E.F.Malkowski - Prije Faraona

hyjevim riječima, to je još jedna razina važnosti megalitske karte.
Potvrđuje da smještaj sjevernih megalita doista ukazuje na brzine.

Karta planetarnih sustava?

Brophy je nastavio proučavati nalazište, te je opazio da svaki red ima
primarni kamen, koji vjerojatno predstavlja primarnu zvijezdu, i se­
kundarno kamenje. S obzirom na način slaganja kamenja, pojavilo
se očito pitanje predstavljaju li drugi megaliti u svakom redu planete
ili prateće zvijezde. Premda se hipoteza ne može provjeriti proma­
tranjem, jer suvremeni astronomi ne mogu promatrati planetarne i
prateće sustave tih zvijezda, fizika to može. Ako je pretpostavka točna,
megaliti su trebali biti postavljeni u skladu s astrofizičkim zakonima
planetarnih kretanja.

Na nalazištu Nabta Playa ima mnogo megalita. Povrh kamenih
ploča kalendarskog kruga, Fred Wendorf i njegova ekipa odredili su
originalne položaje i izmjerili lokacije za dvadeset tri druga megalita,
složena u šest skupina. Oni koji su postavili te megalite, postavili su
ih u ravne linije koje se šire prema van od središnje točke. Tri skupine
megalita smještene su u smjeru sjever-sjeveroistok od te središnje
točke, a druge tri u smjeru jug-jugoistok (vidi sliku 4.9).

Ako je poredak megalita predstavljao kartu planetarnih sustava,
onda bi izravna južna linija megalita trebala predstavljati prosjek orbi­
talnih putanja pratećih zvijezda. Njihovi sjeverni megaliti brzina tre­
bali bi predstavljati prosjek njihovih orbitalnih brzina. Uz primjenu
malo fizike, točnije, Keplerovih zakona o kretanju planeta, na mega­
lite u svakom redu, Brophy je demonstrirao da bi satelitski megaliti
mogli predstavljati stvarne satelite primarnih zvijezda. Fizika orbital­
ne dinamike kaže da je kvadrat prosječne orbitalne brzine proporcio­
nalan masi središnje zvijezde podijeljene orbitalnom udaljenošću.
Dakle, uz brzine i udaljenosti već dostupne u megalitskoj karti zvije­
zda, Brophy je mogao izračunati mase zvijezda. Prema podacima iz
Nabte, izračunao je da zvijezda Betelgeuse ima vrijednost osamnaest
sunčevih masa, a Bellatrix pet. Ovi su podaci potvrdili njegova uvjere­
nja, jednako kao i drugi.

Astrofizičke procjene za Betelgeuse iznose između dvanaest i dva­
deset sunčevih masa, te otprilike deset za Bellatrix. Brophy se zaprepa-

Slika 4.12. Pogled odozgo na megalite Nabta Playe (iz rada
"Satellite imagery measures of the astronomically aligned megaliths

at Nabta Playa" Thomasa Brophyja i Paula Rosena)

stio kad je prvi put vidio nalazište. Oznake smještaja megalita bile su
stvarni podaci s nalazišta, stvoreni prije sedam, ili možda čak više, ti­
suća godina, premda su Wendorf i njegova ekipa neke megalite vrati­
li na njihova originalna mjesta. Brophy kaže: "Uklapaju se u fizičku
teoriju bolje nego što se mnogi dobri suvremeni eksperimenti prvi
put uklapaju u svoje teorije."

Karta galaksije: od zapanjujućeg do bizarnog

Na središnjoj lokaciji, od koje se svi megaliti zrakasto šire prema van,
nalazi se "kompleksna struktura" koja se sama sastoji od nekoliko
megalita. Jedan uspravni megalit označava centar, a nekoliko drugih
oblikuju oval širok nekoliko metara. Ima najmanje trideset drugih
megalitskih struktura u blizini. Arheolozi nisu uspjeli pronaći jasnu
definiciju što bi to predstavljalo, pa o tome jednostavno govore kao o
"kompleksnim strukturama", a središnja je nazvana Centralna struk­
tura A.

U početku se vjerovalo da su to grobovi elitnih poglavica, ali isko­
pavanja struktura A i B nisu otkrila nikakve ostatke, ljudske ili živo­
tinjske, niti bilo kakva obilježja grobnica. Ono što su iskopavanja
ipak otkrila bilo je bizarno. Površinske kompleksne strukture obilježa­
vale su skulpture uklesane u kamen stanac dva i pol do tri i pol metra
ispod površine.

Brophy je proučio originalnu skicu skulpture u kamenu stancu
ispod Kompleksne strukture A, što ju je nacrtao Marek Puszkarski, a
zatim skicu iz knjige The Holocene Settlement of the Egyptian Sahara
(Holocenska naseobina egipatske Sahare) Schilda i Krolika; otkrio je
da koordinate Kompleksne strukture A označavaju središnju točku
svih megalitskih nizova. Iznad te je karte postavio lokaciju Sunca i
galaksijski je centar odgovarao smjeru helijakalnog uspona galaksij-
skog središta 17 000. g. pr. Kr. za proljetnog ekvinocija. Ponovno se
sve podudaralo:

Premda se to čini nevjerojatnim, izgleda da je skulptura u kamenu
stancu ispod "Kompleksne strukture A" u Nabta Playi točan prikaz
naše galaksije Mliječni put, onako kako je bila astronomski orijen­
tirana u određenom trenutku: helijakalni uspon za proljetnog ekvi­
nocija galaksijskog centra 17.000. g. pr. Kr.

Galaksijski centar je središnje područje galaksije što ga karakterizi­
ra velika gustoća zvijezda i, kako kažu neki astronomi, može sadržava­
ti super masivnu crnu rupu. Galaksijski centar Mliječnog puta u da­
našnje vrijeme nije vidljiv golim okom, ali je veoma davno mogao
biti, zbog provala čestica i elektromagnetskog zračenja. Paul LaVio-
lette u knjizi Earth Under Fire (Zemlja pod vatrom) kaže da je do veli­
ke erupcije galaksijske jezgre došlo prije šesnaest tisuća godina, a
vidljivi su učinci trajali nekoliko tisuća godina.

Nedavno otkrivena malena galaksija, Sagittarius Dwarf (Patulja­
sti Strijelac) satelit je naše galaksije Mliječni put. Kako kaže Brophy,
sasvim je moguće da je prikazana na pravilnomu mjestu na skulptu­
ri, kao i galaksijski spiralni krakovi Mliječnog puta. Brophy također
tvrdi da novija astrofizička analiza oblika i položaja te patuljaste ga­
laksije pokazuje da se bolje uklapa u prikaz na skulpturi iz Nabte ne­
go u crtež elektronskog neba objavljen u Monthly Notices of the Royak
Astronomical Society.

Arheolozi su također iskopali Kompleksnu strukturu B, četrdeset
pet metara jugoistočno od Kompleksne strukture A, te su se ponovno
razočarali jer nisu našli nikakve ostatke niti obilježja grobnice. Našli
su veliku, neobično oblikovanu, nakrivljenu, kvrgavu, ovalnu skulp­
turu uklesanu izravno u kamen stanac. Bila je gotovo dvostruko veća
od skulpture Mliječnog puta ispod Kompleksne strukture A. Brophy
kaže da je to vjerojatno skulptura galaksije Andromeda, nama najbli­
že galaksije.

Galaksija Andromeda je velika eliptična galaksija, dvostruko veća
od naše. Zajedno s našom galaksijom, dominantan je član lokalne
skupine manjih galaksija. Napravljena je u istom omjeru kao i skulptu­
ra galaksije Mliječni put.

Brophy kaže da se udaljenost i smjer skulpture galaksije Androme­
da doima konzistentnom s koordinatnim sustavom definiranim verti­
kalnim urezima na skulpturi galaksije Mliječni put. Na temelju do­
stupnih crteža skulpture, čini se da je njezina ravnina konzistentna s
ravninom galaksije Mliječni put, onakvom kakva je bila prilikom
izlaska Sunca za proljetnog ekvinocija za sjevernu kulminaciju galak-
sijskog centra 10.909. g. pr. Kr. Također se doima konzistentnom s
projekcijom iz koordinatnog sustava rotiranog 90 stupnjeva unutar
te ravnine.

