E.F.Malkowski - Prije Faraona

Edward F. Malkowski

PRIJE FARAONA

TAJANSTVENA PRETPOVIJEST EGIPTA

Naslov izvornika
Edward F. Malkowski
BEFORE THE PHARAOHS
EGYPT'S MYSTERIOUS PREHISTORY
First published in the USA by Bear & Company, a division of
Inner Traditions International, Rochester, Vermont. This edition
published by arrangement with Inner Traditions International
Copyright © 2006 by Edward F. Malkowski

Digitalizacija Knjige: Equilibrium©

SADRŽAJ

UVOD 4

•

1
KIŠNI DANI ZA EGIPATSKU SFINGU

Stari dokazi, nova zapažanja 7

•

2
TEŽINA GEOLOŠKIH DOKAZA

Erozija i starost Sfinge 32

•

3
ZELENA SAHARA
Sfinga u klimatskom kontekstu 47

•

4
KOJA KULTURA, I KADA?
Riješen je golemi kontekstualni problem 72

•

5
BILJEŽENJE VREMENA
Sjećanje na zaboravljenu znanost astrologije 108

•

6
TEHNOLOGIJA PIRAMIDA
Dokazi govore sami za sebe 122

7
TKO SU BILI PRVI EGIPĆANI?

Stoljeće teorija 149

•

8
TOKSIČNI DOKAZI ZA STARU TEORIJU
Drevno krijumčarenje: varka ili trgovina? 171

•

9
PRETPOVIJESNI KORIJENI EGIPTA

Ostavština kromanjonca 202

•

10
EGIPAT SIMBOLA
Ostavština znanja 233

•

11
BU WIZZER
Zemlja neterua 264

•

12
PRODOR U NOVU POVIJEST
Mediteranska civilizacija 287

•

UVOD

Jedno od najvažnijih pitanja na koje povjesničari traže odgovor je
ono o tome kako je civilizacija počela. Uz razvoj sveučilišnog susta­
va, s odmjerenim i pedantnim istraživačima specijaliziranim za razli­
čita područja, u proteklih je pet generacija potrošeno milijarde dolara
na iskopavanje prošlosti. Slijedom toga, društvo Zapada doživjelo je
drastičnu reviziju poimanja vlastite prošlosti. Rezultati stalne potrage
za fizičkim dokazima o životu u pradavnim vremenima, sada stvaraju
drukčiju sliku o povijesti od one što su je naši preci prihvatili prije dvje­
sto godina.

No zapravo postoje dvije različite povijesti; istraživači pod utjeca­
jem raznih političkih i filozofskih struja prepiru se oko tumačenja
dokaza. Jedna je verzija ono što je opće poznato, čemu su nas učili od
malih nogu, a mi to prihvaćamo kao činjenicu. Oni koji su odgovorni
za naše obrazovne ustanove drugu verziju smatraju, u najboljem slu­
čaju, nekonformističkom. Slijedom toga, istraživači koji se bave drugim
pristupom mogu se proglasiti neodgovornima i spekulativnima, te
ih se optužuje za pogrešno tumačenje dokaza. U potrazi za istinom,
kad veliki dijelovi priče nedostaju, interpretaciju često određuje prikri­
vena filozofija onoga koji tumači dokaze. S današnjim nevjerojatnim
otkrićima o našoj prošlosti, dokazi rijetko kada govore sami za sebe.

Knjiga Prije faraona istražuje daleku prošlost doline Nila, i otkriva
kulturu koja potječe iz razdoblja mnogo tisuća godina starijeg od
onoga što većina povjesničara smatra početkom egipatske civilizacije.
Egipat je oduvijek bio fascinantan za entuzijaste koji se bave drevnom

poviješću, i to s dobrim razlogom. Premda se Mezopotamija smatra
kolijevkom civilizacije, dolina Nila je već više od stotinu godina arheo­
loški izvor hramova, spomenika, artefakata i uvida u našu drevnu
prošlost. Tako je i danas. Tijekom protekla dva desetljeća, neovisni i
neki akademski istraživači iznijeli su pretpostavku da je nekoć posto­
jala starija, naprednija civilizacija od koje su Egipćani naslijedili način
života. Ali dokazi su uvijek bili previše tajanstveni i suptilni, a napre­
dna se kultura nikada nije identificirala na dovoljno zadovoljavajuć
način da bi tradicionalni akademici prihvatili tu teoriju.

Prije četrdeset godina, ugledni egiptolog i šef odjela egiptologije na
Londonskom sveučilištu, Walter Bryan Emery, vjerovao je u moguć­
nost postojanja starije egipatske civilizacije. Veteran arheološkog rada
na terenu, što je uključivalo iskopavanja na arhaičnom groblju Sak-
kare i otkriće "mumificiranog zoološkog vrta", razmatrao je moguć­
nost utjecaja druge kulture na društva u Egiptu i Mezopotamiji. U
svojoj knjizi Archaic Egypt (Drevni Egipat), objavljenoj 1961, Emery
piše da su suvremeni znanstvenici skloni ignorirati mogućnost da je
naprednija zajednica iz još neotkrivenog područja emigrirala u dolinu
Nila, gdje ih je podjarmio narod koji je ondje već živio. Golema podru­
čja Bliskog istoka, regija Crvenog mora i obala istočne Afrike još
uvijek su nedovoljno istraženi. Prema Emeryjevim tvrdnjama, takva
se mogućnost ne smije u potpunosti odbaciti. Zapravo, on vjeruje da
bi postojanje neke druge kulture, čija su se postignuća prenijela na Egi­
pat i Mezopotamiju, najbolje objasnilo zajednička svojstva, kao i temelj­
ne razlike, tih dviju civilizacija. Premda je njegova ideja o "dinastičkoj
rasi" negativno primljena među egiptolozima, jer su je smatrali rasistič­
kom i držali da Egiptu oduzima njegovo naslijeđe, dokazi pokazuju
da je ideja gotovo neosporiva. Negativnost je u tome što njegova dina­
stička rasa ne potječe iz Egipta. Osobno mislim da je dinastička rasa
doista postojala, ali da potječe iz doline Nila, a ponovni nastanak civi­
lizacije u toj regiji 3000 godina pr. Kr. izravno je povezan s njihovim
znanjem, vještinama i sustavom vodstva.

Jedna od najvećih zagonetki pretpovijesti oduvijek je bila nagla
pojava anatomski suvremenog čovjeka, poznatog pod nazivom kroma-
njonac, u zapadnoj Europi. Mi smo na neki način njegovi potomci,
tvrde znanstvenici, premda je njegov nestanak krajem ledenog doba,

oko 10.000 godina pr. Kr., jednaka zagonetka kao i njegovo podrije­
tlo. U ovoj ćemo knjizi istražiti dokaze koji objašnjavaju podrijetlo i
nestanak kromanjonca, ali i veze njegove egzistencije s dinastičkim
Egiptom i drevnom kulturom Mediterana.

Na sljedećim se stranicama razmatraju dokazi što su ih iznijeli neki
od današnjih najboljih istraživača i pronicavih umova, povezujući neo­
visna istraživanja i upotpunjavajući slagalicu naše pradavne prošlosti.
Od raznovrsnih megalita Nabta Playe do egipatske velike Sfinge, slo­
ženih unutrašnjih struktura Velike piramide, usmenih predaja drevnog
Egipta, kiklopskih hramova Mediterana, pa čak i veza između drevnog
Egipta i drevnih Maya i Meksiku i Srednjoj Americi, tvrdim da napo­
kon ima kumulativnih dokaza iz različitih područja rada da je postoja-
la kultura koja je u mnogim područjima bila jednako napredna kao
i mi danas. Ova je knjiga također povijest današnjih povjesničara,
koji slikaju novu sliku naše drevne prošlosti.

1

KIŠNI DANI ZA
EGIPATSKU SFINGU

Stari dokazi, nova zapažanja

Sa svojim veličanstvenim spomenicima i zlatnim dragocjenostima,
Egipat je odavno u središtu pozornosti proučavanja drevnih civili­
zacija. Nijedna kultura iz davne prošlosti nije se proučavala u tolikoj
mjeri kao zemlja Nila. Nijedna civilizacija nije ostavila toliko materi­
jala za proučavanje. Od Kaira do Memfisa, do biblijskoga grada Ram-
zesa, do građevina na visoravni Giza, drevni su inženjeri i arhitekti
planirali i gradili kamene gradove koji se mogu uspoređivati s našim
današnjim postignućima. Zaslužni su i za istančanija postignuća, kao
što je rođenje moderne medicine u vrijeme Imhotepa - svećenika,
liječnika i glavnog arhitekta treće dinastije, od 2687. do 2668. g. pr.
Kr. On je dijagnosticirao i liječio tuberkulozu, žučne kamence, upalu
slijepog crijeva, giht i artritis, te još više od dvjesto drugih bolesti. Ta­
kođer je obavljao kirurške zahvate i bavio se stomatologijom sto godi­
na ili više prije gradnje prvih velikih piramida. Egipat je tri tisuće go­
dina bio najnaprednija kultura koju je stvorilo čovječanstvo.

Tijekom prošlog stoljeća, kroz različite znanstvene discipline, egip-
tolozi su mukotrpno konstruirali povijest drevnog Egipta. Premda
su Napoleonovi inženjeri, geodeti, astronomi i umjetnici obavili siste­
matski pregled visoravni Giza 1798. godine, prvi opsežniji rad obavio
je Sir John Gardner Wilkinson (1797-1875) krajem 1820-ih i u 1830-

ima. Poslije je na scenu stupio Sir William Matthew Flinders Petrie
(1853-1942) koji je između 1880. i 1883. vršio podrobna iskopavanja
u Gizi, i zaslužan je za nastanak moderne metodologije u arheologiji.
Tijekom proteklih sto godina egipatska je civilizacija zaokupila pozor­
nost javnosti, a slijedom toga postala je samostalna grana znanosti
pod nazivom egiptologija.

Konvencionalni stav o drevnoj egipatskoj civilizaciji

Egiptolozi su povijest drevnog Egipta podijelili na nekoliko ključnih
razdoblja: preddinastičko razdoblje (5500-3000. pr. Kr.); rano dinasti­
čko razdoblje (3000-2650. pr. Kr.); Staro kraljevstvo (2650-2152. pr.
Kr.); Srednje kraljevstvo (1986-1759. pr. Kr.); Novo kraljevstvo (1539-
1069. pr. Kr.) i kasno razdoblje (664-332. pr. Kr.), uz tri "međurazdob-
lja", po jedno prije srednjeg, novog ikasnog kraljevstva. (Vidi kronolo­
giju egipatskih razdoblja i dinastija, stranica 9 .)

Oko devet i pol kilometara zapadno od Kaira, rta visoravni Giza,
dijelu drevne nekropole Memfis, stoje najstarije i najslavnije građevi-
ne što ih je čovjek podigao, tri velike piramide. Na visoravni se također
nalazi osam manjih piramida, četiri hrama u dolini, tri posmrtna
hrama, tri puta za procesije, nekoliko udubina za brodove i brojne
mastabe (pravokutne grobnice). Tu se također nalazi najveći kip što
su ga ikad napravile ljudske ruke, velika Sfinga, koja će biti u središtu
pozornosti naše rasprave o podrijetlu Egipta. Okrenuta je prema
istoku i putom po nasipu povezana je s Velikom piramidom. Vjeruje
se da su tri velike piramide bile sveti spomenici i grobnice faraona
četvrte dinastije Starog kraljevstva: Khufua (Keopsa) (vladao je od
2589-2566. pr. Kr.), njegovog sina Kefrena (2520-2494. pr. Kr.) i Ke-
frenova sina Smenkarea (2490-2472. pr. Kr.). Područje Gize i dalje je
bogato arheološko nalazište, te ga još uvijek istražuju različita sveu­
čilišta i istraživači, kao i neovisni egiptolozi i povijesni istražitelji.

Premda začinjena dozom tajanstvenosti, kao i sva pretpovijest, kon­
senzus učenjaka objašnjava da je zemlja Nila ujedinjena kao kraljev­
stvo za vladavine Mena (Narmera), kojeg se smatra prvim kraljem
prve dinastije, malo prije trećeg tisućljeća pr. Kr. Međutim, u Turino-
vu popisu kraljeva - jedinstvenom papirusu koji potječe iz devetnaeste

KRONOLOGIJA EGIPATSKIH RAZDOBLJA I DINASTIJA

Preddinastičko razdoblje (5500-3100. pr. Kr.) Drugo međurazdoblje
15. dinastija
Rano dinastičko razdoblje 16. dinastija (1603-1567. pr. Kr.)
17. dinastija (1567-????. pr. Kr.)
1. dinastija (2920-2770. pr. Kr.) (????-1539.pr.Kr.)

2. dinastija (2770-2650. pr. Kr.)

Staro kraljevstvo (2650-2575. pr. Kr.) Novo kraljevstvo (1539-1295. pr. Kr.)
3. dinastija (2575-2467. pr. Kr.) 18. dinastija (1295-1186. pr. Kr.)
4. dinastija (2467-2323. pr. Kr.) 19. dinastija (1186-1069. pr. Kr.)
(2323-2152. pr. Kr.)
5. dinastija 20. dinastija
6. dinastija
Treće međurazdoblje
Prvo međurazdoblje (2152-2160. pr. Kr.) 21. dinastija (1069-945. pr. Kr.)
7. dinastija (2160-2130. pr. Kr.) 22. dinastija (945-828. pr. Kr.)
8. dinastija (2130-2080. pr. Kr.) 23. dinastija (828-725. pr. Kr.)
9. dinastija (2080-2040. pr. Kr.) 24. dinastija (725-715. pr. Kr.)
10. dinastija 25. dinastija (715-657. pr. Kr.)

