E.F.Malkowski - Prije Faraona

ćila je Sahari da procvjeta od biljaka i životinjskog svijeta, ali je omo­
gućila i nastanak ljudskih naseobina.

Haynes piše da testiranje karbonata uranom pokazuje da su sedi­
menti u Egiptu i Sudanu iz tog vlažnog razdoblja barem deset puta
stariji od onoga što pokazuju druga testiranja. Također vjeruje da dati­
ranja izotopom, obavljena tijekom posljednjih dvadeset pet godina,
treba uzeti kao minimalne vrijednosti, jer postoji mogućnost da su
se kemijski promijenili u brojnim kasnijim razdobljima kiša. Haynes
kaže, ako je u istočnoj Sahari prije dvadeset do deset tisuća godina
postojalo veliko vlažno razdoblje, ondje bi se trebali nalaziti arheološ­
ki dokazi o ljudskoj nazočnosti, jer ljudi prirodno migriraju prema
plodnim krajevima. Međutim, takvi dokazi ne postoje.

U posljednjim godinama ledenog doba, jaki su vjetrovi puhali pre­
ko ekstremno suhe Sahare. Pješčane su se dine protezale od srednjeg
do sjevernog Sudana. Prema optičkim datiranjima, prije sedamnaest
do jedanaest tisuća godina vjetar je nanosio pijesak u regiji Pješčane
plohe Selima. Dine su se također formirale u Nabta Playi, Velikom
pješčanom moru i Wadi Bakhtu u Gilf Kebiru. Slijedom toga, okoliš
se drastično promijenio. Riječni su sustavi izbrisani, a vjetar je stvarao
rupe diljem zemlje. Međutim, arheološki i geološki dokazi pokazuju
da su po završetku ledenog doba počeli prevladavati vlažni uvjeti.

Ljetne kiše: 8000 do 5000 g. pr. Kr.

Kako je klima postajala sve vlažnija oko 8000 g. pr. Kr., kiše su niska
područja pretvorile u jezera i playe. S početkom tog "neolitskog kiš­
nog razdoblja", regija koju danas poznajemo kao Egipat postala je
produžetak sahelske savane. Područje je pastirima i životinjama nu­
dilo nove zemlje prikladne za život. Prema Haynesovim tvrdnjama,
tijekom tog razdoblja područje je dobivalo najmanje trideset centime­
tara kiše godišnje, a možda čak i šezdeset. Između 7000 i 4000 g. pr.
Kr., kad su monsunske kiše pokrivale znatan dio unutrašnjosti Afrike,
razvio se "kišni maksimum" - kad je padalo najviše kiše - pretvarajući
pustinju u zelenilo bogato životom.

Neki podaci pokazuju da su kiše počele oko 10.000 g. pr. Kr. u Bir
Kiseibi, ali u mnogim drugim područjima, uključujući Abu Ballas na

jugu središnjeg Egipta, stigle su tisuću godina poslije. Unatoč tome,
oko 7500 g. pr. Kr. uzdignuti slojevi tla natopljenog vodom omoguća­
vali su postojanje jezera u Sudanu. Arheolozi su otkrili sedimente iz
tih drevnih jezera koji uključuju pijesak, mulj, slatkovodne karbonate,
slojeve sulfata, soli i fosile biljaka. Analiza peluda pokazuje da je rijet­
ko pošumljena stepa postojala u području oaze Selima, te da su ondje
rasla stabla Acacia, Commiphora i Maerua. Također su rasle višegodi­
šnje biljke kao što su Tribulus, Blepharis i pripadnice porodica Cheno-
podiaceae-Amaranthaceae. Danas tih biljaka koje cvatu ima u Ennediju,
Darfuru i drugim mjestima gdje ima dovoljno vlage da bi mogle uspije­
vati. Jezero Birket Qarun, koje dobiva vodu iz Nila, također je nastalo
u tom razdoblju, a u južnom Egiptu su se zavale punile kišnicom. U
drugim područjima, gdje su kiše bile obilnije, postojala su jezera i
močvare. Drveni ugljen iz pretpovijesnih logorskih vatri, datiran izoto­
pom ugljika, svjedoči o sve više vlage i hladnijim temperaturama.

Dokazi iz regije Gilf Kebir ukazuju na polu-suhu do suhu klimu u
kojoj su dominirali zečevi, gazele i glodavci. Među ostacima otkrive­
nim u Dahkli nalaze se antilope, gazele, konji, vodenkonji, goveda,
slonovi, nojevi i ribe. Kosti nosoroga pronađene su u Mergi, a slona,
antilope, divljih mačaka i žirafe u Abu Ballasu. Budući da žirafe jedu
lišće, pupove i grančice akacije i drugih biljaka, može se pretpostaviti
da je u cijeloj regiji bilo dovoljno stabala za njihovu ishranu.

Do 7300 g. pr. Kr. u sjevernom je Sudanu postojao Wadi Howar i
ulijevao se u Nil. Blizu Gebel Rahiba klimatski su uvjeti omogućavali
postojanje hladnih, slatkovodnih jezera dubine od tri i pol do devet
metara. Nabta Playa, kao i Umm Dabadib duž libijske visoravni, tako­
đer su prije 7400 g. pr. Kr. imali vlažnu klimu. Mulj se akumulirao
duž Wadi Tushka i na drugim mjestima u Velikom pješčanom moru
južno od Siwe. Do 7100 g. pr. Kr. izvori i arteški bunari postojali su
u Khargi i Dahkli.

Playe

Playa je plitko jezero kratkog vijeka koje nastaje ondje gdje se voda
slijeva u zavalu bez odvoda u more, te poslije isparava, ostavljajući za
sobom ravnu površinu od blata. Playe su česta karakteristika pustinj­
skih područja, a rijetko koji oblik na zemlji je tako plosnat i ravan.

Nastanak tih privremenih jezera u Nabti i Kiseibi bio je periodičan,
uz naizmjenične intervale suša. Raspored sedimenata od mulja i gline
u playama ukazuje na nasumične obilne kiše iza kojih su slijedile na­
gle poplave ili bujice. Tri različite kulture smještene u sedmo tisućljeće
pr. Kr. ukazuju na postojanje izmjenične klime. Ostaci životinja (uklju­
čujući velika goveda, a možda i pripitomljena goveda) govore o tome
da su se ljudi na nekim lokalitetima bavili stočarstvom. Druge playe
blizu oaze Bir Kiseiba bile su nastanjene između 8000 i 6200 g. pr. Kr.

Datiranje izotopom ugljika u regiji Kiseibe ukazuje na sušno ra­
zdoblje između 6200 i 6100 g. pr. Kr., a ekstremno sušni interval u
Nabta regiji nastupio je oko 6500 g. pr. Kr. Prema tvrdnjama arheolo­
ga, tijekom tog razdoblja pretpovijesni su artefakti izbili na površinu
uslijed stezanja i širenja glina u sedimentima playa. Glinom pokrivene
jame-spremišta, otkrivene u Nabti, pokazuju da je područje opet po­
stalo vlažno nakon 6100. g. pr. Kr. Međutim, do 5900. g. pr. Kr. nastu­
pilo je još jedno sušno razdoblje, a trajalo je dvjesto godina prije nego
je počela sljedeća vlažna faza.

Naslage taloga pružaju dokaze o klimi s dosta kiše, više od trideset
centimetara godišnje. Neke su playe zadržale ostatke obala; druge su
pokrivene zaobljenim šljunkom. Za razliku od aktivnih playa Sjeverne
Amerike, koje imaju glatko tlo od stvrdnutog i ispucanog blata, one
u Arba'in erodirale su od vjetra u različitim stupnjevima. Neke sadrže
yardange (izbočene stijene) koje strše nekoliko metara iznad tla playe.
Druge su tako jako erodirale da nisu ostale nikakve izbočine, a nekoli­
ko ih je vjetar tako raščistio da je ostao samo kamen stanac.

Sedimenti u playama nastali su od erozije kamena stanca izazvane
vodom koja teče preko tla. Ti su sedimenti tipično sastavljeni od pje­
ščenjaka, škriljevca i vjetrom nošenog pijeska. Ondje gdje su postali
vidljivi zbog iskopavanja, dijelovi pješčenjaka (slojevitog kamena koji
se od okolne stijene razlikuje po izgledu) drukčiji su od zaobljenog
šljunka. U dubljim dijelovima tla, gradiraju se u blatnjavi pijesak i gli­
nu. Ljuske i uvijanje blata ukazuju na kratke intervale ekstremnih suša
tijekom tih kišnih razdoblja. Ostalo je malo fosila, ali oni koji postoje
uglavnom su loše očuvane kosti divljači, goveda, ovaca ili koza, te ne­
koliko puževih kućica.

Playe u oazama sjevernog Egipta bile su aktivne do 5000 g. pr. Kr.
U oazi Siwa, Hatiet Um El-Hiyus playa bila je aktivna do 5900 g. pr.

Kr., ali se tijekom šestog tisućljeća pr. Kr. počela sušiti od najviših
dijelova. Dokazi iz tih playa pokazuju da su se između 8000 i 5000 g.
pr. Kr. klimatski uvjeti izmjenjivali od sušnih do vlažnih i natrag.
Premda su vlažna razdoblja trajala po nekoliko stotina godina, te regi­
ju činila prikladnom za život, klima je općenito bila uglavnom suha.

Jezera

Močvarni su uvjeti postojali između 6400 i 5000 g. pr. Kr. u sjever­
nom Sudanu, a plitka su se jezera smjestila između dina zapadno od
doline Nila. Vodeni putovi, blizu Naga Hamre, Gebel Nagerua i Wadi
Howara, osiguravali su raznolikost životinjskog svijeta, te su između
ostalih, postojali krokodili, vodenkonji, kopnene kornjače, goveda,
slonovi, nosorozi, bradavičaste svinje, žirafe i nekoliko vrsta riba. Fo­
sili vodenih životinja, kao što su vodenkonj, krokodil i ribe, pokazuju
da su vode postojale, te da su neke bile povezane s Nilom.

Sedimenti u jezerima na sjeveru Sudana omogućili su geolozima
stvaranje podrobne slike okoliša. Podaci o peludi iz uzoraka izvađe­
nih geološkim bušenjem u oazi Selima, Oyo uleknine i El-'Atruna
pokazuju da je strma padina puna zelenila postojala u istočnoj Sahari
od 6500 do 5000 g. pr. Kr. Zona biljnog života pružala se preko petsto
kilometara širokog pojasa na sjeverozapadu Sudana, od pošumljenih
savana blizu El-'Artruna do stepa u Selimi. Dalje na jugu, pelud iz
plitkih, kišama punjenih jezera govori o postojanju visokih akacija
trava kojima je potrebno četrdeset do pedeset centimetara kiše godi­
šnje. Također tijekom tog razdoblja, Oyo uleknina imala je duboko
slatkovodno jezero okruženo biljkama savane.

Južno od Egipta, na sjeverozapadu Sudana blizu osušenog pritoka
Nila, talog u jezeru sastoji se od tankih, naizmjeničnih slojeva kemij­
skih precipitata i bogatog organskog mulja. Te naslage pružaju podro­
bne informacije o pretpovijesnoj klimi regije. Sadrže pelud, dijatomeje
(jednostanične alge), ostatke beskralježnjaka i korisne stabilne (nisu
radioaktivni) izotope*, a to znači da su postojali uvjeti od tropskih
pošumljenih savana do travnjaka.

* Izotop je jedan od nekoliko oblika kemijskog elementa koji ima isti atomski broj,
ali različitu atomsku masu.

Zanimljiva značajka te regije je činjenica, kako kaže Haynes, da su
arheološka nalazišta smještena na kamenu stancu ili na naslagama iz
ranijeg pleistocena. Slijedom toga, nema stratigrafske veze s naslagama
nastalim između 10.000 i 3000 g. pr. Kr. To zapravo znači da je nemo­
guće razraditi kronologiju postojanja ljudi jer je kamen stanac ondje
bio milijunima, možda milijardama godina. Kulturološki ostaci, pro­
nađeni u dinama, spustili su se do kamena stanca ili naslaga iz ranijeg
pleistocena uslijed erozije tijekom ekstremno suhih vremena koja su
ispreplitala vlažna razdoblja. Ta je erozija ostavila niske kupole pijeska
pune artefakata i kamenih ploča ognjišta. Premda datiranje ognjišta
i ljuski nojevih jaja izotopom ugljika ukazuje na vremenska razdoblja
naseljenosti, ne određuju starost samih naslaga tla i dna jezera.

Prilikom datiranja egipatskih i sudanskih dna jezera, Haynes se os­
lanjao na starost organskih tvari pronađenih u blatu, određenu izoto­
pom ugljika: karbonata, puževih kućica i, u rijetkim slučajevima, dje­
lića drvenog ugljena. Jednom je u bazi dna jezera našao jedan do dva
centimetra debele naslage pougljenjene trske na vjetrom nanesenom
pijesku. Međutim, raspršeni se drveni ugljen mogao iznova taložiti,
pa ga, kaže Haynes, treba koristiti samo kao maksimalnu moguću sta­
rost naslage. Starost najniže razine drvenog ugljena pronađene u tlu
je najpouzdanija, a u Selimi je najniži sloj drvenog ugljena potjecao
iz dva različita razdoblja, 7700 i 6500 g. pr. Kr. Prema Haynesovim
tvrdnjama, ostaci ranijeg jezera još uvijek su postojali prije pojave
drugog jezera. To je drugo jezero također imalo temeljni sloj od poug­
ljenjene trske, što su je vjerojatno spaljivali pretpovijesni pastiri kako
bi imali bolji pristup vodi.

Razumne procjene starosti tih drevnih jezera dobivene su datira­
njem raznih vrsta sedimenata uz pomoć izotopa ugljika. Međutim, u
nekim slučajevima procjene mogu biti previše stare zbog ponovnog
taloženja sedimenata iz dna ranijih jezera, ili drugih faktora koji kom­
pliciraju procjenjivanje starosti. S tim na umu, istraživači su početak
kišnih uvjeta u Sahari smjestili između 9000. i 7880. g. pr. Kr.

Prema dokazima pronađenim u nekadašnjim jezerima Sudana i
Egipta, može se zaključiti da su u Sahari kišni uvjeti počeli oko 7880.
i završili oko 5490. g. pr. Kr. Prva vlažna faza započela je oko 7800. g.
pr. Kr., a druga se dogodila oko 6900. g. pr. Kr. Također postoje do-

kazi da je treća faza postojala između 5490. i 5220 g. pr. Kr. Između
tih vlažnih faza klima je bila relativno suha.

Rijeke

Dugačka više od 6600 kilometara, rijeka Nil je najduža na svijetu.
Zapravo se sastoji od dviju rijeka, Plavog Nila i Bijelog Nila. Plavi Nil
je primarni izvor Nila i teče iz sjeverozapadne Etiopije u Sudan. Bijeli
Nil teče iz jezera Victoria, zatim prema sjeveru i zapadu kroz Ugandu,
jezero Kyoga i jezero Albert. Obje se rijeke spajaju u Sudanu i čine
ono što svi poznajemo kao rijeku Nil.

