Joseph Conrad (2 romana)- (1) Lord Jim, (2) Srce tame

razumjeti, jer smo bili predaleko, nismo mogli pamtiti, jer smo putovali kroz noć prvih stoljeća, onih stoljeća koja su prošla gotovo bez traga - i bez sjećanja. Zemlja se doimala nezemaljski. Mi smo navikli gledati okovani lik pobijeđena čudovišta, ali ondje - ondje ste mogli gledati nešto čudovišno i slobodno. Bilo je to nezemaljski, a ljudi su bili... Ne, nisu bili neljudi. Pa, znate, to i jest bilo najgore - ta slutnja da oni nisu neljudi. Polagano bi vas obuzela. Oni su tulili i skakali, i prevrtali se, i grozno izobličivali lica; ali ono što vas je uzbuđivalo bila je upravo misao o njihovoj ljudskosti - poput vaše - misao o vašem dalekom srodstvu s tim divljim i strastvenim metežem. Gadno. Da, bilo je to prilično gadno; ali ako ste bili čovjek, priznali biste sami sebi da je u vama slabašan trun odziva strahovitoj iskrenosti te buke, nejasan predosjećaj da je tu značenje koje vi - vi tako daleko od noći prvih stoljeća - možete razumjeti. A zašto ne? Um čovjekov može sve - jer sve je u njemu, čitava prošlost kao i čitava budućnost. Napokon, što je bilo ondje? Radost, strah, tuga, odanost, srčanost, bijes - tko bi znao? - ali istina - istina ogoljela od plašta vremena. Neka budala bulji i dršće - čovjek zna i može gledati netremice. Ali mora biti barem ravan onima na obali. Mora se suočiti s tom istinom svojom istinskom čvrstinom - vlastitom građom, urođenom snagom. Načela neće biti dovoljna. Stečevine, odjeća, lijepe krpe koje bi otpale na prvi dobar udarac. Ne; razborito vam vjerovanje treba. U ovoj je đavoljoj buci poziv upućen meni - je li? Vrlo dobro; čujem; priznajem, ali i ja imam glas, i u dobru ili zlu moj se govor ne može ušutkati. Naravno, budala je uvijek sigurna, bilo zbog straha, bilo zbog plemenitih osjećaja. Tko to gunđa? Čudite se što nisam otišao na obalu da zatulim i poplešem? Pa, ne - nisam. Plemeniti osjećaji, kažete? Odnio đavo i plemenite osjećaje! Vremena nisam imao. Kažem vam, morao sam šeprtljiti s kositrom i trakama vunena pokrivača pomažući u zapušivanju procurjelih parnih cijevi. Morao sam paziti na kormilarenje i zaobilaziti one panjeve i progurati kanticu po svaku cijenu. U tim je poslovima bilo dovoljno površinske istine da spasi mudrijeg čovjeka. A između svega morao sam paziti na divljaka koji je bio ložač. On je bio poboljšani primjerak, mogao je ložiti okomit kotao. Bio je ondje ispod mene i, na časnu riječ, gledati njega bilo je isto tako poučno kao vidjeti psa koji u šaljivu oponašanju hlača i pernata klobuka hoda na stražnjim nogama. Tome je zaista izvanrednom momku bilo dovoljno nekoliko

mjeseci vježbe. Škiljio je na tlakomjer i vodokaz s vidljivim naporom da bude srčan - a i on je, ubogi đavo, imao oturpijane zube, i kosu na tikvi izbrijanu u čudne šare, i po tri ukrasna ožiljka na svakom obrazu. Trebalo je da plješče rukama i tabana stopalima na obali, a umjesto toga on je naporno radio, sužanj čudnovate čarolije, pun korisna znanja. Bio je koristan, jer je bio poučen, a što je znao bilo je ovo - kad bi voda u toj providnoj stvari nestala, zao bi se duh u kotlu razjario od žestine žeđi i strahovito se osvetio. Tako se on znojio i ložio i plašljivo pazio na staklo (s privremenim talismanom od krpa vezanim o ruku i komadićem uglačane kosti, veličine sata, zataknutim pljoštimice kroz donju usnu), dok su kraj nas polako promicale šumovite obale, kratkotrajna vika ostajala je za nama, beskrajni kilometri tišine - i mi smo gmizali, prema Kurtzu. Ali panjeva je bilo mnogo, voda je bila varava i plitka, kotao kao da je zaista imao u sebi nekog narogušenog đavla, i tako ni ložač ni ja nismo imali vremena da se zadubimo u svoje jezovite misli. Oko osamdeset kilometara nizvodno od Unutarnje postaje naišli smo na kolibu od trske, nagnutu i sumornu motku s dronjcima nečega što je nekoć bila zastava - sada se nisu mogli prepoznati - i uredno složen kup drva. To je bilo neočekivano. Pristali smo na obalu i na pravilno složenom kupu drva našli komad daske s izblijedjelim pismenima olovkom. Odgonetnuto, glasilo je: »Drvo za vas. Požurite. Oprezno prilazite.« Bio je tu i potpis, ali nečitljiv - ne Kurtz, - mnogo duža riječ. Požurite. Kamo? Uz rijeku? »Oprezno prilazite.« To mi nismo učinili. Ali to se upozorenje nije moglo ticati mjesta na kome bi se ono moglo pronaći tek pošto mu se priđe. Gore nešto nije bilo u redu. Ali što - i koliko? To bijaše pitanje. Različito smo tumačili glupavost toga telegrafskog načina izražavanja. Šikara oko nas nije govorila, niti je dopuštala da gledamo jako daleko. Razderana zavjesa od crvena tkanja visila je u dovratku kolibe i tužno nam lepršala u lice. Nastamba je bila ispražnjena, no mogli smo vidjeti, da je u njoj nedavno živio bijelac. Preostao je grub stol - daska na dva stupa; u tamnu kutu ležala je hrpa otpadaka, a kod vratiju sam podigao knjigu. Nije imala korica i listovi su od čestog listanja postali krajnje prljavi i meki, ali joj je hrbat bio s ljubavlju ponovo prošiven bijelim pamučnim koncem, još nezaprljanim. Bilo je to neobično otkriće. Naslov joj je bio »Rasprava o Nekim Pitanjima Pomorske Vještine«, od nekog Towsera, Towsona - tako nekako - kapetana mornarice Njegova veličanstva. Činila se ta stvar prilično dosadnim štivom,

s crtežima za objašnjenje i odvratnim tablicama brojki, a primjerak je bio star šezdeset godina. Postupao sam s tom divnom starinom što sam opreznije mogao, da mi se ne raspadne u rukama. U njoj je Towson ili Towser ozbiljno razmatrao graničnu izdržljivost brodskih lanaca i kolotura i drugih takvih stvari. Nije to bila osobito privlačna knjiga, ali i na prvi pogled mogli ste uočiti svrsishodnost nakane, pošteno zanimanje za ispravan pristup radu, što je tim skromnim stranicama unatoč njihovoj zastarjelosti davalo duh različit od strogo stručnoga. Zbog jednoga starog pomorca s njegovim raspravljanjem o lancima i vitlima zaboravio sam džunglu i hodočasnike u ugodnu osjećaju da sam naišao na nešto nesumnjivo stvarno. Bilo je divno naći takvu knjigu ondje, ali još su više čudile bilješke ispisane olovkom po rubovima, očigledno u vezi sa sadržajem. Nisam mogao povjerovati svojim očima! Bile su pisane tajnim pismom! Da, doimalo se kao tajno pismo. Zamislite čovjeka, koji vuče sa sobom ovakvu knjigu u ovo nigdje i proučava je - i piše bilješke - i još tajnim pismom! Nedokučiva zagonetka! Već neko vrijeme bio sam nejasno svjestan neke dosadne buke i, kad sam podigao pogled, vidio sam da je drvo za gorivo bilo utovareno, a upravitelj me uz pomoć svih hodočasnika dozivao s obale. Gurnuh knjigu u džep. Osjećao sam se, uvjeravam vas, kao da se otkidam od zaklona staroga i čvrstog prijateljstva. Pokrenuh dotrajali stroj. »To mora da je taj nitkov trgovac - taj uljez«, uzviknu upravitelj gledajući pakosno na mjesto što smo ga napustili. »Mora da je Englez«, rekoh. »To mu neće pomoći da ne zapadne u neprilike ako ne bude pazio«, tmurno promumlja upravitelj. Glumeći prostodušnost napomenuh da nitko na ovom svijetu nije siguran od neprilika. Tok je sada bio brži, a parobrod kao na izdisaju, krmeni mu je kotač pljuskao bez snage i ja se uhvatih kako sa srcem u grlu čekam idući okret, jer sam posve trijezno očekivao da će se podrtina svakoga časa raspasti. Kao da sam promatrao posljednje plamsaje života. Ali ipak smo se vukli. Katkada bih, da izmjerim naše napredovanje prema Kurtzu, odabrao jedno stablo malo ispred nas, ali bih ga redovito izgubio iz vida prije nego što bismo doplovili do njega. Držati jedan predmet na oku tako dugo bilo je odviše za ljudsku strpljivost. Upravitelj je pokazao divnu predanost. Ja sam se pjenio od bijesa i dao se na umovanje hoću li ili neću razgovarati s Kurtzom otvoreno, ali prije nego što sam išta zaključio, palo mi je na pamet

da bi moj govor, ili moja šutnja, i zapravo svaki moj čin bio posve jalov. Kao da je bilo važno što bilo tko zna ili ne zna. Kao da je bilo važno tko je upravitelj. Katkada čovjek ima takve bljeskove spoznaje. Srž je ovoga slučaja ležala duboko ispod površine, meni neshvatljiva i nedostupna. Predvečer drugoga dana ocijenili smo da smo od Kurtzove stanice udaljeni oko trinaest kilometara. Ja sam htio nastaviti put, ali je upravitelj bio ozbiljan i rekao mi da je ondje plovidba tako opasna te bi bilo uputno, kako je sunce već veoma nisko, pričekati ovdje do idućeg jutra. Uostalom, upozorio je, ako se želimo držati opomene da prilazimo oprezno, moramo to učiniti pri danjem svjetlu - a ne u sumrak, ili po mraku. To je bilo posve razborito. Trinaest kilometara za nas je značilo plovidbu od gotovo tri sata, a već sam mogao vidjeti sumnjivo komešanje vode u gornjem toku. Pa ipak me odgađanje strahovito ozlovoljilo, što je bilo posve nerazumno, jer nakon toliko mjeseci još jedna noć nije bila važna. Kako smo imali drva u izobilju, a valjalo je biti na oprezu, usidrio sam se usred rijeke. Korito je bilo usko, ravno, visokih obala poput usjeka. Mnogo prije zalaza sunca uklizio je sumrak. Struja je pretjecala glatka i brza, ali obale je pritisla nijema nepomičnost. Živo drveće, povezano puzavcima i svakim živim grmom šipražja, moglo je biti okamenjeno sve do najvitkije grančice, do najlakšeg lista. Nije to bio san - nego nešto neprirodno, poput nekog zanosa. Nije se čuo nikakav, ni najslabiji zvuk. U čudu ste gledali i počeli se pribojavati da ste gluhi - tada iznenada dođe noć i oslijepi vas. Oko tri izjutra prebacila se neka velika riba i od glasnog sam pljuska skočio kao od pucnja. Kad je sunce izišlo, oko nas je bila bijela magla, vrlo topla i vlažna, što zasljepljuje više od noći. Nije se micala ili kretala, bila je svuda oko vas kao nešto čvrsto. Oko osam, ili možda devet, digla se poput zavjese. Načas spazismo propetu gomilu drveća, golemu isprepletenu džunglu, s blistavom kuglicom sunca nad njom - sve posve nepomično - i tada se opet spusti bijela zavjesa, glatko, kao da se kliže po nauljenim žljebovima. Zapovjedih da se ponovo otpusti sidreni lanac koji smo bili počeli dizati. Kroz prigušen zveket njegova toka u neprovidni se zrak polagano vine krik, krik veoma snažan, kao krik beskrajnog očaja. Zamre. Uši nam ispuni žaloban vapaj pretočen u neobuzdan nesklad. Od puke mi se neočekivanosti nakostriješi kosa pod kapom. Ne znam kako se dojmio ostalih; meni se pričinilo da je vrisnula sama magla, tako se nenadano i naoko sa svih strana podigla ta plahovita, neobuzdana i žalobna vika. Narasla je do zbrkane provale gotovo

nepodnošljivo prodornog vrištanja, koje nas je, kad se prekinulo, ostavilo ukočene u različitim smiješnim položajima, u upornu slušanju gotovo isto tako zastrašujuće i prodorne tišine. »Dobri bože! Što li to znači...« promuca kraj mene jedan hodočasnik crvenkastožute kose i crvenih zalisaka, s cipelama na lastiku i s nogavicama ružičaste pidžame zataknutima u čarape. Ostala dvojica zurila su cijelu minutu, tada su srnuli u malu kajitu i smjesta izjurili s vinčesterkama na gotovs, strijeljajući preplašeno očima. Vidjeli smo pod sobom samo parobrod, obrisa razmočenih, kao da se topi, i maglovit pojas vode ni metar širok oko njega - i ništa više. Ostaloga svijeta nije bilo, nismo ga čuli ni vidjeli. Jednostavno ga nije bilo. Iščezao, nestao, zbrisan bez traga i glasa. Otišao sam na pramac i zapovjedio da se sidreni lanac skrati, kako bismo bili spremni u nuždi smjesta dići sidro i krenuti. »Hoće li napasti?« prošapta neki prestrašeni glas. »Sve će nas poklati u ovoj magli«, promrmlja drugi. Lica su se grčila od napetosti, ruke neznatno podrhtavale, oči gledale netremice. Bilo je neobično vidjeti opreku između izražaja bijelaca i crnih momaka naše posade, koji su također bili novajlije u tom dijelu rijeke, iako su im domovi bili udaljeni samo tisuću trista kilometara. Bijelci, naravno duboko uznemireni, imali su čudan bolan izraz lica ljudi zatečenih onom neshvatljivom vikom. Crnci su bili budni i prirodno znatiželjni, ali su im lica bila uglavnom mirna, čak i onome jednom ili dvojici koji su cereći se uvlačili lanac. Nekolicina izmijeniše kratke, progunđane izreke kojima su, čini se, protumačili događaj na vlastito zadovoljstvo. Njihov predvodnik, mlad, plećat crnac, jednostavno ogrnut tamnoplavom resastom tkaninom, požudnih nosnica i kose umjetnički počešljane u nauljene kovrče, stajao je blizu mene. »Aha!« rekoh, tek drugarstva radi. »Uhvati ga«, prosikta uz krvavo širenje očiju i blijesak oštrih zubi, »uhvati ga. Daj ga nama.« »Vama, ha?« zapitah, »šta biste vi s njim?« »Pojeli ga!« reče kratko i, naslonivši lakat na ogradu, zagleda se u maglu, dostojanstven i zavezen u duboke misli. Bio bih se bez sumnje silno užasnuo da se nisam domislio kako on i njegovi momci mora da su veoma gladni: već najmanje mjesec dana njihova je glad rasla. Bili su unajmljeni na šest mjeseci (mislim da nijedan od njih nije imao jasnu predodžbu o vremenu, kakvu imamo mi poslije bezbrojnih stoljeća. Oni su još pripadali počecima vremena, nisu, da tako kažem, imali nasljednog iskustva da ih nauči) i naravno, dok god je postojao kakav komad papira ispisan u skladu s nekim smiješnim zakonom

smišljenim dolje, na ušću, nikome nije ni palo na um da se zabrinjava kako će oni živjeti. Istina je, ponijeli su nešto trula mesa vodenih konja, koje nikako nije moglo dugo trajati, čak i da hodočasnici nisu usred jedne odvratne zbrke bacili dobar dio preko palube. Činilo se to kao drzak postupak, ali je zapravo bila opravdana samoobrana. Ne možete se buditi, spavati i jesti u zadahu crknutog vodenog konja i istodobno se grčevito držati života. Osim toga, svakog su im tjedna dali po tri komada mjedene žice, dugačka dvadesetak centimetara, i vjerovalo se da će oni tim novcem kupiti zalihe u selima uz rijeku. Vidjet ćete koliko je to vrijedilo. Ili nije bilo sela, ili su stanovnici bili neprijateljski raspoloženi, ili upravitelj, koji se poput nas ostalih hranio iz limenki i samo pokatkada starom jarčevinom, nije htio zaustaviti parobrod zbog manje ili više neshvatljivog razloga. Dakle, ako nisu gutali samu žicu, ili pravili od nje udice za hvatanje ribe, ne znam čemu im ta velika plaća. Moram reći da su je primali redovito, kako i priliči velikom i poštenom trgovačkom društvu. A inače, jedina jestvina - iako nije izgledala ni najmanje jestivo - što sam je vidio kod njih, bilo je nekoliko grumena nečega nalik na polukuhano tijesto, prljave ljubičastoplave boje, a držali su to umotano u lišće pa bi s vremena na vrijeme progutali komadić, ali tako malen te se činilo da to rade više radi forme nego bilo kakve ozbiljne hranjive svrhe. Još se i sada, kad pomislim na to, čudim zašto se u ime svih glodavih đavola gladi nisu oborili na nas - bilo ih je trideset na nas pet - i jednom se dobro nažderali. Bili su veliki, snažni ljudi, slabih sposobnosti da ocijene posljedice, hrabri, još jaki iako im je koža izgubila sjaj a mišice tvrdoću. Uvidio sam da se tu umiješalo nešto što obuzdava, jedna od onih ljudskih tajni koje osujećuju vjerojatnost. Promatrao sam s naglo probuđenim zanimanjem - ne zato što sam se sjetio da bi me uskoro mogli pojesti, iako vam priznajem da sam upravo onda opazio - u novom svjetlu, tako reći - kako su nezdravo izgledali hodočasnici i ponadao se, da, sasvim sigurno se ponadao da ja ne izgledam tako - kako da kažem? - neukusno, gadljivo: primjesa nastrane sujete, koja se vrlo dobro slagala s osjećajem sna što je tada prožimao sve moje dane. Možda sam imao i laganu groznicu. Ne može se živjeti uvijek s prstom na bilu. Često sam imao »laganu groznicu« ili nešto drugo lagano - obijesni udarci šape divljine, poigravanje prije ozbiljnijeg napada što dolazi s vremenom. Da, promatrao sam ih kao što biste vi promatrali bilo kojeg čovjeka, radoznao da vidim što će biti s njihovim porivima, pobudama,

