svaki naoružani čovjek od jednoga kraja Patusana do drugoga stajao u pripremi, a ipak su obale rijeke ostale tako tihe te bi se - da nije bilo vatara koje bi pokatkad bljesnule naglim, mutnim sjajem - činilo da grad slatko spava kao u doba mira. Teška je magla ležala veoma nisko na vodi, stvarajući varavo sivo svjetlo pri kojemu se ništa nije vidjelo. Kad je Brownov dugi čamac skliznuo iz dražice u rijeku, Jim je stajao na niskom rtu ispred Radžine ograde - na istome mjestu gdje je prvi put bio stupio na tlo Patusana. Pojavi se jedna sjena, mičući se u sivu svjetlu, sama, veoma velika, a ipak je neprestano izmicala oku. Tiho je mrmljanje dopiralo iz nje. Brown je za kormilom mogao čuti Jima gdje mirno kaže: ‘Put je slobodan. Najbolje je da se prepustite struji dok traje magla; ali ona će se začas dići’. ‘Da, začas ćemo vidjeti jasno’, odvrati Brown. Trideset do četrdeset ljudi, koji su s puškama stajali pripravni izvan ograde, zadržavalo je dah. Onaj Bugi, vlasnik jedrilice, kojega sam vidio na Steinovoj verandi, a koji je bio među njima, reče mi da je čamac, prolazeći sasvim uz niski rt, izgledao načas kao da biva viši i da se diže nad njega poput kakve planine. ‘Ako mislite da vam je zgodno počekati jedan dan vani na moru’, dovikne Jim, ‘gledat ću vam onamo nešto poslati - junca, nešto krumpira - što god uzmognem.’ Sjena se i dalje micala. ‘Da, pošaljite’, reče nejasan i mukli glas iz magle. Nijedan od onih mnogih pozornih promatrača nije shvatio što te riječi znače, a Brown i njegovi ljudi otplove zatim u svom čamcu, sablasno iščezavajući u tami bez i najmanjeg zvuka. Tako Brown, nevidljiv u magli, izlazi iz Patusana, sjedeći sasvim uz Corneliusa na stražnjim klupama svoga dugog čamca. ‘Možda ćete dobiti maloga junca’, reče Cornelius. ‘Oh, da, junca. Krumpira. Dobit ćete kad je on to rekao. On uvijek govori istinu. Pokrao mi je sve što sam imao. Čini mi se da vam je milije dobiti malog junca nego opljačkati lijepi broj kuća.’ ‘Savjetovao bih vam da držite jezik za zubima, jer bi vas inače sve po ovoj prokletoj magli mogao tkogod baciti u vodu’, reče Brown. Činilo se da čamac stoji nepomično; nije se vidjelo ništa, pa ni rijeka oko čamca, samo je vodena prašina prštala i kapala zgusnuta po njihovim bradama i licu. Bilo je jezovito, rekao mi je Brown. Svaki se od njih osjećao kao da sam nasumce luta u čamcu, sluteći i sumnjajući da oko njega jedva osjetljivo uzdišu i gunđaju duhovi. ‘Izbaciti me, to biste zar htjeli? Ali znao bih ja gdje sam’, promrmlja Cornelius zlovoljno. ‘Živio sam ja ovdje godinama’.
‘Ali ne dovoljno dugo da biste se snašli u magli kao što je ova’, reče Brown naslanjajući se i mašući rukom amo-tamo nad beskorisnim kormilom. ‘Pa ipak. Dovoljno dugo i za to’, zareži Cornelius. ‘To je vrlo korisno’, reče Brown. ‘Mogu li vjerovati da biste ovako, zavezanih očiju, znali pronaći onaj pokrajnji rukav rijeke o kojem ste mi govorili?’ Cornelius zagunđa: ‘Niste li suviše umorni za veslanje?’ ‘Ne, bogami nismo!’ poviče Brown naglo. ‘Vesla u ruke!’ Nastade velika lupa u magli, koja se začas stiša i prijeđe u pravilno škripanje nevidljivih vesala u nevidljivim paocima. Inače se ništa nije promijenilo, a da nije bilo lakog pljuskanja vesala po vodi, čovjeku bi se činilo, rekao mi je Brown, kao da je u lađici nekog balona što lebdi u oblaku. Poslije toga Cornelius nije više otvarao usta, osim da gunđajući zamoli nekoga neka izbaci vodu iz njegove lađe koju su teglili iza dugoga čamca. Postupno je magla pred njima bijeljela i postajala svjetlija. Nalijevo je Brown vidio neku tamu, kao da gleda leđa noći koja izmiče. Odjedanput se velika grana, puna lišća, pojavi nad njegovom glavom, a okrajci se grančica, rosni i mirni, svijahu vitki sasvim blizu čamca. Cornelius mu bez ijedne riječi uze kormilo iz ruke.
XLIV Ne mislim da su oni dalje razgovarali. Čamac uđe u tijesan pokrajnji rukav, gdje su ga gurali veslima, a ona su se zabadala u obale koje su se odronjavale: tu je vladao mrak, kao da su golema crna krila razapeta nad maglom, što je ispunjala taj rukav od njegovih dubina do vršaka stabala. S grana nad njihovim glavama padale su velike kaplje kroz tamnu maglu. Cornelius nešto promrmlja, a Brown na to zapovjedi svojim ljudima neka nabiju puške. ‘Dat ću vam priliku da im ne ostanemo ništa dužni, prije nego što se izvučemo odavde, čujete li, vi nesretni bogalji!’ reče on svojoj družini. ‘Pazite da to ne promašite - vi psi!’ Tiho gunđanje odgovori na te riječi. Cornelius je bio vrlo zabrinut za svoju lađu. Međutim, je Tamb’ Itam stigao do cilja svoga putovanja. Magla ga je malo zadržavala, ali on je veslao ustrajno držeći se neprestano južne obale. Malo-pomalo pomaljalo se svjetlo osvita kao sjaj u kugli od mutna stakla. Obale su na obje strane rijeke bile kao gust crni dim, u kojemu je čovjek jedva mogao nazirati nešto poput oblika stupova i sjene savinutih grana u visini. Magla je nad vodom bila još gusta, ali je straža budno stražarila, jer, čim se Tamb’ Itam približio logoru, dva se lika pomole iz bijele pare, i jaki ga glasovi zazovu. Odazove im se, i začas se jedna lađa zaustavi kraj njega, te on izmijeni nekoliko riječi s veslačima. Bilo je sve u redu. Komešanje se smirilo. Onda ljudi u lađi ispuste iz ruku rub njegova čamca i odmah se izgube u mraku. On nastavi put sve dok nije začuo glasovi koji su preko vode tiho dopirali do njega, i najednom ugleda pod maglom, što se sada dizala u virovima, sjaj mnogih malih vatara koje su gorjele na pješčanom žalu i bile zaklonjene visokim, tankim stablima i grmljem. I tu je stajala straža koja ga je pozvala da kaže tko je. Dovikne im svoje ime i ujedno s dva posljednja zamaha vesla pristane sa svojim čamcem uz obalu. Bio je to velik logor. Ljudi su čučali u skupinama i prigušeno mrmljajući vodili jutarnje razgovore. Mnogi tanki traci dima polagano su se izvijali pod
bijelom maglom. Mali su zakloni, nisko nad tlom, bili podignuti za poglavice. Puške su bile složene u male piramide, a duga su koplja bila pojedinačno zabodena u pijesak blizu vatara. Tamb’ Itam važna izraza lica zatraži da ga odvedu pred Daina Warisa. On nađe prijatelja svoga bijelog gospodara gdje leži na povišenu ležaju od bambusa, zaklonjen krovom načinjenim od štapova i pokrivenim hasurama. Dain Waris bio je budan, a svijetla je vatra gorjela pred njegovim ležajem sličnim nekom priprostom žrtveniku. Jedini sin ‘nakode’ Doramina odgovori prijazno na njegov pozdrav. Tamb’ Itam preda mu najprije prsten koji je jamčio za istinitost vjesnikovih riječi. Dain Waris, naslonivši se na lakat, zamoli ga da govori i ispriča sve novosti. Počinjući posvećenom formulom »Vijest je dobra«, Tamb’ Itam mu doslovno ponovi Jimove riječi. Bijelcima, koji odlaze uz pristanak svih poglavica, treba dopustiti da prođu niz rijeku. Zatim, odgovarajući na nekoliko pitanja, Tamb’ Itam ispriča kako je proteklo posljednje vijećanje. Dain Waris je slušao pozorno do kraja, igrajući se prstenom koji naposljetku natakne na kažiprst svoje desne ruke. Kad je čuo sve što je Tamb’ Itam imao reći on ga otpusti da nešto pojede i da otpočine. Odmah su izdane zapovijedi da poslije podne bude sve spremno za povratak. Nakon toga Dain Waris ponovo legne otvorenih očiju, dok su njegovi osobni sluge spremali za nj jelo na vatri uz koju je sjedio i Tamb’ Itam, razgovarajući s ljudima što su se budili i ustajali da čuju posljednje vijesti iz grada. Sunce je razgonilo maglu. Na glavnom je rukavu rijeke stajala dobra straža, jer su očekivali da će se tu svakog časa pojaviti čamac s bijelcima. U tom se času Brown osvetio onom svijetu koji mu je sada, nakon dvadeset godina bestidnih i bezobzirnih nasilja, uskraćivao plodove uspjeha najobičnijeg razbojstva. To je bio čin hladnokrvne okrutnosti, a bio mu je utjeha i na smrtnoj postelji, kao sjećanje na neukrotivi prkos. On kradom iskrca svoje ljude na drugoj strani otoka nasuprot logoru Bugija i povede ih prijeko. Nakon kratkog, ali potpuno tihog rvanja Cornelius, koji se pokušao odšuljati i iščeznuti u času iskrcavanja, pokorno pristane da im pokaže put onuda gdje je šikara najrjeđa. Brown je čvrsto držao njegove mršave ruke, stisnuvši mu ih obje na leđima samo jednom svojom širokom šakom, te bi ga tu i tamo surovim udarcem gurnuo naprijed. Cornelius je bio nijem kao riba, podao, ali čvrst u svojoj namjeri, koju je nejasno vidio pred sobom kako se ostvaruje. Na rubu male šume Brownovi se ljudi rasporede iza
stabala i pričekaju. Čitav im je logor od jednoga kraja do drugoga ležao pred očima, i nitko nije gledao prema njihovoj strani. Nitko nije ni u snu pomislio da bi bijelci uopće mogli doznati za uski rukav na stražnjoj strani otoka. Kad je mislio da je došao čas, Brown zakriješti: ‘Dajte im što im pripada!’ a četrnaest hitaca odjekne kao jedan. Tamb’ Itam mi je rekao da je iznenađenje bilo tako veliko, te se osim onih koji su pali mrtvi ili ranjeni nitko živ nije ni maknuo prilično dugo nakon prve pucnjave. Onda jedan čovjek krikne, a nakon toga krika iz svih grla zaori strašno urlikanje od užasa i od straha. Slijepa strava obuzme te ljude i pretvori ih u gomilu koja se uskolebala i počela trčati amo-tamo duž obale, poput krda ovaca što se uplašilo od vode. Onda ih nekoliko skoči u rijeku, ali većina ih to učini tek nakon posljednjeg hica. Triput su Brownovi ljudi pucali u gomilu, a sam je Brown, koji se jedini pokazivao, kleo i urlikao: ‘Nišani nisko! Nišani nisko!’ Tamb’ Itam kaže da je već kod prve pucnjave shvatio što se dogodilo. Premda nije bio pogođen, bacio se na tlo i ležao kao mrtav, ali otvorenih očiju. Kad je čuo prve hice, Dain Waris, koji se bio ispružio na svom ležaju, skoči i istrči na otvorenu obalu upravo na vrijeme da ga hitac druge paljbe pogodi u čelo. Tamb’ Itam ga vidje kako je visoko digao i raširio ruke prije nego što je pao. Onda ga tek spopadne veliki strah - ne prije. Bijelci se povukoše, kao što su i došli - nevidljivi. Tako je Brown izravnao račune sa svojom zlom sudbinom. Upozoravam vas da se čak i u tom užasnom zločinu vidi neka superiornost čovjeka koji misli da ima pravo - u apstraktnom smislu te riječi - ostvariti svoje podle želje. To nije bio običan izdajnički pokolj, to je bila pouka, odmazda - dokaz neke nesvjesne i užasne osobine naše prirode, koja, bojim se, ne leži tako duboko pod površinom kako mi to obično zamišljamo. Nakon toga bijelci odoše a da ih Tamb’ Itam nije ni vidio, te se činilo da su sasvim nestali pred ljudskim očima; a nestalo je i njihove škune, kao što uopće nestaju ukradena dobra. Ali, priča se da je mjesec dana kasnije neki tovarni parobrod spasio na Indijskom oceanu bijeli dugi čamac. Dva isušena, žuta kostura sa staklenim očima, koja su jedva još šaputala, priznavala su vlast nekoga trećeg, koji je rekao da se zove Brown. Njegova je škuna, koja je, kako je izjavio, putovala prema jugu s tovarom šećera sa Jave, tako napuknula da je propuštala vodu i potonula pod njegovim nogama. On i njegovi drugovi jedini su od šest članova posade ostali još na
životu. Ona dvojica umriješe na palubi parobroda koji ih je spasio, a Brown je poživio još zato da ga i ja vidim, te mogu posvjedočiti da je odigrao svoju ulogu sve do kraja. Čini se ipak da su na odlasku zaboravili odvezati Corneliusov čamac. Samog je Corneliusa Brown već na početku pucnjave ispustio udarivši ga nogom u ime oproštajnog blagoslova. Tamb’ Itam je, kad se dignuo usred hrpe mrtvaca, vidio tog Nazarenca kako trči gore-dolje po obali među lešinama i vatrama koje su se gasile. On je tiho cičao. Najednom potrči prema vodi i počne se bjesomučno naprezati da odvuče u vodu čamac koji je pripadao Bugijima. ’Zatim je, sve dok me nije ugledao’, pričao je Tamb’ Itam, ‘stajao gledajući na teški čamac i češao se po glavi.’ ‘Što se dogodilo s njim?’ upitah. ‘Udario sam ga dvaput, Tuane,’ reče on. ‘Kad me je opazio gdje se približavam, bijesno se bacio na zemlju, ritao se i užasno derao. Skvičao je kao uplašena kokoš, dok nije osjetio ubod šiljka; onda se umirio i ležao upirući u me oči iz kojih mu je izlazio život.’ Nakon toga Tamb’ Itam nije gubio vrijeme. Osjećao je kako je važno da bude prvi koji će donijeti tu užasnu vijest u tvrđavu. Mnogi su, dakako, iz čete Daina Warisa ostali živi, ali su neki, sasvim izbezumljeni, preplivali rijeku, a drugi su pobjegli u šikarje. Činjenica je da oni zaista nisu znali tko im je zadao onaj udarac - neće li doći još novi bijeli razbojnici, nisu li već zavladali cijelom zemljom. Mislili su da su žrtva neke velike izdaje i osuđeni na potpuno uništenje. Priča se da su se neke male skupine vratile tek tri dana nakon toga. Ipak ih se nekoliko smjesta pokušalo probiti do Patusana, a jedna se od lađa, koje su tog jutra stražarile na rijeci, mogla dogledati iz logora u samom času napadaja. Istina je da su u prvi mah ljudi, koji su bili na njoj, skočili u rijeku i doplivali na suprotnu obalu, ali su se zatim vratili na svoj čamac i puni straha krenuli uz rijeku. Njih je Tamb’ Itam pretekao za jedan sat.
