Druge teorije, danas i u prošlosti, ukazuju na mogućnost iberskih
i mezopotamskih migracija. Neki teoretičari misle u kontekstu osvaja
nja; drugi opisuju više miroljubive motive za migraciju. Teško je točno
odrediti tko su bili Egipćani upravo zbog pomanjkanja dokaza. U Me
zopotamiji se vidi kako je tekao razvoj, ali u Egiptu se to ne vidi.
Postoje sličnosti između kultura oko Eufrata i onih oko Nila, kao
što je arhitektura koja fasade oblaže pločama. Važne građevine i gro
bnice u Egiptu bile su ukrašene oplatama u stilu arhitekture koja izra
đuje "fasade palača", što je zapravo jednako podupiranju ukrasnim
stupovima na sumerskim hramovima i palačama. No prilikom uspo
redbe građevina te vrste, iz istog razdoblja, očito je da su egipatski
dizajn i gradnja bili superiorniji, što baca sumnju na teoriju da su svo
je znanje uvezli iz Mezopotamije. Naravno, također treba uzeti u obzir
veoma vješto korištenje kamena kod Egipćana, sa čime se nijedna
druga kultura u povijesti nije mogla uspoređivati.
Bez obzira tko su bili ljudi u sjeveroistočnoj Africi tijekom četvr
tog tisućljeća pr. Kr., svi se općenito slažu da su migracijom stigli u
dolinu Nila. Međutim, postoji problem u razumijevanju odnosa izme
đu ljudskih aktivnosti i klimatskih promjena. U izrazito važnom po
dručju delte Nila neprestano je taloženje mulja zauvijek zakopalo
nalazišta iz kamenog doba. Najbliži izvor informacija su arheološki
ostaci neolitske (novo kameno doba) naseobine Merimde beni-Sala-
me, u zapadnim dijelovima delte Nila, gdje su stanovnici držali goveda,
ovce i svinje. Nadalje, tijekom razdoblja od mnogo tisuća godina, Nil
je promijenio svoj tok. Granice pustinje Sahare su se također mijenja
le. Stalno mijenjanje geografskih obilježja i danas traje.
U Sudanu, širenje pustinje uništava stoljećima star način života.
Lokalni poljodjelci kažu da pomicanje pijeska iscrpljuje njihova nasto
janja da ondje održe život. Pijesak je zakopao njihova poljoprivredna
zemljišta, a sad već prodire i u njihove domove. Tisuće zajednica, smje
štenih duž uskog pojasa obradivog tla u blizini rijeke Nil, već dugo
promatraju kako se pijesak iz dana u dan sve više približava. Bespomo
ćno su stajali i promatrali kako riječne obale erodiraju, rijeke mijenja
ju tokove, a njihovi jedini izvori vode postaju gusti od mulja i drugih
krutih tvari.
Davna povijest Egipta, doline Nila
i tamošnjih stanovnika
Premda je znanstvenicima teško s apsolutnom točnošću datirati af
ričke naslage, postojeće informacije pokazuju da je Egipat prošao kroz
sušno razdoblje na početku pleistocena, prije dva milijuna godina. U
to je vrijeme rijeka Nil prestala postojati i uslijedilo je dugo razdoblje
suše koje je trajalo milijun godina. Prekinula su ga dva kratkotrajna
kišovita razdoblja, a Nil je postao vitalna, ali nestalna rijeka koja nije
bila povezana s nijednim pritokom. Neki znanstvenici tvrde da su ti
jekom tih manje sušnih razdoblja ondje živjeli ljudi, ali o tome nema
nepobitnih dokaza. Izvan Etiopije, vjerojatno mjesto gdje su živjeli
pradavni žitelji Afrike bilo je duž Nila. Međutim, rijeka je mnogo
puta poplavila usku dolinu, ostavljajući za sobom malo naslaga u koji
ma su se mogli očuvati ljudski ostaci.
Sredinom pleistocena, prije otprilike petsto tisuća godina, oblik
Nila razvio se od vode koja je tekla s etiopske visoravni. Tako je nastao
vodotok između istočne Afrike i mediteranske obale, kao i put kroz
Saharu. Ispod tih naslaga, nataloženih prije Nila, pronađeni su ljudski
artefakti, ali njihove karakteristike nisu dovoljno izražene da bi se
odredilo pripadaju li sjeveru ili jugu. U Nubiji su, izvan naslaga doline
Nila, pronađeni brojni artefakti kojima nije procijenjena starost, ali s
tipičnim afričkim karakteristikama.
Slika koja se pojavljuje u srednjem paleolitiku Egipta, između sto
tisuća i četrdeset tisuća godina, prilično je kompleksna. Arheolozi
smatraju da dokazi o prvim ljudskim bićima čije su kulture s vreme
nom mogle dovesti do egipatske civilizacije leže u kasnijoj tehnologiji
ašelejena. Oruđe iz tog vremena uključuje ručne sjekire i dvostrane
kamene oštrice u obliku lista, izrađene tipičnom nubijskom metodom
kalanja, odnosno udaranja po kamenu kako bi se dobio plosnati ko
mad koji se mogao koristiti kao oruđe. Artefakti iz toga razdoblja su
u Egiptu pronađeni razbacani diljem pustinje, ali nisu otkrivena nika
kva dobro očuvana nalazišta. Međutim, veliki broj artefakata ukazuje
na relativno veliku gustoću naseljenosti.
Nakon 40.000. g. pr. Kr. bilo je sve više naseobina u donjem Egiptu.
Arheolozi opisuju dvije skupine, a njihova se podjela temelji na tehni-
kama izrade oruđa - nubijsku i zupčastu. Oruđe obiju kultura je mu-
sterijensko, što znači da je veoma jednostavno (ručne sjekire, struga-
la, itd.), koje se tipično povezuje s neandertalcima. U Bir Tarfawi i
Bir Sahara (dvije zavale u zapadnoj pustinji) postoje brojne naseobi
ne iz nubijske tradicije. Mjesta u tom području bila su prikladna za
život samo u razdobljima vlažne klime, a to su zapravo bile kratke
epizode tijekom sušnih razdoblja.
Od 19.000 do 10.000 g. pr. Kr. naseobine kamenog doba bile su
koncentrirane u gornjem Egiptu, blizu rijeke Nil, ali su se oko 8000
g. pr. Kr. raširile prema zapadu kad su se kiše pomaknule u Saharu.
Nalazišta iz kamenog doba, starija od 7500 g. pr. Kr. bila su smještena
u područjema vlažne klime. Slike uklesane u stijenama iz davnih kul
tura, koje prikazuju životinje, pronađene su duž Gilf Kebira, Gebel
Uwein'ata, Wadi Husseina i libijske visoravni blizu Dahkle, kao i putem
kroz Abu Ballas. Prikazana je raznolikost životinjskog svijeta koji
uključuje žirafu, lava, nosoroga, krokodila, vodenkonja, slona, dugoro-
gu antilopu, ovcu i kozoroga. Premda nije utvrđena starost slika na
stijenama, mogu biti veoma stare. Prema regionalnim arheo-zoološ-
kim zapisima, prikazane životinje ondje nisu bile sveprisutne nakon
10.000. g.pr.Kr., te su uglavnom živjele u područjima vlažne mikrokli-
me. Osim životinja, slike na stijenama prikazuju ljudska bića kao pa
stire koji čuvaju krda goveda. Potrebe životinja prikazanih na slika
ma, kao i potrebe ljudskih bića, pokazuju da je prosjek padalina bio
između dvadeset i osamdeset centimetara.
Pretpovijesni pastiri
Dokazi o pretpovijesnim pastirima postoje u južnom području Veli
kog pješčanog mora, gdje su vjerojatno bili travnjaci tijekom vlažni
jih uvjeta. Brojne nakupine velikog kamenja, s urezanim dijelom ili
utorom oko sredine svakog kamena, postoje unutar koridora dina.
Vjerojatno su služili za sputavanje goveda kako bi ih se lakše kontro
liralo kad je ispaša bila dobra. Premda nisu poznati točno vrijeme i
priroda tih aktivnosti, velika raširenost takvog kamenja diljem južnog
Egipta pokazuje da su stočari selili svoje domaće životinje od jednog
područja paše do drugog.
Vlažni su uvjeti u Nabta Playu stigli iza 6100. g. pr. Kr., a naseobi
ne novog kamenog doba (neolitik) počele su se pojavljivati nekoliko
stotina godina poslije. Neolitik je počeo oko 10.000 g. pr. Kr., a karak
terizirali su ga razvoj poljoprivrede i izrada naprednijeg kamenog
oruđa. Arheolozi su otkrili da rana lončarska roba u stilu Khartou-
ma postoji odmah iznad artefakata kasnog paleolitika (staro kameno
doba). Staro kameno doba karakterizira najranije oruđe dobiveno
kalanjem kamena, a trajalo je od 750.000 do 12.000 g. pr. Kr. Neolitska
su nalazišta možda stalno bila nastanjena, te su postala sofisticiranija,
s kamenim kućama složenim u redove. U području Kiseiba na jugu
Egipta, neolitska naseobina Twoo Hills Playa (Playa dva brda) imala
je umjereno kišovite uvjete od 7100. do 5900. g. pr. Kr. U obližnjoj
playi u El Ghorabu, otkriveno je da nastambe sadrže prostranapodze-
mna spremišta. Mnoge naseobine u području Kiseiba-Nabta imaju bu
nare, a čini se da u nekima od njih postoje uleknute pristupne rampe.
Među fosilima biljaka, iz razdoblja između 6600. i 5400. g. pr. Kr.,
pronađenima u Nabti i Kiseibi, dominiraju višegodišnje vrste za suha
tla, kao što su razne trave, mahunarke i šaš. Najčešće su jestive biljke,
uključujući sjemenke, orašide, voće, gomoljike, divlji sirak i proso.
Ostaci jestivih biljaka pronađeni su u jamama koje su služile kao spre
mišta, u strukturama izgrađenim od kamena, u žitnicama i oko rupa
za kuhanje na mnogim nalazištima diljem Sahare, kao što su playe El-
-Kortein i El Ghorab. Dokazi jasno govore da su narodi Sahare isko
rištavali lokalne žitarice još u davnom osmom tisućljeću pr. Kr.
Među pronađenim ostacima životinja su zec, gazela, mungos, divlja
mačka, jež i domaća goveda. Obredni pokopi krava odvijali su se oko
4500. g. pr. Kr. Fred Wendorf koncentraciju goveđih kostiju tumači
kao običaj ritualnog klanja. Razni pastirski tabori, otkriveni ispod
pijeska blizu Nabte i Kiseibe, vjerojatno su se koristili do 4000. g. pr.
Kr.
Dalje od regije Nabte i Kiseibe, vlažni su uvjeti postojali u mno
gim dijelovima južnog Egipta, kao što su Black Hill (Crno brdo) i Bir
Tirfawi. Playa jezera također su se razvila u oazi Dahkla, te su privlači
la skupine Masara (neolitska kultura koja se naselila u području
Memfisa), koje uglavnom nisu živjele nomadskim životima, jednako
kao i playa u oazi Siwa. Slične su playe postojale u zavali Kharga i duž
libijske visoravni. Jedna je skupina, Sheikh Muftah, zauzimala nizine
Dahkle sve do početka Staroga kraljevstva (2650-2152. g. pr. Kr.).
Naseobine u dolini Nila
Prije 5500. g. pr. Kr., kulture u dolini Nila doživljavale su tranziciju
od lovaca i skupljača plodova do poljoprivrednika koji žive u selima.
Većina informacija o tom razdoblju dolazi iz El Kaba, nalazišta izme
đu istočne obale Nila i brda Crvenog mora. Otkrivene su tri velike
skupine naroda, a najstarija je postojala oko 6400 g. pr. Kr. Belgijski
je arheolog, dr. Pierre M. Vermeersch, klasificirao više od četiri tisuće
artefakata, a uglavnom se radi o vješto obrađenim malenim oštricama,
jetkalima i strugalicama, kao i kuglicama napravljenim od ljuski no
jevih jaja. Dvije su istaknute kulture otkrivene na sjeveru Sudana,
blizu Wadija Hal-fa - arkinijanska i sharmarkijanska. Arkinijanski
artefakti pronađeni su samo na jednom nalazištu, a njihova je starost
procijenjena na 7440 g. pr. Kr. Poput mnogih naseobina kraj Nila, to
je vjerojatno bio sezonski logor. Arkinijanci su koristili veoma maleno,
vješto obrađeno kameno oruđe, ali su također imali veće oštrice i ra
zvili metodu dobivanja više materijala iz kamena. Sharmarkijanska
kultura pokriva duže vremensko razdoblje, od 5750. do 3270. g. pr.
Kr. Međutim, čini se da su njihove sposobnosti izrade oruđa bile na
nižoj razini. Vremenom su sharmarkijanski sezonski logori prerasli
u malena sela.
Arheološki nalazi pokazuju da je oko 5500. g. pr. Kr. došlo do popu
lacijske eksplozije, možda zbog pokušaja da se razvije poljoprivreda.
Stalne poljoprivredne aktivnosti započele su oko 4800. g. pr. Kr., prem
da su tijekom narednih tisuću petsto godina poljoprivredne metode
bile relativno primitivne. Nažalost, nije točno poznato kad se poljopri
vreda razvila, ni kojom metodom, ili tko ju je uveo u Egipat. Postoji
jaz od tisuću godina u arheološkom zapisu, između naseobina uz rijeku
i pravih poljoprivrednih sela u preddinastičkom Egiptu.
Preddinastička vremena (5500-3100. g. pr. Kr.)
Tijekom tisuću četiristo godina tranzicijskog razdoblja od preddina-
stičkih do ranih dinastičkih vremena pojavile su se gotovo sve tipič
ne karakteristike rane egipatske civilizacije. U stalnim je naseobina
ma jasno vidljivo da lov više nije glavni način priskrbljivanja hrane.
Pripitomljena goveda, ovce, svinje i koze, kao i neke žitarice (pšenica
i ječam), imali su mnogo veću ulogu u ishrani. Izrada predmeta od
kamena i metala, izrada košara, lončarija, tkanje i bojenje životinj
skih koža postali su dio svakodnevnog života. Promijenili su se i po
grebni običaji. Ranije su se ljudi uglavnom pokapali ondje gdje je to
bilo najlakše, često na glavnom groblju blizu ili u naseobini. Sad su
se grobovi nalazili dalje od sela i polja, obično na rubu seoskog terito
rija. Djeca, koja su se ranije pokapala ispod poda, počela su se pokapa
ti na grobljima.
Sustav vjerovanja počeo je poprimati oblik. Pokojnici su se poka
pali sa zalihama (lončarska roba, nakit i drugi artefakti) za putovanje
u zagrobni život. Među zalihama su se nalazili darovi od žitarica, suše
nog mesa i voća, kao i oruđe za lov i obrađivanje tla. Zanimljivo je da
su se pokojnici pokapali u fetalnom položaju, okrenuti prema zapadu
i okruženi darovima svojih rođaka.
Preddinastička društva su se uskoro počela formirati na sjeveru,
kao i na jugu. Južne kulture, osobito Badariani, bile su gotovo posve
poljoprivredne, ali njihovi sjeverni susjedi, kao što su bili El Faiyum,
koji su živjeli u oazama, još uvijek su se oslanjali na lov i ribolov. Obra
đivanje kamena, uglavnom izrada oštrica i šiljaka, postalo je savršeni
je. Namještaj je također zaokupio pozornost obrtnika. Estetska je vri
jednost robe postala važna. Lončarska je roba bojana i ukrašavana,
pogotovo glineni lonci i vaze s crnim vrhovima tipični za tu kulturu.
Također su pronađeni brojni češljevi od kosti i slonovače, figurice,
stolni pribor i nakit svih vrsta i materijala, a procijenjeno je da sve to
potječe između 3300. i 3000. g. pr. Kr.
