubila i
sama uspomena na to. Pojava ih je toga bića, koje je sišlo k njima i odlučno zatražilo da ga povedu u Patusan, sasvim zbunila; njegova ih je upornost uznemirivala, a njegova je velikodušnost bila i više nego sumnjiva. Zahtjev je bio nečuven. Takva slučaja nije bilo nikada prije. Što će na to reći Radža? Što će im on učiniti? Najveći su dio noći proveli u vijećanju, ali se neposredna opasnost od srdžbe toga čudnog čovjeka činila tako velika, da su mu napokon opremili neki traljavi čamac. Žene su zakukale od jada kad je krenuo. Neka je neustrašiva stara vještica proklinjala stranca. On je sjedio u tom čamcu, kako sam vam već napomenuo, na svome limenom kovčegu, držeći nenabijeni revolver na krilu. Sjedio je vrlo budan - a ništa ne zamara više nego to - i tako je ušao u zemlju koju mu je sudbina odredila da ispuni slavom svojih vrlina, od modrih vrhova u unutrašnjosti do bijela ruba morske pjene na obali. Na prvoj okuci izgubi vidik na more i njegove nemirne valove, koji se vječito dižu, padaju i iščezavaju da bi opet iskrsnuli - prava slika borbi čovječanstva - i ugleda nepomične šume, duboko ukorijenjene u zemlji, koje se dižu prema suncu, vječne u tajnoj noći svojih tradicija, kao i sam život. A njegova je sreća sjedila do njega, s koprenom preko lica, kao neka istočnjačka vjerenica koja čeka da je gospodareva ruka otkrije. Pa i on je baštinik jedne tajne i moćne tradicije! A ipak mi je pričao da se nikada u životu nije osjećao tako potišten i umoran kao u tom čamcu. Jedina kretnja koju se usuđivao načiniti bila je da dohvati, tako reći kradom, ljusku polovice kokosova oraha, koja je plivala među njegovim cipelama i da njome izbacuje pomalo iz čamca vodu, pomno nastojeći da se pri tom što manje miče. Osjećao je kako je teško sjediti na poklopcu limene škrinje. U njega je bilo junačko zdravlje, ali ga je nekoliko puta u toku toga putovanja spopadala vrtoglavica, a na časove je nejasno zamišljao koliki već mora da je mjehur što mu ga je sunce izvuklo na leđima. Da bi se nekako zabavio, on je, gledajući naprijed, nastojao pogoditi je li muljeviti predmet, što ga je vidio da leži na vodi, neki panj ili krokodil. Ali se brzo morao toga okaniti. Nema šale. Svakako krokodil. Jedan od njih pljusne u rijeku i umalo nije prevrnuo čamac. Ali to je uzbuđenje začas minulo. Zatim se u jednom dugačkom praznom predjelu vrlo obradovao skupini majmuna koji su sišli sve do obale i podigli strašnu graju kad je čamac prolazio. Takav je bio put kojim je prilazio svojoj veličini - istinskije nego što joj je ijedan čovjek ikada prišao. Više je od
svega želio da sunce zađe, a dotle su se njegova tri veslača pripravljala da izvrše svoj naum, naime da ga predaju Radži. »Mora da sam otupio od umora, ili sam možda drijemao neko vrijeme«, rekao je Jim. Prvo što je shvatio bilo je, da čamac pristaje uz obalu. U isti čas opazio je da im je šuma ostala za leđima, da prve kuće stoje malo poviše, da je nalijevo neka ograda od kolja, da njegovi lađari svi zajedno iskaču na neki nizak rt i da bježe što ih noge nose. Nagonski iskoči za njima. U prvi je mah pomislio da su ga ostavili zbog nekih nepojmljivih razloga, ali uto začuje uzbuđene krikove, jedna se vrata otvore i iziđe čitava gomila ljudi, krećući prema njemu. U istom se času pojavi na rijeci čamac pun naoružanih ljudi, i stane uz njegov prazni čamac, onemogućujući mu tako uzmak. »Odviše sam se prenerazio a da bih ostao potpuno hladnokrvan - znate li? Da je revolver bio nabijen, nekoga bih i ustrijelio - dvije-tri osobe, a to bi bio moj kraj. Ali on nije bio nabijen... »A zašto nije?« upitah ga. »Pa nisam se mogao boriti s cijelim stanovništvom, a nisam dolazio k njima kao da se bojim za svoj život«, reče on, dobacivši mi pogled u kojemu je bilo i malo njegove nekadašnje tvrdoglave zlovolje. Uzdržao sam se da mu kažem kako oni ljudi nisu mogli znati da su cijevi revolvera prazne. Mora da se htio držati onoga nekog uvjerenja što ga je sam sebi uvrtio u glavu... »Bilo kako bilo, on nije bio nabijen« - ponovi Jim dobroćudno - »i tako sam ja stajao miran i upitao ih što hoće. Činilo se da ih je to zbunilo. Uto sam vidio kako neki od tih lopova odlaze s mojim kovčegom. Onaj dugonogi stari nitkov Kasim (pokazat ću vam ga sutra) dotrči dovikujući mi važno da me Radža želi vidjeti. Odvratim: »Vrlo dobro.« Kako sam i ja želio vidjeti Radžu, jednostavno uđem kroz vrata i - i - evo me, tu sam. Jim se nasmije, a onda upita s neočekivanim naglaskom: »A znate li što je pri tome najčudnije? Reći ću vam. To je spoznaja: da su me ubili, ovaj bi kraj time izgubio.« To mi je rekao pred svojom kućom one večeri koju sam već spomenuo - kad smo motrili mjesec kako se diže nad rasjelinom među brežuljcima kao duh koji ustaje iz groba; njegov je sjaj padao hladan i blijed poput sablasti nekoga mrtvog sunca. Ima nešto sablasno u mjesečini; ona ima svu neuzbudljivost duše lišene tijela, i nešto od njezine nepojmljive tajanstvenosti. Ona je prema našoj sunčanoj svjetlosti, koja je - recite štogod vas volja - sve što nam daje život, ono što je jeka prema zvuku: ona zavodi i zbunjuje, bilo da joj je nijansa podrugljiva bilo žalosna. Ona svim