XLV Kad se Tamb’ Itam, bijesno veslajući, dovezao nadomak grada, žene su, nagrnuvši na terase pred kućama, čekale na povratak malog brodovlja Daina Warisa. Grad je izgledao svečano; ovdje-ondje vidjeli su se još ljudi s kopljima ili s puškama u rukama kako se kreću ili stoje u skupinama na obali. Kineski su se dućani otvorili rano, ali je tržnica bila prazna. Jedan je stražar, koji je još stajao na uglu tvrđave, opazio Tamb’ Itama i doviknuo to onima u njoj. Vrata su bila širom otvorena. Tamb’ Itam skoči na obalu i potrči unutra što je brže mogao. Prva osoba što ju je susreo bila je djevojka, koja je izlazila iz kuće. Tamb’ Itam je, sav neuredan, zadihan, drhtavih usana i izbezumljenih očiju, stajao neko vrijeme pred njom nijem, kao da ga je iznenada netko opčinio. A onda najednom vrlo brzo izgovori: ‘Ubili su Daina Warisa i mnoge druge.’ Ona pljesne rukama, a prve su joj riječi bile: ‘Zatvori vrata!’ Većina je ljudi otišla iz tvrđave natrag svojim kućama, ali je Tamb’ Itam istjerao i ono malo njih koji su ostali unutra i na kojima je bio red da stražare. Djevojka je stajala usred dvorišta, dok su drugi trčali naokolo. ‘Doramin!’ poviče ona očajno kad je Tamb’ Itam prošao mimo nje. A kad je opet došao do nje, on joj žurno odgovori na njezinu misao: ‘Da. Ali mi imamo sav barut što je u Patusanu.’ Ona ga uhvati za ruku i, pokazujući na kuću, prošapće dršćući: ‘Dozovi ga!’ Tamb’ Itam potrči uza stube. Njegov je gospodar spavao. ‘Ja sam, Tamb’ Itam’, poviče on na vratima, ‘s vrlo važnim vijestima.’ Kad je ugledao Jima, koji je digao glavu s jastuka i otvorio oči, dovikne mu odmah: ‘Ovo je, Tuane, dan nesreće, prokleti dan!’ Njegov se gospodar pridigne i nasloni na lakat da ga sasluša - isto onako kako je to bio učinio Dain Waris. Tada Tamb’ Itam poče pripovijedati nastojeći da ispripovjedi događaj po redu, nazivajući Daina Warisa vojvodom19 i govoreći: ‘Vojvoda tada zapovjedi
svome glavnom lađaru: - Dajte Tamb’ Itamu nešto da jede’ - kad njegov gospodar ustane tako izobličen da mu riječ zape u grlu. ’Kaži mi sve!’ reče Jim. ‘Je li mrtav?’ ‘Poživjeli dugo!’ poviče Tamb’ Itam. ‘Bila je to najokrutnija izdaja. Istrčao je kad je čuo prve hice, i pao je...’ Njegov gospodar pođe k prozoru i udari šakom u kapke. Soba se rasvijetli, a on mu onda čvrstim glasom, ali govoreći brzo, poče davati naloge - da skupi čamce koji će smjesta krenuti u potjeru, da obavijesti ovoga, pa onoga - da pošalje glasnike... Dok je sve to govorio, sjedio je na krevetu, sagibao se obuvajući i vežući žurno svoje čizme, a onda ga naglo pogleda. ‘Zašto stojiš ovdje?’ upita sav crven u licu. ‘Ne gubi vrijeme!’ Tamb’ Itam se ne makne. ‘Oprosti mi, Tuane, ali’, poče mucati. ‘Što?’ poviče njegov gospodar glasno, pogleda ga strašno, nagne se naprijed i uhvati se rukama za rub kreveta. ‘Nije razborito da tvoj sluga izlazi među narod’, reče Tamb’ Itam nakon trenutka oklijevanja. Tada Jim shvati. On se povukao iz jednoga svijeta zbog beznačajnog razloga, što je nesvjesno skočio u čamac, a sada se drugi svijet, djelo njegovih ruku, srušio kao ruševina na njegovu glavu. Nerazborito da njegov sluga izlazi među njegov vlastiti narod! Mislim da je upravo u tom času odlučio prkositi nesreći na jedini način na koji je smatrao da se uopće može prkositi takvoj nesreći; znam samo da je bez ijedne riječi izašao iz svoje sobe i sjeo za dugi stol, za kojim je obično uređivao poslove svoga svijeta očitujući svaki dan istinu, koja je sigurno živjela u njegovu srcu. Mračne mu sile neće dvaput oduzeti mir. Sjedio je kao kameni kip. Tamb’ Itam je pun poštovanja natuknuo nešto o pripremama za obranu. Djevojka, koju je ljubio, dođe i poče mu nešto govoriti, ali on napravi rukom znak a nju prestravi ta nijema kretnja kojom ju je zamolio da šuti. Ona iziđe na verandu i sjedne na prag, kao da ga želi svojim tijelom zaštititi od pogibelji izvana. Kakve su misli prolazile njegovom glavom - kakve uspomene? Tko to može reći? Sve je propalo, a on, koji se već jednom iznevjerio onome što se od njega očekivalo, i opet je izgubio povjerenje svih ljudi. U tom je času, mislim, pokušao pisati pismo - nekome - i odustao od toga. Osamljenost je oko njega bivala sve veća. Ljudi su mu povjerili svoje živote - samo da toga nije - a ipak ga nikada neće, kako je to rekao, nikada ga neće moći razumjeti. Oni vani nisu čuli nijednoga zvuka od njega. Kasnije, prema večeri, dođe na vrata i dozove Tamb’ Itama. ‘Što se događa?’ upita ga. ‘Ima
mnogo suza. I mnogo srdžbe’, reče Tamb’ Itam. Jim ga pogleda. ‘Zar doista?’ promrmlja. ‘Da, Tuane’, reče Tamb’ Itam. ‘Tvoj sluga to dobro zna, a vrata su zatvorena. Morat ćemo se boriti’. ‘Boriti se! Zašto?’ upita. ‘Za svoje živote.’ ‘Ja nemam više života’, reče Jim. Tamb’ Itam začuje krik djevojke na vratima. ‘Tko zna?’ reče Tamb’ Itam. ‘Hrabrošću i lukavošću mogli bismo se možda i spasiti. U njihovim srcima ima i mnogo straha.’ On iziđe misleći nejasno na čamce i otvoreno more i ostavi Jima i djevojku same. Nemam srca da ovdje zapišem sve ono što sam iz njezina pričanja doznao o onom jednom satu ili više, što ih je ona tada provela i borila se s njim za svoju sreću. Je li imao ikakve nade - što je očekivao, što je zamišljao - nemoguće je reći. Ostao je neumoljiv, a što mu je zbog njegove upornosti osamljenost bivala veća, to mu se duh, činilo se, sve više dizao nad ruševine njegova opstanka. Ona mu je vikala u uho: ‘Bori se!’ Nije ga mogla razumjeti. Nije bilo ničega za što bi se borio. Spremao se da dokaže svoju moć na drugi način i pobijedi i samu kobnu sudbinu. Iziđe u dvorište, a iza njega dotetura ona raspletene kose, izbezumljena lica, bez daha, i nasloni se na dovratnik. ‘Otvorite vrata!’ zapovjedi on. Nakon toga, okrenuvši se svojim ljudima koji su bili unutra, dopusti im da odu svojim kućama. ‘Na kako dugo, Tuan?’ upita jedan od njih bojažljivo. ‘Zauvijek’, reče on sumornim glasom. Tišina je pala na grad nakon provale plača i jadikovanja, koja je prohujala nad rijekom kao vjetar koji dolazi iz nekoga otvorenog ponora tuge. Ali glasovi su se širili šaptom, ispunjajući srca stravom i užasnim sumnjama. Govorilo se da razbojnici dolaze natrag dovodeći sa sobom još mnogo drugih na nekom velikom brodu, i da u čitavoj zemlji neće biti skloništa ni za koga. Osjećaj je krajnje nesigurnosti, kao za vrijeme potresa, spopadao ljude koji su šaputali svoje sumnje gledajući jedan drugoga, kao da će se ostvariti neka užasna slutnja. Sunce je zalazilo nad šumama, kad je tijelo Daina Warisa doneseno u Doraminovu četvrt. Nosilo ga je četvoro ljudi, a bilo je dostojno pokriveno bijelom ponjavom koju je njegova stara majka bila poslala na gradska vrata da joj dočeka sina kad se mrtav vrati. Oni ga polože pred Doraminove noge, a starac je dugo sjedio nepomičan, držeći jednu ruku na jednom, a drugu na drugom koljenu, oborenih očiju. Lepeze su se paoma polagano njihale, a krošnje voćaka savijale se nad njegovom glavom. Svi su muškarci njegova
naroda bili tu, naoružani do zuba, kad stari ‘nakoda’ napokon digne oči. Pogled mu polagano prijeđe po gomili, kao da traži neko lice koje ne vidi. Zatim mu brada opet pade na grudi. Šapat se mnogih ljudi pomiješa s lakim šuštanjem lišća. Bio je nazočan i onaj Malajac, koji je doveo Tamb’ Itama i djevojku u Samarang. ‘Nije bio tako ljut kao mnogi drugi’, rekao mi je sam, ‘ali pun velikog užasa i zaprepaštenja zbog neizvjesnosti ljudske sudbine, koja lebdi nad njihovim glavama poput oblaka nabijena gromom.’ Pričao mi je kako se vidjelo - kad su na Doraminov znak otkrili tijelo Daina Warisa - da on, kojega su često zvali prijateljem bijeloga gospodara, leži nepromijenjen, malo otvorenih vjeđa, kao da se upravo budi. Doramin se još malo sagnuo naprijed, kao čovjek koji traži nešto što je palo na zemlju. Njegove su oči pregledale tijelo od nogu do glave, tražeći možda ranu. Bila je na čelu, i mala. Nitko nije progovorio ni riječi dok jedan od nazočnih, sagnuvši se, ne skine srebrni prsten s hladne ukočene ruke. On ga šuteći preda Doraminu. Zamor strave i užasa prođe kroz gomilu kad je ugledala taj znak povjerenja. Stari je ‘nakoda’ piljio u nj, i najednom mu se duboko iz grudi otme snažan, divljački krik, rika bola i bijesa, silna kao rukanje ranjena bika, koji ispuni velikim strahom ljudska srca jer je sve to bez riječi tako snažno izražavalo njegov gnjev i njegovu tugu. Zatim je neko vrijeme vladala velika tišina, dok su ona četvorica nosila tijelo na drugu stranu. Polože ga pod neko stablo, a istog časa sve žene iz kuće vrisnu i počnu zajedno kukati; naricale su oštrim glasovima; sunce je zalazilo, a kad bi prestajao jauk i naricanje, čuli bi se samo visoki, jednolični glasovi dvojice staraca koji su pjevušavim glasom recitirali koran. U to je vrijeme Jim, naslanjajući se na stalak za top, gledao rijeku okrenuvši leđa svojoj kući; a djevojka je u vratima, dašćući kao da je trčala i naglo stala, gledala na nj preko dvorišta. Tamb’ Itam je stajao nedaleko od svoga gospodara strpljivo čekajući što će se dogoditi. Tada se najednom Jim, koji kao da je sav utonuo u smireno razmišljanje, okrene k njemu i reče: ‘Vrijeme je da se to svrši.’ ’Tuane, reče "Jamb’ Itam i priđe mu živahno. On nije razumio što njegov gospodar hoće time reći, ali čim je Jim načinio kretnju, i djevojka se pomakne te siđe na otvoren prostor. Čini se da nigdje nije bilo nijednog drugog ukućanina. Ona je malko teturala, a kad je bila na pola puta, pozove Jima, koji kao da je iznova počeo mirno promatrati rijeku. Okrene se,
naslonivši se leđima na top. ‘Hoćeš li se boriti?’ vikne ona. ‘Nema za što da se borim’, reče; ‘ništa nije izgubljeno.’ Izgovarajući to on se za korak primakne k njoj. ‘Hoćeš li pobjeći?’ poviče ona opet. ‘Ne može se pobjeći’, reče on zaustavivši se; i ona stane šuteći i proždirući ga očima. ‘Otići ćeš tamo?’ reče ona polagano. On obori glavu. ‘Ah!’ uzvikne ona zureći, tako reći, u njega, ‘ti si ili mahnit ili neiskren. Sjećaš li se one noći kad sam te molila da me ostaviš, a ti si rekao da ne možeš? Da je to nemoguće! Nemoguće! Sjećaš li se da si mi rekao kako me nikada nećeš napustiti? A zašto? Ja nisam od tebe tražila nikakvih obećanja. Ti si mi to obećao sam od sebe - sjeti se.’ ‘Doista, sirotice moja’, reče Jim. ‘Nisam vrijedan da me imaš.’ Tamb’ Itam kaže da se ona, dok su razgovarali, smijala glasno i bezumno kao netko koga spopada ludilo. Njegov se gospodar uhvatio za glavu. Bio je odjeven kao i svakog dana, samo gologlav. Ona se naglo prestane smijati. ‘Posljednji put te pitam’, poviče ona prijeteći, ‘hoćeš li se braniti?’ ‘Mene ništa ne može pogoditi’, reče on, kao da je još posljednji put zasjalo u njemu ponosno samoljublje. Tamb’ Itam vidje kako se ona nagnula naprijed, raširila ruke i žurno pritrčala k njemu. Bacila mu se na grudi i zagrlila ga oko vrata. ‘Ah! Ali ja ću te čvrsto držati, ovako!’ poviče ona... ‘Ti si moj!’ Ona zajeca na njegovu ramenu. Nebo je nad Patusanom bilo neizmjerno, a crveno kao da je mlaz krvi potekao iz otvorene žile. Golemo se sunce smjestilo grimizno među vrške stabala, a šuma je pod njim izgledala crna i zlokobna. Tamb’ Itam mi je rekao da se te večeri nebo činilo kao da je ljutito i strašno. To odista mogu vjerovati, jer znam da je toga istog dana prošao ciklon šezdesetak milja daleko od obale, premda se na tome mjestu osjetilo jedva nešto više od slabog strujanja zraka. Najednom Tamb’ Itam vidje Jima kako ju je uhvatio za ruke nastojeći joj se istrgnuti iz naručja. Ona mu se objesila oko vrata zabacivši glavu, a kosa joj se doticala zemlje. ‘Dođi ovamo!’ pozove ga njegov gospodar, a Tamb’ Itam mu pomogne da je skine s vrata. Bilo je teško raširiti njezine prste. Jim se sagne nad nju, pogleda je ozbiljno u lice i odjednom potrči prema pristaništu. Tamb’ Itam pođe za njim, ali okrenuvši glavu opazi da se ona osovila na noge. Ona potrči za njima nekoliko koraka, a tada se teško sruši na koljena. Tuane, Tuane!’ zvao je Tamb’ Itam, ‘okrenite se!’ ali je Jim bio
već u lađi stojeći s veslom u ruci. Nije se osvrtao. Tamb’ Itam je imao samo još toliko vremena da skoči za njim, jer je lađa već zaplovila. Djevojka je klečala sklopljenih ruku kod brane. Ona ostane tako još neko vrijeme, kao da toplo moli, a onda skoči. ‘Ti si lažac!’ poviče za Jimom. ‘Oprosti mi!’ dovikne joj on. ‘Nikada! Nikada!’ odgovori mu ona. Tamb’ Itam uze veslo iz Jimovih ruku, jer bi bilo nedolično da on sjedi a da njegov gospodar vesla. Kad su došli na drugu obalu, gospodar mu zabrani da ide za njim, ali ga je Tamb’ Itam ipak slijedio u određenoj udaljenosti penjući se na obronak koji vodi u Doraminovu četvrt. Počelo se smrkavati. Zublje su ovdje-ondje svjetlucale. Oni, koje su susretali, činili su se ustrašeni i žurno su se ugibali da propuste Jima. Odozgo je dopiralo naricanje žena. Dvorište je bilo puno naoružanih Bugija, njihovih pratilaca i naroda iz Patusana. Ne znam što je zapravo značilo to okupljanje. Je li to bilo spremanje za rat, ili za osvetu, ili za suzbijanje navale koja im prijeti? Mnogo je dana prošlo prije nego što je narod prestao stražariti tresući se od straha neće li se vratiti bijelci dugih brada i u dronjcima, a nikako nisu mogli shvatiti svoj pravi odnos prema svome bijelcu. Čak i za te jednostavne ljude ostaje ubogi Jim neshvatljiv. Doramin je, sam, golem i očajan, sjedio u svom naslonjaču, držeći dvije kubure kremenjače na krilu, a pred njim je stajalo naoružano mnoštvo. Kad se Jim pojavio, na nečiji se uzvik sve glave najedanput okrenuše, a onda se masa rastvori na desno i lijevo, tako da je koračao kroz dvostruki red neprijateljskih pogleda. Za njim je išao šapat i mrmljanje: ‘On je skrivio svu tu nesreću!’ ‘On je znao čari...’ Jim ih je čuo - možda! Kad je ušao u svjetlost zubalja, žene naglo prestanu naricati, Doramin nije dizao glave, a Jim je stajao pred njim neko vrijeme šuteći. Zatim pogleda nalijevo i pođe u tom pravcu odmjerenim koracima. Majka Daina Warisa čučala je uz glavu mrtvaca, a sijeda joj je raščupana kosa skrivala lice. Jim priđe polagano, pogleda svoga mrtvog prijatelja podigavši ponjavu, spusti je zatim bez riječi i polagano otkorača natrag. ’On je došao! On je došao!’ išlo je od usta do usta, a to je stvaralo žamor usred kojega je koračao. ‘On je sve to uzeo na svoju glavu’, reče jedan glasno. Jim je to čuo i okrenuo se prema gomili, jesam. Uzeo sam na svoju glavu.’ Neki se ljudi odmaknu. Jim je čekao trenutak pred Doraminom, a
onda reče blago: ‘Došao sam pun bola.’ On opet počeka. ‘Došao sam spreman i bez oružja’, doda zatim. Tromi se starac, prignuvši čelo kao vol pod jarmom, napregne da se digne stišćući svoje kubure kremenjače na krilu. Iz njegova su grla izlazili promukli, prigušeni, neljudski glasovi, a njegova su ga dva pratioca podupirala odostrag. Ljudi opaziše da je prsten, koji je bio spustio u svoje krilo, pao i otkotrljao se do bijelčevih nogu, i da je ubogi Jim pogledao taj znak, koji mu je bio otvorio vrata slave, ljubavi i uspjeha iza toga zida od šuma, obrubljenih bijelom pjenom, na toj obali koja se pod suncem na zalazu doima kao prava tvrđava noći. Doramin je, naprežući se da se drži na nogama, činio s onom dvojicom, koja su ga podupirala, nesigurnu, klimavu skupinu; njegove su male oči piljile s izrazom mahnita bola i bijesa, s divljačkim sjajem koji svi nazočni opaziše. A tada, dok je Jim stajao pred njim ukočen i gologlav u svjetlosti zubalja i gledao mu ravno u lice, grčevito se uhvati lijevom rukom oko vrata jednome od prignutih mladića i, dižući oprezno desnu ruku, prostrijeli prijatelju svoga sina grudi. Gomila, koja se iza Jima odmaknula čim je Doramin digao ruku, pohita nakon hica uzbuđeno naprijed. Kažu da je bijelac bacio desno i lijevo na sva ta lica ponosit i neustrašiv pogled. A onda, pokrivši rukom usta, pade ničice, mrtav. I to je kraj. Nestao je neshvaćen, nedokučiv u svom srcu, zaboravljen, bez oproštenja i kao čudesni romantik. Ni u danima svojih najpustopašnijih dječačkih maštanja ne bi bio mogao zamisliti zamamljiviji oblik nevjerojatnog uspjeha! Jer vrlo je lako moguće da je on u kratkom trenutku svoga posljednjeg ponositog i neustrašivog pogleda opazio lice one sretne prilike koja mu je pristupila, zastrta koprenom kao istočnjačka vjerenica. Ali mi ga vidimo kao nekog nevjerojatnog osvajača slave, koji se trgnuo iz naručja ljubomorne ljubavi na znak, na poziv svoga zanesenog samoljublja. On se rastaje od žive žene, da proslavi svoje okrutno vjenčanje s nekim maglovitim idealom dostojanstva. Je li zadovoljan - sasvim, sada, pitam se? Mi bismo to morali znati. On je jedan od naših, i nisam li ja već jednom ustao, kao neki dočarani duh, da jamčim za njegovu vječnu postojanost? Jesam li, uostalom, baš mnogo pogriješio? Sada, kad ga više nema, ima dana kad mi se stvarnost njegova opstanka ukazuje jasna s nekom neizmjernom, poraznom snagom, a ima, časti mi, i trenutaka kad mi
nestaje iz očiju kao duh bez tijela, koji je zalutao među strasti ove zemlje, pripravan da se odano odazove pozivu vlastitoga svijeta sjena. Tko zna? Otišao je, nedokučiv u svom srcu, a uboga djevojka provodi nijemi, uzaludan život u Steinovoj kući. Stein je u posljednje vrijeme jako ostario. On to i sam osjeća, te često kaže da se »sprema sve to ostaviti, da se sprema otputovati...«, a uz to žalosno pokazuje rukom na svoje leptire. Rujan 1899 - srpanj 1900.