Također vjeruje da bi isklesani kamen mogao biti prikaz kozmološ-
kog "velikog praska" koji predstavlja starost našeg Sunčevog sustava
(šest milijardi godina). Udaljenost od Sunčeva položaja do ruba skulp­
ture iznosi šest milijardi svjetlosnih godina, prema omjeru. Druga je
mogućnost da su autori karte željeli da promjer zakrivljenosti skulp­
ture predstavlja trenutnu starost svemira, što iznosi dvanaest milijardi
godina. Treća je mogućnost da predstavlja trenutnu starost svemira
od šest milijardi godina, što bi značilo da su naši modeli pogrešni za
faktor dva. Bez obzira o čemu je riječ, kozmološku važnost skulpture
potvrđuju i druge činjenice.

Brophy također vjeruje da kamen može predstavljati raspon dekli-
nacije galaksijskog centra kako se vidio iz Nabta Playe, ako se gleda
prema istoku i gore: "Osim uglatog izbočenja na jednom kutu, četiri
zaobljene, nakrivljene kutne strane mogu odgovarati obliku što ga
definiraju dvije linije deklinacije sa strana, te na vrhu i dnu dvije linije
desnog uspona."

Dakle, oblik skulpture, kako je postavljena okrenuta prema van
od položaja Sunca na skulpturi galaksije, čini "raspon deklinacije"
galaksijskog centra. Čini se da je bila pažljivo okrenuta kako bi raspon
deklinacije pokrivao cijeli pomak deklinacija galaksijskog centra.
Drugim riječima, skulptura obilježava kretanje galaksijskog centra
kroz cijeli precesijski ciklus od 25.900 godina. Linija od prikaza Sunca
do stvarnog galaksijskog centra, prolazi kroz taj raspon u vremenu
od otprilike tri sata svakoga dana, a počinje četrdesetak minuta nakon
njegova uspona iznad obzora.

Čini se da je dodatna potvrda kozmološke važnosti položaj uglate
izbočine na "kamenu kravi" (Kompleksna struktura A). Bila je postav-
ljena tako da izbočina pokazuje u smjeru onoga što astrofizičari zovu
"najmanjim smjerom brzine pozadinskog kozmičkog radijacijskog
dipola". To bi se dogodilo u vrijeme helijakalnog uspona galaksijskog
centra za proljetnog ekvinocija 17.700. g. pr. Kr. Drugim riječima, po­
kazivala je u smjeru, kozmološki, iz kojeg smo došli. Koncepcijski se
može protumačiti da je pokazivala prema velikom prasku nastanka.

Brophy također iznosi ideju da kozmološka skulptura krave, budu­
ći da je veoma blizu Planckove duljine, vrijedi kao skulptura Plancko-
vih omjera. (Planckova duljina je temeljna duljina u fizici i prirodna

konstanta, a dobiva se od Planckove konstante, univerzalne gravitacij­
ske konstante i brzine svjetlosti. To je zapravo najmanja duljina koja
postoji u fizikalnom svijetu.) Ako se primijeni proporcionalni zakon
ugrađen u megalitski dizajn u Nabti, inverzni prirodni logaritam ničim
djeljivog broja sedamdeset devet daje skalu koja može predstavljati
samo objekte mnogo veće od poznatog univerzuma. No ako se skala
preokrene tako da čini odnos mikrokozmosa prema makrokozmosu,
može predstavljati ekstremno malene predmete - 0,505 metra je ekvi­
valent jedne Planckove duljine.

Kulturalni kontekst za astronomiju

Neki smatraju da su dokazi i teorija što ju je iznio Brophy skandalo­
zni, nevjerojatni, ili samo koincidencija. Ali koja je vjerojatnost da
sve to bude samo koincidencija? Brophy kaže da je, prema metodi
što ju je Schaefer razvio 1986, vjerojatnost da se poredak sedam zvi­
jezda poklapa s poretkom megalita manja od dva u milijun. Začudo,
to je više od tisuću puta sigurno kao uobičajene tri standardne devi­
jacije potrebne za prihvaćanje znanstvene hipoteze kao valjane. Čak
i prema konzervativnim procjenama, to su daleko najsigurniji drevni
megalitski astronomski prikazi poznati u svijetu.

Razumijevanje podrijetla astronomski poravnatih megalita u Nabta
Playi čini se gotovo nemogućim zadatkom. Nikad nisu pronađeni
nikakvi tekstovi te drevne kulture, niti je vjerojatno da će biti nađeni,
jer je taj narod postojao davno prije pojave pisane riječi. Zašto bi no­
madski stočari bili tako zainteresirani za promatranje noćnog neba?
Navigacija je vjerojatan odgovor, ali s obzirom na preciznost izrade
zvjezdanog dijagrama u Nabta Playi, sigurno je to moralo biti nešto
više, osobito ako su Brophyjevi zaključci o "kompleksnim strukturama"
točni. Poravnanja s ekvinocijima i solsticijima u religiozne ili poljopri­
vredne svrhe su razumljiva u kontekstu primitivnih društava. Međutim,
zvjezdana karta koja ne prikazuje samo kretanje konstelacija, nego
još udaljenosti i brzine njihovih zvijezda, zasigurno je anakronizam.
Te su spoznaje mnogima od nas danas zagonetne, čak i u svijetu ručnih
i atomskih satova.

Za ovu je knjigu posebno zanimljiva činjenica da postoji veza iz­
među kulture u Nabta Playi i egipatske civilizacije. U jednom istraži-

vačkom radu iz 1998. Wendorf i Schild su napomenuli da nekoliko
elemenata kulture Staroga kraljevstva može potjecati iz Nabte. Ulo­
ga goveda u predstavljanju bogatstva, moći i autoriteta, kao i u religi­
oznoj simbolici, zacijelo je naslijeđe iz više stočarski orijentiranih
vremena. Tu su također uporaba astronomskog znanja i načini predvi-
đanja solarnih događanja u ranim dinastičkim vremenima. Egipćani
su koristili "dekadske zvijezde" i zvjezdane skupine za mjerenje vreme­
na u jednosatnim intervalima. (Dekade su dijelile kalendar na razdo­
blja od deset dana, a početak novog desetodnevnog razdoblja signali­
ziralo bi kratkotrajno pojavljivanje dekadske zvijezde u zoru. Tijekom
jedne noći pojavljivalo se dvanaest dekadskih zvijezda - dakle, pola
dana bilo je podijeljeno na dvanaest sati.) Također su u svojoj umjet­
nosti i arhitekturi prikazivali skupine zvijezda, te namjestili obredno
okno u Velikoj piramidi prema Orionovu pojasu. Nadalje, zviježđe
Orion, koje su oni nazivali Šahu, imalo je golemo značenje u njihovoj
kozmologiji. Bilo je povezano s njihovim glavnim bogom, Ozirisom.
Brophy vjeruje da su kultura i znanje evidentno u kalendarskom kru­
gu Nabte utjecali i održali određeni kontinuitet u Starom kraljevstvu
Egipta.

Za većinu nas, astronomija je kompleksna znanost o kojoj malo
znamo, znanstvena disciplina namijenjena sveučilišnim dvoranama
ili planetariju. Vrijeme doživljavamo kao uru na zidu i zaboravljamo
da oni koji vode računa o "službenom" vremenu, kao što je Opservato­
rij mornarice SAD-a, promatraju nebo i u skladu s tim unose neznat­
ne promjene. Uloga tih ljudi je "utvrditi položaje i kretanja nebeskih
tijela, kretanje Zemlje i precizno vrijeme". Premda je lako pretposta­
viti da je praćenje vremena moderna navika, zapravo je to veoma
davna pojava. Također se čini da je to univerzalna osobina kulture i
civilizacije.