Negdje oko 4500. g. pr. Kr. preddinastički je Egipat započeo svoje
postojanje amracijskim razdobljem, poznatim pod nazivom Naqada
I, jer većina nalazišta iz tog razdoblja potječe iz istog vremena kao i
zaposjednutost Naqade. Promjena u ukrašavanju lončarske robe u
tom razdoblju ukazuje na kulturu koja se razvija i umjetnički napre
duje. Ranija je keramika bila ukrašena jednostavnim trakama boje,
ali novi dizajni sadrže vješte geometrijske oblike i likove životinja,
naslikane ili izrezbarene. Iz praktičnih razloga, kao i estetskih, oblici
posuda postali su raznovrsniji. Dekorativni su predmeti također bili
popularni, uglavnom "plesne" figurice, maleni obojeni kipići žena uz
dignutih ruku.
Međutim, najvažnija inovacija tog razdoblja bio je razvitak arhitek
ture. Nekoliko glinenih modela domova, pronađenih u grobovima,
podsjeća na pravokutne kuće od glinenih opeka u Starom kraljevstvu.
Čini se da se ideja o pojedinačnim nastambama, gradićima, a možda
i urbanom planiranju počela javljati oko 4500. g. pr. Kr.
Moguće je da su se oko 4000. g. pr. Kr. razvili gradovi-države u
Naqadi, Hierakonopolu, Gebeleinu i Abidosu. Arheolozi to razdo
blje zovu Naqada II, ili gerzeanskim. To se razdoblje uvelike razliku
je od amracijskog, a karakterizira ga sve veći utjecaj sjevernih naroda
na južne, što se vidi po kulturnim artefaktima, osobito keramici. Na
koncu su iz tih gradova- država proizišli miješani narod i kultura ka
sne preddinastičke ere, što je poznato kao Naqada III.
Najveća razlika između amracijskog i gerzeanskog naroda bila je
njihova keramika. Amracijska je lončarska roba, premda dekorativna,
očito bila funkcionalna. S druge strane, gerzeanska je lončarska roba
imala dekorativnije linije i bila je ukrašena geometrijskim motivima
i realističnim prikazima ljudi i životinja. Životinje, kao što su nojevi
i kozorozi, ne baš česti u blizini Nila, ukazuju na mogućnost da su
Gerzeanci lovili u blizini pustinje. Njima se također pripisuju prvi pri
kazi bogova, obično kako se voze u brodovima i nose zastave, nešto
što nalikuje kasnijim zastavama koje su predstavljale različite egipatske
provincije. Također je moguće da su ti prikazi jednostavno bili povije
sni zapisi, ali budući da su gotovo uvijek naslikani na simboličnim
artefaktima zakopanim s pokojnicima, svetost je razumno objašnjenje.
S namještenim podzemnim prostorijama, replikama domova u
kojima su pokojnici boravili za života, gerzeanske su grobnice najavi
le ono što će uslijediti. Amuleti i drugi obredni predmeti, od kojih su
mnogi prikazivali davne bogove u životinjskom obliku, bili su uobiča
jene zalihe u grobovima. Neki znanstvenici vjeruju da se gerzeanski
stav o zagrobnom životu vremenom razvio u Ozirisov kult i veličan
stvene pokope egipatske dinastičke civilizacije.
Neko se vrijeme smatralo da je tranzicija iz preddinastičke u dina
stičku kulturu bila rezultat revolucije i ratovanja izazvanog otkrićem
metala, razvojem metalurgije i novih društvenih struktura grada,
pojedinačnih nastamba i pisanja. Noviji stavovi sugeriraju spori proces
tehnološke evolucije. Također se vjeruje da se tijekom tog vremena
razvilo pisanje. Motivi na lončarskoj robi su se kroz određeno vremen
sko razdoblje očito razvijali u niz sličica koje podsjećaju na tradicio-
nalne hijeroglife. Vidljiva je kombinacija piktograma i fonograma
(slika koja predstavlja zvuk), što je temeljni princip pisanja hijeroglifa.
Još i danas postoje takvi sustavi pisanja, primjerice u Japanu.
Sveopći egzodus ljudi iz pustinjskih područja južnog Egipta, oko
3000. g. pr. Kr., izazvao je nastanak novih i važnih naseobina u dolini
Nila. Konačni čin tijekom preddinastičkih vremena bilo je ujedinje
nje gornjeg i donjeg Egipta - premda još uvijek ima više pitanja nego
odgovora kad je riječ o utemeljenju egipatske civilizacije. Još uvijek
je uglavnom nepoznato tko je točno koga osvojio. Niz izvora ukazuje
na pobjedu juga (kultura Naqada) nad sjeverom (kultura Maadi), a
ipak društveni sustav koji je uslijedio više nalikuje sjeveru nego jugu.
Međutim, to bi se moglo objasniti teorijom stapanja. Egipat je najpri
je ujedinjen pod vlašću sjevera, ali je njegova struktura moći propala,
te su vlast preuzeli kraljevi s juga, a oni su zadržali prvobitni oblik
upravljanja što su ga uspostavili oni sa sjevera. Druga teorija kaže da
je jug osvojio sjever, ali je prihvatio sjevernjačku kulturu. Takav scena
rij postoji u vladavini Ptolemeja. Ptolemeji su bili grčki vladari Egipta
nakon Aleksandra Velikog, a ipak su prihvatili egipatsku kulturu, na
zivali su se faraonima i pokapali su ih u skladu s egipatskim običajima.
Teško je reći tko je bio prvi kralj ujedinjenog Egipta, ili kad se to
dogodilo. Narmerova paleta, trokutasti komad crnog bazalta na kojem
jeprikazan kralj čije je ime, Nar-mer, napisano hijeroglifima, najuvjer
ljiviji je od svih postojećih dokaza. Kralj je prikazan s bijelom krunom
juga, i kako drži žezlo, spreman zdrobiti glavu svojeg neprijatelja sa
sjevera. Isti je lik prikazan s crvenom krunom sjevera, a ispod njega
bijesni bik (simbol faraonove moći), razara zidine grada i gazi još jed
nog neprijatelja.
"Škorpionska" glava žezla, još jedan artefakt, prikazuje sličnu figu
ru, ali ovoga puta njegovo ime otkriva piktogram škorpiona. U raznim
se dokumentima ta kraljevska figura spominje kao Narmer ili Aha, a
moglo bi se raditi o legendarnom kralju Menu. Nije sigurno da je kralj
Škorpion ista osoba kao Narmer, ali ta se dva lika općenito prihvaća
ju kao ista osoba. Ako ti artefakti, kao i ostali iz istog razdoblja, doista
prikazuju prvoga kralja ujedinjenog Egipta, onda je do ujedinjenja
došlo negdje između 3150. i 3110. g. pr. Kr.
Egiptologija i podrijetlo egipatske civilizacije
Dok je još bio veoma mlad, William Matthew Flinders Petrie (1853-
1942.), o čijem je radu ranije bilo riječi, učio je trigonometriju i geo
metriju, te se zainteresirao za arheologiju, osobito za područje drevnih
težina i mjera. U dobi od trinaest godina pročitao je djelo Our Inhe
ritance in the Great Pyramids (Naše naslijeđe u velikim piramidama)
(1864) Charlesa Piazzija Smytha i zaključio da mora poći u Egipat ka
ko bi vidio piramide. Godine 1880, kad je imao dvadeset četiri godine,
objavio je svoju prvu knjigu, Stonehenge: Plans, Description, and Theo
ries (Stonehenge: planovi, opis i teorije). Te je iste godine započeo četr
desetogodišnju karijeru istraživanja Egipta i Bliskog istoka. Od 1880.
do 1883. pažljivo je iskopavao i proučavao Veliku piramidu u Gizi,
pretražujući svaki sloj tla i svaku lopatu materijala. Zbog svoje je teme
ljitosti postao poznat kao veliki inovator znanstvenih metoda iskopa
vanja. Godine 1883, objavljena je njegova knjiga Pyramids and Temples
of Gizeh (Piramide i hramovi Gize). Govorila je o vještini i preciznosti
drevnih egipatskih graditelja.
Petrie je tijekom godina napisao više od sto knjiga, te gotovo devet
sto članaka i prikaza. Jedno od njegovih najznačajnijih djela objavljeno
je 1904, Methods and Aims of Archaeology (Metode i ciljevi arheologije),
u kojemu definira metodologiju i ciljeve arheologije.
Zavojevači s istoka
Kako se egiptologija tijekom devetnaestog stoljeća razvijala u zasebnu
disciplinu, prvi su istraživači tražili dokaze koji bi objasnili početne
faze egipatske civilizacije. Iskopavanja što ih je obavio Petrie razotkri
la su dokaze mnogo starije kulture koja je postojala prije egipatske
prve dinastije (2920-2770. g. pr. Kr.). Zapanjile su ga naglašene razli
ke između te nove preddinastičke kulture i bolje poznatog materijala
iz Staroga kraljevstva (2650-2152. g. pr. Kr.). Petrie je pronašao arte
fakte nepoznate ranijim istraživačima, a vjerovao je da ih je ostavila
nova rasa ljudi koja je migrirala u dolinu Nila.
Petrie je u Naqadi razotkrio gotovo dvije tisuće sto grobova koji
su sadržavali glinene posude, palete i različite amulete izrađene od
kamena, kosti i slonovače. Procijenio je da najmlađi grobovi potječu
iz 3100. g. pr. Kr., a najstariji iz preddinastičkog razdoblja (5500-3100.
g. pr. Kr.). Preddinastički predmeti bili su česti u tri glavna razdoblja:
amracijsko (3800-3500. g. pr. Kr.), gerzeansko (3500-3200. g. pr. Kr.)
i proto-dinastičko (3200-3100. g. pr. Kr.) razdoblje. U 1920-ima doda
no je četvrto razdoblje, badarijansko (prije 4000. do 3800. g. pr. Kr.).
Koristeći postojeće dokaze, Petrie i drugi arheolozi zaključili su da je
život prije faraona bio primitivan, te da se malo prije dinastičkih vre
mena razvila egipatska kultura.
Egiptologija s početka dvadesetog stoljeća zaključila je da je "di
nastička rasa" zavojevača donijela klasičnu egipatsku civilizaciju u
dolinu Nila. Prema toj teoriji, ti su zavojevači bili kulturno i politički
superiorni domorodačkim, primitivnim Egipćanima. Slijedom toga,
brzo su se nametnuli kao vladari zemlje. Tijekom tog vremena, zna
nost o kranijalnoj metrologiji - primjena mjerenja lubanje pri utvrđi
vanju rase - bila je popularna i koristila se za podupiranje teorije o
dinastičkoj rasi. Kosturi koji su pripisani toj dinastičkoj rasi bili su
krupni i imali su dolihokefalni oblik lubanje, duguljastu od sprijeda
do straga - neobično prema današnjim mjerilima.
Vjerovalo se da je egipatska vladajuća klasa stigla s istoka, što je
odražavalo tada prevladavajuće mišljenje da je Orijent bio izvor prvih
kultura. Smatralo se da je kraljevska umjetnost prve dinastije bila sli
čna onoj pronađenoj u Mezopotamiji. Hans Winkler, njemački istra
živač, je tijekom 1930-ih iznio teoriju, koja je proistekla iz njegova
otkrića drevnih slika na kamenu u istočnoj pustinji, da je egipatska
civilizacija nastala slijedom migracije iz Mezopotamije. Između doli
ne Nila i Crvenog mora našao je brojne prikaze brodova, veoma slič
nih plovilima kakva se mogu vidjeti na ranim slikama u Mezopotamiji.
Tvrdio je da su zavojevači iz Mezopotamije preko Crvenog mora stigli
do Egipta, a dok su se kretali prema rijeci Nil, ostavili su tragove na
stijenama. Ironija je u tome što su slike "mezopotamskih brodova"
na kamenu, što ih je Winkler pronašao u Egiptu, zapravo mnogo sto
ljeća starije od prikaza brodova u Mezopotamiji.
U prvom dijelu dvadesetog stoljeća Afrika je na Zapadu bila po
znata kao "tamni kontinent", te se smatralo da nije sposobna samo
stalno stvoriti naprednu kulturu. Dakle, uz širenje fašizma svijetom,
teorija o invaziji bila je proizvod svojeg vremena. Teorije o širenju,
pri čemu superiorne kulture donose civilizaciju domorodačkim na-
rodima, također su bile popularne među mnogim kolonijalnim sila
ma zapadne Europe.
Zagonetka preddinastičkog razdoblja u Egiptu i teorija o dinastičkoj
rasi dugo su vremena bili tema rasprava, prije pronalaženja i razotkri
vanja bilo kakvih stvarnih dokaza. Arheolozi iz Američkog muzeja
povijesti prirodoslovlja su 1969. otkrili strukturu koja potječe iz pro-
to-dinastičkog razdoblja (4000-3000. g. pr. Kr.), u blizini mjesta gdje
je James Quibell otkrio gradić Nekhen. Iskopavanja izvan Hierako-
nopola dovela su do otkrića cijelog amracijskog sela duž drevnog
osušenog riječnog korita, Wadi Abul Suffian. To je otkriće pomoglo
arheolozima pri rekonstrukciji svakodnevnog života, kakav je mogao
biti. Prema tvrdnjama arheologa, selo je bilo nastanjeno poljodjelcima
i obrtnicima. Činilo se da su glavešine sela upravljale manufakturom
i trgovinom roba. Također je vidljivo da su stanovnici u tom razdo
blju počeli graditi jednostavne sustave navodnjavanja. Pojavili su se
prvi znakovi pisanog jezika. Grobnice su postale veće i sofisticiranije,
a do kraja gerzeanskog razdoblja (3500-3200. g. pr. Kr.), grobnice su
već bile slične onima prvih faraona.
Za većinu egiptologa, iskopavanja u Hierakonopolu su dokazala
da "dinastička rasa" nije izvršila invaziju na dolinu Nila krajem četvr
tog tisućljeća pr. Kr. Premda su se teorije o zavojevačima zadržale kod
manjine egiptologa (čak i u 1990-ima), većina je znanstvenika počela
istraživati razvoj domorodaca i tražiti korijene dinastičkog Egipta
unutar same doline Nila.
Sadašnja istraživanja o egipatskom preddinastičkom razdoblju i
njegovim lingvističkim karakteristikama ukazuju na miješano podrije
tlo koje uključuje utjecaje iz sjeverne Afrike; s Bliskog istoka, osobito
Mezopotamije; te iz rubnih dijelova Sahare. Većina znanstvenika
vjeruje da su drevni Egipćani vjerojatno sličili svojim modernim po
tomcima i bili su etnički različiti.
Objašnjenje: hipotetsko
Premda iskopavanja i objavljivanje arheoloških otkrića i danas traju,
znanstvenici još uvijek ne mogu točno reći kako se početkom trećeg
tisućljeća pr. Kr. pojavila centralizirana država Egipat. Objašnjenja o
podrijetlu davne egipatske države ostaju hipotetska. U gornjem
Egiptu (južni Egipat), problem je pomanjkanje podataka o naseobi
nama da bi se stvorile općenite teorije. Međutim, kulturni ostaci jed
nostavnih i kompleksnih društava pronađeni su u gornjem Egiptu u
velikim središtima naseljavanja, kao što je Naqada, na preddinastič-
kim grobljima. Tijekom četvrtog tisućljeća pr. Kr. razvijale su se dvije
kulture čiji se opstanak temeljio na poljoprivredi, Naqada na jugu i
Maadi na sjeveru. Bolje su očuvana nalazišta Maadi naseobina. No,
nalazišta u Naqadi, prvenstveno groblja, sadrže više pokazatelja o
razvoju društvenih hijerarhija, što bi značilo da davna država svoje
kulturne korijene ima na jugu. Nedostaju preddinastički dokazi o
mijenjanju obrazaca stanovanja tijekom vremena.
