E.F.Malkowski - Prije Faraona

njegov bi se rad vjerojatno hvalio kao veliko arheološko postignuće.
Umjesto toga, uz priču o kraljici Moo i mayanskom širenju civilizaci­
je, njegov je rad gurnut u stranu i zaboravljen. Ime Le Plongeon se ri­
jetko kada spominje u suvremenim tekstovima o proučavanju Maya.

Više od pedeset godina nakon objavljivanja djela Queen Moo and
the Egyptian Sphinx (Kraljica Moo i egipatska Sfinga), Thor Heyerdahl,
čovjekkoji je čvrsto vjerovao da su drevne civilizacije, premda razdvo­
jene oceanima, održavale kontakt, dokazao je da je moguće prijeći
Pacifiki Atlantiku najjednostavnijem plovilu. Četrdeset godinaposli-
je, Svetlana Balabanova također je našla dokaze (u svojem otkriću
nikotina i kokaina u egipatskim mumijama) da je Istok poznavao Za­
pad, te da su međusobno trgovali. Naravno, tu je i dr. Robert Schoch
koji je dokazao da je Sfinga starija od egipatske dinastičke civilizacije.
Činjenice su stigle stoljeće prekasno za Augustusa Le Plongeona. Jedno­
stavno je bio previše ispred svojeg vremena, a to mu nije koristilo.

Premda se teorija o kraljici Moo i njezinu putovanju u Egipat u
najboljem slučaju temelji samo na indicijama, s obzirom na nove či­
njenice, sad o svemu možemo razmišljati iz sasvim drukčije perspek­
tive. Le Plongeon nikad nije iznio nikakvu teoriju za koju se može
reći da je posve nemoguća.

Na kraju, tu je pitanje piramida koje je teško zanemariti kad je
riječ o drevnom Egiptu. Jasno je da su Keops (Khufu), Kefren, Smen-
kare i ostali iz ranih dinastija izgradili piramide. Također je jasno da
je tijekom tih drevnih vremena, ako je netko želio graditi nešto veliko,
to morala biti piramida - to je bilo pitanje fizike. Ipak, premda su pi­
ramide različitih tipova i stilova pronađene diljem svijeta, česta je
zabluda da zemlja Nila ima više piramida nego bilo koja druga. Kultu­
re drevnog Meksika i Srednje Amerike imaju tu čast. Oni su izgradili
više piramida od ikoga drugoga. S bazom koja je široka osamsto me­
tara sa svake strane i šest je puta veća od egipatske Velike piramide,
Danta piramida u Gvatemali najveća je od svih što su ih ljudi ikad
izgradili. Podigli su je Maye.

Je li veza između Maya i Egipta, o kojoj je Le Plongeon govorio,
doista nevjerojatna? Možda nije. Kao što ćemo poslije vidjeti, postoje
dokazi u domaćim egipatskim predajama koji potkrjepljuju ideju da
su Maye, na neki način, bili u kontaktu s Egiptom.

9

PRETPOVIJESNI
KORIJENI EGIPTA

Ostavština kromanjonca

Povijest, definirana kao vremensko razdoblje u kojem se čovječan­
stvo izražava pisanjem, veoma je maleni postotak stvarnog vreme­
na za koje je poznato da su postojala ljudska bića u svojem modernom
anatomskom obliku (dvonožni, uspravnog držanja i visokog vertikal­
nog čela sa zaobljenom lubanjom). Konsenzus paleoantropologa i
arheologa kaže da mi ljudi (Homo sapiens sapiens) postojimo na Ze­
mlji gotovo dvjesto tisuća godina. Nadalje, prema mitohondrijskim
DNK analizama, sva moderna ljudska bića su potomci jedne jedine
žene koja je živjela u Africi. Dakle, logično je zaključiti da sve civiliza­
cije koje su se razvile i prešle iz pretpovijesnih u povijesne imaju
pretke u Africi.

Premda nema nikakvih pisanih podataka koji opisuju kako su ži­
vjele pretpovijesne kulture, paleo-znanost je otkrila znatnu količinu
dokaza o tome gdje su i kako živjeli, te kad su migrirali u nove zemlje.
Prva poznata kultura koja je bila anatomski moderna, kromanjonci,
postojala je prije četrdeset tisuća godina i trideset tisuća godina traja­
la je u zapadnoj Europi. No, postoje čvrsti dokazi koji upućuju na to
da nije nastala ondje, već potječe iz Afrike.

Danas su, u svjetskim populacijama, gotovo nestala fizička svojstva
koja su karakterizirala kromanjonca. Što se s njima dogodilo, i zašto

se čini da su nestali iz arheoloških zapisa, već je neko vrijeme predmet
žučnih rasprava među antropolozima. Međutim, teško se može sum­
njati da smo mi njihovi potomci.

Poput svih naroda diljem svijeta, drevni Egipćani koji su 2920. g.
pr. Kr. osnovali prvu dinastiju također su imali pretke. U 7. smo
poglavlju saznali da su to bili Badariani, Naqada, Amratiani, Gerzea-
ni, Maadi i Nubijci koji su živjeli u raznim područjima sjeverne Afri­
ke, blizu doline Nila. U ovom ćemo poglavlju istražiti tko su mogli
biti preci tih preddinastičkih kultura. Dokazi ukazuju da su kulture,
koje su dovele do civilizacije i pojave dinastičkog Egipta, u davnoj
prošlosti započele s kromanjoncima.

Kromanjonci s Kanarskog otočja

To se može činiti malo vjerojatnim mjestom za traženje pokazatelja
o prošlim stanovnicima Egipta, ali djelići te slagalice razbacani su na
daleko i široko. Muzej Kanarskog otočja na otoku Gran Canaria po­
nosi se najvećom zbirkom lubanja kromanjonaca na svijetu. Također
su zanimljive poljoprivredne terase izgrađene od zaobljenoga kame­
nja, nepoznatog podrijetla, kojih ima po svim otocima. Na otoku Te-
nerife nalazi se kompleks piramida izgrađenih od crnog vulkanskog
kamena. Arhitekturne i građevinske tehnike korištene za podizanje
šest piramida "stepenastog" stila slične su onima u Meksiku, Peruu i
drevnoj Mezopotamiji.

Skeptici su vjerovali da su piramide bile nasumična hrpa kamenja,
ali arheolozi sa Sveučilišta La Laguna i dr. Thor Heyerdahl (kojeg je
proslavila Ra ekspedicija) dokazaji su da su građevine djelo ljudskih
ruku. Iskopavanja su razotkrila da su sistematski građene od kamenih
blokova, šljunka i zemlje. Pažljivo izgrađena stubišta na zapadnoj
strani svake piramide vodila su do vrha, savršeno ravne platforme
pokrivene šljunkom. Glavni kompleks piramida, uključujući njihove
terase, bio je astronomski okrenut prema Suncu za ljetnog solsticija,
jednako kao što su egipatske piramide bile okrenute prema glavnim
stranama svijeta.

Nije poznato tko ih je izgradio, i nikakva se teorija ne nameće po­
sjetiteljima gradića Guimar i njegovih piramida. Znak s jednostavnim

upitnikom obilježava nalazište. Prvi poznati stanovnici Tenerife bili
su Guanči (danas izumrli kao zasebna kultura), a oni nisu znali tko
je i kada izgradio piramide. Međutim, kao što ćemo vidjeti, dokazano
je da su Guanči bili kulturna veza između drevnih i modernih dru­
štava.

Kad su početkom četrnaestog stoljeća prvi moderni Europljani
stigli na Kanarske otoke, iznenadile su ih fizičke karakteristike tamoš­
njih stanovnika (Guanči) koji se nisu previše razlikovali od bijelog
stanovništva u južnim regijama Sredozemlja. Istražitelje iz devetnaes­
tog stoljeća još je više iznenadila sličnost između četrdeset tisuća go­
dina starog kostura kromanjonca, pronađenog u Dordognei, Francu­
ska, i ostataka Guanča. Neki istraživači vjeruju da sličnosti nisu bile
samo fizičke, već i kulturne, o čemu svjedoče slike Guanča u špiljama
u Galdaru, Belmacu, Parque Cultural La Zarza, te u špiljama Los Le-
treros, naprimjer. Jednako kao kromanjonci, Guanči su u špiljama
slikali cik-cak uzorke, kvadrate i spiralne simbole, koristeći crvenu i
crnu boju. Guanči su nastavili oslikavati stijene u špiljama sve do
četrnaestog stoljeća.

Njemačka antropologinja Use Schwidetzky kaže da su Kanarski oto­
ci izrazito zanimljivo područje za antropološka istraživanja. Stanovni­
štvo koje je ondje živjelo u pretpovijesnim vremenima, zakopavalo je
svoje mrtve u špiljama, te je ondje otkriveno obilje kostiju. Usprkos
činjenici da Guanči više ne postoje kao kultura, skupine ljudi prije
Španjolaca preživjele su do današnjih dana, čak i nakon procesa obra­
ćanja na kršćanstvo i prijelaza na drugu, dominantnu kulturu. Brojni
su znanstvenici govorili o njima u osamnaestom, devetnaestom i
dvadesetom stoljeću.

U znanstvenom radu iz 1984, profesor Gabriel Camps sa Sveučili­
šta Provanse, bio je veoma jasan po pitanju pravilne identifikacije
stanovnika Kanarskih otoka i njihovih predaka. U svojem se istraživa­
nju usredotočio na staru populaciju kromanjonaca sjeverne Afrike,
koje naziva Iberomaurusiani. Ti su Iberomaurusiani bili šesnaest tisu­
ća godina stara kultura u sjeverozapadnoj Africi, a obitavali su na
priobalnim ravnicama i u unutrašnjosti današnjeg Tunisa i Maroka.
Živjeli su od lova na divlja goveda, gazele, velike antilope (bikojelen)
i divlje ovce, te od skupljanja morskih mekušaca. U današnje su vrije-

me fizičke karakteristike kromanjonaca rijetke u populacijama sjeverne
Afrike. Općenite karakteristike stanovnika sjeverne Afrike pripadaju
različitim tipovima mediteranskih naroda. Skupina slična kromanjon-
cima čini najviše tri posto današnje populacije Magreba (Maroko,
Alžir i Tunis). Međutim, mnogo su brojniji na Kanarskim otocima.

Izraz "Iberomaurusian" odnosi se na proizvodnju oruđa krajem
ledenog doba koju karakterizira manje kameno oruđe i oružje u uspo­
redbi s oruđem ranijih kultura, osobito uz sićušne oštrice tupih rubo­
va tako da se mogu držati na strani suprotnoj onoj koja reže. Proizvo­
đači takvog oruđa postojali su u brojnim mjestima sjeverozapadnog
Magreba, kao što su Afalou-Bou-Rhummel, La Mouillah, Taza Cave
I i Taforalt, prije dvadeset do deset tisuća godina. Većina je nalazišta
otkrivena duž obalnog pojasa Maghreba, u špiljama i kamenim skloni­
štima. Nekolicina sadrži ostatke pokopanih ljudskih kostiju. U prošlo­
sti su Iberomaurusiane nazivali Mechta-Afalou, Mechta el-Arbi i/ili
Mechtoidnim tipovima. To su bili ljudi krupnih kostiju koji su sličili
europskom kromanjoncu, premda su bili izdržljiviji i po mnogočemu
drukčiji. Podrijetlo sjevernoafričkog kromanjonca nije poznato. Posto­
je teorije da su stigli iz Europe, zapadne Azije ili iz nekog drugog
dijela Afrike, ili su se razvili u sjevernoj Africi. Bili su relativno viso­
ki (174 centimetra za muškarce i 162,5 centimetra za žene), a imali
su široko i snažno, specifično lice s produljenom i uskom lubanjom.
Lubanja koja je izdužena i uska naziva se dolihokefalnom.

Prema studiji Dotoura i Petit-Mairea iz 1996., populacija pretpovi­
jesne atlantske obale na rubu Sahare može se klasificirati u tri skupine.
Jedna skupina ima određeni broj specifičnih karakteristika i naziva
se Mechta. To je kromanjonski tip iz Tunisa. Njihova se jedinstvenost
ne može vidjeti u današnjoj populaciji. Druga skupina pokazuje proto-
-mediteranske karakteristike (opisane u sljedećem odjeljku), koje se
mogu vidjeti u današnjim Alžircima. Treća skupina pokazuje oslab­
ljene karakteristike i osobitosti slične prvoj skupini. Dotour kaže da
je treća skupina slabo definirana i veoma raznolika. Premda postoje
tri skupine, budući da je treća slabo definirana i slična prvoj, govorit
ćemo o dvije općenite skupine koje se temelje na vrsti kostura: kro-
manjonskoj i mediteranskoj.

Za razliku od karakteristika kostura kromanjonaca, mediteranski

tip obično je imao dugačko i nježnije lice, s kratkom i širokom luba-

njom. Prema naslagama u Gafsi, Tunis, proto-mediteranski ostaci
stari su oko deset tisuća godina. Neki istraživači vjeruju da te dvije
ljudske skupine, kromanjonski i mediteranski tip, ukazuju na regional­
nu prilagodbu i, slijedom toga, egzistiraju kao vrste velike antropološke
varijabilnosti. Proučavanje grobnih humaka na obali ispred Rabata,
Maroko, južno od Mauritanije, potkrjepljuje teoriju o dvije različite
skupine ljudi. Jedna odgovara grobnicama smještenim između 20° i 23°
sjeverno. Dotour ondje pronađene kosture svrstava u kromanjonski
(Mechta) tip. Druga skupina odgovara području sjeverno od trideset
treće paralele, blizu Rabata. Budući da je njihov kostur graciozniji i
nježniji, svrstani su u mediteranski tip.

Populacija kromanjonaca (izdržljiva i arhaična) uvijek je bila pove­
zana s kulturom Iberomaurusiana i vjerojatno je domaća. Graciozniji
se kosturi pripisuju neolitskoj Capsian (Alžir) kulturi, i ne smatraju
se domaćima. Vjeruje se da su stigli s istoka i, malo po malo, prodrli u
populaciju kromanjonaca (Mechta), prvenstveno duž mediteranske
obale.

Druga istraživanja potvrđuju da je populacija kromanjonaca (Me­
chta) veoma dugo živjela u sjevernoj Africi. Prema nedavnim genet­
skim istraživanjima, objavljenim 2004, dio današnje populacije ima
genetski marker koji je karakterističan za prijelaz od kromanjonskog
(Mechta) tipa u mediteranski, a ograničen je na sjevernu Afriku. To
pokazuje da je prije otprilike deset tisuća petsto godina došlo do ekspan­
zije mediteranske skupine u sjevernoj Africi i do njezinog širenja u
susjedne populacije.

Antropološka proučavanja pretpovijesnih naroda pokazuju da su
ljudi tipakromanjonaca (Mechta) bili jedini stanovnici regija Sredoze­
mlja i sjeverne Afrike, uključujući Kanarske otoke, u razdoblju prije
deset tisuća petsto godina. Poslije je ta područja počeo zauzimati
drukčiji tip ljudskih bića (mediteranski tip), seleći se sa sjeveroistoka
prema jugozapadu. Druga istraživanja također pokazuju da su se mi­
gracija i miješanje kromanjonskog i mediteranskog tipa zbivale kroz
dugo vremensko razdoblje. Strateški smještena na samom sjeverois­
točnom dijelu Afrike, dolina Nila bila bi područje utočišta, kao i oku­
pljalište za obadva tipa ljudi.

Obrasci povijesnih populacija u sjevernoj Africi

Prvi dokazi o ljudskim populacijama u Africi klasificirani su kao
Homo erectus prije dvjesto tisuća godina. Tijekom prvog dijela ledenog
doba, prije dvjesto do sto tisuća godina, Homo sapiens se prvi put
pojavio kao neandertalac u Europi. Moderni se čovjek u Europi poja­
vio mnogo kasnije, prije otprilike četrdeset tisuća godina. U sjevernoj
se Africimoderni čovjek (Homo sapiens sapiens) pojavio kao Iberoma-
urusiani (afrička varijacija kromanjonca) prije devetnaest do deset
tisuća godina. Proto-mediteranski tip se poslije pojavio kao Capsian
kultura prije deset do pet tisuća godina, navodno stigavši s istoka. Te
dvije skupine čine ljudske tipove koji su bili preci Berbera, koji su
genetski bili manjina, kao i dio populacije današnje sjeverne Afrike
koji nije berberski.