Drukčija boja tla na mjestima do kojih je rijeka nekoć dopirala duž
Bijelog Nila pokazuje da je između 6500. i 6000. g. pr. Kr. vodostaj
bio tri metra viši od današnjega. Nekoliko se wadija ulijevalo u Nil,
uključujući Wadi Howar, diljem sjevernog dijela središnjeg Sudana,
kao i Wadi Melik koji je tekao od 5700. do 4000. g. pr. Kr. Vlažni uv­
jeti u dolini Nila ostavili su naslage mulja, blata i šljunka prije 3000.
g. pr. Kr. Poplave Nila između 6200. i 4600. g. pr. Kr. stvarale su duboka
jezera u El Faiyumu, provinciji u gornjem Egiptu, i znatne su se koli­
čine slatke vode slijevale u Sredozemno more.

Pješčana ploha Selima

Ravno, pijeskom pokriveno područje od 40.000 kvadratnih kilome­
tara zove se Pješčana ploha Selima i srce je istočne Sahare. To je tako­
đer središte pustinjske neplodnosti na egipatsko-sudanskoj granici.
U svojoj analizi pješčane plohe, dr. Haynes ju je podijelio na četiri
glavne starosne skupine slojeva: Od A do D, od najstarijih do najmla­
đih. Slojevi A i C sastoje se od naslaga pijeska i šljunka koje su nastale
u manje suhim uvjetima. Sloj A, koji je najstariji, sadrži najbolje razvi­
jeno tlo. Sedimenti sloja A sadrže artefakte iz ašelejenske kulture, koja
se pripisuje Homo erectusu u razdoblju od prije 1.5 milijuna do 300.000
godina. Sloj C, u nekim slučajevima, može biti ostatak sloja A u kojem
je smanjen sastojak željeza uslijed podzemnih voda u nižim dijelovima.
Međutim, neki dijelovi sloja C stari su od 70.000 do 90.000 godina i
sadrže artefakte iz srednjeg paleolitika. Slojevi B i D su pješčane plohe
koje su se taložile u ekstremno suhim uvjetima. Crveni sloj B, stariji
od 300.000 godina, pokazuje jače napredovanje stvaranja tla i tvrđi je

od svjetlosmeđeg sloja D iz razdoblja holocena, od 9000 g. pr. Kr. do
danas.

Kako je gore rečeno, te slojevite plohe pijeska ukazuju na formira­
nje tla u različitim stupnjevima. Do tog "stvaranja tla" dolazi kad
mokre, veoma malene količine gline i karbonata u pijesku služe kao
povezna, kohezivna tvar. Tijekom dugog vremenskog razdoblja, pije­
sak se može pretvoriti u tlo ako je izložen vlazi. Haynes slojevite plo­
he pijeska dijeli u pet etapa stvaranja tla, 0 do 4, kako slijedi:

Etapa 0: nema kohezije; neće stajati kao vertikalni zid kad se iskopa.
Etapa 1: adekvatna kohezija da bi stajao kao vertikalni zid prilikom

kopanja rova, ali ne postoji struktura tla.
Etapa 2: adekvatna kohezija uz slabu, srednje prizmatičnu struktu­

ru. Pukotine između tala su tako fine da se pojavljuje malo ili
nimalo napuklina nakon odstranjivanja pijeska etape 0. slojevi se
jasno razlikuju u svakom tlu.
Etapa 3: nema primarnih taložnih značajki zbog uznemiravanja
slojeva aktivnošću korijenja, ukopavanja životinja i gaženja ljudi
i životinja. Boje tla postaju više crvene i smeđe.
Etapa 4: crvenija od etape 3, s jačom strukturom; očito starije tlo.

Haynes kaže da su tla etape 3 u pješčanoj plohi očito proizvod vlaž­
nijih klima. Ona koja su se razvila u sloju D često sadrže pretpovijesne
kulturne artefakte. Čini se da su etape 0, 1 i 2 rezultat učestalosti i
intenziteta kiša. Slijedom toga, ne moraju imati kronološku važnost.
Drugim riječima, kiša je mogla prodrijeti kroz gornji sloj pijeska i
pretvoriti etapu 0 u etapu 1 omogućujući laganu koheziju.

Ekipa iz Oxforda koristila je optički simuliranu luminiscenciju
(OSL) za određivanje starosti pješčane plohe Selima. Pijesak s razvo­
jem tla etape 2 procijenjen je na starost od 3380 i 4640 godina; pije­
sak s razvojem tla etape 3 procijenjen je na 15.690 i 19.220 godina,
što bi značilo da su donji slojevi pješčane plohe Selima nastali tijekom
kasnog ledenog doba, prije petnaest do dvadeset tisuća godina.

Nakon taloženja slojeva uslijedilo je formiranje tla, tijekom vlažnih
faza između 7800. i 3000. g. pr. Kr. To znači da se pretpovijesna jezera
i playe podudaraju s razdobljima vlage i formiranja tla, a ne s evoluci-

jom pješčane plohe Selima. Nastanak pješčane plohe Selima zbio se
u ekstremnoj suhoći ledenog doba, i nakon 3000. g. pr. Kr., kad se kli­
ma opet vratila na ekstremnu sušu.

Fosilni ostaci kućice velikog puža, nađeni u etapi 3 površinskih tla
u sjeverozapadnom Sudanu, dokazuju da je bilo najmanje trideset cen­
timetara godišnjih padalina tijekom posljednje faze neolitskog kišnog
razdoblja. Testiranjem izotopom ugljika organskih djelića puževih
kućica određuje njihovu starost od 4500 g. pr. Kr., na sjevernom kraju
područja proučavanja, do manje od 1100 g. pr. Kr. na južnom kraju,
što ukazuje na povlačenje pošumljene savane tijekom posljednjih
kišnih razdoblja na sjeverozapadu Sudana. Fosilni dokazi iz Pješčane
plohe Selima, koja je nastala tijekom ledenog doba, također pokazuju
da je između 8000 i 5000 g. pr. Kr. došlo do vlažnog razdoblja.

Povratak pustinje: od 5000. g. pr. Kr. do danas

Mokri i vlažni uvjeti prije 5000. g. pr. Kr. uspostavili su ekosustav
koji se sastojao od travnatih ravnica, grmlja i stabala. Flora je bila pose­
bno koncentrirana u wadijima, jezerima i vrelima, koji su privlačili
životinje i ljude. Kasnije je okoliš postupno postao polu-suh diljem
južnog Egipta i sjevernog Sudana, a kišni se pojas pomicao sve dalje
na jug. Nastavak vlažnih uvjeta varirao je ovisno o lokaciji, a neka su
se područja sušila brže od drugih. Jezera koja su se punila podzem­
nim vodama obično su trajala duže od playa punjenih kišom. Biljni
je život postajao sve siromašniji kako je suha klima jačala. Prema
rezultatima proučavanja peludi, klimatska se suhoća naglo razvijala
nakon šestog tisućljeća pr. Kr. Rub kišnog pojasa preselio se 250 kilo­
metara na jug procijenjenom brzinom od trideset šest kilometara
svakih sto godina - što je ekvivalent jednog stupnja geografske širine
svakih tristo godina. Biljke i životinje, u većem dijelu regije, na koncu
su uništene ili stiješnjene na malenim dijelovima zemlje prikladne za
život.

Playe u oazama sjevernog Egipta osušile su se oko 5000 g. pr. Kr.,
a njihova su se udubljenja ispunila pijeskom što ga je nosio vjetar.
Playa Hatiet Um El-Hiyus, u oazi Siwa, bila je aktivna do 5900 g. pr.
Kr., ali se počela isušivati tijekom šestog tisućljeća pr. Kr.

Nil je imao visok vodostaj do 4600 g. pr. Kr., ali je nakon toga pao
i samo povremeno imao viši vodostaj. Poplave do kojih je katkada
dolazilo i nizak vodostaj rezultirali su taloženja sedimenata, oksidira­
nih slojeva i vapnenastih "probijanja" duž delte Nila (područja Sredo­
zemnog mora na ušću rijeke). Nakon 4500. g. pr. Kr. razine jezera u
Faiyumu spustile su se petnaest metara, povisile su se oko 3800-3700.
g. pr. Kr., a zatim su ponovno padale od 3700. do 1700 g. pr. Kr. Duž
gornjih dijelova Nila, pritoci su posve presušili oko petog tisućljeća
pr. Kr. Wadi Melik je presušio oko 4000 g. pr. Kr. Količina vode iz
Wadi Howara znatno se smanjila. Područja zapadno od doline Nila i
regija Faiyum općenito se smatraju suhima od 5000. do 4500. g. pr.
Kr. Nakon 4500. g. pr. Kr. flora savane je počela nestajati, a elementi
Sahare su preuzeli dominaciju. Do 4000. g. pr. Kr. u većini područja
južnog Egipta nalazila se isključivo pustinjska flora, uz iznimku neko­
liko oaza, wadija i regije Gilf Kebira. Do 3000. g. pr. Kr. voda je još
uvijek sezonski postojala, omogućujući razvoj bogate vegetacije, što
se može usporediti s današnjim drvoredima uz Tibesti i Hoggar.

Suhoća se možda neznatno ublažila tijekom četvrtog tisućljeća pr.
Kr., uz godišnje količine kiše od oko petnaest centimetara, ali se klima
nastavila pogoršavati. Fosili biljaka pokazuju da je klima do 2000. g.
pr. Kr. postajala sve suša, uz procijenjenu godišnju količinu kiše od
desetak centimetara.

Čini se da su mnoga mjesta u južnom Egiptu napuštena oko 4000
g. pr. Kr. Glavno razdoblje naseljenosti u regiji Gilf Kebir trajalo je
od 4000. do 3000. g. pr. Kr.; druge playe, kao što su Wadi Bakht i Ard
El-Akhdar, postojale su do 3000. g. pr. Kr., a zatim su naglo prestale
postojati. Međutim, moguće je da su pješčane dine koje su zatvorile
playe bile probijene, možda stogodišnjom olujom velikih razmjera.

Slični obrasci klimatskih promjena postojali su u sjevernom Suda­
nu, premda su uvjeti općenito bili vlažniji od onih u južnom Egiptu.
Neka jezera i playe u sjevernom Sudanu presušili su do 5000. g. pr.
Kr. U područjima Laquiya i Tageru, mnoga su jezera presušila oko
4500. g. pr. Kr. Neka jezera u regiji Merga ostala su aktivna oko 4900
g. pr. Kr. Playe u Laquiya Umranu još uvijek su bile aktivne oko 4100
g. pr. Kr., a neka ognjišta u Wadi Sahlu, blizu Laquiya Arba'ina, potje­
ču iz 2700. g. pr. Kr. Playe i okoliši stajaće vode (gdje nema nikakvih

struja) duž Wadi Howara i Wadi Mansouraba počeli su nestajati na­
kon 5000. g. pr. Kr., a posve su nestali negdje prije 2800. g. pr. Kr.

Istraživanja u Selimi pokazuju da je između 5000 i 4000 g. pr. Kr.
jezero intenzivno isparavalo, što je rezultiralo nastankom slanog jeze­
ra oko 4400 g. pr. Kr. Biljni život koji je u toj regiji postojao trajao je
do 4000 g. pr. Kr. Izotopskim mjerenjima mekušaca utvrđeno je da
su suhi uvjeti prevladavali oko 3600 g. pr. Kr. Kako je bilo sve manje
kiše i klima je progresivno postajala sve suša, jezero u Selimi se smanji­
valo i nestalo oko 2000 g. pr. Kr. U Oyou, četiristo kilometara južno,
događale su se slične promjene. Duboko je jezero postojalo do 5000
g. pr. Kr., ali se smanjivalo i postalo je slano. Do 4600. g. pr. Kr. bjelo­
gorične šume savane počele su nestajati. Između 4000. i 2500. g. pr.
Kr. grmlje akacije i travnjaci zamijenili su dotadašnje suptropske sava­
ne Sudana i Sahela. Nakon 2900. g. pr. Kr. vjetrom nošeni pijesak
pokrio je jezero u Oyou.

Veliko pješčano more, južno od Siwe, također je proces koji mu je
na kraju donio suhoću. Analiza sedimenata playe pokazuje da su suha
razdoblja prekidala vlažne uvjete tijekom petog tisućljeća pr. Kr. Na­
slage vjetrom nošenog pijeska ukazuju na manje razdoblje suhe klime
oko 4300. g. pr. Kr., prije nego su pješčane dine bile, ponovno, djelomi­
čno natopljene vodom i prije nego ih je biljni život stabilizirao (oko
2780. g. pr. Kr.). Nakon 2700. g. pr. Kr. područje je ostalo ekstremno
suho. Dokazi o ručno kopanim bunarima na mjestima playa blizu Siwe
pokazuju da su otprilike u isto vrijeme započeli slični suhi uvjeti.

Do 5000. g. pr. Kr. nestale su mnoge playe punjene kišom u Egiptu.
Većina se znatno isušila, zbog suše, a biljni je život počeo nestajati
već oko 5600 g. pr. Kr. Nakon 3900. g. pr. Kr. mnoga udubljenja playa
bila su doslovce ispunjena pijeskom. U Nabta Playi izmjenični slojevi
šuma i vjetrom nošenog pijeska pokazuju da su suha razdoblja preki­
dala vlažnije uvjete između 5700. i 3800. g. pr. Kr.

U regiji Kiseiba, vlažna je klima možda trajala malo duže. Čini se
da su playe blizu Bir Kiseibe postojale do 3400. g. pr. Kr., možda zahva­
ljujući podzemnim vodama zakopanima između slojeva pijeska. Zali­
he vode u Abu Ballasu polako su nestajale do 4300. g. pr. Kr., a tada
je vjetrom nošen pijesak pokrio blato playa. Oaza Dahkla doživjela
je slično isušivanje nakon 4500. g. pr. Kr.

U južnoj regiji Kharga zavale kod Shurafa Hilla, između 6000 i
5000 g. pr. Kr., jaki su vjetrovi odstranili znatne količine površinskih
sedimenata. Dubina erozije vjerojatno je držala korak sa spuštanjem
slojeva tla natopljenih vodom, premda su zacijelo postojali i drugi
faktori. Nakon 3000. g. pr. Kr. velike su pješčane dine počele pokriva­
ti mnoga nastanjena mjesta.

Oko 2800. g. pr. Kr. u Sudanu je Wadi Howar imao sve manje vo­
de, a njegova su jezera isparila, obilježavajući službeni završetak opće­
nitog vlažnog razdoblja u sjeverozapadnoj Nubiji. Do 2500. g. pr. Kr.
čakje i pustinjsko šipražje nestalo iz većeg dijela južnog Egipta i sjever­
nog Sudana, uz iznimku nekoliko oaza i wadija. Nedostatak vegetaci­
je omogućio je da pijesak zauzme veći dio regije. Suhi do ekstremno
suhi uvjeti ukorijenili su se u cijeloj regiji do 2500. g. pr. Kr. Jezera u
Selimi presušila su oko 2000 g. pr. Kr., a u El-Atrunu i regiji Gebel
Tageru oko 1600 g. pr. Kr. Datirani arheološki nalazi pokazuju da su
te pustinjske regije bile napuštene. Nakon 4000. g. pr. Kr. ručno kopani
bunari pokazuju da je nastanak suhih uvjeta utjecao na ljudske aktiv­
nosti. Do 2075. g. pr. Kr. presušio je Wadi Howar, južni pritok Nila,
a sjeverni dio središnjeg Sudana postao je pustinja bez vode.