sposobnostima, slabostima, u kušnji neumoljive fizičke nužnosti. Obuzdavanje! Koji mogući oblik obuzdavanja? Predrasuda, gađenje, strpljivost, strah - ili neka vrsta iskonske časti? Nikakav se strah ne može oduprijeti gladi, nikakva je strpljivost ne može otupiti, gađenja u gladi nema. A što se tiče sujevjerja, vjerovanja i onoga što biste možda nazvali načelima, to je manje od pljeve u oluji. Nije li vam znana đavolska moć polaganog gladovanja, njegovo mučenje što tjera u očaj, crne misli, mračna i potmula okrutnost? Meni jest! Čovjek mora upotrijebiti svu urođenu snagu da se bori s glađu kako treba. Lakše je podnijeti smrt najdražih, sramotu i gubitak vlastite duše - nego tu vrstu produženog gladovanja. Tužno, ali istinito. A ti. momci nisu imali nikakva zemaljskog razloga da se kolebaju. Obuzdavanje! Kao da bi se hijena što tumara među leševima na bojnom polju obuzdavala. Ali ta je činjenica bila preda mnom, zasljepljujuća, vidljiva poput pjene nad morskim dubinama, poput mreškanja nad zagonetkom bez dna, tajna - kad sam o njoj mislio - veća od čudnog, neobjašnjiva prizvuka očajne tuge u ovom neobuzdanom vapaju koji je kliznuo kraj nas obalom rijeke, iza slijepe bjeline magle. Dva su se hodočasnika prepirala užurbanim šaptom o obali. »Lijeva.« »Ne, ne. Što vam pada na pamet? Desna, desna, naravno.« »Stanje je veoma ozbiljno«, progovori mi za leđima upraviteljev glas. »Bio bih očajan da se gospodinu Kurtzu dogodi išta prije našeg dolaska.« Pogledao sam ga i nisam ni najmanje sumnjao u njegovu iskrenost. On je upravo jedan od onih koji žele sačuvati vanjsku formu. To je bilo njegovo obuzdavanje. Ali kad je promumljao nešto o tome da se smjesta krene, nisam se potrudio ni da mu odgovorim. Znao sam, a i on je znao, da je to nemoguće. Kad bismo podigli sidro, bili bismo posve u zraku - u prostoru. Ne bismo mogli razaznati kamo idemo - da li uz rijeku ili niz rijeku, ili poprijeko, dok ne bismo udarili o jednu ili drugu obalu - a i tada ne bismo odmah mogli znati koju. Naravno, nisam se ni pomaknuo. Nisam namjeravao razbiti brod. Ne možete zamisliti opasnijega mjesta za brodolom. Utopili se smjesta ili ne, sigurno bismo brzo zaglavili ovako ili onako. »Ovlašćujem vas da se izložite svakoj opasnosti«, reče nakon kratke šutnje. »Odbijam da se izlažem bilo kakvoj opasnosti«, rekoh kratko. On je očekivao upravo taj odgovor, iako ga je možda iznenadio naglasak. »Pa, moram se pokoriti vašem sudu. Vi ste kapetan«, reče naglašeno uljudno. U znak razumijevanja okrenuh se od njega i zagledah u maglu. Dokle će to

trajati? Izgledi su bili beznadni. Pristup do toga Kurtza, koji se u kukavnoj prašumi kinjio da se domogne bjelokosti, bio je zakrčen tolikim opasnostima, kao da je on začarana kneginja usnula u zamku iz bajke. »Što mislite, hoće li napasti?«, zapita me upravitelj povjerljivo. Mislio sam da neće, iz nekoliko jasnih razloga. Jedan je bio gusta magla. Ako se u svojim kanoima otisnu od obale, izgubit će se u magli kao što bismo se izgubili i mi da pokušamo zaploviti. Zatim, i moje je mišljenje bilo da je džungla obiju obala posve neprohodna - a ipak, u njoj je bilo očiju, očiju koje su nas vidjele. Džbunje posve uz rijeku bilo je svakako veoma gusto, ali je šikara iza njega bila očigledno prohodna. Međutim, za kratkog dizanja magle nisam nigdje na rijeci spazio kanoa - svakako ne u visini parobroda. Ali ono, što je za mene isključilo svaku mogućnost napada, bila je narav vike - onih vapaja koje smo čuli. U biti svojoj nisu imali žestine koja sluti na neposredne neprijateljske namjere. Neočekivani su bili, pomamni i siloviti, ali na mene su ostavili neodoljiv dojam tuge. Iz nekog je razloga pojava parobroda ispunila te divljake neobuzdanom pečali. Opasnost je, ako uopće postoji - razlagao sam - u tome što smo blizu jednom oslobođenom veličajnome ljudskom osjećaju. Čak i najdublja tuga može na kraju naći oduška u nasilju - ali češće završava bešćutnošću... Trebalo je da vidite kako hodočasnici zure! Nisu imali smionosti da mi se cere, ili čak rugaju, ali vjerujem da su mislili kako sam poludio - možda od straha. Održao sam pravo predavanje. Dragi moji momci, nema se smisla brinuti. Budno paziti? No, možete misliti da sam motrio maglu kao mačka miša ne bih li ugledao znakove dizanja; a inače od očiju nismo imali više koristi nego da smo bili zakopani kilometre duboko u gomili vate. Tako smo se i osjećali - vruće, zagušljivo, nesnosno. Osim toga, što god sam rekao, bilo je posve istinito, iako je zvučalo nepromišljeno. Ono o čemu smo mi kasnije govorili kao o napadu bio je zapravo pokušaj obrane. Daleko od toga da je taj čin bio nasrtljiv - nije čak bio ni obramben u običnom smislu; bio je poduzet pod pritiskom očaja i u svojoj je biti bio posve zaštitnički. Rekao bih da se razvio dva sata nakon dizanja magle, a započeo je, grubo rečeno, oko dva i po kilometra ispod Kurtzove stanice. Upravo kad smo mučno i s mnogo napora izišli iz okuke, spazih otočić usred rijeke. Obični travnati brežuljak jasno zelen. Osamljen. No kad nam se pružio bolji vidik na tok rijeke, opazio sam da je to vršak dugog pruda, zapravo niza pličina razvučenih nizvodno po sredini rijeke. Bile su

izblijedjele, preplavljene, vidljive odmah ispod površine, upravo kao hrptenjača što se pod kožom spušta po sredini leđa. Sada sam, koliko sam vidio, mogao ploviti lijevo ili desno od toga. Nisam naravno poznavao ni jedan od ta dva prolaza. Obale su bile jednake, dubina se činila ista, ali, kako sam bio obaviješten da je stanica na zapadnoj obali, upravio sam naravno u zapadni prolaz. Tek što smo pravo uplovili, uvidio sam da je mnogo uži nego što sam mislio. Slijeva taj dugačak neprekinuti plićak, a zdesna visoka, strma obala, bujno obrasla grmljem. Iznad grmlja zbijeni redovi drveća. Na struju se gusto nadvilo granje i tu i tamo se nad rijeku ukočeno pružila snažna grana. Bilo je kasno poslijepodne, lice džungle sumorno i široka pruga sjene već je pala po vodi. U toj smo sjeni plovili - veoma polako, kao što možete misliti. Skrenuo sam dobrano uz obalu, jer je ondje voda bila najdublja, kako mi je pokazala motka za mjerenje dubine. Jedan od mojih gladnih i strpljivih prijatelja mjerio je dubinu na pramcu, upravo ispod mene. Parobrod je bio posve nalik na teglenicu s palubom. Na palubi dvije kućice od tikovine, s vratima i prozorima. Kotao je bio na pramcu, a strojevi sasvim na krmi. Sve je pokrivao lagani platneni krov na motkama. Kroz krov je stršao dimnjak, a ispred dimnjaka malena je kajita, načinjena od laganih dasaka, služila kao kormilarnica. U njoj su se nalazili divan, dva sklopiva stolca, u jednom kutu napunjena Martini-Henry puška, stolić i kolo kormila. Sprijeda je imala široka vrata, a sa svake strane velike kapke. Sve je to, naravno, uvijek bilo otvoreno. Provodio sam dane sjedeći na tom krovu posve naprijed, ispred vratiju. Noću sam spavao na divanu. Ili pokušavao spavati. Kormilar mi je bio snažan crnac iz nekog obalnog plemena, kojega je izučio moj ubogi prethodnik. Ponosno je nosio mjedene naušnice, od pasa do gležanja omotao se plavom tkaninom i mislio da mu nema ravna na cijelom svijetu. Bio je najnestalnija budala što sam je ikada vidio. Dok ste bili uza nj, kormilario je nevjerojatno razmetljivo, no čim vas je izgubio iz vida, podlegao je kukavnoj panici, i ta bi ga olupina od parobroda za tren vrtila po svome. Gledao sam motku za mjerenje dubine, uznemiren, jer je svaki put sve manje odlazila u vodu, kad spazih kako moj mjerač iznenada prekida posao i baca se potrbuške na palubu, ne trudeći se da izvadi motku iz vode. Ali nije je ispustio i ona se vukla vodom. Istodobno ložač, kojega sam također vidio ispod sebe, naglo sjede pred ložište i sagnu glavu. Našao sam se u čudu. Tada sam vraški brzo morao vratiti pogled na rijeku, jer se pred nama

ispriječio panj. Štapići, mali štapići letjeli su naokolo - gusto; fijukali su mi ispred nosa, padali ispod mene, udarali u kormilarnicu za mojim leđima. Sve su to vrijeme rijeka, obala, šume bile vrlo tihe - posve tihe. Čuo sam samo teško pljuskavo kloparanje kotača na krmi i pljuštanje tih stvarčica. Nespretno smo zaobišli panj. Strelice, boga mi! Nas su strijeljali! Brzo sam ukoračio da zatvorim kapak sa strane obale. Onaj je idiot od kormilara, s rukama na žbicama kola, visoko zabacivao koljena škripeći zubima poput zauzdanog konja. Odnio ga đavo! A mi smo se s mukom probijali tri metra od obale. Morao sam se dobro nagnuti van da privučem teški kapak, i među lišćem ugledah lice, na visini sa svojim, gdje me gleda veoma bijesno i netremice. I tada, iznenada, kao da mi je veo strgnut s očiju, razaznao sam duboko u uskomešanom mraku gole grudi, ruke, noge, blistave oči - grmlje je vrvjelo ljudskim udovima u pokretu, svjetlucavim, brončane boje. Grančice su se tresle, njihale i šuštale, iz njih su izlijetale strelice, i onda se kapak zatvorio. »Ravno naprijed«, rekoh kormilaru. Glavu je držao ukočeno, kolutao je očima i dalje je tiho dizao i spuštao noge, pjeneći se malo u kutovima usana. »Mir!« rekoh bijesno. Da, tko će drvetu zapovjediti da se ne njiše na vjetru. Izjurio sam vam. Ispod mene, na željeznoj palubi, metež nogu, zbrkani uzvici, jedan glas vrisne: »Možete li okrenuti natrag?« Spazih na vodi pred nama mreškanje u obliku slova V. Što? Još jedan panj! Ispod mene zagrmi salva. Hodočasnici pripucali iz svojih winčesterki, samo šibaju grmlje olovom. Uzdignu se vraški mnogo dima, polagano se odvalja naprijed. Prokunem. Sada nisam mogao vidjeti ni mreškanje vode ni panj. Stajao sam u dovratniku, zagledajući, a strelice su dolazile u rojevima. Možda su bile otrovne, ali su se doimale kao da ne bi naudile ni mački. Grmlje poče urlati. Naši drvosječe kriknuše ratnički; zagluši me pucanj puške upravo iza mojih leđa. Osvrnuh se, i kormilarnica je još bila puna buke i dima kad sam srnuo prema kolu kormila. Glupi je crnac pustio sve da otvori kapak i ispali Martini-Henry pušku. Stajao je pred širokim otvorom sijevajući očima. Viknuo sam na nj da se vrati, dok sam izvlačio parobrod iz nenadanog skretanja. Sve da sam i htio, nije bilo mjesta za okretanje, panj je bio negdje vrlo blizu tom prokletom dimu, nije se smjelo gubiti vrijeme, i jednostavno sam ga pritjerao k obali, dobrano uz obalu, gdje sam znao da je voda duboka. Polako smo derali uz prevješeno grmlje u vrtlogu slomljenih grana i otpalog lišća. Pucnjava ispod mene zamuknu, kao što sam i očekivao, kada

se pucaljke isprazne. Izmaknuh glavu pred svjetlucavim fijukom, koji sune kormilarnicom kroz jedan otvor kapka unutra, a kroz drugi van. Gledajući mimo pobješnjelog kormilara, koji je prijetio praznom puškom i urlao na obalu, vidio sam nejasne oblike ljudi u trku, pogurene, u skoku, u šuljanju, jasne, nepotpune, kratkotrajne. Nešto se veliko pojavi u zraku pred kapkom. Puška pade u vodu, a čovjek hitro zakorači unatrag, pogleda me preko ramena, neobično, značajno, prisno i sruši se do mojih nogu. Glava mu dvaput udari u kolo kormila, a kraj nečega što je bilo nalik na dugačku trsku zaštropoće unaokolo i prevali mali sklopiv stolac. Činilo se kao da je, iščupavši tu stvar iz ruku nekoga sa obale, izgubio ravnotežu u natezanju. Rijetki se dim razišao, panj smo prešli i, gledajući preda se, vidio sam da ćemo za stotinjak metara smjeti skrenuti od obale, ali sam na nogama osjetio takvu toplinu i vlagu da sam morao pogledati dolje. Čovjek se izvrnuo na leđa i buljio u mene, stežući trsku s obje ruke. Bio je to držak koplja koje ga je - bačeno ili gurnuto kroz otvor - zahvatilo u slabine, baš ispod rebara. Oštrica je ušla duboko, kroz strahovitu ranu. Cipele su mi bile pune. Lokva je krvi ležala veoma mirno i svjetlucala se tamnocrveno ispod kormila. Njegove su oči sjale zadivljujućom svjetlošću. Ponovo zagrmi pucnjava. Gledao me uznemireno, stežući koplje kao nešto dragocjeno, s izgledom straha da mu ga ne pokušam uzeti. S naporom sam otrgnuo oči od njegova pogleda i usredotočio se na kormilarenje. Jednom sam rukom napipao nad glavom uzicu parne sirene i ubrzano ispuštao urlik za urlikom. Istog trena zamuknu zbrka divljih i ratničkih krikova, a iz dubina džungle izvi se drhtav i dugačak jecaj tužnog straha i potpunog beznađa, jecaj kakav bi se mogao zamisliti da slijedi let posljednje nade sa zemlje. U grmlju nastade veliko komešanje; pljusak strelica presuši, nekoliko usamljenih pucnjeva jeknu oštro - tada tišina u kojoj do mene jasno doprije polagana lupa kotača na krmi. Okrenuo sam kormilo sasvim udesno, kad se na vratima pojavio hodočasnik u ružičastoj pidžami, veoma uzbuđen i uznemiren. »Upravitelj me šalje« - započe službeno i prekinu. »Dobri bože!« reče zureći u ranjenika. Nas dvojica bijelaca stajali smo nad njim i obojicu nas je obuhvaćao njegov upitni i sjajan pogled. Kažem vam, činilo se kao da će nas sad na zapitati nešto razumljivim nam jezikom; no umro je bez glasa, bez pokreta, bez grča. Tek se u posljednjem času strogo namrštio, kao u odazivu na neki nama nevidljivi znak, nečujni šapat, i taje natmurenost dala njegovoj posmrtnoj maski nepojmljivo sumoran,

zamišljen i prijeteći izraz. Sjaj upitnoga pogleda brzo ugasnu u bezizražajnu prozirnost. »Znate li kormilariti?« željno zapitah posrednika. Činio se veoma neodlučan, ali ga ja zgrabih za ruku i on smjesta shvati kako hoću da kormilari znao ili ne znao. Da vam kažem po istini, luđački sam želio promijeniti čarape i cipele. »Mrtav je«, prošapće momak, duboko potresen. »Bez sumnje«, rekoh, divljački potežući vezice cipela. »Uostalom, mislim da je i gospodin Kurtz već mrtav.« To je sada bila glavna misao. Osjećao sam duboko razočaranje, kao da sam uvidio kako sam težio za nečim posve nestvarnim. I da sam prešao sav taj put s jednim ciljem - da razgovaram s gospodinom Kurtzom - ne bih mogao biti potišteniji. Razgovor s... Bacio sam jednu cipelu u vodu i shvatio da sam upravo to tako gorljivo očekivao - razgovor s Kurtzom. Došao sam do neobične spoznaje - nikada ga nisam zamišljao na djelu, znate, nego u raspravi. Nisam rekao sam sebi: »sada ga neću nikada vidjeti«, ili »sada mu neću nikada stegnuti ruku«, nego »sada ga neću nikada čuti«. Toga sam čovjeka predočivao kao glas. Naravno da sam ga dovodio u vezu s nekim oblikom djelovanja. Zar mi nisu rekli, sa svim prizvucima zavisti i divljenja, da je on skupio, trampio, prijevarom izmamio ili ukrao više bjelokosti od svih ostalih posrednika zajedno? To nije bilo važno. Važno je bilo to, da je on bio nadareno biće, i da je od svih darova onaj, koji se naročito isticao, koji je stvarao osjećaj zbiljske prisutnosti, bio njegova sposobnost da govori, njegove riječi - dar izražavanja, koji zapanjuje, prosvjetljuje, najuzvišeniji i najpodliji, iskričava struja svjetla ili himbena bujica iz srca neprodirne tame. Druga cipela odleti u tu svemoćnu đavolsku rijeku. Pomislih - bogami, gotovo je! Zakasnili smo; on je nestao - dar je nestao, zatrt nekim kopljem, strijelom ili toljagom. Ipak neću nikada čuti toga momka - moja je tuga bila zapanjujući pretjeran osjećaj, upravo onakav kakav sam zamijetio u tužnom naricanju tih divljaka u prašumi. Čini mi se - ne bih mogao snažnije osjetiti samotni očaj da mi je bila oteta vjera, ili da sam promašio svoj životni poziv. Zašto tako svinjski netko uzdiše? Besmislica? Pa dobro, besmislica. Gospode bože! zar čovjek nikada ne smije... - No, dajte mi malo duhana... Stanka duboke tišine, tada planu šibica i ukaza se Marlowovo mršavo lice, iscrpljeno, upalih obraza, prevješenih bora i podbuhlih kapaka, s izgledom usredotočene pažnje; i dok je krepko sisao svoju lulu, njegovo