oblicima oduzima materiju - a to je, uostalom, naša domena - oduzima im srž i daje samo sjenama neku jezovitu stvarnost. A sjene su bile vrlo stvarne oko nas, ali je Jim kraj mene izgledao veoma snažan, kao da ga ništa - pa ni tajnovita moć mjesečine - ne može lišiti njegove stvarnosti u mojim očima. Možda ga odista ništa više i nije moglo dodirnuti, pošto je odolio nasrtaju mračnih sila. Sve je bilo tiho, sve je bilo mirno, čak su i na rijeci mjesečevi traci spavali kao na nekom jezeru. Bio je čas plime, čas nepomičnosti, koji je isticao krajnju osamljenost toga zabitnog kutića zemlje. Kuće, koje su se zbile duž široke sjajne okuke bez mreškanja i svjetlucanja, koje su ulazile u vodu nižući se kao stisnuti, nejasni, sivi, srebrni oblici, ispresijecani crnim sjenama, bile su poput sablasna krda izobličenih životinja, koje se guraju naprijed da se napiju u sablasnoj i beživotnoj rijeci. Ovdje-ondje crveni je trak treperio među zidovima od bambusa poput žive iskre, znak ljudskih čuvstava, zaklona, počinka. Priznao mi je da je često motrio kako se ovi sitni, topli traci gase jedan po jedan, da je volio gledati kako ljudi pred njegovim očima odlaze na spavanje, vjerujući u sigurnost sutrašnjice. »Ovdje je mirno, zar ne?« upita me. Nije bio rječit, ali u riječima, koje je zatim izgovorio, bilo je neko duboko značenje. »Pogledajte ove kuće; nema nijedne u kojoj ne bi u mene imali povjerenja. Jupitra mi! Rekao sam vam da ću izdržati ovdje. Upitajte kojega mu drago čovjeka, ženu ili dijete...« On stane. »Eto, nekako mi je dobro.« Brzo mu reknem da je on to otkrio tek na kraju. Ja sam u to bio oduvijek siguran. On kimne glavom. »Jeste li?« reče i lagano mi stisne ruku nad laktom. »Dobro - onda ste imali pravo.« Bilo je zanosa i ponosa, bilo je gotovo strahopoštovanja u tom tihom uzviku. »Jupitra mi!« klikne Jim, »zamislite samo što to za mene znači!« Opet mi stisne ruku. »I vi ste me pitah bih li htio otići. Dobri bože! Ja da želim otići! Pogotovu sada, nakon onoga što ste mi rekli o Steinovim namjerama... Otići! Zašto? To je ono čega sam se bojao. To bi bilo - to bi bilo teže nego umrijeti. Ne - časne mi riječi. Nemojte se smijati. Ja moram osjetiti - svaki dan, svaki put kad otvorim oči - da u me vjeruju - da nitko nema prava - razumijete li? Otići! Kamo? Čemu? Što da dobijem?« Rekao sam mu (i to je doista bio glavni predmet moga posjeta) kako je Steinova namjera da mu smjesta daruje kuću i zalihu trgovačke robe uz neke lake uvjete, koji će tu transakciju načiniti potpuno pravilnom i
pravovaljanom. U prvi čas počeo je dahtati i otimati se. »Do bijesa i ta vaša osjetljivost!« povičem. »Tu Stein uopće ne čini ništa naročito. Daje vam se ono što ste sami zaradili. A uostalom, zadržite svoje opaske za M’ Neila - kad ga susretnete na drugom svijetu. Nadam se da se to neće uskoro dogoditi...« Morao je popustiti pred mojim razlaganjem, jer su ga sve njegove tekovine, povjerenje, slava, prijateljstvo, ljubav - sve ono što ga je učinilo gospodarom, učinilo ujedno i robom. Poput posjednika gledao je na mir te večeri, na tu rijeku, na te kuće, na vjekovječni život tih šuma, na život toga starog čovječanstva, na tajne te zemlje, na ponos vlastitoga srca, ali je zapravo sve to ovladalo njime i učinilo ga svojim vlasništvom sve do najunutrašnjije njegove misli, do najslabijeg mu brujanja krvi, do njegova posljednjeg daha. To je bilo nešto čime se čovjek može ponositi. Ponosio sam se i ja - za nj, iako nisam bio tako uvjeren kao on u onu izvanrednu vrijednost te njegove trgovine. To je bilo čudesno. Nisam baš mnogo mislio o njegovoj neustrašivosti. Čudno je kako sam malo računa o njoj vodio, kao da je to nešto odviše konvencionalno a da bi bilo bitno. Ne. Više sam se divio drugim sposobnostima koje je Jim pokazao. Dokazao je snalažljivost u sasvim nepoznatoj situaciji, okretnost svoga duha u tom krugu misli! A tu je još i njegova spremnost na sve! Čudesno! A sve je on to imao gotovo onako kao što dobro uzgojen pas ima oštar njuh. Nije bio rječit, ali je bilo dostojanstva u njegovoj prirodnoj šutljivosti, duboke ozbiljnosti u njegovu zamuckivanju. Još je imao svoju staru osobinu da se uporno crveni. Pa ipak bi mu tu i tamo izmaknula neka riječ, neka rečenica, koje su pokazivale kako duboko, kako svečano osjeća da je taj rad ono što mu ulijeva sigurnost da će opet steći svoj dobar glas. Zato se činilo da on i tu zemlju i taj narod voli nekom vrstom neobuzdane sebičnosti, nekom oholom nježnosti.