Današnja pustinja Sahara gotovo uopće nema života, a ondje po­
stoje jedino najotpornije pustinjske biljke i životinje. Nekoć napola
suho područje, prikladno za život, južnog Egipta i sjevernog Sudana
suho je od 4500. g. pr. Kr., a sad ondje dominira vjetar.

Klima-sažetak

Egipatska pustinja Arbain i okolna regija suhe su posljednjih petnaest
do dvadeset tisuća godina, primajući oko centimetar vode godišnje.
Međutim, kako je opisano u prijašnjem tekstu, vlažniji su uvjeti pre­
vladavali između 7000 i 4000 g. pr. Kr., a kiše je u prosjeku bilo više
od trideset centimetara godišnje, a možda čak i šezdeset. Ipak, regija
je bila podložna suši jer su kiše bile sezonske. Mršave pustinjske biljke
osiguravale su dovoljno vegetacije za održavanje životinjskog i ljud­
skog života između 6500 i 1000 g. pr. Kr. Kako je područjem vladala
sve veća suša, a monsunskih je kiša bilo sve manje, dostupnost povr­
šinske vode postajala je sve veći problem. Jezera i rijeke su presušili,

a prevladavala je erozija izazvana vjetrom. Takav klimatski scenarij
potkrjepljuje i geološka povijest izlijevanja Nila. Kako Robert J. Wenke
kaže u radu "Egypt: Origins of Complex Societies" ("Egipat: porijeklo
kompleksnih društava"), razine vode Nila bile su visoke od 6800. g. pr.
Kr. do 3800. g. pr. Kr. Međutim, nakon toga razine vode su bile niske,
osim kratkih vlažnih razdoblja oko 3400. g. pr. Kr. i 2500. g. pr. Kr.

Budući da je "zelena" Sahara postojala između 7000 i 4000 g. pr.
Kr., a količina padalina dosezala je oko šezdeset centimetara godišnje,
može se tvrditi da je egipatska Sfinga isklesana uskoro nakon 7000.
g. pr. Kr. Premda je to suprotno tradicionalnim stavovima, time bi se
dobilo dovoljno vremena za eroziju zapadnog zida izazvanu kišom.
Također bi se poklapalo sa Schochovim otkrićima. Međutim, brzine
erozije su, u najboljem slučaju, procjene u kojima se znanstvenici če­
sto ne slažu. Tu se postavlja pitanje kojom brzinom stijene erodiraju.

Erozija i Sfinga

Sve se kopnene površine mogu smatrati padinama brda, čak i ako ne­
maju nagiba (ravna površina ima "nagib" od nula stupnjeva). U veći­
ni se slučajeva erozija padine može smatrati sustavom koji povezuje
oštećenja izazvanih vremenskim prilikama (raspadanje stijena), proce­
se svojstvene padinama (kao što je masovno pomicanje slobodnog
kamenja i tla nizbrdo, uslijed gravitacije ili pod utjecajem vode) i ero­
ziju do koje tipično dolazi od rijeka u donjim dijelovima dolina.

Kiše su uzrok erozije izazvane vodom. Hoće li voda prodrijeti u
tlo, ovisi o intenzitetu kiše i brzine prodiranja određene površinskim
uvjetima. Ondje gdje jačina kiše premašuje kapacitet tla kad je riječ
o primanju vode, plitka voda teče po tlu. Do tog viška vode uslijed
"zasićenosti" najčešće dolazi u dnupadina i u udubljenjima. Tlo posta­
je zasićeno tijekom dugotrajne kiše uslijed kombinacije prodiranja,
činjenice da voda u tlu teče nizbrdo i podzemnih tokova. Kad je tlo
jednom zasićeno vodom, njezin kapacitet primanja vode ravan je nuli,
pa se višak kiše ne može upiti u tlo. Kad se to dogodi, voda zaostaje
na površini ili teče odozgo.

Voda koja prodre u tlo postaje vlaga u tlu ili podzemna voda (gornji
dio zasićene zone je vrh sloja tla natopljenog vodom). Odmah iznad

sloja natopljenog vodom nalazi se sustav sličan kapilarama, pri čemu
se voda kapilarnom aktivnošću izvlači iz sloja natopljenog njome,
što se naziva "neredovitim zasićenjem". Sloj tla natopljen vodom nije
ravan, već slijedi oblik površine - viši je ispod brda, a niži u dolinama.
Zbog toga vlaga u tlu i podzemne vode mogu teći od viših do nižih
područja, premda se to obično zbiva veoma sporo. Tipična brzina kre­
tanja vode u čistom pijesku je oko deset metara na dan. Glavni dopri­
nos tih protoka eroziji padina je odstranjivanje otopljenih tvari.

Voda koja teče površinom tla, bilo u kanalu ili po otvorenoj ravni­
ci, nosi sedimente niz padinu. To rezultira površinskim bujicama,
potočićima i vododerinama. Površinske bujice su plitke količine vode
koje teku po površini. Riječ je o jednolikom odstranjivanju tla, bez
pojave vidljivih kanala, te je riječ o najmanje očitoj vrsti erozije. Poto­
čići nastaju kad se površinska voda slijeva u mnogo malenih, ali jasno
vidljivih kanala. Vododerine nastaju kad se površinska voda i/ili poto­
čići spajaju u veće bujice. Uz površinske bujice dolazi i do erozije izaz­
vane udarcima kiše - pri čemu kišne kapi odvajaju čestice s površine
- što je najučinkovitije u suhim regijama gdje nema zaštitne vegetaci­
je. U svim se slučajevima pomicanje tla i čestica stijena, izazvano
vodom koja teče, zove erozija.

Do znatnih površinskih bujica dolazi kada tlo ne može prihvatiti
velike količine vode, a intenzitet kiše je visok. Na prodiranje vode u
tlo uvelike utječe postojanje vegetacije, koja pomaže pri apsorpciji
vode jer održava otvorenu strukturu tla. Iz tog se razloga Hortonske
bujice (one koje ne teku kanalima ili vododerinama) uglavnom pojav­
ljuju u suhim regijama, izrazito siromašnim vegetacijom. Ta su podru­
čja podložna rijetkim, ali žestokim olujama, primjerice jugozapadni
dio Sjedinjenih Država, kao i neka područja sjeverne Afrike. Na tim
mjestima intenzivna kiša može trajati samo nekoliko minuta, ali mo­
že doći do znatne erozije.

Erozija u perspektivi

Više od dvadeset pet godina geoloških i arheoloških istraživanja u
ekstremno suhim područjima jugozapadnog Egipta i sjeverozapad­
nog Sudana pokazuju da su vlažni uvjeti u tim područjima postojali,
a započeli su oko 8000 g. pr. Kr. U to se vrijeme istočna Sahara promi-

jenila iz ekstremno suhe, beživotne pustinje, u kojoj je dominirala
erozija od vjetra, u polu-suhu savanu koja je privlačila biljke i životinje.
Ta je klima prikladna za život trajala, uz postupno pogoršavanje, do
početka trećeg tisućljeća pr. Kr., kada je uslijedio sadašnji trend eks­
tremne suhoće. To se pretpovijesno vlažno razdoblje može nadalje
podijeliti na tri faze. Prva je trajala od 8000. do 6200. g. pr. Kr.; druga
od 6100. do 5900. g. pr. Kr.; a treća od 5700. do 2600. g. pr. Kr.

Schoch i Reader se slažu da je kiša bila primarni uzrok erozije Sfin-
ge. Međutim, Reader se ne slaže u potpunosti sa Schochovom teori­
jom. Prema onome što kaže Reader, nije potrebno vrijeme klesanja
Sfinge smještati ranije od 5000 g. pr. Kr. Vjeruje da su kiše bile dovolj­
no obilne tijekom posljednje vlažne faze da bi mogle objasniti vidljivu
eroziju. Štoviše, vjeruje da su oborinske vode i površinske bujice, a ne
direktna kiša, uzrok vodene erozije na zapadnom zidu oko udubljenja
Sfinge. Svaki izloženi kamen trpio bi štete od oborinskih voda nakon
kiše i bio bi znatno erodiran. Nakon što je izvađen kamen zapadno
od Sfinge, u vrijeme četvrte dinastije, više nije postojala mogućnost
erozije zidova oko Sfinge izazvane oborinskim vodama. Dakle, Sfinga
je isklesana barem prije 2500. g. pr. Kr.

Na zidovima oko Sfinge u prosjeku je vidljiva erozija do dubine od
devedeset centimetara, a najveća dubina erozije je gotovo dva metra.
Dakle, pravo pitanje glasi: koliko je vremena trebalo da dođe do te ero­
zije?

Prema onome što piše u geološkim udžbenicima, spuštanje tla us­
lijed vodene erozije općenito je spori proces. Brzina kojom stijene
erodiraju ovisi o tome kakve je vrste ta stijena. Općenito govoreći,
vulkanske stijene ili one koje su pretrpjele strukturne promjene erodi­
raju 0,5-7 mm svakih tisuću godina; pješčenjak 16-34 mm svakih ti­
suću godina, a vapnenačke stijene 22-100 mm svakih tisuću godina.

TABLICA 3.1 BRZINA EROZIJE ZA STIJENE (u milimetrima)

Vrsta Za 1000 godina Za 10.000 godina

vulkanske 0,05 - 7,11 0,50-71,12
pješčenjak 6,09 - 34,03 60,96 - 340,36
kamen vapnenac 22,09-100,07 220,98-1000,76

Premda nema dostupnih podataka za brzine erozije na visoravni
Giza, geolozi su proučavali eroziju kamenih formacija diljem svijeta.
Jedna od najpoznatijih erozivnih atrakcija u Sjevernoj Americi je Grand
Canyon (Veliki kanjon). Geolozi su izračunali da je star šest milijuna
godina. Budući da je u najdubljoj točki dubok tisuću osamsto metara,
znači da svakih milijun godina stijena, koja određuje kanjon, erodira
tristo metara. Drugim riječima, svake je godine tijekom proteklih šest
milijuna godina rijeka Colorado erodirala kamen stanac za 0,30 mili­
metara. Ako tu brzinu erozije primijenimo na zidove oko Sfinge, treba­
lo bi tri tisuće godina za eroziju duboku devedeset centimetara i šest
tisuća godina za eroziju do dubine od metar i osamdeset centimetara.
Međutim, može se pretpostaviti da je ravnomjerna snaga rijeke Colo­
rado erodirala kamen brže od kiše ili površinskih bujica nakon kiša.

Svaka voda tekućica skuplja i prenosi čestice tla i djeliće stijena. Sva­
ki potok nosi tvari, dobivene od pritoka ili s vlastitih obala, koje pluta­
ju u vodi ili se kotrljaju po dnu korita. Te čestice udaraju o kamen
stanac, korita i doslovce bruse njegovu površinu; na kraju se smire
negdje u koritu ili dospiju do mora. Rijeka Mississippi je na taj način
smanjivala kamen stanac u svojem koritu brzinom od trideset centime­
tara svakih devet tisuća godina, što je 0,033 milimetra godišnje. Ako
su zidovi oko Sfinge erodirali istom brzinom kao dno rijeke Mississip­
pi, trebalo bi dvadeset osam tisuća godina za devedeset centimetara
erozije i pedeset šest tisuća godina za metar i osamdeset centimetara.
(Naravno, velika rijeka ima mnogo više erozivne snage nego povreme­
na kiša ili površinske bujice, pa to nije usporedba istih pojava.)

Prilikom proučavanja Wutach rezervoara (geografskog područja
gdje se skuplja voda) u jugoistočnoj regiji njemačkog Schwarzwalda,
europski geolozi Philippe Morel, Friedhelm von Blackenburg, Mir­
jani Schaller, Matthias Hinderer i Peter Kubik izračunali su da je brzi­
na erozije pješčenjaka 9-14 mm svakih tisuću godina; granita 27-37
mm svakih tisuću godina; te vapnenca 70-90 mm svakih tisuću godi­
na. Ako se uzme da je prosječna brzina erozije vapnenačkih stijena
7,62 centimetra svakih tisuću godina (0,076 mm godišnje), trebalo
bi dvanaest tisuća godina da zidovi oko Sfinge erodiraju devedeset
centimetara i dvadeset četiri tisuće godina za metar i osamdeset centi­
metara.

Geolozi John Stone i Paulo Vasconcelos kažu da brzine erozije u
Australiji variraju, ovisno o klimi i karakteru geoloških formacija, kao
i o lokalnom krajoliku. Mjerenja klora-36 u kalcijevu karbonatu iz
vapnenačkih stijena diljem kontinenta, pokazuju da brzine erozije
izazvane kišom variraju od jednog metra svakih milijun godina, u
suhoj unutrašnjosti, do 150 metara svakih milijun godina u brdovitom
predjelu Papua Nova Gvineja. To je raspon od jednog milimetra do
150 milimetara svakih tisuću godina. Prema tim procjenama, trebalo
bi između šest tisuća i milijun godina da zidovi oko Sfinge erodiraju
devedeset centimetara, te između dvanaest tisuća i dva milijuna godi­
na za metar i osamdeset centimetara.

Nadalje, Stone i Vasconcelos su zaključili da su brzine erodiranja
vapnenačkih stijena u dobroj korelaciji s prosječnim godišnjim količi­
nama kiše, a vrijednosti su blizu onih predviđenih ravnotežom topivo­
sti kalcijeva karbonata. Drugim riječima, što ima više kiše, to je veća
brzina erozije vapnenačkih stijena.

Geolozi Ari Matmon, Ezra Zilberman i Yehouda Enzel su u svojoj
studiji tektonskih aktivnosti regije Galileja u Izraelu dali prve procije­
njene brzine procesa formiranja krajolika. Prema njihovoj studiji, ero­
zija vapnenačkih stijena događala se brzinom od otprilike 29 metara
svakih milijun godina, što je 0,029 milimetara godišnje. Pri toj brzini,
zidu oko Sfinge trebale bi trideset dvije tisuće godina za eroziju od
devedeset centimetara, te šezdeset četiri tisuće godina za metar i osam­
deset centimetara.

Jedan primjer brze erozije stijena su slapovi Nijagare. Geolozi kažu
da su se slapovi povukli 11,4 kilometra za dvanaest tisuća četiristo
godina, što je veoma velika prosječna brzina erozije od gotovo jedan
metar godišnje. Međutim, brzina erozije se u novije vrijeme smanjila
zbog na eroziju otpornog površinskog sloja vapnenca iznad naslaga
soli, preko kojeg slapovi padaju. Sloj vapnenca počinje otprilike pola
kilometra sjeverno od Rainbow Bridgea (Most duge). Međutim, kako
slapovi i dalje erodiraju prema jugu, brzina erozije će se ponovno pove­
ćati kad stigne do drugog mekanog sloja stijena, blizu otoka Navy.