lice kao da se odmicalo i primicalo iz noći u pravilnom palucanju sićušnog plamena. Šibica se ugasi. - Besmislica! - uzviknuo je. - To je najgore, kad se pokuša ispričati ... Evo vas ovdje sviju, svaki vezan s dva otmjena stana kao lađa s dva sidra, za jednim uglom mesar, za drugim redarstvenik, odličan tek i temperatura normalna - čujete li - normalna od početka do kraja godine. I vi kažete, besmislica! Neka besmislicu nosi vrag! Besmislica! Dragi moji momci, što možete očekivati od čovjeka koji je čas prije iz čiste uzrujanosti bacio u vodu par novih cipela. Kad sada pomislim na to, čudim se da nisam zaplakao. Ja se, uglavnom, ponosim svojom duševnom snagom. Duboko me je ranila misao kako sam izgubio neprocjenjivu povlasticu da slušam nadarenog Kurtza. Naravno, imao sam krivo. Ta me je čast očekivala. O, čuo sam i više nego dovoljno. I bio sam u pravu. Jedan glas. Jedva da je bio nešto više od glasa. I čuo sam - njega - to - taj glas - druge glasove - svi su bili tako malo više od glasova - i samo sjećanje na to vrijeme lebdi oko mene, neopipljivo, kao zamirući treptaj nekoga sveobuhvatnog blebetanja, glupog, okrutnog, podlog, divljeg, ili jednostavno beznačajnog, bez ikakva smisla. Glasovi, glasovi - čak i sama djevojka - sada -. Dugo je šutio. - Na kraju sam jednom laži zauvijek sahranio priviđenje njegove nadarenosti - poče iznenada. - Djevojka! Što? Jesam li spomenuo neku djevojku? O, ona je bila izvan toga - posvema. One su - mislim žene - izvan toga - treba da budu izvan toga. Mi im moramo pomoći da ostanu u svome predivnom svijetu, kako se naš ne bi pokvario. O, ona je morala biti izvan toga. Trebalo je da čujete iz groba iskopano tijelo gospodina Kurtza kako kaže: »Moja buduća«. Smjesta biste zapazili kako je ona bila potpuno izvan toga. A tek veličajno čelo gospodina Kurtza! Kažu da kosa katkada raste i dalje, ali ovaj je - e - primjerak bio zadivljujuće ćelav. Divljina ga je potapšala po glavi, i gle, bila je kao kugla - kugla od bjelokosti; pomilovala ga je, i gle - osušio se; prigrlila ga je, zavoljela, zagrlila, uvukla mu se u žile, izjela mu meso, i nepojmljivim obredima nekoga đavolskog posvećivanja pripela njegovu dušu svojoj. On je bio njezin razmaženi i pokvareni ljubimac. Bjelokost? I još koliko! Hrpe, gomile bjelokosti. Stara se čatrlja od blata raspucavala od nje. Pomislili biste da u cijelom tom kraju nije preostala ni jedna kljova ni iznad zemlje ni ispod nje. »Uglavnom okamenjena«, napomenuo je upravitelj prezirno. Bila je isto toliko okamenjena koliko i ja; no nazivaju je okamenjenom kad je iskopana. Čini

se da crnci katkada zakopavaju kljove - ali ovu gomilu očigledno nisu mogli zakopati dovoljno duboko da spase nadarenog gospodina Kurtza od njegove sudbine. Nakrcali smo njome parobrod i prilično smo je morali nagomilati na palubi. Tako ju je on mogao vidjeti i uživati dok može vidjeti, jer je tu uslugu cijenio do kraja. Trebalo je da ga čujete kad kaže: »Moja bjelokost«. O da, ja sam ga čuo. »Moja buduća, moja bjelokost, moja stanica, moja rijeka, moje -« sve je bilo njegovo. Od toga sam zadržavao dah očekujući da ću čuti kako divljina praska u silan, urnebesni grohot, koji bi potresao nepokretne zvijezde u njihovim dupljama. Sve je pripadalo njemu - ali to je bila sitnica. Ono pravo bilo je - znati čemu je on pripadao, koliko ga je sila tmine svojatalo za sebe. Od te su vas misli podišli trnci. Bilo je to nemoguće - a i po čovjeka opasno - pokušati zamisliti. Visoko se on uspeo među zlodusima te zemlje - mislim doslovce. Vi ne možete razumjeti. Pa i kako biste mogli? - Pod nogama vam čvrst pločnik, oko vas ljubazni susjedi spremni da vas utješe ili potraže utjehu, pažljivo koračate između mesara i redarstvenika u praznovjernu užasu od sramote i vješala i ludnica - kako biste mogli zamisliti u koji bi čudan kraj prvih stoljeća zavele čovjeka nesputane noge kroz samoću - potpunu samoću bez redarstvenika - kroz tišinu - potpunu tišinu, u kojoj se ne može čuti glas ljubaznog susjeda kako upozorava i šapće o javnom mnijenju? Te sitnice čine svu tu veliku razliku. Kad njih nestane, morate pribjeći svojoj urođenoj snazi, vlastitoj sposobnosti spoznavanja istine. Naravno, možete biti prevelika luda da biste zastranili - toliko glupi, da čak i ne spoznate kako na vas nasrću sile tmine. Siguran sam da nijedan glupan nije nikada prodao svoju dušu đavolu; glupan je preglup, ili je đavo prepokvaren - ne znam što od toga dvoga. Ili možete biti tako vraški uzvišeno biće, da ste potpuno gluhi i slijepi za sve osim nebeskih priviđenja i zvukova. Tada je zemlja za vas samo nogostup - a gubite li vi nešto ili dobivate time što ste takvi, ne želim nagađati. Ali većina od nas niti je jedno niti drugo. Zemlja je za nas mjesto na kome se živi, na kom se moramo pomiriti s prizorima, sa zvukovima, i s mirisima, bogami! - udisati zadah uginula vodenog konja, da tako kažem, i ne zaraziti se. I tu, zar ne uviđate, tu dolazi do izražaja vaša snaga, vjera u vašu sposobnost da kopate jednostavne rupe u koje zakopavate te stvari - vaša snaga odanosti, ne vama samima, nego jednom skromnom, mučnom poslu. A to je prilično teško. Pazite, ja ne pokušavam opravdati, pa čak ni objasniti - pokušavam sam sebi obrazložiti - sebi -

obrazložiti - gospodina Kurtza - sjenu gospodina Kurtza. Prije nego što je posve nestala, ta me posvećena utvara iz dubine onoga Nigdje počastila svojim povjerenjem, koje zbunjuje. I to zato što je sa mnom mogla govoriti engleski. Izvorni je Kurtz bio dijelom odgojen u Engleskoj, i, kako je bio ljubazan da sam kaže - njegovo srce bilo je na pravom mjestu. Majka mu je bila napol Engleskinja, njegov otac napol Francuz. U stvaranju Kurtza sudjelovala je cijela Evropa, i malo-pomalo doznao sam da mu je - sasvim ispravno - Međunarodno društvo za zatiranje divljačkih običaja povjerilo sastavljanje izvještaja radi svoga ravnanja u budućnosti. I on ga je i napisao. Vidio sam ga. Pročitao. Bio je rječit, kipio je rječitošću, ali po mome mišljenju pretjeran. On je našao vremena za sedamnaest gusto ispisanih stranica! Ali to mora da je bilo prije nego što su mu - recimo - popustili živci, i natjerali ga da predsjeda stanovitim ponoćnim plesovima, koji su završavali neopisivim obredima u njegovu čast - koliko sam nevoljko mogao razabrati iz svega što sam čuo u različitim prigodama - shvaćate li? - u čast gospodina Kurtza glavom. Ali, bilo je to predivno djelce. Sad me se, međutim, u svjetlu onoga što sam doznao kasnije, uvodni odlomak doima - zlokobno. Počeo je tvrdnjom da se mi bijelci, na sadašnjem stupnju razvitka, »nužno ukazujemo njima (divljacima) u naravi natprirodnih stvorova - prilazimo im s moći ravnoj moći nekog božanstva«, i tako dalje, i tako dalje. »Jednostavnim naporom svoje volje mi možemo pokazati gotovo neograničenu moć stvaranja dobra«, itd. itd. Odatle se vinuo i ponio mene za sobom. Zaključak je bio veličajan, iako teško zapamtiv, znate. Stvorio je u meni predodžbu neobične Beskrajnosti, kojom upravlja uzvišena Dobrota. Gorio sam oduševljenjem. To je bila neizmjerna snaga rječitosti - riječi - plamenih, plemenitih riječi. Nije bilo stvarnih uputa, koje bi prekidale čaroban tok rečenica, osim ako se ona bilješka na dnu posljednje stranice, načrčkana očito mnogo kasnije nesigurnim rukopisom, ne bi shvatila kao objašnjenje jednog postupka. Bila je veoma jednostavna, i na kraju toga dirljivog priziva na svaki nesebičan osjećaj buknula je na vas, blještava i zastrašujuća, kao munja s vedrog neba: »Istrijebiti svu tu stoku!« Čudno je bilo to što je on sigurno zaboravio sve o tom dragocjenom dodatku, jer me je kasnije, kad je nekako došao k sebi, ponovo usrdno molio da dobro pazim na »moje djelce« (tako ga je zvao), jer će ono u budućnosti sigurno povoljno utjecati na tok njegova života. O svemu sam tome znao sve, a osim toga, kako se pokazalo, imao sam se pobrinuti za njegovu uspomenu.

Za nju sam učinio dovoljno da steknem neosporivo pravo odbaciti je, ako mi se tako svidi, zauvijek na smetlište napretka, među sav izmet i, slikovito govoreći, crkotine uljudbe. Ali vidite, ja ne mogu raditi kako mi se sviđa. On neće biti zaboravljen. Kakav god on bio, nije bio svagdanji čovjek. Imao je moć da očara ili zastraši zaostale duše nagnavši ih u odvratan čarobnjački ples u svoju čast; također je mogao ispuniti sitne duše hodočasnika gorkim slutnjama; imao je barem jednoga odanog prijatelja i osvojio je u svijetu barem jednu dušu koja nije bila ni nerazvijena ni zatrovana poniranjem u samu sebe. Ne, ne mogu ga zaboraviti, iako nisam spreman tvrditi da je taj momak baš bio vrijedan života što smo ga izgubili prodirući do njega. Strahovito mi je nedostajao moj pokojni kormilar - nedostajao mi je čak i dok mu je tijelo još ležalo u kormilarnici. Pomislit ćete možda da je to vrlo čudno, to žaljenje za divljakom koji nije vrijedio više od zrna pijeska u nekoj crnoj Sahari. Pa, zar ne shvaćate, on je nešto uradio, on je kormilario; mjesecima sam ga imao za leđima - pomoć - oruđe. Bila je to neka vrsta suradnje. On mi je kormilario - ja sam ga morao nadzirati, plašili su me njegovi nedostaci, i tako je bila stvorena jedva zamjetljiva veza koje sam postao svjestan tek kad je iznenada bila prekinuta. A povjerljiva dubina pogleda, koji mi je dobacio kad je bio ranjen, ostala je do danas u mom sjećanju - kao priziv na daleko srodstvo potvrđeno u odsudnom trenutku. Uboga luda! Samo da nije dirao onaj kapak. Samosvladavanja nije imao, samosvladavanja - upravo kao ni Kurtz - drvo, s kojim vjetar čini što hoće. Čim sam navukao suhe papuče, izvukao sam ga van, pošto sam mu najprije istrgnuo koplje iz slabina, što sam, priznajem, učinio dobro zatvorenih očiju. Pete mu zajedno preskočiše nizak prag, ramena mu nalegla na moje grudi; očajnički sam ga zagrlio s leđa. O, bio je težak, težak! Mislim da je bio teži od ikojeg čovjeka na zemlji. A tada sam ga, bez mnogo skanjivanja, prevalio u vodu. Struja ga je zgrabila poput stručka trave i, prije nego što sam ga zauvijek izgubio s vida, vidio sam kako se tijelo dvaput prevrnulo. U to su vrijeme svi hodočasnici i upravitelj bili okupljeni na palubi ispod tende, klepećući jedan drugome kao jato uzbuđenih svraka, i moju je nemilosrdnu brzinu popratilo zgranuto mrmljanje. Ne mogu shvatiti zašto su htjeli da se tijelo povlači naokolo. Možda da ga balzamiraju. Ali sam također čuo još jedno, i to vrlo zlokobno, mrmljanje dolje na palubi. I moji su prijatelji drvosječe bili zgranuti, ali s jačeg razloga - iako priznajem da je sam razlog bio posve neprihvatljiv. O, posve! Bio sam odlučio da, ako moj

pokojni kormilar treba da bude pojeden, onda će ga dobiti samo ribe. Živ, bio je drugorazredni kormilar, a sada, mrtav, mogao bi postati prvorazredna napast i možda prouzročiti neku gadnu nepriliku. Osim toga, žurilo mi se preuzeti kormilo, jer je čovjek u ružičastoj pidžami pokazivao da je beznadna šeprtlja u tom poslu. To sam učinio odmah nakon jednostavnog pogreba. Plovili smo s pola snage, držeći se točno posred rijeke, i ja sam prisluškivao razgovor oko sebe. Odrekli su se Kurtza, odrekli su se postaje; Kurtz je bio mrtav, a postaja spaljena - i tako dalje - i tako dalje. Crvenkosi je hodočasnik bio izvan sebe pri pomisli da je taj ubogi Kurtz bio barem pošteno osvećen. »Čujte! Mora da smo u džungli napravili valjan pokolj. Ha? Što vi mislite? Čujte?« Doslovno je plesao, krvožedan crveni mali gad. A gotovo se bio onesvijestio pri pogledu na ranjenika! Nisam mogao a da mu ne kažem: »Svakako ste napravili valjan oblak dima.« Ja sam bio vidio, po onome kako su vršci grmlja šuštali i letjeli, da su gotovo svi meci otišli previsoko. Ako ne gađate i ne pucate s ramena, ne možete ništa pogoditi, a ti su klipani pucali s boka zatvorenih očiju. Povlačenje, tvrdio sam - i bio sam u pravu - bilo je uzrokovano pištanjem parne zviždaljke. Nato su zaboravili Kurtza i počeli se na me derati srditim prosvjedima. Upravitelj je stajao uz kotač šapćući povjerljivo o potrebi da se prije mraka svakako otplovi dobro niz rijeku, kadli spazih u daljini čistinu uz rijeku s obrisima nekoga zdanja. »Što je to?« upitah. U čudu je pljesnuo rukama. »Postaja!« uzviknu. Smjesta sam skrenuo k obali, i dalje s pola snage. Kroz dalekozor sam vidio obronak brežuljka prošaran rijetkim drvećem i bez ijednoga grma. Dugačka, prilično trula zgrada na vrhu bila je napol ukopana u visoku travu; velike su rupe na šiljastom krovu nadaleko zjapile crno; pozadinu je činila džungla i prašuma. Nije bilo nikakva plota ni ograde; ali nekoć je očigledno postojala ograda, jer je oko kuće preostalo u jednom redu pet-šest vitkih stupova, grubo istesanih i ukrašenih okruglim, izrezbarenim kuglama na vrhu. Prečke, ili što god li je bilo između stupova, nestale su. Naravno, sve je to okruživala prašuma. Obala je bila prazna, a tik uz vodu spazio sam bijelca pod velikim okruglim šeširom, koji je ustrajno mahao cijelom rukom da priđemo. Ispitujući gore i dolje rub prašume, bio sam gotovo siguran da mogu vidjeti kretanje - tu i tamo klize ljudski oblici. Oprezno sam proplovio kraj stanice, zatim zaustavio strojeve

i pustio da brod bude ponesen nizvodno. Čovjek na obali poče vikati, požurujući nas da pristanemo. »Bili smo napadnuti«, vrisnuo je upravitelj. »Znam, znam, sve je u redu«, viknuo je onaj, veseo kao ptica. »Pristanite. U redu je. Drago mi je.« Njegova me vanjština sjećala nečega što sam vidio - nečega smiješnog što sam negdje vidio. Pitao sam se navodeći brod uz obalu: »Na što je nalik taj momak?« Iznenada mi je sinulo. Izgledao je kao lakrdijaš. Odjeća mu je bila načinjena od nekakva tkanja, vjerojatno smeđeg platna, ali sva pokrivena zakrpama, jarkim zakrpama, modrim, crvenim i žutim - zakrpe na leđima, zakrpe sprijeda, zakrpe na laktovima, na koljenima; oko haljetka obojen pojas, skrletni rub na dnu nogavica njegovih hlača; a na suncu se doimao izvanredno šaroliko i čudesno uredno, jer ste mogli vidjeti kako je to krpanje bilo lijepo obavljeno. Golobrado, dječačko lice, veoma svijetla kosa, neupadljive crte lica, nos se ljušti, male plave oči, smiješak i mrgođenje ganjaju se tim otvorenim obličjem poput sunca i sjene na ravni brisanoj vjetrom. »Pazite, kapetane!«, uzviknuo je, »ondje se noćas zaglavio jedan panj.« Što? Još jedan panj? Priznajem da sam prostački prokleo. Da bih završio to čarobno putovanje, gotovo sam probušio svoju podrtinu. Lakrdijaš na obali okrenu svoju njuškicu prema meni. »Englezi?« zapita, sav pretvoren u smiješak. »A vi?« viknuo sam s kormila. Smiješak nestade i on zakima glavom, kao da suosjeća u mom razočaranju. Tada se razvedri. »Ni brige vas!« uzviknu ohrabrujući. »Jesmo li stigli na vrijeme?« zapitah. »On je ovdje gore«, odgovori odmahnuvši glavom prema vrhu brežuljka i iznenada se snuždi. Lice mu je bilo poput jesenjeg neba, čas natmureno, a čas prozračno, bistro. Kad se upravitelj, praćen hodočasnicima - a svi naoružani do zubi - otputio do kuće, onaj momak dođe na brod. »Slušajte, ovo mi se ne sviđa. Urođenici su u džungli«, rekoh. Ozbiljno me uvjeravao da zabrinutosti nema mjesta. »To su priprosti ljudi«, dodao je: »dakle, drago mi je da ste došli. Već sam ih jedva zadržavao.« »Pa rekli ste da nema razloga zabrinutosti«, uzviknuh. »O, oni nisu imali loše namjere«, reče; na moj se začuđeni pogled ispravi. »Ili gotovo nisu.« Tada će živahno: »Časna riječ, vašoj kormilarnici treba dobro čišćenje!« U idućem me trenutku savjetovao da držim u kotlu dovoljno pare, kako bih u slučaju neprilike mogao upotrijebiti sirenu. »Jedan će vam dobar urlik koristiti više od svih vaših pušaka. Priprosti su to ljudi«, ponovio je. Mljeo je tako brzo da me je posve