Egipat, osobito dolina Nila, uvijek je bio gusto naseljena zemlja, i
već se pet tisuća godina agresivno iskorištava. Nadalje, Nil je poma
knuo svoj tok prema istoku. Ti faktori, zajedno s modernim razvojem
građevinskih područja, ograničili su iskopavanja starih nalazišta.
Postoji relativno malo podataka o načinu egzistencije tijekom preddi-
nastičkog razdoblja, osim novijeg rada na poljima, te nije poznato
kad, zašto i gdje je došlo do pojačanog razvoja poljoprivrede i kad se
pojaviloprvo navodnjavanje. Hierakonopoljebio važan za razotkriva
nje preddinastičke proizvodnje i distribucije obrtničke robe, ali većina
tehničkih dokaza pronađena je u grobovima. Ima malo arheoloških
dokaza koji pokazuju uspon političkih elita, regionalnu integraciju i
formiranje prve države, kao i proces ujedinjenja koji je doveo do prve
dinastije koju se često naziva "0 dinastijom".
U obrednom području Naqade II u Hierakonopolu, izrađivale su
se vaze od bazalta i diorita, kao i svrdla za izradu kuglica. Peći za suše
nje lončarske robe pronađene su u donjem dijelu pustinje, gdje su se
izrađivale posude od gline pomiješane sa slamom i "posude boje šljive".
Bačve pronađene na dva različita mjesta ukazuju na proizvodnju piva
na bazi pšenice. Poslije je otkriveno još devet groblja u području Hi-
erakonopola, a pokrivala su sve tri faze Naqada kulture (3800-3000.
g. pr. Kr.). Mnogo je životinja pokopano na zapadnom dijelu groblja,
a pronađeni su ostaci slonova, vodenkonja, krokodila, pavijana, gove
da, ovaca, koza i pasa.
U jednoj velikoj grobnici pronađeni su dijelovi ogrlica napravljenih
od karneola, granata, tirkiza, fajanse, zlata i srebra. Također su nađeni
artefakti izrađeni od lazura i slonovače, oštrice od opsidijana i krista
la, davna lončarska roba i drveni krevet s izrezbarenim bikovim noga
ma. Rupe za stupove pokazuju da su velike grobnice nekoć bile nečim
pokrivene i okružene ogradama. Arheolozi kažu da je to možda naj
starija elitna grobnica s nadgradnjom koja je simbolizirala veličinu
pokojnoga kralja. Od 1978. do svoje prerane smrti 1990, jedan od
direktora ekspedicije i šef preddinastičke istraživačke ekipe u Hierako-
nopolu, Michael Hoffman, vjerovao je da su grobnice toga područja
pripadale proto-dinastičkim vladarima Hierakonopola (3500-3000.
g. pr. Kr.) i da je najveća grobnica pripadala kralju Škorpionu.
Dvije naglašene poteškoće onemogućavaju donošenje zaključka
na temelju činjenica. Najvažnija groblja u gornjem Egiptu predstav
ljaju stečeno bogatstvo više društvene klase, ali ekonomski se izvori
ne mogu adekvatno utvrditi. S druge strane, naseobine u donjem Egip
tu omogućuju širu rekonstrukciju preddinastičke ekonomije, ali ne
ukazuju na veću društvenu i ekonomsku kompleksnost.
Postoje teorije o tome da je Naqada kolonizirala Nubiju. Trgovačka
roba Naqada kulture pronađena je na većini nalazišta u Nubiji, između
Kubanije na sjeveru i Sarasa na jugu: vrčevi za pivo ili vino, posude
od gline, bakreno oruđe, kamene posude i palete, platno i kuglice od
kamena i fajanse. Prema toj teoriji, "A-skupina" Nubijaca bila je u kon
taktu s gornjim Egiptom, te je dospjela pod utjecaj njegove kulture.
Pokopi A-skupine slični su onima u Naqada kulturi. Drugi vjeruju
da se ta A-skupina sastojala od komercijalnih posrednika. Luksuzna
roba, kao što su slonovača, ebanovina, tamjan i kože egzotičnih životi
nja, dolazila je iz udaljenijih krajeva na jugu i prolazila kroz Nubiju.
Druga teorija, koja se temelji na dokazima iz kraljevskoga groblja
otkrivenog u Qustalu, kaže da su nubijski vladari bili zaslužni za uje
dinjenje Egipta i utemeljenje davne egipatske države. To je za neke
najbolje objašnjenje arheoloških podataka - da je A-skupina u Nubiji
bila zasebna kultura u odnosu na preddinastičku kulturu gornjeg
Egipta. Međutim, postoje konfliktni dokazi. Materijali iz Naqada kul
ture bez ikakvih nubijskih elemenata poslije su pronađeni u sjever
nom Egiptu, što pobija ideju o nubijskom podrijetlu davne egipatske
dinastičke države.
Za razliku od drugih političkih tvorevina toga doba, kao što su
Nubija, Mezopotamija i Palestina, vladavina egipatske države prote-
zala se nad velikim zemljopisnim područjem. Organizacija drevne
egipatske vlasti bila je jedinstvena. Čini se da postoji konsenzus kad
je riječ o tome da je država imala svoje korijene u gornjem Egiptu, u
Naqada kulturi. Vrste grobova, lončarska roba i artefakti ukazuju na
razvoj od preddinastičkog oblika do prve dinastije, što se ne može vi
djeti u kulturi donjeg Egipta. Nubijska je kultura vremenom istisnuta
kulturom koja se razvila u gornjem Egiptu. Većina se znanstvenika
slaže u nekim aspektima ujedinjenja, kao što je vremensko razdoblje
potrebno za to, što se temelji na najranijim pisanim dokazima u Egip
tu, te poslije, na popisu kraljeva. Međutim, kultura Naqada se širila
prema sjeveru u području Faiyum, a zatim u Kairo i područje delte,
što ukazuje na mogućnost da je ujedinjavanje zapravo počelo mnogo
prije, a ne u razdoblju neposredno prije prve dinastije. Također po
stoje teorije da je do ujedinjavanja južnih gradova-država, kao što su
Naqada, Hierakonopol i Abidos, došlo ranije stvaranjem niza saveza.
Neki povjesničari iznose pretpostavke da je širenje Naqada kulture
na sjever bilo rezultat odlaska izbjeglica iz država koje su se razvijale
na jugu; drugi tvrde da su razlog tome bili trgovci Naqade koji su po
slovali s jugozapadnom Azijom.
Ima veoma malo dokaza koji bi potvrdili da je do ujedinjenja Egip
ta došlo kroz oružane sukobe i ratovanje. Prema rezultatima iskopava
nja u Minshat Abu Omaru, sto šezdeset kilometara sjeveroistočno
od Kaira, što ih je obavio arheolog i direktor Egipatskog muzeja u
Berlinu, Dietrich Wildung, nema nikakvih naznaka o sukobima u
delti Nila donjeg Egipta. Nalazište je bilo nastanjeno između 3300. i
2900. g. pr. Kr., a vidljiva je neprekidna kulturna evolucija od juga
prema sjeveru. Wildung iznosi teoriju da nikad nije bilo vojnog
osvajanja delte od strane kraljeva gornjeg Egipta, u što neki vjeruju
na temelju Narmerove palete, ravne ploče škriljevca, visoke oko šez
deset četiri centimetra, pronađene u Hierakonopolu u gornjem Egip
tu. Druga, nedavno iskopana nalazišta u delti, kao što su Tell Ibrahim
Awad, Tell el Farain i Tell el'Iswid, potvrđuju Wildungove zaključ
ke. U njihovim slojevima nema nikakvih dokaza o uništavanju. Što
više, keramika u Teli el Fara'inu pokazuje da su se gornji i donji Egi
pat zajedno razvijali na prijateljske načine: trgovina i sve naglašenija
kulturna razmjena. Općenito govoreći, dokazi pokazuju da su egipat-
ski državni sustav koji se razvio i njegovo širenje u sjeverna područja
bili previše kompleksni da bi se objasnili isključivo vojnim osvajanjima.
Međutim, mora se uzeti u obzir napuštanje Maadi područja na
sjeveru. Zlato i razne vrste kamena, korišteni za izradu kamenih po
suda i ogrlica, izrazito poželjni materijali u trgovini na velikim udalje
nostima, bili su resursi gornjeg Egipta. Jedan motivirajući faktor za
Naqada kulturu da se širi prema sjeveru bio bi kontroliranje trgovač
kih putova koji su vodili do Mediterana. Smatra se da su veliki brodovi
bili od velike važnosti za kontrolu na Nilu i za bavljenje razmjenom
dobara na veliko. Budući da drvo za gradnju brodova nije raslo u Egip
tu, već je stizalo iz područja Palestine, uspostavljanje najprije predstra-
ža, a zatim i naseobina na sjeveru bilo bi logičan potez. Možda je mno
go južnjaka koji su se selili u sjevernija područja iziskivalo formalnu
vojnu nazočnost. To bi moglo objasniti zašto su Maadi napustili svo
ja područja na sjeveru.
Bez obzira o čemu se radilo, u vrijeme prve dinastije sjever je bio
gušće naseljen od juga. Jedna posljedica pripojenja sjevera bila bi
pojačana administracija države. Dakle, do početka prve dinastije bilo
bi potrebno pisanje kako bi se omogućilo pravilno upravljanje, služ
beni pečati i oznake za državnu robu.
Kao i većina kultura, Egipat nije bio imun na strane utjecaje. Nepo
bitan je kontakt s kulturama u jugozapadnoj Aziji tijekom četvrtog
tisućljeća pr. Kr. U Maadiju, i poslije u Abidosu, pronađeni su artefak
ti izrađeni u palestinskom stilu. Naqadska lončarska roba i kamene
posude također su se izrađivale na način da nalikuju palestinskom
stilu. Nadalje, egipatski cilindrični pečati neosporno potječu iz Mezo
potamije, a pronađeni su u nekoliko grobova iz kasnog preddinastič-
kog razdoblja. No nije poznato kakav je učinak, ako ga je uopće bilo,
to imalo na uspostavljanje egipatske države. Unatoč tome, društvena,
politička i materijalna kultura, kao i sustav vjerovanja Egipćana, veo
ma se razlikuju od sustava njihovih susjeda iz brončanog doba.
Premda je jasno da je egipatska preddinastička kultura prihvaćala
ideje susjednih zemalja, egipatska se kultura razvila u civilizaciju je
dinstvenog karaktera. Uz dokaze iz raznih lokalnih kultura i druge
dokaze koji pokazuju da je dolazilo do migracija iz susjednih zemalja,
teško je tvrditi da se pojavila jedna jedina kultura u vidu "Egipćana".
Možda je različitost naroda koji su se ujedinili radi zajedničkih cilje
va dala zamah dinastičkom Egiptu.
Tko su bili prvi Egipćani?
Kad bi postojao vremeplov, mogli bismo jednostavno otputovati na
trag u 4000. g. pr. Kr., provesti nekoliko mjeseci učeći egipatski jezik,
a zatim postaviti sva naša pitanja. Naravno, morat ćemo se zadovo
ljiti dokazima dobivenim nakon stoljeća istraživanja. Premda je po
stalo politički nepravilno sugerirati da su egipatski stanovnici stigli s
nekog drugog mjesta, nalazi ne dokazuju da su oduvijek, i isključivo,
bili domoroci u dolini Nila ili sjevernoj Africi. Ljudska su bića uvijek
bila sklona istraživanju, a genetičari nam kažu da su ljudi, tijekom
proteklih sto tisuća godina, migrirali iz svoje prvobitne domovine u
Africi do svih kutaka svijeta. Nema nikakve sumnje da su afrički do
moroci odigrali određenu ulogu u prapovijesti Egipta. No s obzirom
na dokaze o barem malo stranih utjecaja, situacija postaje složenija.
Neki istraživači kažu da su se pastiri, koji su živjeli nomadskim
životom, povezali u dolini Nila jednostavno zato da bi imali stalan izvor
vode, te su tako stvorili egipatsku civilizaciju. Kako oni koji zagova
raju tu teoriju, koja se često opisuje kao izolacionistička, mogu obja
sniti poljoprivredu, veličanstvene radove u kamenu, kipove, hramove
i druge vrhunske građevine koje se mogu nositi s današnjim najboljim
tehničkim dostignućima? Kad možda Sfinga, astronomski postav
ljeni megaliti u Nabta Playi, zdjele od granita i diorita, vaze i ploče u
Kairskom muzeju, te stručni dokazi da su piramide izgrađene u cilju
proizvodnje električne struje ne bi postojali, ne bi bilo ni bitaka teore
tičara o povijesti drevnog Egipta. Ali sve to postoji, a anakronizmi ve
rificirani od strane kvalificiranih znanstvenika i istraživača, koji su
se pojavili veoma rano u egipatskoj povijesti, moraju se objasniti na
neki drugi način.
Pisanje, monumentalna arhitektura, te umjetnost i obrt, koji su se
razvili do nevjerojatnih razina, ukazuju na postojanje dobro organizi
rane, čak raskošne civilizacije. Sve je to ostvareno u komparativno
kratkom vremenskom razdoblju, s malo ili nimalo ranijih postignuća
(uz iznimku pastirskog načina života) za tako fantastičan razvoj. To
je problem, a u ovom se trenutku može objasniti jedino riječima "ne
što nedostaje". Razvojni presedani koji objašnjavaju dokaze bili su
previđeni ili podcijenjeni.
Sjevernoafričko mračno doba
Iskopavanja u dolini Nila razotkrila su logorišta koja datiraju od 16.000
do 9000 g. pr. Kr., ali ta nalazišta ukazuju na društvo koje je živjelo
od lova i ribolova. Poznata kao sebilijanska kultura, ta nalazišta ja
sno ukazuju na smanjivanje veličine oruđa. Premda su pri kraju tog
razdoblja znali kako se pripitomljuju životinje, Sebilijanci nisu bili
ništa više od tradicionalnih lovaca i sakupljača iz starog kamenog
doba. Od 9000. do 6000. g. pr. Kr. postoji "mračno doba" u povijesti
sjeverne Afrike, o kojem ima veoma malo podataka. Tijekom tog vre
mena, Sebilijanci su živjeli u dolini. Kasnije su zajednice novog kame
nog doba počele uvoditi novi način života u čijem je središtu bila
poljoprivreda, ali su se Sebilijanci čvrsto držali svojih tradicionalnih
načina života temeljenih na lovu i ribolovu. Neki teoretičari vjeruju
da je poljoprivreda dovedena izvana do tih lovaca i sakupljača, ali
oni nisu bili spremni prihvatiti poljodjelski život.
Šumovita područja u mediteranskom stilu, kao što su ona u Mezo
potamiji, bila su najprikladniji prostori za kultiviranje pšenice i ječma,
ovaca i goveda. Arheologija to potvrđuje. Između 10.000. i 8000. g.
pr. Kr. najranija poznata kultura, koja je razvijala život na temelju sku
pljanja samoniklih žitarica i potom ih kultivirala, nalazila se na podru
čju današnjeg Izraela, Jordana i Libanona. Ti su davni poljodjelci bili
poznati kao Natufijanci, po nalazištu gdje su prvi put identificirani,
Wadi en-Natuf odmah sjeverno od Jeruzalema. Oni su bili ljudi sitne
građe i dugačke glave (dolihokefalni), i zasigurno su pripadali vrsti
Homo sapiens. Odijevali su se u kože, na glave su stavljali pokrivala od
ljuski, a živjeli su u trajnim naseobinama u špiljama ili na brdima bli
zu izvora. James Mellaart u svojoj knjizi The Neolithic of the Near East
(Neolitik Bliskog istoka) kaže da su Natufijanci bili potomci europ
skog kromanjonca. Bili su izdržljivog euro-afričkog podrijetla iz me
diteranskog područja, "po naslijeđu u osnovi bijeli", kako on kaže, s
dolihokefalnim lubanjama.