5

BILJEŽENJE VREMENA

Sjećanje na zaboravljenu znanost astrologije

Povijest kakvu mi poznajemo započela je početkom trećeg tisućlje­
ća pr. Kr., uz pojavu pisanja. No zapisi druge vrste - priče ispriča­
ne o vremenima prije pisane povijesti - ukazuju na postojanje pretpo­
vijesne egipatske kulture koja seže daleko u davnu prošlost. Štoviše,
Egipat nije jedini s kulturom koja potječe iz vremena prije pisane po­
vijesti, jer ima i drugih kultura, kao što je Sumerska iz Mezopotamije,
Vede iz doline Inda i Mayanska iz Srednje Amerike, čije kulturne pre­
daje uključuju priče o njihovim pradavnim počecima. Tu epohu pri­
je povijesti, o kojoj postoje samo priče, ili usmene predaje, povjesni­
čari obično zovu Doba mitova.

Ono o čemu te mitologije govore bilo je, većim dijelom, predmet
nagađanja još otkako su se akademici i entuzijasti amateri počeli za­
nimati za njihovo značenje. Zar to nije ništa više od budalastih priča
koje zabavljaju? Jesu li to religiozne pripovijetke? Ili je to nešto više?
Nije lako odgovoriti na ta pitanja jer je potrebno razumjeti svjetonazor
njihovih pretpovijesnih autora. No ipak znamo da mitologija obično
uključuje nebeska tijela, uglavnom ona vidljiva na noćnom nebu.

Te se mitove tradicionalno smatralo religioznim izričajima, poku­
šajima da se pruži svrha i povijesni smisao ljudskom postojanju. No
neki znanstvenici tvrde da su ti mitovi veoma pogrešno shvaćeni, te
da bi zapravo mogli biti znanstveni jezik za izražavanje vjerovanja koji
se tiču ljudske vrste i prirode: ne tehnički jezik kakav imamo danas,

već jedinstvena i simbolična forma koja ostvaruje sve ono što je zapra­
vo cilj znanosti - objašnjava prirodne procese i univerzum.

Oni koji zagovaraju takvu teoriju kažu da bi mogao postojati zaje­
dnički izvor astronomskih i religioznih mišljenja raznih kultura, pogo­
tovo onih koje žive blizu jedna drugoj. Dok istražujemo tvrdnju da
su Egipćani bili nasljednici ranije sofisticirane kulture, razumijevanje
moguće uloge mitologije služi u oslikavanju pretpovijesti, ne u tradi­
cionalnom smislu pitanja tko je gdje živio i kad su nastala kraljevstva,
već u smislu prikazivanja inteligencije i sofisticiranosti ere. Ako su me-
galiti Nabta Playe doista bili proizvod sofisticiranih astronomskih
spoznaja, drugi bi dokazi to trebali potkrijepiti.

Mjerenje sati

Sustav bilježenja vremena postoji od 2000. g. pr. Kr., kad su drevni
Egipćani izračunavali noćne sate na temelju promatranja zvijezda.
Tijekom Srednjeg kraljevstva sustav je još više razvijen. Do 1870. g.
pr. Kr. zvijezde u usponu zamijenjene su njihovim kulminacijama.
Premda neki dokazi upućuju na još raniji datum, do 1300. g. pr. Kr.
dnevni su se sati mjerili uporabom gnomona, vrstom sunčane ure
koja je koristila dužinu sjenke kao indikator prolaženja vremena. U
Abidosu, u spomeniku Setiju I., posmrtni tekst (religiozne "čini" i
druge potrebne informacije zakopane s umrlim kako bi mu pomogle
uputovanju zagrobnim životom) pokriva cijelu temu mjerenja vreme­
na. Prema astronomskim kalkulacijama, tekst je smješten u devetnaes-
to stoljeće pr. Kr. U tom su tekstu dnevni sati izračunati uz uporabu
štapa za sjenke, naprave koja se sastojala od uspravnog stupa poveza­
nog s vodoravnim krakom. Ondje su bile i upute za uporabu. Štap je
bio postavljen u smjeru istok-zapad, a u podne se pomicao kako bi uju­
tro gledao prema istoku, a poslije podne prema zapadu. Budući da se
sjenke mijenjaju po duljini kao i po kutu, gornji dio je zacijelo bio
proširen, možda T-šipkom, kako bi sjenka uvijek padala na skalu.

Setijev je dijagram prikazivao sat koji je izravno mjerio osam sati,
premda u tekstu jasno piše da u punom danu, od izlaska do izlaska
sunca, ima dvadeset četiri sata. Dvanaest noćnih sati mjerilo se prema
dekadskim zvijezdama. Drevni su Egipćani izabrali niz od trideset

šest jarkih zvijezda do čijih je uspona dolazilo u intervalima od deset
dana. Dva sata prije podneva i još dva kasno poslijepodne, kad je
naprava bila neoperativna, dopunjavaju dan od dvadeset četiri sata.
Poslije je Tutmosisov štap za sjenke izravno mjerio deset sati.

Tijekom vladavine Amenhotepa I. (1527-1506. g. pr. Kr.), uz izum
vodene ure, omogućena je podjela noći na dvanaest sezonskih sati. Ura
je mogla djelovati u sumrak, kao i po mraku, vjerojatno izjednačavaju­
ći sate dana i noći od tog vremena dalje.

Premda su te sunčane ure bile funkcionalni način bilježenja vreme­
na tijekom svakodnevnog života, mnogo starija metodologija, koja
vuče korijene iz drevnije astronomije, stigla je do našega razdoblja.
Kao što smo vidjeli po kalendarskom krugu u Nabta Playi, ta metoda
koristi cikličko kretanje zvijezda na nebu.

Mjerenje doba

Za nas, papirnati kalendari i digitalni satovi bilježe vrijeme u sekunda­
ma i mjesece u tjednima. Duža su vremenska razdoblja organizirana
metrički - desetljeća, stoljeća i tisućljeća - što je proizvod suvremene
civilizacije.

Za drevne narode, jednako kao ni za nas, bilježenje kratkotrajnog
vremena nikad nije bilo problem. Kao i uvijek, izlazak Sunca označa­
va svaki novi dan, svaki mjesečev ciklus označava jedan mjesec, a
četiri godišnja doba određuju jednu godinu. Ali kako su drevni naro­
di brojili godine?

Julijanski kalendar

Godine 527. poslije Krista rimski opat Dionizije Eksiguus uveo je
kalendarski pojam "A.D." (Anno Domini Nostri Jesu Christi - Godina
našeg Gospodina Isusa Krista). Po tom se dogovoru godina 0 smatra
godinom rođenja Isusa Krista. Prije šestog stoljeća naše ere, civilizaci­
ja Zapada pridržavala se drukčijeg standarda, što ga je 46. g. pr. Kr.
uveo rimski car Julije Cezar.

Te se godine Sosigen iz Aleksandrije (egipatski astronom i matema­
tičar grčkog podrijetla) savjetovao s carem kako bi se mogao preinači­
ti rimski kalendar da bi se postigla jednostavnija i točnija struktura.

Kako bi nadomjestio pogreške u prošlosti, 46. g. pr. Kr. dodao je de­
vedeset dana. Također je promijenio broj dana u mjesecima kako bi
dobio godinu od točno 365 dana. Za nultu godinu tog novog poretka
vremena izabrao je 4713. g. pr. Kr. i pokrenuo uru prvog siječnja -
neobičan izbor. Zašto 4713. g. pr. Kr.? Zašto ne početi iznova tako da
nulta godina bude, možda, rođendan Julija Cezara, ili godina kad je
postao car, ili godina kad je utemeljen Rim?

Zbog svojeg bogatstva i važnosti, Julije Cezar je vjerojatno učio u
Pitagorinoj školi svete geometrije, kao dio svojeg obveznog obrazova­
nja. Pitagora je prihvaćao idealnu stvarnost koja se temeljila na "savr­
šeno krutim tijelima", što je također moglo objasniti kretanje zvijezda
i planeta. Ako se to ima na umu, sasvim je prihvatljiva ideja da je Cezar
pokazivao svoje znanje stečeno tijekom obrazovanja i poštivao egipat­
sku astrologiju ukoliko je, iz egipatske perspektive, ta godina bila ko-
zmološki važna. Bila je, i to doista veoma posebna godina. Evo zašto.