Srednje kraljevstvo Kasno dinastičko razdoblje
11. dinastija
12. dinastija (1986-1937. pr. Kr.) 26. dinastija (657-525. pr. Kr.)
(1937-1759. pr. Kr.)
13.dinastija (1759-1633. pr. Kr.) 27. dinastija (525-404. pr. Kr.)
(1633-1603. pr. Kr.)
14. dinastija 28. dinastija (404-399. pr. Kr.)

29. dinastija (399-380. pr. Kr.)

30. dinastija (380-343. pr. Kr.)

31. dinastija (343-332. pr. Kr.)

dinastije (1295-1186. pr. Kr.), napisanom drevnim hijeratskim pismom,
što ga je 1822. otkrio talijanski istraživač Bernardino Drovetti u Tebi
- Men dolazi nakon niza bogova i polubogova koji su vladali prije
njega.

Palermo kamen, dvadeset pet centimetara visoki komad bazalta s
uklesanim natpisom što ga je 1900. otkrio Sir Flinders Petrie, a čija je
starost procijenjena na otprilike 3000 g. pr. Kr., također sadrži imena
kraljeva i dinastija (poznatija grčka imena su u zagradama: Geb, Ausar
(Oziris), Setekh (Set), Hor (Horus), Djehuty (Tot), Maa't i ponovno
Hor (Horus). Bez povijesne verifikacije, ti su kraljevi svrstani u mit.
Premda konvencionalna egipatska povijest počinje 3000. g. pr. Kr., kad
se narod u dolini Nila ujedinio pod vodstvom Mena, postoje važni zapi­
si koji ukazuju na značajno povijesno razdoblje prije Mena.

Pri kraju ledenog doba, oko 10.000 g. pr. Kr., promijenili su se glo­
balni klimatski uvjeti. Slijedom toga, sve veća suša u sjevernoj Africi
izazvala je nastanak pustinje Sahare koja se neprestano širila. Prema
modernoj egiptologiji, primitivni su narodi, prisiljeni na seobu zbog
suše u zapadnoj Africi, tijekom posljednje četvrtine četvrtog tisućlje­
ća pr. Kr. migrirali na istok, u dolinu Nila i ondje započeli egipatsku
civilizaciju. Sa sobom su donijeli svoja religiozna vjerovanja i mitolo­
giju. Sve brojnija populacija u dolini stvorila je jedinstvene okolnosti
koje su davnim Egipćanima omogućile međusobno povezivanje u
cilju zajedničkog dobra i zajedničkog cilja. Mnogo radne snage i obil­
ne žetve dovele su do sveopćeg prosperiteta, a kraljevi prvih dinastija
naredili su izgradnju javnih projekata, što je uključivalo piramide, hra­
move, grobnice i kolosalni kip lava s kraljevom glavom, poznatog kao
velika Sfinga.

Velika Sfinga

Velika Sfinga je trajna, enigmatska ikona drevne civilizacije. Ime je
dobila po grčkoj riječi sphingo ili sphingein, što znači gušiti ili čvrsto
vezati. Premda nitko ne zna kako su je zvali davni Egipćani, tijekom
druge polovice drugog tisućljeća pr. Kr. spominje se kao Hor-em-akht
(Horus na horizontu), kao Bw-How (Horusovo mjesto), te također kao
Ra-horakhty (Ra od dva horizonta).

Mačji je oblik štovan u drevnom Egiptu, a lav ima osobito dugu
vezu s kraljem. Prema riječima voditelja iskopavanja dr. Alaina Ziviea,
faraonski natpisi daju naslutiti da su se lavovi uzgajali u posebnim
područjima i zakopavani su na svetim grobljima, ali nijedan nikad nije
pronađen sve do 2001. kad ga je pronašla njegova ekipa. Taj je mumi­
ficirani lav otkriven u grobnici žene za koju se vjeruje da je bila Tutan-
khamonova dojilja, pokopana oko 1430. g. pr. Kr. Analiza istrošeno­
sti lavljih zuba pokazuje da je doživio duboku starost i vjerojatno je
živio u zarobljeništvu.

Kult posvećen Bastet, egipatskoj božici mačaka, dominirao je u
području delte Nila. Najvjerojatnije razvijen iz još starijeg lavljeg
kulta, mačji kult potječe od otprilike 3200. g. pr. Kr. Bastet se prvi put
spominje tijekom druge dinastije. Natpis na hramu pete dinastije kaže:
"Bastet, gospa od Ankh-taui", a ondje se nalazi i njezin prvi poznati

prikaz. Stvaranje divovske mačke s glavom kralja zacijelo je bilo religi­
ozni način izražavanja mega-graditelja četvrte dinastije 2500 godina
pr. Kr.

Sfinga je iskopana i isklesana od vapnenca koji prevladava na viso­
ravni Giza. Sedamdeset tri metra dugačak i dvadeset metara visok,
taj se kip lava s ljudskim licem nalazi u pravokutnom udubljenju. Pro­
stor oko Sfinge je iskopan kako bi se mogao izraditi lik lava. Samo nje­
gova glava i gornji dijelovi leđa nalaze se iznad površine visoravni;
udubljenje u kojem se nalazi naziva se jarkom Sfinge, ogradom ili
kamenolomom. Stijene od vapnenca izvađene iz tog područja korište-
ne su za gradnju hrama točno istočno od Sfinge, te još jednoga pozna­
tog kao "Hram u dolini". Većina se egiptologa slaže da se to događalo
u vrijeme četvrte dinastije Staroga kraljevstva (2575-2467. g. pr. Kr.).
Budući da nema dokaza koji govore suprotno, današnji egiptolozi to
prihvaćaju kao vjerojatni scenarij.

Izazov Johna Anthonyja Westa

Dok je početkom 1970-ih živio u Londonu, američki je pisac John An­
thony West pročitao roman Ishe Schwaller pod naslovom Her-Bak.
Premda West nije bio impresioniran stilom pisanja autorice, zaintri-
giralo ga je često spominjanje rada na simbolima kojim se bavio njezin
pokojni muž, hermetičar i neovisni egiptolog Rene Schwaller de Lubicz.
Westa je fascinirao jedinstveni prikaz Egipta u knjizi, pa je osam tjeda-
na posjećivao Britanski muzej i ondje čitao Schwallerova djela, a uza
se je neprestano imao francuski rječnik jer sve to još nije bilo prevedeno
na engleski. Kad je završio, bio je posve uvjeren da je Schwaller razot­
krio neispričanu priču o drevnom Egiptu, osobito o njegovoj filozo­
fiji i simboličnom načinu na koji je ona bila izražena u umjetnosti i
arhitekturi.

Premda su Schwallerova djela bila usredotočena na drevnu egipat­
sku kulturu i arhitekturu sa simboličnim tumačenjima egipatskog
društva, njegova je tvrdnja da je Sfingu oštetila voda pobudila Westo-
vu radoznalost. Tijekom 1970-ih, West još uvijek nije otkrio engleske
prijevode Schwallerovih djela, te se pozabavio time da englesko govor­
no područje upozna sa simbolističkim pogledom na Egipat. West je

1978. objavio knjigu Serpent in the Sky (Zmija na nebu), predstavljaju­
ći Schwallerove stavove o drevnoj egipatskoj mudrosti - čija je suština
mišljenje da simbolizam sadrži apsolutne istine do kojih se može doći
i koje se može razumjeti samo indirektnim načinima. (U 10. poglavlju
potražite podrobno objašnjenje.)

West, sada samozvani egiptolog i neovisni istraživač, udružio se
1990. g. s geologom dr. Robertom M. Schochom s Bostonskog sveuči­
lišta, u cilju istraživanja mogućnosti da je egipatska Sfinga isklesana,
barem djelomično, prije 2500. g. pr. Kr. West je, jednako kao i Schwal-
ler, vjerovao da je oštećenja Sfinge i njezine ograde izazvala erozija
do koje je došlo zbog obilnih kiša. To se moralo dogoditi prije trećeg
tisućljeća pr. Kr. - prije nego je Sjeverna Afrika postala pustinja. Sch-
och, znanstvenik i skeptik, u početku je mislio da će uspjeti uvjeriti
Westa koliko su pogrešni njegovi nekonvencionalni stavovi o Sfingi i
građevinama oko nje.

Slika 1.1. Pogled na kompleks Sfinge iz zraka

Shvatio sam da West ima veoma ekstremnu ideju da je Sfinga
tisuće godina starija no što egiptolozi misle. Smatrao sam da je
to malo vjerojatno, ali mi se ipak činilo da možda ima nečega u
Westovim idejama. Mislio sam da to nije baš vjerojatno, ali vrije­
dilo je malo podrobnije istražiti. A ja sam znatiželjna osoba.

Schoch i West otputovali su u Egipat početkom 1991. kako bi prouča­
vali eroziju na Sfingi i visoravni Giza. Detaljni pregled svih značajki
naveo je Schocha da povjeruje kako u priči postoji nešto više od ono­
ga što prihvaćena povijest može objasniti.

Zapažanja u Gizi: travanj 1991.

Schoch je na Gizi uočio da su Sfinga i Hram u dolini građeni u dvije
etape i da su popravljani, čak i u drevnim vremenima. Također je utvr­
dio da je hram Sfinge, a možda i Hram u dolini, izgrađen od blokova
vapnenca izvađenim iz udubljenja Sfinge, što je klesarima osiguralo
dovoljno prostora za klesanje njezina tijela. Ako je to točno, znači da
su hramovi jednako stari kao i sama Sfinga. Poslije su drevni Egipćani
te hramove obzidali obrađenim kamenom, glatkim pločama naprav­
ljenim od granita iz Aswana. Schocha su njegova zapažanja o oblogama
i blokovima vapnenca ispod njih navela na pomisao da su kameni blo­
kovi oba hrama bili izloženi prirodnim elementima, te su ih vremen­
ske prilike znatno oštetile prije nego su stavljene granitne obloge.

Ondje gdje su zidovi hrama u dolini bili bez obloga, vidjela se nepra­
vilna površina. Ta neravna površina, "zbrda zdola" kako kaže Schoch,
očito je nastala slijedom radova drevnih Egipćana koji su odstranjiva­
li i ravnali oštećene površine prije stavljanja granitnih obloga. Izgleda
"zbrda zdola", jer nisu odstranili dovoljno oštećene površine da bi ona
bila savršeno glatka. Na nekim su mjestima stražnje strane granitnih
ploča rezane tako da se uklope u neravnu površinu unutrašnjih bloko­
va od vapnenca. Za Schocha, to je značilo da je oštećenost građevine
već i u drevnim vremenima bila znatna.

Schoch je opazio da postoje četiri različita tipa oštećenja izazva­
nih vremenskim prilikama na geološkom području u i oko Sfinge: kiša,
vjetar, ljuštenje i raspadanje (također se spominje kao otapanje). Ošteće­
nja izazvana kišom, zaključio je Schoch, vidljiva su na tijelu Sfinge i

na zidovima oko nje. Ondje gdje je na zidovima došlo do erozije izazva­
ne vodom, kamen izgleda valovito. Ta je erozija izazvana vodom uve­
like razvijena i dobro vidljiva unutar ograde. Također ima vertikalnih
pukotina gdje je tekuća voda slijedila spojeve i oštećenja u kamenu.

Oštećenja od vjetra, izrazito drukčija od erozije izazvane kišom,
također se vide na građevinama u Gizi, a vjerojatno su započela, mi­
sli Schoch, u vrijeme Starog kraljevstva (2650-2152. pr. Kr.). Lica
isklesana na grobnicama i kipovima još uvijek su jasno vidljiva; me­
đutim, vjetar i pijesak izdubili su mekše slojeve stijena, te je nastala
duboko erozivna karakteristika "vjetrovitog tunela". Razne grobnice
i građevine Starog kraljevstva južno i zapadno od Sfinge, napravljene
od istih slojeva vapnenca kao i njezino tijelo, primjeri su erozije izaz­
vane vjetrom.

Erozija izazvana vjetrom može se predočiti ako se kamen stanac
od vapnenca zamisli kao torta. Svaki naizmjenični sloj biskvita i kreme
predstavlja tvrde i mekane slojeve stijene. Kad se torta prereže, pojav­
ljuje se njezin presjek i slojevi su jasno vidljivi. Ako prstom prođete
po sloju biskvita, ništa se neće dogoditi. Međutim, ako prstomprijeđe-

Slika 1.2. Zapadni zid oko udubljenja Sfinge

te preko sloja kreme, što predstavlja mekši dio stijene, dobit ćete vodo­
ravno udubljeni izgled. Na isti način vjetar djeluje na tvrde i mekane
slojeve stijena.

Treći tip erozije koja je djelovala na kamene površine poznat je kao
ljuštenje. Ljuštenje koje se vidi na Sfingi i hramovima dogodilo se rela­
tivno nedavno (unutar posljednjih dvjesto godina), kao posljedica mo­
dernih uzroka: kiselih kiša i zagađenosti zraka. Četvrti tip oštećenja
uslijed vremenskih prilika, otapanje, postoji samo u nekoliko građevina
koje podsjećaju na špilje, kao što su grobnice, uslijed ciklusa isparava-
nja do kojih dolazi u tim zatvorenim prostorima. Kondenzacija i ispara-
vanje vode u atmosferi pokriva stijene veoma finim slojem mineralnih
kristala, tekamenim površinama u tim područjima daje izgled rastop­
ljenog voska.