Antropolozi povezuju pretpovijesne stanovnike sjeverne Afrike s
europskim kromanjoncima. Između ostalih fizičkih karakteristika,
bili su prilično visoki (170 centimetara, u prosjeku), imali su široko
lice i dolihokefalnu (duguljastu) lubanju, te veliki lubanjski kapacitet
(1650 kubičnih centimetara). Sjevernoafrički kromanjonac bio je
dominantan tip ljudskih bića u sjevernoj Africi sve do dolaska proto-
mediteranskih (Capsian) kultura.

Francisco Garcia Talavera kaže da se oko 5000 g. pr. Kr. kromanjon-
ski tip počeo demografski smanjivati, povukavši se na zapad u planine
Sredozemlja, na obalu Atlantika i Kanarske otoke, te na jugozapad
Sahare i u Sudan. Ipak, nisu posve nestali u Magrebu. Vjeruje se da je
tijekom trećeg stoljeća pr. Kr. osam posto populacije tog područja bilo
kromanjonskog tipa, a taj se postotak ravnomjerno smanjivao. Proto-
-mediteranski tip, sličan današnjim mediteranskim populacijama,
pojavio se u istočnom dijelu Magreba prije devet tisuća godina. Taj
se novi tip sastojao od dvije vrste; jedna je bila krupna i visoka (173
centimetra za muškarce), a druga je bila sitnija i živjela u planinama.
Prema svim pokazateljima, sitniji tip potječe s Bliskog istoka, a to su
također preci starijih sjevernoafričkih naroda, kao što su Natufijan-
ci, stanovnici istočnih obala Mediterana.

Camps kaže da se ti pradavni stanovnici Mediterana opravdano
mogu nazvati proto-Berberima, zbog njihove kulture i sklonosti ko­
rištenju geometrijskih motiva u ukrašavanju; njihovi tjelesni ukrasi i

keramika također su veoma slični berberskima. Na početku povije­
snih vremena duž sjevernoafričke obale, počeli su se pojavljivati tumu­
lusi (grobni humci) i megalitski spomenici, zajedno s geografskom
ekspanzijom mediteranskih tipova. Međutim, čini se da je ta megalit-
ska kultura stigla iz europskih zemalja zapadnog Mediterana, te naj­
vjerojatnije potječe iz kultura kromanjonaca. Jasno je da je utjecaj
kromanjonaca na fizičku antropologiju regije mnogo manji nego gene­
tički doprinos populacija istočnog Mediterana.

Na sjevernoafričku populaciju i kulturu također su s istoka utjeca­
li Feničani, koji su osnovali kolonije u devetom i desetom stoljeću pr.
Kr., te muslimanski zavojevači u sedmom i jedanaestom stoljeću po­
slije Kr. Moglo bi se očekivati da će te invazije na neki način promije­
niti sjevernoafričku genetiku, osobito ova posljednja - kontingent
od sto tisuća ljudi pridonio je brzoj arabizaciji regije. Druge invazije
i osvajanja Europljana istočnog Mediterana uključuju Rimljane (146.
g. pr. Kr. do 439. poslije Kr.), Vandale (439. do 533.) i Bizantince (533.
do 647.), a poslije su to bili Otomansko carstvo, Turci, Portugalci,
Španjolci, Francuzi i Talijani. Ironija je u tome što su osvajači veoma
malo doprinijeli demografiji i genetici današnjih stanovnika sjeverne
Afrike. Golema većina tih stanovnika potječe od mediteranskih (Cap-
sian) kultura.

Kanarski otoci imaju iste pretpovijesne komponente kao sjeverna
Afrika: kromanjonski i proto-mediteranski tip. Prema tvrdnjama ne­
kih autora, prva i primitivnija ljudska bića stigla su na otoke između
2500. g. pr. Kr. i 1000. g. poslije Kr. Međutim, zbog brojčanih omjera
kromanjonskog tipa (Tenerife, 34 posto; Gran Canarie, 33 posto;
Gomera, 45 posto), vjerojatnije su ranije stigli s kontinenta na Kanar-
ske otoke, dok je kromanjonski tip bio dominantan u sjevernoj Africi,
prije više od 10.500 godina.

Istodobno, ili možda nešto poslije, stigli su proto-mediteranski lju­
di. Međutim, na Kanarskim su otocima pronađeni samo ostaci krup­
nog mediteranskog tipa. Također su bili veoma visoki, s izduženim i
uskim licem peterokutnog ili četverokutnog oblika. Taj se tip povezu­
je, barem na otoku Gran Canarie, s "kulturom tumulusa", budući da
su svoje mrtve pokapali u pogrebnim spomenicima, dok su kroma­
njonski tipovi to činili u špiljama. U posljednje se vrijeme iznose teo-

rije da jasna rasna različitost između ta dva tipa ljudskih bića nije po­
stojala, kako se to činilo prvim antropolozima. Unatoč njihovoj
neobičnoj izolaciji, čini se da su jezik i kultura kanarskih domorodaca
rano-berberski, o čemu svjedoče arheologija, toponimija i antropo­
logija. Uz iznimku sporadičnih kontakata s Feničanima, Kartažanima
i Rimljanima (uglavnom s komercijalnim ciljevima), te u novije vrije­
me s europskim Arapima, populacija Kanarskih otoka ostala je izoli­
rana sve do španjolskih osvajanja tijekom petnaestog stoljeća.

Postoje dva dugogodišnja pitanja koja se tiču tih ljudi. Prvo, kakva
je bila genetska veza između Iberomaurusiana (prije dvanaest tisuća
godina) i sjeverozapadnih Afrikanaca iz povijesnih vremena - Capsia-
na, Berbera i Guanča? Drugo, jesu li Iberomaurusiani krupnih kostu­
ra i Nubijci iz sjeveroistočne Afrike bili varijante iste populacije?
Proučavanja zuba pomažu odgovoriti na ta pitanja.

Istraživanja o zubima

Joel D. Irish, antropolog sa Sveučilišta Aljaske u Fairbanksu, bavio se
istraživanjem pitanja genetskog kontinuiteta u sjevernoj Africi kroz
analizu zubnih svojstava. Godine 1993. i 1998. usporedio je zube sta­
novnika sjeverne Afrike i Europe, koristeći uzorke iz različitih vremen­
skih razdoblja. U svojim je rezultatima opisao kako se na trinaest
uzoraka zuba stanovnika sjeverne Afrike nakon ledenog doba vide
sličnosti s uzorcima zuba Europljana. Kod tih se ljudi vidi simplifika-
cija i masovna redukcija zubala. Homogenost tog obrasca, nazvana
"Sjevernoafrički kompleks zubnih značajki", otkrivena je, unatoč gole­
mim vremenskim i geografskim razmacima, kod osam tisuća godina
starih Capsiana i novijih Berbera, na Kanarskim otocima, u Egiptu i
Nubiji (južni Egipat i sjeverni Sudan). Irish je također otkrio da svako
sjevernoafričko odstupanje od tog jednostavnog zubnog obrasca
vodi u smjeru svojstava naroda južno od Sahare, što pokazuje da su
postojale nekakve veze između tih naroda. Nadalje, njegova se otkrića
podudaraju s genetskim istraživanjima koja povezuju stanovnike sje­
verne Afrike s Europljanima i zapadnim Azijatima, ali također poka­
zuju genetski utjecaj naroda južno od Sahare. Također je uočio da
učestalost zubnih svojstava Iberomaurusiana sugerira da bi vremen-

sko razdoblje u kojem je došlo do tog sjevernoafričkog evolucijskog
obrasca moglo biti starije no što se ranije vjerovalo. U novijem je
istraživanju (2001.) usporedio zube Iberomaurusiana, Capsiana, Ber­
bera (Shawia i Kabyle), Guanča s Kanarskih otoka, Nubijaca, Egipća­
na, Kartažana i arapskih beduina.

Irish je otkrio da je kromanjonski tip, Iberomaurusiani od prije
dvanaest tisuća godina, srodan stanovnicima sjeverne Afrike koji su
živjeli kasnije u povijesti, tijekom egipatskih dinastičkih vremena.
Međutim, unatoč navodnim sličnostima u kulturi i lubanjskih kara­
kteristika, Iberomaurusiani su posve različiti od Nubijaca od prije dva­
naest ili više tisuća godina. Uzorci Iberomaurusiana imaju sličnosti
sa svim kasnijim stanovnicima sjeverne Afrike, što se vidi po detalji­
ma Sjevernoafričkog kompleksa zubnih značajki. Ekstremno razila­
ženje između Iberomaurusiana iz ledenog doba i Nubijaca pokazuje
da nisu bili u bliskom srodstvu. Nubijci pokazuju obrazac dodavanja
zuba, poput onoga vidljivog kod naroda južno od Sahare. Oni imaju
jedanaest svojstava što ih Irish naziva "Zubni kompleks Afrikanaca
južno od Sahare".

Irish također tvrdi da su se Natufijanci (kultura na istočnim obala­
ma Mediterana iz otprilike 8000 g. pr. Kr.) znatno razlikovali od Ibero­
maurusiana i drugih stanovnika sjeverne Afrike. Nisu slični Capsia-
nima, te opovrgavaju teoriju o precima i potomcima.

Zubni dokazi podupiru teoriju da je stariji od dva glavna tipa ljudi
bio sjevernoafrički kromanjonac, koji je postojao diljem sjeverne Afri­
ke i na pirenejskom poluotoku. Međutim, iz nekog nepoznatog razloga,
čini se da su gotovo nestali iz sjeverne Afrike, prepuštajući područje
mediteranskom tipu.

Kromanjonac

Kromanjonac je naziv dodijeljen svim anatomski modernim ljud­
skim bićima koji su živjeli u Europi i na Bliskom istoku tijekom lede­
nog doba, prije četrdeset do deset tisuća godina. Za razliku od ranijih
neandertalaca, za koje se vjeruje da su bili primitivniji, kromanjonci
su klasificirani kao Homo sapiens sapiens, što znači da su oni naši pre­
ci. Premda se neke od njihovih fizičkih karakteristika vide kod današ­
njih ljudi, smatraju se izumrlima kao posebna vrsta.

Od izuma filmske kamere, hollywoodski su filmovi i televizija uve­
like utjecali na opću percepciju kromanjonca, često poznatog kao
"špiljski čovjek". Prikazivan je kao mišićav i krupan, nasilnik odjeven
u životinjsku kožu koji svoju družicu vuče za kosu. "Ugh", rekao bi
drugim špiljskim ljudima dok bi komad mesa prinosio licu. Poput dje­
teta, oslikavao je stijene svoje špilje. To je bila općeprihvaćena predo­
džba, ali nije mogla biti dalje od istine.

Kad biste danas slučajno sreli kromanjonca, odjevenog u traperice
i majicu, ne biste ga mogli razlikovati od ostalih ljudi. Premda se vje­
ruje da kromanjonci nisu gradili gradove ni pisali književna djela, po
ponašanju su bili jednako moderni kao i današnji ljudi, s istom sklo­
nošću simbolici, tehnologiji, umjetnosti i obitelji.

Kromanjonac je bio visok, uspravna držanja, jasno definirane bra­
de, malenog čela, istaknutog nosa i zaobljene glave koja je bila neobi­
čno izdužena. Tijekom njegova vremena, nosio je odjevne predmete
od omekšane kože, šivane iglama od kostiju i koncem dobivenim od
sušenih životinjskih crijeva. Ukrašavao se ogrlicama, narukvicama i
talismanima napravljenim od školjki, cvijeća, zuba i kosti. Također je
gradio trajne naseobine, osmišljene tako da izdrže hladne zime.

Živio je u kolibama sličnim šatorima sjevernoameričkih Indijanaca
(vigvam). Udubina je služila kao pod, a oko nje su postavljene motke
kao okvir na koji se stavljalo spojene životinjske kože, za izolaciju, a
kamenje namješteno duž donjeg ruba osiguravalo je stabilnost. Tije­
kom ljetnih mjeseci, živio je u prenosivim, laganim šatorima dok je
slijedio krda životinja, te je kopao plitke jame u trajno smrznutom tlu
koje su služile kao prirodni hladnjaci. Lampe u ognjišta koristili su se
za osvjetljavanje i kuhanje. Taborišta su bila tipično kompleksna, uka­
zujući na unaprijed osmišljenu gradnju. Redovito su bila okrenuta
prema istoku, radi dobivanja topline jutarnjeg sunca.

Otkriće

Otkako postoji moderna civilizacija, i ono što mi zovemo poviješću,
nitko nije znao da je taj tip ljudskih bića ikada postojao. Prirodne su
sile zakopale dokaze o njihovu životu duboko pod zemljom. Naša je
povijest, barem koliko je nama poznato, započela negdje oko 4000. g.
pr. Kr. Međutim, otkrića u Francuskoj i Španjolskoj tijekom devetna­
estog stoljeća sve su promijenila.

U ožujku 1868. radnici koji su postavljali željezničku prugu u do­
lini Cro-Magnon prokopali su naslage drevnog kamenog skloništa i
razotkrili njegove slojeve. Arheolozi Edward Lartet i Henry Christy
uskoro su otkrili da slojevi sadrže ostatke kostiju pet osoba: tri odrasla
muškarca, jedne odrasle žene i djeteta. Uz njih je bilo zakopano kame­
no oruđe, izrezbareni rogovi soba, privjesci od slonovače i morske
školjke. Nepoznati su ljudi očito bili veoma stari, kao i prvi pronađeni
ljudski ostaci te vrste. Nakon toga su se svi ostaci kostiju te vrste bilje­
žili pod nazivom kromanjonac, a pronađeno ih je još mnogo. Kako
se nastavilo istraživanje i otkrivena su još mnoga nalazišta, postalo je
jasno da je prije četrdeset tisuća godina taj narod obitavao u zapadnim
područjima Europe, u današnjoj Španjolskoj i Francuskoj.

Kulture ledenog doba

Kromanjonac je često bio temelj za proučavanje teoretskih predaka
suvremenog čovjeka, ne samo zbog anatomije, već i zbog njegove
velike sposobnosti za umjetničko izražavanje. U njihovim taborištima
i špiljama, umjetnost je bila izražena u gotovo svemu što su radili.
Arheolozi su kromanjonce podijelili na pet kultura koje su postojale
u različitim razdobljima tijekom ledenog doba, a podjela se temeljila
na izradi njihova oruđa: orinjasijen (Aurignacian), gravecijen (Gra-
vettian), solitrejen (Solutrean), magdalenijen (Magdalenian) i azilijen
(Azilian). Sve su te skupine podgrupe kromanjonaca, ali svaka je ima­
la vlastitu specifičnu kulturu koja se temelji na vrsti oruđa što ga je
izrađivala i korištenom materijalu, te na razdoblju u kojemu je živjela.
Sjevernoafrički Iberomaurusiani (kromanjonski tip) vjerojatno su bili
srodnici magdalenijenske azilijenske kulture koje su postojale u istom
razdoblju.

Prvo društvo kromanjonaca poznato je kao orinjasijen, a dobilo je
naziv po nalazištu Aurignac, u Pirinejima, gdje je prvi put otkriveno.
Njihova je kultura trajala od prije četrdeset do dvadeset osam tisuća
godina, i bila je geografski veoma raširen fenomen. Prostirala se od
Španjolske (regija Santander) do južnog Walesa, uz gušće naseljena
mjesta uz gornji tok Dunava u Njemačkoj i Austriji, te u moravskom
području Slovačke. U Francuskoj su zauzimali malene doline Dordo-
gne oko Les Eyzies-de-Tayac i u podnožju Pirineja.

Oruđe i vrste oruđa orinjasijenske kulture bile su standardizirane.
Tijekom vremena, razvile su se strugalice za pripremanje životinjske
kože i jetkala za graviranje. Oruđe od kremena izrađivalo se od kame­
nih oštrica, a ne pločica dobivenih kalanjem. Šiljci (za lov) izrađiva­
li su se od rogova, kosti i slonovače. Jedna od njihovih značajnih
inovacija bio je razvoj ukrasa za tijelo, uključujući probušene školjke,
životinjske zube, izrezbarene privjeske od kosti, narukvice i ogrlice od
slonovače. Iznenadna pojava istančane umjetnosti otkrivene u špilji
Chauvet-Pont-d'Arc zasigurno je bila jedno od njihovih najupečatlji­
vijih postignuća.