Zvijezde Aldebaran (u zviježđu Bika) i Antares (u zviježđu Škor­
piona) nalazile su se na obzoru u ponoć, 1. siječnja 4713. g. pr. Kr. U
to se vrijeme Antares uzdizao na istoku, a Aldebaran se spuštao na
zapadu. Antares je bio četrnaest minuta od obzora. Također u to vri­
jeme, Sunce se nalazilo na nebeskoj geografskoj dužini od 14 stupnje­
va (13 stupnjeva, 43 minute) u zviježđu Vodenjaka. Brzina Mjeseca,
koja nije konstantna i varira između 11 i 15 stupnjeva, bila je 14 stup­
njeva (13 stupnjeva, 59 minuta) na dan. Nultoga dana nulte godine
ta su se važna nebeska tijela sastajala u broju četrnaest. Broj četrnaest
je sveti broj Ozirisa - važnoga boga u egipatskoj kozmologiji.

Povrh zvijezda Aldebaran i Antares, Saturn je odigrao važnu ulogu
u biranju toga datuma. Bio je povezan s najsvetijom zvijezdom u Egip­
tu, Sirijus, 19 minuta udaljenom i 19 stupnjeva u vlastitom znaku.
Sunce, čije se rođenje toga dana slavilo, nalazilo se u Saturnovu znaku,
Vodenjaku. Julije Cezar je izabrao 1. siječnja 4713. g. pr. Kr. za početak
svojega kalendara kako bi odao počast rađanju Sunca na visoravni
Giza. No, istodobno je odavao počast rimskom blagdanu Saturnalija.
Za Cezara je ta godina, tako davna (čak i prema rimskim mjerilima),
bila očit i logičan izbor.

Precesija ekvinocija

Grčki astronom Hiparh (190-120. g. pr. Kr.) bio je ambiciozni znan­
stvenik. Tijekom svojega je života promatrao i katalogizirao više od
tisuću zvijezda, izračunavajući i bilježeći njihovu geografsku širinu,
dužinu i magnitudu. Hiparh je također promatrao pomrčine Mjeseca
i svoje rezultate uspoređivao s otkrićima Timokarisa (koji je živio sto
pedeset godina prije), osobito po pitanju Spike, sjajne zvijezde blizu
eklipse (velikog zamišljenog kruga na nebeskoj sferi koja sadrži ravni­
nu Zemljine orbite, a to se zove ekliptična ravnina). Mjerenjem uda­
ljenost između Spike i središta Mjeseca tijekom pomrčine, Hiparh je
mogao izračunati odstupanje longitude između Sunca (što bi iznosilo
180 stupnjeva od Mjeseca) i Spike, te tako doći do točne longitude
zvijezde. Otkrio je da se longituda povećala za dva stupnja u odnosu
na Timokarisovo vrijeme.

U narednim je izučavanjima Hiparh također opazio da će Sunce,
tijekom svojeg godišnjeg kretanja, stići do prvobitnog položaja malo
prije u odnosu na zvijezde. Slijedom toga, zaključio je da će svake
iduće godine malo ranije doći do ekvinocija. Na temelju njegovih
otkrića dobili smo izraz "precesija ekvinocija". U Hiparhovo je vrije­
me do proljetnog ekvinocija došlo u točki između zviježđa Ovna i Ribe.
Budući da se precesija kreće veoma polako, bila bi gotovo jednaka u
vrijeme rođenja Krista, ali ne zadugo. Uskoro je trebalo početi astrolo-
ško doba Riba.

Na temelju tog mjerenja vremena putem zvijezda, drevne su kulture
bilježile duga razdoblja što ih zovemo dobima. Malo tko može sumnja­
ti da davni tajni znak kršćana, riba, potječe iz te grandiozne ure. Nji­
hov Bog i Spasitelj rodio se uoči doba Riba i žrtvovao janje (Ovan).
Bio je ribar ljudi, a one koje je ulovio (stvarni ribari) pretvorio je u
svoje učenike i naučio ih kako će biti ribari za ljude. Na Maslinskoj gori
čudotvorno je nahranio mnoštvo ljudi tako što je umnožio dvije ribe
(čest znak Zodijaka za Ribe) i pet štruca kruha. Čak i priča o Marijinu
bezgrešnom začeću sadrži polarnost Riba kroz suprotan znak Djevice.
Pokazalo se da su rani kršćani dobro izabrali ribu kao simbol novoga
boga koji će vladati tijekom doba Ribe.

Pitanje koje zbunjuje glasi: je li se znanje o precesiji ekvinocija i
dobima Zodijaka tako brzo proširilo i prihvatilo od vremena Hiparha

do Kristova života? Ili su prvi kršćani možda koristili poznatije, sta­
rije spoznaje obogaćene koncepcijom zvjezdanih kretanja?

Feniksov let

Kad je Julije Cezar odlučio preinačiti rimski kalendar, s razlogom je
izabrao Sosigena iz Aleksandrije. Egipćani su imali jedini u potpuno­
sti pouzdan kalendar drevnog svijeta. Zapravo, imali su dva, oba dale­
ko superiornija onome što su poznavali Babilonci. Jedan je bio kalen­
dar sa 365 dana (dvanaest mjeseci, a svaki je imao trideset dana), plus
pet dodatnih blagdanskih dana, te Sotisov kalendar. Drugi se sastojao
od 365.25 dana, a temeljio se na helijakalnom usponu zvijezde Sotis
(Sirijus). Egipćani su znali da se dva kalendara neće poklapati nakon
1461 godine, te da će u skladu s tim morati unijeti prilagodbe. Preina­
ka kalendara u korelaciji sa Suncem uključivala je legendu o Feniksu,
njegovoj smrti i ponovnom rođenju.

Legenda kaže da postoji samo jedan Feniks. Na kraju svojeg života,
vraća se u svoje rodno mjesto u Arapskoj pustinji, između rijeke Nil
i Crvenog mora. Kad stigne onamo, spaljuje se (sjaj zore i svitanja), a
zatim se uzdiže iz pepela. Premda je to ispričano na mitski način, oči­
to je na taj način prikazana astronomska istina - da Sunce zapravo
ne umire svakoga dana, već nestaje i ponovno se pojavljuje jer se Ze­
mlja okreće oko svoje osi.

Gilgameš, Opći potop i mit kao znanost

Što se dalje vraćamo u prošlost, ima sve manje dostupnih dokumena­
ta na temelju kojih bismo mogli procijeniti drevno znanje. Nije jasno
na kojoj su razini precesije drevne kulture mogle pratiti zvijezde, te
jesu li ili nisu opazili precesiju ekvinocija. Jasno je da su drevni narodi
pozorno promatrali noćno nebo, pa su mogli relativno precizno prati­
ti Sunce i Mjesec, te da su nebeski objekti igrali važnu ulogu u njiho­
voj mitologiji. Mnogi znanstvenici vjeruju da su drevni mitovi nešto
više od moralnih pouka i neobičnih priča. Treba postaviti pitanje: je­
su li drevni narodi doista vjerovali da su zvijezde na nebu bogovi, što
je tradicionalno gledište, ili su koristili stilizirani jezik za širenje infor­
macija o bilježenju vremena?

Kako bismo odgovorili na to pitanje, najprije moramo pojasniti
što mislimo kad kažemo "bogovi". Način na koji su drevni tekstovi

prevedeni i protumačeni nameće suvremeno gledište o tome što je
bog, svemogući i sveprisutni. Međutim, nije baš vjerojatno da su drev­
ni narodi dijelili to mišljenje. Prema kontekstu njihovih priča, bog se
također može protumačiti kao načelo ili funkcija prirode. Teško je
točno protumačiti što je bog upravo zbog simbolike jezika što su ih
koristile drevne kulture. U svojem tekstu Theurgia, ili The Egyptian My­
steries (Egipatske zagonetke), grčki filozof Jamblih (250-325) objašnjava
tradicije svećenika drevnih Egipćana. Otkriva da je ono što se doima
poput štovanja panteona bogova zapravo opis načina na koji funkcio­
nira priroda. Određene prirodne funkcije, kao što su probava, disanje
i razmnožavanje, personificiraju bogovi. Naprimjer, nakon mumifici-
ranja, želudac i crijeva su se stavljali u posebnu posudu u obliku boga
Anubisa, koji je bio prikazan kao čovjek s glavom šakala. Anubis je
predstavljao funkciju probave jer može jesti pokvareno meso bez da
mu pozli.