SRCE TAME Preveo Marijan Despalatović
Naslov izvornika Joseph Conrad HEART OF DARKNESS 1902
I Bez ijednog drhtaja jedrilja trgnula se jahta »Nellie« k sidru i umirila. Plima je završila, vjetar se gotovo slegao, a kako nam je bilo ploviti niz rijeku, mogli smo se jedino usidriti i čekati oseku. Pred nama se poput početka beskrajnoga vodenog puta širilo ušće Temze. Daleko na pučini nebo i more slili se u jedno, i u tom prostranstvu svjetla kao da su mirovala potamnjela jedra brodica nošenih plimom u crvenim oštrovrhim rojevima, s bljeskovima pokosti. Na niskim obalama, što stanjujući se nestajahu u moru, ležala je sumaglica. Zrak nad Gravesendom bio je taman, a još dalje kao da se zgusnuo u sumornu tminu nepomično snivajući nad najvećim i najmoćnijim gradom na zemlji. Ravnatelj Društva bio je naš kapetan i naš domaćin. Dok je stajao na pramcu gledajući prema moru, nas smo četvorica motrili njegova leđa. Voljeli smo ga. Ništa na cijeloj rijeci nije se doimalo ni upola tako pomorski. Bio je nalik na peljara, koji je za pomorca utjelovljena pouzdanost. Bilo je teško zamisliti da njegovo mjesto nije ondje, na svijetlom ušću, nego iza njega, u suroj tami. Kako sam već negdje rekao, nas je vezalo more. Ono nije samo vezalo naša srca za dugih rastanaka, nego nas je naučilo da podnosimo priče jedni drugih - pa čak i uvjerenja. Pravnik - najbolji od njih - imao je, zbog starosti i mnogih vrlina, jedini jastuk na palubi i ležao je na jedinom prostiraču. Knjigovođa je već izvadio kutiju domina i igrao se njima gradeći kućice. Marlow je prekrštenih nogu sjedio na krmi, naslonjen na krmeni jarbol. Upalih obraza, žuta lica, uspravnih leđa, asketske vanjštine i opuštenih ruku s dlanovima na gore doimao se kao idol. Uvjerivši se da sidro dobro drži ravnatelj se uputio na krmu i sjeo među nas. Lijeno smo izmijenili nekoliko riječi. Poslije njih na jahti zavlada tišina. Tko zna zašto, ali nismo zaigrali domino. Zaokupile su nas misli i mogli smo samo spokojno gledati. Dan je završavao u vedrini tiha i predivna sjaja. Voda se ljeskala mirno, nebo bez
oblačka bje dobrostivo prostranstvo čista svjetla. Pa i magla na Eseškim močvarama visila je sa šumovitih padina kopna kao prozirno i blistavo tkivo, zastirući niske obale providnim naborima. Samo je mrak na zapadu, nalegnut nad gornji tok rijeke, postojano tamnio, kao razljućen približavanjem sunca. I napokon, u svom zakrivljenu i neprimjetnom padu sunce utonu duboko. Blistavo bjelilo prijeđe u mutno rumenilo bez zraka i bez topline, kao da će se iznenada ugasiti, usmrćeno dodirom onoga mraka što je pritisnuo ljudsko mnoštvo. Odmah se promijeni izgled voda i vedrina potamni, ali postade dublja, bogatija. U smiraj dana, poslije stoljeća vjerne službe rasi koja je nastavala njezine obale, moćna stara rijeka odmarala se u miru, raširena u nepomućenu dostojanstvu vodenog puta do ruba zemlje. Gledali smo časnu rijeku ne u živom uzbuđenju kratkoga dana, koji dolazi i odlazi u nepovrat, nego u uzvišenom svjetlu neprolaznih uspomena. I zaista, čovjeku koji, kako kažu, »služi moru« sa štovanjem i ljubavlju, najlakše je dozvati veličanstveni duh prošlosti na donjem toku Temze. Plime se izmjenjuju s osekama u svome neprestanom služenju, pune uspomena na ljude i brodove što su ih ponijele u mir doma ili u bitke na pučini. Poznavale su ljude, koji su ponos naroda, od sira Francisa Drakea do sira Johna Franklina, i služile su tim vitezovima, plemenite i proste krvi - velikim vitezovima-lutalicama mora. Nosile su sve brodove, kojih imena bliješte poput dragulja u noći vremena, od »Zlatne košute«, koja se vratila sa svojim oblim bokovima punima blaga, da bi je pohodilo njezino kraljevsko veličanstvo pa da zatim iziđe iz veličanstvene legende, sve do »Erebusa« i »Terrora«, koji su isplovili u druga osvajanja - i nikada se nisu vratili. Poznavale su te brodove i te ljude. Isplovili su oni iz Deptforda, iz Greenwicha, iz Eritha - pustolovi i naseljenici; brodovi kraljeva i brodovi veletrgovaca; kapetani, admirali, mračni »trgovci« s Istokom i opunomoćeni »generali« indijskih flota. Svi oni lovci na zlato ili slavu isplovili su ovom rijekom, noseći mač, a često i baklju, vjesnici moći zemlje, nosioci iskre svetog plamena. Kolika li je veličina isplovila s osekom te rijeke u tajanstvenost nepoznate zemlje!... Snovi ljudi, zameci moćnih država, klice carstava. Sunce zađe; na rijeku pade sumrak i duž obale se počeše pojavljivati svjetla. Svjetionik Chapman, uspravna tronoga građevina na blatnoj ravni, snažno je sjao. Plovnim putom kretala su se svjetla brodova - velika zbrka
svjetala u kretanju uz rijeku i niz rijeku. A dalje prema zapadu, u gornjim tokovima, mjesto čudovišnog grada još je bilo zlokobno označeno na nebu, teška tama u sunčanu sjaju, sablasni blijesak pod zvijezdama. - I ovo je nekoć bilo jedno od tamnih mjesta zemlje - iznenada će Marlow. Jedini je od nas on još »služio moru«. Najgore što bi se o njemu moglo reći bilo je to da nije pravi pomorac. Bio je pomorac, ali je bio i lutalica, dok većina pomoraca provodi, ako se to može tako nazvati, »sjedilački život«. Duševno su kao i oni koji se ne miču od kuće, i njihov je dom uvijek s njima - brod, kao i njihova domovina - more. Brodovi su veoma nalik jedan na drugi, a more je uvijek isto. Strane obale, nepoznata lica, beskrajnost života u mijeni prolaze kraj njih u nepromjenljivosti njihove okoline, ovijeni ne osjećajem tajnovitosti, nego pomalo prezrivim neznanjem; pomorcu može biti tajnovito samo more, gospodar njegova postojanja, zagonetno kao sudbina. Što se tiče ostalog, bezbrižna šetnja ili provod na obali poslije službe dovoljno je da mu otkrije tajnu cijelog kontinenta, i on obično dolazi do spoznaje da tu tajnu ne vrijedi znati. Priče pomoraca imaju naivnu jednostavnost, značenje koje leži u ljusci zdrobljena oraha. Ali Marlow nije bio tipičan (izuzevši sklonosti da priča), i za njega smisao događaja nije bio unutar ljuske kao jezgra, nego izvan nje, obavijajući priču koja ga je iznijela samo kao što jara drhti oko žeravice, slično onim maglovitim prstenovima što ih katkad izazove nezemaljska svjetlost mjesečine. Njegova napomena uopće nije iznenadila. Bilo je to samo njemu slično. Primili smo je u tišini, nije nam se dalo čak ni zagunđati, a tada je veoma polako rekao: - Razmišljao sam o dalekoj prošlosti, kad su Rimljani prvi put došli ovamo prije devetnaest stoljeća - neki dan... Od tada je ova rijeka širila svjetlost - vi kažete Vitezovi? Da, ali to je poput stepskog požara u ravnici, poput sijavice u oblacima. Mi živimo u tom treptaju - potrajao dabogda dok se ova stara Zemlja vrti. Ali jučer je ovdje bila tama. Zamislite osjećaje zapovjednika jedne lijepe - kako li ih ono zovete? - trireme na Sredozemlju, kojega iznenada pošalju na sjever; žurno otpremljen preko obiju Galija; postavljen za zapovjednika jednog od brodova što su ih legionari - a i oni mora da su bili spretni ljudi, udivljenja vrijedni - gradili na stotine u mjesec-dva, ako smijemo vjerovati onome što čitamo. Zamislite ga ovdje - kraj svijeta, more boje olova, nebo boje dima, brod krut kao usna harmonika - na plovidbi uz rijeku s namirnicama ili
naređenjima, ili čim god želite. Pješčane obale, močvare, šume, divljaci, gotovo ništa hrane za uljuđena čovjeka i samo voda Temze za piće. Nema tu falernskog vina, nema izlaza na obalu. Ovdje-ondje vojni logor izgubljen u divljini kao igla u stogu sijena - studen, magla, oluje, bolest, samoća i smrt - smrt pritajena u zraku, u vodi, u guštari. O, da - obavio je on to. I bez sumnje veoma dobro, ne misleći mnogo o tome, osim možda kasnije, kad se hvalio onim što je preživio. To su bili ljudi koji su se mogli suprotstaviti tami. A možda se bodrio vrebajući, neće li se s vremenom ukazati prilika za promaknuće k floti u Raveni, ako je imao u Rimu dobrih prijatelja i ako je preživio ovo strahovito podneblje. Ili zamislite mlada otmjenog građanina u togi - možda kockarski dugovi, znate kako je - koji dolazi u sviti nekog prefekta, ili poreznika ili čak trgovca, da povrati svoj imetak. Pristati u nekoj močvari, propješačiti kroz šume i u nekom taboru, duboko u unutrašnjosti, osjetiti da ga je okružilo divljaštvo, potpuno divljaštvo - sav taj tajanstveni život divljine koji buja u šumi, u džunglama, u srcima divljih ljudi. A u takve tajne nema uvođenja. On mora živjeti u srcu neshvatljivoga, koje je istodobno i mrsko. I to ima svoju magičnu moć, koja počinje djelovati na njega. Magična moć gnušanja - znate, zamislite žaljenje koje raste, čežnju za bijegom, nemoćno gađenje, prepuštanje, mržnju. Zastao je. - Pazite - poče opet, dižući jednu ruku iz lakta s dlanom na van, tako da je prekrštenih nogu bio nalik na Budu koji propovijeda odjeven na evropsku i bez lotosova cvijeta - pazite, nitko se od nas ne bi osjećao upravo tako. Ono što nas spasava, to je djelovanje - odanost djelovanju. Ali ti momci zapravo nisu mnogo vrijedili. Nisu bili naseljenici, uprava im se ograničavala samo na ubiranje nameta. I to je po mome mišljenju bilo sve. Bili su osvajači, a za to vam treba samo gruba sila - ništa čime biste se hvastali kad je imate, jer je vaša snaga samo slučajnost koja proizlazi iz slabosti drugih. Grabili su što su mogli od onoga što se našlo pri ruci. Bila je to pljačka s nasiljem, teško umorstvo na veliko, i ljudi su to činili bez razmišljanja - kako i treba da čine oni koji se nose s tamom. Osvajanje zemlje, što uglavnom znači otimanje od ljudi druge boje puti ili nosa malo tubastijega od našeg, nije nešto lijepo, kad se u to dobro zagledate. Jedino ga otkupljuje misao vodilja. Misao vodilja u osnovi. Ne čuvstvena izlika, nego misao vodilja i nesebično vjerovanje u nju - nešto što se može uzvisiti i čemu se možete klanjati i žrtvovati...