XXV »Evo, ovdje sam proveo kao zarobljenik tri dana«, šapne mi (bilo je to prilikom našeg posjeta Radži) dok smo se u Tunku-Alangovu dvorištu polagano probijali kroz gomilu podanika punih nekog straha i poštovanja. »Odvratno mjesto, zar ne? A nisu mi dali ništa ni za jelo, dok nisam počeo vikati, a i onda sam dobio samo tanjurić riže i prženu ribu, ne mnogo veću od koljuške - vrag ih odnio! Jupitra mi! Svojski sam gladovao hodajući po tom smrdljivom dvorištu, a neki su mi od tih gadova turali svoje njuške ravno pod nos. Na prvi njihov zahtjev predao sam onaj vaš čuveni revolver. Bio sam sretan što se rješavam te budalaštine. Izgledao sam kao luđak hodajući s praznim oružjem u ruci.« U tom smo času stigli do Radže, a on je postao nepokolebljivo ozbiljan i uljudan prema čovjeku koji ga je nekoć bio zarobio. Oh! Divno! Moram se smijati kad na to mislim. Ali sam bio i potresen. Stari se zloglasni Tunku-Alang nije mogao suspregnuti da ne pokaže svoj strah (on nije bio nikakav junak, usprkos svim pričama o svojoj vatrenoj mladosti što ih je toliko volio pričati), a u isti se mah u njegovu ponašanju prema nekadašnjem zarobljeniku očitovala neka vrsta pažljiva povjerenja. Zamislite! Čak i tu, gdje bi ga morali najviše mrziti, imali su povjerenje u njega. Jim je - koliko sam mogao slijediti razgovor - upotrijebio i tu priliku da ih ukori. Neke su uboge seljake napali i okrali, kad su išli prema Doraminovoj kući s nekoliko komada gume ili pčelinjeg voska koje su htjeli zamijeniti za rižu. »Doramin je bio taj tat«, plane Radža. Činilo se da neki silan gnjev trese tim starim krhkim tijelom. Strahovito se previjao na svojoj hasuri, trzao rukama i nogama i tresao zamršenim čupama svoje grive - utjelovljenje nemoćna bijesa. A oni su oko nas upiljili oči i objesili vilice. Jim progovori. Odlučno i mirno poče im on opširno dokazivati kako se nijedan čovjek ne smije sprečavati u tome da pošteno zarađuje kruh za se i svoju djecu. Onaj je drugi sjedio kao krojač za svojom daskom, držeći po jednu ruku na svakom koljenu i oborivši glavu, te piljio u Jima kroz sijedu kosu koja mu je padala preko samih očiju. Kad je Jim završio, nastane gluha tišina. Činilo se da nitko i ne diše; nitko nije ispustio ni glasa, dok stari Radža ne uzdahne sasvim slabo, podigne oči,
zatrese glavom i brzo reče: »Čujete li, narode moj! Takvih šala ne smije više biti!« Ta je naredba bila primljena u duboku muku. Neki prilično krupan čovjek, koji je očevidno imao povjerljiv položaj, inteligentnih očiju, koščata, široka, veoma tamnog lica i prijazna, uslužna ponašanja (poslije sam doznao da je to krvnik), iznese pred nas dvije šalice kave na mjedenu podnosu što ga je bio uzeo iz ruku nekoga nižeg sluge. »Vi ne morate piti«, promrmlja Jim vrlo brzo. U prvi mah nisam razumio što je htio reći te ga samo pogledam. Ispio je dobar gutljaj i sjedio mirno držeći šalicu u lijevoj ruci. Načas sam se osjećao krajnje neugodno. »Zašto me, do vraga«, prošapćem i prijazno mu se nasmiješim, »izlažete tako glupoj pogibelji?« Ispijem, dakako, nije bilo druge, a ni on nije dao nikakva znaka, i mi se gotovo neposredno zatim oprostismo. Dok smo išli kroz dvorište prema svome čamcu u pratnji inteligentnog i prijaznog krvnika, Jim reče da mu je zbog onoga vrlo žao. Ono je, dakako, bila samo mogućnost. On osobno ne pomišlja na neko trovanje. To je jedna od posljednjih mogućnosti. Njega smatraju - uvjeravao me - kudikamo više korisnim nego opasnim, pa tako... »Ali Radža vas se upravo odvratno boji. To svatko može vidjeti«, tvrdio sam, priznajem, zlovoljno, i cijelo sam vrijeme zabrinuto pazio kad li će se pojaviti prvi znaci kakvih grčeva u crijevima. Strašno mi se gadilo. »Ako imam učiniti ovdje nešto dobro i očuvati svoj položaj«, reče on sjedajući do mene u čamac, »onda se moram izložiti toj opasnosti; ja joj se i izlažem barem jedanput na mjesec. Mnogi ljudi očekuju od mene da to činim - za njih. On me se boji! To je upravo ono! Najvjerojatnije me se boji zato što se ja ne bojim njegove kave.« A onda, pokazujući mi jedno mjesto na sjevernom pročelju ograde od kolja, na kojemu su bili slomljeni šiljasti vrhovi nekoliko kolaca, reče: »Ondje sam, eno, preskočio ogradu trećeg dana svoga boravka u Patusanu. Još nisu zabili nove kolce. Krasan skok, zar ne?