U nekim slučajevima može biti teško razlikovati četiri tipa ošteće­
nja uslijed vremenskih prilika, jer jedna vrsta prekriva drugu; ali op­
ćenito govoreći, različiti oblici oštećenja jasno su vidljivi i može ih se
međusobno razlikovati. Ono što Schoch smatra oštećenjima izazva­
nim kišom, najstariji je i najčešći tip oštećenja na visoravni Giza.
Vidljiv je jedino na najstarijim strukturama u Gizi, kao što su tijelo
Sfinge i zidovi kojima je okružena. Na mnogim se mjestima vidi ero­
zija izazvana vjetrom, a ta su oštećenja iznad vodom istrošenih stije­
na. Stoga je zaključio da je do najvećih oštećenja izazvanih kišom
došlo prije nego je sjeverna Afrika postala pustinja.

To zapažanje potkrepljuju mastabe od opeka napravljenih od blata
na visoravni Sakkara, šesnaest kilometara južno od Gize. Nepobitno
je utvrđeno da te građevine potječu iz vremena prve i druge dinastije
(2920-2650. pr. Kr.), a na njima nema dokaza o eroziji izazvanoj vodom
kao na zidovima oko Sfinge. Jednako kao na mastabama, na grobni­
cama iz Staroga kraljevstva u Gizi (2650-2152. pr. Kr.) ima vidljivih
znakova erozije izazvane vjetrom, ali nema znakova koji bi ukazivali
na eroziju izazvanu vodom. Iz tih je razloga Schoch zaključio da je
izrazita erozija izazvana vodom, kakva se vidi na velikoj Sfingi i s njom
povezanim građevinama, nastala prije razdoblja Starog kraljevstva, a
vjerojatno i prije dinastičkog vremena uopće.

Započinjući sa samim drevnim Egipćanima i nastavljajući do da­
našnjih dana, Sfinga je podvrgnuta nizu popravaka - tijekom Staroga

kraljevstva 2500. g. pr. Kr.; u razdoblju Novoga kraljevstva 1400. g.
pr. Kr.; u vrijeme dvadeset šeste dinastije, 664-525. pr. Kr.; te također
tijekom grčko-rimske ere, između 300. g. pr. Kr. i 400. g. poslije Kr.
Tijekom tih popravaka, često se iskopavao prostor oko Sfinge jer je pi­
jesak zatrpavao udubljenje ako bi nekoliko desetljeća ostala zanemare­
na. Nakon svakog iskopavanja, blokovi za popravak često su se žbukom
učvršćivali na oštećeno tijelo u nastojanju da kip opet dobije svoje
originalne obrise. Prema onome što kaže Schoch, najstariji popravak
površine Sfinge obavljen je zidarskom tehnikom koja se koristila u
vrijeme Staroga kraljevstva, ili se barem tako čini. Ako je to točno, do­
biva se još jedan argument u korist teorije da je Sfinga mnogo starija.

Seizmički pregledi

Površina vapnenačkih stijena doima se čvrstom, ali zapravo je mekana
i porozna, s geološkog stanovišta. Kad se jednom stijena odreže, ona
počinje dobivati oštećenja izazvana vremenskim prilikama, a stupanj
ili dubina oštećenja ispod površine u preciznoj je korelaciji s trajanjem
izloženosti prirodnim elementima.

U tom procesu trošenja, stijena postaje mekša. Neke se njezine
čestice raspadaju i ona postaje slabija. Koliko će duboko prodirati ošte­
ćenja u stijenu ispod površine, ovisi o vrsti kamena, ali također - ve­
oma važno - o tome koliko je dugo bila izložena prirodnim silama.
Seizmička refrakcija, bilježenje geoloških svojstava uz pomoć zvučnih
valova, omogućuje geolozima određivanje granice između slabe, is­
trošene stijene i donjeg sloja tvrdog vapnenca. Ako se utvrdi do koje
je dubine stijena oštećena, može se procijeniti prije koliko je vreme­
na obavljeno iskopavanje. Kad se iz kamenoloma vade kameni blokovi,
preostale stijene izložene su prirodnim elementima i počnu se pojav­
ljivati oštećenja. S vremenom ta oštećenja prodiru sve dublje u stijene
koje su ostale u kamenolomu. Zahvaljujući dubini oštećenja na tim
stijenama može se procijeniti prije koliko je vremena obavljeno odvaja­
nje kamenih blokova u kamenolomu.

Uz dopuštenje Egipatske organizacije za starine, Schoch je, uz po­
moć seizmologa dr. Thomasa Dobeckija, obavio pregled seizmičke
refrakcije kako bi otkrio kakva oštećenja postoje ispod površine na
zidinama oko Sfinge. Rezultati su pokazali da oštećenja ispod površine

nisu jednolika, što uvelike ukazuje na činjenicu, prema Schochovu mi­
šljenju, da zidovi oko Sfinge nisu napravljeni u isto vrijeme. Procjenji­
vanjem kad je iskopano najmanje oštećeno područje, a time i prvo
izloženo vremenskim elementima, mogao je procijeniti minimalnu
starost Sfinge.

Pregled je pokazao da su ispred i s obje strana Sfinge oštećenja ispod
površine duboka od metar i osamdeset do dva metra i četrdeset. Među­
tim, duž stražnje strane (zapad) vapnenac je oštećen samo do dubine
od metar i dvadeset - posve neočekivano otkriće. Ako je Sfinga odjed­
nom isklesana, bilo bi razumno pretpostaviti da će okolni vapnenac
općenito pokazivati istu dubinu oštećenja.

Jedno tumačenje tih neočekivanih rezultata glasi da su u početku
isklesane samo strane i prednji dio Sfinge, pa je djelovala kao izbočina
čiji je stražnji dio još uvijek pripadao okolnim stijenama. Schoch vje­
ruje da je njezin stražnji dio u početku isklesan samo do razine gornje
terase, koja se danas nalazi odmah zapadno od Sfinge, unutar zidova.

Slika 1.3. Pogled na Sfingu s prednje strane

Slika 1.4. Tlocrt Sfinge i zidova oko nje (iz ilustracije Colina Readera)

Prema egipatskom egiptologu Selimu Hassanu, Sfinga se u početku
trebala promatrati samo s prednje strane tako da njezin hram, koji se
nalazi ispred nje, djeluje poput prijestolja na kojem Sfinga sjedi. Druga
teorija kaže da je stražnja strana Sfinge isklesana iz stijene kad i ostali
dijelovi, ali samo za uski prolaz koji je kasnije proširen.

Kako bi se točno utvrdilo kad je stražnji dio Sfinge odvojen od ka­
mena stanca i odredila kronologija mogućeg širenja prolaza ispred
zapadnog zida ograde, trebat će obaviti daljnja istraživanja. No, jasno
je da je tlo od vapnenca iza stražnjeg dijela Sfinge, koje je seizmički
testirano u travnju 1991, poslije izloženo utjecaju vremena, možda u
vrijeme Kefrena. Drugim riječima, nakon što su isklesani prednji i bo­
čni dijelovi Sfinge, vapnenačka tla uz te tri strane došla su pod utjecaj
prirodnih elemenata, ali ono što je tek kasnije postalo vapnenačkim
tlom iza stražnjeg dijela Sfinge još uvijek je bilo zaštićeno debelim
slojem čvrstih stijena.

Također je moguće da je Kefren popravio Sfingu i njezine hramove
2500. g. pr. Kr. i da je u to vrijeme isklesana stražnja strana Sfinge,
tako odvajajući njezino tijelo od zidova oko nje. Budući da je baza nje­
zinog stražnjeg dijela bila oštećena i popravljena blokovima vapnenca
tijekom Kefrenove vladavine, malo je vjerojatno daje stražnji dio Sfin­
ge isklesan poslije. Ako se stražnji dio Sfinge oslobodio tijekom restau-

racija u razdoblju osamnaeste dinastije Novoga kraljevstva (1539-1295.
pr. Kr.), bilo bi nemoguće objasniti oštećenja do metar i dvadeset is­
pod površine, jer je otad prostor u udubljenju uglavnom bio ispunjen
pijeskom. Schoch vjeruje da je Kefren razotkrio vapnenačko tlo iza
Sfinge, pregledano seizmičkim testiranjima 1991, te da je 2500 g. pr.
Kr. vapnenačko tlo na zapadnoj, stražnjoj strani dospjelo pod utjecaj
vremenskih prilika.

Djelomice na temelju njegove analize dokaza da je oštećenje vap-
nenačkog tla oko Sfinge 50 do 100 posto dublje na prednjoj i bočnim
stranama nego na stražnjoj strani kipa, Schoch daje jednu procjenu
za vrijeme klesanja prednjeg dijela Sfinge i drugu za stražnji dio. Jed­
nostavno rečeno, tlo iza Sfinge oštećeno je do dubine od samo metar
i dvadeset, dok je prednji dio oštećen do dubine od dva metra i četrde­
set; to pokazuje da je prednji dio dvostruko stariji od stražnjega. Sc­
hoch procjenjuje da je tlo iza Sfinge prvi put razotkriveno 2500 g. pr.
Kr., a da su prednja i bočne strane unutar zidova (i prednji dio Sfinge)
morali nastati između 7000 i 5000 g. pr. Kr.

Prema Schochu, to je samo procjena, a budući da brzine oštećenja
nisu konstantne, početni klesarski radovi mogu biti još stariji. Ako je
Sfinga uvelike oštećena padalinama u ranom razdoblju svojeg postoja­
nja, Schoch tvrdi da je mogla biti isklesana prije posljednjeg velikog
kišnog razdoblja u dolini Nila, prije deset do pet tisuća godina.

Poplave ili kiša?

Egipat je doživio razdoblje nepredvidljivih poplava tijekom te kišne
ere, što se često naziva Nabtian Pluvial. Također se pretpostavlja da
su sporadične obilne kiše duž Nila mogle trajati sve do 2350. g. pr. Kr.
Čak i tijekom povijesnih vremena (kad je čovječanstvo već posjedova­
lo pisani jezik), zabilježeni su vlažniji uvjeti i sporadične, neuobičaje­
no visoke poplave Nila.

Međutim, izlijevanje Nila kao uzrok erozije Sfinge - umjesto obične
erozije izazvane kišama - ne odgovara dobivenim pokazateljima, pre­
ma Schochu. U zidovima oko Sfinge najniže su stijene, koje su mekše
od slojeva u višim dijelovima zida, više izbočene od onih na vrhu.
Ako je naglo poplavljivanje područja uslijed izlijevanja Nila bilo zna­
čajan uzrok erozije, mekane stijene na dnu zidova bile bi više udublje-

ne. Dok bi se bujica dizala prema gore, voda bi se zavlačila ispod naj­
viših stijena. Međutim, to se ne može vidjeti na zidovima oko Sfinge.
Najviši slojevi stijena, koji su tvrdi, više su uvučeni nego drugi slojevi.
Schoch tvrdi da vrste erozije koje se mogu vidjeti u udubljenju oko
Sfinge nije izazvala poplava. "Očito su padaline uzrok tih erozivnih
svojstava", kaže Schoch. Za njega je izgled oštećenja očiti dokaz erozije
izazvane kišom: "To je klasičan, školski primjer onoga što se događa
vapnenačkoj stijeni kad po njoj tisućama godina udara kiša."

Ta vrsta oštećenja - erozija uslijed kiše - postoji samo u jednom
području visoravni Giza: na Sfingi i zidovima oko nje.

Schochov zaključak

Na temelju klimatske povijesti Egipta, može se tvrditi da je Sfinga iskle­
sana u veoma davnim dinastičkim vremenima, 2920-2650. pr. Kr., ili
u preddinastičkom razdoblju, krajem četvrtog i u trećem tisućljeću
pr. Kr. Međutim, zbog seizmičkih podataka i jakih oštećenja same
Sfinge, zidova oko nje i susjednih hramova (koji su obloženi kamenim
pločama tijekom Staroga kraljevstva, 2650-2152. pr. Kr.), Schoch je za­
ključio da je Sfinga vjerojatno isklesana nekoliko tisuća godina prije
od općeprihvaćenog razdoblja od 2500 g. pr. Kr. Kao što je već rečeno,
na temelju uočenih dokaza, Schoch procjenjuje da je kolosalna skulp­
tura napravljena od 7000 do 5000 g. pr. Kr., a možda čak i prije.

Schoch shvaća da je jedna od poteškoća što ih mnogi ljudi vide u
njegovim zaključcima činjenica da povjesničarima nedostaje kulturni
i arheološki kontekst koji bi mogao objasniti klesanje Sfinge prije tre­
ćeg tisućljeća pr. Kr. Danas ima veoma malo pokazatelja da je u tako
davno vrijeme postojala kultura sposobna izraditi tako veliki kip i hram.
No također je moguće da poznate preddinastičke naseobine ne pred­
stavljaju sofisticiranu kulturu zaslužnu za klesanje Sfinge. Moguće je
da postoje i drugi ostaci takve kulture, ali još nisu otkriveni; možda
su zakopani duboko ispod naplavljenog tla Nila. Nadalje, viša razina
mora u odnosu na onu od prije deset tisuća godina, mogla je pokriti
golema prostranstva zemlje duž obale Mediterana, možda nekoć na­
stanjena pradavnim kulturama.

Schoch tvrdi da su dokazi o postojanju sofisticiranih kultura u
drugim područjima tijekom tog razdoblja, primjerice u istočnom

Mediteranu, doista otkriveni, što bi značilo da je takva kultura mogla
postojati. Pretpovijesna naselja slična gradovima, kao što su Jerihon
i Catalhoyuk, potvrđuju činjenicu da su organizirane kulture prije
5000 g. pr. Kr. bile sposobne za sofisticirane projekte. Narod Catalho-
yiika gradio je opekama od blata i drvenom građom, stvarajući doma­
ćinstva koja se ne razlikuju previše od naših današnjih domova. Njiho­
vi su domovi imali kuhinju, prostorije za boravak i spavanje, te skladišni
prostor. Također su otkriveni umjetnički ukrašena religiozna svetišta,
što pokazuje da je u njihovoj kulturi postojala kompleksna simbolika
i religiozna tradicija.