dotukao. Činilo se da nastoji nadoknaditi duge šutnje i zapravo mi je, u smijehu, dao to na znanje. »Zar ne razgovarate s gospodinom Kurtzom?« rekoh. »S tim se čovjekom ne razgovara - njega se sluša«, uzviknuo je sa žestokim ushitom. »Ali sada -«, odmahnuo je rukom i u tren je oka zapao u najdublje ponore malodušja. Začas se opet povratio s trzajem, zgrabio obje moje ruke, neprestano ih tresao ćeretajući: »Brat pomorac... čast... užitak... zadovoljstvo... da se predstavim... Rus... sin prote... Tambovske gubernije... Što? Duhan! engleski duhan, izvrsni engleski duhan! No, to je bratski. Pušim li? Ima li mornara, koji ne puši?« Lula ga je primirila, i malo-pomalo razabrao sam da je pobjegao iz škole i otisnuo se na more na ruskoj lađi; ponovo pobjegao; neko vrijeme služio na engleskim brodovima; sada je bio izmiren s protom. To je naglasio. »Ali, kad je čovjek mlad, mora vidjeti svijeta, sakupiti iskustva, misli, obogatiti um.« »Zar ovdje!« prekinuh ga. »To se nikad ne zna! Ovdje sam upoznao gospodina Kurtza«, reče mladenački svečano i prijekorno. Poslije toga držao sam jezik za zubima. Čini se da je bio sklonio jedno nizozemsko trgovačko udruženje na obali da ga opskrbi zalihama i krenuo u unutrašnjost laka srca, ne znajući što će mu se dogoditi. Kao dijete. Gotovo dvije godine lutao je sam područjem te rijeke, odsječen od ljudi i svijeta. »Nisam ja tako mlad kako izgledam. Dvadeset i pet mi je«, reče. »Isprva bi mi stari Van Shuyten rekao neka se nosim do đavola«, pričao je žustro i s uživanjem, »ali se ja nisam dao otjerati i govorio sam i govorio, dok se na kraju nije pobojao da ću mu probiti uši, pa mi je dao neke jeftine sitnice i nekoliko pušaka i rekao kako se nada da mu više nikada neću na oči. Dobri stari Holandez Van Shuyten. Prije godinu dana poslao sam mu malo bjelokosti, tako da me nakon povratka ne može nazvati sitnim lopovom. Nadam se da ju je primio. A za ostalo me nije briga. Dao sam da vam se pripremi nešto drva. Ono je bila moja stara kuća. Jeste li je vidjeli?« Dao sam mu Towsonovu knjigu. Učinio je pokret kao da će me poljubiti, ali se suzdržao. »Jedina knjiga koju sam ostavio, i mislio sam da sam je izgubio«, reče gledajući je zanosno. »Znate, čovjeku koji se potuca sam dogodi se mnogo nezgoda. Katkada se prevrnu čamci - a katkada se urođenici razjare pa se morate izgubiti na brzinu.« Listao je stranice. »Bilješke ste pisali na ruskom?« zapitao sam. Kimnuo je. »Mislio sam da su pisane tajnim pismom«, rekoh. Nasmijao se, a onda uozbiljio. »Imao sam grdnih muka da zadržim te divljake.« »Jesu li vas htjeli ubiti?« zapitao sam. »O ne!«

uzviknuo je, pa se suspregnuo. »Zašto su nas napali?« nastavio sam. Oklijevao je a tada rekao postiđeno. »Ne žele da on ode.« »Ne žele?« rekao sam znatiželjno. Kimnuo je tajanstveno i mudro. »Kažem vam«, uzviknu, »taj je čovjek obogatio moj um.« Široko je raširio ruke zagledavši se u mene svojim malim, potpuno okruglim plavim očima.

III Gledao sam ga nijemo zadivljen. Eto ga preda mnom, šareno odjeven kao da je pobjegao iz grupe lakrdijaša, zanesen, basnoslovan. I samo je njegovo postojanje bilo nevjerojatno, neobjašnjivo i sasvim je zbunjivalo. On je bio nerješiva zagonetka. Bilo je nepojmljivo kako je živio, kako je uspio zaći tako duboko, kako je izdržao - zašto nije nestao istoga trena. »Zašao sam malo dalje«, rekao je, »onda još malo dalje, dok nisam otišao tako daleko da ne znam hoću li se ikada vratiti. Svejedno. Vremena ima. Uspjet ću. Vi brzo otpremite Kurtza, brzo, kad vam kažem.« Šaroliku mu odjeću, oskudicu, samoću, besmislenost ispraznih lutanja ovijao je čar mladosti. Mjesecima - godinama - život mu nije vrijedio ni lule duhana, a evo ga - tu je, srčano, besmisleno živ, neuništiv po svoj prilici samo zbog svoje mladosti i nepromišljene smionosti. Obuze me nešto poput divljenja - poput zavisti. Opsjena ga je poticala naprijed, opsjena ga je štitila. Od divljine sigurno nije želio ništa do prostora da diše i da se probija dalje. On je morao postojati i napredovati uz najveće moguće opasnosti i najteža odricanja. Ako je ikada duh pustolovine, neokaljan i neproračunat i nestvaran, vladao jednim ljudskim bićem - onda je vladao tim pokrpanim mladićem. On je imao taj skroman i čisti plamen, i ja sam mu gotovo zavidio. Taj plamen kao da je tako temeljito sagorio svaku sebičnu misao te ste, još dok je govorio s vama, zaboravili da se sve to dogodilo njemu - čovjeku pred vašim očima. Ali, nisam mu zavidio na odanosti Kurtzu. Nije bila promišljena. Došla mu je i on ju je prihvatio s nekim željnim pokoravanjem sudbini. To mi se, moram priznati, činilo vjerojatno onim najopasnijim u svakom pogledu, na što se dotada bio namjerio. Sastali su se neizbježno, poput dviju lađa što su jedna do druge zapale u tišinu i napokon se valjale trljajući bokove. Vjerujem da je Kurtz želio slušateljstvo, jer su u nekim prilikama, logorujući u prašumi, razgovarali po cijelu noć, ili - vjerojatnije - Kurtz je govorio. »Razgovarali smo o svemu«, rekao je posve zanesen

sjećanjem. »Zaboravio sam da i postoji nešto što se zove san. Noć kao da je trajala manje od sata. O svemu! Svemu!... I o ljubavi.« »Ah, govorio vam je o ljubavi!«, rekoh, veoma radoznao. »Ne ono što vi mislite«, uzviknuo je gotovo strastveno. »Bilo je to općenito. On mi je otkrio stvari - stvari.« Zabacio je ruke. Bili smo tada na palubi, i predradnik mojih drvosječa, koji je dangubio u blizini, upro je u nj svoje teške i blistave oči. Ogledao sam se i, ne znam zašto, ali uvjeravam vas - nikada, nikada prije nisu mi se ta zemlja, ta rijeka, ta prašuma, pa i sam luk buktećeg neba, činili tako beznadni i tako tamni, tako nedokučivi ljudskoj misli i nemilosrdni prema ljudskoj slabosti. »I odonda ste, naravno, neprestano s njim?«, rekoh. Baš naprotiv. Čini se da je njihov odnos bio veoma često prekidan iz raznih razloga. Kako me je ponosno obavijestio, bilo mu je uspjelo odnjegovati Kurtza u dvjema bolestima (govorio je o tome onako kako biste vi govorili o nekom opasnom podvigu), ali je Kurtz po pravilu tumarao sam, daleko u dubinama prašume. »Veoma često, kad bih došao ovamo, na stanicu, morao sam čekati dane i dane prije nego što bi se on pojavio«, rekao je. »Ah, vrijedilo je čekati - katkada.« »Što je radio? Istraživao kraj?«, zapitah. »O da, naravno« - otkrio je mnoštvo sela, i jezera - nije znao točno u kom smjeru; bilo je opasno previše zapitkivati - ali većinom su njegovi pohodi bili radi bjelokosti. »Ali tada više nije imao robe za trgovinu«, prigovorio sam. »Još je preostalo dobrano naboja«, reče gledajući u stranu. »Da ne uvijamo, pljačkao je zemlju«, rekoh. On kimnu. »Sigurno nije bio sam!« Promrmljao je nešto o zaseocima oko onoga jezera. »Kurtz se stavio na čelo toga plemena, zar ne?«, natuknuo sam. Malo se uzvrpoljio. »Obožavali su ga«, reče. Naglasak je tih riječi bio tako osobit, da sam ga upitno pogledao. Bilo je neobično vidjeti njegovu mješavinu želje i oklijevanja da govori o Kurtzu. Taj je čovjek ispunio njegov život, ovladao njegovim mislima, uzbunio njegove osjećaje. »A što možete očekivati?« prasnuo je; »došao im je s munjom i gromom, znate - a oni nisu nikada vidjeli ništa nalik - i veoma strašan. On je mogao biti veoma strašan. Gospodina Kurtza ne možete prosuđivati kao nekoga običnog čovjeka. Ne, ne, ne! Čujte - tek da vam nekako objasnim - reći ću vam otvoreno, on je i mene htio ustrijeliti, jednom - ali ja ga ne osuđujem.« »Ustrijeliti vas!«, uzviknuo sam. »Zašto?« »Pa, imao sam nešto bjelokosti koju mi je bio dao poglavica onoga sela kraj moje kuće. Znate, ja sam im lovio divljač. Dakle, on ju je htio i to bez prigovora. Izjavio je da će me ustrijeliti ako mu ne

predam tu bjelokost i onda nestanem iz tog područja, jer on to može učiniti i baš mu je došla voljica, a ništa ga na zemlji ne može spriječiti da ubije koga god mu se lijepo prohtije. A bila je to i istina. Dao sam mu bjelokost. Nije mi bilo do nje. Ali nisam nestao. Ne, ne, nisam ga mogao ostaviti. Naravno, morao sam biti oprezan dok se nismo opet sprijateljili na neko vrijeme. Tada je bio drugi put bolestan. Nakon toga morao sam ga se kloniti, ali nisam žalio. On je uglavnom živio u onim selima na jezeru. Kad je sišao na rijeku, katkada bi mi se približio, a katkada je bilo uputnije biti na oprezu. Taj je čovjek previše trpio. Mrzio je sve ovo, ali se nekako nije mogao otrgnuti. Kad sam imao prilike, preklinjao sam ga da pokuša otići dok je vremena; ponudio sam da ću se vratiti s njim. I on bi rekao da, i onda bi ostao; otišao bi u novi lov na bjelokost; nestao na tjedne; zaboravio sebe među tim ljudima - zaboravio sebe - vi shvaćate.« »Pa on je lud!«, rekoh. S gnušanjem se usprotivio. Gospodin Kurtz ne može biti lud. Da sam ga čuo prije samo dva dana, ne bih se usudio izustiti tako nešto... U toku razgovora dohvatio sam svoj dogled i počeo promatrati obalu zahvaćajući rub šume na svakoj strani i za kućom. Ispunjavala me tjeskobom spoznaja da u onom grmlju ima ljudi, tako šutljivih, tako tihih - šutljivih i tihih poput ruševne kuće na brežuljku. Na licu prirode nije bilo ni traga toj nevjerojatnoj priči, koja je bila više nagoviještena utučenim uzvicima, upotpunjena slijeganjima ramena, isprekidanim rečenicama, aluzijama koje su završavale dubokim uzdasima, nego izrečena riječima. Prašuma je bila nepokretna kao maska - teška poput zatvorenih vratiju tamnice - gledala je s izražajem skrivenog znanja, strpljivog čekanja, nepristupačne šutnje. Rus mi je objašnjavao da je gospodin Kurtz došao niz rijeku tek nedavno vodeći sa sobom sve ratnike onoga jezerskog plemena. Nekoliko je mjeseci bio odsutan - pretpostavljam da se dao obožavati - i sišao neočekivano, po svim znacima s namjerom da poduzme pljačkaški pohod ili preko rijeke ili niz nju. Pohlepa za još više bjelokosti očito je nadjačala - što da kažem? očito je nadjačala manje zemaljske težnje. Međutim, iznenada mu se stanje jako pogoršalo. »Čuo sam da bespomoćno leži, i tako sam došao - pokušao sam sreću«, rekao je Rus. »O, njemu je veoma, veoma slabo.« Upravio sam dogled na kuću. Nije bilo znakova života, ali eno ruševnoga krova, dugačak zemljani zid škilji nad travom, s tri male četvrtaste rupe prozora, a ni dvije iste veličine, sve to kao da mi je stavljeno nadohvat ruke. Naglo sam se pomaknuo, i jedna od preostalih motki one iščezle ograde uskoči u vidno polje moga dogleda.

Sjećate se, rekao sam vam kako mi se izdaleka pričinilo da su nekako ukrašene, što je bilo prilično neobično u ruševnom izgledu mjesta. Sada sam ih nenadano vidio iz veće blizine, i prvi je dojam bio takav da sam zabacio glavu kao pred udarcem. Tada sam svojim dogledom pažljivo obišao stup po stup i uvidio svoju zabludu. Te okrugle kvrge nisu bile ukrasi nego znamenja; bile su rječite i zagonetne, napadne i uznemirujuće - hrana za misli i lešinare ako je koji gledao s visine; ali svakako za one mrave koji su bili toliko vrijedni da se uspnu na stup. Ostavljale bi bile još snažniji dojam, te glave na motkama, da im lica nisu bila okrenuta prema kući. Samo jedna, ona koju sam prvu razabrao, bila je okrenuta licem prema meni. Nisam bio tako potresen kako vi možda mislite. Kad sam se trgnuo unatrag, to je bilo samo od iznenađenja. Znate, očekivao sam da ću ondje vidjeti čvorugu drveta. Promišljeno sam se vratio na prvu koju sam spazio - i ondje je bila, crna, osušena, upala, spuštenih kapaka - glava kao usnula na vršku one motke, i smiješi se skvrčenih usnica kroz koje izbija uska bijela crta zubi, neprestano se smiješi nekom beskrajnom i veselom snu toga vječnog drijemeža. Ja sada ne odajem nikakve poslovne tajne. Činjenica je da je upravitelj kasnije izjavio kako su postupci gospodina Kurtza upropastili područje. O tome nemam svoga mišljenja, ali želim da razumijete posve jasno kako postojanje onih ondje glava nije bilo baš ni najmanje korisno. One su samo otkrivale da se gospodin Kurtz nije obuzdavao u zadovoljavanju svojih različitih požuda, otkrivale su da mu nešto nedostaje - neka sitnica koja se, kad bi iskrsla hitna potreba, nije mogla pronaći ispod njegove veličanstvene rječitosti. Je li on bio svjestan te mane, ne mogu reći. Mislim da je to spoznao na kraju - ali tek na samom kraju. No njega je divljina progledala rano i na njemu se strahovito osvetila za tu nestvarnu najezdu. Mislim da mu je prišapnula stvari o njemu samom, koje on nije znao, stvari o kojima nije imao predodžbe dok se nije posavjetovao s tom velikom osamom - i šapat je bio, kako se pokazalo, neodoljivo zamaman. Snažno je odjeknuo u njemu, jer je ljuska bila prazna, bez jezgre... Odložio sam dogled, i glava, koja se činila nadohvat glasa, kao da je odjednom odskočila od mene u nedostižnu daljinu. Poklonik se gospodina Kurtza malo pokunjio. Užurbanim, nejasnim glasom počeo me uvjeravati da se nije usudio skinuti to - recimo, znamenje. Nije se bojao urođenika; bez zapovijedi gospodina Kurtza ne bi se oni ni

maknuli. Njegova je moć nad njima bila neobična. Logori tih ljudi zaokružili su mjesto, a poglavice su ga pohađali svaki dan. Puzali bi... »Ne želim znati ništa o obredima kod prilaženja gospodinu Kurtzu«, uzviknuli. Čudno, podišao me osjećaj da bi takve potankosti bile nepodnošljivije od onih glava što se suše na motkama pod prozorima gospodina Kurtza. Napokon, bio je to samo divljački prizor, dok mi se u jednom trenu činilo da sam prenesen u neki mračni kraj tajanstvenih užasa, u kojem je čisto, jednostavno divljaštvo istinito olakšanje, jer je nešto što ima pravo postojanja - očigledno - pred licem sunca. Mladić me začuđeno pogledao. Pretpostavljam da mu nije palo na um kako gospodin Kurtz nije nikakav moj idol. Zaboravio je da ja nisam čuo nijedan od tih predivnih razgovora sa samim sobom o, što li je to bilo? o ljubavi, pravdi, o tome kako treba živjeti - i što još sve ne. Ako je riječ o puzanju pred gospodinom Kurtzom, on je puzao isto tako kao i najčišći divljak među svima njima. Ja nemam pojma o prilikama, reče: te su glave bile glave buntovnika. Nasmijao sam se. To ga je užasnulo. Buntovnici. Kakvo li ću još objašnjenje čuti? Bilo je neprijatelja, zločinaca, radnika - a ovi su bili buntovnici. Te su mi se buntovne glave činile veoma pokorne na svojim motkama. »Ne znate vi kako ovakav život iskušava čovjeka Kurtzova kova«, uzviknu Kurtzov posljednji učenik. »Dobro, a vas?« rekoh. »Ja! Ja! Ja sam jednostavan čovjek. Nemam uzvišenih misli. Ne želim ništa ni od koga. Kako možete mene uspoređivati s...?« Neizrecivi su bili njegovi osjećaji, i iznenada se skršio. »Ne razumijem«, prostenjao je. »Činio sam sve što sam mogao da ga održim na životu, i to je dosta. Ja u svemu ovome nemam udjela. Nemam sposobnosti. Mjesecima nije ovdje bilo ni kapi lijeka, ni zalogaja hrane za bolesnika. Bio je sramno napušten. Ovakav čovjek, s takvim mislima. Sramno! Sramno! Nisam - ja - nisam spavao posljednjih deset noći...« Glas mu se izgubio u mir večeri. Duge su sjene prašume za našeg razgovora kliznule niz brežuljke, daleko, daleko za razrušenu kolibu, za značajan red motki. Sve se to nalazilo u mraku, dok smo mi ondje dolje bili još na suncu, i tok se rijeke ispred čistine ljeskao u mirnoj i zatravljujućoj veličajnosti, između dviju sumornih i zasjenjenih okuka. Na obali ni žive duše. U džungli ni šušnja. Iznenada izbi iza ugla kuće grupa ljudi, kao da su izniknuli iz zemlje. Probijali su se do pasa kroz travu, u zbitoj skupini, noseći između sebe sklepana nosila. Istoga časa u praznini krajobraza vinu se krik, kojega