Slapovi Nijagare zapravo se sastoje od tri slapa: Američki slapovi,
između Prospect Pointa i otoka Luna; Slapovi vjenčanog vela, izme­
đu otoka Luna i otoka Goat; te Kanadski slapovi (Konjska potkova),

između otoka Goat i Table Rocka. Na tim različitim područjima razli­
kuju se i karakteristike stijena. Općenito, prirodni kamen stanac ispod
slapova sastoji se od mekanog škriljevca i vapnenca. Tijekom godina,
neprestani protok vode izazvao je lomljenje i odvajanje velikih dijelo­
va kamena stanca koji su ostali na dnu slapova. Mekani škriljevac ero­
dira brže od vapnenca, te potkopava njegovu stabilnost. Međutim,
Američki slapovi danas nemaju stalni način erodiranja. Sadašnja ko­
ličina vode koja prolazi preko Američkih slapova nije dovoljna da bi
erodirala padinu koja je nastala od odlomljenog kamenja u dnu slapo­
va. (Te su naslage slične vapnencu, ali se uglavnom sastoje od minerala
dolomita.) Sadašnja brzina erozije ispod Američkih slapova procje­
njuje se na 6,35 milimetara godišnje - oko šest metara svakih tisuću
godina. Protokvode,čijajeminimalnarazina deset posto odprocijenje-
nih 2800 kubičnih metara tijekom ljeta (pola od toga tijekom zime),
nije dovoljan za stvaranje velike erozije.

TABLICA 3.2 BRZINE EROZIJE KROZ 1000 GODINA (u centimetrima)
ZA RAZNA GEOGRAFSKA PODRUČJA

Minimum Maksimum Prosjek

Galileja - - 0,00254
Mississippi - - 33,02
Wutach 6,985 8,89
Australija 0,101 6 15,24 7,62
Grand Canyon - - 7,6708
Giza (Schoch) 40,64 73,66 30,48
Giza (tradicionalno) - - 57,15
Nijagara (Američki slapovi) - 182,88
635

Bez obzira koliko su različiti, utjecaji okoliša uvijek će imati odre­
đenu ulogu za brzine fizičkog i kemijskog oštećivanja. Podaci pokazu­
ju da je fizičko oštećivanje najizraženije u hladnim, vlažnim klimama
jer se ondje voda zamrzava i otapa. S druge strane, brzine kemijskih
promjena pod utjecajem su temperature i količine vode. Slijedom
toga, kemijske su promjene najizraženije u vrućim, vlažnim regijama.
Budući da je voda važan faktor za kemijske promjene, kao i za eroziju
kad se čestice odnose, brzine oštećivanja i erozije su najmanje u suhim

Godišnje količine kiše (cm)

Slika 3.3. Regije oštećenja izazvanih vremenskim prilikama,
u odnosu na temperaturu i količinu kiše (s Odjela za geološke

znanosti, Politehnički fakultet Kalifornije)

okruženjima, a točno su to Stone i Vasconcelos otkrili u Australiji.
To je također razlog iz kojeg rijeke stvaraju neke od najvećih brzina
erozije.

Postoji dobro dokumentirana korelacija između kiša i temperature
s oštećivanjem i erozijom. Ta korelacija služi kao načelo po kojemu
se može predvidjeti kakve se vrste erozije mogu očekivati u različi­
tim klimatskim uvjetima. U područjima gdje su količine kiše i tem­
perature relativno visoke - naprimjer, u tropskoj prašumi - kemijska
oštećenja (razlaganje stijena uslijed kemijskih reakcija između mine­
rala u stijenama i tvari iz okoliša kao što su voda, kisik i kisele kiše)
su najjača i dominantna značajka izloženih stijena. U suprotnom
slučaju, gdje su količina kiše i temperature relativno niske, prevlada-

vaju mehanička oštećenja, a mogu biti neznatna do umjerena, ovisno
o količini padalina. Mehaničko oštećivanje je proces u kojem djelova­
nje mraza, razvoj kristala soli, apsorpcija vode i drugi fizički procesi
razlazu stijenu na komadiće, bez ikakvih kemijskih promjena. Tempe­
raturne zone u Sjevernoj Americi i Europi dobri su primjeri regija u
kojima dolazi do znatnih mehaničkih oštećivanja, premda u nekim
krajevima godišnja količina kiše može biti veća od sto trideset centi­
metara.

U ekstremno suhim područjima moglo bi se očekivati da će biti
veoma malo oštećivanja bilo koje vrste. Očekivala bi se erozija izazva­
na česticama što ih olujni vjetar nosi zrakom. Sjeverna Afrika i Bliski
istok dobri su primjeri te vrste erozije, a pustinjsko područje koje se
proteže od sjevernog Meksika do jugozapada Sjedinjenih Država tako­
đer to ilustrira.

Geolozi rijetko kada pokušavaju generalizirati brzine oštećivanja
i erozije, jer se obje pojave razlikuju ovisno o klimatskim uvjetima, a
možda ovise i o mikroklimama unutar svake klime. Također treba
uzeti u obzir vrstu stijena i terena. Međutim, za neko određeno podru­
čje moglo bi se očekivati da će određeni raspon oštećivanja i erozije
biti konzistentan s onim što je prikazano na slici 3.3. Znatnija odstu­
panja od tih raspona ukazuju na mogućnost da je klima u prošlosti
bila drukčija.

Geološka načela oštećivanja uslijed vremenskih prilika i erozije
mogu objasniti široki raspon brzina erozije u australskoj studiji. U
unutrašnjosti Australije je vruće i suho, uz veoma malo oštećenja izaz­
vanih vremenskim prilikama. Ali u Novoj Gvineji, gdje između pro­
sinca i ožujka dolazi do monsuna, a zatim opet između svibnja i listo­
pada, oštećenja nastupaju mnogo brže. U studiji se vodilo računa o
nekoliko vrsta klime.

Otkriće brzine erozije koja se ne uklapa u očekivani prosjek za
neku određenu klimu predstavlja problem koji iziskuje objašnjenje.
Što su veća odstupanja, to ih je teže objasniti. U određenom trenutku
odstupanje postaje tako veliko da je potrebno ponovno razmotriti
pretpostavljenu kronologiju i uskladiti je s poznatim načelima.

Starost Sfinge

Premda se brzine erozije razlikuju od jedne do druge regije, što se
temelji na klimi, vrsti stijena i terenu, geološki dokazi pokazuju da
vapnenačke stijene erodiraju veoma polako, osim ako nisu na udaru
moćne rijeke kao što je Nijagara. Količina protoka vode (što ovisi o
količini kiše i prirodnim sustavima drenaže) i tvrdoća stijena dva su
najvažnija faktora koji određuju brzinu erozije.

Kao što je već rečeno, Egipat je imao tri vlažna razdoblja između
8000. i 2600. g. pr. Kr. No, količina kiše tijekom vlažnih razdoblja u
prosjeku je bila tek dovoljna - trideset do šezdeset centimetara godiš­
nje - da klima od suhe postane polu-suha, što je dalo krajolik sličan
jugozapadnoj regiji Sjeverne Amerike: suh, ali dovoljno vlažan da bi
omogućio razvoj biljnog i životinjskog svijeta.

Tvrdim da geološko poznavanje erozije možemo iskoristiti za odgo­
vor na pitanje o starosti Sfinge. Prema istraživanjima što ih je obavio
Gauri, a poslije potvrdio Schoch i drugi istraživači, stijena gdje je
Sfinga isklesana sastoji se od naizmjeničnih slojeva tvrdog i mekanog
vapnenca. Kako se moglo i očekivati, mekši su slojevi erodirali više
nego tvrdi. Međutim, tvrdi slojevi, osobito na vrhu zapadnog zida oko
udubljenja, također imaju znatna oštećenja izazvana vremenskim
prilikama. Kako bi to objasnio, Schoch je iznio teoriju da se erozija do­
gađala tijekom mnogo tisuća godina, naročito od kiše. Reader tvrdi
da se to događalo relativno brzo, tijekom prvih egipatskih dinastija
(2920-2650. g. pr. Kr.), zbog sporadičnih i jakih oluja nakon kojih su
ostajale površinske bujice koje su se valjale preko visoravni i slijevale
niz rub zidova oko Sfinge.

S obzirom na poznatu klimu u Egiptu tijekom posljednjih deset
tisuća godina, veoma je vjerojatno da karakteristike temperature i
kišnih padalina tog područja spadaju u regiju, prikazanu na slici 3.3
(str.68.) , u kojoj se može očekivati "veoma malo oštećenja
bilo koje vrste". Prosječna brzina erozije vapnenačkih stijena, navede­
na u tablici 3.2 na str. 67 (uz iznimku visoravni Giza i slapova
Nijagare), je gotovo devet centimetara svakih tisuću godina. Na teme­
lju tog prosjeka, trebalo bi deset tisuća godina da zapadni zid oko Sfin­
ge erodira devedeset centimetara, a dvadeset tisuća godina da erodira

metar i osamdeset centimetara. Premda se ne može tvrditi da je doista
tako, te brojke podupiru Schochov zaključak da stijene polako erodi­
raju, te da je velika Sfinga u Egiptu erodirala na taj način. On vjeruje
da je Sfinga stara najmanje sedam tisuća godina - a to je, kako kaže,
konzervativna procjena.

Ako je Readerova teorija točna - da se erozija događala brže - ko­
liko bi oluja bilo potrebno da izazovu vidljivo propadanje? Koja bi
količina vode, i tijekom kojeg vremenskog razdoblja, morala teći
preko zidova koji okružuju Sfingu? Premda je u Gizi bilo kiša tijekom
ranog dinastičkog i preddinastičkog razdoblja, klimatski pokazatelji
upućuju da su ta kišna razdoblja bila umjerena i kratkotrajna.

Alternativa Schochovoj ili Readerovoj teoriji je mogućnost da je
konvencionalni stav točan, pa se opažena erozija dogodila tijekom
četvrte i pete dinastije, između 2500. i 2350. g. pr. Kr., u razdoblju od
150 godina. To podrazumijeva brzinu erozije od 0,635 centimetra
godišnje - gotovo identično sadašnjoj brzini erozije Američkih slapo­
va Nijagare. Ako je to točno, onda prava zagonetka nisu Schochove
ili Readerove geološke analize Sfinge i visoravni Giza, već nepoznate
sile koje su izazvale tako brzo razgrađivanje vapnenačkih stijena oko
Sfinge.

4

KOJA KULTURA, I KADA?

Riješen je golemi kontekstualni problem

Prema tvrdnjama tradicionalnih egiptologa, postoji golem problem
ako se klesanje Sfinge smjesti u vrijeme prije četvrte dinastije (2575-
2467. g. pr. Kr.). Nema nikakvih dokaza da je prije tog razdoblja posto­
jalo oruđe i znanje potrebno za klesanje tako velikog kipa. Nadalje,
glava Sfinge očito ukazuje na stil četvrte dinastije. Pomanjkanje doka­
za o dovoljno naprednoj kulturi da može stvoriti artefakt, opisuje se
kao problem kulturalnog konteksta. Colin Reader u svojem istraži­
vanju nastoji rane dinastije (2920-2650. g. pr. Kr.) uklopiti u kontekst
za klesanje Sfinge. Međutim, čini se da je Schochovu Sfingu isklesala
nepoznata civilizacija nekoliko tisuća godina prije no što je prvi Egip-
ćanin napravio bakreno dlijeto. Dakle, Schochova teorija o starosti
Sfinge očito nema kulturalni kontekst. To je tema kojom ćemo se poza­
baviti u ovom poglavlju.

Sigurno je da postoje dokazi o aktivnostima ranih dinastija na
visoravni Giza. Premda se općenito smatra da je pojačana gradnja
započela u vrijeme četvrte dinastije, kako Reader naglašava, postoje
objavljena arheološka otkrića koja ukazuju na aktivnosti prije tog
vremena. Krajem 1800-ih pronađena su četiri keramička vrča u podno­
žju Velike piramide. U početku se vjerovalo da potječu iz vremena
prve dinastije (2920-2770. g. pr. Kr.). Međutim, poslije je Bodil Mor-
tensen utvrdio da su tipični za kasno preddinastičko razdoblje Maadi

(otprilike 3500-3050. g. pr. Kr.)* . Mortensen je također tvrdio da
potječu iz grobnice, a ne iz stambenog prostora, jer su vrčevi prona­
đeni netaknuti.

Reader naglašava da se otkriće artefakata iz razdoblja prije četvrte
dinastije na visoravni Gizamora razmotriti u kontekstu razvoja četvr­
te dinastije. Nepobitno je da je četvrta dinastija uvelike koristila
Gizu. Veći dio raspoložive zemlje je korišten za vađenje kamena ili
gradnju. Obje te aktivnosti bile su destruktivne, te su zacijelo uključi­
vale uklanjanje ranijih građevina i čišćenje ostataka. Dakle, ostaci
ranijih stanovnika vjerojatno subačeni u otvorene, ispražnjene kame­
nolome ili na druga mjesta izvan područja gradnje. Tijekom 1970-ih
austrijski je egiptolog Karl Kromer našao takvo mjesto južno od
Gize, puno ostataka iz preddinastičkih (5550-3100. g. pr. Kr.) i ranih
dinastičkih (2920-2650. g.pr. Kr.) vremena. Daljnja proučavanja Kro-
merova nalazišta pokazuju da je ondje bilo nekoliko naseobina, a ne
samo jedna. Vjetar je nanosio pijesak u izdubljeno područje i odvojio
slojeve ostataka davnih Egipćana. Drugi su istraživači kritizirali dati­
ranje raznih predmeta što ih je Kromer našao, ali svi se uglavnom slažu
da su iskopani vrčevi iz preddinastičkog razdoblja.

Kulturalni kontekst: postoji li više od jednog?

Ako Schoch ima pravo kad je riječ o određivanju starosti vapnenač-
kog tla u udubljenju oko Sfinge - da je prvi put izloženo zraku prije
najmanje sedam tisuća godina - može li postojati više od jednog kul­
turalnog konteksta? Najbolji dokaz da je takva kultura postojala, za­
pravo je relativna sofisticiranost s kojom se egipatska civilizacija na
samomu početku pojavila. Većina znanstvenika tvrdi da su Egipćani
tijekom preddinastičkog razdoblja nastojali izumiti i razviti veličanstve­
nu tehnologiju rada kamenom, kakva se može vidjeti u stepenastoj
piramidi u Sakkari i na raznim građevinama na visoravni Giza. Drugi
istraživači, kao što je John Anthony West, ustraju u mišljenju da je ono
što se tumači kao razvoj zapravo naslijeđe. West tvrdi da su Egipćani

* Maadi neki egiptolozi smještaju u razdoblje između 4000-3000 g. pr. Kr. Grade
se kuće kvadratnog oblika, a otkrivena su tri groblja površinskog tipa ove kulture.
Smatra se da se u to vrijeme još prakticiralo žrtvovanje ljudi i životinja (pasa i
gazela) op. ur.)

koji su izgradili piramide i druge građevine na visoravni Giza bili na­
sljednici dobara i znanja druge, starije kulture.

Polemike i rasprave razvijaju se oko napredne razine lončarske robe
i tehnika rada kamenom koje su otkrivene u nekim od najranijih na­
lazišta egipatske civilizacije, kao što su Sakkara i Giza, ali ih nema na
nalazištima iz bilo kojeg kasnijeg razdoblja egipatske povijesti. (Veći
dio te veličanstvene lončarske robe izložen je u Kairskom muzeju i u
Petriejevu muzeju egipatske arheologije u Londonu.) Primitivan narod
koji posjeduje tehnologiju potrebnu za proizvodnju sofisticirane lon-
čarije, kao što su izdubljene granitne vaze, doista je zagonetka koja
zaslužuje objašnjenje.