Tragovi prve gradnje u Jerihonu potječu iz devetog tisućljeća pr.
Kr. Sa zapadne strane grada podignuti su veliki kameni zid i kula s
unutrašnjim stubama, možda u cilju obrane od poplave. Te su struktu­
re nastale oko 8000 g. pr. Kr. U središtu kule izgrađene su stube od
golemih kamenih ploča, slično graditeljskim tehnikama u kulama eu­
ropskih srednjovjekovnih dvoraca. Schoch zaključuje da kompleks
Sfinge ne bi bio izdvojeni fenomen u neolitskom svijetu. U području
Mediterana su se čak prije deset tisuća godina gradile druge megalitske
strukture.

Reakcija: argumenti u korist mlađe Sfinge

Prije formalne prezentacije Westovih i Schochovih otkrića, vijesti o
njihovu radu i preliminarnim zaključcima procurile su do medija.
Egiptolozi su se razbjesnili. Jedan je njihov rad nazvao "američkom
halucinacijom. West je amater. Nema nikakvih znanstvenih temelja
za bilo što od toga", te je dodao da oni "iskorištavaju egipatske spome­
nike za osobnu dobit". Drugi je ugledni egiptolog za njih rekao da su
"bezosjećajne neznalice".

Na godišnjem sastanku Američkog udruženja za unapređivanje
znanosti, 7. veljače 1992. u Chicagu, Schoch i West su prezentirali svoja
zapažanja pred nekoliko stotina znanstvenika, među kojima su se na­
lazili egiptolozi i geolozi. Dokazi dr. Schocha, i s njima povezana teori­
ja koja je objašnjavala podatke, nisu bili dobro prihvaćeni u zajednici
egiptologa. Kasnije je egiptolog Mark Lehner izrazio svoju nevjericu.
Još uvijek je čekao kako bi vidio čvrste dokaze da su oštećenja Sfinge
doista izazvana kišama:

Nisam vidio nikakve dokaze. Vidio sam mnoge dijapozitive, da,
taj drastično valoviti presjek onoga što zovemo II. naslaga Sfinge.
Ali nisam vidio podatke koji bi me uvjerili da je erozija Sfinge
doista izazvana kišom. Mi se pitamo, ako ju je izradila civilizaci­
ja ili kultura koja je postojala toliko prije, gdje su drugi dokazi
o toj kulturi? Gdje? Pokažite mi krhotinu lončarije. Pokažite
mi grobnicu. Pokažite mi natpis. Pokažite mi bilo kakav drugi
djelić skulpture. Pokažite mi bilo koje arheološko nalazište koje
potječe iz tog razdoblja.

Na konferenciji se nalazio pisac i povjesničar dr. Paul William Roberts,
a zastupao je jedan od kanadskih vodećih istraživačkih časopisa. Pre­
ma njegovu je mišljenju John West bio akademska najgora noćna mora.
Niotkuda se pojavio taj čovjek s teorijom. Bila je dobro osmišljena,
suvislo opisana, prekrasno napisana i izvrsno prezentirana. Štoviše,
bila je puna nepobitnih podataka. Roberts je rekao: "Da su dopustili
Johnu Westu da bude na podiju, a ne ga u tome spriječili jer iza njego­
vog imena ne stoje akademske titule, doživjeli bi još teži napad. Imali
bi manju mogućnost za obranu. Ovako, nisu mogli odgovoriti na ono
što je rekao dr. Schoch." To je bio težak dan za tradicionalne egipto-
loge. Posljedica Schochove prezentacije bila je ta da je 275 nazočnih
geologa Schochu i Westu ponudilo pomoć u njihovu projektu.

Kasnije te godine, BC Video sklopio je nagodbu s ekipom West-
Schoch, te je dogovoreno snimanje videozapisa. To je dovelo do doku­
mentarnog filma NBC-a pod naslovom The Mystery of the Sphinx
(Tajna Sfinge), koju je vodio Charlton Heston, a West je dobio nagradu
Emmy za "najbolje istraživanje". Nakon toga, rasprave o dokazima oš­
tećenja Sfinge eskalirale su u bitku oko tumačenja dokaza.

Zahi Hawass, glavni tajnik Vrhovnog vijeća za egipatske starine i
direktor projekta iskopavanja piramida u Gizi, odbija uzeti u obzir tu
ideju. Tvrdi da svako alternativno objašnjenje nastanka Sfinge treba
ignorirati, te kaže da "nije dobro prepirati se; tada teorija može umri­
jeti." Egiptolog i autor knjige Riddles of the Sphinx (Zagonetke Sfin­
ge) Paul Jordan objašnjava taj stav: "Ako Sfingu želite prikazati mno­
go starijom, kako bi to neki ljudi - poput dr. Schocha - željeli, onda
činite veliku štetu cijelom poimanju egipatske civilizacije što smo ga
mukotrpno stvarali."

Suština problema za te egiptologe je što starija Sfinga dovodi u pi­
tanje konvencionalne stavove o tome kad se i kako razvila civilizacija u
dolini Nila. Ako je to točno, egiptolozi će biti prisiljeni ponovno razmi­
sliti o svojoj tradicionalnoj priči o tome tko su točno bili dinastički
Egipćani i odakle su došli, kulturološki kao i zemljopisno. Čini se da
to radije ne bi učinili.

U kritici Schochova istraživanja objavljenoj u Archeology Magazi-
neu, Zahi Hawass i Mark Lehner odbacuju Schochove tvrdnje i napa­
daju televizijski dokumentarni film The Mystery of the Sphinx (Tajna
Sfinge). No, Schoch tvrdi da taj popularni dokumentarni film zapravo
nikad nije trebao zauzeti mjesto petnaest sveobuhvatnih akademskih
radova što ih je objavio o toj temi. Argumenti Hawassa i Lehnera u
korist mlađe Sfinge tvrde da njezino sadašnje stanje ukazuje na ošteće­
nja koja su nastala u prošlosti, ali nisu izazvana kišom. Oni kažu: "Drev­
na i novija oštećenja na Sfingi uglavnom su nastala na isti način."
Govore o varijacijama kvalitete vapnenca u stijeni, te tvrde da je ljušte-
nje kamena uzrok erozije, prošle i sadašnje. Schoch smatra da je to
ljuštenje površinsko oštećenje, izazvano novijim zagađenjem, talože­
njem kiselina, naslaga soli iz podzemnih voda u obližnjem selu i postav­
ljanjem brana na Nil.

Kao odgovor na Hawassovo i Lehnerovo žestoko pobijanje, Schoch
piše da jednostavno nastoji objasniti geološke podatke što ih je prou­
čavao i uočio:

U prezentiranju hipoteze da se prvo klesanje velike Sfinge u Gizi
zbivalo mnogo ranije no što se misli, čini se da sam izazvao mno­
ge polemike unutar zajednice egiptologa i arheologa. Nije mi
želja da budem zagovornik kontroverzne hipoteze; jednostavno
iznosim pokusnu pretpostavku koja, po mojemu mišljenju, naj­
bolje odgovara dokazima.

Dr. Schoch nije želio biti dogmatičan u svojoj tvrdnji da je Sfinga iskle­
sana tisuće godina prije pojave prve egipatske dinastije, već je jedno­
stavno želio prezentirati provjerljivu hipotezu o starosti Sfinge.

Sol kao uzrok erozije

Početkom 1980-ih, dok je razrađivao geologiju Sfinge, dr. K. Lal Gauri
opazio je da je pijesak, koji je odstranjen sa zidova oko Sfinge, premda
suh na površini, natopljen vodom nekoliko centimetara u tlu. Tako­
đer je opazio da je kamen stanac, koji je bio u kontaktu s pijeskom,
isto tako natopljen vodom. Dvije godine poslije, Gauri je, zajedno s
Georgeom Holdrenom i Willardom Vaughanom, u jednom znanstve­
nom radu sugerirao da je za veliki dio oštećenja Sfinge odgovorna
količina soli u stijeni i njezina reakcija s vlagom u zraku. Budući da
se podzemne vode nalaze daleko ispod površine, tvrdili su da voda
mora potjecati iz zraka.

Gauri je otkrio da se u vapnencu od kojeg je Sfinga isklesana nala­
ze dvije glavne soli topive u vodi: sadra i kamena sol. Također postoji
manje stabilna sol topiva u vodi, kalcijev sulfit, ali nije mogao utvrditi
nalazi li se u stijeni ili u vodi. Sadra i kamena sol nalazile su se u svim
uzorcima što ih je proučavao.

Prema Gaurijevoj teoriji, Sfinga je stoljećima bila zakopana ispod
pustinjskog pijeska, što je rezultiralo migracijom soli iz dubine kame­
na stanca prema vanjskim slojevima. Tijekom tog dugog razdoblja
ispod pijeska, stijena se morala navlažiti do znatne dubine, a nakon
što je izložena suncu, proces sušenja izvukao je te soli na površinu.
Takvo kemijsko djelovanje, reakcija soli i vode, za posljedicu ima lju-
štenje kamena. Jasno se vidi, a takva vrsta erozije događa se i danas.

Taj tip erozije nastaje uslijed noćnog stvaranja rose na površini sti­
jene, a ona otapa soli u površinskom sloju kamena. Taj se tanak sloj
slane vode potom uvlači u pore kamena. Kad iziđe sunce, temperatura
raste i voda ishlapljuje, a sol ostaje. Kristali koji se stvaraju u porama
vrše pritisak uslijed kojeg se ljušti tanak sloj površine kamena.

Gauri priznaje da su Sfinga i zidovi oko nje bili i još uvijek jesu izlo­
ženi ekstremno brzom oštećivanju izazvanom prirodnim elementima,
te naglašava da je od početka dvadesetog stoljeća došlo do znatnog
propadanja. Vapnenac je, zbog ljuštenja od soli, na nekim mjestima tako
mekan da možete prstima mrviti komadiće stijene. Ljuštenje je tako
uznapredovalo da se mogu vidjeti velike ljuske slične čipsu. Gauri
tvrdi da su oštećenja i erozija na Sfingi i zidovima oko nje posljedica te

vrste kemijskih promjena, te da ponovno određivanje starosti Sfinge
nije potrebno.

Gauri smatra da su duboke raspukline na zapadnom i južnom zidu
zapravo nastale prije nekoliko milijuna godina, prilikom pomicanja
cijele visoravni uslijed čega je došlo do nagiba u slojevima stijena. Ra­
spukline su proširene u šupljine ili kanale uslijed hidrauličke cirkulacije
podzemnih voda. Kasnije su razotkrivene, kad se iskopalo udubljenje
oko Sfinge. Tome srodna teorija, što su je iznijeli Hawass i Lehner, kaže
da su podzemna kretanja vode, tijekom eocena, izazvala otvaranje tih
raspuklina dok se vodena masa spuštala.

Hawass i Lehner prihvaćaju Gaurijeve zaključke, te su u raznim član­
cima tijekom 1990-ih tvrdili da je Sfinga isklesana sredinom drugog
tisućljeća pr. Kr. Njihovi se argumenti temelje na tvrdnji da su sadašnje
oštećivanje Sfinge i brzina erozije pokazatelji propadanja u prošlosti.
Vjeruju da je drevno i suvremeno propadanje Sfinge uglavnom isto.

Schochovo pobijanje slanog ljuštenja

Schoch priznaje da je ljuštenje izazvano solima važan današnji faktor
propadanja na visoravni Giza. Međutim, tvrdi da samo to ne može ob­
jasniti sva oštećenja koja se vide na Sfingi i zidovima oko nje. Točnije
rečeno, ne može objasniti naglašeniju eroziju vidljivu na zapadnoj
strani zidova. Schoch primjećuje da su se drugi istraživači usredotoči­
li na današnje uzroke propadanja Sfinge, osobito na oštećenja izazvana
kretanjem soli; premda su ta izučavanja važna za pokušaje zaustavlja­
nja današnje erozije, kaže Schoch, mogla bi biti irelevantna kad se
pokušava odrediti podrijetlo drevnog propadanja Sfinge. Tvrdi da se
današnje, moderne brzine propadanja ne mogu projicirati u daleku
prošlost visoravni Giza. Schoch vjeruje da zagađenost zraka, kisele
kiše, uzdizanje vodom natopljenih razina tla zbog uleknuća i taloženja
i ispušni plinovi automobila mogu štetno utjecati na građevine i kipove
na visoravni Giza, te da procesi moderne erozije nisu isti drevnim pro­
cesima u svakom - a osobito ovom slučaju.

Schoch tvrdi da će slano ljuštenje imati maksimalan učinak na Sfin-
gu u ekstremno sušnim uvjetima, i kad su strukture izložene prirodnim
elementima. Međutim, kad su zakopani ispod sloja pijeska, Sfinga i
zidovi oko nje zaštićeni su od te vrste erozije. Nadalje, ljuštenje stijena

trebalo bi zahvatiti sve vapnenačke površine na visoravni Giza. Ipak,
ni na jednoj drugoj površini ne može se vidjeti isti tip oštećenja kao
na zidovima oko Sfinge. Stvaranje kristala soli doista oštećuje Sfingu
i druge strukture u današnje vrijeme, ali to ne objašnjava drevne ob­
rasce propadanja kakvi se vide na tijelu Sfinge i zidovima oko nje. Ti
specifični tipovi erozije, tvrdi Schoch, potječu od kišnice i nema ih
nigdje drugdje na visoravni Giza.