Zato ne bi trebalo čuditi da se mnogim istraživačima čini da najsta­
rija pisana priča poznata čovjeku, Ep o Gilgamešu, više govori o ne­
besima nego o stvarnom životu i samom čovjeku. Prema sumerskim
zapisima, Gilgameš je bio jedan od prvih kraljeva Uruka. Premda su
Sumerani prvi put zapisali priču o Gilgamešu još u prvoj polovici
drugog tisućljeća pr. Kr., njezino je podrijetlo vjerojatno mnogo stari­
je. S popularnošću tog epa u drevnim vremenima nije se mogla mjeri­
ti nijedna druga priča. Huriti, Hetiti, Asirci i Babilonci ponavljali su
ga na različite načine tijekom drevnih vremena.

U Epu o Gilgamešu, Enkidua (divljeg čovjeka, dlakavog i goleme
snage) zavodi bludnica, te on usvoji ponašanje čovjeka. To ga nama­
mi u grad, gdje se susreće s Gilgamešom u žestokoj borbi od koje se
trese kuća i oštećuje stup na vratima. Gilgameš ga je porazio, ali je
potom zaključio da je dostojan prijateljstva. Zajedno planiraju odlazak
u veliku šumu kako bi ubili strašno čudovište Humbabu, kojeg je bog
Enlil (bog oluja ili bog zraka) imenovao čuvarom šume. Ep o Gilgame­
šu kaže da ga je "Enlil imenovao da bude užas za smrtnike. Njegova
je rika Veliki potop. Njegova su usta vatra. Njegov je dah smrt!"

Humbaba je u tekstu nazvan bogom, a hum znači "stvoritelj" ili
"otac", dok Humbaba znači "čuvar cedra u raju". To se slaže s elamitskim
bogom, Humba ili Humban, koji dijeli titulu "nadmoćan" i "snažan"

s planetima Merkurom i Jupiterom, te sa zvijezdom Procion (Alpha
Canis Minoris).

Humbaba je "bog utrobe". Njegova je glava napravljena od crijeva,
a samo jedna vijugava linija čini njegovo lice, osim očiju. Profesori
povijesti znanosti, Giorgio de Santillana i Hertha von Dechend, auto­
ri knjige Hamlet's Mill: An Essay on Myth and the Frame of Time (Ha-
mletov mlin: esej o mitu i vremenskom okviru), vjerovali su da bi Hum­
baba mogao biti aluzija na planet Merkur ili možda Jupiter. Merkur
ima nestalnu orbitu koja se redovito mijenja. Vijuga naokolo i može
se usporediti sa zavojitim crijevima u trbušnoj šupljini.

Kad su junaci Gilgameš i Enkidu stigli u šumu cedra, koja se prote­
zala na "deset tisuća dvostrukih sati" (sto deset kilometara), odsjekli
su glavu Humbabe nakon što su srušili najveće cedrove povjerene
mu na čuvanje. Ali imali su pomoć; moćni Shamash (Helios, ili Sunce)
šalje snažnu oluju koja je zaslijepila čudovište i prepustila ga njima
na milost i nemilost.

Po povratku u Uruk, Gilgameš je oprao kosu i svečano se odjenuo.
Kad je stavio svoju tijaru (krunu), Ištar (Astarta), božica ljubavi (su-
merski, Inanna), opčinjena njegovom ljepotom, zamolila ga je da je
oženi. Gilgameš je to odbio i prezirnim je riječima podsjetio na sudbi­
nu njezinih prijašnjih partnera, uključujući Tammuza (Adonis). Samo
su dvije nebeske osobnosti mogući kandidati za ulogu Ištar: planet
Venera; i Sirijus, pasja zvijezda (Sotis). Oba su povezana sa svojstvima
bludnice.

Prezrena, Ištar bijesno odlazi na nebo i nagovara Anua da na Zemlju
pošalje Bika nebesa da je osveti. Bik silazi, zastrašujuća izgleda, i svo­
jim prvim potezom ubija stotinu ratnika. Dva su se junaka bacila na
njega. Enkidu ga drži za rep kako bi ga Gilgameš mogao udariti izme­
đu rogova i ubiti. Ištar se pojavljuje na zidinama Uruka i proklinje
dva junaka koji su je osramotili. Enkidu tada istrgne desno bedro
Bika i baca ga u njezino lice, brutalno joj se izrugujući. Slijedi proslava,
ali bogovi odlučuju da Enkidu mora umrijeti, te ga na to upozorava
mračan san.

Nije potrebno nastaviti priču, jer je jasno da likovi priče, jednako
kao u grčkoj mitologiji, simboliziraju kretanja nebeskih tijela. Kasnije,
na devetoj ploči Epa o Gilgamešu, autor priča o Enkijevoj izravnoj

intervenciji jer savjetuje da se izgradi arka kako bi se preživio Veliki
potop (preteča i izvor biblijske priče o Noi). Ta arka, Ziusudrina arka,
nema nikakve veze s doslovnim potopom, već odgovara Enkijevom
zviježđu Argo i nebeskom "potopu". Naravno, to ima očite i dalekose­
žne implikacije: Veliki potop opisan u Knjizi postanka možda nije bio
pravi potop, već opis nebeskih događaja.

De Santillana i von Dechend kažu: "Potopi se odnose na astronom­
ski prikaz koji se temelji na apstraktnoj geometriji." Jednostavno re­
čeno, ravnina nebeskog ekvatora (golemi zamišljeni krug na nebu,
koncentričan sa Zemljinim ekvatorom) dijeli niz zviježđa na polovice.
Sjeverna polovica zviježđa, onih između proljetnog i jesenskog ekvi-
nocija, predstavlja kopno. Južna polovica, između jesenskog i proljet­
nog ekvinocija, uključujući zimski solsticij, predstavlja vode odozdo.
Četiri točke Zodijaka (dva ekvinocija i dva solsticija) određuju kon-
cepcijsku ravninu plosnate Zemlje. Zviježđa koja više ne obilježavaju
jesenski ekvinocij, dakle padaju ispod ekvatora, tonu u dubine "vode".
Na taj apstraktni način dolazi do nebeskog "potopa". To olakšava razu-

Sjeverni nebeski pol

Južni nebeski pol

Slika 5.1. Nebeski polovi i ekvator
(na temelju ilustracije Službe za mornarička istraživanja)

mijevanje potopa u epu o Gilgamešu. Također olakšava shvaćanje
ideja sličnih mitova, kao što je grčka priča o Deukalionu, u kojoj Tri­
ton puše u školjku i tako naredi golemim valovima da se povuku.

Djela psihologa dvadesetog stoljeća, Carla G. Junga (Man and His
Symbols (Čovjek i njegovi simboli)) i Ericha Neumanna (The History
and Origins of Consciousness (Povijest i podrijetlo svijesti)), podupiru
tu teoriju svojim tvrdnjama da su se drevne misli više oslanjale na pri­
rodnu simboliku nego na vrstu specifičnog znanstvenog jezika što ga
danas koristi moderno društvo. Simbolika u mitu doživljava se kao
način opisivanja prirode i kao sredstvo za introspekciju po pitanju
ljudske evolucije i svijesti.

Raznim drevnim kulturama u kojima se priča prepričavala, preda­
ja o Gilgamešu zasigurno je predstavljala neki veliki nebeski događaj.
U drevnoj literaturi, kao i u modernom rasuđivanju, ona predstavlja
liniju koja dijeli vrijeme. Za Sumerane, koji su prvi ispričali priču,
ona je njihovu povijest podijelila na događaje "prije" i "poslije". Mi
smo slijedili njihov primjer, te govorimo o poslije - i pretpotopnom
svijetu - razdvajanju dvaju doba.

