Opširno je o tomu pisac ovih redaka govorio u knjizi Nepouzdani pripovjedač, gdje su razni aspekti pripovjedačke tehnike i strukture, koju ona proizvodi, u Conrada razmatrani kao karakteristični za jednu fazu moderniteta u europskoj prozi. Pretpostavka je oblika, što ga je Conrad želio iznašavši Marlowa kao svog posrednika pripovjedača, da podsjeti na naivno, jednostavno, linijsko kazivanje, svojstveno, valjda, pomorcima. Njime se izbjegava psihološka analiza, slikanje nečijeg razmišljanja, impulsa koji ga motiviraju, emocija što ih neminovno prate i što pokreću akciju. Zadržava se neka diskretnost, izlaganje ograničava na, osjetilima dostupnom, sloju svijeta i na onomu što se iza njega može zaključiti. Grčevito tražeći svoju publiku, nastojeći da bude siguran da nekomu stvarno govori, Conrad je Marlowovo pripovijedanje situirao u određenom krugu slušalaca, ali dominantna Marlowova tema uvijek je nastojanje da nekoga shvati i, preko toga, da bolje upozna svoj svijet: »Samo onda, kad kušamo da se uhvatimo u koštac s intimnom potrebom nekog drugog čovjeka, spoznajemo, kako su neshvatljiva, nesigurna i nejasna ona bića, koja dijele s nama pogled na zvijezde i sunčanu toplinu. Čini ti se, kao da je samoća neki teški i apsolutni uvjet života; spoljašnost se od mesa i od krvi, u koju su uprte naše oči, raspada, čim za njom ispružimo ruku, a ostaje samo hiroviti, neutješljivi i varavi duh, koji ni jedno oko ne može slijediti, ni jedna ruka uhvatiti. Šutio sam od straha da ga ne izgubim, jer mi je najednom i nerazjašnjivom snagom sinulo, da nikada neću oprostiti samome sebi, ako ga pustim, da mi umakne i nestane u tami.« A s druge strane kaže motto romanu, što ga neka izdanja s nepravom ispuštaju: »Izvjesno je da moje uvjerenje beskrajno naraste, čim je neka druga duša spremna da ga prihvati« (Novalis). Između Marlowa i protagonista u Srcu tame i Lordu Jimu postoji suptilna veza - oba romana, uistinu, i jesu u toj vezi - makar se Marlow iz, moralno i psihološki, vrlo daleke pozicije izražava o toj dvojici. Ali je i razlika dvaju djela u tomu, što je Kurtz dio i predstavnik, ili, terminologijom retorike, metonimija jednog strašnog, protivurječnog, opasnog svijeta, što ga Marlow ne upoznaje kao realističku osobu. Sa Jimom, naprotiv, uspostavlja kontakt, druguje s njime u više navrata, a svijet u kojemu Jim živi nije s njime, kao osobom, nužno u odnosu cjeline prema dijelu. Da bi se upoznao Jim ili bar shvatile sve okolnosti u kojima on djeluje - dosljedno i nesretno - Marlowovo pričanje
tumara redoslijedom asocijacija, a ne stvarnim poretkom njegovih razgovora i iskustava. Digresije su sastavni dio one slike, što je želi ostvariti kao cjelovit doživljaj o Jimu i njegovu mjestu u svijetu. Svjetovi obiju Marlowovih priča predočuju neku povijesnu, predmetnoiskustvenu zbilju, ali onaj u Srcu tame kao da je pomaknut u grozničavo, halucinantno stanje, »tegobno hodočašće kroz stvari koje izazivaju more«, kako kaže Marlow u opisu svog marša do stanice na kojoj će preuzeti komandu nad svojim za plovidbu onesposobljenim brodom. Zamjedbe zbiljski doživljene, postaju u Conradovoj prozi simboli iracionalnog poniranja u neke iskustvene ponore. Da bi se iz njih iščupalo, potreban je napor volje kontroliran svjesnim načelima konstruktivne civilizacije. U Lordu Jimu pak, dominiraju prešutno prihvaćena, a jasno formulirana pravila ponašanja jedne određene, ali univerzalne zajednice: mornarice, svijeta konstruktivne odanosti, službe, svrsishodnog napora, valjano izvedenog posla. U tome svijetu Jim će, zbog nedostataka u svom temperamentu, zbog prejake mašte, zbog pogrešne i fatalne preosjetljivosti, a ujedno i sljepila za vlastitu slabost - proigrati povjerenje drugih. Izgubit će tlo pod nogama, skočit će kad treba ustrajati na uzbibanoj površini, naći će se na pučini, onkraj brodske ograde. To su, u romanu, metaforički opisi njegove