Što se tiče ranije spomenutih raspuklina, Schoch ukazuje na činje­
nicu da su vapnenačke stijene u Gizi "ispresijecane" pukotinama ili
spojevima starim milijunima godina. Nešto od toga može biti posljedi­
ca geoloških neispravnosti, ali nisu se sve otvorile kao raspukline svu­
gdje na visoravni Giza. Schoch tvrdi da vertikalne raspukline, poput
onih na zidovima oko Sfinge, može stvoriti jedino voda, u prvom redu
padaline, te su doista važne za starost Sfinge. Bujice vode od padalina
teku putovima najmanjeg otpora, zavlačeći se u slabe spojeve i pukoti­
ne. Ta je vrsta erozije vidljiva na zapadnom zidu i zapadnom dijelu
južnog zida oko Sfinge. Schoch tvrdi da su raspukline na tim mjestima
izazvane obiljem kišnih bujica. Istočni dio južnog zida, gdje su raspu­
kline mnogo manje naglašene, i istočni zid nisu morali podnijeti nalet
bujica. Schoch razlikuje prirodno nastale raspukline od otvorenih
pukotina koje su posljedica padalina, premda njegovi kritičari to ne
priznaju.

Zapažanja Davida Coxilla

U studenom 1997. je David Coxill, britanski urbanist i član Geološkog
društva Londona, posjetio Egipat i visoravan Giza kako bi bolje razu­
mio žestoke polemike oko starosti Sfinge. Školovan za geologa, Coxill
je objavio istraživačke radove o Ostracodi u jugozapadnom Atlantiku
i knjige o povijesti rudarstva Shropshirea. Njegova su zapažanja o vi­
soravni Giza objavljena u članku pod naslovom "Riddle of the Sp­
hinx" ("Zagonetka Sfinge").

Kao i drugi geološki istraživači prije njega, Coxill je zaključio da
kamen vapnenac od kojeg je Sfinga isklesana potječe od drevnog sedi­
menta iz toplog, plitkog, karbonatima bogatog mora iz razdoblja eo­
cena, od prije pedeset milijuna godina. Kip Sfinge i zidovi oko nje iskle­
sani su od dva sloja, koje zovemo naslage, vapnenačkih taloga. Najtvrđi

vapnenac, poznat kao III. naslaga, čini glavu Sfinge, a ostatak tijela i
okolno područje napravljeni su od II. naslage, mekšeg i poroznijeg ka­
mena vapnenca. I. naslaga je veoma tvrdi sloj koji čini donji dio Sfinge.

Glava Sfinge, koja se sastoji od tvrdog vapnenca (III. naslaga), go­
tovo uopće nema tragova erozije. Tragovi koji na njoj ipak postoje, u
geološkom smislu, ukazuju na poredak taložnih stijena. Riječ je o
nizu ispruganih oznaka koje ukazuju na prevladavajući smjer i kut
taloženja. Suprotno tome, II. naslaga se sastoji od tankih slojeva vap­
nenca, koji se zovu pločice, a puni su pukotina i duboko oštećeni. Oba
sloja (II. i III. naslaga) od kojih je Sfinga isklesana potječu od slojeva
stijena koje su gotovo pod kutom od 180 stupnjeva (subhorizontalni
slojevi).

Subvertikalni spojevi (gotovo, ali ne posve vertikalni) II. naslage
karakteristični su za okolne zidove i samu Sfingu, premda u manjoj
mjeri, te je riječ o prirodnim raspuklinama u stijeni. Nastali su steza­
njem sedimenata tijekom procesa pretvaranja u stijenu, te nisu tekton­
ske neispravnosti povezane s potresima. Neke su pukotine otvorene
na vrhu, te se sužavaju i postupno zatvaraju niže dolje u vertikalnom
profilu zida oko Sfinge; takve pukotine postoje i na tijelu Sfinge. Cox-
ill je opazio da su te slabosti u stijeni selektivno, a time i progresivno,
dolazile pod utjecaj erozijskih sila prirode - drugim riječima, kiše.

Slojevi taložnog vapnenca od kojih se sastoji tijelo Sfinge erodirali
su tako da izgledaju relativno glatko, valovito, uz izmjenjivanje izboče-
nih i uvučenih područja.

Općenito govoreći, tvrđi slojevi su izbočeni, a mekši su slojevi uvu­
čeni. Zaobljeni "konkavni" izgled ističe se na okolnim zidovima, na
mjestima gdje su znatno uvučeni. Paradoksalno, odmah ispod vrata
Sfinge, tvrđi i mekši slojevi uvučeni su više nego na sličnim područji-

Slika 1.5. Slojevi stijena Sfinge (iz ilustracije Marka Lehnera)

ma II. naslage, pri dnu tijela Sfinge. Prema Coxillu, to pokazuje da su
gornji slojevi duže bili izloženi.

Što se tiče uzročnika tih svojstava propadanja, Coxill vjeruje da je
važno donositi zaključke na temelju vidljivih dokaza, i ne pretpostaviti
da je odgovorna sadašnja pustinja Sahara. Kad bi pijesak i vjetar bili
odgovorni za eroziju, onda bi se mogli očekivati oštri, uglati spojevi
između izmjeničnih slojeva. Međutim, toga nema. Umjesto toga, sve
je glatko i valovito. Pukotine se otvaraju na vrhu i sužavaju se dolje u
stijeni. Ako je vjetar bio uzrok, najveća bi se erozija mogla očekivati
pri dnu tijela Sfinge i zidova oko nje. Ondje, i odmah ispod vrata kipa,
sila pijeska nošenog vjetrom bila bi najveća. Zbog zaštitnih kamenih
blokova, stavljenih tijekom popravaka u drevnim vremenima, teško
je protumačiti eroziju u dnu tijela Sfinge. Međutim, nije tako kad je
riječ o zidovima oko kipa. Ondje se vidi opsežnija erozija, koja nije
povezana s vjetrom, a karakteristična je za vodu koja se slijeva preko
kipa i okolnih zidova. Isti taj tip oštećenja također je vidljiv na blokovi­
ma vapnenca korištenim za gradnju hrama u dolini. Ipak, nema ga
na drugim spomenicima svrstanim u Staro kraljevstvo (2650-2152.

Slika 1.6. Erozija izazvana vodom na južnom zidu oko Sfinge

g. pr. Kr.). Coxill shvaća da je to razlog polemika, te pita: Kako se to
može objasniti, te koje su implikacije za arheologiju?

Ako se redovito ne iskopava, prostor oko Sfinge se za nekoliko de­
setljeća napuni pustinjskim pijeskom. Napoleon je Sfingu našao u
istom stanju kao i Tutmozis IV između 1425. i 1417. g. pr. Kr.: zakopa­
nu do vrata. Posljednji je put očišćena 1925. Coxill smatra da to
objašnjava zašto vjetar nije uništio značajke erozije izazvane vodom
i zašto je Sfinga preživjela do današnjih dana sa znatnim popravcima
svoje baze. Sfinga je, kao i pokazatelji oštećenja vremenskim prilikama,
tijekom većega dijela svoje povijesti, bila pokrivena pijeskom, a to ju
je zapravo štitilo. Ne bi bilo tako da se Sfinga nalazi na nekom uzdig­
nutom mjestu.

Coxill također smatra da teorija što ju je iznio Farouk El Baz s Bo­
stonskog sveučilišta - da je Sfinga bila yardang (izbočena stijena, gre­
ben što ga je stvorio vjetar od isušenog korita rijeke) - nije baš vjerojat­
na. Samo je njezina glava mogla biti prirodna izbočina; ostalo, tvrdi
Coxill, je moralo biti iskopano. Pobija tu teoriju i kaže da je cijela Sfin­
ga bila prirodna izbočina u stijeni i na njoj se vide tragovi djelovanja
vremenskih prilika koji su postojali prije klesanja kipa. Da je u početku
bila yardang, s već postojećim oštećenjima, onda bi se klesanjem ba­
rem odstranili valoviti profili koji se danas vide na tijelu.

Što se tiče slanog ljuštenja kao primarnog uzroka erozije, Coxill
smatra da ni to nije vjerojatno. Slaže sa Schochovim zaključcima da
kondenzacija utječe na sve spomenike u Gizi, ali veoma se rijetko mo­
gu vidjeti značajke oštećenja kao na Sfingi, zidovima oko nje i kamenim
blokovima hrama u dolini. Štoviše, te značajke iziskuju intenzivan
utjecaj vremenskih prilika da bi dobile svoj sadašnji izgled. Jednako
kao Schoch, Coxill vjeruje da je erozija od kondenzacije i isparavanja
jednostavno previše blaga i beznačajna u suhoj klimi da bi stvorila
takve učinke.

Coxill misli da fluktuacije vodom natopljenih slojeva tla ispod
Sfinge ne bi mogle dovesti do pukotina koje su šire na vrhu (što su
Hawass i Lehner tvrdili, kako je spomenuto ranije u tekstu). Coxill se
ne slaže ni s Gaurijevom teorijom da su glatka zaobljenja na oštećenim
profilima slojeva izazvana gradacijskim razlikama u tvrdoći slojeva
tla; Coxill smatra da gradacijske razlike ne objašnjavaju varijacije u pro-

filu oštećenja unutar stijene II. naslage ili postojanje otvorenih raspu-
klina.

Ne slaže se ni s teorijom Jamesa Harrella iz 1994. da su izlijevanje
Nila i povremene kiše močili pijesak, a to je dovelo do vidljive erozije
Sfinge. Prema Coxillu, ta teorija nije prihvatljiva jer bi bujice stvorile
dojam odrezanog vala. Takva vrsta erozije počinje formiranjem ureza
u stijeni, a to inicira nastanak platforme koja se širi prema unutra. To
bi se zasigurno danas vidjelo na zidovima oko Sfinge da je poplavljiva-
nje bilo uzrok, ali toga nema. Nadalje, ako je izlijevanje Nila izazvalo
eroziju Sfinge, to ipak ne bi na zadovoljavajući način objasnilo značaj­
ke erozije na višim dijelovima tijela i zidova.

Coxill vjeruje da topografija krša (vapnenasti krajolik u kojem šu­
pljine, vrtače i prirodne raspukline nastaju uslijed vrtloženja podzem­
nih voda i pri čemu nema površinskih bujica) te regije može objasniti
oštećenja u donjim dijelovima Sfinge i zidova oko nje, ali ne glatkoću
i valoviti izgled na vrhu.

Coxillovi zaključci

Procesom eliminacije, Coxill je došao do zaključka da samo kiše mo­
gu objasniti tragove oštećenja na Sfingi i zidovima oko nje. Poplave,
vrtloženje podzemnih voda ili slano ljuštenje ne mogu objasniti vid­
ljive dokaze. Time se, naravno, postavlja pitanje kad je u Egiptu dovolj­
no intenzivno i dovoljno dugo padala kiša da nastane erozija kakvu
danas vidimo.

Uz brzo povlačenje glečera krajem posljednjeg ledenog doba, do­
šlo je do dramatičnog podizanja morske razine između 13.000 i 9500
g. pr. Kr. To je bilo praćeno obilnim kišama i, u Egiptu, izlijevanjem
Nila. Kako se zona umjerene klime pomicala prema sjeveru, uslijedi­
lo je sušno razdoblje između 9500 i 7000 g. pr. Kr. Od 7000 do 3000
g. pr. Kr. prevladavalo je razdoblje umjerenih kiša. Uz takvu klimat­
sku povijest, i uzimajući u obzir Schochov i Dobeckijev seizmički
pregled, Coxill se slaže da je Sfinga stara sedam tisuća godina. Među­
tim, upozorava da bi datumi trebali biti što je moguće konzervativ­
niji dok se ne pojave konačni dokazi. Geolozi nisu sigurni kojom
brzinom stijene erodiraju, pa je riskantno pretpostaviti da je to kon­
stanta.

Prema Coxillu, jedno je sigurno: Sfinga je očito starija od općepri­
hvaćenog mišljenja da je nastala 2500 g. pr. Kr. Vjeruje da je taj datum
određen više zbog povezanosti s Kefrenovim kompleksom nego prema
dokazima. Također vjeruje da je podrijetlo Sfinge složenije nego što
se misli. Nepobitno je da su tehnike gradnje i oruđe što su ga Egipća­
ni koristili u Starom kraljevstvu prava zagonetka.

2

TEŽINA GEOLOŠKIH
DOKAZA

Erozija i starost Sfinge

Ne slažu se svi geolozi sa Schochovim zaključkom da je Sfinga
isklesana između 7000 i 5000 g. pr. Kr. Britanski geolog Colin
Reader nudi datum koji je mnogo prihvatljiviji za tradicionalne egip-
tologe. Reader, koji je na Londonskom sveučilištu diplomirao geolo­
ško građevinarstvo, povezuje građevinarstvo s geologijom, te ima ve­
liko iskustvo u proučavanju povijesnog razvoja arheoloških nalazišta.
Također ga veoma zanima visoravan Giza. U kolovozu 1999. napisao
je neobjavljeni rad: "Khufu (Keops) je poznavao Sfingu: usklađivanje
geoloških i arheoloških dokaza radi određivanja starosti Sfinge i revi­
diranog slijeda razvoja nekropole u Gizi". Dvije godine poslije objavio
je rad: "Geomorfološka studija nekropole u Gizi, s implikacijama na
razvoj nalazišta".

Reader je u svojem prvom radu, kako podnaslov kaže, želio uskla­
diti veoma kritizirane zaključke dr. Schocha. Iznova je proučio geolo­
giju, geomorfologiju i površinsku hidrologiju nekropole u Gizi i iznio
revidirani slijed razvoja visoravni Giza. U svojoj je studiji uzeo u obzir
razvoj zidanja kamenom u drevnom Egiptu, uskladio geološke i arheo­
loške dokaze, te smjestio klesanje Sfinge u kontekst prve ili druge di­
nastije (2920-2650. g. pr. Kr,).