Nazvana po špilji u La Gravette u Dordognei, na jugozapadu Fran­
cuske, gravecijenska je kultura postojala prije dvadeset osam i dvade­
set dvije tisuće godina. Jednako kao u slučaju njihovih prethodnika,
gravecijenska je kultura bila veoma raširena. Naseobine su otkrivene
od jugozapada Francuske do Walesa i istočne Europe. Artefakti su ta­
kođer pronađeni u taborištima lovaca na mamute u Rusiji. Premda
ima regionalnih razlika, gravecijenski su načini života neobično slični
u svim područjima gdje su pronađeni artefakti. Čak se nagađa da ko­
munikacija između naseobina može biti objašnjenje za takve sličnosti.

Kad se pojavila gravecijenska kultura, došlo je do značajne promje­
ne u ponašanju. Velike, organizirane naseobine, koje su se uglavnom
sastojale od jednostavnih šatora, utemeljene su na otvorenim prostori­
ma. Ostaci životinja ukazuju na mogućnost da se u nekim naseobina­
ma živjelo tijekom većeg dijela godine. Druge su naseobine bile prilično
pomno izgrađene, kao što je Dolni Vestonice u današnjoj Čehoslo-
vačkoj. Ondje su kolibe građene od kostiju mamuta, a sadržavale su
jame za spremanje i čuvanje hrane.

Analize iskopanog materijala također ukazuju na mogućnost da
su kolibe mogle imati različite namjene. Jedna koliba, odvojena od glav­
nog naselja, vjerojatno se koristila za proizvodnju malenih figurica
od gline koje su se potom "pekle" na obližnjem ognjištu. Dobro pozna­
te malene figurice Venere, koje su obično naglašavale dojke i stražnji­
cu, gravecijenskog su podrijetla.

S obzirom na tako suradnički način života, vjerojatno je postojala
društvena hijerarhija, s uključenim pravilima ponašanja. Tehnologija
oružja i metode lova postale su složenije. Malene, zašiljene kamene

oštrice, s jednim tupim rubom, postale su njihov standard. Neobično
je da su pronađeni jednaki šiljci od kamena i kostiju, što pokazuje da
su bili veoma vješti obrtnici.

Njihovi običaji pokapanja mrtvih ukazuju na revoluciju u načinu
razmišljanja i početke sustava vjerovanja. Određeni su pojedinci,
možda vođe lova, bili pokriveni crvenim okerom (za koji se smatralo
da simbolizira povratak u maternicu) i pokopani u špiljama s ostacima
velikih biljojeda. "Crvena gospa iz Pavilanda" u Walesu (zapravo,
mladi odrasli muškarac koji je umro prije dvadeset sedam tisuća godi­
na) bio je pokriven lubanjom mamuta. U trostrukom grobu u Dolni
Vestonice pronađeni su žena i dva muškarca, svaki s jedne njezine
strane; ruka jednoga bila je ispružena preko područja njezine zdjelice.
Dva adolescenta u Sungiru, Rusija, pokopani su tako da im se glave
dodiruju, a na sebi su imali tisuće kuglica izrađenih od mamutovih
kljova, te pokrivala za glavu od polarne lisice.

Solitrejenska kultura dobila je naziv po nalazištu Solutre, a bila je
poznata po jedinstvenom načinu izrade oruđa. Postojala je prije dva­
deset jedne do sedamnaest tisuća godina na jugozapadu Francuske. U
prvom su redu poznati po prekrasno izrađenim, dvostranim ploči­
cama s dizajnom lovorovih listova. Postoje polemike o podrijetlu nji­
hova rada, ali dokazi upućuju na to da je riječ o izumu iz Dordogne.
Drugi taj rad pripisuju naglom dolasku novog naroda.

Stilovi izrade šiljaka i oštrica s lovorovim i vrbovim listovima, veo­
ma cijenjeni zbog pojedinosti i fine izrade, ističu solitrejensku kulturu
kao veoma vještu u proizvodnji oruđa. Te su se tehnike koristile još
tisućama godina, a obilježile su prijelaz od jednostranih šiljaka (obra­
đenih samo s jedne strane) do dvostrane obrade. Jednostrani šiljci
bili su česti u ranom solitrejenskom razdoblju. Postupno su ih zamije­
nile oštrice s lovorovim listovima i dvostrani šiljci.

Solitrejenska tehnologija također je označila početak primjene te­
hnike kalanja udaranjem jednog ruba u drugi, što se zove outre passe
(nadilaženje zastarjelog). Neki na taj način izrađeni predmeti koristi­
li su se za ukrašavanje. Bili su tako fino izrađeni da nisu dopuštali da
ih se koristi kao oruđe (što ukazuje na mogućnost da su služili samo
za užitak). Također su pronađene igle od kosti, a to ukazuje na izradu
krojene odjeće, što je veoma korisno u ledenoj klimi. Premda su pro-

Slika 9.1. Šiljak u obliku lovorovog lista (s fotografije Brucea Bradleyja)

nađene narukvice, ogrlice od kuglica, privjesci, broševi od kosti i
obojeni pigmenti, što jeočito upotrebljavano za ukrašavanje pojedina­
ca, rijetki su primjeri solitrejenske umjetnosti. Sastoje se od skulptu­
ra u niskom reljefu i ureza na kamenim pločama.

Magdalenijenska kultura, nazvana po kamenom skloništu u Le
Madeleine, Francuska, postojala je prije sedamnaest do trinaest tisuća
godina. To je možda najimpresivnija kultura starog kamenog doba.
U tom je razdoblju izrada oruđa od kosti dosegnula najvišu razinu.
Česti su bili vješto izrađeni šiljci harpuna, osti, pa čak i igle. Na košta­
no su oruđe često gravirali slike životinja, a pronađene su sjekirice,
čekići, šiljci koplja, harpuni i igle. Kameno oruđe magdalenijenske
kulture također je uključivalo lopate, jetkala (slično dlijetu, s nakoše­
nim vrhom), strugalice, bušila i šiljke. Na nekom se oruđu, od mikro-
lita do veoma dugačkog oruđa, vidi napredna tehnika izrade. Oružje
je bilo veoma usavršeno i raznovrsno, a u tom je razdoblju prvi put
upotrijebljen atlatl (pomagalo za bacanje koplja). Duž južnog ruba
ledenog pokrova razvili su se maleni čamci i harpuni, što ukazuje na
društvo ribara i lovaca.

Najneobičnije postignuće magdalenijenske kulture bile su spekta­
kularne slike u špiljama, koje su dosegnule vrhunac u kasnijem dijelu
njezina razdoblja. Ranu špiljsku umjetnost karakteriziraju grubi crni
crteži. Međutim, poslije se pojavljuju prelijepo izrađeni likovi razli­
čitih boja. Poznate slike u špiljama Altamira i Lascaux pripadaju tom
razdoblju, najintrigantnijoj fazi ljudskog razvoja uopće (ili barem u
francusko-kantabrijskom području). Nakon što je posjetio Lascaux,
Picasso je izjavio da "otad nije naslikano ništa takve kvalitete".

Prvi put otkrivena u Le Mas d'Azil (špilja u Arigeu, Francuska),
azilijenska je kultura bila posljednji ostatak raspršenih magdalenijen-
skih zajednica. Trajala je u razdoblju od prije jedanaest tisuća petsto
i jedanaest tisuća godina. Sa središtem u pirinejskom području, širila
se do Švicarske, Belgije i Škotske, te je bila jedan od najranijih predstav­
nika mezolitičke (srednje kameno doba) kulture u Europi. Predmeti
od kosti i kremena bili su slabije izrađeni, a fokus je bio na malenom
oruđu geometrijskih oblika, što se često koristilo u kombiniranom
oruđu pod nazivom mikroliti. Obrada kostiju bila je ograničena na
grube, plosnate, nazubljene šiljke. Na nekoliko azilijenskih nalazišta
također su pronađeni shematski obojeni obluci. Neki misle da su to bili
počeci jednostavnog alfabeta. Azilijence, posljednji narod ledenog
doba, slijedila je tardenoisienska (Tardenoisian) kultura koja je zauzi­
mala veći dio Europe nakon ledenog doba.

Umjetnost i izražavanje

Od slika u špiljama do malenih figurica, kromanjonac se izražavao
kreativno, osobito kad je riječ o njegovom zanimanju za lov i suštinu
ženstvenosti. Za neke slike u špiljama, za koje se smatralo da potječu
iz magdalenijenskog razdoblja, sad je dokazano da su stare trideset
tisuća godina. Novootkrivena (1994) špilja u Chauvetu na svojim stije­
nama ima tristo ili više slika životinja. Figurice "Venere" (maleni, na
vatri stvrdnuti idoli žena), premda dominantne u gravecijenskoj kultu­
ri, pronađene su diljem Europe, i to iz svih razdoblja.

Umjetnost se također koristila kao izražavanje poštovanja spram
pokojnika. Izrezbareni privjesci, narukvice i drugi predmeti pronađe­
ni su uz mnoge ostatke kostura. U dvadeset osam tisuća godina starom
mjestu pokopa u Rusiji, pronađeni su ostaci dvoje mladih ljudi i šezde­
set godina starog muškarca koji su ukrašeni privjescima, narukvicama
i ogrlicama. Njihova odora za pokop sadržavala je više od tri tisuće
kuglica od slonovače, a za izradu svake trebalo je oko sat vremena.
Kraj mladih su se osoba nalazile savršeno ravne kljove mamuta, a iz­
ravnali su ih kuhanjem u vodi. Međutim, nisu svi pokojnici pokopani
na tako raskošan način. Neka su tijela pronađena u skromnim grobo­
vima, što ukazuje na klasnu strukturu i društvenu hijerarhiju. Bez ob­
zira na način, pogrebna je ceremonija bila sastavni dio njihove kulture.

Spektakularni predmeti umjetničke vrijednosti ukazuju na dubinu
kulture i raznolika razmišljanja. Pronađene su pločice od kosti i kame­
na s kompleksnim znakovljem. Za jednu se vjeruje da predstavlja
lunarni kalendar. Druge su pločice protumačene kao rovaši lovačkih
pothvata. Jedno od manje poznatih, ali impresivnijih otkrića bilo je
da su kromanjonci svirali glazbu. Koštane flaute, udaraljke, pa čak i
ksilofoni pronađeni su u nekima od najstarijih orinjasijenskih nala­
zišta, a procijenjeno je da su stari tridesetak tisuća godina.

Jasno je da svaki intelekt koji za sobom ostavi takvu umjetnost,
osobito ako je ima u svim aspektima života, nikako ne može biti primi­
tivan, te ga doista treba smatrati veoma inteligentnim. Umjetničko
izražavanje i inteligencija idu rukom pod ruku; možda je prvo rezultat
drugoga. Bez obzira koji je razlog za njihovu umjetnost, bila je jedna­
ko važan dio njihova društva kao što je i našega.

Danas je posjedovanje velikih umjetničkih djela simbol postignu­
ća ibogatstva. Premda nije svatko umjetnik, svi posjedujemo tu sposob­
nost. Umjetnost je dio nas. Slikanje prstima često je jedan od prvih
načina samoizražavanja kojemu poučavamo našu djecu. Neki nastav­
ljaju tu tradiciju izražavanja kroz adolescentsko do odrasle dobi; dru­
gi nikad ne prestanu. Upravo se ta koncepcija samoizražavanj a, odnos
između umjetnosti i intelekta, nalazi na veličanstvenim slikama u
špiljama kromanjonaca iz ledenog doba.

Figurice Venere pobuđuju veliko zanimanje među istraživačima,
možda zbog pružanja uvida u religiozna vjerovanja kromanjonaca.
Tijekom godina ponuđeno je nekoliko teorija za objašnjavanje činjeni­
ce da su te figurice pronađene na mnogim područjima. Najnovija
teorija je da su one predstavljale "Majku božicu" od koje potječe sav
život, a njezin nabrekli trbuh prikazuje trudnoću. Drugi vjeruju da
figurice simboliziraju plodnost. Ali nije jasno zašto bi tim lovcima-
skupljačima trebala pomoć za plodnost, osim ako već nisu pripitomi­
li životinje i uzgajali usjeve. Treći smatraju da su figurice simbol kulta;
mnogi se s time ne slažu. Znanstvenici kažu da jednostavno nema
dovoljno dokaza o društvima iz ledenog doba da bi se razvile čvrste
teorije.

Moda ledenog doba

Profesorica na Sveučilištu Illinoisa, Olga Soffer, stručnjakinja za mo­
du koja je postala antropolog, primijenila je novi pristup proučavanja
figurica Venere. Nakon što je otkrila tragove tkanih vlakana na krhoti­
nama gline iz središnje Europe, zaključila je da bi se mogli pronaći
dokazi o tekstilnim predmetima. Soffer i njezina ekipa napravili su i
objavili znanstveni rad o dvjesto figurica Venere iz gravecijenskog
razdoblja. Premda su njezina tumačenja važnosti figurica predmet
polemika među njezinim kolegama, mnoštvo dokaza što ih je prikupi­
la dovela je do značajnih promjena u stavovima. Treba napomenuti
da su Olga Soffer i njezina ekipa proučavali originale - što je važan
pristup jer su neki od zamršenijih crteža na površini figurica previše
plitki da bi se dobro vidjeli na fotografijama.

Otkrila je da su kape, pojasevi, trake i suknje (prvobitno izrađene od
tkanih vlakana) pomno uklesane na figuricama. Neki od primjera rea­
listično prikazuju izradu na bazi vlakana. Drugi se sastoje od horizon­
talnih crta oko tijela, kao što je slučaj s Venerom iz Dolni Vestonice.

Prije se smatralo da je riječ o frizuri iz paleolitika, ali se zapravo
radi o mreži ili mrežici za kosu na nekim figuricama, kao što je slučaj
s dvadeset dvije tisuće godina starim primjerom nazvanim Lady of

Slika 9.2. Venera iz Willendorfa, lijevo, i Lady od Brassempouya
(uz dopuštenje Olge Soffer)

Slika 9.3. Venera iz Dolni Vestonicea (uz dopuštenje Olge Soffer)

Brassempouy. Soffer kaže da je Venera iz Willendorfa najbolji primjer
na kojem se vidi pokrivalo za glavu koje prikazuje kapu ili šešir izra­
đen od neke vrste vlakana. Poman pregled razotkriva spiralni, rukom
tkani predmet koji možda počinje od čvora u sredini, slično nekim
vrstama spiralno pletenih košara. Premda je to veoma daleko od Eu­
rope iz ledenog doba, mrežasta pokrivala za glavu pronađena su na
ženskim tijelima u danskim tresetištima.

Soffer je također otkrila regionalne razlike između figurica iz za­
padne, središnje i istočne Europe. Trake postoje gotovo na svim figu­
ricama iz istočne Europe koje imaju pokrivala za glavu. Narukvice i
ogrlice postoje na Venerama iz istočne i središnje Europe, ali ih nema
na onima iz zapadne Europe. Mrežaste su suknje prikazane u zapadnoj
Europi, katkad s pričvršćenim pojasom. Na figuricama u središnjoj i
istočnoj Europi često se vide šeširi s utkanom trakom, pojasevi, ogrli­
ce i narukvice.

Sve to ukazuje na razlike u kulturama, te dopunjava raniju analizu
figurica, što ju je napravila sovjetska arheologinja Maria Gvozdover.
Njezin znanstveni rad o figuricama zaključuje da su zapadni Europlja-

ni češće naglašavali bokove i bedra, dok su istočni isticali dojke i trbuh,
a u središnjoj Europi vidi se mješavina jednog i drugog.

Jedna od intrigantnijih činjenica je ta da su muške figurice veoma
rijetka pojava, a samo ženski kipići iz gornjeg paleolitika prikazuju
odjevne predmete. Soffer vjeruje da je svaka figurica imala vlastitu ulo­
gu u društvu, što se temelji na vrsti tijela. U skladu s dva prijašnja istra­
živanja (Gvozdover 1989. i Kloma 1991.), SofFer vjeruje da su se žene
gornjeg paleolitika bavile modom. Njezini podaci (kao i oni iz 1997,
Leisure) ukazuju da su žene Europe između osamnaestog i dvadeset
osmog tisućljeća pr. Kr. razgovarale o onome što je za njih bilo važno,
a to su tkana i pletena odjeća, pokrivala za glavu i drugi predmeti
izrađeni od biljnih materijala.