prodornost probi tihi zrak poput oštre strijele što leti ravno u samo srce zemlje; i kao nekom čarolijom, mrka i turobna prašuma izli u čistinu rijeke ljudskih bića - nagih ljudskih bića - s kopljima u rukama, s lukovima, sa štitovima, bezumnih pogleda i pomamnih pokreta. Žbunje se još malo treslo i trava lelujala, a tada sve zastade u mramornoj tišini, u pozornoj nepomičnosti. »Sad, ako im ne kaže ono pravo, svi smo gotovi«, reče Rus do mene. Čvor se ljudi s nosilima bio također zaustavio, kao okamenjen, na pol puta do parobroda. Iznad ramena nosača vidio sam kako se čovjek u nosilima uspravio u sjedalu, mršav i uzdignute ruke. »Nadajmo se da će čovjek, koji može tako lijepo govoriti o ljubavi općenito, naći i neki poseban razlog da nas ovaj put poštedi«, rekoh. Gorko me jedila besmislena opasnost našega položaja, kao da je biti na milosti toga okrutnog priviđenja bila neka sramotna nužnost. Nisam mogao čuti ni zvuka, ali sam kroz svoj dogled vidio zapovjedno ispruženu mršavu ruku, micanje donje čeljusti i oči te prikaze, kako se tamno sjaje u njezinoj koščatoj glavi, koja je kimala smiješnim trzajima. Kurtz - Kurtz - na njemačkom to znači kratak, zar ne? No, ime mu je odgovaralo kao i sve ostalo u njegovu životu - i smrti. Činio se najmanje dva metra i deset centimetara dugačak. Pokrivač mu je spao i iz njega se pomaljalo njegovo tijelo, bijedno i grozno kao u mrtvačkom pokrovu. Mogao sam mu vidjeti grudni koš u pokretu, uzmahane kosti njegovih ruku. Kao da se od stare bjelokosti oblikovana prilika smrti, u koju je udahnuta duša, grozi rukom nepomičnoj gomili ljudi od tamne i ljeskave bronce. Vidio sam kako razjapljuje usta - to mu je dalo izgled užasne proždrljivosti - kao da je htio proždrijeti sav zrak, svu zemlju, sve ljude pred sobom. Duboki glas doprije nejasno do mene. Mora da je vikao. Iznenada se srušio poleđice. Nosila su se tresla kad su nosači opet posrćući krenuli naprijed, i gotovo u isti čas opazio sam da gomila divljaka nestaje bez ikakva vidljivog povlačenja, kao da ih je prašuma, koja je tako nenadano izbacila ta bića, uvukla ponovo u se kao što se uvlači zrak pri dubokom udisaju. Neki su hodočasnici iza nosila nosili njegovo oružje - dvije lovačke puške, tešku pušku i laku karabinku na bubanj - munje toga bijednog Jupitra. Upravitelj je mrmljao nagnut nad njega u hodu uz njegovu glavu. Spustili su ga na pod u jednoj od malih kabina - znate, mjesta tek za krevet i jedan ili dva stolca za sklapanje. Bili smo donijeli njegovu zakašnjelu poštu, i mnoštvo je razderanih omota i otvorenih pisama bilo

razbacano po njegovu krevetu. Među tim papirima malaksalo je švrljala njegova ruka. Dojmio me se plamen njegovih očiju i smirena iznemoglost njegova lica. Nije to bila toliko iscrpljenost od bolesti. Činilo se da nema bolova. Ta se sjena činila zasićena i mirna, kao da su u njoj svi osjećaji u tom času dosegli svoju puninu. Šušnuo je jednim od pisama i, gledajući mi ravno u oči, rekao: »Drago mi je.« Netko mu je bio pisao o meni. Ponovo su se pojavljivale te posebne preporuke. Zadivio me obujam zvuka što ga je proizveo bez napora, gotovo ne trudeći se da pomakne usnice. Glas! glas! Bio je taman, dubok, zvučan, a činilo se da taj čovjek nije sposoban ni da šapće. Imao je, međutim, još dovoljno snage u sebi - nesumnjivo lažne - da sve nas zamalo dokrajči, kako ćete odmah čuti. Na vratima se bešumno pojavio upravitelj, smjesta sam izišao, a on je za mnom povukao zavjesu. Rus, kojega su hodočasnici znatiželjno promatrali, zurio je na obalu. Pogledao sam u smjeru njegova motrenja. U daljini su se razabirale tamne ljudske pojave u nejasnu promicanju na pozadini crnog ruba prašume, a blizu rijeke stajale su u sunčanu sjaju dvije zagasite spodobe naslonjene na visoka koplja, s divljačkim nakitima za glavu od leopardove kože, ratničke, a ipak dostojanstveno smirene. A zdesna nalijevo osvijetljenom se obalom kretao divlji i predivan lik žene. Hodala je odmjerenim korakom, uvijena u prugasto tkanje s resama, gazeći zemlju ponosno, s tihim zveckanjem i svjetlucanjem barbarskih ukrasa. Visoko je uzdigla glavu; kosa joj počešljana u oblik šljema, do koljena joj mjedeni kolutovi, do lakata narukvice od mjedene žice, grimizna točka na tamnu obrazu, bezbrojne ogrlice od staklenih kuglica oko vrata; čudne stvarčice, amajlije, darovi čarobnjaka, što su visile po njoj, ljeskale se i podrhtavale pri svakom koraku. Mora da je na sebi nosila vrijednost od nekoliko slonovskih kljova. Bila je divlja i krasna, neukrotiva i veličanstvena; u njezinu je promišljenom napredovanju bilo nešto kobno i uzvišeno. A u muku, koji se iznenada oborio na cijeli mračni kraj, na golemu divljinu, činilo se da je motri divovsko tijelo plodnog i tajanstvenog života, zamišljeno, kao da promatra sliku svoje tamne i strastvene duše. Došla je nasuprot parobrodu, zastala nepokretno i okrenula se prema nama. Duga joj je sjena pala do ruba vode. Njezino je lice imalo tragičan i prodoran izraz očajne tuge i tupe boli pomiješane sa strahom od neke odluke koja se stvara, probija. Stajala je i gledala nas bez pokreta, kao da razmišlja o nekoj nedostiživoj svrsi, poput same divljine. Prošla je cijela

minuta, i tada je zakoračila naprijed. Mukli zveket, blijesak žute kovine, pomak resastih nabora, i ona se zaustavi kao da ju je izdalo srce. Mladić do mene zagunđa. Za leđima mi zamrmore hodočasnici. Gledala je sve nas, kao da joj život ovisi o postojanoj čvrstoći pogleda. Iznenada otvori gole ruke i zabaci ih ukočeno nad glavu, kao u nesavladivoj želji da takne nebo, i istog trena srnu na zemlju brze sjene, sunu rijekom i stegnu parobrod u sjenovit zagrljaj. Nad poprištem je lebdjela opasna tišina. Ona se polako okrenula, otišla obalom i izgubila se u džbunju nalijevo. Samo su jednom, prije nego što je nestala, sijevnule na nas njezine oči u polutami šikare. »Da je krenula na palubu, zaista mislim da bih je bio pokušao ustrijeliti«, reče zakrpani čovjek uznemireno. »Posljednja sam dva tjedna svakoga dana stavljao svoj život na kocku da joj spriječim pristup u kuću. Jednog je dana upala i raspirila svađu zbog onih bijednih krpa, što sam ih pokupio u skladištu da njima zakrpam svoju odjeću. Već nisam pristojno izgledao. Ili barem mora da je bilo zbog toga, jer je cijeli sat govorila Kurtzu poput bjesomučnice, pokazujući pokatkad na mene. Ne razumijem narječje ovoga plemena. Na sreću, mislim da se Kurtz toga dana osjećao previše slabo a da bi mu bilo do ičega, inače bi bilo vraga. Ne razumijem... Ne, to je previše za mene. No dobro, sada je sve svršeno.« U tom sam času začuo Kurtzov duboki glas iza zastora: »Mene spasiti - vi mislite spasiti bjelokost. Ma što mi pričate. Spasiti mene! Pa ja sam morao spasiti vas. Vi sada ometate moje zamisli. Bolestan! Bolestan! Nisam opet tako bolestan kako biste vi voljeli vjerovati. Ništa zato. Ja ću već provesti svoje zamisli - vratit ću se. Pokazat ću vam što se može učiniti. Vi s vašim torbarskim pojmovima - vi mi smetate. Ja ću se vratiti. Ja...« Upravitelj iziđe. Počastio me uhvativši me pod ruku i poveo me u stranu. »S njim je vrlo loše, vrlo loše«, rekao je. Smatrao je za potrebno da uzdahne, ali nije mario izigravati tugu dosljedno. »Učinili smo za nj sve što je bilo u našoj moći - zar ne? Ali nema smisla uljepšavati činjenicu da je gospodin Kurtz Društvu nanio više štete nego koristi. Nije uočio da vrijeme još nije zrelo za odlučno djelovanje. Oprezno, oprezno - to je moje načelo. Još moramo biti oprezni. Sad nam je ovaj kraj na neko vrijeme nedostupan. Žalosno! Uglavnom, trgovina će trpjeti. Ne niječem postojanje značajne količine bjelokosti - uglavnom iskopane. Svakako je moramo spasiti - ali gledajte kako je opasan položaj - a zašto? Zato što je način rada pogrešan.«

- »Zar vi to zovete ‘pogrešnim načinom rada’?« zapitao sam promatrajući obalu. »Bez sumnje«, uzviknu on zagrijano. »A vi ne?«... »To uopće nije način rada«, promrmljao sam začas. »Upravo tako«, uskliknuo je. »To sam previdio. Potpuni nedostatak prosuđivanja. Moja je dužnost da ukažem na to na određenu mjestu.« »O«, rekoh, »onaj momak - kako li mu je ime - onaj opekar pripremit će vam veoma čitak izvještaj.« Na tren je bio preneražen. Učinilo mi se da se još nikad nisam nalazio u tako odvratnu društvu i u duhu sam potražio pomoć od Kurtza - sasvim sigurno pomoć. »Ipak mislim da je gospodin Kurtz značajan čovjek«, rekoh naglašeno. Trgnuo se, oborio na mene težak, hladan pogled, rekao veoma mirno: »bio je«, i okrenuo mi leđa. Moj je čas njegove blagonaklonosti prošao; našao sam se odbačen s Kurtzom kao pobornik zamisli za koje vrijeme još nije bilo zrelo: bio sam opasan! Ah! vrijedilo je barem imati mogućnost izbora između mora. Ja sam se zapravo obratio divljini, a ne gospodinu Kurtzu koji je, to sam bio spreman priznati, bio već zapravo pokopan. I na tren mi se učinilo da sam i ja pokopan u golemu grobu punom neizrecivih tajni. Nepodnošljiv mi je teret pritiskao grudi, osjećao sam miris vlažne zemlje, nevidljivu prisutnost pobjedničke izopačenosti, tamu neprozirne noći... Rus me lupnuo po ramenu. Čuo sam ga kako mumlja nešto o »bratu pomorcu - ne bi mogao prikriti - znanje o stvarima koje bi naškodile ugledu gospodina Kurtza«. Čekao sam. Za njega gospodin Kurtz očito nije bio sahranjen; čini mi se da je gospodin Kurtz bio za njega jedan od besmrtnih. »No«, rekoh napokon, »recite. Slučajno sam i ja prijatelj gospodina Kurtza - u nekom smislu.« Prilično je ukočeno izjavio da bi on, kad mi ne bismo bili »istog poziva«, taj predmet zadržao za sebe bez obzira na posljedice. »On je sumnjao da ti bijelci gaje prema njemu otvoreno zle namjere.« »U pravu ste«, rekoh sjetivši se razgovora što sam ga jednom načuo. »Upravitelj misli da bi vas trebalo objesiti.« Ta ga je vijest zabrinula, što me je isprva zabavljalo. »Bit će bolje da se mirno izgubim«, rekao je ozbiljno. »Za Kurtza ne mogu više ništa učiniti, a oni bi ubrzo našli neku izliku. Što ih može spriječiti? Vojnička je postaja petsto kilometara odavde.« »Pa, poštenja mi«, rekoh, »možda bi bilo bolje da odete, ako imate prijatelja među okolnim urođenicima.« »Mnoštvo«, reče. »Oni su priprosti ljudi - a znate da ja ne tražim ništa.« Stajao je grizući usnu, a tada će: »Ne želim nikakva zla ovim bijelcima, ali, naravno, mislio sam o ugledu gospodina Kurtza - no vi ste

brat pomorac i...« »Dobro«, rekoh nakon stanke. »Sa mnom je ugled gospodina Kurtza siguran.« Nisam znao koliko je istine bilo u mojim riječima. Obavijestio me, spustivši glas, da je Kurtz zapovjedio napad na parobrod. »Katkada mu je bila nepodnošljiva pomisao da će ga otpremiti - a onda opet... Ali ja ne shvaćam te stvari. Ja sam jednostavan čovjek. Mislio je da će vas to prestrašiti - da ćete odustati smatrajući da je mrtav. Nisam ga mogao zaustaviti. O, prošli mi je mjesec bio strahovit...« »Vrlo dobro«, rekoh, »on je sada zbrinut.« »Da--a-a«, promrmljao je, očito ne posve uvjeren. »Hvala«, rekoh, »otvorit ću četvore oči.« »Ali ni riječi, ha?« zabrinuto je naglasio. »Bilo bi pogubno po njegov ugled ako itko ovdje...« S velikom sam ozbiljnošću obećao potpunu šutnju. »Tu me blizu čekaju tri crnca s kanoom. Odoh. Biste li mi mogli dati nekoliko naboja za MartiniHenry pušku?« Mogao sam i dao sam mu ih s doličnom skrovitošću. Namignuvši mi poslužio se šakom moga duhana. »Među pomorcima - znate - dobar engleski duhan.« Na vratima se kormilarnice okrenuo. - »Čujte, nemate li možda par cipela kojih biste se mogli odreći?« Podignuo je jednu nogu. »Gledajte.« Donovi su mu bili vezani na bose noge zauzlanim špagama poput sandala. Iščeprkao sam jedne stare cipele, koje je ogledao s divljenjem prije nego što ih je strpao pod lijevu ruku. Jedan mu je od džepova (tamnocrveni) nabrekao od naboja, iz drugog (tamnoplavog) virilo je Towsonovo »Razmatranje«, itd. itd. Naoko se smatrao odlično opremljenim za ponovni susret s divljinom. »Ah! Nikada više neću sresti takva čovjeka, nikada! Trebalo je da ga čujete kad krasnoslovi pjesme - a rekao mi je da su njegove vlastite. Pjesme!« Pri sjećanju na te užitke zakolutao je očima. »Oh, on je obogatio moj um!« »Zbogom«, rekoh. Rukovali smo se, i on nestade u noć. Katkada se pitam jesam li ga zaista vidio - je li bilo moguće sresti takvu pojavu!... Kad sam se nešto poslije ponoći probudio, sjetio sam se njegova upozorenja i nagovještaja opasnosti, koje se u zvjezdanom mraku činilo dovoljno stvarno da me podigne na noge kako bih se ogledao. Na brežuljku je gorjela velika vatra, svjetlo je palucalo na nakrivljenu uglu postaje. Jedan od posrednika sa stražom od nekoliko naših crnaca, oboružanih u tu svrhu, stražario je kod bjelokosti; ali duboko u prašumi pokazivali su titravi crveni bljeskovi, koji kao da su tonuli u zemlju i izbijali iz nje između zbrkanih stupova snažne crnine, točno mjesto logora u kojemu su obožavatelji

gospodina Kurtza tjeskobno bdjeli. Jednolično je udaranje velikog bubnja ispunjalo zrak prigušenim potresima i upornim treperenjem. Iz crnog, beživotnog zida prašume dopirao je neprekidan, zaglušni šum mnogih ljudi, koji su svaki za se pjevali neka kobna čaranja, baš kao što zujanje pčela dopire iz košnice, i imao je čudno, uspavljujuće djelovanje na moja napol razbuđena osjetila. Mislim da sam zadrijemao naslonjen na ogradu, dok me nenadani prolom urlika, silna provala suzdržavane i tajanstvene mahnitosti nije probudila u zbunjeno začuđenje. Umuklo je iznenada, a muklo se brujanje nastavilo djelujući kao čujna i umirujuća tišina. Nemarno sam zavirio u malu kabinu. Svjetlo je gorjelo, ali gospodina Kurtza nije bilo. Bio bih digao viku, mislim, da sam vjerovao svojim očima. Ali isprva im nisam vjerovao - činilo se tako nemoguće. Činjenica je da sam bio obeshrabren od pukoga slijepog straha, čistog nestvarnog užasa, koji nije bio povezan ni s kakvim jasnim obrisom fizičke opasnosti. Ono što je tom osjećaju dalo takvu premoć bio je - kako bih to odredio? - moralni potres koji sam pretrpio, kao da je neočekivano na mene bilo bačeno nešto posve čudovišno, misli nesnosno, a duši mrsko. To je naravno trajalo sićušni djelić sekunde, a onda je prisni osjećaj obične, smrtonosne opasnosti, mogućnosti iznenadnog pokolja i krvoprolića ili nečega takvog, što sam vidio gdje prijeti, bio posve ugodan i umirivao je. Umirio me, zapravo, toliko da nisam dignuo uzbunu. Na metar do mene spavao je na stolcu na palubi jedan posrednik, zakopčan u dugi kaput. Urlici ga nisu probudili; malo je hrkao; prepustio sam ga njegovu spavanju i skočio na obalu. Nisam izdao gospodina Kurtza - bilo je određeno da ga nikada neću izdati - bilo je pisano da ću ostati vjeran mori svoga izbora. S tom sam se sjenom htio sam pozabaviti - i do danas ne znam zašto sam bio ljubomoran da ma s kim podijelim osebujnu crnoću toga iskustva. Čim sam se našao na obali, vidio sam trag - širok put kroz travu. Sjećam se veselja s kojim sam sam sebi rekao: »On ne može hodati - puže na sve četiri - imam ga.« Trava je bila vlažna od rose. Hodao sam brzo, stegnutih pesti. Čini mi se da sam imao neke mutne namjere da se oborim na njega i dobro ga izlemam. Ne znam. Imao sam neke glupe misli. Stara se pletačica s mačkom nametala mome sjećanju kao posve neprikladna osoba za početak takva razvoja događaja. Vidio sam kako niz hodočasnika šiba zrak olovom iz winčesterki prislonjenih o bok. Mislio sam da se nikada neću