On zašuti. Plamenovi su klizili rijekom, zeleni, crveni, bijeli plamičci, slijedeći jedan drugi, prestižući se, združujući se, ukrštavajući se - tada se razdvajajući, polagano ili brzo. Promet velikoga grada i dalje je tekao u noći što tamni rijekom bez sna. Gledali smo strpljivo čekajući - do kraja plime nije bilo ništa drugo da se radi. Tek kad se, nakon duge šutnje, začuo glas koji je oklijevao: - Pretpostavljam da se vi, momci, sjećate kako sam i ja jednom nakratko bio slatkovodni pomorac - spoznali smo da nam je suđeno prije oseke čuti jedan od Marlowovih neobjašnjivih doživljaja. - Ne želim vam odviše dosađivati onim što se dogodilo meni osobno - počeo je pokazujući tom izjavom slabost mnogih pripovjedača, koji vrlo često ne znaju što bi njihovi slušaoci najviše voljeli čuti - ali da shvatite kako se to mene dojmilo, morali biste znati kako sam dospio onamo, što sam vidio, kako sam otplovio uz rijeku do mjesta gdje sam prvi put sreo toga ubogog čovjeka. To je bila najdalja točka do koje sam ikada plovio i moj najdublji doživljaj. On je nekako osvijetlio sve oko mene - i unio svjetla u moje misli. Bio je prilično sumoran - i jadan - veoma, veoma običan i prilično nejasan. Da, prilično nejasan. A ipak, činilo se da unosi svjetlo. Kako se sjećate, tada sam se upravo bio vratio u London poslije šestogodišnjeg potucanja po Indijskom oceanu, Pacifiku, kineskim morima - prava doza Istoka - i motao sam se naokolo smetajući vama u radu, provaljujući u vaše domove, kao da mi je bilo dano nebesko poslanstvo da vas uljudim. To je neko vrijeme bilo lijepo, ali sam se ubrzo umorio od odmaranja. Tada sam se počeo ogledavati za brodom - vjerojatno najteži posao na svijetu. Ali nitko ni da me pogleda. I tako sam se umorio i od toga. Kad sam bio dječak, strast su mi bili zemljovidi. Satima bih gledao Južnu Ameriku, ili Afriku, ili Australiju, i izgubio se u svim divotama istraživanja. U to je vrijeme na zemlji bilo mnogo praznih, nepoznatih predjela, i kad sam ugledao mjesto koje mi se činilo osobito privlačno na karti (a sva su ta mjesta takva), stavio bih na nj prst i rekao: »kad budem velik, otići ću tamo«. Sjećam se da je i Sjeverni pol bio jedno od takvih mjesta. Hja, ondje još nisam bio, niti ću to sada pokušati. Nema više čara. Druga su mjesta bila porazbacana oko Ekvatora i u svim širinama obiju polutki. U nekima sam od njih bio i... ali o tome nećemo govoriti. Za jednim, najvećim i, da tako kažem, najpraznijim, još sam čeznuo. Doduše, tada to više nije bilo prazno mjesto. Od moga dječaštva ispunilo se rijekama i jezerima i imenima. Prestalo je biti prazno mjesto tajnovitosti
što ushićuje - bijela mrlja nad kojom dječak oduševljeno sanjari. Postalo je mjesto tame. Ali, bila je ondje jedna rijeka na karti, vraški velika rijeka. Nalik je bila na golemu odmotanu zmiju, s glavom u moru, s opuštenim tijelom koje se vijuga daleko preko puste zemlje, a rep joj se gubi u dubinama kontinenta. Dok sam u izlogu neke trgovine gledao kartu te rijeke, očarala me kao što zmija očara pticu - glupavu malu pticu. Tada se sjetih da trgovinu na toj rijeci drži u svojim rukama veliko poduzeće, trgovačko društvo. Do vraga! pomislih. Pa oni ne mogu trgovati na tom moru slatke vode bez nekih brodova - bez parobroda! Zašto ne bih pokušao dobiti zapovjedništvo jednoga od njih? Pošao sam Fleet Streetom, ali nisam mogao odagnati tu misao. Zmija me očarala. Vi znate da je Trgovačko društvo bilo kontinentalno udruženje, ali ja imam mnogo rođaka koji žive na Kontinentu, jer je jeftino i bolje nego što se čini, kažu oni. Moram priznati da sam ih onda počeo, salijetati. To je bilo za me nešto posve novo. Znate, nisam bio naviknut na takav način dobiti ono što hoću. Ako sam kamo htio poći, išao sam svojim putom i na vlastitim nogama. Ne bih bio povjerovao da bih to mogao učiniti, ali vidite, osjećao sam da moram onamo, po svaku cijenu. I tako sam ih salijetao. Muškarci su rekli: »Moj dragi« i nisu makli prstom. Tada - možete li vjerovati? - pokušah sa ženama. Ja, Charles Marlow, pokrenuh žene - da dobijem zaposlenje. Bože! Eto, vidite, ta me misao natjerala na to. Imao sam tetu, dragu, poletnu dušu. Pisala mi je: »Bit će sjajno. Sve sam spremna učiniti za tebe, sve. Zamisao je divna. Poznajem suprugu veoma utjecajne osobe u upravi, i čovjeka koji ima mnogo veza sa« itd., itd. Odlučila je pokrenuti brda i doline i isposlovati mi imenovanje za kapetana riječnog parobroda, ako mi je to puhnulo u glavu. Naravno, dobio sam svoje imenovanje. I to veoma brzo. Društvo je, čini se, bilo obaviješteno da je jedan od njihovih kapetana zaglavio u tučnjavi s urođenicima. To je bila prilika za mene. Sada sam još više želio ići. Mjesece i mjesece kasnije, kad sam pokušao pokupiti ostatke njegova tijela, čuo sam da je svađa počela zbog nesporazuma oko nekih kokoši. Da, dviju crnih kokoši. Fresleven - tako se momak zvao, Danac - mislio je da su ga nekako prevarili u trgovini pa je otišao na obalu i počeo mlatiti seoskog glavara batinom. O, to me nije ni najmanje iznenadilo, niti me je iznenadilo kad su mi ujedno rekli da je Fresleven bio najblaži, najmirniji stvor što je ikada
hodao na dvije noge. Nema sumnje da je bio. Ali on je ondje bio proveo već nekoliko godina u službi plemenita cilja, znate; vjerojatno je napokon osjetio potrebu da nekako učvrsti svoj ugled. Stoga je nemilosrdno mlatio staroga crnca, a gomila ga je njegovih ljudi zabezeknuto gledala, dok netko, natjeran u očaj urlanjem starca, nije pokušao ubosti bijelca kopljem - rekli su mi, da je to bio poglavičin sin. Naravno, koplje je ušlo između lopatica posve lako. Tada je cijelo stanovništvo pobjeglo u šumu, očekujući sve moguće strahovite nesreće, a parobrod, kojim je zapovijedao Fresleven, otplovio je u silnoj panici, mislim pod zapovjedništvom strojara. Sve dok ja nisam stigao i zauzeo Freslevenovo mjesto, nitko se nije baš previše brinuo za njegove posmrtne ostatke. Ipak, nisam mogao dopustiti da tako ostane, a kad mi se najzad pružila prilika da upoznam svoga prethodnika, trava što je izrasla kroz njegova rebra bila je dovoljno visoka da sakrije njegove kosti. Sve su bile ondje. Nakon što je natprirodno biće palo, nitko ga nije ni dirnuo. A selo je bilo napušteno, kolibe su trunule, zijevale crno, sve nakrivljene u srušenim ogradama. Da, nesreća ga je snašla. Ljudi su nestali. Ludi užas raspršio ih je kroz guštaru, muškarce, žene, djecu, i nikada se nisu vratili. Ne znam ni što se dogodilo s kokošima. Vjerovatno ih je ipak dobio predstavnik napretka. Međutim, zahvaljujući tome slavnom događaju dobio sam imenovanje brže nego što sam se pravo i počeo nadati. Jurio sam naokolo kao lud da se spremim, i nije isteklo ni četrdeset i osam sati, a ja sam plovio preko Kanala da se pokažem mojim poslodavcima i potpišem ugovor. Za svega nekoliko sati stigao sam u grad koji me uvijek podsjeća na uglačanu grobnicu. Bez sumnje predrasuda. Nije bilo teško pronaći urede Društva. Najveće zdanje u gradu, a koga god sam sreo, govorio je samo o njemu. Vladat će prekomorskim carstvom i trgovinom zaraditi bogatstva. Uska i pusta ulica u dubokoj sjeni, visoke kuće, bezbrojni prozori s venecijanskim zastorima, mrtva tišina. Trava proviruje između kamenja, lijevo i desno veliki nadsvođeni prolazi za kočije, golema dvostruka vrata teško odškrinuta. Provukao sam se kroz jedan otvor, uspeo zavojitim stubištem bez ukrasa, golim poput pustinje, i otvorio prva vrata na koja sam naišao. Dvije žene, jedna debela a druga vitka, sjedile su na stolcima sa slamnatim sjedalima i plele crnu vunu. Vitka je ustala i pošla ravno prema meni - sveudilj pletući oborenih očiju - i baš kad sam počeo misliti da joj se maknem s puta, kao što biste se maknuli mjesečarki, ona je stala i podigla
pogled. Haljina joj nije mogla biti jednostavnija. Okrenula se bez riječi i pošla ispred mene u čekaonicu. Rekao sam svoje ime i ogledao se. U sredini jelov sto, jednostavni stolci posvuda uza zidove, na jednom zidu velika sjajna zemljovidna karta, išarana svim duginim bojama. Golema površina crvenog - što je uvijek dobro vidjeti, jer znači da se ondje zaista radi. Vraški mnogo modrog, malo zelenog, mrlje narančastog i - na Istočnoj obali - purpurna mrlja. Tu veseli pioniri napretka piju valjano pivo. Ja, međutim, nisam išao ni u jedno od tih područja. Moj je put bio u žuto. Upravo u sredini. I ta rijeka je bila ondje, očaravajuća, smrtonosna - kao zmija. Uh! Otvoriše se vrata, pojavi se sijeda tajnička glava sućutna izraza, koščati me kažiprst pozove u svetište. Svjetlo je bilo prigušeno, a u sredini zgurio se težak pisaći stol. Iza toga predmeta izišao je lik blijede debljine u žaketu. Veliki čovjek glavom. Rekao bih, da je bio visok oko sto šezdeset centimetara, a baratao je s isto toliko milijuna. Mislim da mi je stisnuo ruku, nešto nejasno promrmljao, bio zadovoljan mojim francuskim. »Bon voyage.« U roku od četrdeset i pet sekundi opet sam se našao u čekaonici sa samilosnim tajnikom, koji mi pun tuge i saučešća podnese neku ispravu na potpis. Vjerujem da sam se, između ostalog, obvezao, kako neću odati nikakve poslovne tajne. Pa i neću. Počeo sam se osjećati pomalo neugodno. Vi znate da nisam navikao na takve obrede, a i u samom ugođaju bilo je nešto zloguko. Kao da su me uputili u neku zavjeru - što ja znam - nešto što nije posve ispravno; i bilo mi je drago izići. U onoj vanjskoj prostoriji dvije su žene grozničavo plele crnu vunu. Dolazili su ljudi, i mlađa je hodala amo-tamo predstavljajući ih. Starija je sjedila na svom stolcu. Njezine crne suknene papuče bile su na grijalici za noge, a u krilu joj se odmarala mačka. Na glavi je nosila nešto bijelo, uškrobljeno, na jednom je obrazu imala bradavicu, a naočari srebrnih okvira skliznule joj na vrh nosa. Omjerila me preko njih. Zabrinu me brz i ravnodušan mir toga pogleda. Istim je takvim brzim pogledom nezainteresirane mudrosti ošinula dvojicu mladića vesela i budalasta izgleda, koje je mlađa vodila. Kao da zna sve o njima, a i o meni. Obuze me sablastan osjećaj. Činila mi se tajanstvenom i sudbonosnom. Daleko u divljini često sam mislio o tim dvjema što čuvaju vrata Tame pletući crnu vunu kao za neki topli plašt. Jedna predstavlja, neprestano predstavlja nepoznatom, druga pažljivo promatra budalasta i vesela lica ravnodušnim
starim očima. Ave stara pletačice crne vune! Morituri te salutant. Mnogi od onih što ih je pogledala - više je nikada nisu vidjeli. Mnogi. Premnogi! Još je preostajao posjet liječniku. »Obična formalnost«, uvjerio me tajnik s izgledom dubokog suosjećanja u svim mojim patnjama. Poveo me neki mladić sa šeširom nakrivljenim na lijevo oko, koji je došao od nekud odozgo. Pretpostavljam da je bio pisar, jer, iako je kuća bila tiha kao kuća u gradu mrtvih, mora da je bilo pisara u poslu. Bio je otrcan i bezbrižan s mrljama crnila na rukavima kaputa, a kravata mu je bila velika i valovita, pod bradom oblikovana kao vrh neke stare cipele. Bilo je malo prerano za liječnika, pa sam ga pozvao na čašicu, na što se on veoma razveselio. Dok smo sjedili pijuckajući vermut, on je slavio poslove Društva, a ja sam tada slučajno izrazio svoje čuđenje što nije otišao onamo. On se smjesta ohladio i sabrao. »Nisam tako glup kako izgledam, reče Platon učenicima svojim« - izjavi jezgrovito, iskapi čašu i mi ustadosmo. Stari mi liječnik izmjeri bilo, očigledno u isto vrijeme misleći na nešto drugo. »Dobro, za ondje je dobro«, promrmlja i tada me nekako revno upita bih li dopustio da mi izmjeri glavu. Prilično začuđen pristadoh, a on izvuče nešto nalik na šestar i uze mi mjere glave, bilježeći pažljivo. Bio je to neobrijan čovječuljak u dugačku, olinjalom kaputu i papučama. Po mom mišljenju bezopasna luda. »One koji idu onamo uvijek molim da mi, u korist nauke, dopuste mjerenje lubanje«, reče. »Činite li to i po povratku?« zapitao sam. »O, ja ih nikada ne vidim«, odgovorio je, »a osim toga, znate, promjene su unutarnje naravi.« Nasmiješio se kao nekoj bezazlenoj šali. »I vi, dakle, idete onamo. Sjajno. I zanimljivo.« Prodorno me pogledao i opet nešto pribilježio. »Je li u vašoj obitelji bilo slučajeva ludila?« upitao me stvarnim glasom. Prekipjelo mi je. »Je li i to pitanje u korist nauke?« - »Za nauku bi bilo zanimljivo promatrati duševne promjene pojedinaca odmah na mjestu, ali...« reče ne obazirući se na moju razdraženost. »Jeste li vi liječnik za duševne bolesti?« prekinuh ga. »Svaki bi liječnik to morao biti - donekle«, odgovori taj čudak ne dajući se smesti. »Ja imam jednu malu teoriju, a vi messieurs, koji idete onamo, morate mi pomoći da je dokažem. To je moj obol dobicima što će ih moja zemlja požeti posjedovanjem tako veličanstvene kolonije. Ne ljutite se na moja pitanja, ali vi ste prvi Englez što sam ga promatrao...« Požurio sam se uvjeriti ga da nisam ni najmanje tipičan. »Kad bih bio, ne bih ovako razgovarao s vama«, rekoh. »Vaša je tvrdnja prilično duboka i vjerojatno pogrešna«, reče nasmijavši se.
»Izbjegavajte uzbuđenje. To je gore od sunca. Adieu. Kako li to vi Englezi kažete, ha? Good-bye. Ah! Good-bye. Adieu. U tropima, čovjek mora prije svega biti staložen.«... Podigne kažiprst opominjući... »Du calme, du calme. Adieu.« Još je trebalo učiniti jedno - oprostiti se od moje cijenjene tete. Zatekao sam je u slavodobitnu raspoloženju. Popio sam šalicu čaja - posljednju šalicu dobrog čaja za mnogo dana - i dugo smo mirno brbljali kraj kamina u sobi koja je djelovala veoma umirujuće, upravo onako kako biste očekivali da će djelovati salon jedne dame. U toku toga povjerljivog razgovora postalo mi je posve jasno da sam supruzi te visoke ličnosti, i tko zna kome sve još, bio opisan kao rijedak i nadaren stvor, pravo blago za Društvo. Čovjek kakav se ne nalazi svaki dan. Gospode bože! A zapovijedat ću riječnim parobrodom vrijednim pet para zajedno s brodskom sirenom. Međutim, čini se da sam također bio i jedan od Radnika, s glavnicom, znate. Nešto poput izaslanika svjetla, nešto poput nižeg apostola. Baš nekako u to vrijeme i novine i ljudi bili su puni tih gluposti i tako je ta odlična žena, živeći upravo usred te poplave besmislica, bila zaslijepljena. Govorila je o »odvikavanju tih neukih milijuna od njihova užasnog života« sve dok meni nije postalo nelagodno. Na časnu riječ! Usudio sam se natuknuti da je cilj Društva dobit. »Ti zaboravljaš, dragi Charlie, da pregalac vrijedi više od novca kojim ga plaćamo« - ona će živo. Čudno, kako su žene daleko od istine. One žive u svom svijetu, koji niti je postojao, niti bi mogao postojati. Prelijep je, i kad bi ga izgradile, raspao bi se prije prvog zalaza sunca. Iskrsla bi neka gadost - s kojom mi muškarci živimo zadovoljno od dana stvaranja svijeta - i razorila ga. Nakon toga me zagrlila, rekla mi neka se odijevam u flanel i često pišem, ali sigurno! i tako dalje. I tako sam otišao. Na ulici me, ne znam zašto, podiđe neobičan osjećaj da sam uljez. Čudno! Ja, koji sam običavao otputovati u bilo koji kraj svijeta u roku od dvadeset i četiri sata, razmišljajući manje nego većina ljudi prije prijelaza preko ulice - na trenutak sam, neću reći oklijevao, nego iznenađeno zastao pred tim svakidašnjim događajem. Najbolje bih vam to objasnio ako vam kažem da sam se sekundu-dvije osjećao kao da me put ne vodi u središte kontinenta, nego u središte Zemlje.