Međutim, dokazi o odjeći što su je doista nosili postoje jedino u
grobovima. Rijetki su, jer biološki razgradiv materijal ne može preži­
vjeti utjecaj prirodnih sila kroz dugo vremensko razdoblje. U tri
grobna mjesta u Sungiru (blizu Vladimira, 150 kilometara istočno
od Moskve), od prije dvadeset pet tisuća godina, jasno se vidi da su
pojedinci bili ukrašeni kuglicama. Jedinstveni položaj tih kuglica i
deformacije niti dokazi su da su postojale košulje s kapuljačama, hlače
s pričvršćenom obućom, te šeširi, kape i plaštevi. Tri pokopane osobe
su stariji muškarac, žena adolescentske dobi i dječak star između se­
dam i devet godina. Na sebi imaju mnogo narukvica, amuleta, ogrlica
i prstenova.

U svojem zaključku, Soffer kaže da je rad žena, u proizvodnji plete­
nih košara i tekstila, bio simbol postignuća i dio veoma cijenjene ekono­
mije u društvima paleolitika. Stoga su nosile tkane odjevne predmete
kako bi pravilno prikazale ženu tog vremena, a tkani su predmeti ukle­
sani na figuricama. Neki od njezinih kolega napominju da bi njezin
pristup mogao biti previše ženski, ali treba imati na umu da su se razli­
ke između spolova, tijekom cijele povijesti, uvijek prikazivale u suprot­
nim društvenim ulogama.

Njezino istraživanje navještava da je prije više od dvadeset tisuća
godina postojalo veoma sofisticirana i društvena kultura, a možda
čak i prije četrdeset tisuća godina. Također ukazuje na veoma razli­
čitu kulturu od one koja se razvila kasnije u povijesnim vremenima,
kulturu koja je bila usredotočena na ženu i njezinu ulogu u životu.

Kromanjonac i Majka božica stare Europe

Odrastajući u Litvi, Marija Gimbutas poznavala je predaje o božici
Laimi, "prelji" ili tkalji života. Sjeća se kako su joj žene nudile darove
ručnika i tkanih predmeta. Božica je noću često provjeravala svoje
vjernice, tako što je virila kroz prozore.

Premda je Litva tijekom četrnaestog stoljeća prešla na kršćanstvo,
ostala je uglavnom poganska zemlja tijekom narednih nekoliko stolje­
ća jer misionari nisu dobro poznavali njihov jezik. Božica je, u nekim
dijelovima, ostala dio istočnoeuropske kulture sve do devetnaestog i
dvadesetog stoljeća. Fascinirana kulturom uz koju je odrasla, Gimbu­
tas je svoja prva istraživanja usredotočila na lingvistiku, etnologiju i
narodne legende.

Godine 1942. Gimbutas je magistrirala na Sveučilištu Vilniusa u
Litvi pod njemačkom okupacijom; četiri godine poslije, doktorirala
je na Sveučilištu Tubingen u Njemačkoj. Obje je diplome stekla iz arheo­
logije. Njezina se disertacija bavila drevnim i poganskim religijama,
simbolikom, pogrebnim obredima i vjerovanjima u zagrobni život.
Objavljena je 1946. u Njemačkoj.

Rođena u vremenima kad je Litva bila podjednako poganska i krš­
ćanska zemlja, Marija Gimbutas je imala jedinstvenu perspektivu
Europe i njezine povijesti. Godinama je radila na iskopavanjima u
jugoistočnoj Europi i u Sredozemlju, te je počela razvijati teoriju o
kulturi koja je nekoć, veoma davno, ondje postojala. Stoga, kad je ekipa
s kojom je radila na iskopavanjima počela pronalaziti malene skulp­
ture žena, koje su se pojavljivale diljem Europe, lako je shvatila njihovu
važnost. Gimbutas je sama otkrila najmanje petsto skulptura; kako
su se radovi nastavili u bivšoj Jugoslaviji, Grčkoj i Italiji, dokazi su se
gomilali, kao i njezino uvjerenje da je teorija o kojoj razmišlja točna.

Godine 1955. imenovana je znanstvenim članom Peabody muzeja
na Harvardu. Godinu dana poslije, u Philadelphiji, prvi je put svoju
teoriju predstavila svijetu. Prvu od mnogih knjiga, The Prehistory of
Eastern Europe (Pretpovijest istočne Europe), objavila je 1956, a 1958.
objavljena je njezina knjiga Ancient Symbolism of Lithuanian Folk
Art (Drevna simbolika litvanske narodne umjetnosti). Godine 1963.
prihvatila je ponuđeno mjesto na UCLA-i i nastavila voditi iskopa-

vanja na raznim nalazištima u Europi. Prikupivši potrebne dokaze,
1974. objavila je knjigu Gods and Goddesses (Bogovi i božice). Prvobi­
tni je naslov bio Gods and Goddesses of Old Europe (Bogovi i božice
stare Europe), ali je izdavač (najvjerojatnije iz marketinških razloga)
zahtijevao promjenu naslova. Osam godina poslije objavljeno je dru­
go izdanje, pod originalnim naslovom. Godine 1991. objavila je svo­
ju posljednju knjigu, Civilization of the Goddess (Civilizacija božice),
vrhunac svojeg životnog djela. Preminula je 2. veljače 1994. u svojem
domu blizu Los Angelesa.

Njezina priča o pretpovijesnim europskim narodima istodobno je
priča o srazu kultura i, posebno, o nekoć istaknutoj kulturi Majke
božice. Današnja se Europa sastoji od mnogih različitih etničkih sku­
pina koje govore nizom različitih jezika. Međutim, općeprihvaćena
teorija kaže da su sve te etničke skupine nekoć bile jedna skupina
pod nazivom Indoevropljani, i svi su govorili jednim jezikom. Gim-
butasino istraživanje pruža dokaze da je, prije dominacije Indoevro-
pljana na tome području, postojala posve drukčija kultura, a ona je
naziva kulturom "Velike Božice" ili "Majke Božice". Ta se kultura te­
meljila na jednakosti, ali je materinstvo bilo temelj njezine kozmolo­
gije. Dr. Gimbutas kaže:

Najstarije civilizacije svijeta bile su matrističke. Božica se štova­
la u Kini, na Bliskom istoku, u Europi, u Amerikama, te se mo­
že reći da je na samom početku postojala univerzalna Božica.
Možda bih trebala dodati da je suverenost majčinstva određi­
vala najraniji razvoj društvenih struktura i religije.

Gimbutas tu kulturu naziva "matrističkom" ili "matrifokalnom", a ne
"matrijarhalnom" (jer bi to podrazumijevalo dominaciju). Društvo
je bilo uravnoteženo. Žene nisu bile tako moćne da su uzurpirale
mušku ulogu. Muškarci su imali vlastitu moć i položaj, te su izvršava­
li svoje dužnosti na dobrobit obitelji i klana. Gimbutas kaže da je to
bilo komunalno društvo i komunističko u najboljem smislu riječi.
Božice su zapravo bile stvarateljice, a stvarale su od sebe, bez obzira
je li se radilo o predmetima za kućanstvo ili djetetu. Božanstvo koje
su štovali naziva "Velikom Majkom Božicom".

Tijekom 1960-ih, nove metode određivanja starosti pružile su joj
bolji uvid u to koliko je zapravo dugo trajala ta kultura. Simboli i
skulpture ukazuju na to da je postojala čak prije trideset pet tisuća
godina, a trajala je do 3000. g. pr. Kr. Dijelovi ženskog tijela, naročito
oni koji stvaraju ili daju život, tipični su za umjetnost ledenog doba.

Gimbutas je vjerovala da su imali posve drukčiji svjetonazor, te da
njihovo prirodno umjetničko izražavanje nije imalo nikakve veze s
pornografijom. Naprimjer, vulva je bila jedan od najranijih uklesanih
simbola. Bila je simbolična po tome što se odnosila na rast i sjeme.
Na nekim se umjetničkim djelima kraj prizora vulve nalazi prikaz
grane ili nekog drugog dijela biljke, ili se u njoj nalazi sjemenka ili
biljka. Taj je stil simbolike veoma dugo trajao, dvadeset ili više tisuća
godina.

Europske kulture ledenog doba izrađivale su ono što arheolozi zo­
vu figuricama Venere. Gimbutas je smatrala da je izraz "Venera", ko­
rišten za opisivanje tih figurica, loš izbor riječi. Venera evocira ideju
ljepote. Nisu ljepotice i najčešće im nedostaju crte lica. Ona vjeruje
da su te figurice bile utjelovljenje Majke božice i simboliziraju rođenje,
obnovu i smrt.

Mnoge vrste figurica božica pojavljuju se u ledenom dobu, ali ne
čine panteon. U suštini, one predstavljaju drukčije funkcije iste božice.
Božanstvo je bila sama priroda; priroda koja daje život, uzima život
i obnavlja život. To su bile tri važne funkcije Božice, a čine prirodni
životni ciklus. Možda odatle potječe čest izraz što ga koristimo za
prirodne fenomene: "Majka Priroda".

Figurice iz razdoblja nakon ledenog doba, s naglašenim dojkama,
obično su imale ptičju glavu. Figurice iz ledenog doba također imaju
velike dojke i ptičje glave. Po tome je Marija Gimbutas zaključila da
su iste vrste, te da je njihova kultura trajala i u povijesnim vremenima.
Strvinar, sova, vrana i gavran također su se često pojavljivali. Među­
tim, to su bili simboli smrti, kao i figurice "bijele božice" koje prikazu­
ju posmrtnu ukočenost. Neke figurice "smrti" isklesane su tako da se
čini kao da imaju masku, a povezivale su se sa strvinarom.

Tijekom povijesti, u tim je društvima čiji je temelj bilo štovanje
božice, bilo zapanjujućih kulturnih razvitaka, od jednostavnih do
doista sofisticiranih, osobito u arhitekturi i izgradnji hramova. Neke

su građevine imale dva kata i obojene zidove. Gotovo sto četrdeset zid­
nih slika ukrašavalo je osam tisuća godina stare nastambe u Catalhoyu-
ku, u današnjoj Turskoj. Napokon su objavljene 1989, dvadeset pet
godina nakon što su iskopane. Arheolozi u početku nisu mogli vjero­
vati da je naseobina bila tako sofisticirana. Slike govore suprotno.

Marija Gimbutas je smatrala da je mnoštvo lijepo izrađene lončari-
je i skulptura, otkriveno tijekom godina iskopavanja, nevjerojatno.
Iznenađena kompleksno osmišljenim naseobinama kulture Božice,
bila je uvjerena da je starija civilizacija bila naprednija od novije. Nasta­
vila je raditi i počela uočavati obrasce ponavljanja njihove ikonografi­
je, osobito u božicama ptica i zmija. Njihova je religija postala jasna.

Religija je uvijek imala važnu ulogu u svakoj kulturi, suvremenoj
i drevnoj. Kultura božice nije se u tome nimalo razlikovala. Njezina
se kozmologija temeljila na "vodenoj ptici" i "kozmičkom jajetu". U
početku je svijet nastao kad je vodena ptica donijela jaje. Jaje se ras­
polovilo, jedan je dio postao zemlja, a drugi nebo.

Za kulturu Majke Božice, hram je bio središte religioznog života.
Izrađivali su se prelijepi artefakti za njegova svetišta i za božicu. Doka­
zi pokazuju da su ti ljudi bili zahvalni za hranu što su je dobivali od
zemlje, te su zahvaljivali Božici. Velika svećenica i kraljica bile su ista
osoba unutar hijerarhije svećenica. Žene su bile štovane jer su davale
novi život i, slijedom toga, žene su imale više utjecaja na religiozni ži­
vot. Upravljale su hramom i obavljale obrede prilikom rođenja, smrti
i izmjene godišnjih doba.

Gimbutas je također vjerovala da je kultura Božice u svojim obredi­
ma koristila gljive ili druge halucinogene biljke. Prema njezinim
istraživanjima, te su spoznaje još uvijek postojale u obredima kao što
su Eleuzinije u Grčkoj, gdje je kult božice Demetre očito koristio psi-
hodelične droge kad su se izvodile "eleuzinski misteriji" u njezinu
čast. Prema načinu prikazivanja gljiva u kulturi Božice, može se pret­
postaviti da su ih smatrali svetima. Na minojskim rezbarijama na
pečatima, primjerice, često su se vidjeli makovi. Sjemenke maka tako­
đer su pronađene u naseobinama iz neolitika. Dakle, čini se da su
znali što skupljaju i koriste. Moguće je da su uzgajali mak jednako
kao i druge kultivirane biljke.

Neki znanstvenici vjeruju da je religija Božice jednostavno bila
obred plodnosti. Gimbutas je tu ideju smatrala smiješnom. Vjerovala

je da ljudi koji tako govore uglavnom nemaju dovoljno znanja i nikad
nisu proučavali tu temu. Nema sumnje da je plodnost bila važna za
kontinuitet života na zemlji, ali religija se bavila životom, smrću i ob­
novom. Premda su egzistirali u primitivnom okruženju, oni nisu bili
primitivni ljudi.

Nema nikakve sumnje da je rođenje djeteta istinsko čudo života, a
one koje su mogle roditi bile su veoma posebne. Taj misterij davanja
života, i sama žena, mogu biti izvorište šamana i kozmologije Božice.
Geoffrey Ashe, britanski znanstvenik koji proučava šamanizam, vjeru­
je da se najstariji oblik riječi shaman odnosio na ženu. On vjeruje da
je ženska skupina prakticirala drevni šamanizam.

Otkrića dr. Gimbutas, temeljena na fizičkim ostacima i na onome
što se može zaključiti iz njihove mitologije (mitologija odražava njiho­
vu društvenu strukturu), sugeriraju da je politički život bio reguliran
ujačkim (očinskim) sustavom (dobiveno od riječi koja znači "ujak").
Vladari zajednice bili su kraljica, koja je također bila velika svećenica,
i njezin brat ili ujak. Muškarac (brat ili ujak) dijelio je njezin autoritet.
Postojanje takvog sustava izraženo je u klasičnoj mitologiji gdje se
često nailazi na parove sestra-brat koji su bili božice i bogovi.

Bilo bi pretjerano reći da je to bila samo ženska kultura i da uopće
nije bilo bogova. U njihovoj je umjetnosti muškarac slabije zastup­
ljen, ali bogovi su ipak postojali. U svim mitologijama - naprimjer,
njemačkoj, keltskoj i baltičkoj - postoji majka zemlja (ili Božica ze­
mlje) i uz nju njezin muški pratitelj.

Ima i drugih "božanskih parova", kao što je grčka božica prirode
(Artemida, obnoviteljica, koja se pojavljuje u proljeće i daje život svim
životinjama i biljkama) i njezin pandan, Gospodar životinja. Gimbu­
tas kaže da su se takvi predstavnici pojavili u Catalhoyuku prije osam
tisuća godina, kao i tijekom pretpovijesti. U njihovoj kulturi i religiji
postojala je ravnoteža između spolova.

Kultura Božice u staroj Europi imala je i pisani oblik komunikacije.
Ta miroljubiva, agrarna civilizacija razvila je gotovo uniformni jezik
simbola koji se prostirao od Irske do Turske. Elementi "svetog pisma"
otkriveni su u istočnoj i središnjoj Europi. Bilo je pokušaja dešifrira­
nja tog pisma, ali struktura rečenica i fraze još uvijek nisu ustanovljivi.
Tijekom brončanog doba, pismo se zadržalo na Cipru i Kreti, a bilo

je slično onome što je postojalo u petom tisućljeću pr. Kr. Nešto od
toga uspjelo se sačuvati, ali nema jasnih veza. Gimbutas je vjerovala
da je to moglo biti pismo koje se temeljilo na slogu, te bi se zacijelo
razvilo u nešto konkretnije da kultura nije uništena. Danas znanstve­
nici nastavljaju istraživati pismo, nadajući se da će ga jednoga dana
dešifrirati.

Problem je u tome što se taj pred-indoevropski jezik veoma malo
proučava. Temelji jezika proučavaju se u Grčkoj i Italiji, ali jedine ri­
ječi koje se mogu rekonstruirati su imena mjesta kao što je Knossos,
što je zapravo staro europsko ime. Apple, naprimjer, je također pred-
indoevropska riječ. Malo po malo, lingvisti otkrivaju koje riječi nisu
indoevropske. Nazivi za sjemenke, razna stabla, biljke i životinje lako
je dešifrirati. Također postoji nekoliko pred-indoevropskih naziva
za isto, kao što je svinja, a oba su se naziva koristila. Neki jezici koriste
pred-indoevropske nazive, drugi koriste indoevropske, ili oboje.