Moglo bi se tvrditi da do širenja tako velikih društvenih promjena
dolazi kroz prenošenje ideja iz jedne kulture ili regije u drugu. U slu-
čaju poljoprivrede, općenito se vjeruje da je ona stigla iz Levanta -
zemalja na istočnim obalama Mediterana, točnije rečeno, Libanona,
Sirije i Izraela - tijekom osmog tisućljeća pr. Kr. Međutim, u Egiptu
ima poteškoća s tom teorijom. Nalazišta iz novog kamenog doba u
Egiptu pojavljuju se tri tisuće godina kasnije, a mnogi dokazi pokazu
ju da izvor iz kojeg su Egipćani crpili znanje o poljoprivredi treba
potražiti na jugu i zapadu, a ne na sjeveroistoku. Ipak, kako je moguće
da razvijena poljoprivredna društva Levanta, udaljena samo sto šezde
set kilometara, nisu odigrala određenu ulogu u razvoju poljoprivrede
u Egiptu?
U prilog teorije o dinastičkoj rasi govore rezbarije na dršku noža
od slonovače iz gradića Gebel-el-Araka (blizu Denderaha, četiristo
kilometara južno od Kaira) i slike na zidovima grobnice iz kasnog
preddinastičkog razdoblja u Hierakonopolu, čija je starost procijenje
na na 3500 g. pr. Kr., koje ukazuju na invaziju naroda pomoraca u
dolinu Nila. Neki vjeruju da je stil ukrasa na dršku noža mezopotam-
ski ili možda sirijski. Prizor bi mogao predstavljati morsku bitku
protiv osvajača; to je također naslikano u grobnici u Hierakonopolu.
Oba prizora prikazuju egipatske brodove i neobična plovila visokih
pramaca i krma, neosporno podrijetlom iz Mezopotamije. Tu je tako
đer otkriće grobova iz kasnog preddinastičkog razdoblja u sjevernom
dijelu gornjeg Egipta, gdje su pronađene lubanje i tijela veća od domo
rodačkih. Walter Emery kaže da je razlika tako očita, da je nemoguće
pretpostaviti da ti ljudi potječu od onih otkrivenih u ranijim razdo
bljima.
Tijekom tog "mračnog doba" afričke pretpovijesti (9000-6000. g.
pr. Kr.), iz kojeg je malo poznato o ljudskim aktivnostima, davni na-
tufijanski poljodjelci iz jugozapadne Azije bili su zaslužni za naseo
bine nalik gradovima, Jerihon i Catalhoyuk u današnjoj Turskoj, te
su također zaslužni za pripitomljavanje psa. Najstariji dosad otkriveni
pas potječe iz Belt Cavea u Perziji, a procijenjeno je da potječe iz
9500. g. pr. Kr. Sljedeći je pronađen u natufijanskim slojevima blizu
Jerihona, a potječe iz 8940. g. pr. Kr.
Zbog pomanjkanja arheoloških dokaza, teško je točno utvrditi što
se u sjevernom Egiptu događalo između 9000. i 6000. g. pr. Kr. Posto
je pokazatelji koji upućuju na to da je poljoprivreda stigla iz Mezo-
potamije. Međutim, postoje i pokazatelji koji upućuju na to da se po
ljodjelstvo širilo na sjever s juga i zapada. Je li moguće da su obje teorije
točne, te da je zapravo došlo do miješanja kultura?
Zubi kao dokaz
Drugi dokazi o tome tko su bili prvi Egipćani dolaze iz područja
zubarstva. Proučavanja ljudskih zuba iz razdoblja kasnog pleistocena
i novijih iz doline Nila, u usporedbi sa zubima Afrikanaca, Britanaca,
Španjolaca i Izraelaca pokazuju da zapravo nije bilo genetske izolacije
sjeverne Afrike od Euro-Azije. Niz studija kojima se pregledavala
zubna morfologija u dolini Nila iz kasnog pleistocena i holocena poka
zalo je da je došlo do nevjerojatne promjene oblika ljudskih zuba od
tih ranijih doba do danas. Oblik zuba se toliko promijenio da prilago-
đavanje (prirodna selekcija) očito nije dovoljno objašnjenje. Christy
G. Turner II, profesor antropologije na Državnom sveučilištu Arizone,
kaže da tako mnogo brzih dijakroničnih zubnih morfoloških promjena
može vidjeti jedino u populacijama koje su u kratkom vremenskom
razdoblju primile mnogo imigranata. Ta komparativna proučavanja
zuba u sjevernoj Africi pokazuju da je postojao genetički diskon-
tinuitet između pleistocena (prije 9000. g. pr. Kr.) i holocena (nakon
9000. g. pr. Kr.). Kontinuitet je vidljiv kroz gotovo cijeli holocen.
Nubijci iz donjeg Egipta su tijekom kasnog pleistocena i mezolitika
(razdoblje otprilike od 11.000. do 5000. g. pr. Kr.) bili po zubima slični
stanovnicima zapadne Afrike i drugim Afrikancima južno od Sahare.
Međutim, kasniji su Nubijci bili sličniji jugozapadnim Euroazijcima.
Najnovija od tih sjevernoafričkih studija o zubima bavila se arheološ
ki dobivenim materijalima iz Izraela, točnije Natufijancima, te novi
jim primjerima. Analize su pokazale da je zubalo Natufijanaca slično
kasnijim stanovnicima jugozapadne Azije, kao i Nubijcima iz holoce
na (kasnijeg doba). Ta je studija, što ju je proveo Christy Turner, za
ključila da je jedini način objašnjavanja tih sličnosti i razlika pretpo
stavka o znatnom protoku gena i/ili prave migracije iz jugozapadne
Azije u dolinu Nila pri kraju pleistocena. Među imigrantima su se mo
gli nalaziti Natufijanci, kao i njihovi trgovinski partneri, Mushabijan-
ci, kultura novog kamenog doba smještena u stepama i sušnim po
dručjima pustinja Negev i Sinai između 12 500. i 10.500. g. pr. Kr.
Turner tvrdi da postoji arheološki i fizičko antropološki razlog za
vjerovanje da su Natufijanci srodni suvremenim narodima Levanta
koji govore semitskim jezicima. Kaže da su neki, ako ne i svi, Afro-
Azijati podrijetlom iz krajeva sjeverno od uže Afrike. Također vjeru
je da se "izolacionistička teorija" o podrijetlu egipatske kulture dugi
niz godina širila kao paradigmatska reakcija protiv korištenja migra
cije za objašnjavanje kulturalnih promjena u sjevernoj Africi. Turner
kaže da su neki znanstvenici pošli tako daleko da su svakoga tko je
govorio o euro-azijskom utjecaju na kulturnu evoluciju u blizini do
line Nila etiketirali kao rasistu.
Arheolozi kulturama obično daju imena po nalazištu gdje je nji
hov način života prvi put identificiran. Dakle, iz perspektive istraži
vača, tijekom cijele povijesti pojavljuju se brojne kulture koje naizgled
nemaju nikakve veze s bilo kojom drugom kulturom. Međutim, u
stvarnosti je gotovo svaka kultura, prošla i sadašnja, bila pod utjecajem
drugih kultura. Drugi dokazi potkrepljuju Turnerov zaključak da su
narodi pirenejskog (iberskog) poluotoka mogli biti povezani s preteča
ma egipatske civilizacije. No, postoji još zagonetnija veza - s kulturom
Maya iz pretpovijesne Južne Amerike. O tome će biti riječi u sljede
ćem poglavlju.
8
TOKSIČNI DOKAZI
ZA STARU TEORIJU
Drevno krijumčarenje: varka ili trgovina?
Godine 1976. u Muzeju čovječanstva Parizu izloženi su mumifi
cirani ostaci egipatskog faraona Ramzesa Velikog. To je bila je
dinstvena prilika za znanstvenike iz cijele Europe. Ovoje kojima je
mumija bila omotana trebalo je zamijeniti, pa su botaničari dobili
komadiće tkanine kako bi analizirali sadržaj.
Dr. Michele Lescott iz Prirodoslovnog muzeja u Parizu imala je
sreće da je dobila za proučavanje maleni uzorak kraljevskog pogreb
nog platna. Nakon pomnog pregleda, otkrila je da su na vlaknima
zalijepljene nekakve sitne točkice. Pod mikroskopom se činilo da je
riječ o česticama duhana. Iskušala je nekoliko različitih načina proma
tranja, ali je uvijek dobivala isti rezultat. Rečeno joj je da je uzorak
platna vjerojatno kontaminiran dok je njime rukovao radnik s lulom.
Međutim, duhan je u Egipat stigao tek u modernim vremenima.
Prije više od jednog stoljeća, bavarski je kralj donio kićeni sarko
fag Henut Tauija, zajedno s mumijom, u muzej u Miinchenu. Godine
1992. istraživači su započeli projekt s ciljem istraživanja njegova sadr
žaja. Za kemijsku je analizu bila zadužena dr. Svetla Balabanova s
Instituta za forenzičku medicinu u Ulmu. Iz svojih je testiranja dobila
veoma zbunjujuće rezultate. Tijelo Henut Tauija sadržavalo je velike
količine kokaina i nikotina, ali tijekom drevnih vremena duhan je
rastao jedino u Amerikama, a koka samo u bolivijskim Andama.
Prvih ju je pet pozitivnih rezultata šokiralo, pa je uzorke poslala u
još tri laboratorija. Također su bili pozitivni, te je objavila svoje rezul
tate. Akademska je reakcija bila žestoka, a Balabanova kaže:
Primila sam hrpu pisama koja su bila gotovo prijeteća, uvred
ljiva pisma u kojima su ljudi tvrdili da govorim besmislice, da
fantaziram, da je to nemoguće, jer je dokazano da prije Kolumba
tih biljaka nije bilo nigdje na svijetu, osim u Amerikama.
Ipak, testovi što ih je Balabanova obavila na kosi prihvaćena su meto
da određivanja uporabe droge. Tako je već dvadeset pet godina. Nema
nikakvih mogućnosti kontaminacije. Droga, i druge tvari što ih ljudska
bića konzumiraju, ulazi u proteine kose i ondje ostaje mjesecima, a mo
že se zadržati čak i nakon smrti. Zapravo, može zauvijek ostati ondje.
Radi isključivanja mogućnosti vanjske kontaminacije, uzorak ko
se se opere u alkoholu, a zatim se testira i sama otopina u kojoj se prao.
Ako je otopina čista, ali testiranje kose je pozitivno, onda se droga
mora nalaziti u kosi, što znači da je osoba konzumirala drogu u nekom
razdoblju svojeg života. Toksikolozi smatraju da je analiza kose način
pobijanja kontaminacije nakon smrti. Balabanova čvrsto stoji uza svo
je metode i rezultate:
U tom testiranju ne može postojati nikakva pogreška. Metoda
je općeprihvaćena i korištena je već tisuće puta. Ako rezultati
nisu prihvatljivi, onda objašnjenje mora biti negdje drugdje, a
ne u mojim testovima jer sam sto posto sigurna u rezultate.
Cvijet lotosa mogao bi objasniti zbunjujuće rezultate. Sadrži snažan
nikotin i doista je bio korišten, kako prikazuju slike na velikom hramu
u Karnaku. Slike prikazuju Egipćane kako u pehar ubacuju cvijet loto
sa. Njegov sadržaj, možda vino, reagirao bi s biljkom, te bi se oslobodio
nikotin. No postoji jedan problem. Razine nikotina pronađene u mu
mijama bile su smrtonosne. Balabanova vjeruje da se duhan zasigurno
koristio u procesu mumificiranja. Visoke doze nikotina su antibakte-
rijske, te bi doprinijele procesu konzerviranja. Je li to dio dobro čuva
ne tajne mumificiranja? Drugo bi objašnjenje moglo biti da je nekoć
postojala vrsta duhana koje danas više nema. Međutim, botaničari nas
uvjeravaju da bi oni sigurno znali za neku drugu vrstu drevnog duha
na, da je doista postojala.
Otkrivanje kokaina u tim drevnim ostacima posve je druga stvar.
Kako kaže dr. Sandy Knapp iz Prirodoslovnog muzeja u Londonu,
gotovo je nemoguće pronaći kokain u egipatskim mumijama. Na
mumijama su obavljeni testovi kako bi se provjerilo jesu li autentične.
Bile su. Balabanova kaže da je to zagonetka, ali smatra da je moguće
da je biljka koka uvezena u Egipat prije Kolumbova vremena, što je
jedina mogućnost za objašnjavanje činjenica. Je li doista moglaposto-
jati drevna međunarodna trgovina drogama, s vezama koje su se prote
zale čak do Amerika? Egiptolozi, kao što je John Baines sa Sveučilišta
Oxford, tu ideju smatraju smiješnom:
Ideja da su Egipćani putovali u Ameriku posve je apsurdna. Ne
poznajem nikoga tko radi kao egiptolog, antropolog ili arheolog
koji ozbiljno vjeruje u bilo koju od tih mogućnosti, i također
ne poznajem nikoga tko vrijeme provodi baveći se istraživanjem
tih područja, jer se smatra da ta područja nemaju nikakvo
stvarno značenje za te teme.
No zapravo ima ljudi koji se bave tim istraživanjima, kao što su Alice
Kehoe sa Sveučilišta Marquette i Martin Bernal sa Sveučilišta Corne
ll, kao i Robert Schoch, koji je svoju teoriju iznio u djelu Voyages of
the Pyramid Builders (Putovanja graditelja piramida). Kehoe vjeruje
da postoje dokazi o kontaktima preko Atlantika i preko Pacifika, iz
među istočnih i zapadnih hemisfera, ali priznaje da neki arheolozi
izbjegavaju rasprave o tom pitanju. Ona tvrdi da to dokazuje slatki
krumpir, a također postoje kipovi indijskih boginja koje drže klip
kukuruza. Kikiriki, pronađeni u zapadnoj Kini, dodatna su potvrda.
Bernal, profesor drevne povijesti istočnog Mediterana, teoretski se
slaže, te ta putovanja u Amerike opisuje kao "izrazito vjerojatna".
Ta vjerovanja djelomice potkrepljuju rimski vrčevi pronađeni 1975.
u brazilskoj luci koja se zove Zaljev vrčeva. Neki znanstvenici smatra
ju da bi mogli potjecati s potopljene rimske galije, ali to se tumačenje
žestoko osporava. Međutim, u Brazilu također postoji natpis koji je,
čini se, na drevnom mediteranskom jeziku. A u Meksiku su nađene
tri tisuće godina stare figurice s bradama, što je značajka nepoznata
američkim domorocima, plus kolosalni kipovi za koje se kaže da izgle
daju afrički. Na te je objekte ukazao autor bestselera Graham Hancock
u svojem djelu Fingerprints of the Gods (Otisci bogova).
Problem s kojim se suočavaju oni koji zagovaraju teorije o preko
oceanskim putovanjima je pomanjkanje artefakata koji bi ih podržali.
Teško je naći fizičke dokaze, u Africi ili Americi. Moguće je da Egipća
ni nisu bili narod pomoraca, ali je također moguće da su neki drugi
narodi to bili. Tada se javlja pitanje: Tko su bili prekooceanski putnici?
Mišljenja su podijeljena. Ima ih koji iskreno vjeruju da su istraživački
narodi prelazili oceane. Drugi smatraju da je ta zamisao apsurdna.
Međutim, znanost je i prije neke teorije etiketirala kao apsurdne, ali
se jednoga dana otkrilo da su točne.
Naslijeđe mayanskih putovanja
Augustusa Le Plongeona
Neki od današnjih znanstvenika vjeruju da su drevne kulture, kao is
traživači ili trgovci, prelazile oceane u potrazi za novim zemljama. Nisu
prvi koji to vjeruju. Augustus Le Plongeon vjerovao je u to prije više
od sto godina. Njegova je priča podjednako fascinantna i šokantna.