« Čas kasnije prođosmo mimo ulaza u neku muljevitu dražicu. »Tu je bio moj drugi skok. Malo sam se zaletio i htio sam to preskočiti, ali sam promašio. Mislio sam da ću tu ostaviti život. Otimajući se, izgubio sam cipele. A cijelo sam vrijeme, propadajući u to blato, mislio kako će to biti užasno kad osjetim ubod njihova prokletog dugog koplja. Sjećam se kako mi se gadilo dok sam se valjao u tom glibu. Doista mi se smučilo - kao da sam zagrizao u nešto trulo.« Eto, tako je to bilo - a sreća je trčala uza nj, preskakivala jaruge, valjala se u mulju... još neprestano zastrta koprenom. Neočekivanost je njegova
dolaska bilo jedino, razumijete li, što ga je spasilo da ga nisu smjesta ubili malajskim bodežima i bacili u rijeku. Imali su ga u vlasti, ali to je bilo kao da su ščepali neku prikazu, neku utvaru, neku zlu slutnju. Što li on znači? Što da učine s njim? Je li prekasno da ga pridobiju za se? Ne bi li bilo najbolje da ga ubiju bez oklijevanja? Ali što bi se onda dogodilo? Jadni je stari Alang gotovo poludio od straha i od briga na što da se odluči. Nekoliko je puta vijećanje bilo prekinuto, a savjetnici pobjegli glavom bez obzira kroz vrata i na verandu. Jedan je od njih - kažu - skočio čak dolje - s visine od petnaest stopa, rekao bih - i slomio nogu. Kraljevski je namjesnik u Patusanu imao čudne, pretjerane navike, a jedna je od njih bila da bi u svaku mučnu raspravu upletao besmislena hvastanja i postupno bi se raspaljivao tako te bi na kraju završio poletjevši sa svoga sjedala s malajskim bodežem u ruci. Ali, izuzimajući takve prekide, raspravljanje se o Jimovoj sudbini nastavljalo noću i danju. Dotle je on obilazio po dvorištu; jedni su ga se klonili zbog straha, drugi su ga gledali radoznalo, ali su svi pazili na nj, a on je uistinu bio izložen na milost i nemilost svakom lopovu koji bi slučajno prvi naišao s velikim nožem. Najposlije se domogne male ruševne šupe da u njoj prespava; isparivanje nečisti i truleži strašno ga je smetalo, ali, čini se, ipak nije izgubio teka, jer je - rekao mi je - cijelo to bogovetno vrijeme bio gladan. Tu i tamo neki bi »važni magarac«, kojega bi poslali iz vijećnice, dotrčao k njemu i medenim bi mu glasom postavljao čudna pitanja: »Hoće li doći Nizozemci da zauzmu zemlju? Bi li bijelac rado krenuo natrag niz rijeku? Koji je cilj njegova dolaska u tako bijednu zemlju? Radža bi želio znati može li bijelac popraviti sat?« Oni mu zaista donesoše nekakvu budilicu od nikla, izrađenu u Novoj Engleskoj, a on se od puke nesnosne dosade dao na posao nastojeći da zvono budilice proradi. Jamačno mu tada, dok je bio tako zabavljen u svojoj šupi, sine prava spoznaja o krajnjoj pogibelji u kojoj se nalazi. Odbaci taj predmet - pričao mi je - »kao vruć krumpir« i žurno iziđe bez i najmanje predodžbe o tome što kani, ili što uopće može učiniti. Znao je samo da mu je taj položaj nesnosan. Besciljno odluta iza neke ruševne male suše na kolcima, a pogled mu padne na slomljeno kolje na ogradi; i onda - rekao mi je - odjednom, bez ikakva misaonog procesa tako reći, i bez najmanjeg uzbuđenja, odluči pobjeći kao da izvršava osnovu koja je već mjesec dana u njemu dozrijevala. Bezbrižno je hodao dalje da bi se mogao zaletiti, a kad se ogledao, vidio je da mu je sasvim blizu
dostojanstvenik s dva kopljanika, koji mu je upravo došao postaviti neko pitanje. Jim se zaleti »baš pred njegovim nosom«, preleti ogradu »poput ptice« i padne na drugoj strani udarivši se, da su mu se sve kosti stresle, i učinilo mu se da mu se glava razmrskala. Ali se već za trenutak uspravi. U tom času nije mislio ni na što: sve čega se mogao sjetiti - rekao mi je - bilo je jako urlikanje. Prve su kuće Patusana stajale pred njim udaljene samo četiri stotine aršina; on ugleda onu dražicu, te tako reći mehanički ubrza korake. Odista se činilo da zemlja odlijeće natrag pod nogama. Zaleti se s posljednjeg mjesta na suhu, osjeti kako leti kroz zrak, a zatim da je bez ikakva udarca upao u strašno mekan i ljepljiv mulj i da u njemu stoji uspravno. Istom kad je pokušao maknuti