Mitologija kao drevna znanost

Suvremeni stavovi odbijaju prihvatiti mogućnost da su drevne civili­
zacije mogle bilježiti vrijeme dalje od jednostavnih sezonskih opažanja
koja određuju godinu. No, tijekom cijele povijesti bilo je astronoma,
matematičara i povjesničara koji su na sofisticirane načine mjerili vri­
jeme.

Povjesničar John G. Jackson (1907-1993) je, u svojoj studiji drevnog
grčkog folklora i tradicija, dao neprocjenjiv doprinos objašnjavanju
odnosa između drevnih mitova i drevnih zapažanja o zvijezdama. U
grčkoj mitologiji čitamo o velikom mitskom etiopskom kralju Cefeju
čija je slava bila tako golema da su on i njegova obitelj postali besmr­
tni u zvijezdama. On i njegova žena, kraljica Kasiopeja, te njegova
kći, princeza Andromeda, svi su postali zvijezde na nebeskom svodu.
Premda bi se ta osobna veza sa zvijezdama nama mogla činiti neobič­
nom, Jackson primjećuje da se drevnim Etiopljanima nije činila čud­
nom. Jackson napominje da je Lucian, drevni grčki pisac i povjesničar

(180-120. g. pr. Kr.), opisao kako su stari Etiopljani pomno proma­
trali zvijezde.

Etiopljani su bili prvi koji su uveli znanost o zvijezdama, i dali
su imena planetima, ne nasumce i bez značenja, već vodeći ra­
čuna o svojstvima što su zaključili da ih imaju; upravo je od
njih to umijeće, još uvijek u nesavršenom stanju, prešlo Egipća-
nima.

Francuski učenjak Constantin-Francois Volney (1757-1820), poznat
po veoma savjesnim opisima svojih istraživanja u sjevernoj Africi,
bio je posebno fasciniran visokom razinom astronomskog znanja i s
tim povezanom visoko razvijenom kulturom što su je ostvarili Etiop­
ljani. Volney opisuje kako je ta drevna civilizacija izumila Zodijak:

Dakle, na granicama gornjeg Nila, među crnom rasom ljudi,
osmišljen je komplicirani sustav štovanja zvijezda, povezan s
plodovima zemlje i poljoprivrednim radovima ... Tako je Etio-
pljanin iz Tebe zvijezdama poplave, ili Vodenjakom, nazvao one
zvijezde ispod kojih se Nil počinjao izlijevati; zvijezdama vola
ili bika, one ispod kojih su počinjali orati; zvijezdama lava, one
ispod kojih se ta životinja, tjerana iz pustinje žeđu, pojavljivala
na obalama Nila; zvijezdama snopa, ili žetvene djevice, one iz
sezone žetve; zvijezdama janjeta, zvijezdama dva jarića, one is­
pod kojih su na svijet dolazile te dragocjene životinje...

Zatim je isti Etiopljanin, nakon što je opazio da do poplave
uvijek dolazi istodobno kad se uzdiže prelijepa zvijezda koja se
pojavljivala u smjeru izvora Nila, te se činilo da upozorava mu­
ževe na nadolazeću vodu, usporedio tu pojavu sa životinjom
koja lavežom upozorava na opasnost, te ju je nazvao psom koji
laje (Sirijus). Na isti je način nadjenuo imena zvijezdama Raka,
onima gdje se Sunce, nakon što je stiglo do obratnice, polako
povlačilo unatrag, slično kretanju raka. Zvijezdama divokoze,
ili Jarca, nazvao je one gdje Sunce, nakon što je stiglo do najviše
točke svoje godišnje putanje... oponaša kozu, koja uživa u penja­
nju po vrhovima stijena. Zvijezdama ravnoteže, ili Vage, nazvao
je one gdje su dani i noći bili jednaki, te su se doimali u ravno-

teži, poput te naprave; a zvijezdama Škorpiona nazvao je one
pri kojima određeni periodični vjetrovi donose isparavanja, pa
peku poput otrova škorpiona.

Volneyje procijenio da je Zodijak trebao nastati 15.194. g. pr. Kr.:

Ako se precesija procijeni na otprilike sedamdeset i pol godina
za stupanj, to jest, 2115 godina za svaki znak; te ako se uzme u
obzir da je Ovan bio u svojem petnaestom stupnju 1447 godina
prije Krista, iz toga proizlazi da se prvi stupanj Vage nije mogao
poklapati s proljetnim ekvinocijem poslije 15.194. godine prije
Krista; dakle, ako dodate 1790 godina nakon Krista, čini se da
je od nastanka Zodijaka prošlo 16.984 godine.

Charles-Francois Dupuis (1742-1809), profesor retorike na Lisieuxu,
Francuska, vjerovao je da postoji zajednički izvor za astronomska i
religiozna mišljenja Grka, Egipćana, Kineza, Perzijanaca i Arapa. U
svojim knjigama The Origin of All Religious Worship (Podrijetlo svih
religioznih štovanja), The Origin of Constellations (Podrijetlo zviježđa)
i The Chronological Zodiac (Kronološki Zodijak), Dupuis povezuje mi­
tove iz drevnih vremena sa zapažanjima o nizu nebeskih događanja,
te iznosi teoriju o logičnoj progresiji od štovanja Sunca do štovanja
Sina. Te su knjige bile izvor nadahnuća za Giorgija de Santillanu kad
je počeo proučavati mitologiju i astrologiju starog Egipta.

Naslov je bio dovoljan da čovjeka ispuni nepovjerenjem - je­
dan od onih "entuzijastičnih" naslova kakvih je u osamnaestom
stoljeću bilo veoma mnogo i koji su previše obećavali. Kako bi
to moglo objasniti egipatski sustav, mislio sam, kad hijeroglifi
još nisu bili dešifrirani?... Odbacio sam knjigu, zapisavši samo
jednu rečenicu: "Le mythe est ne de la science; la science seule
l'expliquera" (Mit je rođen iz znanosti; samo će ga znanost obja­
sniti). Odgovor mi je bio pred nosom, ali nisam bio spreman
razumjeti ga.

Poslije su de Santillana i von Dechend ponovno proučili Dupuisove
ideje i otkrili da su nevjerojatno pronicave.

Knjiga Hamlet's Mill de Santillane i von Dechend istražuje temu
tumačenja mnogih drevnih mitova kao metaforičnog načina preno­
šenja astronomskih spoznaja o precesiji ekvinocija. Tvrde da je drevna
mitologija bila egzaktna znanost koja je poslije potisnuta, a zatim za­
boravljena kad je na scenu stupio grčko-rimski svjetonazor. De San-
tillana i von Dechend istražuju sumerske "ploče Era-Eposa" pisane
klinastim pismom i proučavaju važan mit u kojem Era (Mars) biva
strogo ukoren od strane Marduka (Jupiter) jer je poslao oružje za unište­
nje onoga što je ostalo nakon Potopa. Era proriče, a Marduk odgovara:

Era (Mars): Napravi put, ja ću poći cestom,
Dani su završili, predviđeno je vrijeme prošlo.
Mars (Jupiter): Kad sam ustao sa svojeg mjesta i dopustio da dođe

potop,
Tada se poremetio sud Zemlje i Neba . . .
Bogovi, koji su drhtali, zvijezde nebesa—
Njihov se položaj promijenio, a ja ih nisam vratio natrag.

Za de Santillanu i von Dechend, to je "najjasnija tvrdnja što su je ikad
izgovorili ljudi ili bogovi koja se tiče precesije (ekvinocija)". Tekst na
ploči točno kaže da su zvijezde zapravo "bogovi neba" i da su promije­
nile položaje, a točno se to događa u precesiji ekvinocija kad se proma­
traju u dugom vremenskom razdoblju. Zviježđa koja se vide noću
polako se pomiču obrnuto od Zodijaka. Očito je da su Sumerani to
znali.