vratiti parobrodu, i zamišljao sam se kako sam i nenaoružan dočekujem u prašumi duboku starost. Znate - takve luckaste misli. I sjećam se da sam udaranje svoga srca pobrkao s udaranjem bubnja, i razveselila me njegova mirna pravilnost. Držao sam se, ipak, utrine - zatim zastao da osluhnem. Noć je bila vrlo čista; tamnomodro prostranstvo, što iskri rosom i zvjezdanim sjajem, u kojemu mukom miruju crni predmeti. Činilo mi se da vidim neko kretanje pred sobom. Te sam noći bio čudnovato samosvjestan. Zapravo sam napustio utrinu i potrčao u široku polukrugu (čak vjerujem da sam hihotao) da zađem pred to micanje, to kretanje koje sam vidio - ako sam uopće išta vidio. Nadmudrivao sam Kurtza, kao da je to dječačka igra. Naletio sam na nj i, da me nije čuo gdje dolazim i ustao na vrijeme, bio bih i pao preko njega. Podigao se, nesiguran, dugačak, blijed, nejasan, kao para što ju je izdahnula zemlja, i lagano se ljuljao preda mnom, taman i tih; a za mojim su leđima iskrsavali ognjevi između drveća i mrmor je mnogih glasova izvirao iz prašume. Pametno sam mu presjekao put, ali kad sam licem u lice s njim došao nekako k sebi, uočio sam opasnost u njezinim pravim razmjerima. Nije ona ni izdaleka prošla. Pretpostavimo da počne vikati? Iako se jedva držao na nogama, bilo je još dosta krepkosti u njegovu glasu. »Odlazite - sakrijte se«, jakim će glasom. Bilo je to strašno. Ogledao sam se. Do najbližeg ognja bilo je samo deset metara. Uspravila se jedna crna pojava i zakoračila dugim crnim nogama, uzmahanih crnih ruku, iza nje jar plamena. Na glavi je imala rogove - mislim rogove antilope. Bez sumnje neki vrač, neki čarobnjak, i doimao se prilično sotonski. »Znate li što radite?« prošaptah. »Posve«, odgovori uzdižući glas za tu jednu riječ. Zvučala mi je udaljeno i glasno, kao doziv kroz doglasalo. Ako započne svađu, propali smo, pomislih. Ovo nesumnjivo nije bio slučaj za pesničenje, čak i da nisam osjećao vrlo prirodnu nesklonost da istučem tu sjenu - to lutajuće i mučeno nešto. »Propast ćete«, rekoh, »sasvim propasti.« Znate, čovjek katkada dobije takav blijesak nadahnuća. Ja jesam rekao pravu riječ, iako zapravo nije mogao propasti dublje nego što je bio u tom istom trenu, kad su se stvarali temelji naše prisnosti - da traju - da traju - čak do kraja - pa i preko njega. »Imao sam silne zamisli«, promrmlja neodlučno. »Da«, rekoh, »ali ako pokušate vikati, razmrskat ću vam glavu...« U blizini ni kamena ni štapa. »Zadavit ću vas«, ispravio sam se. »Bio sam na pragu velikih stvari«, branio se on čeznutljivim glasom punim tuge, od kojega mi

se stinula krv u žilama. »A sada zbog ovoga glupog nitkova...« »Vaš je uspjeh u Evropi siguran u svakom slučaju«, izjavio sam pouzdano. Shvaćate li, nisam ga htio zadaviti - a i mala bi od toga bila korist. Pokušao sam slomiti opčinjenost - tešku, nijemu opčinjenost divljinom, koja kao da ga je privlačila na svoje nemilosrdne grudi buđenjem zaboravljenih i divljih poziva, podsjećanjem na zadovoljene i čudesne strasti. Samo to ga je, bio sam uvjeren, pognalo van do ruba prašume, do džungle, prema blijesku ognjeva, udaranju bubnjeva, jednoličnom mrmoru kobnih čaranja; samo to je zavelo njegovu neobuzdanu dušu preko granica dopuštenih htijenja. I, ne vidite li, užas položaja nije bio u udaranju po glavi - iako sam imao veoma živ osjećaj i te opasnosti - nego u tome da sam morao izići na kraj sa stvorom kojemu se nisam mogao obratiti u ime ničega uzvišenog ili niskog. Morao sam, baš kao crnci, izazvati u njemu njega samoga - njegovu vlastitu pobjedonosnu i nevjerojatnu pokvarenost. Ništa nije bilo ni iznad ni ispod njega, i ja sam to znao. On se istrgnuo zemlji. Đavo ga odnio! On je i samu zemlju rastrgao u komadiće. Bio je sam, i ja pred njim nisam znao stojim li na zemlji ili lebdim u zraku. Prenio sam vam što smo govorili - ponavljajući rečenice što smo ih izgovorili - ali kakva korist? Bile su to obične svakodnevne riječi - znani, nejasni glasovi što se izmjenjuju svakoga novog dana života. Kao da je to važno! U mom se duhu iza njih nalazio strahotni nagovještaj riječi čuvenih u snu, rečenica izgovorenih u mori. Duša! Ako se ikada itko borio s dušom, ja sam taj. A nisam se prepirao s luđakom. Vjerovali mi ili ne, njegov je duh bio posve bistar - istina, usredotočen sam na sebe s užasnom žestinom, ali bistar; i u njemu su bili moji jedini izgledi - izuzevši, naravno, ubijanje odmah, na mjestu, što nije bilo tako pogodno, zbog neizbježne buke. Ali njegova je duša bila luda. Sama u divljini zagledala se u sebe i, nebesa mi! poludila je, kad vam kažem. Ja sam - vjerojatno zbog svojih grijeha - morao proći kušnju i sam se u nju zagledati. Nikakva rječitost ne bi mogla spržiti vjeru čovjeka u čovječanstvo poput njegova konačnog izljeva iskrenosti. On se borio i sa sobom. Vidio sam to - čuo. Vidio sam nerazjašnjivu tajnu duše, koja nije poznavala suzdržavanja ni vjere, a ni straha, nego se slijepo nosila sama sa sobom. Nisam izgubio glavu, ali kad sam ga napokon ispružio na ležaljci, otro sam čelo, a noge su mi se tresle kao da sam niz onaj brežuljak donio pola tone na svojim leđima. A ja sam ga samo podupirao, njegova koščata ruka oko moga vrata - a nije bio mnogo teži od djeteta.

Kad smo sutradan u podne krenuli, bio sam neprestano živo svjestan prisutnosti gomile iza zavjese drveća, i ona ponovo izbije iz prašume, ispuni čistinu, pokrije pristranak mnoštvom nagih, uzdahtalih, drhtavih, brončanih tjelesa. Malo sam otplovio uzvodno, tada okrenuo niz struju, i dvije su tisuće očiju slijedile kretanje pljuskavog, burnog, razjarenoga riječnog zloduha koji je šibao vodu svojim strahovitim repom i izdisao crni dim. Pred prvim redom uz rijeku tri su se čovjeka, namazana jarkocrvenom zemljom od glave do pete, nemirno šepirila amo-tamo. Kad smo ponovo došli u ravninu s njima, okrenuli su se k rijeci, zatoptali nogama, kimnuli svojim rogatim glavama, potresli svoja skrletna tjelesa; razjarenom su riječnom zloduhu zaprijetili kitom crnog perja, šugavom kožom s visećim repom, nečim nalik na osušenu tikvu; na mahove bi zajedno uzviknuli nizove neobičnih riječi, koje nisu bile nalik ni na kakav glas ljudskoga govora; a duboki žamori gomile, nenadano prekinuti, bili su kao odgovori u nekoj đavolskoj litaniji. Bili smo unijeli Kurtza u kormilarnicu: ondje je bilo zračnije. Ležeći na počivaljci zurio je kroz otvoren kapak. U mnoštvu se ljudskih tjelesa pojavi vir, i žena visoko počešljane kose i potamnjelih obraza srne na sam rub rijeke. Ispružila je ruke, zaviknula nešto, i sav taj divlji puk prihvati povik u burnom zboru razgovijetnog, brzog govora bez daha. »Razumijete li ovo?« zapitao sam. I dalje je gledao kraj mene plamenim, čeznutljivim pogledom, s pomiješanim izrazom sjete i mržnje. Nije odgovorio, ali sam vidio smiješak, smiješak neobjašnjiva značenja na njegovim usnama, koje su se tren kasnije grčevito zatrzale. »Razumijem li?« reče polagano, dahćući, kao da mu je neka natprirodna snaga iščupala te riječi. Povukao sam uzicu zviždaljke, a učinio sam to zato jer sam vidio da hodočasnici na palubi izvlače svoje puške s izrazom očekivanja vesele zabave. Na iznenadni urlik tim naguranim mnoštvom tjelesa prostruji užas od straha. »Nemojte! Nemojte! Strašite ih!« uzviknu razočarano netko na palubi. Potezao sam vrpcu. Raspršili su se i potrčali. Skakali su, puzali, skretali, izmicali letećem užasu zvuka. Tri su crvena momka pala potrbuške, licem na obali, kao da su bili ustrijeljeni. Jedino barbarska i veličanstvena žena nije ni okom trepnula i tragično je pružala svoje gole ruke za nama nad nujnom i ljeskavom rijekom.

I tada je ona glupa gomila na palubi započela svoju nevinu zabavu i od dima nisam više ništa vidio. Smeđa je rijeka snažno kuljala iz srca tame, noseći nas prema moru brzinom dvostrukom od one kojom smo plovili uzvodno; i Kurtzov je život istjecao hitro; otječući, otječući iz njegova srca u more nesmiljena vremena. Upravitelj je bio vrlo miran, sada nije imao važnih briga, shvatio nas je obojicu jednim pogledom, zadovoljnim i punim razumijevanja: »stvar« je završila kako se samo moglo poželjeti. Vidio sam približavanje vremena u kojemu ću od pobornika »pogrešnog načina rada« preostati samo ja. Hodočasnici su me gledali s negodovanjem. Ja sam, da tako kažem, bio uvršten među mrtve. Čudno kako sam se pomirio s tim nepredviđenim društvom, tim izborom mora koje su mi bile nametnute u ovoj mračnoj zemlji napadnutoj od tih zlih i pohlepnih utvara. Kurtz je govorio. Glas! Kakav glas! Do kraja je zvonio duboko. Nadživio je njegovu snagu, da veličajnim zastorima rječitosti sakrije jalovu tamu njegova srca. O, mučio se on! mučio! Sada su sjenovite prilike ovladale prostranstvima njegova umornog mozga - slike su se bogatstva i slave pokorno okretale oko njegova neugasivog dara plemenitog i uzvišenog izražavanja. Moja buduća, moja postaja, moj životni put, moje zamisli - to su bili poticaji za prigodne provale plemenitih osjećaja. Sjena izvornoga Kurtza posjećivala je postelju šuplje patvorine, kojoj je sudbina bila da zamalo bude pokopana u utrobu prastare zemlje. Ali i đavolska ljubav i nezemaljska mržnja prozretih tajni svojatale su tu dušu natopljenu istinskim osjećajima, lakomu na lažnu slavu, nestvarnu odličnost i sve prividne uspjehe i moći. »Katkada je bio djetinjast do stupnja dostojnog preziranja. Želio je da ga na povratku iz nekoga sablasnog Niotkuda, gdje je namjeravao stvoriti velika djela, na željezničkoj stanici dočekaju kraljevi. »Pokažite im da u vama ima nešto što zaista vrijedi, i priznanje će vaših sposobnosti biti neograničeno«, rekao bi. »Naravno, uvijek se morate pobrinuti za pobude - ispravne pobude - uvijek.« Dugi tokovi, nalik jednom te istom toku, jednolične, posve jednake okuke klizile su kraj parobroda, a mnoštvo je stoljetnih stabala strpljivo gledalo taj prljavi djelić nekoga drugog svijeta, vjesnika mijene, osvajanja, trgovine, krvoprolića, blagodati. Gledao sam preda se - kormilario sam. »Zatvorite kapak«, jednog će dana Kurtz

iznenada, »ne mogu to gledati.« Učinih tako. Muk. »Oh, ali ja ću ipak skršiti tvoje srce!« doviknuo je nevidljivoj divljini. Zapeli smo u kvaru - kako sam i očekivao - i zbog popravka morali raspremiti brod na vršku jednog otoka. Taj je zastoj bio prvi događaj koji je pokolebao Kurtzovu sigurnost. Jednog mi je jutra dao svežanj papira i jednu fotografiju - sve povezano vezicom cipele. »Čuvajte mi ovo«, rekao je. »Taj je štetni glupan (mislio je time upravitelja) kadar zavirivati u moje stvari dok ne gledam.« Vidio sam ga poslije podne. Ležao je poleđuške zatvorenih očiju, i ja sam se tiho povukao, ali sam čuo da šapće: »Ispravno živjeti, a umrijeti, umrijeti...« Slušao sam. Ništa više. Je li on u snu vježbao neki govor, ili je to bila rečenica iz nekog novinskog članka? On je prije pisao za novine i namjeravao je nastaviti »u svrhu širenja mojih shvaćanja. To je dužnost.« Neprodorna je bila njegova tama. Gledao sam ga kao što zirkate na čovjeka što leži na dnu ponora koji sunce nikada ne obasja. Ali nisam mu mogao posvetiti mnogo vremena. Pomagao sam strojaru da rastavi šupljikave stubline, izravna svinutu prijenosnu polugu i druge sitnice. Živio sam u paklenskoj zbrci rđe, strugotina, zavrtanja, matica, zavijača vijaka, čekića, zapinjača: stvari koje mrzim, jer s njima nemam uspjeha. Brinuo sam se za mali viganj što smo ga na sreću imali na brodu; umorno sam se kinjio u nevrijednoj gomili gvožđa, osim ako me nisu s nogu oborili malarični napadi. Jedne večeri, kad sam ulazio sa svijećom, žacnule su me njegove pomalo plašljive riječi: »Ja ovdje ležim u mraku i čekam smrt.« Svjetlo mu je bilo pedalj pred očima. Prisilio sam se da promrmljam: »Ah, glupost!« i stajao sam nad njim kao sleđen. Nikada prije nisam vidio ništa slično promjeni koja je zadesila crte njegova lica, a nadam se da i neću. A ne, nisam bio ganut. Bio sam zapanjen. Kao da je spala neka koprena. Vidio sam na tome bjelokosnom licu izraz mrka ponosa, nemilosrdne sile, kukavna užasa - izraz snažnog i beznadnog očaja. Je li on u tom odsudnom trenutku potpune spoznaje proživio još jednom svoj život u svakoj pojedinosti čežnje, iskušenja i podavanja? Šapatom je zavapio nekom priviđenju, nekoj tlapnji - dvaput je zavapio, vapajem koji jedva da je bio nešto više od daha: »O, užasa! O, užasa!« Udunuo sam svijeću i izišao iz kajite. Hodočasnici su večerali u blagovaonici i ja sam sjeo nasuprot upravitelju. On mi je dobacio upitni

pogled, koji sam s uspjehom previdio. Naslonio se, miran, s onim svojim posebnim smiješkom što zatvara neizrecive dubine njegove zloće. Na svjetiljku, na stolnjak, na naše ruke i lica rušio se neprekidan pljusak mušica. Nenadano upraviteljev dječak promoli svoju drzovitu crnu glavu u dovratak i reče s prizvukom nemilosrdnog prezira: »Gospodin Kurtz - on mrtav.« Svi hodočasnici izjure da vide. Ja sam ostao i dalje večerao. Vjerujem da su me smatrali za nečovječno bešćutna. Ali nisam pojeo mnogo. Bila je ondje svjetiljka - svjetlo, zar ne znate - a vani je bilo neugodno, odvratno, mračno. Više se nisam približio tome izvanrednom čovjeku, koji je osudio pustolovine svoje duše na ovoj zemlji. Glas je iščezao. Što je preostalo? Ja, naravno, znam da su sutradan hodočasnici sahranili nešto u blatnu jamu. A onda su zamalo sahranili i mene. Međutim, kako vidite, nisam se tada i ondje pridružio Kurtzu. Nisam. Ostao sam da prosanjam moru do kraja i još jednom pokažem svoju odanost Kurtzu. Sudbina. Moja sudbina! Šaljiva li je stvar život - taj tajanstveni sklop nemilosrdne logike - s jalovom svrhom. Najviše čemu se možete od njega nadati jest neka spoznaja o samom sebi - koja dolazi prekasno - žetva neugasivih kajanja. Ja sam se nosio sa smrću. To je najnezanimljivija borba što je možete zamisliti. Zbiva se u neopipljivoj sivoći, ništa pod vama, ništa oko vas, bez promatrača, bez buke, bez slave, bez žudnje za pobjedom, bez velikog straha od poraza, u nezdravu ugođaju mlake sumnjičavosti, bez snažne vjere u vlastito pravo, a još manje u pravo vašeg suparnika. Ako je oblik krajnje spoznaje takav, onda je život veća zagonetka nego što neki od nas misle. Od posljednje prilike da izreknem osudu dijelila me debljina vlasi, i s poniženjem sam otkrio da vjerojatno ne bih imao ništa reći. Zato tvrdim da je Kurtz bio - jedinstven čovjek. On je imao nešto reći. On je to izrekao. Otkako sam i sam zavirio preko ruba, bolje razumijem njegov pogled, koji nije mogao vidjeti plamičak svijeće, ali je bio dovoljno širok da obuhvati čitav svemir, dovoljno probojan da progleda sva srca što kucaju u tami. On je sve sabrao - on je prosudio. »O užasa!« Bio je jedinstven čovjek. Napokon, to je bio izraz neke vrste vjerovanja; imao je iskrenosti, imao je uvjerenja, imao je taj šapat, potresni zvuk pobune, imao je grozno obličje na tren viđene istine - čudnu mješavinu čežnje i mržnje. A ono čega se najbolje sjećam nije moja muka - priviđenje sivoće bez oblika, ispunjene fizičkom boli, i bezbrižno preziranje prolaznosti svega - čak i te boli. Ne!