Prema tvrdnjama egiptologa Waltera Emeryja, kamene posude iz
drevnog egipatskog razdoblja (3100-2650. g. pr. Kr.) vjerojatno su
bile najbolji način umjetničkog izražavanja starih Egipćana. Nijedna
druga zemlja, u ono vrijeme ili kasnije, nije postigla takvu preciznost.
Premda je kvaliteta varirala, lončarska je roba izrađivana u golemim
količinama i sa zapanjujućim estetskim dizajnom i tehnikama. Ko­
rištene su sve vrste dostupnih stijena. Pronađeni su primjerci, datirani
iz razdoblje prve (2920-2770. g. pr. Kr.) i druge (2770-2650. g. pr. Kr.)
dinastije, izrađeni od diorita, škriljevca, alabastra, vulkanskih stijena,
serpentina, steatita, breča, mramora, vapnenca, šarenog crno-bijelog
porfirnog kamena, grimiznog porfira, crvenog jaspisa, opsidijanskog
kvarca, dolomita, kristalnog kamena i bazalta. Čak i uz naše suvreme­
no industrijsko znanje, još uvijek nismo uspjeli reproducirati takve
predmete uz pomoć tehnika ili strojeva što su ih oni koristili. Nadalje,
takva lončarska roba nije pronađena u nalazištima iz kasnijih razdo­
blja egipatske povijesti. Dakle, čini se da su vještine potrebne za izradu
tako pomno napravljenih predmeta na neki način izgubljene.

Veličanstvena lončarska roba: dokaz ranije kulture

Od preddinastičkog razdoblja do Staroga kraljevstva, postoje dokazi
da su drevni Egipćani posjedovali dobro razvijenu tehnologiju za
rad s kamenom. Na temelju pronađenih artefakata vidljivo je da su
stari Egipćani koristili bušilice, pile (obične i kružne) i tokarske stroje­
ve za rezanje i oblikovanje kamena u predmete za kućanstvo. Muzeji

širom svijeta imaju izložene primjere drevne egipatske lončarske robe
koji prikazuju jedinstvene značajke njihova rada. Izrađeni su od niza
različitih materijala, od mekanog kamena, kao što je alabaster, do
najtvrđeg poznatog kamena, granita. Ti su muzejski izlošci među naj­
ljepšim artefaktima ikad pronađenima, a ironija je u tome što potječu
iz veoma ranog razdoblja egipatske civilizacije. Mnogi su nađeni u, i
oko Đoserove stepenaste piramide u Sakkari.

Đoserova stepenasta piramida, izgrađena u vrijeme treće dinastije,
oko 2630. g. pr. Kr., vjerojatno je najstarija kamena piramida u Egiptu,
i prva ikad izgrađena piramida. To je očito i jedino mjesto gdje je
takva lončarska roba pronađena u većim količinama, premda je Sir
Flinders Petrie, istraživač s kraja devetnaestog stoljeća, našao djeliće
sličnih posuda u Gizi. Na mnogim komadima lončarske robe postoje
natpisi sa simbolima najranijih kraljeva iz preddinastičkog razdoblja.
Neki su znanstvenici tvrdili, zbog primitivnog stila natpisa, kako nije
vjerojatno da su oni koji su izradili posude također napravili natpise.
Moguće je da su preddinastički Egipćani došli do lončarske robe ne­
ko vrijeme nakon što je izrađena, a zatim su je obilježili svojim znako­
vima vlasništva.

U sredini otvorenih zdjela i tanjura, gdje se kut rezanja naglo mije­
nja, vidi se čista, uska i savršeno kružna linija napravljena vrhom oru­
đa za rezanje. Ti tragovi oruđa zasigurno potječu od tokarenja (rotira­
nja predmeta na dvije osovine tako da odstranjivanje materijala sa
svih strana bude jednako). Relativno je jednostavno obrađivati mekani
kamen, te se to može raditi jednostavnim oruđem i abrazivnim sred­
stvima; međutim, razina preciznosti pri obradi tih predmeta ravna je
onoj iz industrije dvadesetog stoljeća. Fine vaze, izrađene od lomnog
kamena kakav je škriljevac, tokarene su, izbrušene i polirane do bespri­
jekornog, poput papira tankog ruba. Jedna zdjela od dvadeset tri cen­
timetra, izdubljena je s otvorom od sedam i pol centimetara na vrhu,
savršeno je izrađena tako da bez problema stoji na zaobljenom i malo
zašiljenom dnu. Taj je zašiljeni dio veličine zaobljene strane jaja, što
iziskuje simetričnu debljinu stijenki, bez ikakvih većih pogrešaka.

Elegantni predmeti izrađeni od granita ukazuju na veliku vještinu,
ali možda i na naprednu tehnologiju. Posude od granita, portira ili
bazalta izdubljene su tako da imaju uski otvor koji se širi prema van,
a neke imaju dugi vrat.

Slika 4.1. Skica Petriejeva uzorka br. 15

Sir Flinders Petrie u svojoj knjizi The Pyramids and Temples of Gizeh
(Piramide i hramovi Gize) iz 1883. kaže da je tokarski stroj bio jednako
poznat u četvrtoj dinastiji kao i u suvremenoj radionici. Zdjele i vaze
od diorita iz razdoblja Staroga kraljevstva često ukazuju na veliku
tehničku vještinu i vjerojatno su izrađene na tokarskom stroju. Jedan
komad što ga je Petrie našao u Gizi pokazuje da je za odstranjivanje
materijala primijenjena metoda tokarenja, a ne proces brušenja. Zdje­
la se pomaknula s centra, a zatim je ponovno centrirana, ali ne baš
točno. Nije se uspjelo prikriti prvo tokarenje, pa se dvije površine,
nastale uslijed dva tokarenja, sastaju u jednom vrhu. Takav se izgled
nije mogao dobiti brušenjem ili nekim drugim postupkom.

Druga zanimljiva pojedinost, vidljiva na Petriejevu pronalasku br.
15, je okrugla obodnica zdjele. Kako bi se to postiglo, zdjelu se mora­
lo rezati oruđem koje čini luk iz fiksnog središta dok je zdjela rotirala.
Središte, ili stožer, oruđa nalazilo se na osovini tokarskog stroja kako
bi se dobila cijela površina zdjele, do samog ruba. Međutim, budući
da je gotov proizvod trebao imati rub, središte oruđa je pomaknuto,
s posve istim promjerom luka, i napravljen je novi rez kako bi se dobio
rub zdjele. Petrie kaže da to zasigurno nije bilo slučajno. Savršeno
kružni oblik svih zaobljenih dijelova, njihova jednakost i vrh u kojem
se sastaju, pričaju priču o preciznoj izradi. Nema tragova naknadnog
zaokruživanja, kojih bi sigurno bilo da je posuda ručno izrađena. To
je fizički dokaz strogo mehaničke metode izrade zaobljenih dijelova.

Cjevasto bušenje

Drevni su egipatski obrtnici također koristili cjevaste bušilice za izdu-
bljivanje rupa. Cjevasta bušilica je šuplji cilindar koji na jednom kraju
ima zupce. Radila je na istom principu kao nož za čišćenje jezgre ja­
buke: vršenjem pritiska na tvrdi materijal i rotiranjem oruđa, zupci
bušilice rezali su cilindrični komad kroz predmet, a zatim se to vadilo.
Cjevaste su bušilice bile različite, promjera od šest milimetara do dva­
naest i pol centimetara i debljine od dva do pet milimetara. Zasad
najmanja rupa pronađena u granitu ima promjer od pet centimetara,
premda postoje veći primjeri. U El Bershehu je vapnenačka stijena
oblikovana u željenu formu tako da su je rezali cjevastim bušilicama
od četrdeset šest centimetara. Petrie kaže da kružni utori koji se kat­
kad križaju dokazuju da se to radilo samo radi odstranjivanja dijelova
stijene. Godine 1996., u Kairskom je muzeju izložen komad granita
sa spiralnim utorima na vidljivim dijelovima. Utori su se nalazili na
podjednakoj dubini i s ravnomjernim razmacima, što su očiti znakovi
da su napravljeni cjevastom bušilicom. Zacijelo ne bi bili tako pravilni
da su napravljeni abrazivnom kašom (mješavinom finog pijeska i vo­
de koja odstranjuje materijal - naprimjer, trljanje nekog predmeta radi
uklanjanja površinskih ogrebotina).

Cjevasta je bušilica također korištena za izdubljivanje sarkofaga u
kraljevoj odaji Velike piramide. Premda se dovršeni predmet polirao,
na vrhu, unutar sarkofaga na istočnoj strani, ostali su tragovi bušenja
cjevastom bušilicom. Sudeći prema polumjeru reza, koji je manji od
pet centimetara, obrtnici su napravili brojne rupe, a svaka je bila dubo­
ka nekoliko centimetara.

Blizu Sfinge, na gornjim pragovima vrata hrama u dolini, korištena
je cjevasta bušilica za bušenje rupa kroz granit. Dokazi o bušenju cje­
vastom bušilicom još uvijek su vidljivi na većini vrata u hramu. Jedna
teorija kaže da su se te rupe koristile za držanje dugačkih vertikalnih
šipki koje su rotirale i služile kao šarke za vrata.

Cjevasto je bušenje specijalizirana metoda koja se vjerojatno nije
razvila bez potrebe za velikim rupama. Nadalje, napraviti svrdlo dovolj­
no jako da buši granit nije ni jednostavan ni primitivan zadatak. Petrie
je vjerovao da su, za izradu oruđa kojim se uklanjalo dijelove tvrdog

kamena, brončane cjevaste bušilice bile opremljene vrhovima od dra­
gulja. Naravno, to bi značilo da su rudarstvo, metalurgija, proizvodnja
svrdla, te generacije iskustva s materijalima za brušenje i tehnikama
rotacijske proizvodnje morale postojati mnogo prije podizanja građe­
vina na visoravni Giza.

Pile za kamen

Drevni su Egipćani također koristili pile za kamen. Primjer toga po­
stoji u Gizi, gdje su blokovi bazalta rezani tako da se dobiju kamene
ploče za popločavanje. Dokazi o uporabi kamenih ploča vide se na
istočnoj strani Velike piramide. Kamen za popločavanje stavljao se
na blokove od vapnenca, prije toga namještene na kamen stanac. Blo­
kovi su očito odrezani tako da čine ravninu nakon što su složeni na
tlo. Nejednake su debljine i katkad zaobljeni s donje strane. Pregled
izbliza na rez od kojeg se odustalo, gdje je radnik počeo rezati na
pogrešnomu mjestu, pokazuje da je rez oštar i paralelan s rubom (vidi
sliku 4.2 na stranici 79). Kvaliteta tog reza podrazumijeva stabilno
držanje lista pile prilikom rezanja. Postoji još nekoliko mjesta gdje se
vide takvi rezovi. Sjeverno od tih rezanih blokova ima ih još nekoliko
s gotovo identičnim rezovima, na udaljenosti do devet metara.

U drugom obližnjem području ima dugačkih rezova pilom naprav­
ljenih kroz veoma tvrdi kamen. Rezovi su, u većini slučajeva, konzi-
stentni, glatki i paralelni. Nema tragova "kolebanja" lista pile, što se
događa kada dugačka ručna pila počinje rezati tvrdi materijal. Jedna
je mogućnost da je list pile na mjestu čvrsto držala stijena iznad nje.
Sarkofag u kraljevoj odaji Velike piramide rezan je veoma velikom
pilom, dugačkom možda preko dva i pol metra. Tragove što ih je osta­
vila njezina uporaba otkrio je i opisao Petrie. Također je opisao zamjet­
ljivu pogrešku u rezanju. Piljenje je bilo nekoliko centimetara odma­
knuto od oznake prije nego su to radnici opazili i izvukli pilu. Zelena
mrlja duž rubova rezova, kao i zrnca pijeska koja su se zadržala u
utorima, pokazuju da su listovi pila bili napravljeni od bronce.

Petrie je proučavao brojne primjere rada u kamenu. Jedan od neo-
bičnijih primjera bio je njegov artefakt br. 6, komad diorita na kojem
su se nalazili jednako razmaknuti i pravilni utori od kružnih lukova,
paralelni jedan s drugim. Premda su utori gotovo nestali uslijed bruše-

Slika 4.2. Gore: kameni blokovi u Gizi;
dolje: pogled izbliza na tragove rezanja pilom

nja, još uvijek se mogu vidjeti. Prema Petriejevim tvrdnjama, jedino pri­
hvatljivo objašnjenje za to je teorija da su napravljeni kružnom pilom.

Rezanje tvrdih materijala uporabom mekane tvari, kao što su ba­
kar, drvo i rožina, uz dodatak tvrdog praha, bilo je uobičajena metoda
tijekom povijesti. Štapići od praha koristili su se na taj način za odstra­
njivanje površinskih slojeva kamena struganjem. Mnogi su zaključili

da su Egipćani tu metodu koristili jer su morali. Premda je ta metoda
bila prikladna za alabaster i druge mekane stijene, Petrie tvrdi da
davni Egipćani tu tehniku nisu koristili za tvrđi kamen. Kaže da se
rezanje i oblikovanje tvrdog kamena

kao što je granit, diorit, bazalt i tako dalje, obavljalo brončanim
oruđem; to je oruđe imalo oštrice za rezanje daleko tvrđe od
kvarca koji se obrađivao. Još nije utvrđeno koji se materijal nala­
zio na vrhovima oruđa za rezanje; no moguće je samo pet tvari:
beril, topaz, hrizoberil, korund ili safir i dijamant. Čini se, da
izgled radova zasigurno ukazuje na dijamant kao dragulj za reza­
nje; samo spoznaja da ga općenito ima veoma malo, a u Egiptu
ga uopće nema, ometa taj zaključak, te tvrdi nekristalizirani
korund čini vjerojatnijim materijalom.

U svojim napisima o mehaničkim metodama što su ih primjenjivali
Egipćani, Petrie je zaključio da su poznavali dragulj za rezanje dale­
ko tvrđi od kvarca, te su ga koristili kao oštricu za graviranje. Prema
zdjelama od diorita s natpisima iz četvrte dinastije, djeliće kojih je
našao u Gizi, kao i po ogrebotinama na poliranom granitu iz ptole-
mejskog razdoblja u Sanu, Petrie je sa sigurnošću zaključio da su oni
koji su izrađivali te predmete koristili složene pile i bušilice. Hijero-
glifi su gravirani slobodnim šiljkom. Nisu strugani ili brušeni, već su
napravili brazde grubih rubova. Činjenica da su neke linije široke samo
0,16 milimetara dokazuje da je šiljak za rezanje morao biti mnogo
tvrđi od kvarca i dovoljno otporan da ne pukne ako je širok samo 0,13
milimetara. Petrie i njegova ekipa su bez oklijevanja zaključili da su

Slika 4.3. Petriejev artefakt br. 6

natpisi ugravirani na tvrdom kamenu napravljeni oruđem s vrhovi­
ma od dragulja.