U posljednjim godinama njegove karijere, Augustus Henry Julius
Le Plongeon (1826-1908.) proglašen je "apsurdnim" od strane znan
stvene zajednice njegovoga doba. Ta se prosudba nije odnosila na te
žak, a katkad i opasan, terenski rad što ga je obavljao, već na zaključke
i teorije što ih je stvorio na temelju prikupljenih podataka. Premda je
bio obilježen kao izvanbračno dijete, Le Plongeon je bio briljantan
čovjek koji se tijekom svoje karijere bavio rudarstvom, fotografijom,
medicinom i na koncu arheologijom. Govorio je francuski, engleski,
španjolski i jukatanski mayanski, što ga je naučio dok je dvanaest go
dina živio i radio na Yucatanu, na raznim mayanskim ruševinama.
On i njegova žena, Alice, nikad nisu odustali od svojih uvjerenja. Us
red žestoke opozicije, umrli su promovirajući svoj rad i svoje teorije.
Dolazak na Yucatan
Godine 1873. bračni par Le Plongeon stigao je na poluotok Yucatan,
zemlju podijeljenu između meksičke vlade i mayanskih pobunjenika.
Ondje su planirali dokumentirati mayanske ruševine uz pomoć nove
fotografske metode za čije je usavršavanje i Augustus dao svoj dopri
nos. Le Plongeon je iza sebe imao godine iskustva u premjeravanjima
i fotografiranju (ranije u Peruu), kao i slutnju što ju je kanio testirati
sistematskim promatranjima. Vjerovao je da je kultura iz Južne Ame
rike utemeljila civilizirani svijet, nagađanje što ga je prvi put iznio dok
je pregledavao drevne ruševine u Tiahuanacu. Činjenice što će ih razo
tkriti, dokazat će ili opovrgnuti njegovu hipotezu. Nije se želio osla
njati na teorije drugih znanstvenika, već je htio osobno procijeniti.
Tjedan dana nakon što su stigli u Meridu, glavni grad Yucatana,
Alice je oboljela od žute groznice. Kad se oporavila, preselili su iz
hotela u bolji smještaj i počeli istraživati lokalno područje. Proučava
li su obližnje ruševine, baveći se značajkama arhitekture, natpisima i
rezbarijama, nadajući se da će ih to uputiti na daljnja istraživanja.
Također su mnogo vremena provodili učeći mayanski jezik i pretražu
jući povijesne arhive u Meridi. Le Plongeon je razumijevanje mayan-
skog jezika i mogućnost komuniciranja sa živućim Mayama smatrao
važnim korakom za tumačenje prošlosti.
Bračni je par Le Plongeon tijekom sušne sezone 1873-74. prvi put
posjetio drevni grad Uxmal, jednu od pristupačnijih i većih ruševina
na Yucatanu. Bio je pod upravom meksičke vlade, a time i izvan dose
ga mayanskih pobunjenika. To je također bila prilika za posjećivanje
niza svečanosti i promatranje narodnih običaja. Na temelju sve boljeg
upoznavanja domorodaca, stekli su uvjerenje da su pripadnici naroda
Yucatana izravni potomci drevnih Maya koji su izgradili nekoć veličan
stvene gradove i hramove. Uxmal je pružio dio dokaza koji su potkrje
pljivali njegovu teoriju, ali glavne će dokaze naći u Chichen Itzi, naj
većem arheološkom nalazištu iz vremena prije Kolumba. Međutim,
nalazilo se u području što su ga kontrolirali pobunjenici. Sam dola
zak onamo pokazao se kao prava pustolovina.
Po dolasku u Chichen Itzu, Le Plongeonov prvi cilj bio je pronaći
Akab Dzib (kuća mračnog pisanja) kako bi proučio hijeroglifski tekst
što ga je opisao Mariano Chable, veoma star čovjek iz Meride. Cha-
Slika 8.1. Poluotok Yucatan i mjesta gdje je Le Plongeon istraživao
ble je rekao da taj tekst sadrži natpis koji je proročanstvo, te da će je
dnoga dana stanovnici Sacija (Valladolid, gradić na Yucatanu) razgo
varati sa stanovnicima Hoa (Merida, glavni grad) preko konopa što
će ga rastegnuti ljudi koji su stranci u zemlji. Le Plonegon je pronašao
građevinu zaraslu u grmlje, iza opservatorija u rotonda stilu, poznatog
kao Caracol. Natpis što ga je tražio nalazio se na kamenom dovratku
u unutrašnjoj prostoriji, a ispod njega se vidio portret mavanskog sve
ćenika ili vladara. Čim je sve to očišćeno, počeo je s dešifriranjem.
Prema Le Plongeonovim riječima, neki od uklesanih simbola pred
stavljali su munju ili elektricitet. Ondje se također spominjao konop
o kojem je starac govorio. Otkriće je bilo tako važno da je namjestio
svoju fotografsku opremu i počeo stvarati temeljitu dokumentaciju.
Le Plongeon je o svojem otkriću pisao predsjedniku Meksika i
Američkom arheološkom društvu, napominjući da je tekst "navod
no proročanstvo". Američko arheološko društvo je to objavilo 1877,
a otad nadalje su oni koji su pobijali njegove stavove, tvrdili kako je
vjerovao da su Maye koristili telegraf za komuniciranje. To je bio po
četak kraja njegove dotad ugledne karijere.
Iskopavanje priče o kraljici Moo
U Chichen Itzi, bračni par Le Plongeon je u Gornjem hramu jaguara
kopirao ostatke zidnih slika koje su prikazivale prizore iz seoskog
života, religiozne događaje, ratovanje i vladare. Nakon proučavanja
prizora, Le Plongeon je zaključio da pričaju priču o jednoj generaciji
vladara, te da ona nudi objašnjenje za širenje Maya. Za Le Plongeona,
to su bili povijesni dokazi, za razliku od mita, kao i izvorište drugih
civilizacija i njihove mitologije.
Prikazi životinja na tim zidnim slikama bili su simboli njihovih
totema, ili duhova. Orla je identificirao kao makao, simbol mayanske
princeze. Zvala se kraljica Moo, prema mayanskoj riječi za makao.
Princ Chaacmol je bio njezin brat, a spominjao se kao "moćni ratnik"
jer je njegov totem bio jaguar. Šareni štit princa Chaacmola pojavljivao
se na zidnim slikama i drugim rezbarijama u hramu.
Koristeći te zidne slike, Le Plongeon je izabrao mjesto za koje je
vjerovao da ondje leži zakopan važan kip. Je li to bilo zbog pravilnog
tumačenja zidnih slika ili iz čiste sreće, mjesto što ga je izabrao za ko
panje doista je sadržavalo kip princa Chaacmola. Prema riječima Le
Plongeona, to je bio isti lik što su ga prikazivale slike ratnika na zidovi
ma hrama:
Prateći lik Chaacmola u bitci, primijetio sam da štit što ga nosi
na sebi ima naslikane zelene točke, te je posve isti kao ukrasi
smješteni između tigrova na prostorima između stupova iste
građevine. Prirodno, zaključio sam da je spomenik podignut u
slavu ratnika koji nosi štit.
Odmah je poslao vijest o svojem otkriću kolegama na sjeveru. Ame
rički urednik Le Plongeonovih izvještaja s terena, Stephen Salisbury,
promijenio je ime "Chaacmol" u "Chacmool", mayanski naziv za pu
mu. Salisbury nije znao da je Le Plongeon posebno koristio chaac i
mol, mayanske riječi koje znače "moćni ratnik". Međutim, "Chacmool"
je postao općeprihvaćeni način pisanja imena, premda je Le Plongeon
ponovno uspostavio svoj autoritet i kasnije u vlastitim napisima ime
promijenio u Coh, mayansku riječ koja se češće koristila, a imala je
isto značenje.
Chaacmol
Duboko ispod humka čije je Le Plongeon naredio iskopavanje, našli
su veliki kameni kip jaguara koji počiva, s istim okruglim mrljama
kakve su pronađene na zidnim slikama u hramu. Le Plongeon ga je
identificirao kao mayanskog princa Chaacmola, najmlađega brata i
partnera kraljice Moo. Kraj kipa su pronađeni mnogi artefakti. Uz
bazu kipa nađeno je osamnaest šiljaka od kremena. Sedam je artefaka-
ta isklesano od zelenoga kamena; dva su bila plosnate keramičke plo
če. Pronađen je i keramički lonac. Le Plongeon je dao izraditi zlatni
broš sa cjevčicom od nefrita, kao dar za svoju ženu, što je simbolizira
lo njezinu duhovnu vezu s kraljicom drevnih Maya. Broš je postao
Alicein talisman.
Na prsima kipa bila je zdjela u kojoj su se nalazili slomljena oštrica
od kremena, kuglica od nefrita i organski ostaci za koje je Le Plongeon
vjerovao da su kremirani ostaci srca princa Chaacmola. Le Plongeon
je verificirao materijal uz pomoć Charlesa Thompsona, profesora ke
mije na Institutu Worcester Free. Thompsonova je analiza glasila: "To
je nekoć bilo dio ljudskog tijela koje je spaljeno s nekim gorivom."
Uz takvo je otkriće Le Plongeon bio uvjeren da je pravilno dešifri
rao zidne slike. Tako je dobio perspektivu na temelju koje je mogao
dalje razrađivati povijest Maya.
Oboružani novim otkrićima, Le Plongeoni su se vratili u Uxmal
kako bi proučili ondje uklesane likove, te da bi stekli širi uvid u ma
yansku ikonografiju. Kratak posjet bio je dovoljan da uvjeri Augustu-
sa i Alice da su kraljica Moo i druge mayanske figure doista povijesne
ličnosti, jer su se nalazili na oba nalazišta, Chichen Itza i Uxmal. Vjero
vali su da je profil kraljice Moo uklesan na fasadi Guvernerove palače,
premda je lik bio nejasan i nije bio vidljiv iz svih kutova. Unatoč tome,
prema Le Plongeonovoj povijesti Maya, uklesan je po naredbi drugo
ga brata kraljice Moo, princa Aaca.
Prilikom dokumentiranja svojeg rada u Uxmalu, Le Plongeon je
fotografirao fasadu i označio neke detalje kako bi istaknuo profil kra
ljice Moo. To je izazvalo još jedan napad njegovih protivnika, a taj je
izazvao veliku štetu. Optužili su ga da namjerno falsificira svoje foto
grafije kako bi promovirao svoju teoriju o širenju kulture Maya.
Princ Cay
Tijekom posljednje sezone terenskog rada u Uxmalu, otkrili su natpis
za kojeg je Le Plongeon vjerovao da se odnosi na Chaacmolova stari
jeg brata, princa Caya (mayanska riječ za ribu). Sa slutnjom da je lik
princa Caya skriven u donjem dijelu piramide Adivino u Uxmalu, pro
bušio je tunel u zidu i pronašao veličanstvenu skulpturu kraljevske
ličnosti čija je glava bila ukrašena ribom, njegovim totemom.
Uzbuđen zbog svojeg otkrića, Le Plongeon je dvojici Amerikanaca
iz Meride pokazao kip princa Caya, zamolivši ih da to zadrže u tajno
sti. Nisu ga poslušali, već su o tome obavijestili novine iz Meride. Čuv
ši tu vijest, upravitelj obližnje plantaže krenuo je u potragu za mjestom
gdje je Le Plongeon našao kip, ne samo zbog njezine povijesne vrije
dnosti, nego i radi blokova vapnenca koji su se zasigurno ondje nala
zili. Želio ih je radi preprodaje. Kako bi to spriječio, Le Plongeon je
smislio plan koji će prestrašiti njega i svakog drugog eventualnog pljač
kaša. U lokalnim novinama, Eco de Comercio, objavio je lažnu obavi
jest da je na nalazištu postavio dinamit. Premda na nalazištu nikad
nije doista postavljen dinamit, Le Plongeon je bio izvrgnut oštrim kriti
kama. Njegov već ionako okrnjen ugled, u očima američkih učenjaka
i znanstvenika, još se više srozao.
Godine 1883. bračni par Le Plongeon vratio se u Chichen Itzu ka
ko bi dokumentirali zidne slike u Gornjem hramu jaguara (koji se
spominje kao Memorijama dvorana) i iskopali ono za što su se nadali
da je mauzolej princa Caya. Na izloženom dijelu Venerine terase nala
zila se rezbarija ribe. To je, naravno, Le Plongeona navelo na pomisao
da je to njegova grobnica. Sličnost humka odmah uz Venerinu platfor
mu i onoga kraj Platforme orlova (gdje je našao Chaacmola) govorila
je da je to dobro mjesto za početak kopanja. Namjeravali su biti pedan
tni u dokumentiranju tog iskopavanja kako njihov rad, i kasnija inter
pretacija, ne bi dopustio nikakve kritike.
Radovi su počeli jarkom na sjeverozapadnom uglu platforme,
gdje je ostalo nekoliko kamenih ploča oplate. Uskoro je pronađeno
građevno kamenje, sada gotovo raspadnuto s malo žbuke između.
Nakon osam dana radnici su napokon razotkrili kip, metar i dvade
set sjeverno od platforme, u razini tla. Alice je o rezultatima iskopava
nja izvijestila u časopisu Scientific American: "Figura je bila pokrivena
debelim slojem rasute žbuke. Jedna je noga slomljena ispod koljena,
ali našli smo je ispod kipa, pa smo je namjestili kako bismo sve foto
grafirali."
Kip je stajao na malenim stožastim stupovima, polegnutim na
stranu. To je bio dio dizajna koji je uključivao 182 stošca postavljena
na 2,3 kvadratna metra. Dvije trećine bile su obojene u plavo, a preos
tala trećina u crveno. Svi su bili visoki od devedeset do sto dvadeset
centimetara. Dvanaest zmijskih glava, okrenutih u različitim smjero
vima, bilo je namješteno u razini stupova. Njihovi su ukrasi i boje
preživjeli zub vremena, premda su prije zakopavanja polomljeni. Slije
di opis iz knjige A Dream of Maya (San o Mayama), biografije brač
nog para Le Plongeon što su je napisali Desmond i Messenger (tekst
u navodnicima su doslovne riječi Le Plongeona):
"Na vrhu svake glave uzdiže se neka vrsta pera ili možda plamen,
a s obje strane prednjega dijela glave nalaze se okomiti ukrasi,
poput rogova." Glave su obojene zelenom bojom i na gornjim
dijelovima imaju urezana pera. Donje strane pokrivaju ljuske
zmije. Rubovi čeljusti bili su žuti, a rascijepljeni jezik i desni
crveni. Zubi su bili bijeli. Oko očiju i "preko čela" bila je plava
boja, a oči su bile ispunjene bijelom "ljuskom". Rogovi ili nosni
čepovi koji su izlazili iz rila bili su zeleni i crveni duž vrhova,
kao i "pero" na vrhu.
U području kamenih stožaca također je pronađena urna namještena
u podu, a sadržavala je plosnati trapezoidni predmet, dvije polu-ku-
glice od nefrita, cijev od nefrita, malenu kristalnu kuglu i ostatke
mozaika.
Kopanje se nastavilo kroz tri prethodne razine poda, te su otkrive
ni drugi artefakti, uključujući oštricu od opsidijana, djeliće lončarije
i kosti malene životinje. Nakon što su stigli do posljednje razine poda,
na kamenu stancu i obojenog u crveno, Le Plongeon je usmjerio rad
prema jugozapadu. Ondje su pronašli nekoliko ravnih kamenih ploča
s niskim reljefom. Dalje na jugu, otkrili su kamen na kojem je bila
uklesana riba, okružena zmijskim tijelom. U tom je trenutku Le Plon-
geon bio uvjeren da su pronašli pogrebnu odaju princa Caya. Još je
samo morao objaviti svoj rad i svoje teorije.