Čini se da sam ja proživio njegov kraj. Istina, on je načinio taj posljednji korak, prekoračio je rub, dok je meni bilo dopušteno da povučem svoju neodlučnu nogu. I možda je u tome sva razlika; možda su sva mudrost, i sva istina, i sva iskrenost zbijene u taj neznatan djelić vremena u kojemu mi prekoračujemo prag nevidljivog. Možda! Volim misliti da moje prosuđivanje svega ne bi bila riječ bezbrižnog prezira. Radije njegov vapaj - mnogo radije! Bilo je to očitovanje, pobjeda ćudoređa plaćena bezbrojnim porazima, gnusnim užasima, odvratnim zadovoljstvima. Ali pobjeda! Eto, zato sam Kurtzu ostao vjeran do kraja, pa i preko njega, kad sam nakon dugog vremena još jednom čuo ne njegov glas, nego odjek njegove veličanstvene rječitosti, koji je na mene nahrupio iz duše providno čiste poput gorskog kristala. No nisu me sahranili, iako postoji stanovit dio vremena kojega se sjećam mutno, s gadljivim čuđenjem, poput puta kroz neki neshvatljiv svijet koji nije sadržavao ni nade ni želje. Opet sam se našao u grobnom gradu, mrzeći i pogled na ljude koji su se žurili ulicama da ugrabe jedan od drugoga malo novca, da proždru svoju nevaljalu hranu, da poloču svoje nezdravo pivo, da sanjaju svoje nevažne i budalaste snove. Zadirali su u moje misli. Bili su uljezi, i njihovo je znanje o životu bilo za mene laž koja razdražuje, jer sam pouzdano osjećao da oni ne mogu nikako znati ono što znam ja. Njihovo držanje, jednostavno - držanje običnih pojedinaca koji idu svojim poslom, uvjereni u potpunu sigurnost, vrijeđalo me poput nečuvena gizdanja ludosti pred licem opasnosti koju ne može shvatiti. Nisam imao nikakve osobite želje da ih prosvijetlim, ali sam se s mukom suzdržavao da im se ne nasmijem u lice puno glupe važnosti. Rekao bih da u to vrijeme nisam bio posve zdrav. Teturao sam ulicama - morao sam srediti razne poslove - i gorko se cerio posve pristojnim osobama. Priznajem da je moje ponašanje bilo neoprostivo, ali tih sam dana vrlo često imao vrućicu. Nastojanja moje drage tete da »me odnjeguje do zdravlja« činila su se posve besmislena. Nije moja snaga trebala njege, već je moja mašta trebala umirenja. Čuvao sam svežanj papira što mi ga je bio dao Kurtz, ne znajući točno što bih s njima. Majka mu je nedavno umrla. Uz nju je, kako su mi rekli, bdjela njegova Buduća. Jednog me dana posjetio glatko obrijan čovjek službena držanja i zlatom obrubljenih naočari raspitujući se, isprva izdaleka a poslije udvorno ustrajno, o, što je on ljubazno nazvao, nekim »ispravama«. Nisam bio iznenađen jer sam s upraviteljem, ondje vani, imao dvije svađe o tom predmetu. Odbio sam da dam ma i najmanji

komadić papira iz toga zamotka, i jednak sam stav zauzeo i prema čovjeku s naočarima. Naposljetku je počeo prikriveno prijetiti i zagrijano je dokazivao da Društvo ima pravo na svaki podatak o svojim »područjima«. Pa reče: »Znanje gospodina Kurtza o neistraženim područjima nužno mora da je bilo opsežno i osebujno - zahvaljujući njegovim velikim sposobnostima i žaljenja vrijednim prilikama u koje je bio upućen; stoga... »Uvjerio sam ga da se znanje gospodina Kurtza, ma kako opsežno ono bilo, nije ticalo pitanja trgovine ili uprave. Tada je zazvao ime nauke. »Bio bi neprocjenjiv gubitak kad« itd. itd. Ponudio sam mu izvještaj o »Zatiranju divljačkih običaja«, od kojega sam otrgnuo onaj dodatak. Željno ga je zgrabio, ali je na kraju prezirno frknuo nosom. »To nije ono što smo imali pravo očekivati!« Napomenuo je. »Ne očekujte ništa više«, rekoh. »Ostalo su samo osobna pisma.« Povukao se nakon neke prijetnje pravnim postupkom i više ga nisam vidio; ali poslije dva dana pojavio se drugi čovo, koji se nazivao Kurtzovim bratićem. Želio je svakako da čuje sve potankosti o posljednjim trenucima svoga dragog rođaka. Slučajno mi je dao do znanja da je Kurtz u biti bio veliki glazbenik. »Imao je preduvjeta za velik uspjeh«, reče čovjek koji je, vjerujem, bio orguljaš, duge sijede kose zabačene preko zamaštena ovratnika kaputa. Nisam imao razloga posumnjati u njegovu izjavu, i dan-danas ne mogu reći što je bilo Kurtzovo zanimanje, je li ga ikada imao - koja je njegova darovitost bila najjača. Smatrao sam ga za slikara koji je pisao za novine, ili novinara koji je znao slikati - ali čak mi ni rođak (koji je za vrijeme razgovora šmrkao burmut) nije mogao reći točno što je Kurtz bio. Bio je sveobuhvatan veleum - u tome sam se složio sa starcem koji se nato useknuo u veliki pamučni rupčić i povukao u djetinjastom uzbuđenju, odnoseći neka obiteljska pisma i nevažne pribilješke. Napokon se pojavio neki novinar, koji je želio saznati nešto o sudbini svoga »dragog druga«. Taj me posjetilac obavijestio kako je pravo polje Kurtzova djelovanja trebalo da bude politika »za široke slojeve«. Imao je ravne čupave obrve, kratko podšišanu kuštravu kosu, monokl na širokoj vrpci i razgovorljivo je priznao svoje uvjerenje da Kurtz uopće nije znao pisati, »ali, nebesa! Kako li je taj čovjek znao govoriti! On je zanosio velike skupove. Imao je vjeru - razumijete li? - imao je onu pravu vjeru. Mogao je povjerovati u bilo što - što god. Bio bi sjajan vođa neke neumjerene stranke.« »Kakve stranke?« zapitao sam. »Bilo kakve«, odgovori on. »On je bio - bio - neumjerenjak.« Zar to nije i moje mišljenje?

Suglasio sam se. Je li meni poznato, zapita on s iznenadnim blijeskom radoznalosti, »što li ga je to navelo da ode onamo?« »Da«, rekao sam i smjesta mu uručio onaj glasoviti Izvještaj da ga tiska ako smatra za shodno. Užurbano ga je prelistao, mumljajući cijelo vrijeme, prosudio da »zadovoljava« i izgubio se sa svojim plijenom. »Tako sam na kraju ostao s tankim snopom pisama i fotografijom djevojke. Činila mi se lijepom - mislim, izraz lica joj je zračio ljepotom. Znam da se i sunčana svjetlost može natjerati na laž, ali ste osjećali da nikakvo baratanje svjetlom i držanjem ne bi moglo dati njezinim crtama onu finu sjenu istinoljublja. Činila se spremna da sluša bez duševne uzdržljivosti, bez sumnjičavosti, bez ijedne sebične misli. Zaključio sam da ću otići i vratiti joj njezinu sliku i pisma. Radoznalost? Da; a možda i jedan drugi osjećaj. Sve što je bilo Kurtzovo zauvijek je prošlo kroz moje ruke: njegova duša, njegovo tijelo, njegova postaja, njegove zamisli, njegova bjelokost, njegov životni put. Preostali su još samo sjećanje na njega i njegova Buduća - a ja sam i to želio nekako predati prošlosti, izručiti osobno sve njegovo što je još bilo kod mene onom zaboravu koji je posljednja riječ naše opće sudbine. Ne opravdavam se. Nisam imao jasne predodžbe o tome što zapravo hoću. Možda je to bio poziv nesvjesne odanosti, ili ispunjenje jedne od onih podrugljivih potreba koje se kriju u činjenicama ljudskog postojanja. Ne znam. Ne mogu reći. Ali otišao sam. Mislio sam da je uspomena na njega poput onih drugih uspomena na mrtve, koje se gomilaju u životu svakoga čovjeka - u mozgu nejasni utisci sjena koje su na nj pale u svome brzom i nepovratnom putu; ali pred visokim i teškim vratima, među visokim kućama ulice tihe i dostojne poput dobro održavane staze na nekom groblju, prividio mi se on na nosilima, proždrljivo otvarajući usta, kao da će progutati cijelu zemlju sa svim njezinim ljudstvom. Živio je tada preda mnom; bio je isto tako stvaran kao bilo kada prije - sablast pohlepna na sjajnu vanjštinu, na užasnu stvarnost; sablast tamnija od sjene noći, i plemenito uvijena u plašteve divotne rječitosti. Priviđenje kao da je ušlo sa mnom u kuću - nosila, sablasni nosači, divlja gomila pokornih obožavalaca, sumrak prašume, ljeskanje rijeke između mračnih okuka, kucaj bubnja, pravilan i prigušen kao bilo - bilo srca nepobjedive tmine. Bio je to za divljinu čas slavlja, neodoljiv i osvetnički nasrtaj koji ću, kako mi se činilo, morati zaustaviti sam, za spas druge duše. I sjećanje na ono što sam čuo kako on govori ondje, daleko, dok

su se za mojim leđima u sjaju ognjeva komešale rogate pojave, te mi se isprekidane rečenice vrate, i ponovo su se čule u svojoj kobnoj i zastrašujućoj jednostavnosti. Sjetio sam se njegova kukavnog moljakanja, njegovih kukavnih grožnji, orijaškog raspona njegovih zlih požuda, zloće, patnje, razularene tjeskobe njegove duše. A kasnije mi se pričinilo kao da vidim njegovu pribranu tromost, kad je jednog dana rekao: »Sada je ovo brdo bjelokosti zaista moje. Društvo ga nije platilo. Ja sam je sakupio sam neprestano noseći glavu u torbi. Bojim se da će je ipak pokušati svojatati. Hm. Ovo je težak slučaj. Što mislite što bi trebalo da uradim - da se oduprem? Ha? Ja želim samo pravdu...« Želio je samo pravdu - samo pravdu. Pozvonio sam na vratima od mahagonija na prvom katu i, dok sam čekao, kao da je zurio u mene iz ulaštene površine - zurio onim širokim i neizmjernim pogledom koji obuhvaća, osuđuje i mrzi čitav svemir. Učinilo mi se da čujem prošaptani vapaj: »O, užasa! O, užasa!« Mračilo se. Morao sam čekati u visokoj sobi za primanje sa tri velika prozora od poda do stropa, kao tri svijetla i zastrta stupa. Pozlaćene zavinute noge i hrptovi pokućstva sjali su se u nejasnim krivinama. Visoki mramorni kamin imao je hladnu bjelinu spomenika. U kutu je stajao raskošan velik glasovir s tamnim odsjevima na ravnim plohama kao sumoran i ulašten sarkofag. Visoka se vrata otvore - zatvore. Ustao sam. Prišla je, sva u crnom, blijeda glava lebdjela je prema meni u sumraku. Bila je u koroti. Od njegove je smrti prošlo više od godine dana, prije više od godine dana stigla je vijest; činila se kao da će pamtiti i žaliti zauvijek. Uzela je obje moje ruke u svoje i promrmljala: »Čula sam da ćete doći.« Opazio sam da nije vrlo mlada - mislim nedorasla. Imala je zrelu moć vjernosti, vjere, patnje. Pričini mi se da se u sobi smračilo, kao da je sve tužno svjetlo oblačne večeri našlo utočište na njezinu čelu. Ta svijetla kosa, to blijedo lice, to čisto čelo činili su se zaokruženi nekim pepeljastim vijencem svjetla iz kojega su me gledale tamne oči. Njihov je pogled bio prostodušan, dubok, pouzdan i povjerljiv. Držala je tu pretužnu glavu kao da se ponosi tom tugom, kao da bi htjela reći: Ja, samo ja znam tugovati za njim onako kako on zaslužuje. Ali još dok smo se rukovali, na njezino lice sade takav izraz strahovita očaja da sam uvidio kako je ona od onih stvorova koji nisu igračke vremena. Za nju je on umro tek jučer. I, bogami, dojam je bio tako jak te se i meni pričinilo da je umro tek jučer - ne, upravo toga časa. Vidio sam nju i njega u istom trenu - njegovu smrt i njezinu tugu

- vidio sam njezinu tugu baš u času njegove smrti. Razumijete li? Vidio sam ih zajedno - čuo sam ih zajedno. Rekla je, s dubokim uzdahom: »Ja sam preživjela«, dok se meni činilo da u svojim napetim ušima čujem jasno, pomiješano s njezinim zvukom očajnog žaljenja, završni šapat njegove vječne osude. Zapitao sam se što radim ondje, s osjećajem bezumna straha u svom srcu, kao da sam zabunom upao u područje okrutnih i besmislenih tajni koje čovjek ne smije vidjeti. Kretnjom me je pozvala da sjednem. Sjeli smo. Obzirno sam položio zamotak na stolić i ona je na nj stavila svoju ruku... »Dobro ste ga poznavali«, promrmljala je nakon trenutka žalobne tišine. »Ondje se prisnost brzo razvija«, rekoh. »Poznavao sam ga toliko koliko jedan čovjek može poznavati drugoga.« »I divili ste mu se«, reče ona. »Bilo ga je nemoguće poznavati a ne diviti mu se. Zar ne?« »Bio je jedinstven čovjek«, rekao sam nesigurno. Pod molećivom ukočenošću njezina pogleda, koji kao da je žedno čekao daljnje riječi na mojim usnama, nastavio sam: »Bilo je nemoguće ne...« »Voljeti ga«, dorekla je gorljivo, prisilivši me da zašutim i ostanem prestrašeno nijem. »Kako istinito! Kako istinito! Ali kad pomislite da ga nitko nije poznavao bolje od mene. Meni je poklonio sve svoje plemenito povjerenje. Ja sam ga najbolje poznavala.« »Vi ste ga najbolje poznavali«, ponovio sam. A možda i jest. Ali sa svakom izgovorenom riječi soba je tamnjela, i samo je njezino čelo, glatko i bijelo, ostalo osvijetljeno neugasivim svjetlom vjerovanja i ljubavi. »Vi ste bili njegov prijatelj«, nastavila je. »Njegov prijatelj«, ponovila je malo glasnije. »Mora da ste bili, ako vam je dao ovo i poslao vas k meni. Osjećam da vama mogu govoriti - i, oh, moram govoriti. Želim da vi - vi, koji ste čuli njegove posljednje riječi - znate da sam ga dostojna... Nije to ponos... Da! Ponosim se, ja znam da sam ga razumjela bolje od ikoga na zemlji - on mi je to sam rekao. A od smrti njegove majke, nisam imala nikoga - nikoga - kome bih...« Slušao sam. Tama je postajala dublja. Nisam čak bio siguran je li mi on dao pravi zamotak. Osjećam kako je on htio da se pobrinem za drugi snop njegovih papira, koji je, kao što sam vidio poslije njegove smrti, upravitelj ispitivao pod svjetiljkom. A djevojka je govorila, olakšavajući svoj bol u sigurnosti moga suosjećanja; govorila je onako kako žedni piju. Čuo sam,

da njezini nisu odobravali njezine zaruke s Kurtzom. Nije bio dosta bogat, ili tako nešto. I zaista, ne znam nije li on bio siromah cijeloga života. Dao mi je povoda da zaključim kako ga je onamo odagnao njegov gnjev zbog razmjernog siromaštva. ...»Tko od onih, što su ga jednom čuli, nije bio njegov prijatelj?« govorila je. »Privlačio je ljude onim što je u njima bilo najbolje.« Napregnuto me gledala. »To je dar velikih«, nastavila je i činilo se da zvuk njezina dubokoga glasa prate svi drugi zvuci, puni tajnovitosti, tuge i žalosti, što sam ih ikada čuo - žuborenje rijeke, stenjanje drveća zanjihanog vjetrom, mrmor gomila, slabi odjek nerazumljivih riječi doviknutih izdaleka, šapat glasa koji dolazi s one strane praga jedne vječne tame. »Ali vi ste ga čuli! Vi znate!« uzviknula je. »Da, znam«, rekoh s nekim očajem u svom srcu, ali prigibajući glavu pred vjerom koja je bila u njoj, pred tom velikom i spasonosnom opsjenom što je sjala nezemaljskom svjetlošću u tami, u slavodobitnoj tami od koje je nisam mogao obraniti - od koje nisam mogao obraniti ni sebe. »Kakav gubitak za mene - za nas!« ispravila se s divnom plemenitošću; tada je dodala šapatom: »Za svijet!« U posljednjem sjaju sumraka vidio sam svjetlucanje njezinih očiju punih suza - suza koje nisu htjele pasti. »Bila sam vrlo sretna - vrlo sretna - vrlo ponosna«, nastavila je. »Previše sretna. Previše sretna nakratko. A sada sam nesretna za - za cijeli život.« Ustala je; svijetla joj kosa kao da je uhvatila svu preostalu svjetlost u plamsaj zlata. I ja sam ustao. »I od svega ovoga«, nastavila je tužno, »od svih njegovih obećanja, od sve njegove veličine, od njegova plemenita uma, od njegova plemenita srca ne preostaje ništa - ništa osim sjećanja. Vi i ja -« »Mi ćemo ga uvijek pamtiti«, požurih se. »Ne!« uzviknula je. »Nemoguće je da to sve bude izgubljeno - da takav život bude žrtvovan da ne ostavi ništa - do tuge. Vi znate kako je opsežne namjere imao. I ja sam znala za njih - možda ih nisam mogla razumjeti - ali drugi su znali za njih. Nešto mora ostati. Barem njegove riječi nisu umrle.« »Njegove će riječi ostati«, rekoh. »I njegov primjer«, prošaptala je za sebe. »Ljudi su ga poštovali - njegova je dobrota sjala u svakom činu. Njegov primjer - « »Istina je«, rekoh, »njegov primjer, također. Da, njegov primjer. To sam zaboravio.«