Pretpovijesni korijeni Egipćana

Neki istraživači nagađaju da su Guanči s Kanarskih otoka potomci
europskih kromanjonaca, te da su bili utjecajni prilikom utemeljenja
prvih civilizacija u području preddinastičkog donjeg Egipta oko 4000
g. pr. Kr. Domovinu Guanča, Kanarske otoke, stari su Grci poznavali
kao Elizej i Vrt Hesperida, a smatrali su ih tajanstvenim mjestom.
Prema predajama samih Guanča, njihova je zemlja potonula ispred
obale sjeverozapadne Afrike, pa su migrirali na istok. Neki teoretičari
tvrde da nije slučajnost što su preddinastički Egipćani također imali
predaju o potonuću i migraciji iz udaljene zemlje na zapad (Zemlja
Amentija). Prema toj teoriji, preci Guanča, potomci kromanjonaca,
migrirali su na Kanarske otoke iz sjeverozapadne Afrike neko vrije­
me prije 10 000. g. pr. Kr. U knjizi A History of Iberian Civilization
(Povijest iberske civilizacije), portugalski povjesničar Oliveira Mar­
tins iznosi teoriju da se potomci kromanjonaca u sjeverozapadnoj
Africi nazivaju imenima sa sufiksom tani, kao što su Lusitani, Aquita-
ni i Mauritani.

Frederic Falkenburger je prikupio i analizirao mjere lubanja od 1787
drevnih egipatskih muškaraca, podijelio ih na četiri glavne skupine i

dobio sljedeće rezultate: 36 posto negroidnih; 33 posto mediteran­
skih; 11 posto kromanjonskih; i 20 posto koji ne pripadaju niti jednoj
od tih skupina, ali su srodni kromanjoncima ili negroidima.

Britanski antropolog, George M. Morant, izradio je opsežnu studi­
ju egipatskih lubanja iz običnih i kraljevskih grobova, iz svih podru­
čja Egipta i iz svih razdoblja. Zaključio je da je većina stanovništva
donjeg Egipta pripadala danas gotovo izumrlom mediteranskom
tipu. U gornjem se Egiptu taj obrazac ponovio, ali je ondje postojao
određeni postotak negroidne mješavine, vjerojatno zahvaljujući susjed­
nim nubijskim naseobinama na jugu. Morant je otkrio da je s vreme­
nom razlika između lubanja u gornjem (južnom) i donjem (sjevernom)
Egiptu postajala sve manje izražena, te ih se potom više nije moglo ra­
zlikovati.

Oni koji Guanče smatraju precima dinastičkog Egipta vjeruju da
veoma visok postotak egipatskih faraona, od preddinastičkih do onih
iz Novoga kraljevstva, imaju gene Guanča. Prema toj teoriji, Guanči
su migrirali sa zapada, pod vodstvom legendarnog Tota, tijekom pred­
dinastičkih vremena, te su svoju religiju donijeli u donji Egipat. Kako
bi potkrijepili svoje tvrdnje, ti teoretičari navode običaj Guanča da
mumificiraju svoje mrtve, što je katkad uključivalo odstranjivanje unu­
tarnjih organa; pripitomljavanje pasa za lov; i sličnost njihovih mitova
i religije s onima iz preddinastičkog i ranog dinastičkog Egipta.

Premda je to zanimljiva ideja, vjerojatnije je da je element kroma-
njonaca u drevnim Egipćanima naslijede domorodačke populacije
koja je također obitavala na Kanarskim otocima. To je pitanje stotinjak
godina zbunjivalo istraživače.

Afrika: širi fokus za kulturu kromanjonca

Nije poznato odakle su stigli kromanjonci, ali, prema tvrdnjama ne­
kih znanstvenika, nisu bili podrijetlom iz Europe. Nagle promjene
u kulturi kromanjonaca, najuočljivije u njihovu oruđu, pokazuju da
su kroz dugo vremensko razdoblje migrirali, pojavljujući se u nizu
valova tijekom trideset tisuća godina. Na temelju postojanja inovativ­
nog oruđa u istočnoj Europi, ortodoksno je vjerovanje da su kroma­
njonci potekli iz istočne Europe i zapadne Azije, što slijedi općenitu
teoriju da je čovjek podrijetlom iz Afrike, selio se na sjever i istok, a

kasnije na zapad. Međutim, novija nalazišta iz orinjasijenskog doba
na španjolskom poluotoku starija su od najranijih nalazišta na isto­
ku, što ukazuje na mogućnost da kromanjonci nisu stigli s istoka.
Nalazišta L'Arbreda, El Castillo i Abric Romani stara su između tride­
set sedam i četrdeset jedne tisuće godina. Očito je da ne mogu potjeca-
ti sa sjevera, zbog skandinavskog glečera koji je onemogućavao život
na sjeveru Europe. Tako ostaju samo jug ili zapad kao mogući izvori
života.

Kromanjonske su naseobine postojale u Africi, a jasno je da je tehno­
logija oruđa ondje postojala prije mnogo više od četrdeset tisuća go­
dina. Tehnologija izrade oruđa s oštricama vidljiva je čak u razdoblju
prije osamdeset tisuća godina. Starost šiljaka od kostiju s kukicama,
pronađenih u Zairu, procijenjena je na šezdeset do osamdeset tisuća
godina. U Africi također ima pokazatelja da je prije sto četrdeset tisu­
ća godina dolazilo do razmjene dobara, kao i površinskog rudarstva
prije sto tisuća godina.

Suvremena građa afričke lubanje, sličnija kromanjoncu nego kasni­
jim Europljanima, također ukazuje na mogućnost da su kromanjon­
ci podrijetlom s juga, te su migrirali na sjever. Međutim, ima veoma
malo arheoloških dokaza koji potkrjepljuju teoriju o naprednoj kul­
turi u Africi prije 3000. g. pr. Kr. Afrička nalazišta kromanjonaca
sadrže malo dokaza o simbolici i ponašanju kakvi su pronađeni u
europskim nalazištima, što je uvjet da bi se nešto smatralo izvornom
kulturom iz koje su proistekle tako masivne migracije. Ako je takav
kulturno dobro definiran narod migrirao iz jednog određenog geo­
grafskog područja, opravdano bi se moglo očekivati da će se u tom
području pronaći znatni korijeni njegove kulture, tehnološke i kultu­
re ponašanja. Ipak, čini se da u Africi toga nema.

Počasni profesor spoznajne arheologije na Sveučilištu Witwater-
srand, Južna Afrika, David Lewis-Williams, ne slaže se s time. Tvrdi
da premda je došlo do komparativno nagle provale simboličkih aktiv­
nosti, eksplozija umjetnosti u Europi tijekom ledenog doba nije bila
univerzalna, niti je to bio nedjeljiv "paket". Ideju da su se ondje odjed­
nom pojavile sve različite vrste umjetnosti, i posve razvilo simbolič­
ko ponašanje, on smatra iluzijom. Zahtijeva da se događaji smjeste u
širu perspektivu. Ako su se moderni um i moderno ponašanje spo-

radično razvijali u Africi, slijedi da je potencijal za svu simboličku
aktivnost što je vidimo u zapadnoj Europi gornjeg paleolitika postojao
prije nego su zajednice Homo sapiensa stigle do Francuske i pirenej-
skog poluotoka. Vjeruje da je potreban širi fokus ako se želi otkriti
podrijetlo različitih i umjetničkih kultura kromanjonaca.

Zapadna Europa je dobro dokumentirana regija pretpovijesnih
ljudskih aktivnosti. U stotinama špilja u Francuskoj i Španjolskoj mo­
gu se vidjeti tisuće uistinu veličanstvenih prizora. Prije otprilike četr­
deset pet tisuća godina, anatomski moderna ljudska bića stigla su na
pirenejski poluotok i sa sobom donijela kompleksne društvene struktu­
re, sofisticirano planiranje, lov, raznoliko simboličko ponašanje i - ono
po čemu su najpoznatiji - umjetnost. Nevjerojatna je brzina kojom
su zamijenili neandertalski način života, kao i to kako su se iznenada
pojavili. Iz naše perspektive, budući da ne znamo pojedinosti o tome
kako je i odakle stigao kromanjonac, uopće nije čudno da suvremeni
autori pišu o "kreativnoj eksploziji" ili "ljudskoj revoluciji". Premda
je razumljivo da to razdoblje opisuju tim riječima, ne bi smjeli ignori­
rati dokaze o kulturnim pretečama iz Afrike i s Bliskog istoka.

Sveopća slika ne doima se toliko eksplozivnom, a upravo u podru­
čjima Afrike i Bliskog istoka postoji sjeme "kreativne eksplozije". Kako
kaže Lewis-Williams, u Africi se nalaze najstariji dokazi ljudske revo­
lucije. Neki znanstvenici tvrde da je moderno ljudsko ponašanje doista
stiglo u paketu i pojavilo se svugdje prije četrdeset do pedeset tisuća
godina, a iznenadnu promjenu pripisuju neurološkim promjenama
kod cijele vrste. Lewis-Williams vjeruje da to gledište proizlazi iz pre­
više uskog fokusiranja na dokaze iz zapadne Europe.

Kako bi dobio priču o ljudskoj preobrazbi u zapadnoj Europi s
manje predrasuda, Lewis-Williams razlikuje ono što možemo doživ­
ljavati kao anatomski moderne značajke ljudskoga tijela od modernih
karakteristika ponašanja u ljudskom životu.

Prvi je koncept, modernu anatomiju, lako definirati. Postoji opći
konsenzus o tome po kojim se značajkama kosturi modernih ljudi
razlikuju od starijih primjera. Međutim, drugi koncept, moderno
ponašanje, nije tako lako definirati. Arheolozi su svoje poimanje mo­
dernog ljudskog ponašanja stekli na temelju dokaza u zapadnoj Eu­
ropi. Slijedom toga, sastavljaju popise za karakteriziranje modernog
ljudskog ponašanja, kao što je:

Apstraktno razmišljanje - sposobnost djelovanja u svezi s apstrak­
tnim koncepcijama koje nisu ograničene na vrijeme ili prostor.

Dubinsko planiranje - sposobnost stvaranja strategija na temelju
ranijih iskustava, te djelovanje u skladu s njima u grupnom kon­
tekstu.

Ponašanje - ekonomske i tehničke inovacije.
Simboličko ponašanje - sposobnost prikazivanja objekata, ljudi i

apstraktnih pojmova proizvoljnim simbolima, vokalnim ili vizu­
alnim, te konkretiziranje takvih simbola u kulturalnoj praksi.

Lewis-Williams kaže da je taj popis uglavnom prihvatljiv, ali nije po­
šteno očekivati da su sve rane moderne populacije izražavale te kara­
kteristike na točno isti način. Naprimjer, svi davni, anatomski moder­
ni ljudi nisu izrađivali oruđe od kostiju, jeli ribu ili koristili boju za
slikanje po stijenama u špiljama. Kad se uzme u obzir afričke dokaze
o pojavi modernih ljudskih bića, važnost toga postaje jasna.

Danas istraživači uglavnom prihvaćaju teoriju "iz Afrike" kad je
riječ o podrijetlu čovječanstva. Fosilni zapis uvjerljivo pokazuje da
su se preci anatomski modernih ljudskih populacija razvili u Africi,
te su napustili kontinent u dva vala migracija. Objašnjava zašto su
arhaična ljudska bića, neandertalci, zauzimali Europu tisućama godi­
na prije nego je onamo stigao Homo sapiens. Neki vjeruju da su drugi
val migracije iz Afrike činile moderne populacije, koje nisu imale u
potpunosti moderno ponašanje, a stekli su ga prije četrdeset do pede­
set tisuća godina.

Afrički dokazi pobijaju te stavove. Lewis-Williams kaže da je do
prijelaza na moderno ponašanje u Africi došlo čak prije dvjesto pede­
set do tristo tisuća godina, a možda čak i prije. Također tvrdi da bismo
trebali govoriti o ljudskim bićima "modernih ponašanja", u množini,
a ne "modernog ponašanja". Štoviše, moderno se ponašanje nije poja­
vilo odjednom, u paketu. Nije bilo nikakve "revolucije" u ponašanju.

Četiri karakteristike modernogponašanja što ih navodi, manifesti­
rale su se na različite načine i pojavljivale su se u raznim vremenima,
te na veoma udaljenim mjestima afričkoga kontinenta. Izrada oštrica
i prerada pigmenata, uz uporabu brusnoga kamena, stare su dvjesto
pedeset tisuća godina. Trgovina između udaljenih mjesta i korištenje

školjkaša počelo je prije sto četrdeset tisuća godina. Koštano oruđe i
rudarstvo stari su oko sto tisuća godina. Izrada ukrasa od ljuske noje­
vih jaja počelo je prije četrdeset do pedeset tisuća godina. Ipak, um­
jetnost što je mi nazivamo reprezentativnim prikazima, stara je samo
trideset do četrdeset tisuća godina.

Međutim, procijenjeno je da su nedavno otkrivene geometrijske
rezbarije stare sedamdeset sedam tisuća godina. U špilji pod nazivom
Blombos, blizu južnog kraja Afrike, Chris Henshilwood i njegovi ko­
lege pronašli su komad okera na kojem su pomno uklesani križevi,
sa središnjom i obrisnom linijom. Premda to nije reprezentativni
prizor, budući da potječe od prije sedamdeset sedam tisuća godina,
to je najstarija "umjetnost" na svijetu kojoj je određena starost. Za
Lewis- Williamsa, to je nepobitni dokaz da je moderno ljudsko ponaša­
nje postojalo veoma davno. Premda su pojedinosti svih tih dokaza
podložni raspravi, Lewis-Williamsu je jasno da se moderno ljudsko
ponašanje malo po malo pojavljivalo u Africi mnogo prije prijelaza u
zapadnu Europu.

Bez ikakvih drugih dokaza, Lewis-Williams može samo reći da su
promjene u ponašanju najranijih Afrikanaca bile epizodne, te da je
do kontakta između raštrkanih skupina vjerojatno dolazilo na maho­
ve. Eksplozija umjetnosti u kulturama kromanjonaca doista je bila
važna, ali treba je smjestiti u širu perspektivu, takvu koja otvara nove
mogućnosti objašnjavanja.

Kako kaže Lewis-Williams, ako su se moderni um i ponašanje
sporadično razvijali u Africi, slijedi da je potencijal za sve simboličke
aktivnosti, što ih vidimo u zapadnoj Europi od prije četrdeset tisuća
godina, postojao prije nego je Homo sapiens stigao do pirenejskog
poluotoka. Taj raniji potencijal znači da ne bi trebalo tražiti događaj
na neuronskoj bazi, kao što je pokretački mehanizam za "kreativnu
eksploziju" u zapadnoj Europi. No, postoje li i druge mogućnosti o
kojima bismo trebali razmisliti?

U prošlosti su razni znanstvenici pojavljivanje kultura kromanjo­
naca u zapadnoj Europi uspoređivali s "valovima invazije". Razlog
tome je taj što oruđe i umjetnost tih kultura ne pokazuju razvojne
faze; jednostavno se pojavljuju, posve razvijene. To uvelike ukazuje
na mogućnost da je izvorna kultura već postojala negdje drugdje. Ali

gdje su dokazi? Afrika je mnogo pretrpjela od 4000. g. pr. Kr., uza sve
naglašeniju sušu i područja neprikladna za život. Jaki vjetrovi i pijesak
uništili su i zakopali dokaze koji su možda postojali.

U svojem istraživanju o drevnim zubima, Joel Irish je otkrio da su
stanovnici Afrike južno od Sahare imali karakteristike koje su oblikom
slične onima modernih populacija. Njemu se čini očitim da heteroge­
nost unutar populacije, te postupne promjene zubala diljem svijeta,
potječu s afričkog subkontinenta. Njegovo istraživanje pruža dokaze
koji su konzistentni s modelom afričkog podrijetla. Genetski i fosilni
dokazi ukazuju na Afriku kao na izvorište ljudske kulture, ali nedosta­
ju dokazi o stalnom kulturnom razvoju. Neki teoretičari iznose pret­
postavke da takvi dokazi ipak postoje, ali su pogrešno identificirani
i/ili svrstani u pogrešno vremensko razdoblje.