Otputovao sam francuskim parobrodom. Pristajao je u svakoj prokletoj luci što je ondje imaju, s jedinom svrhom - koliko sam mogao vidjeti - da iskrca vojnike i carinike. Promatrao sam obalu. Promatrati obalu koja promiče kraj broda slično je razmišljanju o zagonetki. Tu je, pred vama - smiješi se, mršti, vabi, veličanstvena, zla, dosadna, ili divlja i uvijek nijema, i kao da šapće - dođi i vidi! Ova je bila gotovo bezlična, kao da tek nastaje, jednolično mračna. Rub tamnozelene, gotovo crne, goleme džungle, okružene bijelom pjenom valova, tekao je ravno, kao ravnalom izvučen daleko, daleko uz plavo more, kojega je sjaj potamnjela niska maglica. Sunce je udaralo snažno, zemlja kao da je sjala i cijedila znoj. Ovdje-ondje, unutar bijele pjene valova, pokazivale su se nakupine sivobijelih točkica, pokatkad s razvijenom zastavom. Naselja stara nekoliko stoljeća, ne veća od glavice gumbašnice, na nedirnutu prostranstvu iza njih. Mi smo se vukli, pristajali, iskrcavali vojnike; plovili dalje, iskrcavali carinike da uberu namet u napuštenoj divljini s limenom kolibom i motkom za zastavu izgubljenom u toj pustoši; iskrcali još vojnika - vjerojatno da štite carinike. Čuo sam da su se neki utopili u bibavici, no nitko se nije naročito brinuo jesu li ili nisu. Bili su jednostavno izbačeni na obalu, a mi smo nastavili put. Obala se svaki dan činila jednakom, kao da se nismo maknuli. Ali prošli smo razna mjesta - trgovišta - s imenima poput Gran’ Bassam, Little Popo; imena kao iz neke loše lakrdije igrane pred zlokobnim zastorom. Besposlenost putnika, moja osamljenost među svima tim ljudima s kojima nisam imao dodirne točke, lijeno i glatko more, jednolična sjeta obale - sve to kao da mi je priječilo spoznaju prave istine i držalo me u vlasti tužne i besmislene tlapnje. Užitak je bio pokatkada čuti zvuk udaranja mora, kao govor brata. To je bilo nešto prirodno, nešto što je imalo svoj razlog, svoje značenje. Od vremena do vremena čamac s obale davao je čovjeku trenutnu vezu sa stvarnošću. Veslači su bili crnci. Izdaleka se vidio blijesak njihovih bjeloočnica. Vikali su, pjevali; po tijelu im je tekao znoj. Lica su tih momaka bila poput smiješnih maski, ali su njihove kosti, mišići, divlja životna snaga i moćna energija kretanja bili prirodni i istiniti, kao mlaćenje valova uz njihovu obalu. Tu je bilo njihovo mjesto. Pogled na njih donosio je olakšanje. Načas bih osjetio da još pripadam svijetu jednostavnih stvari. Ali samo načas. Nešto bi svojom pojavom zastrašilo i otjeralo taj osjećaj. Sjećam se, jednom smo naišli na ratni brod usidren blizu obale. Obasipao je prašumu granatama, a ondje nije bilo ni kolibice. Čini se da su Francuzi
opet ratovali ondje negdje. Stijeg mu je visio mrtvo, nisko mu je nadgrađe bilo načičkano zjalima dugačkih 150-milimetarskih topova. Prljava bi ga i troma bibavica lijeno dizala gore-dolje njišući mu tanke jarbole. U praznoj beskrajnosti zemlje, neba i vode taj je ratni brod, tko zna zašto, pucao na kontinent. Bum, odapeo bi jedan top; plamičak bi suknuo i nestao, bijeli bi se oblačak dima razišao, malo bi tane slabašno fijuknulo - i ništa se ne bi dogodilo. Ništa se nije ni moglo dogoditi. Bilo je ponešto ludosti u tom postupku i otužne komike u prizoru. A netko me je na palubi ozbiljno uvjeravao da se ondje negdje, izvan dogleda, nalazi logor urođenika. Zvao ih je - neprijatelji! Predali smo im poštu (čuo sam da su mornari toga osamljenog broda - umirali od groznice po tri na dan) i pošli dalje. Pristali smo u još nekoliko mjesta sa smiješnim imenima, gdje se veseli ples smrti i trgovine odvija u nijemom zemljanom ugođaju kao u pregrijanim katakombama. Pristajali smo uzduž cijele bezlične obale, koju kao da je sama Priroda ogradila opasnim mlaćenjem valova da odbije uljeze. Plovili smo uz rijeke i niz rijeke, tokove smrti u život, kojih su obale gnjilile u glibu, a vode, zgusnute u mulj, provaljivale među zgrčena stabla mangrova, koja kao da su se previjala u hropcu nemoćna očaja. Nigdje nismo zastali dovoljno dugo da bih stekao podrobniji dojam, ali me je opći osjećaj nejasna i teškog čuđenja obuzimao sve više. Bilo je to kao tegobno hodočašće kroz stvari koje izazivaju more. Tek nakon više od mjesec dana ugledao sam ušće moje velike rijeke. Usidrili smo se u blizini sjedišta vlade. Ali moje je odredište bilo nekih trista pedeset kilometara uzvodno. I tako, čim sam mogao, krenuo sam u mjesto pedeset kilometara dublje u unutrašnjosti. Putovao sam malim morskim parobrodom. Kapetan je bio Šveđanin. Doznavši da sam pomorac, pozvao me na most. Bio je mlad, mršav, sjetan, svijetle, glatke kose i teška hoda. Kad smo se otisnuli od bijednog pristaništa, on prezirno odmahnu glavom prema obali. »Živjeli ste ondje?« upita. Rekoh: »Da.« »Bagra su ovi od vlade, zar ne?« nastavi, govoreći engleski vrlo točno i s nekom gorčinom. »Nevjerojatno je što će netko učiniti za nekoliko franaka mjesečno. Zanima me što se s takvima dogodi kad odu u divljinu.« Rekao sam mu da ću to vjerojatno uskoro vidjeti. »Tako!« uzviknuo je. Odtumarao je na drugu stranu mosta, neprestano gledajući naprijed. »Ne uzdajte se previše«, nastavi. »Neki dan odveo sam
jednoga, koji se putem objesio. I on je bio Šveđanin.« »Objesio se! Zašto, zaboga?« uzviknuh. On je i dalje budno gledao kuda plovimo. »Tko zna? Možda nije mogao podnijeti sunce. Ili kraj.« Napokon smo ugledali ušće. Ukazao se stjenovit greben, uz obalu nasipi iskopane zemlje, kuće na brežuljku, još kuća s limenim krovovima među napuštenim iskopinama ili pripijenih uz padinu. Neprestana buka brzica dalje uz rijeku lebdjela je nad ovim prizorom napučene pustoši. Mnoštvo je ljudi, uglavnom crnih i golih, vrvjelo unaokolo poput mravi. U rijeku je stršao molo. Na mahove se preko svega prelijevalo sunčano svjetlo, u iznenadnim mlazovima blistavila. »Eno postaje vašeg Društva«, reče Šveđanin pokazujući tri drvena zdanja nalik na barake na kamenitom pristranku. »Poslat ću vaše stvari onamo. Rekli ste četiri kovčega? Dobro. Zbogom.« Naiđoh na kotao napušten u travi, a zatim otkrih put uz brežuljak. Zaobilazio je stijene i mali prevrnuti vagonet, s kotačima u zraku. Jedan je kotač nedostajao. Imao je beživotan izgled kostura neke životinje. Naišao sam i na druge dijelove strojeva u raspadanju, kup zarđalih tračnica. Nalijevo, skupina drveća bacala je sjenu u kojoj su se slabašno micale crne pojave. Žmirkao sam, put je bio strm. Zdesna je zatulio rog, i vidio sam kako crnci bježe. Teški i mukli prasak zatrese zemlju, oblačak dima iziđe i to je bilo sve. Na stijeni se nije vidjelo ništa. Gradili su prugu. Stijena nije bila na putu, ali je ovo besmisleno razaranje bilo sav rad. Slabo zveckanje iza mene ponuka me da se ogledam. Mučeći se uz put prilazilo je šest crnaca u redu. Hodali su uspravno i polagano, podržavajući na glavama košarice zemlje, a zveket je pratio njihove korake. Oko bokova imali su vezane crne krpe, kojih su se krajevi straga micali poput repova. Vidjelo im se svako rebro, zglobovi su njihovih udova bili kao čvorovi na užetu. Svaki je imao željeznu ogrlicu. Lanci, što su ih spajali, njihali su se među njima ritmički zveckajući. Na ponovni prasak iznenada pomislih na onaj ratni brod, koji sam vidio kako puca na kontinent. Bio je to isti zloguki glas, ali ovi se ljudi nikako ne bi mogli nazvati neprijateljima. Oni su bili nazvani prestupnicima, i razbješnjeli je zakon došao k njima, isto kao i ona tanad - nerješiva zagonetka s mora. Njihove su mršave grudi dahtale istodobno, njihove snažno raširene nozdrve podrhtavahu, oči su upiljili ukočeno uz brdo. Prošli su na desetak centimetara od mene, bez ijednog pogleda, s krajnjom, samrtničkom ravnodušnošću nesretnih divljaka. Iza te
sirove građe hodao je klonulo jedan od obraćenih, proizvod novih snaga na djelu, noseći pušku po sredini. Imao je na sebi haljinac od odore bez jednog puceta, a kad je ugledao bijelca na putu, hitro je zabacio pušku na rame. Učinio je to iz jednostavne opreznosti, jer su bijelci izdaleka tako slični da nije mogao pogoditi tko bih ja mogao biti. Ubrzo se umirio, i uz široko, bijelo obješenjačko cerenje gledajući na povjerene mu bijednike kao da me proglasio sudionikom u svojoj uzvišenoj odgovornosti. Pa napokon, i ja sam bio dio velikog uzroka ovih uznositih i pravednih postupaka. Umjesto da nastavim uspon, skrenuo sam i spustio se ulijevo. Htio sam da taj ljudski lanac ode prije nego što se popnem na brežuljak. Vi znate da nisam osobito osjetljiv. I ja sam morao udarati i izmicati udarcima. Morao sam pružiti otpor i katkada napasti - to je samo jedan od oblika obrane - ne misleći što će se dogoditi, pokoravajući se borbi koju mi je život u tom trenutku nametnuo. Vidio sam paklensko nasilje, i paklensku pohlepu, i paklensku požudu. Ali, tako mi nebesa, ti su snažni, požudni, krvoločni poroci zavladali muškarcima - muškarcima, kad vam kažem. A dok sam stajao na padini, predosjetio sam da ću u zasljepljujućem suncu te zemlje upoznati mlitav, lažan, beskrvni porok grabežljive i bezdušne gluposti. Tek nakon nekoliko mjeseci, tisuću milja dublje u unutrašnjosti, otkrit ću kako je taj porok podmukao. Sada sam za trenutak stao zaprepašten, kao opomenut. Napokon sam se kosinom spustio niz brežuljak prema drveću koje sam tada vidio. Zaobišao sam golemu jamu iskopanu na obronku. Nisam joj mogao proniknuti svrhu. Svakako to nije bio ni kamenolom ni pješčara. Samo jama. Možda je bila u vezi sa čovjekoljubivom željom da se zaposle zločinci. Ne znam. Onda sam gotovo upao u veoma usku jarugu. Nije bila šira od usjeka u padini. Otkrio sam da je u nju bila bačena gomila odvodnih cijevi uvezenih za naselje. Nijedna nije bila čitava. Bilo je to besmisleno uništavanje. Na kraju dođoh pod drveće. Namjeravao sam malo prošetati u sjeni, ali čim stupih u nju, učini mi se da sam dospio u mračni krug Pakla. Brzaci su bili blizu, i neprekidna, jednolična, prodorna, nesavladiva buka prožimala je tajanstvenim zvukom tužnu tišinu gaja, u kojemu ne bje ni daška, ni drhtaja lista. Kao da je bezumna jurnjava u svemir izbačene Zemlje iznenada postala čujna. Crne su pojave čučale, ležale, sjedile među drvećem naslonjene na debla, pripijene uza zemlju, napol vidljive, a napol zasjenjene u slabom svjetlu, u
svim položajima bola, osamljenosti i očaja. Još jedna mina eksplodira u pećini. Pod nogama mi se lagano zatrese zemlja. Rad se nastavljao. Rad! A ovamo su se neki od radnika povukli da umru. Polagano su umirali. To se odmah vidjelo. Oni nisu bili neprijatelji, nisu bili zločinci, nisu više bili ništa zemaljsko, ništa osim crnih sjena bolesti i izgladnjelosti, porazbacanih u zelenkastoj tami. Kad su - dovedeni iz najskrovitijih kutaka obale na rad po dopuštenim ugovorima, izgubljeni u novoj, neprikladnoj okolini, hranjeni drugačije nego što su bili navikli - obolijevali, gubili radnu sposobnost, dopustili su im da otpuzaju i odmore se. Te su umiruće pojave bile slobodne kao zrak i gotovo isto tako providne. Počeo sam opažati svjetlucanje očiju pod drvećem. Tada, pogledavši dolje, vidjeh lice kraj moje ruke. Crne su se kosti punom dužinom oslanjale jednim ramenom na drvo, i polagano se podigoše očni kapci, i utrnule me oči pogledaše, goleme i prazne. U dubinama očnih jabučica polagano se gasio neki bijeli, slijepi treptaj. Čovjek je izgledao mlad, gotovo dječak, ali znate da je njima teško odrediti dob. Nisam znao što da učinim, pa mu ponudih pločicu dobrog dvopeka sa Šveđaninova broda, što sam je imao u džepu. Oko nje se polagano zatvoriše prsti i zadržaše - i to je bilo sve. Nije se više ni pomakao, ni pogledao. Oko vrata je imao zavezan komadić bijele tkanine. Zašto? Gdje je to dobio? Je li to bila značka - ukras - talisman - pomirbica? Je li uopće imao neko tajanstveno značenje? Doimao se zloguko oko njegova crnog vrata, taj komadić bijeloga tkanja iz prekomorja. Pokraj toga istog drveta sjedile su podvučenih nogu još dvije uglate hrpe. Jedna je s bradom na koljenima buljila u ništa, nepodnošljivo i strahovito. Druga je utvara, kao slomljena teškim umorom, naslonila čelo na koljena. A svuda unaokolo bili su razbacani drugi u svim položajima zgrčene klonulosti - slika pokolja ili pošasti. Dok sam stajao, užasnut, jedan se od tih stvorova uzdigao na ruke i koljena i četvoronoške odvukao k rijeci da pije. Pohlepno je laptao iz svoje ruke, tada sjeo na suncu, prekrižio goljenice, i začas mu kovrčava glava pade na prsi. Više nisam htio tumarati u sjeni pa sam se požurio prema postaji. Kraj zgrade sam sreo bijelca, tako neočekivano otmjeno odjevena, te sam u prvi mah povjerovao da mi se pričinja. Visok, uškrobljen ovratnik, bijeli suvraci, lagani alpaka haljetak, snježnobijele hlače, čista kravata i ulaštene cipele. Bez šešira. Kosa razdijeljena po strani, očetkana, nauljena. I sve to pod
zeleno obrubljenim suncobranom u velikoj bijeloj šaci. I pisaljka za uhom. Zbunjivao je... Rukovao sam se s tim čudom i doznao da je on glavni knjigovođa Društva, i da se svi računi i knjige vode na toj postaji. Na trenutak je izišao »udahnuti svježega zraka«, reče. Izraz je zvučio začudno osebujno nagovještavajući sjedilački, pisarski život. Ne bih vam uopće spomenuo toga momka da nisam s njegovih usana prvi put čuo ime čovjeka koji je nerazdvojivo povezan s uspomenama iz toga doba. Štoviše, ja sam poštivao toga momka. Da. Poštivao sam njegov ovratnik, njegove velike suvratke, njegovu pričešljanu kosu. Bez sumnje, doimao se kao vlasuljarska lutka, ali u velikom moralnom truljenju zemlje on je sačuvao svoju vanjštinu. To je kičma. Njegovi uškrobljeni ovratnici i kicoška prsa košulja bili su dostignuća značaja. On je bio u divljini već gotovo tri godine, i kasnije nisam mogao odoljeti a da ga ne upitam kako može nositi tako divno oprano rublje. Malo, malo je pocrvenjeo i rekao skromno: »Podučavao sam jednu od urođenica što živi kraj postaje. Bilo je to teško. Ovaj joj je posao bio mrzak.« Tako je taj čovjek zaista nešto postigao. A i volio je svoje knjige. Bile su u savršenom redu. Sve ostalo na postaji bilo je u neredu - ljudi, stvari, zdanja. Nizovi su prašnih crnaca ravnih stopala stizali i odlazili; rijeka gotovih proizvoda, jeftinih pamučnih tkanina, staklenog biserja i bakrene žice odlazila je u dubine tame, odakle se vraćao dragocjeni tanki mlaz bjelokosti. Deset dana morao sam čekati na stanici. Cijela vječnost. Živio sam u kolibi u dvorištu, ali bih katkad otišao u knjigovođin ured da pobjegnem od meteža. Ured je bio sagrađen od vodoravnih dasaka tako loše sastavljenih da je računovođa, nagnut nad svoj visoki stol, bio od vrata do peta ispresijecan uskim snopovima sunčana svjetla. Nije trebalo otvarati veliki kapak da se vidi. Bilo je i vruće. Velike su muhe divljački zujale. Nisu ubadale, nego klale. Obično sam sjedio na podu dok je on, na visokom stolcu, besprijekorno odjeven, pa čak i lagano namirisan, pisao, pisao. Pokatkad bi ustao da se razgiba. Kad je u njegov ured bio uguran bolesnik na krevetu s kotačićima - neki iznemogli posrednik iz divljine - dao je izraza blagoj razdražljivosti. »Stenjanje ove bolesne osobe odvraća moju pažnju«, rekao je. »A bez pažnje neobično se teško očuvati od pisarskih pogrešaka u ovom podneblju.«