Neki egiptolozi tvrde da je Sfinga isklesana od samo jednog bloka
vapnenačke stijene koji je ostao nakon vađenja kamenih blokova za

Slika 2.1. Strukture na visoravni Giza (iz ilustracije Colina Readera)

Khufuovu (Keopsovu) piramidu (2609-2584. g. pr. Kr.). Drugi vjeruju
da je to bio važan dio Kefrenova pogrebnog kompleksa, za kojeg se
smatra da je izgrađen tijekom četvrte dinastije (2575-2467. g. pr. Kr.),
te da je smještaj Sfinge bio određen rasporedom susjednih građevina:
hrama Sfinge, hrama u dolini i Kefrenova puta po nasipu. Reader od­
bacuje obje hipoteze. Zamisao da je Sfinga isklesana od jednog bloka
vapnenačke stijene podrazumijeva, kao što je prije rečeno, da je razina
tla bila iznad glave Sfinge, ali se razina spustila uslijed opsežnog vađe­
nja kamena. Reader vjeruje da se ta velika modifikacija terena kosi s
arheološkim dokazima - "hipoteza o vađenju kamenih blokova" zane­
maruje utjecaj prirodnih geoloških procesa na razvoj visoravni Giza.

Prema Readeru, smještaj Sfinge odredila je topografija visoravni.
Dokazi upućuju na to da su značajke krajolika visoravni bile posije-

dica prirodnih geoloških procesa; naprimjer, prije sedam do dva mili­
juna godina, širenje Sredozemnog mora preplavilo je područje Gize.
Njegovo je napredovanje zaustavila jugoistočna kosina vapnenačkih
stijena gornjeg Mokattama (Kairo), kao i niz klisura na sjeveru i istoku.
Tako je nastala visoravan.

Reader također vjeruje da postoje i druge značajke koje pokazuju
da je smještaj Sfinge odredila topografija mjesta, te da je glava Sfinge
isklesana od uzdignutog dijela stijene. Južno od Gize nalazio se wadi

Slika 2.2. Readerova topografija Gize. (1) Sfinga, (2) glavni wadi,
(3) manji wadi, (4) središnji kamenolom, (5) Kefrenov kamenolom,

(6) Khufuov kamenolom, (7) istočno polje mastaba, (8) zapadno
polje mastaba. Strelice pokazuju liniju stijene.

(potok ili kanal ispunjen vodom) poznat kao "glavni wadi". Između
tog wadija i Sfinge, postoji nagib tla prema Sfingi sa sjevera i zapada.
Sjeverno od Sfinge nalazi se stijena u kojoj je uklesano nekoliko grobni­
ca. Oštećenja od vremenskih prilika na toj stijeni, i njezin kontinuitet
s linijom klisure (značajka koja definira istočni rub visoravni), pokazu­
ju da je stijena erodirana na prirodni način. Reader o toj stijeni govori
kao o sjevernoj obali drugog i manjeg wadija, poznatog kao "manji
wadi". Ondje gdje se zapadni zid oko udubljenja Sfinge sastaje s potpor­
nim zidom (koji drži suvremenu cestu) možda još uvijek postoji dio
manjeg wadija. Tu se stijena koja definira vrh zapadnog područja
Sfinge naglo spušta ispod akumuliranog pijeska. Tako dobiveno ulek-
nuće ispunjeno je modernim zidarskim radovima. Njezin je profil
zaobljen, što pokazuje da je riječ o prirodnoj značajki, a ne posljedici
vađenja kamena.

Kao cjelina, te značajke krajolika pokazuju da je istočni kraj Kefre-
nova pogrebnog kompleksa bio određen lokalnom topografijom. U
početku se tlo uzdizalo od glavnog wadija na jugu do visoke točke kraj
Sfinge. Stijena iz koje je trebalo isklesati Sfingu izdvojena je na sjever­
nom produžetku visoravni (gdje je izgrađena Khufuova piramida)
uslijed erozije duž manjeg wadija. Tako dobiveni komad stijene, erozi­
jom odvojen od glavne formacije, na vrhu ima tvrdi sloj (III. naslaga)
i vjerojatno je očuvao strmi profil klisure na istočnoj strani. Slijedom
toga, mjesto gdje je Sfinga isklesana moglo se posebno isticati ako ga
se gledalo iz doline Nila.

Rasprava o eroziji II. naslage

Veći dio rasprave o starosti Sfinge bavi se erozijom II. naslage, ili po­
roznog vapnenca, sloja stijene, najviše rasprostranjenog sloja unutar
zidova oko Sfinge. Reader je pregledao taj sloj i ustanovio da tri glavne
značajke karakteriziraju sadašnje propadanje II. naslage vapnenca u
udubljenju Sfinge: subhorizontalna (oko trideset do četrdeset stupnje­
va od horizontalne) degradacija, subvertikalna (između trideset i če­
trdeset stupnjeva od vertikalne) degradacija, te stijena koja se uvukla
na vrhu izloženih dijelova. Na temelju raspodjele tih značajki, izlože­
ni slojevi stijene mogu se podijeliti na četiri područja: tijelo Sfinge,

istočni kraj južnog izloženog dijela, zapadni kraj južnog izloženog
dijela i zapadni izloženi dio.

Na tijelu Sfinge je veliki dio I. naslage i donji dio II. naslage slojeva
stijene skriven zidarskim radovima kojima se popravljalo njezin izgled.
Obavljeno je nekoliko restauracija, a smatra se da je prva izvedena u
Starom kraljevstvu (2650-2152. g. pr. Kr.), a posljednja je dovršena
25. svibnja 1998.

Izloženim gornjim slojem Sfinge dominira zaobljeno subhorizon-
talno propadanje. Reader to smatra posljedicom različite degradacije
izloženih slojeva. Manje izdržljivi dijelovi uvučeni su u odnosu na
prvobitni profil Sfinge. Ima relativno malo subvertikalnih tragova
propadanja, osim "glavne raspukline" koja presijeca tijelo Sfinge malo
ispred stražnjih nogu Sfinge. Ostali takvi tragovi uglavnom su slabo
definirani i ograničene dužine.

Na istoku južnog izloženog dijela vidljiva je subhorizontalna degra­
dacija slabijih slojeva. Ti su se slojevi donekle uvukli u odnosu na
prvobitni isklesani profil. Međutim, profil lica Sfinge očuvan je gotovo
u svojem originalnom obliku, možda slijedom ponovnog klesanja.

Reader je opazio da se na južnom izloženom dijelu vidi subvertikal-
na erozija koja prema zapadu postaje progresivno učestalija i naglaše­
nija. Sasvim na zapadnom kraju, subvertikalne značajke su dublje od
onih na istočnom dijelu i na licu Sfinge.

Na zapadnom izloženom dijelu, subhorizontalna erozija u manje
trajnim slojevima izraženija je nego drugdje. Trajniji su slojevi također
znatno erodirali. Učestalost subvertikalne degradacije duž zapadnog
izloženog dijela također je jača i izraženija nego drugdje, što je dovelo
do razvoja zaobljenog lateralnog profila - "konkavni" izgled što ga Sch-
och opisuje u svojoj analizi. Na nekim su mjestima te značajke kombi­
nirane u razgranati obrazac, što pokazuje da su vremenske prilike
djelovale čak i na manje nepravilnosti u izloženim slojevima stijene.
Kad se usporede s rekonstrukcijom originalno isklesanog profila, dije­
lovi pri samom vrhu znatno su se uvukli.

U sažetku, Reader kaže da je očito da na većem dijelu tijela Sfinge,
te na istočnim i južnim izloženim dijelovima, postoji umjereno propa­
danje karakterizirano subhorizontalnim oštećenjima i ograničenom
erozijom zidova oko Sfinge. Uspoređujući iste vrste kamena na različi-

tim mjestima unutar udubljenja oko Sfinge, vidljivo je da je na zapad­
nim zidovima erozija bila intenzivnija. Na njima ima dubokih tragova
subhorizontalne i subvertikalne erozije, čak i na tvrdim slojevima. Rea­
der taj "raspored intenziteta" erozije smatra osobito značajnim za
starost Sfinge. To pokazuje da je voda dolazila iz jednog smjera,
određenog terenom i nagibom visoravni. Prema Readerovoj analizi,
vidljiva se erozija može objasniti bujicama nastalim od obilnih kiša,
odnosno oborinskim vodama, koje su tekle preko nezaštićenog tla
tijekom prve tri dinastije (2920-2575. g. pr. Kr.), a nastajale su nakon
kratkih, ali silnih oluja. Takva tekuća voda može nanijeti mnogo štete,
pa to objašnjava naglašenije propadanje slabijih slojeva kao što su II.
naslage. Na temelju toga, može se pretpostaviti da je Sfinga isklesana
mnogo kasnije, možda oko 3000 g. pr. Kr.

Oborinske vode

Kao što je ranije spomenuto, Egipat nije uvijek bio pustinja. Premda
suhi uvjeti dominiraju od 2350. g. pr. Kr., poznato je da su postojala
vlažnija razdoblja. Umjerena klima između 7000 i 5000 g. pr. Kr., ko­
joj Schoch pripisuje propadanje Sfinge, odvojena je od kasnijih, sušnih
uvjeta prijelaznom fazom. Tijekom te prijelazne faze, sezonske su
kiše povremeno prekidale sušu. U to je vrijeme visoravan Giza bila
donekle pokrivena vegetacijom, pa bi obilna kiša brzo natopila tlo, a
višak vode tekao bi površinom u smjeru doline Nila. Prema mišljenju
Colina Readera, snaga oborinskih voda mogla je izazvati znatnu ero­
ziju. Kao primjer navodi hram u dolini koji je uvelike erodiran.

Reader tvrdi da su, tijekom jakih oluja, oborinske vode s visoravni
Giza tekle prema nižim područjima na istoku. Veći dio vode zacijelo
je stigao do Sfinge i prelijevao se preko zapadnog zida, erodirajući
izloženu vapnenačku stijenu i slijevajući se niz pukotine na površini
stijene. Minimalna količina voda tekla bi preko istočnog zida. Premda
su istočni i zapadni izloženi dijelovi kompleksa Sfinge jednako stari,
zapadni je zid više oštećen. Reader tvrdi da je zapadni zid očito bio
više izložen oborinskim vodama.

Prema Readeru, kad se erozivni potencijal oborinskih voda poveže
s kretanjima podzemnih voda, kemijskim propadanjem (kiša i vlaga)

i slanim ljuštenjem, moguće je doći do sveobuhvatnog objašnjenja
erozije unutar zidova oko Sfinge. Oborinske vode, tvrdi Reader, moraju
se povezati s drugim faktorima ako se želi objasniti sveukupna erozi­
ja općenito, kao i izraženija erozija u zapadnom dijelu udubljenja.

Hram Sfinge

Većina se egiptologa slaže da su Sfinga i njezin hram vjerojatno podi­
gnuti u isto vrijeme, jer su kameni blokovi za gradnju hrama vađeni
iz udubljenja oko Sfinge. Raspored fosila u kamenu od kojeg je izgra­
đen hram jednak je onome otkrivenom u zidovima oko Sfinge. To bi
značilo da su Sfinga i njezin hram nastali prije radova što ih je ondje
naredio Khufu (Keops). Povrh toga, građevinski stil hrama Sfinge,
koji se opisuje kao kiklopski, razlikuje se od Khufuovih građevina.
Za gradnju su korišteni golemi kameni blokovi, teški između šest i
deset tona. Međutim, čini se da još dva izvora dokaza pobijaju moguć­
nost nastanka Sfinge prije razdoblja Khufua: iskopavanje brojnih ko­
mada lončarije iz doba četvrte dinastije (2575-2467. g. pr. Kr.) iz
udubljenja oko Sfinge, te otkriće lončarije i kladiva četvrte dinastije
u neposrednoj blizini. Stariji artefakti nisu pronađeni.

Ranija su iskopavanja u udubljenju oko Sfinge otkrila blok od vap­
nenca, koji je ležao na hrpi otpadaka u kojoj su pronađeni brojni
dijelovi lončarije iz četvrte dinastije. Odmah sjeverno od hrama Sfin­
ge, dokazi pokazuju da je tijekom četvrte dinastije došlo do vađenja
kamena u sloju I. naslage. Mark Lehner i Zahi Hawass taj rad u kame­
nolomu svrstavaju u četvrtu dinastiju na temelju pronađenih artefa-
kata koji uključuju kladiva i lončariju.

Međutim, također postoje dokazi koji sugeriraju da su ti radovi
četvrte dinastije bili samo nepotpuna faza gradnje i ne mogu se kori­
stiti za službeno određivanje datuma gradnje Sfinge ili njezina hrama.
Njemački egiptolog Herbert Ricke otkrio je spoj između kamenja
koji se proteže kroz sva četiri kuta hrama Sfinge, obilježavajući vanj­
sku stranu njezinih zidova u prvoj fazi gradnje. Tvrdi da su sjeverna
i južna kolonada hrama dodane kasnije, kad je unutrašnjost poprav­
ljena granitnim pločama. Kako bi se izgradio taj dodatak, dijelovi
sjevernog i južnog zida gurnuti su unatrag, a s vanjske su strane do-

dani veliki blokovi kamena vapnenca. Ricke tvrdi da su neki od na­
puštenih blokova, očito iz te druge faze gradnje, oni ispod kojih je
nađena lončarija iz četvrte dinastije. Premda Ricke ne spominje vre­
mensko razdoblje koje dijeli radove četvrte dinastije od ranije gradnje,
očito je da su ta dva projekta izvršena tijekom različitih klimatskih
uvjeta. Razlika oštećenja u kamenu pokazuje da ih je dijelilo prilično
mnogo vremena.