duševne krize i egzistencijalne izloženosti, ali u isto vrijeme, obavještavaju o onomu što se događa u priči. Kao i rijeka u Srcu tame, koja se poput zmije savija u srcu jednog kontinenta, oni su, kao i niz ne tako ključnih slika, simbolični za situaciju što je pripovijedanje ispituje, izlaže i čije okolnosti tumači. Istoga su reda i ona magla i oblačna atmosfera što uvijek obavijaju Jima kad ga Marlow želi jasno vidjeti. Realizam je postao simboličan; pojedinosti pjesnički uopćavaju stanje koje, sa svim svojim okolnostima, zanima autora i koje svakoj konkretnoj pojedinosti i daje značaj. Ipak, svijet Lorda Jima realističan je. Conrad je možda jedinstven među piscima-moreplovcima, koji nije tek epskim patosom iskazao plovidbu kao pustolovinu života, a kao što i sam čini u dijelovima Crnca sa ‘Narcisa’, Tajfuna, Mladosti. Njegovi mornari su i u Lordu Limu katkad idealizirani, njihove slabosti i strasti, kad nije riječ o zločincima, prigušene su ili zaboravljene, izleti u senzualnost u mraku potpalublja ili lučkog bordela prešućeni ili apstraktno uopćeni, kao u romanima Dickensovim. Nitko, međutim, ne vlada pojedinostima mornarskog života kao Conrad, i to ne
samo kad spominje koje se jedro skida, a koje ostavlja pri određenom vjetru, kakav je raspored tereta potreban u štivi za nevremena u Kineskom moru. Piše on i o snalaženju između užadi, o proceduri kad se traži posao na novom brodu; saznajemo o lučkom mešetarenju, svjedoci smo pregovora, svađa i šala. U prispodobi s naturalizmom - a taj cvate u vrijeme kad i Conrad piše - sve je to očišćeno, možda ipak idealizirano. Nije to Zola, pa ni Balzac. Međutim, Conrad nam predočuje jedan pun, autentičan svijet - svijet ne samo predmeta i postupaka, nego i načela, iskušenja, sukoba - a to je ono što univerzalnim, čak metafizičkim pitanjima, o kojima se u Lordu Limu radi, daje uvjerljivost i opravdava ih. Tu ostaje tajna Jimovih mogućnosti - ne kao duševna realnost i praktična provjera karaktera, nego kao ukupnost jedne fikcionalne zamisli u kojoj svaka okolnost ima svoje mjesto. Ali i takva, literarna konstrukcija izaziva nas, kao u najboljih suputnika Dostojevskog i Shakespearea, pitanjima: je li valjan postupak bio moguć, gdje je granica samoobmane i hrabrosti, koliko vrijedi i što životu daje mašta? »Kakav biti?«, odnosno, »Kako živjeti?«, pita stari Stein, okružen zbirkom svojih leptira. Za razliku od takvih, prirodnih bića, »čovjek je čudesan, ali nije remek-djelo«. Ako i nameće bitne etičke probleme, Lord Jim ipak nije metafizička basna. Prepun je, opet u tradiciji Dickensa, grotesknih likova, anegdota, situacija. Kao Marlowovi omrznuti »hodočasnici«, koji u Srcu tame s broda pucaju u prašumu, odjeveni u ružičaste pidžame, tako stari lopov Robinson postaje ljudožderom, koji izgubljen na pustom otoku gol pjeva vjerske psalme; debeli poglavica i suviše je raskošno slikovit da u njemu vidimo romantičarski simbol; svjedočanstvo glavnog strojara s »Patne« isparava se u alkoholičarskim priviđenjima. Takvih je mjesta stotinu, pa zbog njih prihvaćamo i krutu principijelnost francuskog poručnika, požrtvovanost malog Stantona i vjernost Conradova Winnetoua i »posljednjeg Mohikanca«, Jimovog pobratima Daina Warisa. Spomenuvši ovo posljednje, stupili smo na nesigurnije tlo literature, u egzotičnu, pustolovnu epizodu u dubini otoka Patusana, kojoj - rekli bi teoretičari, što se služe nazivljem ruskog formalizma - odgovara fabula, dakle priča po sebi, ali joj je siže, to jest raspored, konstrukcija kojom se autor služi da bi postigao svoj učinak, i suviše ambiciozan. Egzotičnost drugog dijela romana - borba, zavjera, izdaja, pa i ljubav u tropskom gustišu - narušava umjetničku mjeru ranijih poglavlja, a da se potencijal pustolovne