Razvijanje povijesti Maya u Le Plongeonovu stilu
Koristeći zidne slike, kipove i rezbarije iz Uxmala i Chichen Itze, Le
Plongeon je stvorio i prepričao povijest nekolicine ključnih vladara
Maya i njihovih veza s drugim kulturama. Le Plongeon kaže da se to
događalo prije 11.500 godina. Svoju je posve razrađenu povijest objavio
u knjizi Sacred Mysteries Among the Maya and Quiches (Svete tajne
među Mayama i Quicheima), ispričavši priču o ljubavi između kraljice
Moo i princa Coha, te o tome da ga je ubio njegov ljubomorni brat Aac.
Prema interpretaciji Le Plongeona, tijekom razdoblja građanskih ne
mira nakon smrti princa Coha, kraljica Moo je bila prisiljena pobjeći
u Egipat, a kad je stigla, prihvatili su je kao davno izgubljenu sestru.
Le Plongeon je smatrao da priču potvrđuje obilje artefakata pronađe
nih tijekom iskopavanja u Uxmalu i Chichen Itzi, kao i ono za što je
tvrdio da su kremirani ostaci srca princa Coha. Le Plongeon nam kaže
da je to priča koja je ilustrirana na zidovima Gornjeg hrama jaguara
i u priči Troano rukopisa.
Međutim, neki vjeruju da je imao drugih motiva za stvaranje veze
između Egipta i Maya. Želio je naći podrijetlo slobodnog zidarstva,
tajnog bratstva, što su ga neki željeli smjestiti u Egipat. Budući da je
i sam bio slobodni zidar, poznavao je simbole bratstva i vjerovao da
je u Uxmalu pronašao obilje takvih simbola. Le Plongeon je zaključio
da su Maye izravni potomci utemeljitelja slobodnog zidarstva, što bi
značilo da su korijeni bratstva mnogo stariji nego da je slobodno zi
darstvo započelo u Egiptu.
Lubanja i prekrižene kosti uklesane na piramidi Adivino i isklesani
torzo s naopako okrenutom šakom na pregači, oboje simboli slobod
nog zidarstva, bili su uvjerljivi. Pokazao je torzo dvojici prijatelja u
Meridi, ali je skulptura kasnije nestala bez traga. Bez tog dokaza koji
bi potkrijepio teoriju o vezi sa slobodnim zidarstvom, opreznija bi
osoba odustala od takvog zaključivanja, svjesna da će to biti kontrover-
zno. No Le Plongeon je bio uporan, te je čak koristio neke značajke
arhitekture, uključujući lukove s izbojcima u zidu, kao dodatne do
kaze o toj vezi. To je bio još jedan potez koji se okrenuo protiv njega.
Razvijanje mayanskog alfabeta
U studenom 1880, kad se bračni par Le Plongeon nalazio u drevnom
glavnom gradu Mayapan, tražili su ključ za dešifriranje mayanskih
hijeroglifa. To je bila reakcija na znanstvenike koji su odbacili mo
gućnost postojanja mayanskog alfabeta. Taj je navodni alfabet zabilje
žen u šesnaestom stoljeću nakon španjolskih osvajanja, te se vjerovalo
da je riječ o izmišljotini biskupa Yucatana, Diega de Lande. Le Plonge
on se nadao da će dokazati da je alfabet autentičan. Proučavajući
drevne spomenike, te uz njegovo podrobno poznavanje mayanskog
načina života i jezika, nadao se da će uspjeti rekonstruirati alfabet. Sa
svojim iskustvom i poznavanjem njihovog jezika i kulture, je li mogao
postojati netko bolji za taj zadatak? Le Plongeon je smatrao da nije:
Moje znanje o njima nužno mora biti veće od znanja gospode
koji pišu za svojim pisaćim stolovima, bez poznavanja pravih
činjenica.
Le Plongeon je fonetiku Maya složio u alfabet i povezao ga s Egip
tom, ali također s grčkom i akadijskom kulturom drevne Mezopota
mije.
Prema tvrdnjama Le Plongeona, mnogi od ključnih slogova tih
jezika imali su identično ili gotovo identično značenje. Naprimjer, ma-
yansko slovo ma, , sastoji se od dva različita simbola, i
Simbol predstavlja obrise njihove zemlje, poluotoka Yucatana
(vidi sliku 8.2). Dva imix simbola, , predstavljaju vodene mase s
obje strane poluotoka - Meksički zaljev i Karipsko more. Simbol
predstavlja žensku dojku, s bradavicama i aureolom, što znači grudi.
Ali to može značiti i mnogo više. Također može značiti zatvoreno
mjesto, kao što je "nutrina". Dakle, Le Plongeon je vjerovao da simbol
ma, , nakrivljeni dimnjak između dva imixa, znači "zemlja" ili
"mjesto" - kopneno područje između dvije vodene mase. Akadijci su
isti slog, ma, koristili za izražavanje pojma fizičkog lokaliteta.
Egipćani su također imali sličan simbol za svoje slovo M, , što
također znači mjesto ili položaj. Grčka riječ (mjesto ili polo
žaj) iz grčkog teksta uklesanom na Rosetta kamenu (granitna ploča
na kojoj je identičan tekst dekreta vijeća svećenika uklesan hijeroglifi-
ma, demotskim i grčkim pismom) u hijeroglifskom je dijelu izražena
sovom za M i produženom rukom za A, što daje koptsku riječ
(ma) - "položaj" ili "mjesto". Le Plongeon komentira:
Nitko nam nikad nije rekao zašto su autori hijeroglifa u Egiptu
znaku i značenje ma. Nitko to ne može objasniti, jer nitko
ne zna podrijetlo Egipćana, njihove civilizacije, niti njihovu ze
mlju gdje se razvijala od povoja do zrelosti.
Le Plongeon navodi druge koincidencije, kao što je riječ za vodu. Na
mayanskom je to ha, na egipatskom i kaldejskom a. Egipćani su
svoju zemlju zvali "mjesto krokodila", budući da je, prirodno, bila
krcata krokodilima. Ain je bila riječ Što su je koristili na spomenicima
i u hijeroglifima. Opisivala je rep životinje koju je imenovala. To je ta
kođer mayanska riječ za krokodila. Rep služi kao kormilo za životinju,
pa je simbolizirala brod, jednako kao i krokodila.
Egipat je uvijek bio oskudno pošumljena zemlja. Tijekom poplava,
bujica je čupala stabla s korijenom, nosila ih sa sobom i ostavljala
svuda naokolo. Kako bi orao tlo, poljodjelac je najprije morao očistiti
svoje zemljište. Asirci su toj zemlji dali nazive Misur i Muzur. Koinci
dencija je što miz na mayanskom znači "raščistiti ostatke stabala", a
muuzul znaci "iščupati stabla".
Učenjaci iz Le Plongeonova doba tvrde da je grčka riječ thalassa,
što znači "more", nepoznatoga podrijetla. Le Plongeon vjeruje da bi
ti učenjaci, da su poznavali mayanski jezik, lako našli podrijetlo u
Slika 8.2. Poluotok Yucatan i mayanski simbol za nj
riječi thallac, što znači "nestabilna stvar". Grčki glagol tarasso ili thras-
so znači "uznemiriti".
Tijekom predsjedavanja Euklida, 403. g. pr. Kr., grčki su gramatiča-
ri složili atenski alfabet u njegov današnji oblik. Za nazive svojih slova
izabrali su riječi koje su nastale kombinacijom različitih zvukova što
čine svaki stih Le Plongeonova mayanskog epa. U toj najzanimljivijoj
filološkoj i povijesnoj činjenici, kako to Le Plongeon zove, našao je
razlog iz kojeg su određena slova, koja imaju istu vrijednost, razdvoje
na umjesto da su stavljena jedno do drugoga, što bi bilo prirodno.
Što bi drugo moglo navesti Euklida i njegove suradnike da odvoje ep-
silon od eta, theta od tau, da omikron stave u sredinu, a omega na kraj
alfabeta?
U kolovozu 1882. Le Plongeon je u Revista de Merida, dnevnim
novinama u Meridi, objavio španjolski prijevod mayanskog epa nasta-
log na temelju naziva slova grčkog alfabeta. Pozvao je učenjake koji
su se bavili Mayama da ga pregledaju i korigiraju, za slučaj da je neku
riječ pogrešno upotrijebio. Također je svoje otkriće silno želio predsta
viti znanstvenom svijetu. Nitko nije ponudio nikakav ispravak, prem
da je u ono vrijeme to privuklo pozornost studenata u zemlji gdje su
španjolski i mayanski bili pučki jezici.
Prema tvrdnjama Le Plongeona, prijevod u tablici 8.1 (stranica
194) može se smatrati apsolutno točnim budući da je to engleska (hr
vatska) verzija teksta objavljenog na španjolskom u Meridi. Le
Plongeon je vjerovao da mayanski alfabet, izgovoren od početka do
kraja, priča priču o Atlantidi, ili Mu, koja je potonula na morsko dno.
Le Plongeonova verzija priče, za koju kaže da je "slobodan prijevod",
navedena je u tablici 8.2 (stranica 195).
To odgovara opisnom odjeljku u Platonovu dijalogu Timej:
Kasnije je došlo do silnih potresa i poplava; u samo jednom
danu i noći katastrofe, svi su ratoborni ljudi potonuli u zemlju,
a otok Atlantida na sličan je način nestao u morskim dubinama.
Iz tog je razloga more u tim dijelovima neprohodno i neproboj
no, jer se na putu nalazi pličina od blata; to je nastalo uslijed ta
loženja otoka.
TABLICA 8.1. GRČKI ALFABET I MAYANSKI VOKABULAR
(s hrvatskim značenjima)
alpha/alfa/ al (obilna) paa (provala) ha (voda)
beta be (hodati) ta (mjesto)
gamma/gama/ kam (primati) ma (zemlja)
delta tel (dubina; dno) ta (gdje)
epsilon ep (zapriječiti) zil (praviti rubove)
on-om (vrtlog; kovitlati se)
zeta ae (udariti) ta (mjesto; tlo)
eta et (sa) ha (voda)
theta thetheah (proširiti se) ha (voda)
iota /jota/ io (sve što živi i kreće se) ta (zemlja)
kappa ka (sediment) paa (provala; otvoriti)
lambda lam (potopiti) be (ići; hodati) ta (kamo; mjesto)
mu /mi/ mu (mu)
ni /nu/ ni (šiljak; vrh)
xi /ksi/ si (podići se preko; pojaviti se iznad)
omikron om (vrtlog; kovitlati se) ik (vjetar) le (staviti)
on (okruglo)
Pi pi (stavljati malo po malo)
rho /rol la (dok) ho (dolazak)
sigma zi (hladno) ik (vjetar) ma (prije)
tau ta (gdje) u (zavala; dolina)
upsilon/ipsilon/ u (bezdan) pa (spremnik) zi (hladno; smrznuto)
le (staviti) on (okruglo)
phi / fi / pe (doći; oblikovati) hi (glina)
chi/hi/ dhi (usta; otvor)
psi pe (izići) zi (para)
omega o (ondje) mee (vrtlog) ka (sedimenti)
TABLICA 8.1. LE PLONGEONOV PRIJEVOD O POTONUČU ATLANTIDE
(riječi pisane kurzivom su Le Plongeonove)
alpha /alfa/ obilna provala vode
beta širi se-preko-ravnica
gamma /gama/ Oni- pokrivaju - kopno
delta u nizinama gdje
epsilon ondje su - zapreke, obale formiraju vrtloge
zeta udaraju -zemlju
eta sa vodom.
theta Voda se širi
iota /jota/ po svemu što živi i kreće se.
kappa Sedimenti popuštaju.
lambda Potonulo je kopno
mu/mi/ Mu.
ni/nu/ Vrhovi se - samo
xi /ksi/ uzdižu iznad - vode.
Omikron Kovitlaju se vjetrovi naokolo
Pi malo po malo,
rho /ro/ sve dok ne stigne
sigma hladan zrak. Prije
tau gdje su - postojale - doline,
upsilon /ipsilon/ sad su, bezdani, zaleđeni spremnici.
Na okruglim mjestima
phi/fi/ glina -se formirala.
chi/hi/ Usta
psi se otvaraju; pare
omega izlaze - i vulkanski sedimenti.
Le Plongeonovim jezičnim koincidencijama tu nije bio kraj, već
ih je proširio na drevnu kozmologiju. Kako kaže biskup Euzebije iz
Cezareje tijekom drugog stoljeća, u kaldejskoj legendi o stvaranju,
na početku vremena jedna je žena vladala svim monstruoznim zvije
rima koje su obitavale u vodama. Zvala se Thalaath. Grci su to preveli
u Thalassa i tako nazvali samo more. Suvremeni filolozi vjeruju da je
etimologija te riječi bila izgubljena. Le Plongeon i za to pronalazi od
govor u mayanskom jeziku. Thallac se odnosi na "stvar koja nije mir
na", kao što je more. Dodaje da imena Tiamat i Bel-Marduk pružaju
dodatne dokaze koji potvrđuju tu teoriju, budući da nijedan jezik,
osim mayanskog, ne daje tako prirodni etimon i jednostavno objašnje
nje njihova značenja. Tiamat, "dubine", je mayanska riječ sastavljena
od četiri osnove, ti, ha, ma, ti (to jest, ti - "ondje"; ha - "voda"; ma -
"bez"; ti - "zemlja"). Tiamat, dakle, znači "svugdje voda, nigdje zemlja",
ili "dubina".
Isti se dokazi pojavljuju u hebrejskim studijama. U članku objav
ljenom u časopisu Century Magazine u siječnju 1894., Morris Jastrow
Jr. objašnjava da se riječ tehom pojavljuje na pločicama pisanim kli
nastim pismom i u Knjizi postanka sa značenjem "dubina", što je toč
no ono što je dobiveno iz mayanskog jezika.
Migracije Maya
Na temelju tih lingvističkih dokaza, Le Plongeon je razradio pretpo
vijesne migracije najranijih Maya. Putovali su od svojih domova u
"zemljama zapada", preko Pacifika, duž obala Indijskog oceana, do
vrha Perzijskog zaljeva, zatim uzvodno Eufratom - na čijim su obalama
osnovali svoje naseobine. Le Plongeon ne tvrdi da su Maye bili jedini
narod koji je izgradio gradove i društva Mezopotamije. Lokalno je
stanovništvo očito odigralo svoju ulogu, kao i miješanje ideja i tradici
ja, ali tvrdi da su mayanski istraživači potaknuli civilizacijski razvoj.
Sumerska mitologija podržava tu zamisao u priči o sedam mudraca,
gdje ribama slična stvorenja pod zapovjedništvom Enkija (akadijski,
Ea) dolaze iz mora, ispunjena mudrošću, te služe kao savjetnici kralje
vima. Oni su bili zaslužni za osmišljavanje i gradnju gradova.
Neki od tih naroda koji su govorili mayanskim jezikom, u skladu
s istraživačkim i migracijskim instinktima naslijeđenim od svojih
predaka, napustili su mezopotamijsku ravnicu i zaputili se preko Siri
je prema zalazećem suncu, u potrazi za novim zemljama. Stigli su do
prevlake Sueza i nastavili putovanje sve dok nisu ušli u plodnu doli
nu Nila. Krećući se duž obala rijeke, izabrali su područje Nubije i
ondje se naselili. Zemlju su nazvali Maiu, u spomen na njihovu kul
turnu kolijevku u zapadnim zemljama. Ondje su uspostavili svoju
religiju i način života u novoj zemlji.
Povijest Maya ili Le Plongeonova hereza
Le Plongeon tvrdi da su Maye, prema vlastitoj povijesti i legendi, tije
kom pretpovijesnih vremena stigli na Yucatan sa zapada, a vodio ih
je Itzamna, prvi vođa i junak Maya koji se spominje. Putem koji se
tajanstveno otvorio kroz vodu, stigli su s Dalekog istoka iza oceana.
Do druge je migracije došlo nešto kasnije, tijekom drugog stoljeća
poslije Kr., a vodio ih je Kukulcan, čudotvorni svećenik i učitelj koji
je postao utemeljitelj mayanskoga kraljevstva i civilizacije.