Jednog dana dobacio je, ne dižući glave: »U unutrašnjosti ćete bez sumnje upoznati gospodina Kurtza.« Na moje pitanje tko je gospodin Kurtz, odgovorio je da je on prvorazredni posrednik. Kad je vidio moje razočaranje, polako je dodao odlažući pero: »On je veoma značajna osoba.« Na daljnja sam pitanja doznao da gospodin Kurtz sada upravlja jednom trgovačkom postajom, vrlo važnom trgovačkom postajom u pravom području bjelokosti, na »samom izvoru. On sam pošalje bjelokosti koliko svi ostali zajedno...« Opet poče pisati. Bolesniku je bilo previše slabo da bi mogao stenjati. U dubokoj tišini zujale su muhe. Iznenada se začu sve jači mrmor glasova i bučno tapkanje nogu. Stigla je karavana. S druge strane dasaka raspojasa se bjesomučan žamor nepoznatih glasova. Svi su nosači govorili u isti mah, i u toj je zbrci, jadikujući, knjigovođa suzno »odustajao« po dvadeseti put toga dana. Polagano je ustao. »Kakve li strahovite galame«, reče. Pažljivo je prešao sobu da pogleda bolesnika i, vraćajući se, reče mi: »Ne čuje.« »Što? Mrtav?« - zapanjeno zapitah. »Ne, još ne«, odgovorio je vrlo mirno. Tada će, odmahnuvši glavom prema zbrci u dvorištu postaje: »Kad morate točno knjižiti, počinjete mrziti te divljake - mrziti ih na smrt.« Načas se zamislio. »Kad vidite gospodina Kurtza« - nastavi - »poručite mu od mene da sve ovdje« - pogleda letimično stol - »veoma zadovoljava. Ne volim mu pisati. S ovim našim glasnicima nikada ne znate u čije će ruke dospjeti pismo - ondje u Glavnoj postaji.« Na tren se svojim blagim buljavim očima zagleda u mene. »O, on će daleko dospjeti, vrlo daleko«, opet poče. »Zakratko će postati važna osoba u Upravi. Oni gore - znate, vijeće u Evropi - smjeraju s njim visoko.« Vratio se poslu. Galama se vani smirila i malo kasnije, izlazeći, zaustavih se na vratima. U neprestanom zujanju muha bolesnik je ležao crven od vrućice, bez svijesti; knjigovođa, nagnut na svoje knjige, knjižio je savršeno ispravne poslove, a dvadesetak metara ispod praga vidio sam mirne vrške drveća gaja smrti. Sutradan sam napokon krenuo iz stanice s karavanom od šezdeset ljudi na pješačenje od trista pedeset kilometara. Nema smisla da vam mnogo pričam o tome. Svuda putovi, staze, utrta mreža putova rasprostrtih pustom zemljom, kroz visoku travu, kroz spaljenu travu, kroz guštaru, uz prohladne klance i niz njih, niz usijane kamenite brežuljke i uz njih. I samoća, samoća. Ni čovjeka, ni kolibe. Stanovništvo je
odavno pobjeglo. Pa, kad bi mnoštvo tajanstvenih crnaca, naoružanih svim mogućim strahovitim oružjem, iznenada počelo putovati cestom između Deala i Gravesenda, hvatajući lijevo-desno seljake da im nose teške terete, mislim da bi svaka kućica i svako gospodarstvo u okolici začas opustjelo. Samo što su ovdje nestale i nastambe. Pa ipak, prošao sam kroz nekoliko napuštenih sela. Ima nešto patetički djetinjasto u ruševinama travnatih zidova. Dan za danom, s tapkanjem i stupanjem šezdeset pari bosih nogu iza mene, svaki par s teretom od trideset kilograma. Ulogori se, kuhaj, spavaj, digni logor, hodaj. Tu i tamo nosač mrtav u uprtačima, upokojen u visokoj travi kraj puta, prazna čuturica i njegov dugi štap leže uza nj. Nebo i zemlja u dubokoj tišini. Možda neke mirne noći podrhtavanje udaljenih bubnjeva, raste, pada, silno, nejasno podrhtavanje, zvuk nadnaravan, opojan, uzbudljiv, i divlji - i možda isto tako duboka značenja kao zvuk zvona u kršćanskoj zemlji. Jednom sretosmo bijelca u raskopčanoj odori, ulogorena na putu s naoružanom pratnjom vitkih Zanzibaraca, veoma gostoljubiva i vesela - da ne kažem pijana. Brine se, reče, za održavanje puta. Ne bih mogao reći da sam vidio ili put ili održavanje, osim ako se lešina crnca srednjih godina s rupom od taneta u čelu - na koju sam se naprosto spotaknuo nakon pet kilometara - ne bi smatrala znakom neprestanog poboljšavanja. I ja sam imao bijelog pratioca. Nije bio loš momak, ali malo predebeo i s razdražujućom navikom da se onesvijesti na vrelim obroncima, kilometre daleko od ikakve sjene ili izvora. Znate, dodija vam držati vlastiti kaput poput suncobrana nad glavom čovjeka koji se osvješćuje. Jednom nisam mogao prešutjeti, pa ga zapitah koga je vraga uopće došao amo. »Pa da namlatim para! A što ste vi mislili«? - reče prezirno. Tada oboli od groznice, i morali smo ga nositi u visaljci obješenoj o motku. Kako je težio sto kila, nikad kraja prepirkama s nosačima. Opirali su se, bježali, otkradali se noću sa svojim teretima - prava pobuna. Onda sam jedne večeri održao govor na engleskom s gestama, koje nisu izmakle nijednom od šezdeset pari očiju predamnom, i idućega jutra bez muke pokrenuo nosiljku pred karavanom. Nakon jednog sata naišao sam na cijelu stvar razbijenu u guštari - čovjek, visaljka, stenjanje, pokrivači, strahota. Teška mu je motka ogulila jadni nos. Živo je želio da nekoga ubijem, ali nosača ni od korova. Sjetio sam se staroga liječnika »Za nauku bi bilo zanimljivo promatrati duševne promjene pojedinaca odmah na mjestu.« Osjećao sam da postajem zanimljiv za nauku. Sve je to, međutim,
besmislica. Petnaestog dana opet ugledah veliku rijeku i ušepah u glavnu postaju. Nalazila se na mrtvu rukavcu usred guštara i šuma, s dražesnim rubom smrdljiva mulja s jedne strane, a s ostalih triju strana stegla luda ograda od rogoza. Umjesto ulaza neugledan otvor, i na prvi se pogled vidjelo da tu vodi glavnu riječ neki mlakonja. Između kuća nemarno se pojaviše bijelci s dugim štapovima u rukama. Došetaše da me pogledaju i tada se opet nekamo izgubiše. Jedan od njih, krupan, uzbuđen klipan crnih brkova - čim sam mu rekao tko sam - blagoglagoljivo me i s mnogo zastranjivanja obavijesti da je moj parobrod na dnu rijeke. Kao da me ošinula munja. Što, kako, zašto? Ah, sve je »u redu«. Tu je »glavom upravitelj«. »Sve kako treba. Svi su se izvanredno ponijeli! Izvanredno!« - »Morate smjesta ići k upravitelju«, reče uzrujano. »On čeka!«. Pravo značenje toga brodoloma nije mi odmah postalo jasno. Čini mi se da sada shvaćam, ali nisam siguran, uopće nisam siguran. Bilo kako bilo, kad pomislim na to, sve je to bilo previše glupo a da bi bilo posve prirodno. Ipak... Ali tada je to bila jednostavno vraška neprilika. Parobrod je bio potopljen. Prije dva dana u nekoj su iznenadnoj hitnji zaplovili uz rijeku s upraviteljem na palubi. Zapovijedao je neki kapetan dobrovoljac, i, prije nego što su prošla tri sata, oderali su brodu dno na stijenama; potonuo je uz južnu obalu. Zapitao sam se što mi je činiti sada kad broda više nema. A zapravo, imao sam posla i previše izvlačeći svoj brod iz rijeke. S tim sam morao početi odmah sutradan. To i popravak, kad sam dopremio dijelove do stanice, potraja nekoliko mjeseci. Moj prvi razgovor s upraviteljem bio je čudnovat. Nije mi ponudio stolac nakon moga jutrošnjeg hoda od trideset i pet kilometara. Bio je običan. Put, crte lica, ponašanje i glas. Srednje visine i prosječne građe. Oči, obične plave boje, bijahu mu možda osobito hladne, a svakako je znao udariti pogledom britko i teško, kao sjekirom. No čak i onda, ostatak njegove osobe kao da je nijekao takvu namjeru. Inače je na njegovim usnama igrao samo neki zagonetan, nejasan izražaj, nešto potajno - smiješak - ne, nije smiješak - sjećam se, ali ne mogu objasniti. Nesvjestan je bio taj smiješak, iako se na tren pojačao čim je nešto izgovorio. Dolazio je na kraju njegovih govora kao pečat na riječi, da značenju najobičnije izreke dade dojam potpune nedokučivosti. Bio je običan trgovac, zaposlen u tim krajevima od mladosti. Ništa više. Slušali su ga, a ipak nije pobuđivao ni ljubav, ni mržnju, pa čak ni poštovanje. Pobuđivao je tjeskobu. Da, to je ono pravo!
Tjeskoba. Nikakvo određeno nepovjerenje, samo tjeskobu - i ništa više. Nemate pojma kako djelotvorna može biti ovakva - a - e - sposobnost. On nije imao smisla za organizaciju - za poduzetnost, čak ni za red. To se vidjelo i na bijednom stanju postaje. Nije imao ni znanja ni duha. Zašto li je onda dobio takav položaj? Možda zbog kremenita zdravlja... Odslužio je u džungli tri roka po tri godine... Jer pobjedničko je zdravlje u općem razaranju tjelesnih ustroja neka vrsta snage u sebi. Kod kuće, na dopustu, bančio je naveliko - razmetljivo. Mornar na suhom - s jednom razlikom - mornar samo vanjštinom. To se moglo razabrati iz njegova nemarnog govora. Ništa nije započeo, mogao je održavati uhodanu kolotečinu - i ništa više. Ali bio je velik. Bio je velik zbog te sitnice da nitko nije mogao reći što upravlja takvim čovjekom. Tu tajnu nije nikada odao. Možda tajne i nije bilo. Takva bi slutnja zbunila - jer ondje se prividno nije smjelo prestati kretati. Jednom, kad su razne tropske boleštine oborile gotovo sve »posrednike« na postaji, čulo se da je rekao: »Ljudi koji dolaze ovamo ne bi smjeli imati utrobu.« Zapečatio je tu izreku onim svojim smiješkom, kao da je ona bila prodor u tajnu koju je on čuvao. Zamišljali ste da vidite stvari - ali pečat je bio tu. Kad su mu za vrijeme obroka dojadile vječne svađe bijelaca zbog prvenstva kod stola, naredio je da se napravi golem okrugao sto, za koji je trebalo sagraditi posebnu kuću. To je bila blagovaonica postaje. Gdje je on sjeo, tu je bilo čelo stola, a ostalo - ništa. Osjećalo se da je to njegovo nepromjenljivo uvjerenje. Niti je bio pristojan, niti nepristojan. Šutio je. Dopuštao je da se njegov »momak« - uhranjen mladi crnac s obale - njemu na očigled odnosi prema bijelcima s izazovnom drzovitošću. Progovorio je čim me je ugledao. Dugo sam putovao. Nije mogao čekati, morao je poći bez mene. Valjalo je smijeniti ljudstvo na postajama gore uz rijeku. Već je bilo toliko odugovlačenja, da on nije znao tko je živ a tko mrtav, i kako napreduju poslovi i tako dalje, i tako dalje. Nije se osvrtao na moja objašnjenja i, igrajući se štapićem pečatnog voska, ponovio je nekoliko puta, da je stanje »ozbiljno, veoma ozbiljno«. Pronosili su se glasovi da je veoma važna postaja u opasnosti, a njezin upravitelj, gospodin Kurtz, bolestan. Nadao se da nije istina. Gospodin Kurtz je bio... Bio sam umoran i razdražljiv. Do vraga Kurtz, pomislih. Prekinuh ga rekavši da sam čuo o gospodinu Kurtzu na obali. »Ah, dakle se govori o njemu i ondje«, promrmlja za sebe. Tada poče opet, uvjeravajući me da je gospodin Kurtz
najbolji posrednik što ga ima, izvanredan čovjek, veoma važan za Društvo. Stoga mogu razumjeti njegovu bojazan. Rekao je da je »vrlo, vrlo uznemiren«. I zaista, vrpoljio se na stolcu, uskliknuo: »Ah, gospodin Kurtz«, slomio pečatni vosak i činio se osupnutim zbog toga događaja. Zatim je želio znati »kako će dugo trajati...«. Opet ga prekinuh. Znate, glad i stajanje učiniše me divljim. »A odakle da ja to znam?« upitah. »Još nisam ni vidio olupinu - sigurno nekoliko mjeseci.« Sav mi se taj razgovor činio uzaludan. »Nekoliko mjeseci«, reče on. »Dobro, recimo tri mjeseca do polaska. Da. To će biti dovoljno za tu stvarcu.« Izletio sam iz kolibe (živio je posve sam u glinenoj kolibi s nekakvom verandom) mrmljajući sam sebi svoje mišljenje o njemu. Brbljavi idiot. Kasnije, kad mi je postalo jasno, na moje veliko iznenađenje, kako je savršeno lijepo procijenio vrijeme potrebno za »tu stvarcu«, povukao sam to. Sutradan se prihvatih posla, okrenuvši, da tako kažem, postaji leđa. Činilo mi se da samo tako mogu ostati u dodiru sa spasonosnim činjenicama života. Ipak, čovjek se mora pokatkada ogledati, i tada bih vidio tu postaju, te ljude, koji besciljno šetkaju dvorištem na suncu. Katkada sam se zapitao ima li to kakva smisla. Lunjali su ovamo-onamo s besmisleno dugim štapovima u rukama, kao gomila hodočasnika bez vjere, začaranih u krugu nagnjile ograde. Riječ »bjelokost« zvonila je u zraku, u šapatu, u uzdasima. Pomislili biste da joj se klanjaju. Kroz sve je propuhivao kužni dah nemoćne grabežljivosti, kao zadah leša. Tako mi boga, u svom životu nisam vidio nešto tako nestvarno. A vani, šutljiva divljina oko toga očišćenog komadića zemlje, velika i nepobjediva, kao zlo ili istina, strpljivo je čekala da mine ta nestvarna najezda. O, ti mjeseci! Ali, ništa! Zbili su se različiti događaji. Jedne večeri slamnata koliba puna cica, jeftinih pamučnih tkanina, staklenog biserja i tko zna čega sve ne, buknu tako naglo da biste pomislili - otvorila se zemlja, proždire sve to smeće osvetničkim plamenom. Ja sam mirno pušio lulu kraj svoga raspremljenog parobroda i gledao ih kako poskakuju s rukama u zraku, kadli na rijeku sjuri brkati debeljko s vedrom u ruci, uvjeri me da se svi »ponašaju izvanredno, izvanredno«, zagrabi litru vode i odjuri natrag. Opazih da je dno njegova vedra probušeno. Odšetah gore. Nije bilo žurbe. Stvar je, znate, planula kao kutija šibica. Bilo je to beznadno od samoga početka. Plamen je suknuo visoko, rastjerao ljude, osvijetlio okolinu i - klonuo. Koliba je već bila kup žeravice koji je žestoko isijavao jaru. U
blizini su tukli jednog crnca. Rekli su da je on nekako podmetnuo vatru. Bilo kako bilo, on je užasno vrištao. Poslije sam ga viđao nekoliko dana gdje bijedna izgleda sjedi u hladovini i pokušava se oporaviti - zatim je ustao i izišao - i divljina ga je bez zvuka primila opet na svoje grudi. Prilazeći žeravici iz mraka došao sam za leđa dvojici u razgovoru. Čuo sam Kurtzovo ime i onda riječi »okoristiti se ovim nesretnim slučajem«. Jedan od dvojice bio je upravitelj. Poželjeh mu dobro veće. »Jeste li ikada vidjeli ovakvo što - ha? Nevjerojatno«, reče i odšeće. Drugi ostade. Bio je prvorazredni posrednik, mlad, uglađen, malo povučen, orlovskoga nosa, s razdijeljenom bradicom. S ostalim posrednicima nije se družio, a oni su za nj govorili da je upraviteljev uhoda. Što se mene tiče, ja sam s njim progovorio jedva nekoliko riječi. Zavezli smo se u razgovor i malo-pomalo odšetali od siktavih ruševina. Tada me pozvao u svoju sobu u glavnoj zgradi postaje. Upalio je šibicu, i ja sam opazio da taj mladi aristokrat ima i vlastitu svijeću, kraj srebrom okovane kutije s toaletnim priborom. Baš u to vrijeme mislilo se da samo upravitelj ima pravo na svijeće. Glineni su zidovi bili pokriveni domaćim rogožinama; zbirka kopalja, asagaja, štitova i noževa visila je poput trofeja. Zaduženje toga čovjeka bilo je proizvodnja opeka - tako sam bio obaviješten; no na postaji nije nigdje bilo ni komadića opeke, a on je ondje bio više od godine dana. Čekao je. Čini se da nije mogao proizvoditi opeke bez nečega, ne znam čega, možda slame. Svakako, toga ondje nije bilo, a kako je bila mala vjerojatnost da će biti poslano iz Evrope, nije mi bilo jasno što je čekao. Možda neku ispravu o posebnom promaknuću. Oni su, međutim, svi čekali nešto, svih tih šesnaest ili dvadeset hodočasnika, i na časnu riječ, sudeći po njihovu ponašanju, to nije bilo neugodno zanimanje, iako je jedino što su ikada dočekali bila bolest - koliko sam mogao vidjeti. Kratili su vrijeme klevetanjem i spletkarenjem na najgluplji način. Na postaji je vladao urotnički ugođaj, ali se, naravno, nikada nije ništa dogodilo. I to je bilo nestvarno kao i sve ostalo - kao i čovjekoljubiva izlika cijelog poduzeća, i njihovi razgovori, i njihova uprava, i njihov prividni rad. Jedini zbiljski osjećaj bila je želja da budu upućeni u kraj bogat bjelokošću i tako zarade postotak. Jedino su se stoga mrzili, ogovarali, klevetali - ali da djelotvorno pomaknu prstom - o, to ne! Bogami, ipak ima na svijetu nešto što jednome dopušta da ukrade konja, dok drugi ne smije ni gledati ular. Ukrade konja bez oklijevanja! Vrlo