U kamenolomu iz vremena četvrte dinastije ima još dokaza na čvr­
stoj stijeni I. naslage, a otkrio ih je Lehner. Od vremena četvrte dina­
stije (2575. g. pr. Kr.), ta je stijena bila izložena prirodnim elementima,
a ipak se na njoj vidi tek neznatno propadanje. Zanimljivo je da isti
slojevi I. naslage izloženi drugdje u udubljenju oko Sfinge imaju jača
oštećenja. Prema Readerovu mišljenju, taj kontrast u propadanju na
zapadnom rubu kamenoloma četvrte dinastije veoma je naglašen. Sti­
jene izložene izvan kamenoloma veoma su oštećene. Reader vjeruje
da se, općenito govoreći, naglašenije propadanje stijene I. naslage u
istim područjima može objasniti samo smještanjem starosti Sfinge i
prve faze gradnje njezina hrama u vrijeme prije Khufuovih radova na
visoravni Giza (2589-2566. g. pr. Kr.) - kad su izložene vapnenačke
stijene erodirale uslijed utjecaja oborinskih voda.

Reader zaključuje da je Kefrenova gradnja, tijekom četvrte dinasti­
je, unutar kompleksa Sfinge bila druga faza radova. Kao što je već re­
čeno, napravljene su modifikacije sjevernog i južnog zida hrama, uz
vađenje kamena vapnenca I. naslage odmah sjeverno od hrama. Bu­
dući da je do tih izmjena došlo nakon rada u kamenolomu u vrijeme
Khufuove vladavine, tada izložene stijene nisu erodirale pod utjecajem
oborinskih voda. Stoga se na njima ne vide obrasci jakih oštećenja kao
drugdje u udubljenju oko Sfinge.

Kefrenov put po nasipu i posmrtni Hram

Kefrenov put po nasipu prolazi duž grebena uzdignutog kamena
stanca, popločanog na istočnom kraju, koji povezuje nisko smješteni
hram u dolini s posmrtnim hramom i zatvorenim dvorištem piramide.
Vjeruje se da je to bio put namijenjen procesiji pogrebne povorke.
Na sjevernoj se strani vidi kamen stanac ispod popločenih dijelova,
što ukazuje na mogućnost da je postavljen samo jedan niz kamenih

blokova u cilju stvaranja ravnomjerne kosine duž puta. Istočni dio
puta po nasipu pruža se duž južnoga dijela kompleksa Sfinge. Reader
kaže da su te dvije strukture poravnate, što se rijetko kada događa
slučajno. Time se povećava mogućnost da su izgrađene u isto vrijeme.
Drugim riječima, ako je Sfinga nastala prije Khufuova kompleksa, a
put po nasipu izgrađen je istodobno kad i Sfinga, onda je i put po na­
sipu nastao prije Khufuova vremena. Daljnji dokazi o tome vidljivi
su u zemljopisnom odnosu između puta po nasipu i dva kamenoloma
nastala tijekom Khufuove vladavine.

Razvojni slijed tradicionalnih egiptologa podrazumijeva da su Ke-
frenov put po nasipu i Sfinga (2589-2566. g. pr. Kr.) podignuti nakon
Khufuova vađenja kamena i gradnje. Ako je to točno, Kefrenovo va­
đenje kamena ne bi bilo ograničeno na duljinu puta po nasipu; stoga
se Reader pita zašto bi Kefrenovi radnici stali, preselili se određeni
broj metara južno i ondje započeli rad u novom kamenolomu. To nema
baš previše smisla. Prema Readerovim riječima, to ne bi imalo nikakve
svrhe. Uvjeren je da su put po nasipu i Sfinga podignuti u isto vrijeme.

Velika Sfinga, hramovi na istoku i piramide na zapadu povezani
su Kefrenovim putom po nasipu. Kefrenov se hram sastoji od dva ra­
zličita elementa, karakterizirana drukčijim građevinskim stilovima.
Ostaci hrama bliži Kefrenovoj piramidi sastoje se od pravokutnih
blokova umjerene veličine. Suprotno tome, istočni dio hrama sastoji
se od velikih blokova, u kiklopskom stilu. Nadalje, hram je izgrađen
na povišenomu mjestu, a tlo se oštro spušta prema istoku i umjereno
prema zapadu. U području kiklopske arhitekture, ima malo otvorenog
prostora u unutrašnjosti građevine. U mnogim su područjima kame­
ni blokovi kiklopskog stila teško oštećeni od vremena, a veći dio propa­
danja vidljiv je na izloženim dijelovima susjednih blokova. Prema
Readeru, do propadanja je vjerojatno došlo nakon što su blokovi sta­
vljeni na svoja mjesta.

S obzirom na topografiju područja, Reader je opazio da istočni dio
Kefrenova hrama, ono što on zove "proto-posmrtnim hramom", ima
istaknutiji položaj čak i od Kefrenove piramide. Taj dominirajući po­
ložaj na zapadnom obzoru, kao i njegova izrazito primitivna arhitek­
tura i povezanost s putom po nasipu, pokazuju da taj dio Kefrenova
hrama također može potjecati iz vremena prije Khufuovih građevina.

Šesnaest kilometara južno od Gize nalazi se Sakkara koja je bila
dio glavnoga grada Staroga kraljevstva tijekom prve i druge dinastije
(2920-2650. g. pr. Kr.). U Sakkari postoji plato na kojem je izgrađena
najranija egipatska stepenasta piramida, kao i brojne mastabe i druge
građevine. Najstariji dio kompleksa izgrađen je na rubu kosine s koje
se pruža pogled na dolinu Nila. Čini se da je topografija bila jedan od
primarnih faktora u rasporedu građevina u Sakkari, kao i za građevi­
ne u Gizi podignute prije Khufua. Reader kaže da je Kefrenov put po
nasipu mogao biti postavljen u tom smjeru jednostavno radipoveziva-
nja istaknutih mjesta oko Sfinge i proto-posmrtnog hrama.

Dakle, Reader vjeruje da je niz građevina na visoravni Giza nastao
prije vladavine i gradnje Khufua: proto-posmrtni hram, put po nasipu,
Sfinga i njezin hram. Uz izrazito propadanje na zapadnoj strani zidova
oko Sfinge, i brzinu kojom nastaje erozija, također misli da sve to potje­
če iz razdoblja prije četvrte dinastije.

Kult Sunca u Gizi

Ako su bilo koje građevine iz razdoblja prije četvrte dinastije bile sa­
čuvane tijekom Khufuovih opsežnih građevinskih radova u Gizi, te
su strukture morale imati neki određeni značaj, religiozni ili neki dru­
gi. Možda su bile važan dio nekog hrama ili kulta. Dokazi zasad ukazu­
ju samo na općenito razdoblje gradnje tih struktura koje su nastale
prije Khufuova vremena. Bolje bi se objašnjenje moglo naći u uporabi
kamena u drevnoj egipatskoj arhitekturi.

Kultura koja se razvila prije četvrte dinastije morala je već imati
iskustva u gradnji kamenom. Najranija poznata primjena gradnje ka­
menom u drevnom Egiptu potječe iz preddinastičkih razdoblja - Cop-
tos kipovi, primjerice, pronađeni početkom 1900-ih u gradu Copto-
su, četrdeset tri kilometra sjeverno od modernog Luxora. Poslije su
se, u gradnji grobnica, kameni blokovi prvi put koristili u Helwanu,
dvadeset četiri kilometra južno od Kaira, u vrijeme prve i druge dina­
stije (2920-2650. g. pr. Kr.). Prema Palermo kamenu, posljednji faraon
druge dinastije, Kasekemui, koristio je kamen za gradnju, što je u skla­
du s najranijim poznatim zidanjem kamenom u Egiptu.

Između prve i treće dinastije, artefakti pronađeni u južnom podru­
čju Gize pružaju dokaze o važnosti te regije. U djelu Archaic Egypt,

Emery govori o otkriću velikog, ali uništenog kraljevskog spomeni­
ka u Gizi. Vjerovao je da je to bila grobnica Uadji, žene kralja iz prve
dinastije. Drugi dokazi koji prve dinastije povezuju s Gizom uključu­
ju natpise na zdjeli od kremena koji sadrže ime prvoga kralja druge
dinastije, Hetepsekhemuija; te poklopci žara na kojima se nalazi ime
kasnijega kralja druge dinastije, Neterena. Nadalje, Covingtonova
grobnica, velika mastaba obložena opekama što ju je Dow Covington
iskopao na visokom dijelu grebena jugoistočno od treće piramide,
vjerojatno iz vremena druge dinastije i vladavine Kasekemuija (2734-
2707. g. pr. Kr.), pruža dokaze o stalnom korištenju Gize tijekom
razdoblja treće dinastije.

Lav se u egipatskoj mitologiji smatra čuvarom svetih mjesta. Nije
poznato kako ili kada je nastalo to vjerovanje, ali vjerojatno potječe
iz daleke prošlosti. Svećenici Heliopola (Grada Sunca) pripojili su lava
svojem štovanju sunca. Možda su ga štovali kao čuvara vrata u podze­
mni svijet na istočnom i zapadnom obzoru.

Colin Reader koristi poznatu povijest zidanja kamenom za odre­
đivanje slijeda razvoja nekropole u Gizi. U preddinastičkom Egiptu,
mjesto gdje je Sfinga isklesana moglo je steći lokalnu važnost, možda
kao mjesto okupljanja za bogoslužje. Reader iznosi teoriju da je izbo-
čina stijene, od koje je isklesana Sfinga, sličila lavljoj glavi i bila je
povezana sa štovanjem Sunca. To je opravdavalo gradnju njezina vla­
stita kultnog hrama. Zacijelo je bio izgrađen od trske ili opeka od blata
točno ispred izbočine u stijeni. Posvećen suncu na zalasku, drugi je
hram vjerojatno bio izgrađen tako da zauzima istaknuti položaj na
malenom brdu kad se promatra iz doline Nila.

Međutim, ideja o lavljoj glavi bez tijela ne uklapa se u egipatsku
ikonografiju. Reader vjeruje da su Egipćani, kako su se u kasnijim
razdobljima prvih dinastija razvij ale tehnike gradnje kamenom, odlu­
čili "osloboditi" tijelo lava iz stijene. To je dovelo do klesanja Sfinge,
možda s glavom lava, i gradnje kamenih hramova posvećenih suncu
na izlasku i zalasku: Sfinge i proto-posmrtnih hramova.

Reader postojanje ta dva hrama smatra odrazom glavnog vjerova­
nja drevnog Egipta: dvojnost u odnosu na boga sunca. Bog se manife­
stirao u prirodi izlaska i zalaska sunca. Prema tvrdnjama Herberta Ri-
ckea i Siegfrieda Schotta, ta je dvojnost ugrađena u arhitekturu Sfinge,

njezina hrama i proto-posmrtnog hrama kao kompleksa solarnog
kulta. Protumačili su Sfingu i dva hrama kao posljedicu dva zasebna
kulta, jednog na istoku i drugog sa zapada. Hramovi su korišteni za
obrede posvećene suncu na izlasku i zalasku. U proto-posmrtnom hra­
mu (poznatom kao Kefrenov hram), duga i uska odaja pruža se duboko
u središte građevine. Ricke vjeruje da je izgrađena za dvije barke (jedre­
njaka, broda) boga sunca, južnu za dan i sjevernu za noć. Možda kao
put za procesiju, poravnanje između Sfinge i proto-posmrtnog hrama
postavljeno je kao veza između uzdignutih položaja građevina duž
južnoga kraja udubljenja oko Sfinge.

Kad je Khufu birao mjesto za svoj kompleks, tvrdi Reader, izabrao
je Gizu jer je ondje već postojao sunčev kult. Njegov izbor objašnjava
egipatski naziv za Gizu, koji znači "piramida koja je mjesto izlaska i
zalaska sunca". Kad je Đedefre, Khufuov najstariji sin, naslijedio oca,
ime boga sunca Ra uključeno je u kraljevsku kartušu. Za vladavine
Kefrena, Khufuova mlađeg sina, ideja da je faraon rani izražaj boga
sunca još se više razvila. Tada je Kefren postojeći kult sunca ugradio
u vlastiti, možda u cilju jačanja svoje povezanosti s kultom sunca.
Kako bi to postigao, izgradio je hram u dolini, modificirao hram Sfin­
ge, napravio natkriveni prolaz duž postojećeg puta po nasipu i integri­
rao proto-posmrtni hram u vlastiti. Reader također vjeruje da je Kefren
možda bio zaslužan za najranije popravke na tijelu Sfinge i za ponovno
klesanje glave Sfinge u ljudskom obliku, ali nije dao napraviti lik sličan
sebi.

Readerov zaključak

Reader zaključuje da je do iskopavanja udubljenja oko Sfinge, klesa-
nja Sfinge i gradnje njezina hrama došlo prije Kefrenovih projekata
u vrijeme četvrte dinastije. Njegovo je mišljenje da erozija izazvana
vodom na visoravni Giza, kao i na njezinim građevinama, dokazuje
da je tako. Geografski odnosi između Kefrenova puta po nasipu,
Sfinge i Khufuovih kamenoloma pružaju dodatne dokaze.

Što se tiče "teorije o mokrom pijesku" koju je iznio James Harrell
kako bi objasnio eroziju Sfinge, Reader vjeruje da ne može podnijeti
podrobnije ispitivanje i uglavnom je neodrživa. I premda su zapažanja
K. Lal Gaurija da je ljuštenje pod utjecajem soli važan čimbenik ero-

zije točna, ona ne objašnjavaju svu vidljivu eroziju unutar udubljenja
oko Sfinge.