pripovijesti nije uspio slobodno razmahati, jer je Conrad zadržao, doduše površno, neke forme svoje marlowovske analize. Nema možda romana u književnosti, koji bi imao umjetnički potencijal tako serioznog književnog djela, kao što je u biti Lord Jim, a da je u isto vrijeme tako narušen avanturističkom, za naše vrijeme banalnom egzotikom. To nije, kao u tolikim djelima u našem stoljeću, serioznost potvrđena, aktualizirana parodiranjem jednog pučkog žanra, nego je taj popularni i za drugačije čitateljstvo atraktivni oblik nakalemljen na tekst knjige pun i bitnih Conradovih vrijednosti. Ako veliki umjetnik ima nekih svojih karakterističnih slabosti, onda je Conradova da ozbiljnu zamisao, koju ne umije izvesti do kraja, pretvori u »prokletu slikovnicu za dječake«, kako se o tom svom maniru - a kriv je za njega u čitavom nizu djela - tuži u pismu svom prijatelju Garnettu. To, međutim, nije glavna osobina Lorda Jima. Ako je prvim generacijama njegovih čitalaca izgledalo da su suočeni s piscem, koji jednostavnu osnovu uzbudljive »akcione« pripovijesti usporava i komplicira psihološkim preprekama, suvremenici Faulknera i Sartrea uočili su da se tu dramatički uprizoruju pitanja o autentičnoj egzistenciji pod jednim praznim nebom. Jasni tradicionalni kodeks profesionalnog junaštva - obaveza časti i solidarnosti - naslijedio je Conrad od svojih plemenitaških predaka s istočno-evropske ravnice, a potvrdili su mu ga školovanje i život u čvrsto strukturiranoj zajednici trgovačkog broda. Takve nadindividualne moralne zasade posreduju između teksta i čitaoca. Iz devetnaestostoljetne perspektive pojednostavljuju stvari, ali, sa našeg stanovišta, razaraju mogućnost komotne neobveznosti i raspoloživosti. Društveni i humani rascjep, nastao kolonijalističkom prinudom, tek, vrlo postupno, zacjeljuje, njegovi izričiti, formulirani problemi traju, i čak otkrivaju nove moralne izazove. Na intelektualnom planu, pak, Conradova najbolja djela, ona u ovoj knjizi, pa politički romani Nostromo, Pred zapadnjačkim očima i sarkastički Tajni agent, vrhunske njegove pomorske pripovijesti, Linija sjene, Tajni sudionik, aktualiziraju njegovu trajnu dramu savjesti suočene s neizvjesnim. Razlomljenost njegovih kompozicija i struktura traži od svakog čitaoca vlastit napor rekonstruiranja. U ovo postmoderno vrijeme navikli smo da se literatura ne dovršava u harmonične cjeline, koje će izmiriti sve aspekte, makar u nesigurnu ravnotežu. Čitanjem Conrada, usuđujemo se reći, tumačenje psihološke pustolovine pretvara se u
pustolovinu subjektivnog tumačenja. Ipak ta, danas najviša razina Conradova teksta, ne obezvređuje - kao ni u Shakespearea - neposredniji doživljaj radnje, likova i emocionalne atmosfere; a to je, napokon, trajni zalog njegove čitkosti i snage kojom se doimlje.
Ivo Vidan
Joseph Conrad: Lord Jim Srce tame Izdaje Sveučilišna naklada Liber Zagreb, Savska cesta 16 Za izdavača Slavko Goldstein Korektor Vlatka Dominović Br. MK 260 Tisak završen u svibnju 1981. Tisak NIŠRO »Oslobođenje« Sarajevo OOUR Štamparska djelatnost
Scan i obrada: WbravetheheartW BalkanDownload.org
Notes ←1 Wapping: mornarska četvrt u East-Endu (London) ←2 dubash - mjerilac dubine? brodski mali? (Nisam mogao naći potpuno značenje te azijske riječi. Nap. prev.). ←3 Samarang na Javi. ←4 Naviješta da su prošla četiri sata te straže. ←5 »Ta je lešina pobudila u nama veliko zanimanje.« ←6 »Nismo mogli razumjeti - vi shvaćate.« ←7 »vucarao svoju grbaču« ←8 Indijsko stabalce solah ima mekano i spužvasto drvo, koje zamjenjuje platno. ←9 ana - indijski sitni novac. ←10 Arhipelag - malajski ←11 »Nakoda« ili »nakuda«, malajska riječ, uzeta iz perzijskoga, znači zapravo »kapetan broda«. ←12 Sukadana (mal. ost. Soekadana), sultanat na Borneu; Arhipelag, malajski.
←13 Clampham, četvrt u Londonu. ←14 Otok Malaita, Salamonsko otočje. ←15 Nuka Hiva (Margulsas), francuska kolonija. ←16 Stanovništvo Filipina. ←17 otok nedaleko Bornea, od kojega zavisi. ←18 Otočje Fidži. ←19 u originalu »Paugliano« (malajski Pouglimo).