dobro. Učinio je to. Možda zna jašiti. Ali netko može gledati ular tako da izazove i najmilosrdnijega od svetaca da udari. Nisam se mogao dovinuti razlogu njegove druželjubivosti, ali, dok smo brbljali, iznenada mi sinu da momak nekamo smjera, da me zapravo ispipava. Neprestano je skretao razgovor na Evropu, na ljude što sam ih imao ondje poznavati - navodeći me pitanjima na znance u rodnom gradu i tako dalje. Oči su mu od znatiželje sjale poput pločica od tinjca, iako je pokušavao ostati pomalo nadut. Isprva sam bio iznenađen, ali mi se vrlo brzo razgorjela znatiželja da vidim što hoće od mene doznati. Nikako nisam mogao zamisliti što je u meni vrijedno njegova truda. Bilo je zabavno vidjeti kako zbunjuje sam sebe, jer ja sam mislio samo na taj prokleti parobrod. Očigledno me smatrao posve bestidnim ševrdalom. Napokon se razljutio i zijevnuo da sakrije pokret bijesne ozlojeđenosti. Ustadoh. Tada primijetih malu studiju - ulje na daski - žene u bogatoj halji, zavezanih očiju, s bakljom u ruci. Pozadina je bila tamna, gotovo crna. Kretnja žene bila je dostojanstvena, a odraz baklje na licu koban. Očarala me, a on je uljudno stajao kraj mene držeći praznu politrenu bocu od pjenušca sa zataknutom svijećom. Na moje pitanje odgovori da je to naslikao gospodin Kurtz, baš u ovoj postaji, prije više od godine dana, dok je čekao prijevoz do svoga trgovišta. »Molim vas, recite mi tko je taj gospodin Kurtz?« rekoh. »Poglavar Unutarnje postaje«, odgovori on kratko odvraćajući pogled. »Zahvaljujem vam«, rekoh smijući se. »A vi ste opekar Glavne postaje. To svi znaju.« Šutio je časak. Napokon će: »On je neobičan čovjek. Izaslanik samilosti, i nauke, i napretka, i đavo bi ga znao čega sve ne.« Iznenada je počeo krasnosloviti: »Za postizanje cilja, koji nam je, da tako kažemo, povjerila Evropa, prijeko je potrebna snažna duhovnost, duboko suosjećanje i odanost cilju.« - »Tko to kaže?« zapitah. »Mnogi«, odgovori. »Neki to čak i pišu. I tako on dolazi amo, jedno posebno biće, kao što biste vi to morali znati.« »Zašto bih ja to morao znati?« - prekinuh ga istinski začuđen. Nije se osvrtao. »Da! Danas je poglavar najbolje postaje, na godinu će postati pomoćnik upravitelja, a za dvije godine... no rekao bih da vi znate što će postati za dvije godine. Vi pripadate novoj struji - struji vrline. Vas su preporučili isti ljudi koji su njega posebno poslali. O, nemojte nijekati. Pa imam ja oči.« Sinulo mi je. Utjecajni znanci moje drage tete posve su se neočekivano dojmili toga mladića. Napokon sam prasnuo u smijeh. »Zar vi
čitate povjerljivu poštu Društva?« zapitah. Nije imao odgovora. Bilo je strašno zabavno. Nastavili ujedljivo: »Kad gospodin Kurtz postane glavni upravitelj - nećete imati izgleda.« Naglo je utrnuo svijeću, i mi izidosmo. Mjesec se digao na nebu. Unaokolo su se nehajno motale crne spodobe lijevajući vodu na žeravicu, i odatle je dopiralo siktanje. Para se dizala u mjesečinu, pretučeni je crnac negdje jaukao. »Kako li galami ta živina!« reče neumorni brkajlija pojavljujući se uz nas. »Pravo mu budi. Prijestup - kazna - paf! Bez milosti, bez milosti. To je jedini način, to će spriječiti sve požare ubuduće. Baš sam pripovijedao upravitelju...« Opazi moga pratioca i smjesta se pokunji. »Još ne spavate«, reče s nekom puzavom srdačnošću. »Pa naravno. Ha! Opasnost - uzbuđenje.« Nestade. Nastavio sam do obale rijeke, a mladić me je slijedio. Zlobno, nemilosrdno mi došapnu: »Krdo budala - fuj.« Hodočasnici u grupama, razmahuju rukama, prepiru se. Nekolicina još ima štapove u rukama. Siguran sam da s njima i liježu. Izvan ograde džungla je sablasno stršala u mjesečinu i kroz nejasna komešanja, kroz blijede zvukove toga bijednog dvorišta tišina je zemlje pogađala čovjeka snažno, duboko, neposredno, sva njezina tajnovitost, njezina veličina i zadivljujuća stvarnost njezina prikrivenog života. Negdje blizu slabašno je zajauknuo izranjeni crnac - zatim uzdahnuo, duboko, što me otjeralo odande. Netko me uhvati pod ruku. »Moj dragi gospodine«, reče mladić, »ne želim da me itko pogrešno shvati, a pogotovu vi, koji ćete vidjeti gospodina Kurtza mnogo prije nego što ću ja imati to zadovoljstvo. Ne bih htio da on dobije pogrešno mišljenje o mojoj naravi...« Pustio sam ga, tog papirmaše Mefista, pustio sam ga da govori. Činilo mi se da bih, kad bih htio, mogao zabosti svoj kažiprst kroza nj i ne bih unutra našao ništa osim možda malo prašine. Zar ne shvaćate? On je snivao da zamalo postane pomoćni upravitelj pod sadašnjim, i vidio sam da ih je obojicu dobrano uznemirio dolazak toga Kurtza. Govorio je grozničavo, a ja ga nisam pokušavao zaustaviti. Ramenima sam se naslonio na podrtinu svoga parobroda, izvučenog na obalu poput trupla neke velike riječne životinje. U nosnicama mi je bio zadah blata, prastarog blata, tako mi boga, moćna mirnoća prastare prašume preda mnom. Na crnoj dragi sjajne mrlje. Preko svega raširio je mjesec tanku korenu srebra - preko bujne trave, preko mulja, na zidu mutnog raslinstva višega od ograde hrama, po velikoj rijeci koja se iskrila u tamnu procijepu, iskrila protječući širokim, nečujnim
tokom. U tom nijemom, bremenitom veličanstvu blebetao je taj mladić o sebi. Pitao sam se je li muk na licu neizmjernosti, koja nas je gledala, molba ili prijetnja. Što smo mi, koji smo zabludili ovamo? Hoćemo li mi upravljati tom bezglasnošću, ili će ona upravljati nama? Osjećao sam kako je velika, zastrašujuće velika ta nijema sila, koja je možda i gluha. Što se krilo u njezinu srcu? Vidio sam da odande dolazi malo bjelokosti i čuo da je gospodin Kurtz ondje unutra. I dovoljno sam čuo o tome, sam bog zna! Ali nikako nisam mogao stvoriti predodžbu, kao što ne bih mogao da su mi bili rekli - unutra je anđeo ili đavo. Vjerovao sam onako kako bi netko od vas vjerovao da na Marsu ima stanovnika. Jednom sam poznavao nekog jedrara Škota, koji je bio siguran, potpuno uvjeren, da na Marsu ima ljudi. Kad biste ga zapitali kako izgledaju i kako se ponašaju, zastidio bi se i promrmljao nešto o »hodanju na sve četiri«. Ako biste se samo nasmiješili, on bi vas izazvao na šakanje, iako je bio šezdesetogodišnjak. Tukao se za Kurtza ne bih nikada, ali sam za njega gotovo slagao. Vi znate da mrzim laž. Gadi mi se, ne mogu je podnijeti, ne zato što sam pošteniji od ostalih nego jednostavno zato što me straši. U laži ima tragova smrti, zadaha smrtnosti, a upravo to mrzim i toga se gnušam u ljudima, to želim zaboraviti. Od toga mi se smuči kao od pokvarena jela. Vjerojatno takva narav. No, gotovo slagah pustivši da mlada budala povjeruje što ga volja o mojim vezama u Evropi. U jednom sam trenutku postao gotovo isto tako lažan, nestvaran, kao i ostali začarani hodočasnici. A sve zato što mi se činilo da time nekako pomažem tome Kurtzu, kojega još nisam ni vidio. Shvaćate li me? On je za mene bio samo riječ. Meni to ime nije kazivalo ništa više nego vama. Vidite li ga? Oživljava li ova priča pred vama? Shvaćate li išta? Čini mi se da vam pokušavam ispričati san - pokušavam, ali uzalud, jer nijedno pripovijedanje sna ne može dočarati osjećaj sna, tu mješavinu besmislenosti, iznenađenja i zbunjenosti u podrhtavanju mučnog otpora, tu predodžbu da smo obuhvaćeni nemogućim, koje je prava bit snova... - Neko je vrijeme šutio. - Ne, nemoguće je. Nemoguće je pobuditi osjećaj postojanja bilo kojeg trenutka čovjekova bivstvovanja - onaj osjećaj koji je istina i smisao postojanja, njegova gotovo nevidljiva, ali prodorna bit. Nemoguće je. Mi živimo i sanjamo sami... Opet je zastao kao da razmišlja, a tada dodao: - Naravno, vi sada vidite više nego što sam ja onda vidio. Vidite mene, kojega znate... - Tako se
smračilo da smo se mi slušaoci jedva mogli vidjeti. On je već dugo - sjedeći postrance - bio za nas samo glas. Nitko ni riječi. Možda su spavali, ali ja sam bdio. Slušao sam, slušao vrebajući rečenicu, riječ, koja bi mi objasnila tračak tjeskobe što me podilazila od toga pripovijedanja, koje kao da se oblikovalo samo od sebe u teškom noćnom zraku rijeke. - Da - poče opet Marlow - pustih ga da brblja i misli što mu drago o mom zaleđu. Pustih ga! A nisam imao nikakva zaleđa! Za leđima mi se nalazio jedino taj slupani, stari, osakaćen parobrod na koji sam se naslonio, dok je on tečno govorio o »nužnosti napretka svakoga čovjeka«. »A kad se dođe amo, onda se ne bulji u mjesec, vi to razumijete.« Gospodin Kurtz je bio »sveobuhvatni veleum«, ali čak i veleumu bi bilo lakše djelovati uz pomoć »prikladna oruđa - iskusnih, vještih ljudi«. On ne proizvodi opeke, jer je to fizički nemoguće, čega sam ja potpuno svjestan. A ako i obavlja poslove tajnika za upravitelja, to je stoga što »nijedan razborit čovjek« neće neodgovorno otkloniti povjerenje svojih pretpostavljenih. Shvaćam li ja to? Shvaćam. Pa što još želim? Bogamu, ja želim zakovice! Zakovice! Da nastavim rad - zapušim tu rupu. Želim zakovice. Dolje na obali bilo ih je na sanduke. Puni sanduci, naslagani, razbijeni, razvaljeni. Spoticali ste se o zakovice u onom dvorištu postaje na obronku. Zakovice su se pobaci vale u gaju smrti. Mogli ste njima napuniti džepove - ako ste se samo htjeli sagnuti, a ondje gdje ih treba - ni jedne jedine. Imali smo dobre limene ploče, ali ništa čime bismo ih zakovali. I svakog tjedna odlazio je iz naše postaje za obalu glasnik, osamljeni crnac s torbom za pisma o ramenu i štapom u ruci. I nekoliko puta tjedno dolazila je karavana odande s robom za trgovinu - odvratan cic od kojega vas je hvatala drhtavica samo kad biste ga vidjeli, stakleno biserje - kilogram za pet para, prokleti točkasti pamučni rupčići. I nijedna zakovica. Tri nosača mogla su donijeti dovoljno zakovica da svršimo i porinemo brod! Sada je postajao nepovjerljiv, ali mislim da ga je moje ravnodušno držanje konačno ozlojedilo, jer je smatrao za potrebno da me obavijesti kako se ne boji ni boga ni đavla, a kamoli čovjeka. Rekao sam da to vrlo dobro vidim, ali je meni potrebna određena količina zakovica, a zakovice bi želio i gospodin Kurtz kad bi znao za sadašnje stanje. Sada su pisma odlazila na obalu svakoga tjedna... »Moj dragi gospodine«, jadikovao je, »ja pišem kako mi se kazuje u pero.« Zahtijevao sam zakovice. Bistar će se čovjek već nekako snaći. Ponašanje mu se promijeni. Postade veoma suzdržljiv i iznenada poče govoriti o nekom
vodenom konju, zanimajući se smeta li me noću (jer ja se od svoje podrtine nisam dijelio ni danju ni noću). Jedan je stari vodeni konj imao lošu naviku da izlazi na obalu i noću lunja dvorištem stanice. Svi su hodočasnici običavali izići zajedno i ispaliti u nj svaku pušku koje bi se domogli. Neki su ga čak čekali noću u zasjedi. Ali sva je ta energija bila utrošena uludo. »Ta životinja ima začaran život«, rekao je, »ali u ovoj zemlji to imaju samo živine. Nijedan čovjek - shvaćate li me? - nijedan čovjek ovdje nema začaran život.« Još je trenutak stajao na mjesečini, netremice svjetlucajući očima od tinjca, a fini mu orlovski nos malo iskrivljen. Tada, otresito mi poželjevši laku noć, ode dugim koracima. Vidio sam da je uznemiren i poprilično zbunjen, što me - nakon prilično dugog vremena - ispuni nadom. Poslije toga klipana bilo je zbilja ugodno vratiti se mome utjecajnom prijatelju, slupanom, iskrivljenom, uništenom, limenom parobrodiću. Uzverah se na palubu. Pod mojim je nogama odzvanjao kao prazna limena kutija od biskvita, koju netko nabija nogom po jarku. Nije bio čvrst, a još manje lijep, ali ja sam uložio u nj dosta naporna rada, da ga zavolim. Nijedan me utjecajni prijatelj ne bi bolje služio. Dao mi je priliku da okušam svoje sile i vidim što mogu učiniti. Ne, ne volim rad. Volim ljenčariti i razmišljati o svim divnim stvarima koje se mogu uraditi. Ne volim rad - nitko ga ne voli - ali volim ono što je u njemu - priliku da pronađeš sam sebe. Svoju vlastitu stvarnost - za sebe, ne za druge - što nitko drugi nikada ne može spoznati. Oni mogu vidjeti djelovanje, ali nikada ne mogu znati što ono zaista znači. Nisam se začudio kad sam vidio da netko sjedi na krmi mlatarajući nogama iznad mulja. Znate, uglavnom sam se družio s onih nekoliko mehaničara u stanici koje su ostali hodočasnici, naravno, prezirali. Vjerojatno zbog njihova neprofinjena ponašanja. Ovo je bio predradnik - zanimanjem kotlar - dobar radnik. Bio je vitak, koščat čovjek žuta lica i velikih, prodornih očiju. Izražaj lica bio mu je zabrinut, glava ćelava poput moga dlana, a sva kosa mu se valjda ispadajući prihvatila brade i na novom se mjestu bujno razrasla, jer mu je brada sezala do pasa. Bio je udovac sa šestoro male djece (ostavio ih je na brizi svojoj sestri), a strast njegova života bili su golubovi. Bio je zanesenjak i znalac. Zaneseno je govorio o golubovima. Nakon završena rada katkada mi je došao iz svoje kolibe da popriča o svojoj djeci i svojim golubovima. Pri poslu, ako se morao podvući pod dno parobroda, u mulj, zavezao bi tu svoju bradu u neku bijelu
vrećicu, što ju je bio donio u tu svrhu. Imala je petlje za uši. Uvečer biste ga vidjeli gdje čuči na obali i veoma pažljivo ispire tu navlaku u dragi, a zatim je svečano širi na džbun da se suši. Pljesnuh ga po leđima i uzviknuh: »Dobit ćemo zakovice!« Žustro se uspravio. »Ma ne! Zakovice!« kao da ne može vjerovati svojim ušima. Tada će šaptom: »Vi ste... ha?« Ne znam zašto smo se ponašali kao luđaci. Nakrivio sam prstom nos i kimnuo tajanstveno. »Bravo!« uzviknu, zapucketa prstima nad glavom, dižući nogu. Pokušah zaplesati gigue. Poskakivali smo na željeznoj palubi. Iz trupine se razlegne strahovit zveket, a djevičanske ga šume na drugoj obali drage vrate u gromovitu valu na usnulu stanicu. Mora da je neke hodočasnike izbacio iz kreveta. Osvijetljeni izrez vratiju upravnikove kuće zamrači načas tamna spodoba, nestade, a tren iza toga nestade i vratiju. Prestali smo, i tišina, koju je bila otjerala lupa naših nogu, izlije se ponovo iz dubina zemlje. Moćni zid raslinstva - bujno i zapleteno mnoštvo debala, grana, lišća, krošanja, lanaca lišća - nepomičan u mjesečini bio je nalik na bijesnu poplavu bešumna života, zadihani val bilja, propet, pjenušav, gotov da se obori na zaljev i ispere svakog čovječuljka od nas iz njegova sićušnog postojanja. A nije se ni pomakao. Izdaleka dopre do nas prigušen prasak snažnih pljuskova i frktanja, kao da se ihtiosaurus kupa u iskrenju velike rijeke. »Napokon«, reče kotlar razumno »zašto ne bismo dobili zakovice«. A zaista, zašto ne! Nisam znao razloga. »Stići će za tri tjedna«, rekoh pouzdano. Ali nisu stigle. Umjesto zakovica stigla je najezda, nevolja, kazna božja. Stizala je kroz iduća tri tjedna u dijelovima. Na čelu svakoga bijelac u novoj odjeći i smeđim cipelama jašeći magarca i klanjajući se odozgo lijevo i desno zapanjenim hodočasnicima. Za magarcem je tabala grupa mrzovoljnih, svadljivih crnaca bolnih nogu. Gomila šatora, složivih stolaca, limenih kutija, bijelih kovčega, smeđih zamota bila bi zbačena u dvorištu, i ugođaj tajnovitosti malo bi se pojačao nad zbrkom postaje. Došlo je pet takvih pošiljki sa smiješnim izgledom bezglava bijega s pljačkom bezbrojnih trgovina opreme i namirnica, koju - pomislio bi čovjek - vuku u prašumu nakon prepada, da je podjednako podijele. To je bila nerazmrsiva gomila stvari uistinu neukradenih, ali im je ljudska ludost dala izgled nakradenog plijena. Ta se odana bagra nazivala Istraživačkom ekspedicijom Eldorado, i vjerujem da su se zakleli na šutnju. Međutim, njihov je govor bio govor prljavih razbojnika: lakomislen bez smionosti, pohlepan bez
odvažnosti i okrutan bez hrabrosti. U toj cijeloj skupini nije bilo ni trunka opreznosti ili ozbiljnosti namjere, a nisu bili, čini se, svjesni da su te stvari potrebne u radu. Njihova je želja bila da iščupaju blago iz utrobe zemlje s isto toliko moralne svrhe koliko je imaju provalnici kad razvaljuju blagajnu. Ne znam tko je podmirivao troškove toga plemenitog pothvata, ali vođa im je bio ujak našega upravitelja. Vanjštinom je bio nalik na mesara u sirotinjskoj četvrti, a oči su mu gledale s pospanim lukavstvom. Razmetao se svojom trbušinom na kratkim nogama i za vrijeme boravka svoje bande na stanici razgovarao je samo sa svojim nećakom. Mogli ste ih vidjeti cijeli dan kako lunjaju glavu uz glavu u vječnom povjerljivom blebetanju. Prestao sam se uzrujavati zbog zakovica. Čovjek ima manje snage za takve gluposti nego što biste pomislili. Rekoh - k vragu! - i pustih neka sve ide svojim tokom. Imao sam mnogo vremena za razmišljanje i pokatkada bih pomislio na Kurtza. Nije me jako zanimao. Ne! Ali, bio sam znatiželjan hoće li taj čovjek, koji je ovamo došao s nekakvim ćudorednim ciljevima, ipak doseći vrh i što će onda učiniti.