Tijekom petog stoljeća poslije Kr. osvajači s juga, Nahuatli, razori
li su najvažnije gradove Maya, uključujući rezbarije junaka, vladara i
slavnih žena koje su ukrašavale javne građevine. Filozofi i svećenici
pažljivo su sakrili knjige koje su sadržavale zapise o drevnim tradicija
ma i povijesti, tekstove koji sežu unatrag do njihovih davnih predaka
koji su naselili poluotok. Le Plongeon tvrdi da su te knjige ostale skri
vene do njegova vremena.
Prema tvrdnjama Le Plongeona, Itzaes (lokalna kultura Maya koji
su živjeli u nizinama), koji su radije prihvatili izolaciju nego pokorava
nje, napustili su svoje domove i ustanove, izabravši lutanje pustinjom.
Umjetnost i znanost uskoro su počele propadati, kao i njihova civiliza
cija. Političke trzavice i religiozne nesuglasice dovele su do građanskog
rata. Uskoro se kraljevstvo raspalo, a glavni grad, Mayapan, bio je
uništen. Tijekom tog užasnog razdoblja, zaboravljene su stare tradici
je i predaje. Pomiješavši se s tradicijama, praznovjerjima i bajkama
Nauhatla, njihove su tradicije i povijest prešli u oblik mitova. Veliki
muškarci i žene primitivnih doba pretvoreni su u bogove prirodnih
sila i fenomena. Budući da su njihove drevne knjižnice nestale, treba
lo je napisati nove knjige koje su sadržavale te mitove, a čini se da
njima pripadaju Troano i Dresden rukopisi. Troano i Dresden rukopi
si su mayanski tekstovi pisani hijeroglifima, iz razdoblja prije Kolum
ba, a nalaze se u Museo de America u Madridu i Sachsische Landes-
bibliothek u Dresdenu. Dresdenski kodeks je kalendar u kojem se vidi
koji su bogovi odgovorni za svaki pojedini dan u godini, te objašnjava
pojedinosti mayanskoga kalendara i brojčanog sustava. Troano (ili
madridski) kodeks bavi se horoskopima i astrološkim tablicama, te se
vjeruje da ga je sastavljalo osam pisara.
S nestankom starog svećenstva izgubilo se i znanje o njihovom sve
tom načinu pisanja. Le Plongeon objašnjava da legende urezane na fasa
dama hramova i palača, pisane tim znakovima, više nitko nije razumio,
osim možda nekolicine koji su prisegnuli da će čuvati tajnu. Imena
graditelja, njihova povijest i prirodni fenomen što su ga vidjeli bili su
zagonetka tim davnim ljudima, jednako kao i ostalima sve do danas.
Zemlja škorpiona
Le Plongeona je posebno zanimala priča iz Troano rukpisa koja je
govorila o užasnoj prirodnoj kataklizmi, najvjerojatnije potresu. U
zapisima o njegovim istraživanjima stoji da su četiri autora ostavili
opise istoga događaja, na mayanskom jeziku. Jedan se nalazi u Kodek
su Cortesianus, koji se danas smatra dijelom Troano rukopisa; drugi
se pojavljuje na rezbariji iznad ulaza u Hram jaguara u Chichen Itzi;
četvrti opis je dio epske pjesme pronađene u Ateni. Međutim, Le Plon
geon nije ponudio prijevod znakova (glifova) uklesanih iznad vrata
hrama u Chichen Itzi.
Otkriće djelomične zidne slike, napravljene na građevini u Kaba-
hu (grad odmah južno od Uxmala), naveo je Le Plongeona da mnoge
mjesece posveti proučavanju Troano rukopisa. Nekoliko stranica na
početku drugoga dijela bavile su se prepričavanjem "užasnog feno
mena" do kojeg je došlo tijekom kataklizme koja je potopila deset
zemalja. Među njima je bio veliki otok koji se zvao "zemlja Mu", a na
lazio se usred neobično iskrivljenog niza otoka povijesno poznatih
pod nazivom West Indies (Karipsko otočje). Za Maye je to bila "zemlja
škorpiona". Le Plongeon se zapanjio i oduševio kad je našao prikaz
događaja zapisan tijekom života osoba koje je našao u ruševinama.
Njihova povijest, opisana na zidnim slikama, također je ispričana u
legendama i skulpturama koje još uvijek ukrašavaju zidove njihovih
palača i hramova. Također je bio ushićen spoznajom da su te drevne
slavne ličnosti, u vrijeme Troano rukopisa, već bile pretvorene u bo
gove prirodnih elemenata. Ta su bića za nove Maye postala moćnici
koji su stvarali strašne potrese i žestoko tresli "zemlje zapada", kako
je ispričano u priči Akab-ciba, te su otok poslali na počinak ispod
valova Atlantskog oceana.
Putovanje kraljice Moo
Zahvaljujući dešifriranju Troano rukopisa, priča o kraljici Moo se na
stavila. Isplovivši s Yucatana, potražila je utočište u zemlji škorpiona
(Karipsko otočje), ali je otkrila da je Mu, srce zemlje, nestalo. Budući
da nije imala drugog izbora, nastavila je putovati prema istoku i
uspjela stići do Egipta. Le Plongeon to potkrepljuje tvrdnjama da se
ona spominje na egipatskim spomenicima i papirusima, uvijek kao
kraljica Mau (Moo). Egipćanima je bolje poznata kao božica Izis, a
nosila je ruho različitih boja koje je podsjećalo na perje, slično perju
ptice makao (crvena ara), po kojoj je dobila ime na mayanskom jezi
ku. Le Plongeon kaže da je Izis bio naziv od milja što su joj ga dali
njezini sljedbenici i novi poklonici, izmjena ili možda dijalektalni iz
govor mayanske riječi icin (izgovara se idziri), a znači "malena sestra".
Prije no što je otišla s poluotoka Yucatan, kraljica Moo je naredila
izgradnjumemorijalnogzdanja,Hramajaguara,posvećenoguspome-
ni na princa Coha. Odredila je da se glavni događaji njihova života
jarkim bojama prikažu na zidovima pogrebne odaje. Time nije bila
zadovoljna, pa je iznad njegovih ostataka također podigla mauzolej,
ekvivalentan mramornoj veličanstvenosti suvremenih zdanja podi
gnutih u slične svrhe.
Sve četiri strane spomenika bile su ukrašene izrezbarenim ploča
ma u mezzo relievo (polu-reljef). Jedan friz prikazuje umirućeg rat
nika koji leži na leđima, uzdignutih koljena i s tabanima čvrsto polo
ženim na tlo. Njegova je glava, zabačena unatrag, pokrivena kacigom.
Iz njegovih rastvorenih usana, u obliku tankog plamena, izlazi dah
života. Njegov je položaj isti onome što su ga Maye, u tim vremenima,
davale svim skulpturama svojih velikih junaka, položaj koji je pred
stavljao obrise mayanskog carstva u onoj mjeri u kojoj ga je moglo
zauzeti ljudsko tijelo.
Gornji dio tijela, umjesto da stoji uspravno, prikazano u ležećem
položaju i, s glavom zabačenom unatrag, simbolizira smrt poglavara
naroda. U desnoj ruci, koja počiva na njegovim prsima, drži razbije
no žezlo sastavljeno od tri koplja, oružja koje mu je nanijelo smrtono
sne rane. Jedna se rana nalazi ispod lijeve lopatice, usmjerena prema
srcu sa stražnje strane, što ukazuje na podlo umorstvo žrtve. Druge
dvije su na donjem dijelu leđa. Lijeva je ruka položena preko prsa tako
da lijeva šaka počiva na desnom ramenu, kao znak poštovanja među
živima. Le Plongeon to tumači kao poniznost, jer se duše pokojnika
moraju pojaviti pred sudom Yum-cimila, "boga smrti". Le Plongeon
nagađa da su to isti običaji koji su prikazani na egipatskim natpisima
i papirusima, gdje duše, dok stoje ispred trona Ozirisa u Amentiju,
čekaju na svoju osudu.
"Egipćani su", kaže jedan od prvih egiptologa, Sir John Gardner
Wilkinson, "namještali ruke mumija duž tijela, s dlanovima okrenu
tim prema unutra tako da počivaju na bedrima, ili su ih stavljali na
prijed preko prepona, katkad čak i preko prsa; katkad je jedna ruka
u prvom, a druga u drugom položaju." Francuski knjižničar i paleo-
graf Champollion Figeac (1788-1867), komentirajući spomenik
princu Cohu, primjećuje da je gornji kraj žezla ukrašen otvorenim
dipetalnim (dvolisnim) cvijetom koji u sredini ima napola otvoren
pupoljak. To bi moglo predstavljati činjenicu da je mrtvi ratnik ubi
jen veoma mlad, prije nego je dosegnuo zrelost. Donji dio žezla obli
kovan je kao leopardova šapa, a zacijelo simbolizira ime mrtvog juna
ka, Coh, ili Chaacmol, "leopard".
Etimon posljednje riječi je Chaac, "grom", "oluja", dakle, "nepo
bjediva moć"; a mol, "šapa bilo koje životinje mesojeda". Budu
ći da je leopard bio najveća i najopasnija grabežljiva zvijer koja
je obitavala u šumama Yucatana i Srednje Amerike, Maye, koji
su, kako je već rečeno, svemu davali nazive po onomatopeji,
svojeg najslavnijeg ratnika nazvali Chaacmol; to jest "šapa brza
poput groma", "šapa s nepobjedivom moći poput oluje".
Na pločama koje su ukrašavale otvor vrata bile su izrezbarena dva
lika. Jedan je leopard, a drugi je makao koji liže (ili jede) srca. Le Plon
geon kaže da je prvi lik totem ratnika u čiji je spomen mauzolej podig-
nut. Drugi je simbol njegove žene, kraljice Moo, prikazane kako liže
srca svojih neprijatelja koje je porazila u bitci, kako bi naslijedila nji
hovu smionost.
Uz donji rub balustrada, velike zmijske glave razjapljenih usta i
isplaženih jezika pružaju se duž stubišta što vodi do vrha mauzoleja.
Zmijske glave, totemi Cana (vladajuće obitelji), koristile su se u svim
građevinama što su ih izgradili, kako bi se svima objavilo da ih je
izgradio njihov red. Jezik koji strši iz usta bio je simbol mudrosti u
narodu Maya, te se često koristio u portretima svećenika i kraljeva,
koji su bili obdareni velikom mudrošću.
Sfinga Maya
Veoma se zanimljiv kip nalazio na vrhu mauzoleja princa Coha,
umirući leopard s ljudskom glavom. Za Le Plongeona, to je bila "prava
sfinga", i možda prototip zagonetne egipatske Sfinge. Mayanska sfinga,
poput leoparda na skulpturama, ima tri duboke rupe na leđima, sim
bolične rane što mu ih je nanio njegov brat Aac.
Toga hrabrog mayanskog ratnika, kojega neprijatelji nisu mogli
ubiti u poštenoj borbi, mučki je ubio njegov kukavički brat, jednako
kao što je Ozirisa, u Egiptu, ubio njegov brat Set, i to iz istog motiva
- ljubomore. U egipatskoj povijesti, Oziris nam dolazi kao mit. Među
tim, Le Plongeon tvrdi da je princ Coh, obožavani Ozil, bio opipljiva
stvarnost - pronađeni su ostaci njegova spaljenog srca, kao i oružje
od kojeg je umro.
Slika 8.3. Mauzolej princa Coha (iz knjige Augustusa Le Plongeona
Kraljica Moo i egipatska Sfinga)
Od trenutka kad je otkrivena, egipatska je Sfinga zagonetka kultu
re i drevnih vremena koja ni do danas nije razriješena. Još uvijek je,
riječima baruna Christiana Karla Josiasa Bunsena, autora djela Egypt's
Place in Universal History (Položaj Egipta u svjetskoj povijesti) (1848),
"povijesna zagonetka". Bunsen primjećuje da je najistaknutije ime
na steli (drevnoj uspravnoj kamenoj ploči na kojoj se nalaze tekstovi
ili znakovi), u hramu između Sfinginih šapa, ime Armaisa koji je bio
faraon između 1298. i 1394. g. pr. Kr., kako piše u popisu kraljeva što
ga je sastavio grčki svećenik i povjesničar Maneton. William Osburn,
autor djela The Monumental History of Egypt, as Recorded on the Ruins
of Her Temples, Palaces, and Tombs (Monumentalna povijest Egipta,
kako je zabilježena u ruševinama hramova, palača i grobnica) (1854),
kaže da je Sfinga Kefrenovo djelo; ali Osburn ipak nije siguran jer
dodaje:
S druge strane, velika zagonetka bradate divovske Sfinge i dalje
ostaje neriješena. Kada i tko je izgradio kolosalni kip, i koje je
bilo njegovo značenje?... naviknuli smo Sfingu u Egiptu smatra
ti portretom kralja, točnije, određenoga kralja čije crte lica navo
dno predstavlja.
U hijeroglifskom pismu, sfinga se zove Neb, "gospodar". Richard
Lepsius (1810-1884), kojeg se smatra utemeljiteljem moderne egipto-
logije, kaže:
Kralj Kefren je spomenut u natpisu (na steli između Sfinginih
šapa), ali ne čini se razumnim stoga zaključiti da je Kefren (Kha-
efre) izazvao pogubljenje lava, jer nam drugi natpis govori da je
kralj Kefren već vidio čudovište, ili, drugim riječima, kaže da je
kip već postojao prije njega, da je bio djelo drugog faraona. Na ba
zi su zapisana imena Tutmosisa IV, Ramzesa II, kao i Kefrena.
Plinije, prvi autor koji je spomenuo Sfingu, govori o njoj kao o grobni
ci Amasisa. Kao što je rečeno u 1. poglavlju, starost Sfinge ne može
se sa sigurnošću utvrditi. Jacques de Rouge (1842-1923), u svojoj knji
zi Six Premiere Dynasties (Šest prvih dinastija), pretpostavlja da je
Sfinga nastala u vrijeme četvrte dinastije (2575-2467. g. pr. Kr.), ali je
vjerojatno jednako stara, ako ne i starija, kao i piramide. Što se tiče nje
zine važnosti, Klement iz Aleksandrije jednostavno kaže da je Sfinga
bila simbol "sjedinjavanja sile s razboritošću ili mudrošću" - to jest,
fizičke i intelektualne moći, navodnih atributa egipatskih kraljeva.
Le Plongeon ukazuje na određene analogije koje postoje između
egipatske Sfinge i leoparda s ljudskom glavom koji čuči na vrhu mau
zoleja princa Coha. Kako bismo bolje razumjeli te analogije, potrebno
je uzeti u obzir značenje naziva Sfinge, ali također i njezin položaj u
odnosu na obzor i na građevine oko nje.
Egipatska je Sfinga okrenuta prema istoku i nalazi se ispred druge
(Kefrenove) piramide, s pogledom na Nil. Predstavlja lava koji počiva
ili čuči (možda leoparda) s ljudskom glavom. Piazzi Smyth nam kaže
da "na glavi i licu, mada nigdje drugdje, ima mnogo originalne građe
čija je površina na nekim mjestima obojena mutno crvenom bojom."
Mauzolej princa Coha, u Chichen Itzi, nalazi se ispred i istočno od
Memorijalne dvorane. Kip na vrhu je leopard s ljudskom glavom. Sve
ta boja Maya bila je crveno-smeđa, sudeći prema freskama u pogreb
noj odaji, a prema riječima biskupa Yucatana, Diega de Lande, domo
roci su, čak i u vrijeme španjolskih osvajanja, imali običaj pokrivanja
lica i tijela crvenim pigmentom.