Povrh toga, rezovi pilom na površinama diorita, s utorima dubokim
0,25 milimetara, vjerojatnije su napravljeni fiksnim vrhovima dragulja
nego trenjem prahom. Utori su gotovo uvijek pravilni, jednake dubi­
ne i jednake međusobne udaljenosti. Premda još nije nađeno oruđe
s vrhovima od dragulja, rezovi pilom na tim površinama gotovo nepo­
bitno dokazuju da su Egipćani koristili pile čiji su listovi na vrhovima
imali dragulje.

Oči faraona

Sofisticirane tehnike nisu bile ograničene na kamene posude. Drugi
precizni i umjetnički sjajni radovi izvodili su se tijekom priprema za
pokope. Gotovo svi znaju na kako su ekstravagantan način Egipćani
pokapali svoje mrtve, s obiljem dobara za zagrobni život. Među tim
su dobrima također bili kipovi, isklesani kao životni prikazi ljudi ko­
jima su ukazivali čast. Neki od tih kipova imali su doista nevjerojat­
ne oči, napravljene tako da se činilo da slijede osobu koja prolazi
ispred kipa. Primjeri takvih kipova, iz četvrte i pete dinastije (2575-
2323. g. pr. Kr.), izloženi su u Louvreu u Parizu i Egipatskom muzeju
u Kairu.

Još se jedan kip s jedinstveno stiliziranim očima, Ka kip kralja Auib-
re Hora, pojavio u trinaestoj dinastiji Srednjega kraljevstva, od 1750.
do 1700. g. pr. Kr. Drugi su kipovi pronađeni u mastabama Sakkare.
Jednako kao proizvodnja jedinstvenog kamenog posuđa, tako je i stva­
ranje tih čarobnih očiju nestalo iz egipatske civilizacije nakon trinaes­
te dinastije.

Krajem 1990-ih, Jay Enoch, sa Škole za optičare na Kalifornijskom
sveučilištu u Berkeleyu, i Vasudevan Lakshminarayanan sa Škole za
optičare na Sveučilištu Missouri u St. Louisu, iznova su stvorili optička
svojstva tih "očiju faraona" kako bi bolje razumjeli njihova jedinstve­
na svojstva. Radi usporedbe, te da bi procijenili uspjeh svojeg rada,
fotografirali su "pisara koji sjedi", kip otkriven u Sakkari, čija je sta­
rost procijenjena na 2475 g. pr. Kr., a trenutno je izložen u Louvreu.

Enoch i Lakshminarayanan su otkrili da je prednji dio oka izrađen
od veoma tvrdog kristala kvarca koji je oblikovan u plosnatu rožnicu

Slika 4.4. "Pisar koji sjedi"
- iz grobnice u Sakkari,
peta dinastija

Slika 4.5. Kip princa
Rahotepa, iz četvrte
dinastije, s tipično
stiliziranim Očima

fine optičke kvalitete. Šarenica je obojena tako da sliči ljudskoj šareni-
ci. U sredini, iza leće rožnice, maleno je konkavno zaobljenje izbušeno
ili dobiveno brušenjem kako bi odgovaralo otvoru zjenice ljudskog
oka. Činilo je konkavnu leću izrazito negativne refrakcije. Prednje
površine rožnice imale su znatnu pozitivnu refrakciju, ali mnogo sla­
biju od stražnjeg elementa. Smola je korištena za učvršćivanje elemen­
ta s lećom na bijeli dio oka. Stražnji dio leće rožnice imao je dvije
optičke zone. Jedna je bila periferna i plosnata, a druga je imala nagla­
šeno negativno zaobljenje. Obje su bile centrirane jedna na drugu.
Zatim su centrirane na prednji dio površine rožnice, koja je imala kon­
veksno ili pozitivno zaobljenje, možda kako bi se dobio element s više
žarišta.

Koristeći nekoliko brtvila složenih na bijelom papiru, Enoch i Lak-
shminarayanan izradili su model koji je simulirao prednji dio očiju.
Iznad brtvila stavili su leću dioptrije dvadeset, dva centimetra iznad
rupice. Još dva centimetra iznad toga, objesili su veću leću (dioptrije
dvadeset šest). Udaljenost brtvila od svake leće bila je manja od žariš-
ne duljine obje leće. Ako bi se netko kretao od četrdeset do šezdeset
stupnjeva u bilo kojem smjeru oko leća, činilo se da se rupice (zjenice)
kreću zajedno s promatračem. Na taj su način Enoch i Lakshminara-
yanan izradili model koji je simulirao čarobne oči faraona.

Na svojem su modelu opazili da se trodimenzionalna perspektiva
meridijana rotacije oko rupice brtvila (zjenice oka) doima najvećom
kad se gleda kroz jaču konkavnu leću. Drugim riječima, ako se proma­
trač pomakne u stranu, otvor izgleda više eliptično, a dojam širine
rupice smanjuje se u smjeru povećane rotacije. Također su otkrili da
promatrač neće opaziti taj efekt okomito na smjer rotacije - dobro
poznati kosinus efekt. Prema riječima Enocha i Lakshminarayanana,
isti se trodimenzionalni efekt može vidjeti i fotografirati na egipatskim
kipovima.

Prema njihovim rezultatima, prednje i stražnje površine egipatskih
leća doprinose dojmu kretanja zjenice dok se promatrač kreće oko
kipa. Štoviše, kretanje će biti u istom smjeru. Na taj se način čini da
se zjenica kreće za promatračem i postaje sve više trodimenzionalna
u smjeru kretanja promatrača. Tako je u egipatskim kipovima dojam
kretanja što ga stvara stražnji element najvažniji i razlikuje se od nor-

malnih prizmatičnih svojstava leća. Kombinirani efekt dvaju leća sna­
žniji je od efekta svake pojedinačne leće.

Enoch i Lakshminarayanan zaključili su da je taj optički dojam
"praćenja" očiju kipa ponovljen i zabilježen u laboratoriju, premda
ne baš dobro prikazan, na njihovim fotografijama. (Te je efekte, što
ih promatrač lako opaža, bilo teško fotografirati.) Neobično je, ali
leće drevnih Egipćana bile su bolje kvalitete od onih korištenih za
duplikate. Enoch i Lakshminarayanan su u svojoj završnoj analizi za­
ključili da je, zbog kvalitete izvedbe i kompleksnosti dizajna, veoma
malo vjerojatno da su leće korištene za izradu očiju na kipovima
drevnih Egipćana bile prve ikad stvorene leće, unatoč činjenici da su
stare četiri tisuće šesto godina.

Izjava iskusnog strojara

Oni među nama koji nisu inženjeri ili strojari mogu samo zamisliti
koliko je teško i kakve su vještine potrebne za planiranje i izradu pre­
cizno napravljenih predmeta opisanih u dosadašnjem tekstu. Chri­
stopher Dunn, viši upravitelj u Danville Metal Stampingu u Illinoisu,
gotovo se trideset godina bavio tehnikama gradnje i proizvodnje, te
je doista dovoljno kvalificiran da bi mogao komentirati o teškoćama
postizanja takve preciznosti. Veći dio svoje karijere proveo je u radu
na strojevima koji proizvode precizne dijelove za mlazne motore, te
je koristio i nekonvencionalne metode kao što je rad laserom i strojna
obrada električnim pražnjenjem. Nije egiptolog, arheolog ni povjesni­
čar, a ipak ga fasciniraju dokazi što su ih Egipćani ostavili za sobom.
Nekoliko je puta posjetio Egipat, proučavao mnoge zbunjujuće arte­
fakte i došao do vlastitog zaključka da je u davnom Egiptu postojao
napredni sustav proizvodnje. Prema onome što Dunn kaže, postoje
dokazi o drugim nekonvencionalnim metodama strojnih obrada, kao
i više konvencionalnog piljenja, tokarenja i rada glodalicom. "Nema
sumnje", kaže Dunn, "da su neki od artefakata što ih je Petrie prouča­
vao izrađeni uporabom tokarskog stroja." Također ima dokaza jasno
vidljivih tragova tokarskog stroja na nekim poklopcima sarkofaga.

Dunn vjeruje da je Velika piramida na čelu dugog popisa artefa­
kata što su ih arheolozi dugi niz godina pogrešno shvaćali i tumačili.
Promovirali su teorije i metode koje su se temeljile na zbirci oruđa

pomoću koje se muče kako bi replicirali čak i najjednostavnije aspek­
te egipatskih djela. Prema Dunnovim tvrdnjama, muzej u Kairu sadr­
ži dovoljno materijala, kojeg treba pravilno analizirati, za dokazivanje
da su drevni Egipćani koristili izrazito sofisticirane metode proizvo­
dnje, usprkos činjenici da to potrebno oruđe još uvijek nije pronađeno.
Muzejska zbirka iz razdoblja Staroga kraljevstva (2650-2152. g. pr.
Kr.) puna je vaza, zdjela, sanduka s velikim poklopcima i kipova - od
škriljevca, diorita, granita i opsidijana - koji onemogućavaju iznalaže­
nje jednostavnih objašnjenja o tome kako su drevni kipari tako preci­
zno klesali tvrde vulkanske stijene. Generacijama su se znanstvenici
bavili pitanjem koje je oruđe za rezanje korišteno. Međutim, dok je u
veljači 1995. boravio u Egiptu, Dunn je pronašao dokaze iz kojih proiz­
lazi pitanje: "Što je vodilo oruđe za rezanje?"

Tokarski stroj je otac svih strojarskih alata koji postoje. Kako je
rečeno u prethodnom tekstu, Petrie je pronašao dokaze koji pokazuju
da su se tokarski strojevi koristili, ali da su također obavljali zadatke
koji se smatraju nemogućima bez izrazito specijaliziranih tehnika,
kao što je rezanje konkavnih i konveksnih okruglih površina bez lo­
mova materijala.

Prema tradicionalnoj teoriji, drevni su Egipćani koristili pojačano
oruđe od bakra za vađenje kamena i klesanje. Budući da je često radio
s bakrom, uključujući i pojačanu verziju, Dunn tu zamisao smatra
smiješnom. Svakako, bakar se može ojačati tako da ga se udara ili čak
savija. Međutim, nakon što se postigne određene tvrdoća, bakar poči­
nje pucati i raspadati se. Stoga, kad se radi bakrenim oruđem, potre­
bno ga je povremeno kaliti, ili omekšavati, kako bi ostalo u jednom
komadu. No, unatoč čvrstini pojačanog bakra, on neće rezati granit.
Najtvrđa legura bakra koja danas postoji je berilij bakar. Nema nika­
kvih pokazatelja da su ga drevni Egipćani posjedovali. Ako jesu, ipak
nije dovoljno tvrd da reže granit. Prema tvrdnjama tradicionalnih
povjesničara, bakar je bio jedini metal dostupan u doba gradnje Veli­
ke piramide. Slijedom toga, može se zaključiti da su se svi radovi obav­
ljali uz korištenje tog osnovnog metala. Dunn vjeruje da ima još neče­
ga u priči o metalu, kako je možda pogrešno misliti da je bakar bio
jedini metal dostupan drevnim Egipćanima. Slabo poznata činjenica
o graditeljima piramida je ta da su oni znali proizvoditi i željezo.

Prema knjizi Iana Lawtona i Chrisa Ogilvie-Heralda Giza: The Truth
(Giza: istina), godine 1837, tijekom iskopavanja Howarda Vysea, pro­
nađena je željezna ploča veličine trideset sa deset centimetara i deblji­
ne tri milimetra, uzidana u jedno od okna što vodi do kraljeve odaje.
Željezna je ploča bila tako duboko uvučena u zid da se mogla izvaditi
nakon što su izvađena dva sloja kamenja. Nakon što je izvađena, posla­
na je u Britanski muzej zajedno s certifikatima o autentičnosti.

Za primitivno oruđe, otkriveno tijekom arheoloških iskopavanja,
smatra se da potječe iz istog razdoblja kao i artefakti pronađeni u
istom području. Ipak, tijekom tog razdoblja egipatske povijesti proiz­
vodilo se mnogo artefakata, a nema nikakvog oruđa koje bi objasnilo
kako su nastali. Dunn tvrdi da se pronađeno oruđe ne može adekvat­
no objasniti jer se njime nije moglo napraviti sve ono što se vidi na
artefaktima. Oruđe što ga egiptolozi prikazuju kao instrument stvara­
nja mnogih nevjerojatnih artefakata fizički ih ne može reproducirati.
Nakon što je proučio ta čuda tehnike, a zatim su mu pokazali trivijal­
nu zbirku bakrenog oruđa u muzeju u Kairu, Dunn je bio zbunjen i
frustriran.

Granitni sanduci Serapeuma

Sjeverozapadno od Đoserove stepenaste piramide u Sakkari nalazi se
niz grobnica izgrađenih u prokopanoj stijeni, posvećenih biku Apisu.
Grčki geograf Strabon (63. g. pr. Kr. - 22. g. poslije Kr.) napisao je,
nakon svojeg posjeta Egiptu, da su bikovi pokopani u podzemnoj
odaji, koja se zove Serapeum, na kraju popločane aleje uz koju stoji
sto četrdeset kamenih sfingi. Pijesak nošen vjetrom neprestano je
pokrivao to mjesto, te ga je bilo teško posjetiti, čak i tijekom Strabono-
va razdoblja. Te su grobnice stoljećima bile izgubljene; zatim je 1850.
dvadeset devetogodišnji Francuz, Auguste Mariette, otkrio glavu i
šape kamene sfinge kako vire iz pijeska.

Unutar Serapeuma, odaje sa stropovima visokim gotovo sedam i
pol metara, te podovima metar i pol nižim od razine tla, nalazile su se
s obje strane glavnog prolaza. Te su otvorene odaje mjesta gdje su se
nekoć nalazili masivni kameni sarkofazi za bikove Apis. Svaki je sarko­
fag isklesan od jednog bloka granita, i svaki je poklopac bio težak mno­
go tona. Danas u Serapeumu još uvijek postoji nekoliko sarkofaga.

Slika 4.6. Kameni sanduk iz Serapeuma

Godine 1995. Dunn je, oboružan specijalnom libelom dugačkom
petnaest centimetara, pregledao unutrašnje i vanjske površine dva
sarkofaga. Poklopac jednog sarkofaga, težak dvadeset sedam tona, i
unutrašnja površina granitnog sanduka na kojem je stajao, bili su pre­
cizno poravnati do 0,00127 milimetara. Također je utvrdio da su kuto­
vi precizni do 3,96 milimetara. Dunn tvrdi da bi repliciranje preci­
znosti granitnih sanduka u Serapeumu čak i danas bilo veoma teško.
Zadivile su ga i zapanjile glatke, savršeno ravne površine i izvrsno
obrađeni, posve pravokutni kutovi. Granitni sanduk pronađen u Ve­
likoj piramidi ima iste karakteristike kao i sanduci u Serapeumu. No,
ti su sanduci pripisani osamnaestoj dinastiji, više od tisuću godina
nakon što je egipatski rad kamenom navodno počeo slabiti. Budući
da se njihovo datiranje temelji na lončarskoj robi, pronađenoj u blizi­
ni, a ne na samim sanducima, Dunn vjeruje da možda starost sanduka
nije dobro procijenjena. Na njima su vidljivi tragovi pomnih i divljenja
vrijednih metoda proizvodnje. To je nepogrešivo i nepobitno. On
vjeruje da su artefakti što ih je izmjerio u Egiptu "konačni dokaz koji
nepobitno dokazuje da je razvijenija civilizacija od one o kojoj su nas
učili postojala u drevnom Egiptu. Dokazi su uklesani u kamenu."