II Jedne sam večeri, izvaljen potrbuške na palubi svoga parobroda, čuo približavanje glasova - i eto nećaka i ujaka, šetkaju obalom. Spustio sam glavu natrag na ruku i gotovo zadrijemao, kadli netko progovori gotovo meni u uho: »Ja sam bezazlen kao djetešce, ali ne volim da mi se zapovijeda. Jesam li ja upravitelj ili nisam? Meni su naredili da ga pošaljem onamo. Nevjerojatno...« Razabrao sam da ta dvojica stoje na obali uz pramac broda, upravo ispod moje glave. Nisam se ni maknuo. Nije mi palo na um da se maknem - spavalo mi se. »Pa i jest neugodno«, progunđa ujak. »On je tražio od uprave da ga pošalju onamo«, reče subesjednik, »s namjerom da pokaže što može učiniti, i ja sam primio u tom smislu upute. Pazi koliki utjecaj mora da ima taj čovjek. Zar to nije strašno?« Složiše se da je strašno, i tada načiniše nekoliko neobičnih napomena. »Vedri i oblači - jedan čovjek - Vijeće - za vrat«; djelići besmislenih rečenica odagnaše moju bunovnost, i bio sam gotovo posve budan kad je ujak rekao: »Podneblje bi te moglo osloboditi te napasti. Je li on sam gore?« »Jest«, odgovori upravitelj, »svoga je pomoćnika poslao niz rijeku s pisamcem ovoga sadržaja za mene: - ‘Otpremite ovoga jadnika kući i ne trudite se da nam šaljete druge ovakve vrste. Radije ću biti sam nego s ljudima koje mi vi možete poslati.’ To je bilo prije više od godine dana. Možeš li zamisliti takvu drskost?« - »A odonda?« zapita promuklo drugi. »Bjelokost«, izmuca nećak, »gomile bjelokosti - najbolje kakvoće - gomile - to me jedi.« »A s bjelokošću?« zapita duboko mumljanje. »Račun«, glasio je odgovor, tako reći kao iz topa. Onda nastade šutnja. Govorili su o Kurtzu. Sada sam već bio posve budan, ali lijeno, lagodno ispružen nisam se micao. »Kako je bjelokost stigla tako izdaleka?« progunđa stariji, očito veoma uznemiren. Sugovornik mu objasni da je stigla flotom kanoa pod zapovjedništvom mješanca Engleza, koji je bio Kurtzov pomoćnik, da se i Kurtz očito namjeravao vratiti jer su sve zalihe na stanici bile iscrpljene, ali
nakon petsto kilometara puta niz rijeku iznenada se odlučio na povratak, što je i učinio u čamcu izdubenom od drveta sa četvoricom veslača, ostavljajući mješancu da s bjelokošću nastavi put niz rijeku. Činjenica da itko može poduzeti nešto takvo kao da je obezglavila ta dva čovjeka. Nedostajala im je prikladna pobuda. A meni se činilo da prvi put vidim Kurtza. Na trenutak, ali potpuno jasno: čamac, četiri divljaka za veslima, i osamljeni se bijelac iznenada odriče uljudbe, odmora, pomisli na dom - možda; kreće u dubine divljine, prema svojoj praznoj samotnoj stanici. Nisam znao njegove pobude. Možda je bio samo čovjek na mjestu, koji voli rad zbog samoga rada. Naravno, njegovo ime nije bilo nijednom izgovoreno. On je bio »onaj čovjek«. Mješanac, koji je, koliko sam mogao ocijeniti, obavio teško putovanje veoma razborito i srčano, redovito je bio »onaj lopov«. »Lopov« ih je izvijestio da je »čovjek« prebolio tešku bolest - da se nepotpuno oporavio... Tada se dvojica ispod mene malo udaljiše i počeše malo podalje šetati gore-dolje. Čuo sam: »Vojna postaja - liječnik - trista pedeset kilometara - sada posve sam - neizbježni zastoji - deset mjeseci - bez vijesti - čudne glasine.« Opet priđoše, baš kad je upravitelj govorio: »Koliko ja znam nitko, osim nekog lutajućeg trgovca - nesnosni klipan, otima bjelokost od urođenika.« O kome su sada govorili? Shvatio sam da je to bio netko vjerojatno na Kurtzovu području kojega je upravitelj smatrao ništarijom. »Nećemo se osloboditi nepoštena natjecanja dok jedan od tih tipova ne bude obješen primjera radi«, reče. »Svakako« progunđa drugi, »objesiti ga. A zašto ne? Sve se smije u ovoj zemlji - sve! To ja i kažem. Ovdje, razumiješ li, ovdje nitko ne može ugroziti tvoj položaj. A zašto? Ti odolijevaš podneblju - sve ćeš ih nadživjeti. Opasnost je u Evropi, ali ondje sam se prije odlaska pobrinuo da...« Odmakli su se i šaptali, onda im se glasovi opet podigoše. »Nisam kriv za čitav ovaj niz zastoja. Učinio sam sve što sam mogao.« Debeljko uzdahnu. »Vrlo žalosno.« Drugi nastavi: »A tek pogubna besmislenost njegovih brbljarija! Izmučio me nasmrt dok je bio ovdje. ‘Svaka bi stanica morala pokazivati put u ljepšu budućnost; naravno, trgovačko središte, ali i središte u kojemu se odgaja, prosvjetljuje, oplemenjuje.’ Zamisli - taj idiot. A hoće biti upravitelj. Ne, to je...« - ovdje ga zaguši snažno ogorčenje i ja malko podigoh glavu. Iznenadilo me kako su blizu - upravo ispod mene. Mogao sam im pljunuti na šešire. Zadubljeni u misli, gledali su u zemlju. Upravitelj se savitljivom grančicom lupkao po nozi. Njegov mudri rođak
podignu glavu. »Ti si od svoga povratka bio zdrav?« upita. Drugi se trgne. »Tko? Ja? O! Kao dren - kao dren. Ali ostali - moj bože! Svi su bolesni. A i umiru tako brzo, da ih nemam vremena otpremiti odavde - nevjerojatno!« »Hm. Dakle tako«, progunđa ujak. »Ah, momče, pouzdaj se u ovo - kažem, pouzdaj se u ovo«. Vidjeh kako je ispružio svoju kratku šapu u pokretu, koji je obuhvatio šumu, zaljev, mulj, rijeku - kao da uvredljivim zamahom pred suncem obasjanim licem zemlje podmuklo vabi pritajenu smrt, skriveno zlo, beznadnu tajnu njezina srca. Bilo je to tako zastrašujuće da sam skočio na noge i ogledao se na rub prašume, kao da sam očekivao neki odgovor na taj zlokobni izraz samopouzdanja. Vi znate da čovjeku ponekad štošta sune u glavu. Duboki se mir zagledao u ove dvije pojave svojom zloslutnom strpljivošću, čekajući da mine nestvarna najezda. Zajedno prokunu naglas - vjerujem od puka straha - i tada, praveći se da ne znaju za me, pođoše natrag u postaju. Sunce je bilo nisko i, pognuti jedan uz drugoga, kao da su naporno teglili uzbrdo svoje dvije smiješne sjene nejednake dužine, što su se polako vukle za njima visokom travom ne savijajući ni jedne vlati. Nakon nekoliko dana otputila se ekspedicija Eldorado u strpljivu divljinu, koja se za njom zatvorila kao što se more sklapa nad roniocem. Dugo iza toga stigoše vijesti da su svi magarci uginuli. Ne znam ništa o sudbini manje vrijednih životinja. Bez sumnje su i oni, poput nas ostalih, dobili što su zavrijedili. Nisam se raspitivao. Bio sam tada prilično uzbuđen - bližio se susret s Kurtzom. Kad kažem bližio se, ne mislim doslovce. Točno dva mjeseca nakon odlaska iz zaljeva doplovili smo do obale podno Kurtzove stanice. Plovidba uz tu rijeku bila je kao put unatrag, u najranije početke svijeta, kad je zemljom bujalo raslinje, a veliko drveće kraljevalo. Pusta rijeka, grobna tišina, zagonetna džungla. Zrak je bio topao, gust, težak, nepokretan. Neveseli sjaj sunca. Dugački su tokovi vodnog puta tekli u tminu zasjenjenih daljina. Beživotni. Na srebrnim prudinama sunčali su se vodeni konji i aligatori jedan do drugoga. Rijeka je u svom širenju pretjecala kroz skupinu šumovitih otočića; zalutali biste na njoj kao u pustinji i cijeli bogovetni dan srtali na pličine u potrazi za prolazom, dok niste pomislili da ste začarani i zauvijek odsječeni od svega što ste jednom znali, jednom - negdje - daleko - možda u drugom postojanju. U ponekom je trenutku navrla prošlost, kao što se to dogodi katkada kad nemate ni časa za sebe; no
dolazila je u obliku nemirna i bučnog sna, kojeg ste se sjetili sa čuđenjem među nadmoćnim stvarnostima ovoga nepoznatog svijeta bilja, i vode, i tišine. A taj muk života nije ni izdaleka bio nalik na mir. Bio je to muk neumoljive snage u kojoj zrije nedokučiva namjera. Gledala vas je osvetnička lica. Poslije sam se na nju navikao. Nisam je više opažao. Nisam imao vremena. Morao sam neprestano nagađati gdje je prolaz; morao sam, uglavnom po nadahnuću, razaznavati znakove skrivenih prudova; bio sam na oprezu od podvodnih stijena; učio sam čvrsto stegnuti zube prije nego što mi iskoči srce, kad bih za dlaku proplovio kraj nekoga pritajenog starog panja, koji je mogao rasporiti limeni parobrodić i podaviti sve hodočasnike; morao sam budno paziti hoću li igdje vidjeti oboreno drveće, koje bismo noću mogli iscijepati za sutrašnju plovidbu. Kad se morate brinuti za takve stvari, za uzgredne događaje površine, stvarnost - kažem vam, stvarnost - izbljeđuje. Unutarnja je istina skrivena - srećom, srećom. Ali ja sam je svejedno osjećao. Cesto sam osjećao kako me njezin tajnoviti muk promatra u mojim budalaštinama, kao što promatra i vas dok hodate svaki na svojoj žici i dobivate - koliko? - pola krune za jedan salto. - Pokušajte biti uljudni, Marlowe - progunđa jedan glas, i sad sam znao da je, osim mene, budan još barem jedan slušalac. - Oprostite. Zaboravio sam čemer koji izravnava cijenu. A zapravo, je li cijena važna ako je majstorija dobro izvedena? Vi izvodite svoje majstorije veoma lijepo. A ni ja nisam bio loš, jer mi je uspjelo ne potopiti taj parobrod na mome prvom putovanju. Tome se još i sada čudim. Zamislite čovjeka koji zavezanih očiju treba da vozi kola lošom cestom. Mogu vam reći da sam se pri tom dobrano naznojio i nacvokotao. Napokon, za mornara je neoprostiv grijeh ako odere dno stvari koja bi morala neprestano ploviti pod njegovim nadzorom. Možda nitko ne zna za to, ali vi ne zaboravljate udarac sraza - ha? Udarac u samo srce. Vi ga pamtite, sanjate, godinama kasnije budite se u noći i mislite o njemu, i uhvati vas drhtavica. Nemam namjere reći da je parobrod plovio cijelo vrijeme. Više nego jednom morao se probijati s mukom, dok ga je dvadeset ljudoždera guralo gacajući plićakom. Putem smo unajmili nekoliko tih primjeraka za posadu. Sjajni momci - ljudožderi - na svom mjestu. S njima se moglo raditi, i ja sam im zahvalan. I napokon, nisu se izjeli pred mojim očima: donijeli su zalihu mesa vodenih konja, koje je gnjililo i od kojega je tajanstvenost
divljine zaudarala. Fuj! Još mi je u nosu. Na palubi sam imao upravitelja i tri ili četiri hodočasnika s njihovim štapovima - cijele. Katkada smo doplovili do postaje blizu obale, pripijene uza skute nepoznatoga, i bijelci, koji su istrčavali iz zarušene čatrlje s pretjeranim pokretima radosti, iznenađenja i dobrodošlice, bili su vrlo neobični - kao da su ondje zasužnjeni čarima. Riječ bjelokost neko bi vrijeme odzvanjala zrakom, tada bismo opet zašli u tišinu pustim tokovima, oko tihih zavoja, među visokim zidovima našeg vijugava puta, koji su uzvraćali jednolično kloparanje kotača na krmi muklom grmljavinom. Drveće, stabla, milijuni stabala, golemih, glomaznih, istegnutih visoko, a do nogu im, držeći se obale u borbi sa strujom, puzao je mali ukaljani parobrod, kao tromi kukac što puzi podom veličajnog trijema. Od toga ste se osjećali veoma sićušan, veoma izgubljen, a ipak to nije bio osjećaj potpune potištenosti. Naposljetku, ako i jeste bili sićušni, prljavi je kukac gmizao dalje - a to je upravo ono što ste htjeli. Ne znam što su hodočasnici mislili kamo gmiže. Nekamo, gdje su očekivali da će nešto dobiti, kladim se! Za mene je on gmizao prema Kurtzu - jedino; ali, kad su procurile cijevi za paru, gmizali smo vrlo sporo. Tokovi su se pred nama otvarali, a za nama zatvarali kao da je džungla bez žurbe zakročila preko vode da nam prepriječi put za povratak. Prodirali smo sve dublje i dublje u srce tame. Bilo je ondje veoma tiho. Noću bi katkada grmljavina bubnjeva iza zastora drveća srnula uz rijeku i ostala nejasno propeta, kao da lebdi u zraku nad našim glavama, do prvih znakova zore. Nismo znali znači li to rat, mir ili molitvu. Zore je naviještalo spuštanje studena muka. Drvosječe su spavali, vatre im sagorijevale, trgnuli biste se na lom grančice. Bili smo putnici na prastaroj zemlji, na zemlji s izgledom nepoznata planeta. Mogli smo sebe zamišljati kao prve ljude koji prisvajaju prokleto nasljeđe, što će ga svladati po cijenu neizrecivih muka i preteških patnji. Ali iznenada, kad bismo mučno oplovili okuku, sinuli bi zidovi rogoza, šiljasti travnati krovovi, buknulo bi urlanje, uskovitlali se crni udovi, mnoštvo bi ruku pljeskalo, nogu tabanalo, tjelesa se ljuljalo, očiju kolutalo, pod klonulošću otežala i nepomičnog lišća. Parobrod se polako mučio rubom crne i zagonetne mahnitosti. Pretpovijesni nas je čovjek proklinjao, molio nam se, dočekivao nas dobrodošlicom - tko bi to znao? Prestali smo poimati svijet oko sebe; klizili smo kraj njega poput priviđenja, zadivljeni i potajno zastravljeni, kao što bi duševno zdravi ljudi bili pred zanesenom pobunom u ludnici. Nismo mogli