Usprkos arabizaciji i fundamentalnoj promjeni religije tijekom
šestog stoljeća, Egipat nikad nije izgubio svoje drevno naslijeđe. Po­
stoje oni koji su ga tijekom tisućljeća prenosili s generacije na genera­
ciju. Kumulativni dokazi - genetski i arheološki - sugeriraju da je
afrički drevni Egipat bio izvorište prvobitne kulture modernog čovje­
ka. Guanči nisu dali poticaj egipatskoj civilizaciji, kao ni bilo tko dru­
gi. Iz Afrike su proizišle sve druge kulture, uključujući i one zaslužne
za kreativnu eksploziju u zapadnoj Europi prije četrdeset tisuća godi­
na. Kao što smo vidjeli u slučaju Sfinge, Nabta Playe i Velike pirami­
de, dokazi su oduvijek ondje. Izvorna kultura koja je dala veličanstve­
ne i umjetničke kulture kromanjonaca nije se mogla nalaziti nigdje
drugdje osim u Africi. Kromanjonske tradicije podupiru model "iz
Afrike", ali također donose posve novi način razmišljanja o povijesti
čovječanstva.

10

EGIPAT SIMBOLA

Ostavština znanja

Premda su fizičke činjenice važan element pri odgovaranju na pi­
tanja kada, gdje i za koga su građeni drevni gradovi i grobnice,
povijest je više od paradigme stvorene uz pomoć arheoloških iskopa­
vanja. Povijesni se dokazi također nalaze u kulturi i vjerovanjima;
umjetnost, filozofija, religija i znanost pružaju uvid u narav i um naro­
da iz prošlosti - u što su vjerovali i kako su gledali na svijet. Kad je
riječ o Egiptu, čini se da po pitanju kulture postoje dvije različite povi­
jesti. Tu je verzija temeljena na arheologiji što je učimo na našim
obrazovnim ustanovama, s kojom su gotovo svi upoznati. Međutim,
postoji i druga, suptilnija verzija koja se ne temelji na forenzici, već na
svetim zapisima samih drevnih Egipćana. Prema hijeroglifima ukle­
sanim na hramovima i spomenicima, očito je da je u umu Egipćana
postojala razina znanja jednako sofisticirana kakav je naš današnji na­
čin razmišljanja. Koristeći znanost i teologiju, drevni su Egipćani nasto­
jali objasniti fizički univerzum, baš kao što mi to nastojimo danas.

Egiptolozi tvrde da se tijekom tri tisuće godina egipatske povijesti
štovalo više od dvije tisuće bogova. Taj golemi panteon božanstava
objašnjavao se kao štovanje životinja, te kao primitivan način suoča­
vanja s animističkim prirodnim silama. Za animizam, dobiven od
latinske riječi anima što znači duh ili duša, vjeruje se da je bio najstari­
ji sustav vjerovanja čovječanstva, te da potječe još iz ledenog doba. U
animističkim vjerovanjima, duša ili duh postoji u svakom objektu,

živom i neživom. No u budućem stanju, duša objekta postojat će kao
dio bestjelesne duše, te se smatra univerzalnom.

Primitivni su narodi vjerovali da ljudski život proizlazi iz duše. Te
su duše prikazivali kao maglice ili sjenke koje prelaze iz jednog tijela
u drugo, prenosi se između ljudskih bića, biljaka, životinja i neživih
predmeta. Tijekom devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća, znan­
stvenici su smatrali da su primitivni ljudi došli do tih animističkih
vjerovanja kako bi lakše objasnili uzroke spavanja, snova i smrti. Dru­
gi su znanstvenici bili uvjereni da je podrijetlo davne religije bilo više
emotivno i intuicijsko. Prema toj teoriji, davni su ljudi štovali neke ne­
žive objekte jer su posjedovali određene karakteristike, ili su se doima­
li nekako neobičnima pa se činilo da su živi.

Taj primitivni doživljaj svijeta dobro se uklapa u današnji evolucij­
ski model čovječanstva, ali uvijek je bilo i još uvijek ima znanstvenika
koji vjeruju da je takvo gledište previše pojednostavljeno i da filozofske
doktrine drevnih Egipćana nisu imale nikakve veze s animizmom.
Prema tim znanstvenicima, koji su poznati kao simbolisti, drevna egi­
patska znanost, umjetnost i filozofija nisu bile zasebne grane, već dio
holističkog sustava misli. Njihova znanost, koja je obuhvaćala religiju
kao i filozofiju, te koja se izražavala kroz umjetnost i arhitekturu hramo­
va, nije uspostavljena samo radi građanske dobrobiti, nego da bi odgo­
vorila na vječno pitanje o prirodi čovječanstva. To je bila sveta znanost.
John Anthony West to istražuje u svojoj dokumentarnoj seriji Magical
Egypt:

Sveta znanost koja je pokretala ili poticala gradnju tih hramova
uključivala je matematiku, filozofiju, religiju i umjetnost, a zapra­
vo nam je drevni Egipat, možda najveća od svih drevnih civili­
zacija, ili barem drevna civilizacija koja nam je najdostupnija,
ostavio najveće naslijeđe svete umjetnosti i arhitekture. To je
bila dubokoumna doktrina koja je spajala umjetnost, religiju,
filozofiju i znanost u odvojivu cjelinu, dok su u našem društvu
umjetnost, religija, filozofija i znanost zasebne discipline s malo
ili bez ikakve veze jedna s drugom.

U drevnom su Egiptu bile isprepletene, a to znači da nije postojala um­
jetnost koja nije bila religiozna, nije postojala religija koja nije sadrža-

vala filozofiju, nije postojala filozofija koja nije bila znanstvena, nije
postojala znanost koja nije bila umjetnost. Kad stojimo u blizini jed­
nog od tih egipatskih hramova, nalazimo se, svojom voljom ili ne, u
nazočnosti božanstva, ili načela po kojem je hram posvećen, te sviđa­
lo li se to nama ili ne, često reagiramo sa strahopoštovanjem i divlje­
njem. Mogli bismo reći da to strahopoštovanje nije proizvod naše
povodljive mašte ili romantike. To je primjer visoke razine svete znano­
sti drevnog naroda.

U simbolističkom načinu razmišljanja, teologija i filozofija drevnog
Egipta bile su čiste i potpune, te svjedoče o dugotrajnoj civilizaciji sa
sofisticiranim poznavanjem fizičkog svijeta. Čak i na početku egipat­
ske civilizacije, prije više od pet tisuća godina, njihove ideje o bogu i
čovjeku bile su veoma sofisticirane. Za one koji pokušavaju razumjeti
sveti život Egipćana, nezamislivo je da društvo koje je tek izišlo iz ka­
menog doba može razviti do te mjere učeni svjetonazor, upotpunjen
jezikom i simbolizmom, i to tako brzo.

Egipatski monoteizam

Jedan od prvih egiptologa koji se pozabavio religioznim i filozofskim
svjetonazorom drevnih Egipćana bio je Ernest Alfred Thompson Wal-
lis Budge (1857-1934). Budge je bio kustos za egipatske i asirske anti­
kvitete u Britanskom muzeju od 1894. do 1924, kao i profesor na Kri­
stovu koledžu, Sveučilište Cambridge, i Tyrwhittu. Bavio se širokim
područjem, te je prikupio veliki broj koptskih, grčkih, arapskih, sirij­
skih, etiopskih i egipatskih rukopisa na papirusima. Također je sudje­
lovao u arheološkim istraživanjima u Egiptu, Mezopotamiji i Sudanu.
No najslavniji je po prijevodu Papyrus of Ani (Anijev papirus), pozna­
tijem pod naslovom The Egyptian Book of The Dead (Egipatska knjiga
mrtvih). Budgeova pisana djela bila su prve knjige namijenjene stu­
dentima, a sastojala su se od prevedenih tekstova i potpunog rječnika
hijeroglifa. Također su ga veoma zanimale egipatska kultura, religija,
mitologija i običaji korištenja magije.

U svojem djelu Egyptian Ideas of the Future Life (Egipatska poima­
nja budućeg života), objavljenom 1901, koje se temelji na proučava­
nju drevnih egipatskih tekstova, Budge je zaključio da su Egipćani

"vjerovali u jednoga Boga, koji je neovisno postojao, bio je besmrtan,
nevidljiv, vječan, sveznajući, svemogući i nedokučiv; stvoritelj nebesa,
zemlje i podzemnog svijeta; stvoritelj neba i mora, muškaraca i žena,
životinja i ptica, riba i gmizavih bića, stabala i biljaka, te bestjelesnih
bića koja su bila glasnici i ispunjavala njegove želje i riječi." Među­
tim, također je točno da su tijekom određenih razdoblja egipatske po­
vijesti razvili vjerovanja koja su se mogla doživljavati kao politeistička,
osobito od strane onih koji su dolazili izvana i u susjednim narodima.
Budge kaže da ta transcendentna ideja nikad nije izgubljena, te se re­
producirala u njihovim religioznim tekstovima tijekom svih razdoblja.

Može se činiti kontradiktornim, ili barem zbunjujućim, da su Egip­
ćani vjerovali u jednoga Boga, a ipak su prihvaćali ideju o više bogova.
Međutim, uz bolje razumijevanje njihova jezika, moguće je shvatiti
kako je došlo do toga. Riječ što su je znanstvenici preveli kao "bog" je
neter, a prema tvrdnjama egiptologa i neovisnog istraživača iz dvade­
setog stoljeća, Renea Schwallera de Lubicza (1887-1961) o kojem je
ranije bilo riječi, neter je načelo ili svojstvo božanstva. Drugi se istraži­
vači slažu s time.

Egiptolog Moustafa Gadalla kaže da su drevni Egipćani vjerovali
u jednoga Boga koji je bio samozvan, samostojan, besmrtan, nevidljiv,
vječan, sveznajući i svemogući, a predstavljale su ga funkcije i svoj­
stva "njegove" domene. Ta su se svojstva spominjala kao neteru (jedni­
na muškog roda: neter, jednina ženskog roda: netert). Prema njegovu
mišljenju, spominjanje bogova i božica je pogrešno tumačenje riječi
neteru.

Egipćani Boga nisu definirali kao osobu - postavljanjem pitanja
"tko" je Bog. Umjesto toga, postavljali su pitanje "što" je Bog, u smislu
mnogih njegovih značajki, svojstava, moći i djela. U okviru današnje
znanosti i filozofskih spoznaja, to je doista prikladan način razmišlja­
nja. Bog, po definiciji svemogući izvor fizičkog svijeta, zapravo se
nikad ne može opisati ljudskim poimanjima. Bog nije ni muško ni žen­
sko, premda se često spominje kao "on" zbog patrijarhalnih tradicija.
To je pojam izvan dohvata razumijevanja. U skladu s tim, Egipćani
nikad nisu prikazivali Boga, već su ga opisivali kroz funkcije i atribute
njegove domene.

Jedino ako poznaje njegova brojna svojstva, čovjek može upoznati
Boga. Dakle, što više naučimo o tim svojstvima, ili neteru, to se više

približavamo božanskom podrijetlu čovjeka. "Daleko od toga da bi
bio primitivan, politeistički sustav vjerovanja", tvrdi Gadalla, "najviši
je izraz monoteističkog misticizma." To znači da je neter aspekt Boga,
ali ne cijeli koncept. Drugi način opisivanja netera je taj da se sastoji
od značajki prirodnog okruženja, kao i od osobina ljudskih bića. Egip­
ćani su u svojim svetim tekstovima neteru prikazivali na izrazito sim­
boličke načine, kao što je primjerice Tot (egipatski Tehuti) koji je bio
prikazan kao čovjek s glavom ptice ibis, predstavljajući pisanje, mu­
drost i vrijeme.

Drevni su Egipćani koristili simbolizam, najčešće životinje i biljke,
za izražavanje svojeg znanja o prirodnom svijetu. Zahvaljujući pom­
nom promatranju, mogli su identificirati određene životinje sa speci­
fičnim svojstvima koji su simbolizirali određene božanske funkcije i
načela na čist i upadljiv način. Drugim riječima, neka je životinja
simbolizirala određeni aspekt božanstva. To je učinkovit način izraža­
vanja, i konzistentan sa svim kulturama. Primjeri kao što su "tih po­
put miša" i "lukav kao lisica" na moderan način ilustriraju taj princip.
To je suština izraza "slika vrijedi tisuću riječi". Simbolist John Ant­
hony West kaže: "Simbol je briljantan i sofisticiran način prenošenja
kompleksnih značenja. Simbolizam omogućuje umu da intuitivno vidi
ono što nije izravno vidljivo u materijalnom svijetu oko nas. Simbol
istodobno obuhvaća određeni objekt ili koncepciju, ali i cijeli niz nevi­
dljivih svojstava i tendencija što ih objekt utjelovljuje."

Simboli aktiviraju drugi dio mozga, a ne onaj koji se bavi običnim
pisanim materijalima ili jezikom. Djeluju na intuitivnu, neverbalnu,
vizualnu desnu stranu mozga, koja se bavi prostornim i apstraktnim
odnosima, intuicijom i podsvjesnim. To je dio mozga koji nije ograni­
čen racionalnim i linearnim načinom razmišljanja, te možda podru­
čje uma koje je domaćin našeg višeg bića, onoga koje instinktivno
traga za božanskim. Jezik simbola služi kao most između dvije vrste
inteligencije kojima su obdarena ljudska bića, racionalnom i intuitiv­
nom. Kao takav, simbol je mnogo više od jezika, te potiče suradnju i
sjedinjavanje dvaju moždanih polutki.

Uz takvo simboličko gledište na egipatska vjerovanja, može se razu­
mjeti kako su životinja i neteru sa životinjskom glavom izražavali
duboke duhovne spoznaje. Cijela je životinja predstavljala određenu

funkciju ili svojstvo u najčišćem obliku. Kad je čovjek prikazan sa ži­
votinjskom glavom, izražavao je tu određenu funkciju ili svojstvo
kod ljudskog bića.

Naprimjer, Anubis (Anbu) predstavlja pravilan osjećaj za smjer -
drugim riječima, "božanskog vodiča". Često se prikazivao kao šakal,
ili kao čovjek s glavom šakala. Šakal je poznat po svojem pouzdanom
instinktu za pronalaženje puta kući i koristan je u potragama. Kao
takav, prikladan je izbor za vođenje duše pokojnika kroz područja
Duata, mjesta gdje ljudska bića žive nakon smrti.

Metafizička se uloga šakala odražava u njegovoj ishrani; šakal jede
meso koje se raspada, pretvarajući ga u hranjivu tvar. Dakle, Anubis
predstavlja sposobnost da se otpad pretvori u korisnu hranu za tijelo
i dušu. Također predstavlja apsolutnu odanost, a kao takav je prikazan
u prizoru vaganja srca, nadgledajući pravilnost postupka. U ljudskom
smislu, Anubis predstavlja pravilan osjećaj za smjer u svemu što radi­
mo, apsolutnu odanost i sposobnost pretvaranja olova (otpad) u zlato
(nešto vrijedno).

Još jedan primjer kako su Egipćani simbolički koristili životinje je
prikaz duše, poznate kao ba, koju je predstavljala ptica s ljudskom
glavom - suprotno od uobičajenog prikaza neteru (ljudi sa životinj­
skim glavama). To predstavlja božanski aspekt zemaljskog. Ba se prika­
zivala kao roda, koja je bila poznata po svojim instinktima za migrira-
nje i pronalaženje puta natrag kući, kao i po tome što su je smatrali
pticom koja donosi novorođenčad. Budući da se ustrajno vraća u vla­
stito gnijezdo, ta je ptica selica savršen izbor za prikaz duše.