Reader se slaže sa Schochom da je voda bila važan čimbenik u oš-
tećivanju, ali se ne slaže s njegovom tvrdnjom da je Sfinga isklesana
prije sedam do devet tisuća godina. Reader vjeruje da je napravljena
nekoliko stotina godina prije dinastičkog razdoblja, oko 3000 g. pr.
Kr. Vjeruje da relativna slabost vapnenačkih stijena gornjeg Mokatta-
ma, od kojih je Sfinga isklesana, zajedno s prevladavajućim klimatskim
uvjetima, čini vjerojatnim da je u kraćem vremenskom razdoblju mo­
glo doći do znatnog propadanja izazvanog vremenskim prilikama.

Premda su u razdoblju prvih dinastija dominirali sušni uvjeti, opće­
nito nije bilo tako suho kao danas. U manje suhim uvjetima, vjeroja­
tno je došlo do kemijskih oštećenja izazvanih cijeđenjem topivih soli
iz izloženog kamena. Kada je ta topiva komponenta odstranjena iz
kamena, potencijal za daljnja kemijska oštećenja bio je smanjen, kaže
Reader.

Izloženi kamen, koji nije bio pod utjecajem oborinskih voda, pro­
padao je uslijed cijeđenja, procesa pri kojem topive tvari u tlu ili kame­
nu (soli, hranjive tvari, druge kemijske tvari ili zagađivači) ispiranjem
dopiru u donji sloj ili se otapaju i voda ih odnese. Međutim, na zapad­
nom dijelu udubljenja oko Sfinge obilne sezonske oborinske vode
odnijele su veliki dio oštećenog vapnenca, razotkrivajući komparativ­
no neoštećen kamen. S obzirom na topivu komponentu u tako izlo­
ženom kamenu, što je važno, ta je vrsta erozije vjerojatno pokrenula
novu fazu kemijskog propadanja i cijeđenja, što je ubrzalo proces
propadanja. Reader vjeruje da su se te osobito agresivne i repetitivne
promjene u zapadnom području udubljenja mogle razviti u relativno
kratkom vremenskom razdoblju, u geološkom smislu.

Tvrdi da se gradnja na visoravni Giza razvijala u vezi s jačanjem
štovanja Sunca u drevnom Egiptu, a svoju teoriju temelji na intenzite­
tu erozije u zapadnom dijelu udubljenja oko Sfinge, kao i na poznatoj
uporabi kamena u arhitekturi drevnog Egipta. U skladu s tim, Reader
procjenjuje da je do vađenja kamena oko Sfinge, gradnje s njom pove­
zanih hramova i klesanja same Sfinge došlo oko 3000 g. pr. Kr.

Premda porijeklo Sfinge kao kulturološke ikone nije jasno, na teme­
lju slijeda razvoja, Reader kaže da je koncepcija lava s ljudskom glavom

bila evolucijska, a počela je tijekom ranog dinastičkog razdoblja. Lav
je bio povezan sa štovanjem Sunca, a u vrijeme četvrte dinastije faraon
je već postao povezan s bogom Sunca. Iz tog je razloga glava Sfinge
isklesana u liku božanskoga kralja. Do tog ponovnog klesanja i preina­
ke moglo je doći za vladavine Kefrena.

Određenu podršku svojoj teoriji o razvoju gradnje u Gizi, Reader
traži kod egiptologa i pisca Jaromira Maleka. U njegovoj knjizi In the
Shadow of the Pyramids (U sjenkama piramida), Malek kaže da je
službena dogma o kraljevoj vezi s bogovima redefinirana tijekom četvr­
te dinastije. Faraon je postao dio novog religioznog sustava sa stvo­
riteljem i bogom Sunca Re. Jačanje popularnosti boga Sunca dovelo
je do priznavanja istog kao glavnog boga Staroga kraljevstva (2650-
2152. g. pr. Kr.), a odražava se u kraljevskim imenima i titulama.
Malek primjećuje da Kefrenovo uključivanje Sfinge, njezina hrama i
uporaba hijeroglifa za "ustati" i "Re" u njegovu kraljevskom imenu
potvrđuju Readerovu pretpostavku da je Kefren zaslužan za redefini-
ciju kraljeva odnosa s bogovima.

Težina geoloških dokaza

Na temelju analize oštećenja izazvanih vremenskim prilikama na ci­
jeloj visoravni Giza, kao i na podacima dobivenim iz seizmičkog pre­
gleda tla u udubljenju oko Sfinge, Robert Schoch je iznio teoriju koja
kaže da je Sfinga isklesana između 7000 i 5000 g. pr. Kr. Prema njego­
voj teoriji, kiša koja je padala po Sfingi i zidovima oko nje ostavila je
nedvosmislene znakove erozije izazvane vodom. Krajem 1990-ih Co­
lin Reader obavio je vlastito geološko istraživanje Sfinge i visoravni
Giza. Premda ne opovrgava stav da je kiša bila faktor erozije, Reader
tvrdi da su primarni razlog bile oborinske vode koje su se slijevale
preko rubova zidova oko Sfinge. Nadalje, kaže da je početkom drugog
tisućljeća pr. Kr. bilo dovoljno padalina koje omogućuju smještaj
vremena nastanka Sfinge između 3000 i 2500 g. pr. Kr.

Bez obzira koliko su nepopularni i suprotni stavovima tradicional­
nih egiptologa, Schochovi i Readerovi zaključci o tome kako je došlo
do propadanja Sfinge nikad nisu opovrgnuti dokazima. Premda se
ne slažu u pojedinostima i brzini erozije, Schoch i Reader se slažu po
pitanju uzroka.

Vjetar i kemijske promjene doista postoje u kompleksu Sfinge. Ali
bez erozije izazvane kišama, svako objašnjenje ostaje manjkavo jer
nema vidljivih dokaza. Budući da je Sfinga isklesana iz kamena, teži­
nu geoloških dokaza ne bi se smjelo ignorirati. Sfinga je očito morala
postojati u vrijeme kad su kiša i oborinske vode mogle oštetiti njezinu
površinu. S tim zaključkom na umu, pitanje glasi: kada je bilo dovoljno
kiše da nastane vidljiva erozija na Sfingi i zidovima oko nje? Geološka
povijest regije daje klimatski kontekst.

3

ZELENA SAHARA

Sfinga u klimatskom kontekstu

Egipatska zapadna pustinja danas se nalazi unutar ekstremno
sušne regije istočne Sahare. Trenutno prima manje od jednog
centimetra kišnice u desetljeću, te je pusta i neprikladna za život. Me­
đutim, postoji obilje dokaza koji pokazuju da se klima Sahare uvelike
promijenila od kraja ledenog doba, osobito u Maliju i Nigeru. U tim
je zemljama veoma davno stajaća voda stvarala jezera, koja su postoja­
la kroz dugo vremensko razdoblje. Analiza sedimenata tih drevnih
jezera pokazuje da su, jednom davno, postojale visoke pješčane obale
blizu jezera Čad, što ukazuje na vlažniju klimu. Prema istraživačima
koji se bave klimatskim promjenama, takva "mokra" Sahara postojala
je između 8000 i 6000 g. pr. Kr., a utjecala je na cijelu sjevernu i istočnu
Afriku.

Jačanje vlažnih vremenskih prilika utjecalo je na stvaranje novih
travnjaka koji su trajali do 2500 g. pr. Kr. Slijedom toga, nomadski
pastiri iz susjednih zemalja na sjeveroistoku doveli su ovce u Afriku.
Kosti ovaca pronađene su na mnogim mjestima, a prema arheolozima,
njihova nazočnost u arheološkom zapisu podudara se s početkom
ekosustava travnjaka. Arheolozi su također otkrili ostatke kultura koji
pokazuju da su ljudi živjeli u blizini drevnih jezera i rijeka u Maliju,
Nigeru i Čadu. Koštano oruđe, osobito harpuni, nađeno je na širokom
području koje se prostire od doline Nila do središnjeg dijela Sahare
u Nigeru, Maliju i Čadu. Artefakti su također pronađeni oko jezera

Slika 3.1. Dokaz o postojanju drevnog riječnog sustava u Alžiru, viđen iz orbite

Turkana i u sjevernoj Keniji. Većina arheologa zaključuje da su između
6000 i 4000 g. pr. Kr. pastirski narodi sve više naseljavali cijelo podru­
čje, primjerice Tin-Torhu u Libiji, Meniet u planinama Hoggar u Alži­
ru i Adrar Bous u pustinji Tenere u Nigeru. Prema datiranju artefa-
kata izotopom ugljika, pastirske su kulture migrirale od sjeveroistoka
prema jugozapadu.

Arheolog Fred Wendorf izračunao je da su prije 2500. g. pr. Kr. u
istočnoj Sahari postojale tri velike razdoblja kiša. Wendorf tvrdi da
se dokazi o tim kišnim razdobljima vide u masivnim naslagama mulja
koje ostaju iza sezonskih playa, odnosno privremenih jezera, iz kojih
je dobiveno više od sto datiranja izotopom ugljika. Te tri epizode
jakih padalina bile su podijeljene razdobljima ekstremne suše od 5300-
5100. g. pr. Kr. i od 4700-4500. g. pr. Kr., kada su slojevi tla natopljeni
vodom padali na istu (ili nižu) razinu na kojoj su i danas. Tijekom tih
sušnih međurazdoblja, naslage mulja bile su pod velikim utjecajem
erozije, a u nekim su slučajevima pješčane dine ispunile udubljenja
nestalih jezera. Megalitske strukture i krugovi od pješčenjaka u Nabta
Playi u južnom Egiptu, o kojime će biti više riječi u sljedećem poglav­
lju, nalazili su se u sedimentima koji su se taložili između 5000 i 4700
g. pr. Kr.

Pretpovijesna naselja, kao što je bila Nabta, otkrivaju da je taj kraj
tijekom nekoliko tisuća godina uvijek iznova naseljavan, osobito u
vrijeme ljetnih kiša kad je postojalo obilje vode za ljude i njihove ži­
votinje. Na temelju datiranja drvenog ugljena i ljuski nojevih jaja
izotopom ugljika, utvrđeno je da su velike zajednice postojale između
6100 i 6000 g. pr. Kr. Jedno je iskopano selo sadržavalo više od osam­
naest kuća, složenih u ravnom nizu, s dubokim bunarima u koje se
moglo ulaziti - zadatak koji je očito iziskivao mnogo rada. Jedan bu­
nar što ga je Wendorf iskopao bio je širok tri i pol metra i dubok dva
metra i sedamdeset, dovoljno velik da tijekom cijele godine omogući
život u pustinji. Vjeruje da je gradnja tih bunara možda prvi znak
rađanja društvene strukture, koja je kasnije osmislila i izgradila mega-
litski kompleks Nabta, oko 5000 g. pr. Kr.

Slika 3.2. Karta egipatskih gradova i oaza

Međutim, kiše nisu potrajale. Pomak monsuna na jug oko 2800 g.
pr. Kr. ponovno je područje Nabte učinio ekstremno suhim i nepri­
kladnim za život. U to je vrijeme egzodus iz Nubijske pustinje (istočno
područje Sahare u sjeveroistočnoj Africi, između Nila i Crvenog mo­
ra) na jug, u gornji Egipat, mogao potaknuti stvaranje društvenih
razlika i kulturne kompleksnosti u tom području, i selidbu prema
dolini Nila gdje je izvor svježe vode bio dostupan.

Klimatski, ono što se između 10.000 i 2500 g. pr. Kr. događalo u
pustinji Sahara, važan je čimbenik za podupiranje (ili pobijanje) teori­
je o ranom datumu klesanja Sfinge. Premda je nemoguće točno znati
što se događalo u pretpovijesnim vremenima, posljednjih tridesetak
godina niz istraživača proučava to razdoblje, te su složili mogući scena­
rij klimatskih promjena. Postoji golema količina podataka iz zapad­
nog Egipta i sjevernog Sudana, uključujući više od petsto objavljenih
informacija o datiranju izotopom ugljika i razni geološki podatci.

Jedan je istraživač, C. Vance Haynes sa Sveučilišta Arizone, pose­
bno proučavao klimatske promjene u istočnoj Sahari (sjeverozapadni
Sudan i jugozapadni Egipat) od 1973. Prema Haynesovim riječima,
to područje pruža čvrste dokaze o klimatskim promjenama. Dokazi
ukazuju na značajne promjene od ekstremne suše (oko centimetar kiše
godišnje) do polu-sušnih uvjeta (gotovo trideset centimetara kiše go­
dišnje). Klimatska povijest regije otkriva da je Sahara nekoliko puta
mijenjala svoj izgled, od zelenila do pustinje i natrag.

Tijekom ledenog doba: prije 10.000 g. pr. Kr.

Tijekom drugog dijela ledenog doba, prije 20.000 do 10.000 godina,
istočna je Sahara bila nenastanjena i ekstremno suha. Premda je otkri­
veno nekoliko nalazišta iz srednjeg paleolitika (starih između 100.000
i 40.000 godina), nijedno ne potječe iz posljednjih etapa ledenog doba.
Prema tvrdnjama arheologa, najstarija naseobina u pustinji Darb El
Arba'in, u jugozapadnom Egiptu, postojala je prije više od 70.000
godina, tijekom srednjeg paleolitika, prije početka ledenog doba. Vla­
žna je klima u sjevernoj Africi započela prije 50.000 godina i trajala
je 20.000 godina. Ta se vlažna era zove Mousterian Pluvial, a omogu-