Kako bi se znalo da do precesije ekvinocija doista dolazi, potrebno
je kroz veoma dugo vremensko razdoblje promatrati noćno nebo. Za
ljetnog solsticija, Sunce koje izlazi pojavljuje se tik ispod jednog od
dvanaest zviježđa dodijeljenih mjesecima u godini. Danas se Sunce
diže u zviježđu Riba 21. lipnja, ali kako vrijeme prolazi, za sto će se go­
dina zviježđe pomaknuti toliko da će se sunce dizati u zviježđu Vode­
njaka. Budući da su Sumerani kao kultura prestali postojati oko 2000
g. pr. Kr., njihovo znanje o precesiji podrazumijeva da su noćno nebo
promatrali možda dvije tisuće godina, vrijeme potrebno da Zodijak
rotira od jedne do druge zviježđe. To znači da su se najvjerojatnije
bavili astronomijom barem od 4000. g. pr. Kr.

Arthur Harding, profesor matematike i astronomije na Sveučilištu
Arkansasa, tvrdi da je Zodijak morao biti koncipiran u pretpovijesnim
vremenima. Slaže se sa Jacksonom, Volneyem, Dupuisom, de Santilla-
nom i von Dechendom, te u svojoj knjizi Astronomy: The Splendor of
the Heavens Brought Down to Earth (Astronomija: divota nebesa spu­

štena na Zemlju) kaže da su se "znakovi zviježđa Zodijaka podudara­
li oko 300. g. pr. Kr. i također oko 26.000. g. pr. Kr. Znamo da su se ko­
ristili prije 300. g. pr. Kr. Dakle, morali su postojati barem od 26.000
g. pr. Kr."

Skolastičko mišljenje o podrijetlu astronomije, osobito napred­
nog znanja kao što je razumijevanje precesije ekvinocija, uvijek je fa­
voriziralo relativno kasni datum, drugi dio prvog tisućljeća pr. Kr.
Većina vjeruje da nije moguće da su pretpovijesne, "primitivne" kul­
ture mogle posjedovati tako sofisticirano znanje. Međutim, nakon
otkrića astronomski postavljenih megalita u Nabta Playi i podrobnih
informacija što ih oni predstavljaju, znanstvenici koji su tvrdili da te
spoznaje potječu iz starijeg doba došli su na svoje. Postoje uvjerljivi
dokazi da je znanost o zvijezdama, uključujući precesiju, rođena u
Africi mnogo prije nastanka prve egipatske dinastije (2920-2770. g.
pr. Kr.). Prije više od šest tisuća godina, drevni su astronomi već znali
ono što je Einsteinova genijalnost matematički dokazala - da nebesa
nad nama, svemir, obavlja vječnu funkciju bilježenja vremena.

Davno poznavanje astronomije, demonstrirano u Nabta Playi, Su-
meru i Etiopiji, postojalo je prije rođenja egipatske civilizacije. Protiv­
nici Johna Westa i Roberta Schocha kada je riječ o određivanju dru­
gog datuma klesanja Sfinge, što iziskuje mijenjanje datuma postojanja
egipatske civilizacije, ili barem promjenu teorije o tome koja je kultu­
ra napravila Sfingu, tvrde da ne postoji kulturalni kontekst za prijašnju
civilizaciju. To pretpovijesno poznavanje astronomije, tako dobro
dokumentirano u drevnim tekstovima, pojačava dokaze da je postoja­
la takva kultura, a njezina je ostavština bio faraonski Egipat. Kao što
ćemo uskoro otkriti, piramide na visoravni Giza svjedoče o sofisticira­
noj tehnologiji, koja ukazuje na daleko napredniju kulturu od one za
koju se vjeruje da je postojala tijekom ili prije dinastičkog Egipta.

6

TEHNOLOGIJA PIRAMIDA

Dokazi govore sami za sebe

Svatko će vam reći da su egipatske piramide bile veličanstvene gro­
bnice faraona, mauzoleji. Udžbenici od osnovne škole do fakulte­
ta pojačavali su tu tvrdnju, iz generacije u generaciju. Koliko je nama
poznato, doista su mogle biti grobnice. Ta je teorija valjana kao i bilo
koja druga. Također je općeprihvaćena. Ipak, nema nikakvih fizičkih
dokaza da su to uistinu bile grobnice. Premda je malo ostataka kostu­
ra pronađeno u Crvenoj piramidi, što ju je izgradio Snofru (2575-2551.
g. pr. Kr.) u Dahshuru, nikakve mumije, zalihe za zagrobni život ili
natpisi nikad nisu pronađeni unutar piramide. Međutim, te su stvari
pronađene u grobnicama kasnijih dinastija - naprimjer, u Tutankamo-
novoj kraljevskoj grobnici u Dolini kraljeva. Usprkos pomanjkanju
dokaza, najjednostavnije objašnjenje i pretpostavka bili su da su pira­
mide grobnice. Kako kaže teorija, prazne su zbog pljačkaša grobova
koji su otuđili njihovo bogatstvo.

Tradicionalna teorija kaže da su piramide djelo egocentričnih fa­
raona koji su željeli veću i bolju mastabu* za svoje posljednje počiva­
lište. U tom smislu, arheološki dokazi jasno pokazuju da su se kraljevi
i plemenitaši tijekom Staroga kraljevstva pokapali u mastabe. Pokojni­
ka se stavljalo u drveni sanduk, a sanduk se potom spuštao u kameni
sarkofag. Četiri spremnika, pokrivene posude, nalazile su se kraj sar-

* niska, pravokutna grobnica od opeka načinjenih od blata

kofaga, a u njima su bili pokojnikov želudac, crijeva, pluća i jetra. Nje­
gova je grobna odaja bila puna pogrebnih tekstova i natpisa, što je
omogućavalo kralju ili plemenitašu da nađe svoj put u zagrobnom
životu. Međutim, kao što sam već rekao, ništa od toga nikad nije pro­
nađeno u nekoj piramidi. U ovom ćemo poglavlju istražiti mogućnost
da piramide nisu izgrađene kao grobnice, već im je svrha bila daleko
intrigantnija.

Deset piramida Egipta

Prema geometrijskoj definiciji, piramida je čvrsto tijelo koje ima vi-
šekutnu, obično kvadratnu bazu čije četiri stranice čine osnovice tro­
kutastih površina koje se sastaju u zajedničkom vrhu. Zapravo ima
samo deset pravih piramida.* Izgrađene su tijekom treće i četvrte dina­
stije (između 2650. i 2467. g. pr. Kr.), i sve se nalaze unutar udaljenosti
od osamdeset kilometara, blizu delte Nila. Kasnije su piramide izgra­
đene od krhotina i pijeska, smještene između kamenih zidina od kojih
je većina danas porušena. Nakon što se kamena oplata takvih građe­
vina ošteti ili ukloni, one brzo propadaju.

Uz izuzetak prve piramide, što ju je izgradio Đoser, narednih devet
sadrži ukupno četrnaest neukrašenih prostorija u kojima se nalaze
tri prazna, neobilježena kamena sanduka za koje se pretpostavlja da
su sarkofazi. Međutim, ne sadrže nikakve religiozne natpise, žrtvenike
ili druge pogrebne značajke kakve su pronađene u ranijim i kasnijim
grobnicama. Još je zanimljivije da je Snofru, prvi kralj četvrte dinasti­
je, izgradio tri piramide, dvije u Dahshuru i jednu u Meidemu. Nitko
ne zna zašto je to naredio. Zašto bi dao izgraditi tri grobnice?

Đoserova je piramida najprije bila mastaba s dva vertikalna okna.
Jedno okno vodi do spremišta, a drugo do pogrebne odaje. No poslije
je dodana malena stepenasta piramida, a zatim je još više proširena,
te je nastala prva prava egipatska piramida.

Sekhemhetova piramida, koja je danas ruševina, sadržavala je silazni
prolaz, vertikalno okno i podzemnu prostoriju. Dokazi pokazuju da

* Premda su kasnije strukture u obliku piramide izgrađene iz različitih razloga,
to nisu bile prave piramide u smislu ranih dinastija - prava piramida je doslovce
masivno tijelo, premda unutra obično postoji jedna ili više odaja.