U samoj srži egipatskog simbolizma i filozofije nalazila se ideja da
u čovjeku počiva ultimativni prikaz stvorenog univerzuma. Stoga su
se njihova simbolika i mjere istodobno usklađivale prema čovjeku,
zemlji i univerzumu. Schwaller je tu filozofiju nazvao antropokozmič-
kom, ili "čovjek kozmos". To se zapravo odnosi na ideju da je univer­
zum stvoren tako da ga čovjek zamjećuje, a Bog kao apsolutna, čista
svijest će ga doživljavati kroz čovjeka (gdje je svijest upoznavanje ili
percepcija doživljavanja, te suština identiteta koji nije ograničen vre­
menom). Antropokozmička filozofija vjerojatno je temelj na kojem
se razvilo židovsko/kršćansko vjerovanje da je čovjek stvoren na sliku

Pitagorejski misticizam brojeva

Sredinom dvadesetog stoljeća, napredni istraživač Rene Schwaller
de Lubicz prihvatio je izazov i nastojao razumjeti zašto su Egipćani
koristili simbole u svojim svetim napisima. Premda su najprije objavlje­
na na francuskom, sva su njegova djela danas dostupna i na engleskom
jeziku. U svojim knjigama kao što su Esotericism and Symbol (Ezote-
rija i simbol), Symbol and the Symbolic (Simbol i simbolično), The

Egyptian Miracle (Egipatsko čudo), te u monumentalnom djelu The Tem­
ple of Man (Hram čovjeka), on tvrdi da su Egipćani bili veoma sofisti­
cirani u svojim promišljanjima, da su razumjeli određene prirodne
geometrijske principe, te da su brojeve i jezik smatrali svetima.

Schwaller, kao otac simbolističkoga gledišta, egipatski jezik nije
doživljavao samo kao sredstvo za komunikaciju, već i kao poveznicu
između čovjeka i božanskoga. Uporaba harmoničnih proporcija u
njihovoj umjetnosti i arhitekturi, kao i numerička baza koja se provlači
egipatskom mitologijom, naveli su ga da uz pomoć pitagorejskog mi­
sticizma brojeva pokuša rekonstruirati njihov sustav ideja. Na temelju
godina istraživanja, vjerovao je da je njihov svjetonazor bio kombina­
cija filozofskog i teološkog pristupa u kojoj su postojali odnosi između
broja, zvuka i oblika. Zaključio je da grčki filozof Pitagora nije izumio
misticizam brojeva, već je samo unaprijedio postojeće znanje koje je
tisućama godina bilo sastavni dio egipatske civilizacije. U određenom
smislu, "misticizam brojeva" može se smatrati najranijim pokušajem
čovječanstva da uz pomoć brojeva objasni fizički svijet.

Pitagora (560-480. g. pr. Kr.) je rođen na otoku Samos, ispred oba­
le Male Azije. Prema nekim teorijama, kad mu je bilo dvadeset godina,
posjetio je Talesa iz Mileta koji je poticao njegovo zanimanje za mate­
matiku i astronomiju, te mu je savjetovao neka otputuje u Egipat
kako bi više naučio. Premda neki znanstvenici vjeruju da su takva pu­
tovanja stereotipne značajke u biografijama grčkih filozofa, te govore
o legendi, a ne o činjenici, tada već dvije tisuće godine stara egipat­
ska civilizacija bila je dobro poznati centar za učenje tijekom drevnih
vremena. Bez obzira kako je doista bilo, Pitagora je zaslužan za važno
napredovanje u teorijama matematike, astronomiji i glazbi. Kasnije
se preselio u Kroton i utemeljio filozofsku školu koja je privukla broj­
ne sljedbenike.

Pitagora je znao - kao i Egipćani prije njega (što bi moglo značiti
da je doista posjetio Egipat i ondje učio) - da je svaki trokut sa strani­
cama u omjeru 3:4:5 pravokutan. Jedno od njegovih važnijih otkrića
bilo da se dijagonala kvadrata ne može prikazati kao racionalni više­
kratnik njegove stranice (broj koji se može izraziti kao omjer dva cije­
la broja) - što ukazuje na postojanje iracionalnih brojeva. U ono je
vrijeme to bila revolucionarna ideja za matematičare.

Središte Pitagorine filozofije brojeva čini vjerovanje da se svi odno­
si mogu svesti na brojevne relacije, te da su sve stvari brojevi. Prema
tom pristupu, svijet se mogao shvatiti kroz matematiku, što je bilo
izrazito važno za razvoj znanosti. U Pitagorinu svijetu brojeva svaka
znamenka izražava metafizičku koncepciju koja nije ni apstrakcija
niti entitet sam po sebi. Brojevi su imena primijenjena na funkcije i
principe po kojima je stvoren univerzum i po kojima se održava. Kako
brojevi napreduju od jednog do drugog, svaki broj simbolizira i defi­
nira njemu pripisanu specifičnu funkciju, ali također u sebi sadrži
sve kombinacije funkcija koje do nje dovode.

Jedan

Broj jedan je Apsolut i jedinstvenost svih stvari. To se apsolutno nače­
lo može smatrati svemoćnošću ili Bogom, ili, u znanstvenom smislu,
kao čista energija iz koje se manifestira cjelokupni fizički svijet. On
je "Sve". Ako se broj jedan promatra na taj način, hebrejski sveti tekst
dobiva novo značenje jer se u Deuteronomiju 6:4 (peta knjiga Mojsije-
va - Ponovljeni zakon) objavljuje: "Čuj, Izraele! Jahve je Bog naš, Ja­
hve je jedan!" Drugim riječima. Bog je apsolutan, za razliku od su­
vremenijeg tumačenja da se "jedan" odnosi na jednog jedinog boga.

Dva

Kako Apsolut postaje svjestan sebe, nastaje dualnost, ili polarnost, a
slijedom toga postoji broj dva. Time se izražava suprotnost koja je
temeljna za sve prirodne fenomene. Schwaller govori o tom odvajanju
kao o "pradavnom rezu". Dva nije zbroj od jedan i jedan, već stanje
pradavne napetosti. To je metafizička koncepcija zauvijek nepomirlji­
vih suprotnosti. Svijet broja dva, i ničega više, je statičan, pa se nikad
ništa ne bi događalo. Po prirodi je podvojen, te ako se ne kontrolira,

nastaje kaos. Dva je "propast čovjeka" i predstavlja duhovnu napetost;
nije riječ o padu iz savršenog u grješno stanje, već o stvaranju ljudske
svijesti od božanske, ili uzvišene svijesti.

Jedinstvenost je vječna svijest, u kojoj nema razlikovanja. Kad po­
stane svjesna i dolazi do diferencijacije, pojavljuje se polarnost. Da­
kle, polarnost, ili dualnost, je dvostrano izražavanje jedinstvenosti.

Tri

Kad je Apsolut stvorio dualnost, istodobno je nastao broj tri, pružaju­
ći načelo pomirenja između dvije suprotne sile. Dakle, tri je načelo
odnosa. Teolozi su napisali brojne knjige u nastojanju da to treće nače­
lo objasne kao tri u jednom Bogu, trojstvo. Ipak, takvo je poimanje
čak i danas zagonetno. Međutim, na više realistični način, načelo je
lako razumjeti. Naprimjer, muško/žensko samo po sebi nije odnos,
ali on može postojati kroz neopipljivo (duhovno). U ljudskim odnosi­
ma su ljubav, žudnja ili prijateljstvo treća sila između dvije osobe.
Ovdje se može teoretizirati da je dualnost postojanja u Bogu i čovjeku,
te da treća sila, veza, čini poveznicu koja upotpunjava trojstvo - Otac
(Bog), Sin (čovjek) i Duh Sveti (veza).

Naše se društvo sve više izgrađuje oko logike i razuma znanosti.
Ipak, ne može objasniti najvažniji aspekt svakodnevnih doživljaja.
Bez obzira jesu li seksualni, prijateljski ili roditeljski, ljudski su od­
nosi stvoreni kroz veze ljubavi i ono su što pokreće ljudske doživljaje.
Dakle načelo usklađivanja (pomirenja) broja tri je duhovna veza.

Četiri

Pojam sadržaja ne može se objasniti uz pomoć dva ili tri. U primjeru
ljubavi postoje: 1) ljubavnik; 2) voljena; i 3) žudnja. Jedino kroz broj
četiri može se dobiti sadržaj primjera, što bi u našem slučaju vjeroja­
tno bilo, u početku, ljubavna veza, a ukoliko bi sve dobro prošlo, po­
slije bi to postala obitelj. Dakle, sadržaj ili materija je načelo izvan du­
alnosti i odnosa. U određenom smislu, kad se stigne do četiri, postoji
nova jedinstvenost kao analogija apsolutnog jedinstva.

Vidimo pojam broja četiri u "elementima" drevnog svijeta: zemlja,
voda, zrak i vatra. Međutim, to nisu sami fizikalni elementi, kakve
vidimo u periodičnoj tablici, nego načela po kojima fizički svijet funk-

cionira. Drevni su filozofi ta četiri opća prirodna fenomena koristili
za opisivanje funkcionalnih uloga principa materije. Zemlja, vatra,
zrak i voda predstavljali su apstraktne principe prihvaćanja, aktivira-
nja, posredovanja i sastavljanja. Zemlja je načelo prihvaćanja i formira­
nja. Vatra je aktivno načelo koje sažima. Zrak je suptilno, posredničko
načelo; a voda je materijalno ili složeno načelo.

Sve što fizički postoji djeluje barem po jednom od tih načela, a naj­
češće je riječ o kombinaciji. Naprimjer, sve u fizičkom univerzumu
je, bez iznimke, aktivno ili u pokretu. Naš se planet vrti i kreće se u
orbiti oko Sunca. Isto čini i naš Sunčev sustav, kao i galaksija. To vrije­
di i na kvantnoj razini. Zapravo, djelovanje definira postojanje. Atom,
temeljna jedinica materije, nije ništa više do energija koja vibrira i ima
određeni naboj. Naprimjer, atom urana je sastavljen od 92 elektrona
koji kruže oko jezgre od 146 neutrona i 92 protona. (Razgradnjom
tog atoma oslobađa se golema količina energije.) Na malo većoj razini,
sve fizičko, osim zraka, također je nastalo oblikovanjem. Drugim rije­
čima, sve što vidimo formirano je nekim procesom. Zrak, posredni­
čki aspekt, odvaja sve fizičke objekte. Fizički su objekti također sasta­
vljeni od različitih elemenata, a za njihovo su postojanje potrebna
formativna, aktivna i posrednička načela. Voda je jedina tvar koja mo­
že služiti kao kombinirani predstavnik ta tri načela. Služi kao posre­
dnički faktor na isti način kao i zrak; ipak, također je formativna (kom­
binira se u oblik) i aktivna (teče).

Četvrto je načelo ideja materije ili metoda koje definiraju kako će
materija biti oblikovana, za razliku od same materije. Bestjelesno je,
a ipak sadrži četiri elementa koja opisuju fizičku stvarnost. Očito je
da ta načela čine broj pet, a to je život.

Pet

Broj pet se također može dobiti sjedinjavanjem prvog ženskog broja
(dva) i prvog muškog broja (tri) što predstavlja život (ili ljubav). Sjeti­
te se da dva predstavlja polaritet, stanje napetosti, a tri, odnos (vezu),
čin pomirenja. Kombiniranjem dva i tri dobiva se vidljiv fizički svijet
u broju pet. Svi su fenomeni koji nastaju na prirodan način polarni po
naravi i trostruki po načelima. Budući da je to načelo života, pet je
odgovoran za čin stvaranja.

Ženski brojevi, oni koji su parni, predstavljaju stanje na temelju
kojeg se djeluje. Muški brojevi, neparni, predstavljaju funkcije koje
su poduzetne, aktivne, kreativne, pozitivne, agresivne i racionalne.
Ženski su brojevi odgovarajuće prijemljivi, pasivni, stvarani, senzitiv-
ni i oni koji njeguju. Pitagorina koncepcija muško/žensko ne odnosi
se na društvene uloge muškarca i žene, već na stanja i djelovanja prirod­
nog svijeta. Nadalje, prema Pitagorinim sljedbenicima, broj jedan (Ap-
solut) nije ni paran ni neparan, niti je broj u pravom smislu riječi,
već je izvorište parnih i neparnih brojeva. Dva je prvi parni broj, a tri
je prvi neparni.

Iz dva, tri i pet dobivaju se sve harmonične proporcije i odnosi, a
uz izmjenu komandi formiraju materiju i sve procese rasta. Imajte na
umu da četiri stoji za ideju materije, ali ne za njezino stvaranje. Pet,
sjedinjavanje muških i ženskih načela, je stvaranje materije. Primjere
toga vidimo u svakodnevnom životu. Muž i žena, muško/žensko, je
polaritet spojen žudnjom u odnosu iz kojeg proizlazi kućanstvo, tj.
obitelj. Muškarac i žena istodobno igraju aktivne, muževne, poduze­
tne, pasivne, ženstvene i prijemljive uloge. Oba su ljubavnika aktivni
jedno prema drugome i prihvaćaju žudnju. U ovom primjeru par obi­
čno stvori fizičku materiju, a to je beba.

Šest

Prvih pet brojeva još uvijek ne opisuju strukturu prema kojoj se od­
vijaju sva prirodna zbivanja - okvirno načelo vremena i prostora.
Načela brojeva od jedan do pet su neopipljivi (metafizički ili duhovni)
aspekti prirodnog svijeta u kojem se nalazimo. Broj šest stvara vrijeme
i prostor, te je broj svijeta. Mi živimo u djelu broja šest, svijetu kojeg
definiraju senzorne interpretacije vremena i prostora, ono što mi zo­
vemo i definiramo kao stvarnost. Premda neki vrijeme i prostor inter­
pretiraju kao stvaranje, vrijeme i prostor su zapravo učinci stvaranja,
kao i mjera kretanja. Mi doživljavamo, a time i gledamo na vrijeme
kao na tijek, dok je prostor ono što sputava.

Sedam

Broj sedam objašnjava fenomen razvoja, što je sveobuhvatno načelo
u vidljivom, fizičkom svijetu. To je ugrađeni aspekt stvaranja. Među-

tim, sedam se ne može izravno povezivati s iskustvom. Drugim riječi­
ma, mi sami ne možemo inicirati razvoj. Temeljni uzrok razvoja - od
sperme i jajašca u fetus, zatim u bebu, pa u odraslo ljudsko biće, na-
primjer - je misterij. Kao takav, sedam predstavlja sjedinjavanje duha
(tri) i materije (četiri).

U fizičkom svijetu postoje brojni primjeri u kojima se sedam mani­
festira u razvojnim ili aktivnim sustavima, kao što je sedam tonova
glazbene ljestvice. Između glavne note i njezine oktave ima sedam in­
tervala koje, unatoč njihovoj nejednakosti, uho interpretira kao harmo­
nične.

U biološkim je sustavima razvoj ugrađen, najvjerojatnije na razini
DNK, premda je to još uvijek pomalo zagonetno. Međutim, razvoj
nije neprekidan proces. Sve ima ciklus. Rađamo se, odrastamo, a zatim
umiremo. To nije samo prirodni fenomen Zemlje; sve u fizičkom uni­
verzumu egzistira u ciklusu. Naše Sunce, primjerice, postojat će još
četiri milijarde godina, a zatim će se proširiti, pretvarajući naš planet
u pepeo, te se skupiti u bijelu patuljastu zvijezdu. Naša galaksija, Mlije­
čni put, će se jednoga dana, u dalekoj budućnosti, sudariti s nama
najbližom susjednom galaksijom, Andromedom, i prestati postojati.
Ipak, spoj dvaju galaksija stvorit će kombinaciju koja će dalje posto­
jati kao nova galaksija.

Broj sedam je kombinacija četiri i tri, što je jedinstvo materije i
duha. Ali također je kombinacija pet i dva, dualnosti sjedinjene djelo­
vanjem, te šest i jedan, temeljne note, do, aktualizirane šesticom. Dru­
gim riječima, naša fizička stvarnost vremena i prostora stvara oktavu,
a to je samo po sebi novo jedinstvo.

Osam

Broj osam je nova cjelina (jedinstvo) analogna prvoj. To je obnavlja­
nje ili repliciranje sebe i fizičkog svijeta kako ga mi doživljavamo. To
je Tot (grčki Hermes, rimski Merkur), koji je "gospodar grada od
osam" i glasnik bogova. On je neter pisanja, jezika, znanja i magije, te
omogućuje čovjeku pristup misterijima svijeta, a njih simbolizira
osam.

Što se tiče broja devet, o njemu će biti riječi poslije u ovom poglav­
lju. To je poseban slučaj.

Egipatska mitologija kao misticizam brojeva

Prema tvrdnjama Schwallera de Lubicza, drevni su Egipćani namjer­
no koristili harmonične proporcije u svojoj umjetnosti i arhitekturi,
što se temelji na ranije opisanom numeričkom sustavu razmišljanja.
To je bio sveobuhvatni svjetonazor koji je uključivao filozofiju, mate­
matiku, misticizam i teologiju. John Anthony West, suvremeni sim-
bolist koji se slaže s teorijom Schwallera de Lubicza, vjeruje da je ono
što se danas naziva pitagorejskim misticizmom brojeva zapravo pro­
izišlo iz Egipta, te je čak postojalo prije drevnog Egipta.