Po pitanju egipatske Sfinge, Henry Brugsch-Bey, egiptolog i autor
knjige A History of Egypt under the Pharaohs (Povijest Egipta pod
faraonima) (1881), piše:
Sjeverno od toga golemog lika ležao je hram božice Izis; drugi,
posvećen bogu Ozirisu, nalazio se s južne strane; treći je hram
bio posvećen Sfingi. Natpis na kamenu o tim hramovima kaže
sljedeće: On, živući Hor, kralj gornje i donje zemlje, Keops
(Khufu), on, davatelj života, utemeljio je hram božici Izis, kra
ljici piramide; kraj božje kuće Sfinge, sjeverozapadno od božje
kuće i grada Ozirisa, gospodara mjesta mrtvih.
Čini se da Sfinga, smještena između hramova, što ju je Izis i Ozirisu
posvetio njihov sin, Hor, ukazuje na činjenicu da je osoba koju pred
stavlja bila blisko povezana s oba spomenuta božanstva.
Drugi natpis pokazuje da je bila posebno posvećena bogu Ra-Atu-
mu, ili "Suncu na zapadu", te ga povezuje sa "zemljama prema zalaze-
ćem suncu", s "mjestom mrtvih", i sa zemljom podrijetla njihovih
predaka. Drevni su Egipćani vjerovali da se onamo vraćaju nakon smr
ti i pojavljuju se pred Ozirisom, koji je sjedio na svojem prijestolju
usred vode. On će im tada suditi za njihova djela dok su boravili na
zemlji.
Samuel Birch, govoreći o djelu Sir Gardnera Wilkinsona, Manners
and Customs of the Ancient Egyptians (Ponašanje i običaji drevnih
Egipćana), kaže da su "Sfingu zvali Ha ili Akar" Te riječi na mayan-
skom jeziku znače "voda" i "jezerce" ili "močvara". Na temelju tih
naziva, Le Plongeon zaključuje da postoji naznaka da je kralj, kojeg
je predstavljala Sfinga, obitavao u zemljama okruženima vodom.
Njezin položaj, s glavom okrenutom prema istoku i leđima pre
ma zapadu, možda nije bez značaja. Zar to ne bi moglo značiti
da su ljudi koji su je izradili putovali sa zapada prema istoku?
Sa zapadnog kontinenta gdje je Izis bila kraljica, kad je napusti
la zemlju svojeg rođenja i otplovila dalje, sa svojim sljedbenici
ma, u potrazi za novim domom? Nije li moguće da je taj lav ili
leopard s ljudskom glavom bio totem neke slavne osobe u domo
vini, blisko povezane s kraljicom Moo, koju su kraljica i njezin
narod veoma štovali, te je željela sačuvati uspomenu na nju u
novoj zemlji i među budućim generacijama?
Slika 8.4. Simbol (glif) Ozirisa
(iz knjige Augustusa Le Plongeona Kraljica Moo i egipatska Sfinga)
Le Plongeon pita: "Je li Sfinga bila totem princa Coha?" Na mayan-
skom jeziku, na ukrasima oko ulaza u Memorijalnu dvoranu i na
skulpturama što su ukrašavale mauzolej princa Coha, princa je pred
stavljao leopard. U Egiptu je Oziris, kao kralj Amenti (kralj Zapada),
također bio prikazan kao leopard, prema Le Plongeonovim tvrdnjama
(slika 8.4). Njegovi su svećenici uvijek nosili leopardovu kožu iznad
svojih obrednih halja, i leopardova je koža uvijek visjela blizu njego
vih slika ili kipova.
U nastojanju da objasni značenje imena uklesanih na bazi Sfinge,
Le Plongeon koristi mayanski jezik i njegove fonetske podudarnosti
s drevnim Egiptom. Navodi riječi iz djela History of Egypt (Povijest
Egipta) Henryja Brugsch-Beya:
Sfinga se u tekstu naziva Hu, riječju koja označava lava s ljud
skom glavom, a pravo je ime boga kojeg Sfinga predstavlja bilo
Hor-makhu, odnosno "Horus na obzoru". Također se zvala Khe-
pra, Horus u svojem počivalištu na obzoru kamo sunce odlazi
na počinak.
Herodot nam kaže da je Horus bio posljednji od bogova koji su vla
dali Egiptom prije vladavine Mena, prvog od njihovih zemaljskih
kraljeva. Horus, najmlađi sin Izis i Ozirisa, došao je na svijet usko
ro nakon smrti svojeg oca. Istaknuo se kao njegov osvetnik, boreći se
protiv Seta i braneći majku od njega.
Na mayanskom jeziku, Hormakhu je riječ sastavljena od tri osnov
na dijela: hool, "glava" ili "vođa"; ma, "zemlja" (ili korijen riječi Maya-
ch, koja se skraćuje gubitkom dodatka yach koji čini složenicu); i ku,
"bog". Znači da bi riječ Hormakhu značila "glavni bog u Mayachu".
Treba napomenuti da su se mayanski uklesani natpisi i drugi zapisi
čitali s desna u lijevo, kao i egipatski. Le Plongeon tvrdi da u ovom slu
čaju ma znači Mayach jer znak , koji je oblika poluotoka Yucatana,
čini dio egipatskog hijeroglifa koji predstavlja ime Sfinge.
Zaključuje da bi, ukoliko to nije bilo namjerno, oni koji su stvara
li hijeroglife vjerojatno koristili neki drugi od različitih znakova za
latinsko slovo M. Le Plongeon nas podsjeća da je hijeroglifsko pismo
uglavnom bilo slikovno. Dalje tvrdi da egipatski znak , "Sunce
počiva na zapadnom obzoru", jasno pokazuje da je hijeroglif pred
stavljao zemlju, sa sličnim geografskim obrisima, smještenu u podru
čjima na zapadu. Maye su koristili isti znak za prikaz područja smje
štenih prema zalazećem suncu. (Znak čini dio riječi Alau u Troano
rukpisu, u 1. dijelu, Le Plongeonove pločice brojevi 2 i 3 . ) . Na
mayanskom bi se Khepra čitalo Keb-la - keb znači "nagib", a la je
vječna "istina" - bog, drugim riječima, Sunce. Dakle, Kebia ili Khepra
je Sunce koje se spušta prema obzoru. Što se tiče imena Hu, koje se
koristi u tekstovima za Sfingu, možda je to skraćenica od mayanskog
hul, što znači "strijela", "koplje".
Kao simbole njihovih svojstava, Grci su često stavljali ofenzivna
oružja u ruke svojih bogova. Isto su činili Egipćani. Prikazivali su Nei-
tha, Satija ili Khema kako drže luk i strijele. Horusu su dali koplje, hul,
kojim je ubio Seta, ubojicu svojeg oca. Katkad su ga prikazivali kako
stoji u čamcu i probada Setovu glavu, koji je plivao u vodi. Je li to
trebalo značiti da se tragedija dogodila u zemlji okruženoj vodom, do
koje se moglo stići jedino brodovima? Također su prikazivali Horusa
na kopnu, kako kopljem probada glavu zmije. Le Plongeon retorički
pita: "Je li zmija u Egiptu bila jedan od totema Seta, Ozirisova ubojice,
kao što je oštrica koplja bila totem mayanskoga princa Aaca, ubojice
princa Coha?" Le Plongeon je vjerovao da je odgovor potvrdan.
Na svečanosti u čast Ozirisa, štovatelji su imali običaj baciti konop
među masu, a zatim ga nasjeckati na komadiće, kao da osvećuju smrt
svojega boga. Konop je predstavljao zmiju, simbol njegova ubojice.
Le Plongeon ponovno pita: "Je li to bilo podsjećanje na tragediju koja
se dogodila u domovini, gdje je jedan član obitelji Can (zmija) ubio
svojega brata?"
Na temelju portreta njegove djece, uklesanih na vratima pogreb
ne odaje princa Coha, znamo da se njegov najmlađi sin zvao Hul. Hu-
lov je totem bila oštrica koplja, uklesana iznad njegove glave. "Nisu li
Hul, Hu, Hor i Hol srodne riječi?" pita Le Plongeon.
U djelu Sacred Mysteries Among the Maya and Quiches (Svete taj
ne medu Mayama i Quicheima) Le Plongeon nastoji pokazati, prema
identitetu njihove povijesti, njihovih imena i totema, da su Egipćani
štovali Seba, Nut i njihovu djecu (Oziris, Set, Aroeris, Izis i Nike) kao
bogove. Le Plongeon tvrdi da su to bile iste osobe kao i kraljevska obi
telj Maya: kralj Canchi; njegova žena, Zoc; te njihovo petero djece,
Cay, Aac, Coh, Moo i Nike.
Budući da nije uspjela naći zemlju Mu, kraljica Moo je otišla u
Egipat i ondje postala božica Izis koju je štovala cijela zemlja. Znala
je da su prije mnogo stoljeća mayanski kolonizatori, koji su došli iz
Indije i s obala Eufrata, već ostavili svoje korijene u dolini Nila. Potra
žila je utočište među njima, a oni su je primili raširenih ruku, prihva
tivši je kao svoju kraljicu. Zvali su je Icin, "malena sestra", ime od
milja koje se s vremenom promijenilo u Izis. Kako je vrijeme prola
zilo, njezin je kult postao moćniji čak i od Ozirisova. Pjesnik i filo
zof Lucije Apulej (123-170. poslije Kr.), u svojoj "Metamorfozi" (ta
kođer poznatoj kao "Zlatni magarac"), piše da Izis kaže: "No suncem
obasjani Etiopljani i Egipćani, poznati po drevnim predajama, štuju
me kroz dolične obrede, a zovu me mojim pravim imenom, Izis."
Grčki povjesničar Diodor Sicilski (90-21. g. pr. Kr.) u Bibliotheca
historia prikazuje ju kako govori:
Ja Izis, kraljica zemlje, koju je učio Tot, Merkur. Što sam odredi
la, nitko ne može poništiti. Ja sam najstarija kći Saturna (Seb),
najmlađeg među bogovima. Ja sam sestra i žena kralja Ozirisa.
Ja sam prva koja je naučila ljude koristiti kukuruz. Ja sam maj
ka Horusova.
U Book of the Dead (Knjiga mrtvih) (Anijev papirus iz 1240. g. pr. Kr.,
u prijevodu Wallis Budge), Izis kaže: "Ja sam kraljica tih regija; bila
sam prva koja je smrtnicima razotkrila tajne pšenice i kukuruza. Ja
sam ona koja se uzdigla u zviježđu Psa."
Je li kraljica Moo ovjekovječila uspomenu na svojeg muža u zemlji
što ju je učinila svojom, je li ona izgradila egipatsku Sfingu u čast svo
jeg pokojnog muža u Chichen Itzi - slično mauzoleju princa Coha?
Ondje ga je prikazala kao umirućeg leoparda s ljudskom glavom, čija
su leđa tri puta probodena kopljem. U Egiptu ga je također prikazala
kao leoparda s ljudskom glavom, ali ga je učinila besmrtnim poput
ponosne i glorificirane duše koja čuva zemlju gdje je našla sigurno
utočište.
Le Plongeon tvrdi da je kraljica Moo nakon smrti proglašena bo
žicom i štovana, a o njoj se govorilo da je "dobra majka bogova i
ljudi". Grci su je zvali Maia, Hindusi su je zvali Maya, a Meksikanci
Mayaoel. Je li svojem sinu Hulu povjerila nadzor nad klesanjem tog
svjetskog čuda? Može li to biti razlog iz kojeg razni egipatski tekstovi
Sfingu spominju kao Hu? Augustus Le Plongeon je vjerovao da jest.
Vladavina Škorpiona
Drevni su se Egipćani vlastite povijesti sjećali samo na neodređen,
mitski način. Tisućama se godina vjerovalo da je kralj Men bio prvi
kralj Egipta. Drevni egipatski zapisi jasno ga identificiraju kao tak
vog, ali to je bilo prije otkrića grobnice kralja Škorpiona u Abidosu,
kao i pažljivo izrađene proto-dinastičke ploče koja se zove Škorpio-
nov prikaz. Priča o tom čovjeku, čiji je simbol bio škorpion, tijekom
proteklih sto deset godina prešla je iz mitske u povijesnu.
Godine 1898. u Hierakonopolu, drevnom preddinastičkom glav
nom gradu Egipta, otkriveno je tajno skrovište svetih predmeta pove
zanih s nepoznatim kraljem. Jedan od tih predmeta bila je slavna
Narmerova (Men) paleta, obredna kozmetička paleta. Drugi je bio ri
tualna glava žezla kralja Škorpiona. U početku je taj kralj svrstan u
mitološki svijet, zajedno s drugim preddinastičkim bogovima. No sto
godina poslije, njemački arheolog Gunter Dreyer otkrio je dokaze
potrebne da se mit o kralju Škorpionu pretvori u činjenicama potvrđe
nu povijest. Dreyer je našao njegovu grobnicu, a među artefaktima
se nalazilo njegovo žezlo od slonovače. Dreyer je u grobnici još našao
malene pločice slonovače i kosti, veličine marke. Svaka je pločica
imala uklesane jednostavne sličice; možda pismo slično hijeroglinma
koje je postojalo više od dvjesto godina prije od općeprihvaćenog
datuma pojave prvog pisma.
Još je neobičnije otkriće Johna i Deborah Darnell, a riječ je o pred-
dinastičkoj ploči poznatoj kao Škorpionov prikaz. Premda ju je ošteti
lo pet tisuća godina erozije, veliki dio rezbarije još uvijek je vidljiv.
Prikazuje poznati simbol sokola (Horusa) povrh škorpiona, što ukazu
je na činjenicu da je subjekt kralj Škorpion. Darnelli vjeruju da je
ploča izrađena po naređenju kralja Škorpiona, a u čast njegove pobje
de nad Naqada-A, gradom koji je štovao Seta, boga kaosa.
Ta su novija otkrića bacila malo svjetla na egipatsku pretpovijest.
Međutim, obavijena mitskim vremenima, pretpovijest Egipta još uvi
jek je jednako tajanstvena kao i Sfinga. Komparativno, znamo veoma
malo o tim arhaičnim godinama kad je Sahara bila zelena i padale su
obilne kiše. Čini se da je kruna na glavi Sfinge djelo klesara iz četvrte
dinastije, ali znakovi erozije u i oko zidova koji okružuju Sfingu uka-
Slika 8.5. Karipski Antili
zuju na ranije razdoblje njezina nastanka, tijekom veoma davnog mit
skog vremena.
Antili u Karipskom otočju Mayama su bili poznati kao "Zemlja
Škorpiona", Zinaan, a u mayanskim su hijeroglifima bili prikazani
likom pauka, ili simbolom u kurzivu. Le Plongeon vjeruje da je to
dokaz da su Maye dobro poznavali općeniti izgled arhipelaga. Kraljica
Moo je otkrila da je mayanska Zemlja Škorpiona nestala pod valovi
ma Atlantika. Ono što mi danas vidimo, ona je smatrala ostacima. U
čast svojih otočnih sunarodnjaka, jesu li ona ili njezini potomci nasta
vili koristiti ime kralja Škorpiona u drevnom Egiptu? Le Plongeon
vjeruje da je tako.
Toksični dokazi za staru teoriju
Posao što su ga Augustus i Alice Le Plongeon obavili, i zapis što su ga
napravili na Yucatanu, bio je jednako dobar kao i rad njihovih suvre
menika, ali nitko drugi nije radio u tom području, pa nisu imali s
kim usporediti rezultate. Augustus je bio predani učenjak i domi
šljat, briljantan čovjek, ali bez dokaza koji bi potvrdili njegove teorije
i ideje, one su bile samo materijal za opovrgavanje od strane njegovih
protivnika, koji su već prihvatili kasniji datum za početak američkih
civilizacija. Da se Le Plongeon mogao suzdržati od teoretiziranja,
The words you are searching are inside this book. To get more targeted content, please make full-text search by clicking here.
E.F.Malkowski - Prije Faraona
Discover the best professional documents and content resources in AnyFlip Document Base.
Search