noge i vidio da ne može, tek onda je, kako je sam rekao, »došao k sebi«. Počeo je misliti na »prokleta dugačka koplja«. Ali, razmotrivši činjenice i uzevši u obzir da bi ljudi iz onog dvorišta morali otrčati do vrata ograde, spustiti se zatim na iskrcavalište, ući u čamac i veslati da obiđu jedan rt, uvidio je da ima prednosti i više nego što je mislio. Osim toga, kako je bila oseka, dražica je bila bez vode - iako je niste mogli nazvati suhom - i tako je on zapravo na neko vrijeme bio siguran od svega, osim možda od hica iz vrlo velike udaljenosti. Čvrsta je zemlja, njemu nasuprot, bila nešto viša i oko šest stopa daleko. »Ipak sam pomislio da ću tu morati umrijeti«, rekao mi je. Pružao je ruke i očajnički njima hvatao, a uspjelo mu je samo zgrnuti užasno hladnu, ljepljivu hrpu blata na svoje grudi - sve do brade. Činilo mu se da će se sam živ ukopati, i on počne mahnito mahati rukama, razbacujući mulj šakama. A mulj mu je padao na glavu, na lice, u oči, u usta. I tada se najednom sjetio dvorišta, kao što se vi sjećate mjesta gdje ste prije mnogo godina bili vrlo sretni. Čeznuo je - tako je rekao - da se tamo vrati i popravlja sat. Da popravlja sat - to je bila misao. Jim se naprezao, užasno stenjući, naprezao se dašćući, naprezao se tako te mu se činilo da će mu puknuti oči u očnim šupljinama i da će oslijepiti, a to je naprezanje doseglo vrhunac u snažnom krajnjem naporu u tami, da razmakne zemlju, da je zbaci sa svojih udova - i tada osjeti kako slabašno gmiže na obalu. Ispruži se, koliko je dugačak, na čvrsto tlo i ugleda svjetlost, nebo. A onda ga, kao neka sretna misao, obuzme osjećaj da će zaspati. Tvrdi da je doista zaspao, da je spavao - možda minutu, možda dvadeset sekunda, pa možda i samo jednu sekundu, ali se jasno sjeća kako se žestoko i grčevito trgnuo kad se probudio. Ostao je još neko vrijeme ležeći nepomično, a onda se digao prekriven mulj em od glave do
pete i stajao ondje misleći kako je na stotine milja sam od svoga roda, sam i kako nema očekivati ni pomoći, ni razumijevanja, ni sućuti od bilo koga, poput progonjene životinje. Prve su kuće bile samo dvadeset aršina od njega, a očajničko ga vrištanje neke prestravljene žene, koja je nastojala odvući svoje dijete, opet dozove u život. Tada se osovi u svojim čarapama, sav obložen glibom, tako da nije više bio nalik na ljudsko biće. Prijeđe više od pola dužine naselja. Okretnije su žene bježale desno i lijevo, muškarci su samo ispustili što god su držali u rukama, i stali okamenjeni, obješenih vilica. Izgledao je kao neki krilati užas. Kaže da je vidio dječicu kako pokušavaju trčati da spase glavu, ali padaju na svoje male trbuhe i ritaju se. Napokon zakrene između dviju kuća na obronak, popne se u očaju preko barikade od posječenih stabala (u ono doba nije u Patusanu bilo tjedna bez borbi), provali kroz ogradu u neko malo kukuruzište, gdje neki uplašeni dječak baci za njim štap, do tetura na neki puteljak i padne najednom u naručaj nekolicine zabezeknutih ljudi. Imao je samo toliko daha da izusti: »Doramin! Doramin!« Sjeća se da su ga napol nosili, napol gurali na vrh obronka i da su ga u nekom prostranom ograđenu prostoru s palmama i voćkama dogurali do nekoga krupnog čovjeka, koji je tromo sjedio na stolcu usred najvećeg komešanja i uzbuđenosti. Jim je pipao po mulju i po odijelu nastojeći izvaditi prsten, a kad je najednom pao na leđa, pitao se tko ga je srušio. Oni su ga naprosto ispustili iz ruku - znate li? - ali on nije mogao stajati. S podnožja obronka pucali su nasumce, a nad krovove naselja dizao se mukli žamor zaprepaštenja. Ali on je bio na sigurnom mjestu. Doraminovi su ljudi barikadirali vrata i lijevali mu vodu u grlo; Doraminova stara žena, sva zabrinuta i puna sažaljenja, davala je oštrim glasom zapovijedi svojim djevojkama. »Ta se stara žena«, reče Jim nježno, »užurbala oko mene kao da sam joj sin. Smjestiše me u golem krevet - njezin svečani krevet - a ona je, brišući suze, trčkarala unutra i van i tapšala me po leđima. Mora da sam bio bijedan i nevoljan. Tu sam ležao kao panj ne znam kako dugo.« Činilo se da osjeća veliku nježnost za Doraminovu staru ženu. A i ona ga je zavoljela kao da mu je rođena majka. Imala je okruglo, mekano lice, smeđe poput oraha, puno sitnih bora, debele, sjajne, crvene usne (marljivo je žvakala »betel«) i stisnute, treptave, dobroćudne oči. Neprekidno se kretala, marljivo grdeći i neprestano izdajući zapovijedi skupini mladih žena svijetlo-smeđih lica i krupnih, ozbiljnih očiju, svojim kćerima,