»Ali ja ne zaboravljam. Ne mogu - ne mogu vjerovati - još ne. Ne mogu povjerovati da ga više nikada neću vidjeti, da ga više nikada nitko neće vidjeti, nikada, nikada, nikada.« Ispružila je ruke kao za pojavom koja se povlači, pružajući ih crne, bijelih sklopljenih dlanova preko uskog sjaja prozora koji se gubio. Nikada ga vidjeti! Tada sam ga vidio dovoljno jasno. Vidjet ću tu vječitu sablast dok sam živ, i vidjet ću i nju, tragičnu i znanu Sjenu, koja je u tom pokretu bila nalik na onu drugu, također tragičnu, i ukrašenu nemoćnim amajlijama, koja je pružila nage smeđe ruke nad iskrenjem one paklenske rijeke, rijeke tame. Iznenada je rekla veoma tiho: »Umro je kako je živio.« »Njegov svršetak«, rekoh, a tupa se srdžba budila u meni, »svakako je bio dostojan njegova života.« »A ja nisam bila s njim«, promrmljala je. Moja srdžba uzmaknu pred osjećajem beskrajne samilosti. »Sve što se moglo učiniti...«, promrmljam. »Ah, ali ja sam u njega vjerovala više od ikoga na zemlji - više od njegove majke, više od - njega samoga. On je trebao mene! Mene! Pohranila bih svaki njegov uzdah, svaku riječ, svaki kret, svaki pogled.« Kao da mi je studen okovala grudi. »Nemojte«, rekoh prigušenim glasom. »Oprostite mi. Ja - ja sam tako dugo tugovala šutke - šutke. Vi ste bili s njim - do posljednjeg? Mislim na njegovu osamljenost. Uz njega nitko da ga shvati onako kako bih ga ja shvatila. Možda nitko da čuje...« »Do samoga kraja«, rekoh potresen. »Čuo sam njegove posljednje riječi...«, zastao sam užasnut. »Ponovite ih«, promrmljala je slomljeno. »Hoću - hoću - nešto - nešto - da s time živim.« Gotovo sam joj doviknuo »Zar ih ne čujete?« Sumrak ih je ponavljao svuda oko nas ustrajnim šapatom, šapatom koji se činio da raste prijeteći kao prvi šušanj vjetra što se diže. »O, užasa! O, užasa!« »Njegova posljednja riječ - da s njom živim«, ustrajala je. Zar ne razumijete da sam ga voljela - ja sam ga voljela - ja sam ga voljela!« Sabrao sam se i polagano izustio. »Posljednja riječ, što ju je izrekao, bilo je - vaše ime.« Čuo sam laki uzdah, i tada mi je srce zastalo. Zaustavio ga je strahovit i pobjednički krik, krik neshvatljiva slavlja i neizrecive boli. »Znala sam -

bila sam sigurna...«. Ona je znala. Ona je bila sigurna. Čuo sam njezin plač; sakrila je lice u ruke. Činilo mi se da će se kuća srušiti prije nego što uzmognem pobjeći, da će mi nebesa pasti na glavu. Ali ništa se nije dogodilo. Za takvu se sitnicu nebesa ne ruše. Pitam se, bi li se srušila da sam Kurtzu iskazao pravicu koja ga je išla? Zar on nije rekao da želi samo pravdu? Ali nisam mogao. Nisam joj mogao reći. Bilo bi to odviše tamno - previše, previše tamno... Marlow je zašutio; sjedio je podalje, nejasan i tih, u stavu zamišljena Bude. Neko se vrijeme nitko i ne pomače. »Propustili smo početak oseke«, direktor će iznenada. Podigoh glavu. Crni sloj oblaka zastro je pučinu, a smireni je vodeni put do rubova zemlje sumorno tekao pod oblačnim nebom - činilo se da vodi u srce jedne neizmjerne tame.

POMORČEVE PRIPOVJEDAČKE TAJNE Rođen kao Poljak u Ukrajini, provevši dio djetinjstva, s roditeljima, u progonstvu na oporom sjeveru carske Rusije, izbjegao je mladi Jozef Teodor Konrad Korzeniowski (1857-1924) s ocem u Austro-Ugarsku (u poljski Krakov), te odande, sa sedamnaest godina, u južnu Francusku da bi ostvario romantičnu želju: ploviti morima. Nakon prvih iskustava u francuskoj trgovačkoj mornarici, u svojoj dvadeset i prvoj godini ukrcao se na engleski brod i nakon toga stupio je prvi put i na tlo Velike Britanije. Također je, tek tada, počeo učiti jezik na kojem će, još dvadesetak godina kasnije, postati jednim od najvećih majstora književnog izraza. Taj jezik, međutim, usvojio je - ne u zemlji, nego mornarenjem po oceanima, za upoznavanja egzotičnih obala istočne Azije, malajskog i indonezijskog otočja, pa, u kratkom bljesku, ruba Australije i, ranije još, srednjeameričkih Antila, te na jednom traumatskom putovanju dubinu afričkog kontinenta, uzvodno rijekom Kongo. Pustolovni život starinskog tipa, dakle, a ujedno idealna biografija kosmopolita, »čovjeka od tri jezika« (još kao dječak, taj sin rodoljubivog buntovnika, naučio je francuski od guvernante), Slavena, koji je, apsorbiran Zapadom, s lakoćom stekao - i dalje razvio - modernistički senzibilitet, samotnika, otuđenika; prototip tragaoca u tuđem mediju, što će u umjetnosti kristalizirati svoj doživljaj otrgnutosti i nepripadanja? Pogrešno! Iako je Conrad, površno gledajući, doista sve to; ali samo jednim dijelom. Conrad je, naime, i melankoličan konzervativac, koji vjeruje u nužnost solidarnosti, vjernosti, ukorijenjivanja u jednu tradiciju, u jačanje kontinuiteta i pripadnost zajednici, u postojanost konstruktivna rada - usprkos svim iskušenjima bolesti i obiteljskih briga. Čitajući danas ranog Conrada osjećamo, u prebujnim opisima tropske atmosfere, suvremenika dekadanse i esteticizma 1890-tih godina. Moralna osuda slabića i bezvoljnika, hvalospjevi požrtvovnosti, skupnom zalaganju, pouzdanom kormilarenju u službi dobro obavljenog posla - sve to, još više, pripada devetnaestom stoljeću. Paradoks je da je Conradov modernizam

našao svoj puni izraz kad je Conradova čežnja za stabilnošću, uklopljenošću, pripadnošću građanskom redu, bila zadovoljena. Bez predaka i obiteljskih veza na britanskom otoku, nov, nepoznat pisac, ne više mlad, ovisio je Joseph Conrad (kako se nazvao) o malom broju službenih čitača oko uredništva svog prvog nakladnika. Njegove kraće pripovijesti slali su pojedinim časopisima, pa je tako jedna od njih dospjela u edinburški Blackwood’s Magazine. Urednik i vlasnik tog uglednog, sedamdesetak godina starog, mjesečnika - zainteresirao se za neobičnog suradnika i pozvao ga da mu dalje piše. To je Conradu dalo, u duhovnom smislu, traženi dom, utočište. Blackwood’s je imao hiljade pretplatnika diljem britanske imperije i donosio njezinim činovnicima i oficirima, aktivnima i umirovljenima - i njihovim udovicama - župnicima i pokojem obrazovanom trgovcu, jasne, seriozne analize o pojedinim zemljama prostranoga Carstva, duge informativne članke o zbivanjima od kulturnog domašaja, sintetičke, suzdržljive preglede o novim pojavama u književnosti Njemačke, Italije, Francuske, dugačke zapise o vrtlarenju, putovanjima, gospodskom sportu-polo, strategijska razmišljanja sa svih kolonijalnih ratišta. Za razliku od nekih drugih časopisa tog vremena, u kojima su se javljale Conradove novele, među tadašnjim svojim književnim suradnicima Blackwood’s nema ni jednog imena, koje bi danas još bilo interesantno. S Conradom je Blackwood dobio svog prvorazrednog pisca, a suradnik je osjetio da su ga prihvatili u jasno profiliranoj društvenoj strukturi, te da ima prava osjećati da pripada. Neće biti da je to spoznao odmah nakon prvog priloga, ali priče koje su slijedile pisane su očito za određenu publiku, za čitaoce baš Blackwood’s Magazinea. Na početku priče Mladost (1898), stari pomorac Marlow sjedi sa svojim prijateljima, koji slušaju njegovo pripovijedanje. To su direktor poduzeća, pravnik, računovođa, te netko tko u tekstu o sebi govori »ja«, a isto se društvo javlja na okupu na brodu »Nellie« u okvirnom dijelu Srca tame (1899). Svakog od njih možemo identificirati među Conradovim bližim znancima, a oni su i reprezentativni za društveni sloj i ukus čitalaca Blackwood’s Magazinea. U Srcu tame Marlow će ispričati događaje sa svog tropskog putovanja; to je zapravo svjedočanstvo o pljački i ugnjetavanju. Nije to, međutim, kritika britanskog imperija. Na zemljopisnoj karti svijeta mnogo je toga obojeno crveno, »što je uvijek ugodno vidjeti, jer čovjek zna

da se tamo radi istinski posao«. Svatko je mogao prepoznati da se radi o teritoriji - na karti je obojena žuto! - koja je bila privatno vlasništvo belgijskog kralja. Ipak, čitaoca se upoznaje s oblicima kolonijalnog bogaćenja, što se vrši pod parolom prosvjećivanja i donošenja civilizacije. U izvještajnom tekstu demonskoga Kurtza mogle su se prepoznati izjave Henryja Stanleya, velikog istraživača belgijskoga Konga, a podsjećali su i na dalekosežne planove Cecila Rhodesa, koji je kolonizirao čitav jugoistok Crnog kontinenta. Blještavi talent i grandioznost Kurtzovih pothvata nisu izravno napadani u Conradovu djelu. Oni zbunjuju, izazivaju nedoumicu. Conrad nije pisao propagandu, nego suvremenike suočavao s pitanjima. Za razliku od drugih pisaca, što ih je čitala publika u istom časopisu, on je tragalačkim instinktom velikog izvornog umjetnika silio čitaoca da svoju optiku prilagodi Marlowovoj svježoj percepciji, da ga prati u otkrivanju, da s njim zastajkuje na pojedinim etapama puta u srž problema, da prirodno divljaštvo konfrontira s nasilnom prinudom, s ugnjetačkom administracijom, kažnjeničkim redovima, sistematskim izvlačenjem bogatstva u slonovači. Sitni, prazni, birokrati tu se potmulo, neizravno, licemjerjem civiliziranih gesti sukobljuju s grubom, razularenom, karizmatičkom eksploatacijom senzualnih poriva. Sam okvirni dio Srca tame tematski najavljuje Marlowovo pričanje i daje mu šire povijesne dimenzije, ugrađene u univerzalnu prirodnu simboliku višeznačnog mraka i svjetla: priroda-društvo, iracionalno-organsko prema civiliziranom-artificijelnom. Ta mnogostrukost najavljuje modernizam. Još važnije, po svojoj modernosti, jest traženje, neizravnost, proces Marlowova iskušavanja, oklijevanja. Pripovjedač koji se pred svojim slušateljima osjeća vezan skrupulama, pa će se samo, tu i tamo, zaletjeti - i zato biti ukoren. To je govor u kojemu: središnji čin, odnos, predmet, nije imenovan ili je tek naznačen, kao, na primjer, onim mrtvačkim glavama na Kurtzovoj ogradi. Čitalac pustolovne priče u tragu Blaga kralja Solomuna mora biti razočaran. Što je zapravo Marlow ispričao? Da li mu je nešto otkrio? Nisu li Conradovi suvremenici nekako u ulozi Kurtzove vjerenice, kojoj su o kolonijalnom carstvu govorili »nužnu laž«? A reći im istinu izravno, Conrad nije - možda, čak ni umio. Razina svijesti o nekom društvenom odnosu nije uvijek ista, pa pojam kolonijalnog izrabljivanja nije tada bio

opće mjesto na koje su neki naši suvremenici danas već tako navikli da im njegov sadržaj već prestaje iritirati savjest. Koliko je, međutim, Conradovo djelo vitalno i na razne načine aktuelno govore i neki komentari, koji su o njemu nastali posljednjih godina. Oni neobično senzibilno otkrivaju baš ono što današnjeg obrazovanog čitaoca zaokuplja i mori, ne samo u svijetu oko njega, nego i u vlastitom intelektu. Tako, prema lanu Wattu, teoretičaru književnog realizma, Marlow u biti prikazuje susret pojedinca s razgranatom birokracijom, bezličnim korporativnim poduzećem, koji onemogućuje svaku istinsku komunikaciju s intelektualnim i moralnim središtem neke druge osobe. Strukturalist i semiotičar Tzvetan Todorov smatra da se pustolovnost u tom djelu ne nalazi u samoj akciji, nego u interpretaciji činjenica, što je Marlow vrši od početka do kraja priče. Znakovi upućuju jedni na druge, ali »do predmeta na koji se priča odnosi čitalac ili slušalac nikad i ne stiže«. Njezino je srce odsutno, a tama na kraju obuhvaća i pripovjedača i slušaoce i svu prirodu oko njih. Ova relativizacija dobiva i svoje konkretne oblike u mogućnostima raznolikih ideoloških procjena. Za razliku od europske i američke kritike, koja kroz Marlowovu zbunjenost i ogorčenost uočavaju osudu kolonijalizma, nigerijski književnik Chinua Achebe smatra Conradovu sliku rasističkom. Doista, za Marlowa u domorodačkom stanovništvu nitko ne postiže stupanj individualnosti i racionalnosti, koje su potrebne za koherentno saobraćanje. Nije li, međutim, Achebeovo izvorno stanovište, koje je opravdano iz jedne nove perspektive što se u Conradovo vrijeme još nije bila formirala, ipak u svojoj apsolutnoj kritičnosti, zapravo, ahistoričko? Još prije nego što se izraz »dekonstrukcija« općenito počeo upotrebljavati u književnoj kritici, Cedric Watts pokazao je kako Marlow u Kurtzu vidi sasvim protivurječne stavove i odnose na djelu: on je šupalj, bez načela i moralnog težišta, s jedne strane; s druge, on umire osuđujući sama sebe; s treće, pak, on je faustovski čovjek natprosječnih vizija - ili opet krajnji nihilist, koji se grozi iracionalnih poriva što ih budi džungla, čiji se usklik: »Užas! Užas!« odnosi na ljudsku prirodu, ili, čak, na svijet kao takav. Ako su sve takve raznolike interpretacije rezultati autentičnog životnog i intelektualnog iskustva naših suvremenika, valja reći da je sam tekst napisan pod naknadnim dojmom proživljenih emocija. »Srce tame je iskustvo«, kaže Conrad u Autorovoj bilješci, nastaloj više godina nakon

same priče, »ali iskustvo gurnuto malo (i to samo vrlo malo) dalje od samih činjenica o tom slučaju, zbog, kao što vjerujem, savršeno valjane svrhe da se utisne u duh i grudi čitalaca. Toj tamnoj temi valjalo je dati zloslutnog odjeka, neki njezin posebni tonalitet, stalnu vibraciju koja bi, kako sam se nadao, trebalo da lebdi u zraku i da se donekle zadrži i nakon što je odjeknula i posljednja nota.« Radi se ipak, dakle, ne o autobiografskom dokumentu, nego o umjetničkoj tvorevini široka simboličkog značaja. Tu je Conrad na onoj liniji koja ide od europskog pjesništva s kraja devetnaestog stoljeća, te obuhvaća i modernističku prozu, što se iscrpljuje tek u godinama pred drugi svjetski rat. Djelo, bez obzira na njegove vanjske relacije prema svijetu u njegovoj pojavnosti i njegovom funkcioniranju, ima svoj samostalni smisao, koji se stvara unutrašnjim odnosima jezičnog znakovlja, a koji odjekuje, zrači i - znači, u čitanju i njegovu širem kulturnom učinku. Tako Conrad vidi i pripovijedanje fikcionalnog Marlowa u samom djelu: Za Marlowa »smisao neke zgode nije bio iznutra kao jezgra, nego izvana, obavijajući priču, što ga je proizvela samo kao što žeravica proizvodi treperenje usijanog zraka, poput onih magličastih aureola što se katkada vide u sablasnom osvjetljenju mjesečine«. Smisao, dakle, nastaje u atmosferi proizvedenoj pripovijedanjem. Oba navoda podrazumijevaju neko treperenje, odjekivanje, osvjetljenje - koji se mogu ustanoviti samo svojim učinkom na percepciju, dakle impresijama, što ih proizvode u subjektivitetu primaoca. Conradovo shvaćanje umjetnine je simbolistično, a shvaćanje umjetničkog efekta mu je impresionističko. Izražavajući ovo potonje - načinom koji se odnosi na svaku vrst komunikacije, možemo reći: tek u interpretaciji ostvaruje se poruka. U Srcu tame i u Lordu Jimu (1900) proces pripovijedanja odvija se na dvije glavne razine: jedna je autorovo predočavanje Marlowova pripovijedanja, a druga je Marlowovo predočavanje svojih doživljaja. Glavni aspekt tih doživljaja jest poznavanje i razumijevanje jednog drugog lika, pa je u samom Marlowovu doživljaju (neovisno o njegovu pripovijedanju o njemu) na djelu postupno stvaranje kontakata između Marlowa (pripovjedača, nama bližeg fikcionalnog lika) i Kurtza ili Jima. Razlika između ta dva doživljaja uvjetuje i vremenski redoslijed, u kojemu je proces tog stvaranja odnosa prikazan. U Srcu tame Marlowova priča teče, uglavnom, kronološki, a u Lordu Jimu ona je puna vremenskih skokova.