Teorija i dokazi

Petriejeva analiza tehnika rada kamenom drevnih Egipćana, prije
više od sto godina, i Dunnova najnovija objašnjenja pokazuju kako
su stari Egipćani obrađivali kamen za gradnju svojih hramova, pira­
mida i drugih objekata. Cjevaste bušilice, pile, svrdla s draguljima i
strojevi koji su to držali i davali rotacijski zakretni moment omoguća­
vali su takva postignuća. Također su imali tokarske strojeve na kojima
su obrađivali i polirali granit, škriljevac i bazalt, te oruđe i metodu za
rezanje precizno paralelnih linija u vapnenačkim stijenama, uz nevje­
rojatno ravne velike površine, što je tehnika koja je očito svladana pri­
je gradnje Velike piramide. Još je zagonetnija činjenica da su posjedo­
vali znanje i tehnologiju zapodizanje, pomicanje i precizno postavljanje
golemih kamenih blokova teških mnogo tona, kao i sposobnost vađe­
nja i preseljenja milijuna kamenih blokova tijekom dugog vremenskog
razdoblja.

Kako bi sve to postigli, također su morali biti dobro organizirani
i motivirani, te posjedovati administrativne vještine i bogatstvo. Gra­
dnja na visoravni Giza bila je golem, multi-generacijski javni projekt.
To je također bio najveći, najambiciozniji i najdugotrajniji projekt
gradnje u povijesti čovječanstva. Masivni je projekt uključivao upravlja­
nje svim aspektima građevinarstva, arhitekture, geodetskih mjerenja,
osoblja i materijala. Također je moralo postojati tako učinkovito vod­
stvo da izvedba tako golemog programa, i sve osobne žrtve što ih je
to iziskivalo, bude moguće održati.

Uporno pitanje koje muči mnoge ljude, uključujući i mene glasi:
jesu li Egipćani imali pomoć tijekom početaka svoje civilizacije? Tra­
dicionalni egiptolozi tvrde da nisu, da su primitivna plemena, iz nepri­
jateljskih uvjeta pustinje Sahara, selila u dolinu Nila, organizirala se,
te izumila sve oruđe, tehnike i filozofije egipatske civilizacije. Ipak se
ne čini baš vjerojatnim da su primitivna plemena mogla postići tako
mnogo u razdoblju od tisuću godina. Unatoč tome, bez ikakvih drugih
pokazatelja o sofisticiranom znanju, taj se pristup egipatskoj civilizaci­
ji zadržao. Međutim, postoji neobično arheološko nalazište sto šezde­
set kilometara zapadno od Nila - Nabta Playa - s dokazima koji iz
temelja potresaju taj zaključak.

Pretpovijesna astronomija u Sahari

Zapadna je Sahara bila neprikladna za život tijekom drugog dijela
ledenog doba (prije deset do dvadeset tisuća godina). No kako se led
topio, klimatske su promjene obnovile život u toj suhoj zemlji. Ljetne
su se kiše premjestile iz središnjeg dijela kontinenta u Egipat. Slije­
dom toga, nastala su brojna sezonska jezera, ili playe. Jedno takvo
jezero, poznato kao Nabta, među najvećima u južnom Egiptu, posta­
lo je središnja točka nepoznate kulture koja je započela prije deset
tisuća godina. Stočari su tijekom ljeta doveli svoju stoku u područje
Nabte, tražeći sočne pašnjake. Živjeli su nomadskim životom, pa su
zimi odlazili, ali su se narednog ljeta opet vraćali u Nabtu.

Godine 1973., dok su putovali kroz zapadnu pustinju iz Bir Saha-
re istočno prema Abu Simbelu, arheolozi Fred Wendorf i Romauld
Schild odlučili su stati i odmoriti se. Sto kilometara zapadno od doli­
ne Nila otkrili su veliku zavalu nekadašnjeg jezera i stotine logora iz
kamenog doba. Među otkrićima su bili grobovi u kojima su se nalazili
ostaci žrtvovanih goveda, koza i ovaca, te skupine megalitskih struktu­
ra poredanih uspravno, i postavljenih kamenih blokova. Zbog očite
prirode tih humaka, ili drevnih grobova, zavalu su nazvali Dolinom
žrtvovanja. Ipak, važnost tih megalita nije bila priznata gotovo dvade­
set godina. Wendorf i Schild su 1992. počeli shvaćati da su megaliti i
stele (uspravne kamene ploče koji su se koristili za obilježavanje gro­
bova) imali važnu ulogu u duhovnom i religioznom životu onih koji
su tako davno obitavali u jugozapadnoj pustinji Egipta.

Šest skupina kamenja, raširenih drevnom zavalom, ukupno su čini­
le dvadeset četiri megalita. Poput žbica na kotaču, svaki se niz širi pre-

Slika 4.7 Kalendarski krug u Nabta Playi

ma van od jedinstvene, kompleksne strukture. Nevjerojatno je, ali ti
se megaliti pružaju na udaljenosti od dvije i pol tisuće metara u smjeru
sjever-jug. Na sjeveru se nalazi deset očuvanih grobnih humaka na­
pravljenih od razlomljenih blokova pješčenjaka, duž zapadne obale
plitkog wadija. Ta sjeverna skupina megalita završava u malenom
kamenom krugu na vrhu zaobljenog brda. Taj je kameni krug identi­
ficiran kao kalendar. Sadrži dva kamena reda koji se sastoje od paro­
va uskih, uspravnih kamenih ploča okrenutih prema sjeveru gdje je
sunce izlazilo za ljetnog solsticija, što je bio početak kišne sezone prije
šest tisuća godina.

Prema tvrdnjama Wendorfa i Schilda, taj astronomski datum -
ljetni solsticij, 4000 g. pr. Kr. - odgovara vremenu kad se ta naprava
posljednji put koristila. Datumi i arheološki artefakti pripisani tom
nalazištu pokazuju da je narod Ru'at El Baqar, stočari iz kamenog
doba koji su ondje živjeli prije sedam tisuća godina, podigao grobne
humke u Dolini žrtvovanja. U Africi je to najranije poznato obredno
središte koje obilježava početak složenih društava.

Južno od doline nalazi se nisko, izduženo brdo i dvije manje para­
lelne uzvisine. Na sjevernoj je uzvisini nekoć postojao red, dugačak
šesto metara, uspravnih megalita od pješčenjaka, od kojih su neki
bili teški nekoliko tona, a danas sve to izgleda poput hrpe razlomlje-

Slika 4.8. Kompleksna struktura A, "isklesana krava"

nog kamenja. Profesor astronomije na Sveučilištu Colorada, John
McKim Malville, utvrdio je da se niz megalita zapravo sastojao od tri
reda usmjerenih prema točki gdje se najsjajnija zvijezda Velikog
medvjeda nalazila prije 6700 do 6000 godina. U području južno od
prvog reda otkriveno je nekoliko drugih redova uspravnog kamenja.
Prvi je dvjesto pedeset metara dugi niz kamenih blokova, usmjerenih
prema točki gdje su se prije 6170 i 5800 godina nalazile najsjajnije zvi­
jezde Orionova pojasa. Drugi red kamenja malo je kraći i udaljeniji
od druga dva. Pokazuje prema mjestu gdje se prije 6800 godina nala­
zila zvijezda Sirijus.

Dalje od redova kamenja nalaze se još dvije hrpe koje se sastoje od
cijelih i razlomljenih blokova pješčenjaka različitih veličina. Neki su
teški nekoliko tona. Smješteni su na dvije ravne uzvisine od gline. Na
južnom kraju najveće hrpe nalazi se veliki kamenolom pješčenjaka
gdje su kameni blokovi izvađeni.

Wendorf i Schild su u početku vjerovali da su našli gigantske, netak­
nute grobnice. Međutim, nekoliko godina poslije, otvorili su tri navo­
dna groba, a unutra nisu našli gotovo ništa. Zanimljivo, u svim su gro­
bovima našli goleme jame iskopane u glini ispod površine. To ih je
dovelo do otkrića kamena u obliku gljive što su ga pustinjski vjetrovi
formirali davno prije taloženja glinenih slojeva. Kamen je bio obliko­
van tako da je činio zagonetnu izbočinu na sjevernoj strani. Kasnije
je jamu ispunila glina. Komad drvenog ugljena iz jedne od jama dati­
ran je izotopom ugljika, pa je utvrđeno da je star pet tisuća šesto go­
dina.

Smještena na sredini malenog brda, najveća skupina megalita sa­
državala je ono što su Wendorf i Schild nazvali "blagom". Veliki
blok pješčenjaka, teži od jedne tone, bio je neznatno oblikovan i poli­
ran. Njegov oblik neodređeno podsjeća na kravu. Izgleda da ta neobi­
čna središnja struktura, nazvana Kompleksna struktura A, čini počet­
nu točku redova, a njezina duga os pokazuje prema sjeveru. Tu su
"isklesanu kravu" našli zakopanu malo manje od dva metra ispod po­
vršine, a učvršćivale su je dvije manje kamene ploče. Godine 1997.
Wendorf i Schild koristili su teodolit i mjerenja globalnog pozicijskog
sustava da bi izradili prostorni prikaz megalita. Također su otkrili još
dva reda megalita koji su se pružali od mjesta u blizini strukture A.

Krug promjera tri metra i šezdeset centimetara od malenih us­
pravnih kamenih ploča sadržavao je četiri kompleta stupova, koji su
se možda koristili kao smjernice za gledanje duž obzora. Procijenili
su da bi azimut za prve zrake sunca ljetnog solsticija prije šest tisuća
godina iznosio 63.2 stupnja. To znači da bi se sunce vidjelo kroz prore­
ze što su ih stvarale uspravne kamene ploče kruga. Nadalje, zbog
blizine Nabte Sjevernoj obratnici, sunce koje izlazi moglo je imati
dodatnu važnost. Oko tri tjedna prije i nakon ljetnog solsticija sunce
prelazi zenit i ne stvara sjenke, što se često smatra značajnim događa­
jem.

Wendorf i Schild su zaključili da su se simbolična raskoš i prostor­
na svijest kompleksa u Nabti mogli razviti iz adaptacije nomadskih
naroda na stresove života u teškim pustinjskim uvjetima. Obredni
kompleks mora biti star barem koliko i početak ekstremno sušnih
uvjeta, prije četiri tisuće osamsto godina. Time se konstrukcija u Na­
bti smješta u vrijeme prije većine megalitskih nalazišta u Velikoj Bri­
taniji, Bretanji i drugdje u Europi. Otprilike petsto godina nakon što
je narod koji je podigao megalite napustio Nabta regiju, izgrađena je
stepenasta piramida u Sakkari (oko 2650. g. pr. Kr.). Wendorf i Schild
vjeruju da je egzodus, prije pet tisuća godina, iz Nabta Playe i Nubijske
pustinje mogao ubrzati razvoj preddinastičke egipatske kulture. Kad
su te nomadske skupine stigle u dolinu Nila, bile su bolje organizirane
od domorodaca i bolje supoznavali složenu kozmologiju nego stanov­
nici na koje su ondje naišli.

Neki znanstvenici vjeruju da Wendorf kamenju pridaje preveliko
značenje bez dovoljno dokaza, te tvrde da nalazište treba temeljitije
proučiti. Premda su Wendorfove ideje zanimljive, kažu, nedostaje im
kulturalni kontekst, te ih treba zadržati na razini nagađanja. Druga
nalazišta u istočnoj pustinji, kao što je El Badari, koja također potječu
iz razdoblja oko 5000 g. pr. Kr., ne sadrže nikakve poredane megalit-
ske strukture. Kameni kompleks Nabta Playe je anomalija i zagonetka.
Međutim, krajem 1990-ih jedan je astrofizičar sa Sveučilišta Colorada
odlučio provesti daljnja istraživanja.

"Pristupačni" dijagram za promatranje zvijezda

Istraživanja i zanimljiva priča o Nabta Playi činili su glavne vijesti u
znanstvenoj zajednici, te su privukli pozornost dr. Thomasa G. Brop-
hyja, nekadašnjeg suradnika u istraživanjima laboratorija za atmosfer­
sku i svemirsku fiziku na Sveučilištu Colorada i veterana svemirskih
programa SAD-a i Japana, uključujući NASA-in projekt Voyager.
Brophy se dopisivao s dr. Wendorfom i posjetio Nabta Playu kako bi
istraživao iz prve ruke. Godine 2002. objavio je svoje zaključke u knji­
zi pod naslovom The Origin Map.

Kako bi se pravilno shvatila važnost njegovih otkrića, potrebno je
posjedovati osnovno razumijevanje fenomena poznatog kao precesija
ekvinocija. Tijekom razdoblja od otprilike dvadeset pet tisuća devetsto
godina, Zemljina os rotacije varira između kuta od 20,4 i 26,2 stupnja.
Zbog te spore promjene Zemljine osi, s vremenom se mijenja vidljiv
položaj zvijezda. Danas se Sjevernjača nalazi iznad Sjevernog pola, a
čini se da se sve ostale zvijezde kreću oko Zemlje. U 3000. g. pr. Kr.
Sjevernjača je bila Thuban, a za dvije tisuće godina bit će Alrai.

Ta spora promjena kuta Zemljine osi također uzrokuje promjenu
položaja konstelacija Zodijaka na noćnom nebu u odnosu na prolje­
tni ekvinocij. Taj je fenomen poznat kao precesija, a stvara dojam da
se konstelacije Zodijaka kreću unatrag kako se strelica vremena po­
miče naprijed, stižući do nove konstelacije otprilike svakih dvije tisu­
će sto pedeset godina. U našem vremenu, svakog dvadeset prvog
travnja Sunce se diže u konstelaciju Ribe. Za nekoliko stotina godina,
na taj će se datum dizati u konstelaciju Vodenjaka. Prije novog doba,
između 2000. g. pr. Kr. i 1. g. poslije Kr., Sunce se dvadeset prvog
travnja dizalo u konstelaciju Ovna. Svakih dvadeset pet tisuća devetsto
godina, svaka će konstelacija Zodijaka doći na red da zauzme položaj
na istočnom nebu dok Sunce izlazi u ekvinociju.

Brophy je otkrio da krug u Nabta Playi nije bio samo kalendar (vidi
sliku 4.9). To je također bio dijagram za promatranje zvijezda. Tri od
šest kamenih ploča u sredini kruga ocrtavale su zvijezde Orionova
pojasa onako kako je izgledao za podnevnog ljetnog solsticija između
6400. i 4900. g. pr. Kr. Drugim riječima, ako je osoba stajala na sjever­
nom kraju podnevne linije promatranja i gledala kameni dijagram,

Slika 4.9. Megaliti kalendarskog kruga
(iz The Origin Map Thomasa Brophyja)

vidjela bi prikaz Orionova pojasa onako kako je izgledao na nebu tik
prije svitanja. Tijekom 6400. g. pr. Kr. Orionov se pojas pomicao
duž meridijana pedeset minuta prije izlaska Sunca za ljetnog solsticija,
a zatim je nestajao u praskozorju - prvi i jedini put to se dogodilo
točno za ljetnog solsticija u Nabta Playi. Međutim, nakon 4900. g. pr.
Kr. konstelacija Oriona pojavljivala se na nebu na meridijanu prilikom
zalaska Sunca, čime je završila primjenjivost kamenog dijagrama.