sluškinjama, mladim robinjama. Vi znate kako je to u tim domaćinstvima; većinom je nemoguće vidjeti razliku među njima. Bila je vrlo štedljiva, te se čak i njezino prostrano gornje odijelo, sprijeda pričvršćeno kopčama i draguljima, činilo nekako oskudno. Njezine su tamne, gole noge bile obuvene u žute slamnate papuče kineske izradbe. Vidio sam je i sam kako trčkara naokolo sa svojom neobično gustom, dugom, sijedom kosom, koja joj pada na ramena. Izgovarala je jednostavne oštroumne uzrečice, bila je rođena plemkinja, nastrana i samovoljna. Po podne bi sjedila u veoma prostranu naslonjaču nasuprot svome mužu i gledala dugo kroz širok otvor u zidu, kroz koji se otvarao dalek vidik na naselje i na rijeku. Uvijek bi uvukla noge poda se, ali stari bi Doramin sjedio moćno, impozantno, kao što planina sjedi na ravnici. On je potekao samo iz klase »nakoda« ili trgovaca, 11 ali poštovanje koje su mu odavali i dostojanstvo njegova držanja vidljivo su se isticali. Bio je poglavica druge sile u Patusanu. Useljenici s Celebesa (oko šezdeset obitelji, što su s pripadnicima i s ostalima mogle skupiti oko dvjesta ljudi »koji nose bodež«) izabrali su ga prije mnogo godina za svoga prvaka. Ljudi su te rase inteligentni, poduzetni, osvetljivi, ali otvorenije hrabri nego drugi Malajci, i buntovni ako ih tlače. Oni su sačinjavali stranku, protivnu Radži. Njihove su se svađe ticale, dakako trgovine. To je bio glavni uzrok stranačkih borbi, i naglih provala koje bi ispunile ovaj ili onaj dio naselja dimom i plamenom, pucnjavom i lelekom. Palili bi sela, u Radžino bi dvorište dovlačili ljude da ih ubijaju ili muče zbog zločina što trguju i s drugima osim s njim. Samo je dan ili dva prije Jimova dolaska u onom istom ribarskom selu, koje je on kasnije uzeo pod svoje osobito okrilje, jedna skupina Radžinih kopljanika strmoglavila s vrha klisure nekoliko glava obitelji osumnjičivši ih da su za nekog trgovca na Celebesu skupljali ptičja gnijezda, dobra za jelo. Radža Alang htio je biti jedini trgovac u zemlji, a kazna je za kršenje toga monopola bila smrt, ali je njegov pojam o trgovini bilo nemoguće razlikovati od najobičnijih oblika krađe. Njegova okrutnost i grabežljivost nisu imale drugih granica osim kukavštine, i on se bojao organizirane moći Celebešana, ali ih se - sve dok nije došao Jim - nije bojao toliko da bi ostajao miran. Napadao bi s pomoću svojih podanika, i iskreno bi mislio da ima na to pravo. To je stanje pogoršao neki doseljeni stranac, arapski mješanac, koji je, mislim, iz posve vjerskih razloga podjario na pobunu
plemena u unutrašnjosti (»stanovnike guštara«, kako ih je nazivao Jim), i nastanio se u utvrđenom logoru na vrhu jednoga od onih dvaju brežuljaka blizanaca. Lebdio je nad gradom Patusanom poput sokola nad kokošinjcem ali je i pustošio svu zemlju naokolo. Čitava su sela, napuštena, trunula na svojim pocrnjelim kolcima na obalama bistrih rječica, malo-pomalo padala je u vodu trava s njihovih zidova, lišće s njihovih krovova, i sve se to čudno doimalo kao prirodno raspadanje, kao da su ta sela bila neki oblik bilinskog života na koji je već u samom korijenu pala snijet. One dvije stranke u Patusanu nisu bile načistu koju od njih više želi opljačkati taj prijan. Radža je s njim pomalo spletkario. Neki od naseljenika Bugija, izmoreni vječitom nesigurnošću, bili su napol skloni da on bude opozvan. Mlađi su ljudi među njima, šaleći se, savjetovali »da nagovore Šerifa Aliju i njegove strašne ljude neka se Radža Alang istjera iz zemlje«. Doramin ih je jedva jedvice uzdržavao. Stario je, i, premda se njegov utjecaj nije smanjivao, položaj je za nj postajao neizdrživ. Takve su bile prilike, kad se Jim, utekavši iz Radžina dvorišta, pojavio pred poglavicom Bugija, izvadio prsten i bio primljen, tako reći, u samo srce njihove zajednice.