Kad se simbolizam brojeva primijeni na egipatsku mitologiju, po­
staje jasno da se egipatske priče i mitovi temelje na razumijevanju bro­
ja, a ne na animizmu. To je filozofija, ali ne u našem smislu riječi. Ne
postoji nikakav tekst koji je objašnjava. Unatoč tome, sistematična je,
dosljedna sama sebi i organizirana na načelima koji se mogu izraziti
na filozofski način.

Naprimjer, u egipatskoj mitologiji Atum (ili Turn) predstavlja trans-
cendentan uzrok, Apsolut ili sve, Jedan, prvoga pravoga Boga i Stvori­
telja koji je stvorio svijet i sve u njemu. U njemu se nalazio potencijal
za sav život. Ime Atum proizlazi iz riječi koja znači "potpunost" ili "to-
talnost". Po uzoru na sebe, stvorio je Šu (muško, neter zraka) i Tefnut
(žensko, neter vode). Svjestan svoje usamljenosti, masturbirao je,
oplodio se vlastitim sjemenom i stvorio blizance Šu i Tefnut. Atuma
su često prikazivali u ljudskom obliku kako drži ili siše svoj ukrućeni
penis, što je simboliziralo čin stvaranja. Premda je to nekima gnusno,
Atumov samozadovoljavajući čin je prikladan način prikazivanja
koncepcije stvaranja od sebe samoga.

Drevni su Egipćani vjerovali da sam život pokazuje velike cikluse
postojanja. Na početku i kraju svakog ciklusa, Atum je u djevičanskim
vodama preuzimao oblik zmije ili jegulje. Neki su egiptolozi protuma­
čili Atuma i zmiju Apofis kao pozitivne i negativne sile unutar kaosa
- nesređeno stanje neoblikovane materije i beskonačne svijesti koje
je postojalo prije uređenog univerzuma.

U kasnijim su mitovima Ra-Atum i njegova kći ratnica vodili veli­
ku bitku protiv sila kaosa kako bi zaklali zmiju Apofis ispod ished
stabla, a to je bilo sveto stablo u Heliopolu, povezano sa sudbinom

svih bića. Vjerovalo se da su imena kraljeva bila zapisivana na to sta­
blo prilikom krunidbe, kako bi se osigurala trajnost njihovih života.
Tijekom rata protiv sila kaosa, Ra-Atum je često preuzimao oblik ma­
čke, mungosa ili nekog drugog neprijatelja zmija.

Temeljna suprotnost, dualnost ili polaritet života, prikazana je u mitu
koji govori o sukobu između Seta i Horusa, čiji je sažetak naveden u
daljnjem tekstu. Ta alegorija ilustrira konfliktima sklonu narav čovje­
ka, a također simbolizira egipatsku filozofsku koncepciju broja dva.

Oziris, bog zemlje, naučio je čovječanstvo baviti se poljodjelstvom,
a to ga je u očima ljudi učinilo najvećim od svih bogova. Slijedom
toga, vladao je svijetom. Bijesan od ljubomore zbog njegove popular­
nosti, Ozirisa je ubio njegovbrat Set i bacio tijelo u rijeku Nil. Oziriso-
va žena, Izis, uzela je njegovo tijelo s namjerom da ga propisno pokopa.
Razgnjevljen, Set je ukrao tijelo, rasjekao ga na komadiće i razbacao
diljem zemlje. Međutim, Izis je našla sve Ozirisove ostatke i, uz pomoć
boga Anubisa, vratila ga u život. Kasnije su Oziris i Izis dobili sina po
imenu Horus, a njemu je bilo suđeno naslijediti Ozirisa kao vladara.

Kako bi spriječio svoje neprijatelje da mu ubiju sina, Oziris ga je
sakrio u močvaru gdje ga je dojila krava, a to je bila božica Hator. Kad
je odrastao, Horus je otišao iz močvare kako bi zauzeo svoje mjesto
vladara. Međutim, bog Sunca i vođa vijeća bogova želio je da Set preuz­
me tu ulogu. U vijeću je izbila prepirka, te je imenovanje vladara od­
gođeno. Potom je Oziris poslao pismo bogovima koji su se prepirali,
tvrdeći da bi Horus trebao biti vladar. To se pokazalo odlučujućim
čimbenikom pri određivanju novoga kralja. To će biti Horus. No, Set
nije htio prihvatiti odluku, te je izazvao Horusa.

U bitci između Seta i Horusa koja je uslijedila, obojica su bili teško
ranjeni. Horus je ostao bez oka, a Set bez testisa. Bog mudrosti, Tot,
našao je Horusovo oko i vratio ga, aposlije ga je Horus darovao Oziri-
su. Set je također vratio svoje dijelove tijela i njihove su se bitke nasta­
vile. Ali su također pomagali jedan drugome, kako prikazuju drugi
mitovi.

Mitska priča o Horusu i Setu karakterizira ritmičke strukture du­
alnosti. Od najmanjih čestica stvarnosti - protona i elektrona - do
organskog života i nas ljudi, muških i ženskih - postoji konstantan
ritam dualnosti u prirodnom životu. Tako funkcionira fizički svijet,

živi i neživi. Proton privlači elektron radi stvaranja fizičke stvarnosti.
Muški i ženski pripadnici cjelokupnog životinjskog svijeta privlače
jedni druge kako bi se osigurao nastavak života. Dualnost je sadržana
unutar apsolutnog jedinstva. U tome je značenje broja dva. Svako ljud­
sko biće doživljava tu dualnost, jednako kao što je svijet prirode proji­
cira kroz mušku i žensku podjelu cjelokupnog organskog života. Ipak,
ta podjela mora naći pomirenje, baš kao Horus i Set. To je pomirenje
opisano u broju tri.

Broj tri predstavlja odnos i pomirenje između apsolutnog uzroka
(jedan) i dualnosti (dva) što ju je stvorio od sebe. Postoji isključivo na
duhovnoj razini. Uz takvu filozofsku tvrdnju, postoji neizbrisiva veza
između uzroka i dualnosti. Možemo je shvatiti uz pomoć onoga što
bismo mogli nazvati "učinkom". Silno se trudimo utjecati na ljude i
događaje, mnogi od nas kroz molitve ili pozitivno razmišljanje kad iz­
ravni postupci nisu ili ne mogu biti uspješni. Neki nose medalje, kao
što je križ sv. Kristofora, kako bi stekli zaštitu ili sigurnost tijekom
putovanja. Drevni su se Egipćani ponašali jednako. Umjesto da to zovu
molitvom ili pozitivnim razmišljanjem, oni su to nazivali magijom.
Umjesto nošenja medalja, nosili su talismane kako bi sebe učinili pot­
punima ili radi zaštite. Također su bacali čini ili izgovarali magične
riječi kako bi pomogli pokojniku ili pokojnici da lakše nađe put u
zagrobnom životu. Drevna egipatska magija oslanjala se na taj odnos
i pomirenje između našeg uzroka i naše dualnosti.

Broj četiri, koji predstavlja ideju o materijalnom svijetu, često se
pojavljivao u egipatskoj simbolici - četiri regije neba, četiri Horusova
sina, četvero Gebove djece, četiri posude u koje su se stavljali organi
pokojnika prilikom pokopa. Prema jednom egipatskom mitu, Geb je
oženio svoju sestru Nut, božicu neba, bez dopuštenja moćnog boga
Sunca, Ra. Ra je bio toliko bijesan na Nut i Geba da je prisilio njihovog
oca, Šua, neter zraka, da ih razdvoji: zato je zemlja odvojena od neba.
Ra je nadalje spriječio Nut da u bilo kojem mjesecu godine ima djecu.
Srećom je Tot, božanski pisar, odlučio pomoći i nagovorio Mjesec na
igru dame, gdje je ulog bila Mjesečeva svjetlost. Tot je osvojio tako
mnogo svjetlosti da je Mjesec službenom kalendaru morao dodati još
pet novih dana. Tako su Nut i Geb imali četvero djece:

Oziris; bog mrtvih, također poznat kao podzemni svijet
Set: bog kaosa, konfuzije, oluja, vjetra, pustinje i stranih zemalja
Izis: brižna supruga i majka, koja je također bila velika čarobnica
Neftis (Nephthys ili Nebt-het): "gospodarica kuće", a "kuća" se odno­

si na dio neba gdje je boravio bog Sunca

Egipatsko poimanje broja pet, ili života, vidi se u koncepciji oživotvo-
renog čovjeka, koji je povezan s Apsolutom i ostvaruje jedinstvo s Uzro­
kom (Bogom). Trebao je postati zvijezda i "postati jedno u društvu
Ra". U hijeroglifima se simbol za zvijezdu crtao s pet vrhova. Doživ­
ljavan kao sveti u brojnim kulturama, pentagram (peterokraka zvije­
zda) i pentagon (peterokut) također odražavaju mističnu vrijednost
broja pet.

Schwaller de Lubicz je otkrio da su proporcije unutrašnjeg svetišta
hrama Amun-Mut-Khonsua (što ga je izgradio Amenhotep III iz osam­
naeste dinastije) dobivene iz drugog korijena broja pet. Također je
otkrio da su proporcije nekih odaja određene šesterokutom dobivenim
od peterokuta.

Egipćani su odlučili vremenske i prostorne fenomene simbolizirati
brojem šest, brojem materijalnog svijeta, vremena i prostora. Šest pred­
stavlja osnovne vremenske podjele, kao što su dvadeset četiri sata dana,
trideset dana u mjesecu i dvanaest mjeseci u godini, a sve su to višekra­
tnici broja šest. Šest se također vidi u egipatskoj kocki, simbolu za
obujam, sa šest smjerova širenja (gore, dolje, natrag, naprijed, lijevo
i desno). Faraon pod pravim kutom sjedi na svojem prijestolju, koje
je kocka, te je čovjek neosporno smješten u materijalno postojanje.
Schwaller de Lubicz kaže da su dimenzije određenih dvorana u hramu
u Luxoru određene geometrijskim dobivanjem šesterokuta od petero­
kuta, što je simbolično izražavanje materijalizacije materije kroz du­
hovni čin stvaranja.

Broj sedam, koji označava sjedinjavanje duha i materije, izražen je
u piramidi, kombinaciji kvadratne baze - koja simbolizira četiri ele­
menta - i trokutastih strana - koje simboliziraju tri funkcije duha.
To nije samo simbolično, već i matematički praktično. Mistična važ­
nost broja sedam također prevladava u drugim kulturama drevnog
Istoka.

Šaman središnje Azije vjerovao je da "kozmičko stablo" ima sedam
grana, te da također postoji sedam planetarnih nebesa. To je bila kon­
cepcija u kojoj će se šaman, u svojoj obrednoj potrazi, uzdići do neba
uz os svijeta. U djelu Mircea Eliade Shamanism: Archaic Techniques
of Ecstasy (Šamanizam: arhaične tehnike ekstaze) stoji da je kozmičko
stablo arhaična, univerzalna ideja. Mit o dugi s njezinih sedam boja,
kao putu zabogove i mostu između neba i zemlje, postojao je u religioz­
nim vjerovanjima Mezopotamije, kao i u japanskim predajama. Sedam
duginih boja također je sastavni dio ideje i simbolizma sedam nebesa.
Takve predaje postoje u Indiji i Mezopotamiji, kao i u judaizmu. Sim­
bolika duge koja okružuje prijestolje vrhunaravnog bića održala se
do renesanse, u umjetnosti kršćanskog doba.

Tijekom Srednjeg kraljevstva, broj osam bio je prikazan u Ogdoadu
- osam entiteta koji čine drugu varijantu egipatske mitologije o stvara­
nju. Premda su se ta bića prvenstveno štovala u Heliopolu, aspekti
stvaranja kombinirali su se s postojećim mitovima. Svaki je entitet ili
aspekt pripadnik muško/ženskog (ili muž/žena) para, a svaki par pred­
stavlja aspekt pradavnoga kaosa iz kojeg je stvoren fizički svijet.

Nu i Naunet predstavljaju pradavne vode; Kuk i Kauket, beskona­
čni mrak; Hu i Hauhet, prazan prostor; a Amun i Amaunet, tajne sile
stvaranja. Bogovi su se obično prikazivali kao muškarci sa zmijskim
glavama, a božice kao žene sa žabljim glavama. Izgradili su otok u go­
lemoj praznini gdje je smješteno "kozmičko" jaje. Iz tog je jajeta izišao
Atum, bog Sunca, koji je započeo proces stvaranja svijeta. To odgova­
ra fizičkom svijetu kako ga čovječanstvo doživljava.

Ogdoad je katkad prikazivan u obliku pavijana koji najavljuju pr­
vi izlazak sunca, te se vidjelo sedam pripadnika Ogdoada i Horus, a
sokol je predstavljao boga Sunca Ra-Horahtea. Mjesto koje se spomi­
nje kao "otok plamena" vidjelo je rođenje boga Sunca i također se
zvalo Khemenu, ili Osmi grad. Grci su ga spominjali kao Hermopol.

"Prijelaz" i broj devet

Za drevne je Egipćane najveći misterij od svih bio "prijelaz" Stvorite­
lja od Nevidljivog u Vidljivog, Jednoga koji se manifestira kao mnogi.
Taj se prijelaz manifestirao kroz tri uzastopne faze: Atum (ili Re) u
Heliopolu, Ptah u Memfisu, Tot u Hermopolisu i Amun u Tebi. Pre-

ma Leyden papirusu iz Quenne, napisanom tijekom dvadeset osme
dinastije:

Svi su bogovi tri: Amun, Re i Ptah, kojima nema ravnih. On
čija je priroda (doslovce, "čije je ime") zagonetna, je Amun; Re je
glava, Ptah je tijelo. Njihovi gradovi na zemlji, utemeljeni zauvi­
jek, su: Teba, Heliopol i Memfis (stabilan) za vječnost. Kad po­
ruka stigne s nebesa, čuje se u Heliopolu, ponavlja se Ptahu u
Memfisu, te se pretvara u pismo što ga piše Tot (u Hermopolisu)
za grad Amuna (Teba).

Ta ideja o poruci predstavlja napredak "prijelaza" s Nebesa na Zemlju.
Budući da se Heliopol smatrao "uhom srca", upravo se ondje čula po­
ruka. U ezoteričnim se tekstovima Sunce opisivalo kao srce Sunčevog
sustava, pa je Heliopol bio srce Egipta, grada Sunca. Ime Heliopol,
kako se koristi o pogrebnim tekstovima, također znači "apsolutno
izvorište stvari", što ne bi trebalo strogo ograničavati na fizički grad
tog imena. Kad se u egipatskim tekstovima kaže: "Došao sam iz Helio-
pola" ili "Idem u Heliopol", to znači da "postojim od početka" ili "vra­
ćam se izvoru".

Prema poučavanjima u Heliopolu, Jedan koji je započeo "prijelaze"
je Atum, čije ime znači "sve" i "ništa" i predstavlja potencijal stvaranja
koji se ne manifestira. Atum je "jedno" s Nunom, što je kozmički
ocean koji se ne može definirati. Atumov prvi čin bio je odvajanje sebe
od Nuna, što je opisano u egipatskoj mitologiji. Kao Atum (Sve ili
Apsolut) oživotvoruje sebe, izlazi iz Nuna kao pradavno brdo i stvara
Šu, načelo prostora i zraka, i Tefnut, načelo vatre koju, prema teksto­
vima iz piramida u Sakkari, ispljune i tada počne postojati. (Tekstovi
iz piramida u Sakkari su niz hijeroglifa iz pete i šeste dinastije Staroga
kraljevstva, otprilike od 2350. do 2175. g. pr. Kr., uklesani na zidovima
piramida, premda se vjeruje da su sastavljeni mnogo ranije, oko 3000.
g. pr. Kr.)

U drugoj, ranije spomenutoj verziji, Atum je rodio sebe masturbira-
njem, te stvorio Šu i Tefnut. U trećoj verziji, stvorio je sebe projiciraju­
ći svoje srce, izvlačeći osam primarnih načela poznatih kao Velika
Eneada Heliopola. Veliku je Eneadu činilo devet velikih bogova: Atum,