Precizno govoreći, helijakalna kulminacija za ljetnog solsticija 6400.
g. pr. Kr. označila je početak primjenjivosti dijagrama, a akronalna
kulminacija za zimskog solsticija 4900. g. pr. Kr. označila je njezin
kraj. Drugim riječima, to je bila vjerodostojna referentna točka pri pr­
vom godišnjem pojavljivanju Oriona, tik prije svitanja, kad je zviježđe
bilo na najvećoj visini i prošla meridijan - helijakalna kulminacija.
Njezina je relevantnost završila kad se zadnji put u godini pojavila
nakon zalaska Sunca - akronalna kulminacija.

Druga tri kamena obilježavaju Orionovu glavu i ramena kako su
izgledali na meridijanu ljetnog solsticija, prilikom zalaska Sunca, oko
16.500 g. pr. Kr. - simetrično nasuprot zvijezdama Orionova pojasa

Slika 4.10. Precesija ekvinocija (zahvaljujući Dorothy Norton)

5000 g. pr. Kr. Prema Brophyjevim tvrdnjama, oba su datuma mak­
simum i minimum Orionova kuta nagiba na nebu. Drugim riječima,
kameni dijagram prikazuje vrijeme, lokaciju i nagib zviježđa Orion
tijekom njezina nebeskog ciklusa. Još važnije, ilustrira kako se može
vizualno razumjeti položaj kamenih ploča.

Brophy objašnjava da, intuitivnom korisniku, linije meridijana i
solsticija koje čine smjer gledanja pokazuju kad i gdje promatrati
nebo. Središnje kamene ploče pokazuju što treba tražiti. Dakle, koris­
nik bi lako mogao shvatiti kako se koristi, bez potrebe za uputama.

Ako je pronicavi, drevni promatrač neba iz neke strane kulture
naišao na kalendarski krug u Nabti, čak i ako nije poznavao
zviježđe Orion, vjerojatno bi shvatio značenje dijagrama, pod
uvjetom da je ondje bio u razdoblju funkcionalnosti dijagra­
ma, od 6400. do 4900. g. pr. Kr.

Nakon što bi "promatrač neba" usporedio Orionov pojas i tri sjever­
na središnja kamena, mogao bi naći rješenje za druga tri kamena.
Budući da nije bilo drugog odgovarajućeg niza od tri jasno vidljive
zvijezde, Orionova glava i ramena bila bi očito rješenje. Međutim,
5000 g. pr. Kr. kut tih zvijezda imao je nagib suprotan onome u kame­
nom prikazu. Iskusni bi promatrač neba shvatio da precesija igra
određenu ulogu u položaju zvijezda i opazio da će odgovarati smje­
štaju kamenih ploča kad budu u najnižem kutu. Određeni odnos tih
zvijezda prikazan je u kamenu. Zvijezde pojasa dosegnule su svoj kut­
ni minimum na nebu za proljetnog ekvinocija 4940. g. pr. Kr., a rame­
na su dosegnula svoj kutni maksimum za jesenskog ekvinocija 16.500.
g. pr. Kr. Kako Brophy objašnjava, to je prikazano kamenim zemljo­
vidom:

Dakle, uz helijakalnu kulminaciju zimskog solsticija i akronal-
nu kulminaciju ljetnog solsticija, dijagram glave i ramena u kame­
nju obratan je od dijagrama Orionova pojasa, a oba su sukladna
smjeru gledanja za solsticija i meridijan u kamenom kalendar­
skom ciklusu.

Brophy također naglašava da najveći kamen u krugu predstavlja naj­
sjajniju zvijezdu zviježđa Orion, Betelgeuse.

Dijagram zvijezda je 16.500. g. pr. Kr. bio jednako pristupačan pri­
kaz koji je odražavao prizor vidljiv 5000. g. pr. Kr. No kako je netko
tko je živio 5000. g. pr. Kr., bez pomoći suvremenog kompjutora za
simulaciju stanja na nebu 16.500. g. pr. Kr., mogao poznavati tu polo­
vicu dijagrama?

Jedna je mogućnost da su ti davni stanovnici područja Nabta Playa,
budući da su postavili te precizne, udaljene megalitske ploče poravna­
te sa zvijezdama, znali da se položaj zvijezde na nebu mijenja s vreme­
nom. Kako su posjedovali sposobnost obilježavanja istoka do 0,02
stupnja, razumno je zaključiti da su bili svjesni precesije, opažajući je
čak i golim okom. Premda se položaji zvijezda mijenjaju veoma spo­
ro, ta je zvjezdana precesija zamjetljiva u razdoblju ljudskog života.
Bez obzira koliko je to teško, ne bi bilo nemoguće da dedukcijom
dođu do maksimalnog nagiba kako je prikazan kamenim pločama.

Slika 4.11. Zvijezde konstelacije Orion

Fred Wendorf i ostali ukazivali su na važnost sunčevog zenita, da su
drevni ljudi tijekom godine pratili kut putanje Sunca, kako pokazuje
kameni krug. Uz takvo znanje, nije pretjerano pretpostaviti da su
mogli teoretski zamisliti dugotrajni nagib Oriona od izlaska Sunca za
ljetnog solsticija do zimskog. Druga je mogućnost da su se astronomska
zapažanja prenosila s generacije na generaciju putem predaja. Slijedom
toga, kasniji su narodi 5000 g. pr. Kr. mogli osmisliti kalendarski krug
i u svoj model ugraditi znanje o precesiji stjecano stoljećima.

Istočna polovica vanjskog kruga kamenog kalendara je polukrug,
ali zapadna polovica nije. Umjesto toga, čini se da je prilagođena i
postavljena tako da bude sukladna Orionovu pojasu. Orionovo desno
rame je 4940. g. pr. Kr. bilo na rubu smjera gledanja za solsticij. U to
se vrijeme Orion nalazio usred svojeg uspona do sjeverne kulminacije.
Koncepcijski uvećan, odgovarao bi veličini lika na tlu. Jednako tako,
16.500. g. pr. Kr., bio bi na pola puta svojeg spuštanja, a lik na tlu
koncepcijski je smanjen. Dakle, prema Brophyjevim tvrdnjama, mo­
guće je da različite veličine lika Oriona imaju određeno značenje.

Aspekt koji potkrjepljuje takvo tumačenje je činjenica da smještaj
svakog niza od tri kamena unutar kruga odgovara visini njihovih zvi­
jezda na nebu, u skladu s odgovarajućim datumima u dijagramu.
Druga je mogućnost da dijagram obilježava konstelaciju u njezinim
ekstremima, za proljetnog i jesenskog ekvinocija. Svaki se ekvinocij
nalazi na pola puta između sjeverne i južne kulminacije zvijezde. Na
polovici kruga kamene strukture postavljeno je dvanaest kamenih
ploča, a mogu predstavljati podjelu Zodijaka na dvanaest doba i godi­
ne na dvanaest mjeseci.

Brophy zaključuje, i izričito tvrdi, da tri središnja kamena sasvim
na sjeveru predstavljaju Orionov pojas za podnevnog solsticija izme­
đu 6400. i 4900. g. pr. Kr. Također tvrdi da tri kamena sasvim na jugu
predstavljaju Orionovu glavu i ramena 16.500. g. pr. Kr., usprkos činje­
nici da ta ideja muči neke znanstvenike. Pomanjkanje dokaza o ljud­
skim aktivnostima u Nabta Playi 16.500. g. pr. Kr. pokazuje da me-
galitski krug ne može biti tako star.

Ako to nije dovoljno neobično, postoji još čudnija koincidencija u
Brophyjevoj analizi. U ranijem razdoblju, kad je Orionov pojas bio u
svojem silaznom ekvinociju, Zemljina je os bila blizu minimalne na-
košenosti, gotovo 22.5 stupnja. To je zapravo geografska širina Nabta
Playe 31.330 g. pr. Kr., prema Bergerovu nebeskom modelu. U to je
vrijeme Orionov pojas također odgovarao kamenom dijagramu, su­
kladan na meridijanu petnaest minuta prije izlaska Sunca za ljetnog
solsticija. Brophy ne tvrdi da su megaliti Nabta Playe tako stari, ali neo­
bična koincidencija da se dijagram ponavlja, i točan je u još starijem
razdoblju, može uvećati naše divljenje kamenom kalendaru i doprini­
jeti boljem razumijevanju njegovog dizajna i uporabe dok prikuplja­
mo nove podatke.

Nakon istraživanja 1998. Wendorf i Schild su ustvrdili da drugi
dokazi ukazuju na veoma drevne aktivnosti u Nabta Playi. Iz nekog
nepoznatog razloga, stanovnici su mogli locirati i iskopavati "kame­
ne ploče" koje su se nalazile gotovo dva metra ispod površine, a mogle
su biti vidljive jedino u dalekoj prošlosti, prije nego su ih pokrili sedi­
menti. Također je moguće da je to zakopano kamenje ranije nekako
bilo označeno, na način sličan onome kako je označeno 5000 g. pr.
Kr. Prema onome što kaže Brophy, bez obzira je li kameni dijagram

u Nabta Playi najstariji astronomski poravnat krug ili nije, jedan je od
najelegantnije i najvještije napravljenih. Nadalje, prema njegovu mi­
šljenju kao astrofizičara, "dizajn tog zvjezdanog dijagrama u kamenom
kalendarskom krugu predivno je jednostavan i jasan". Ali ono što je
jedinstveno za Nabta Playu - ono što nedostaje većini drugih megalit-
skih rasporeda - je činjenica da predstavlja više od jedne koordinate.

Jednostavan megalitski raspored tipično predstavlja jednu koordi­
natu na nebu. Slijedom toga, u bilo kojem trenutku nekoliko će se
zvijezda pojaviti kraj oznake rasporeda. Dakle, kad nas stotine ili tisu­
će godina dijeli od vremena podizanja megalita, nekoliko je blistavih
zvijezda zasigurno prošlo zadanu deklinaciju tijekom svojeg pomica­
nja na nebu. To dovodi u sumnju valjanost navodnog poravnanja. Iz
tog su se razloga jednostavni rasporedi po uzoru na zvijezde smatrali
nesigurnima u strogoj arheoastronomiji.

Dodatak druge koordinate, desnog uspona helijakalnog uzdizanja
za proljetnog ekvinocija, uklanja nesigurnost po pitanju Nabta Playe
i ukazuje na veoma točnu dvodimenzionalnu zvjezdanu kartu. Pre­
ma Brophyjevim tvrdnjama, upravo je to megalitski kompleks u Nabta
Playi. Povrh toga, svaki prikaz zvijezda obilježen je simultanim porav­
nanjem sa zvijezdom koja označuje sjever, Vegom. To je bio logičan
izbor, jer je to bila najsjajnija zvijezda na sjeveru.

Karta zvijezda u tri dimenzije

Još jedan niz uspravnih kamenih ploča postavljen je petsto metara
južno od kalendarskog kruga. S obzirom na točnost karte zvijezda u
Nabti, Brophy se pitao jesu li drevni astronomi za sobom ostavili još
informacija što ih treba dešifrirati. Međutim, budući da su tri usprav­
na kamena bila na tako velikim i različitim udaljenostima od kamenih
ploča kalendara, njihova uloga na karti nije bila tako očita. Najprije
se pitao predstavljaju li udaljenosti sjaj Orionovih zvijezda. Među­
tim, Betelgeuse je sjajnija od zvijezda pojasa, kao i Bellatrix, koja je
gotovo jednako sjajna kao i Ainilam. Stoga se vizualni sjaj nije uklapao.
Sljedeći logičan korak bio bi provjeriti predstavljaju li udaljenosti na
tlu stvarnu udaljenost u svemiru, od Zemlje do zvijezda. To je bilo
malo vjerojatno, ali Brophy je ipak potražio astrofizičke udaljenosti
od Zemlje do tih zvijezda, koristeći podatke Hipparcos Space Astro-

nomy satelita. Brophy je otkrio da udaljenost jedne od zvijezda doi­
sta odgovara obrascu megalita. U tom je slučaju jedan metar bio ekvi­
valent 0,799 svjetlosne godine.

Prema podacima Hipparcosa, ako udaljenost između uspravnog
kamenja i kalendarskog kruga predstavlja udaljenost između raznih
Orionovih zvijezda i Zemlje, kamen koji odgovara zvijezdi Meissa
trebao se nalaziti dalje prema van. Međutim, glava Oriona - zapravo,
nekoliko zvijezda - je ono što megalitski raspored simbolizira, te to ne
mora biti zvijezda Meissa. Megalit zvijezde Ainilam je previše udaljen,
prema mjerenjima Hipparcosa, ali ta su mjerenja također i najnesigur-
nija. Stvarna udaljenost zvijezde od Zemlje procijenjena je unutar
velikog raspona.

Brophy je ponovno izmjerio udaljenosti, uključivši jedno standar­
dno odstupanje, za Ainilam, Ainitak i Mintaku, od njihovih izmjere­
nih vrijednosti. Koristeći odstupanja navedena u Hipparcosu, sve su
se tri zvijezde nalazile unutar standardnog odstupanja njima odgo­
varajućih megalita! "To je više nego zapanjujuće", piše Brophy, "budu­
ći da je udaljenost zvijezda teško izmjeriti i u tome se sve donedavno
uvelike griješilo." Ako udaljenosti nisu slučajnost, te ako su graditelji
megalitskih struktura u Nabti željeli prikazati te udaljenosti, onda izno­
va treba razmotriti mnoga naša poimanja o pretpovijesnoj civilizaciji.

Kako kaže Brophy, ako južni megaliti predstavljaju udaljenost, vje­
rojatno je da sjeverni megaliti predstavljaju brzinu kojom se zvijezde
kreću od Zemlje (što se zove radijalna brzina) - ako su graditelji ra­
zmišljali poput astrofizičara. Jesu. Prema Brophyjevim izračunima,
jedan metar u Nabti predstavlja 0,0290 km/s. Brzine kojom se Betel-
geuse i Bellatrix udaljavaju od Zemlje točno odgovaraju njihovim me-
galitima, a Ainilam je točan unutar 2 km/s. Premda se zvijezde Ainitak
i Mintaka kreću previše sporo za svoje megalite, mjerenja radijalnih
brzina tih zvijezda smatraju se nesigurnima, te nema procjene stan­
dardnog odstupanja za Ainitak.

Brzina kojom se Vega udaljava od Zemlje ne odgovara njezinom
megalitu (udaljenost je previše kratka), ali je udaljenost unutar stan­
dardnog odstupanja za radijalnu brzinu Vege. Međutim, ta je zvijezda
poseban slučaj jer se ona zapravo kreće prema Zemlji, a za jesenskog
ekvinocija može biti konzistentna s drugim megalitima. Prema Brop-