XXVI Doramin je bio jedan od najznačajnijih ljudi svoje rase što sam ih ikada vidio. Njegova je debljina za jednog Malajca bila golema, ali on nije izgledao samo debeo; izgledao je impozantan, monumentalan. To je nepomično tijelo, odjeveno u skupocjene tkanine, šarenu svilu, zlatno vezivo, ta golema glava, ovijena crvenim i zlatnim rupcem, to plosnato, veliko, okruglo lice, navorano, izbrazdano, s dvjema dubokim polukružnim borama koje su počinjale na svakoj strani širokih, strasnih nosnica i okruživale usta s debelim usnama, taj vrat kao u bika, to široko, namršteno čelo nad pronicavim, ponosnim očima - sve je to bilo jedna cjelina, koju niste mogli zaboraviti kad ste je jednom vidjeli. Njegovo nepomično mirovanje (malokad je maknuo kojim udom kad bi već sjedio) činilo se kao očitovanje dostojanstva. Nije se nikada čulo da bi povisio glas, koji je bio nekakvo promuklo i snažno mrmljanje, ponešto muklo, kao da ga slušate iz daljine. Kad bi hodao, dva bi mu oniska, snažna mladića, gola do pojasa, u bijelim »sarongima« i s crnim kapicama na glavi podupirala laktove; oni bi mu pomagali da sjedne i ostajali bi iza njegova stolca dok ne bi zaželio ustati, i tada bi, kao s mukom, polagano okretao glavu desno i lijevo, a oni bi ga uhvatili ispod pazuha i pomogli mu da se digne. Usprkos svemu tome ni najmanje nije bio nalik na bogalja, naprotiv, sve su njegove teške kretnje bile kao očitovanje velike promišljene snage. Općenito se mislilo da on u svojim javnim poslovima pita za savjet svoju ženu, ali nitko ih, koliko ja znam, nije nikada čuo da međusobno progovore i jednu jedinu riječ. Kad bi dostojanstveno sjedili kraj široka otvora, sjedili bi šuteći. Na izmaku dana vidjeli bi pod sobom prostranu šumovitu zemlju, tajanstveno, usnulo more, koje se talasalo tamnozeleno sve do ljubičastog i grimiznog lanca planina, sjajnu rijeku koja se vijuga u obliku golemog slova S od kovana srebra, smeđi red kuća koje se nižu duž okuke obiju obala podno onih dvaju brežuljaka blizanaca, što se dižu iznad bližih vršaka stabala. Bili su čudnovato oprečni: ona lagana, nježna, mršava, brza, malo nalik na vješticu, nikad bez neke majčinske brižnosti, pa ni onda kad bi mirovala; a on, nasuprot njoj, golem i težak kao kip čovjeka, grubo isklesan iz kamena, s
nečim plemenitim i okrutnim u svojoj nepomičnosti. Sin toga starog bračnog para bio je upravo izvanredan mladić. Dobili su ga tek u starijim godinama. Možda i nije uistinu bio tako mlad kako se doimao. Dvadeset i četiri ili dvadeset i pet godina ne znači više veliku mladost kad je čovjek već s osamnaest godina otac obitelji. Kad bi ušao u veliku sobu, obloženu i prekrivenu lijepim hasurama i s visokim stropom od bijela platna, gdje je bračni par sjedio dostojanstveno, okružen pratnjom punom strahopoštovanja, on bi prišao ravno k Doraminu da mu poljubi ruku, koju bi mu ovaj veličanstveno prepustio - a zatim bi zakoračio prijeko da stane do stolca svoje majke. Mogu reći, mislim, da su ga obožavali, ali ih nikada nisam vidio da bi ga izravno pogledali. To je, istina, bilo vrijeme njihovih javnih funkcija. Soba je većinom bila dupkom puna. Svečana formalnost pozdravljanja i opraštanja, duboko poštovanje izraženo u kretnjama, na licima, u tihom šaputanju, sve je to bilo naprosto neopisivo. »To odista vrijedi vidjeti«, uvjeravao me Jim dok smo prelazili rijeku na povratku. »Oni su kao ljudi iz knjiga, zar ne?« reče ponosno. »A njihov mi je sin, Dain Waris (izuzimajući vas), najbolji prijatelj što sam ga ikada imao. Dobar »ratni drug«, kako bi ga nazvao g. Stein. Imao sam sreću. Jupitra mi! Imao sam sreću kad sam, izdišući već, pao među njih.« Razmišljao je oborene glave, a zatim trgnuvši se, doda: »Nisam se, dakako, zbog toga uljuljao u san, ali...«, on opet stane. »Činilo se kao da mi je sinulo«, promrmlja zatim. »Najednom sam shvatio što treba da učinim...« Nema sumnje da mu je sinulo, ali je i do toga došao ratom, kako je i prirodno, jer je moć, koje se domogao, bila moć da uspostavi mir. Samo u tom smislu postaje moć tako često i pravo. Nemojte misliti da je odmah našao svoj put. Kad je došao, zajednica je Bugija bila u vrlo tešku položaju. »Svi su bili zaplašeni«, rekao mi je, »svaki se čovjek bojao za se, a ja sam potpuno jasno vidio da oni smjesta moraju nešto učiniti ako ne žele propasti jedan za drugim, nalazeći se onako između Radže i onoga skitnice Šerifa.« Ali vidjeti, to još nije bilo ništa. Kad je došao do tog uvjerenja, morao ga je utuvljivati u tvrdoglave duhove i probijati bedeme straha i sebičnosti. Napokon ga je utuvio. A ni to nije bilo ništa. Morao je pronaći sredstva. Pronašao ih je - zamislio je neku smjelu osnovu, ali je njegova zadaća i opet bila samo napol izvršena. Morao je nadahnuti vlastitim pouzdanjem bezbroj ljudi, koji su imali kojekakve tajne i besmislene razloge da se kolebaju,
morao je utišati neke glupe ljubomore i dokazivanjem pobiti raznovrsna nerazumna nepovjerenja. Bez jakog utjecaja Doraminova ugleda i bez vatrenog oduševljenja njegova sina ne bi postigao uspjeha. Dain Waris, taj izvanredan mladić, bio je prvi koji je povjerovao u nj; njihovo je prijateljstvo bilo jedno od onih neobičnih, dubokih, rijetkih prijateljstava između čovjeka smeđe kože i bijelca, u kojima, čini se, i sama rasna razlika jače zbližava dva ljudska bića nekom tajanstvenom privlačnošću. O Dainu Warisu s ponosom bi i njegovi zemljaci govorili da se umije boriti kao bijelac. To je bila istina; imao je onu vrstu hrabrosti - hrabrost na otvorenom polju, rekao bih - ali imao je i evropski duh. Čovjek nailazi koji put na takve urođenike, pa se iznenadi što neočekivano otkriva kod njih bliski način mišljenja, jasne poglede, čvrstoću volje, dokaze altruizma. Niska stasa, ali neobično skladno građen, Dain Waris imao je ponosno držanje, uglađeno, ugodno ponašanje, temperament poput sjajna plamena. Njegovo tamno lice velikih crnih očiju bilo je izražajno kad bi nešto radio, a misaono kad bi mirovao. Bio je šutljiv i uzdržljiv, a njegov čvrst pogled, ironičan smiješak, uljudna promišljenost ponašanja činilo se da odaju veliko bogatstvo razuma i moći. Takva bića otkrivaju pred očima zapadnjaka, koji tako često zapažaju samo vanjštinu, skrivene mogućnosti onih rasa i zemalja nad kojima lebdi tajna pradavnih vremena. On ne samo da je imao povjerenja u Jima, nego ga je i shvaćao, u to sam čvrsto uvjeren. Govorim o njemu jer me je oduševio. Njegova - ako mogu tako reći - jetka blagost i u isti mah inteligentno razumijevanje za Jimove težnje sviđali su mi se. Činilo mi se da vidim pravo porijeklo tog prijateljstva. Ako je Jim i bio vođa, onaj je drugi osvojio svoga vođu. Zapravo je Jim kao vođa bio zarobljen u svakom smislu. I ’ zemlja, i ljudi, i prijateljstvo, i ljubav bili su kao ljubomorni čuvari njegova tijela. Svaki je dan dodavao novu kariku lancima te čudne slobode. O tome sam se sve više uvjeravao kako sam iz dana u dan sve više doznavao o onim događajima. Oni događaji! Jesam li čuo o onim događajima? Čuo sam o njima kad sam prolazio zemljom, pa na logorovanju (Jim je naime htio da tumaramo po zemlji tražeći nevidljivu divljač), doznao sam prilično mnogo o njima na vrhu jednoga od onih brda blizanaca, na koji sam se posljednjih stotinjak stopa penjao već rukama i koljenima. Naša se pratnja (imali smo dobrovoljne pratioce od sela do sela) ulogorila međutim na malom zaravanku na pol puta, a u tihoj je večeri bez daška vonj dima paljena
drveta dopirao odozdo do naših nosnica oštar i ugodan kao neki birani miris. Dopirali su i glasovi, čudesni u svojoj razgovijetnoj i nematerijalnoj jasnoći. Jim je sjedio na panju nekoga posječenog stabla i, izvadivši lulu, počeo pušiti. Trava i grmlje počinjali su iznova rasti, a pod mnoštvom je trnovitih grančica bilo tragova nekog rova. »Sve je to počelo odavde«, reče on nakon duge i zamišljene šutnje. Na drugom sam brežuljku, preko mračne provalije od dvjesta aršina, vidio niz visokih pocrnjelih kolaca, koji su ondje stršili poput ruševina - ostaci neosvojivog tabora Šerifa Alije. Ali on je ipak bio zauzet. To je bila Jimova zamisao. Naredio je da se Doraminovo staro topništvo namjesti na vrhu ovog brežuljka: dva zarđala željezna topa od sedam funta, sijaset malih mjedenih topova - onih topova što služe za razmjenu. Ali iako mjedeni topovi predstavljaju uglavnom bogatstvo, oni mogu, kad su nemilice nabijeni sve do otvora, svojski izbaciti i tanad na malu daljinu. Pitanje je bilo kako da ih dopreme ovamo na visinu. Jim mi je pokazao gdje je pričvrstio užeta, protumačio kako je improvizirao priprosti vitao od prošupljena panja, koji se okretao oko šiljasta kolca, naznačivao mi kuglom svoje lule obrise rova. Posljednjih je sto stopa uspona bilo najteže. On je svojom glavom preuzeo odgovornost za uspjeh. Nagovorio je stranku, koja je bila za rat, da ustraje u radu cijelu noć. Velike su vatre, zapaljene u razmacima, gorjele svuda po obronku, »ali ovdje se gore«, tumačio mi je, »odred koji je dovlačio topove morao probijati u tami«. S vrhunca je vidio ljude kako se penju po obronku brda poput užurbanih mrava. On sam nije te noći prestajao trčati dolje i verati se gore poput vjeverice, upućujući, hrabreći, nadzirući sve duž cijelog položaja. Stari se Doramin i sam dao donijeti na brežuljak u svom naslonjaču. Smjestiše ga na zaravanku obronka, i on je tu sjedio pri svjetlu jedne od velikih vatri - »čudesni starac - pravi stari plemenski poglavica«, rekao je Jim, »sa svojim malim živim očima - držeći par golemih kubura kremenjača na krilu. Divno oružje, ebanovina srebrom okovana, s lijepim kresivom i sa širokom cijevi kao u neke stare kratke puške. Bio je to dar od Steina, čini se - kao uzvrat za onaj prsten, znate već. Nekada je pripadalo starom dobrom M’ Neilu. Sam bog zna kako je on došao do tog oružja. Sjedio je ne mičući ni nogu ni ruku, iza njega plamen od suhoga grmlja, a mnoštvo ljudi juri, vičući i vukući oko njega - najsvečanijeg, najimpozantnijeg starca što ga može zamisliti. Vjerujte, ne bi dobro prošao da je Šerif Alija pustio svoju paklensku momčad da navali na nas, i natjerao