TABLICA 6.1 PIRAMIDE I NJIHOVI GRADITELJI

Vladar Razdoblje (g. pr. Kr.) Lokacija Piramida, naziv/vrsta

3. DINASTIJA

Đoser 2630-2611. Sakkara stepenasta
Sekhemhet 2611-2603. Sakkara stepenasta
Khaba 2603-2599. Zawyet el Aryan slojevita
4. DINASTIJA
Snofru srušena
Snofru 2575-2551. Meidum Nakrivljena
Snofru 2575-2551. Dahshur Crvena
Keops (Khufu) 2575-2551. Dahshur Velika
Đedefre 2551-2528. Giza nedovršena
Kefren 2528-2520. Abu-Rawash Giza #2
Smenkare 2520-2494. Giza Giza #3
2494-2472. Giza

je, u fazi planiranja, ta građevina zamišljena kao piramida. Kamena
škrinja, isklesana od alabastra s kliznim poklopcem i učvršćena beto­
nom, pronađena je u podzemnoj prostoriji. Škrinja je otvorena 1954.
godine, ali je bila prazna. Nikakvi natpisi nikad nisu pronađeni u
odaji ili u nekom od prolaza.

Khabaova piramida, također danas u ruševinama, bila je izgrađena
s vertikalnim oknom koje je povezivalo dva horizontalna prolaza što
su završavali u jedinoj podzemnoj prostoriji. Jednako kao i druga pira­
mida, u početku je zamišljena kao prava piramida, masivna s unutraš-

Slika 6.1. Đoserova stepenasta piramida. Ilustracija Kevina Siembiede,
© 1983. Palladium Books, Inc.

njim odajama. Također je pronađena prazna, bez ikakvih natpisa u
podzemnoj prostoriji ili u oknima.

Snofruova piramida u Meidumu je srušena, a njezina jezgra stoji
poput tornja iznad ruševina. Sadrži silazni prolaz, a postaje vodoravan
blizu središta piramide. Vertikalno ga okno, veličine 85x115 centime­
tara, povezuje s praznom prostorijom u kojoj se nalaze konzole. Sa­
stoji se od sedam stepenica, identična po dizajnu velikoj galeriji Veli­
ke piramide. U početku je to bila stepenasta piramida, ali je poslije
preinačena u pravu piramidu s glatkim stranicama. Također je prona­
đena prazna i bez natpisa.

Snofruova druga piramida, poznata kao Nakrivljena piramida, ima
dvostruko nagnuti profil i dva odvojena niza prostorija. Jedan je ulaz
na uobičajenoj sjevernoj strani, a drugi je na zapadu. Silazni prolaz
od sjevernog ulaza visok je sto devet centimetara, prenizak da bi u nje­
mu osoba mogla uspravno stajati. Vodi do dvije unutrašnje prostorije
s gredama na stropovima. Obje su pronađene prazne. Drugi prolaz,
također visine sto devet centimetara, spaja gornju prostoriju s otvorom
visoko na zapadnoj stranici piramide.

Snofruova treća piramida, poznata kao Crvena piramida zbog crven­
kaste nijanse kamena od kojeg je izgrađena, u dobrom je stanju. Još
uvijek ima velike dijelove originalne kamene oplate, te je to najstariji
kompletni spomenik u obliku piramide. Ni tu nema nikakvih natpisa
u unutrašnjosti, kao ni izvana.

Nagib stranica te piramide identičan je gornjim dijelovima Nakriv­
ljene piramide. Ulaz, dijagonala 1:2 pravokutnika, vodi niz dugi, nag­
nuti, sto dvadeset centimetara visoki hodnik do kamena stanca; zatim
vodi do dvije spojene i jednake prostorije s gredama na stropovima.
Kratki prolaz vodi prema gore, do treće, veće prostorije. Strop s greda­
ma te treće prostorije visok je petnaest metara.

Tijekom Keopsove (Khufuove) vladavine, visoravan Giza privukla
je pozornost faraona, te je sljedeća podignuta Velika piramida, čija je
unutrašnjost najkompleksnija. U daljnjem ćemo tekstu vidjeti da je
to pokazatelj nečega spektakularnog, ali zbunjujućeg.

U Abu Rawashu, osam kilometara sjeverozapadno od Gize, Đede-
fre je izgradio osmu piramidu, danas posve srušenu, na pustom i
nepristupačnom mjestu gotovo sto pedeset metara iznad doline Nila.

Znatno je manja od Đoserove stepenaste piramide i, uvelike odstupa­
jući od tradicije, sadrži samo jedan silazni prolaz do prazne prostori­
je. U njezinoj unutrašnjosti nisu nađeni nikakvi natpisi, kao ni na
onome što je ostalo od njezinih vanjskih dijelova.

Kefren je naslijedio Đedefrea, i njemu se pripisuje gradnja devete
piramide, druge koja je podignuta na visoravni Giza. To je najbolje
očuvana piramida u Gizi, a nalazi se kraj Keopsove. Po veličini su
gotovo jednake, ali se Kefrenova piramida doima većom jer je izgrađe­
na na povišenom dijelu i ima netaknuti vrh. (Keopsovoj piramidi na
vrhu nedostaje gotovo deset metara.) Unutrašnjost Kefrenove pirami­
de je jednostavna u usporedbi s Keopsovom. Postoje dva ulaza, jedan
točno iznad drugoga. Gornji je ulaz petnaest metara iznad tla, a otvara
se u uski prolaz obložen crvenim granitom. Spušta se do kamena stan-
ca, zatim dalje vodi horizontalno do velike prostorije (14,17 x 5,02 x
6,85 metara) isklesane u vapnenačkoj stijeni. Na stropu prostorije
nalaze se zabati od vapnenačkih ploča, postavljeni pod istim kutom
kao i vanjske stranice piramide.

Na zapadnom kraju te prostorije nalazi se prazan, neobilježen san­
duk od poliranoga granita veličine 2,59 x 1,06 metara i dubok jedan
metar. Postavljen je u pod u razini poklopca, koji je razbijen na dva
komada i leži u blizini. Godine 1818. talijanski ga je pustolov, Giam-
battista Belzoni, pronašao u takvom stanju.

Drugi je ulaz isklesan u kamenu stancu. Na dnu toga prolaza nala­
zi se velika i prazna podzemna odaja, bez ikakvih natpisa.

Treća se piramida u Gizi pripisuje Smenkareu, a jednako kao i dru­
gih devet piramida, ne sadrži nikakve natpise ili oznake. Jedino ga He-
rodotov prikaz i spominjanje njegova imena u okolnim mastabama
čine vjerojatnim graditeljem. Mnogo je manja od drugih dviju pirami­
da u Gizi - sedam posto veličine Keopsove piramide. Donja polovica
blokova za oplatu napravljena je od gruboga granita. Njezina sjeverna
stranica, oko ulaza, i jedan dio istočne stranice izgrađeni su od finoga
granita. Gornja polovica piramide u potpunosti je obložena finim plo­
čama vapnenca.

Glavna podzemna prostorija isklesana je u kamenu stancu, oblože­
na crvenim granitom i bez ikakvih natpisa. Njezin se strop doima
nadsvođenim, ali pomniji je pregled otkrio da je zapravo napravljen

od velikih, tijesno priljubljenih granitnih ploča postavljenih u zabate.
Njihove su donje strane obrađene tako da čine lažni svod. U odaji je
pronađena škrinja od bazalta, ali su je početkom dvadesetog stoljeća
izvadili britanski pustolovi. Nažalost, izgubljena je na moru ispred
španjolske obale.

Velika piramida

S tri odaje, osam prolaza i velikom galerijom, Keopsova Velika pira­
mida ima najkompleksniju unutrašnjost od svih egipatskih piramida.
Originalni se ulaz otvara u uski silazni prolaz (120 centimetara visok
i 106 centimetara širok) 105 metara u kamen stanac i završava u
podzemnoj prostoriji. Premda je velika (14 x 8 x 3,5 metara), ta je pro­
storija nedotjerana i nema nikakvih natpisa. Njezina je svrha nepo­
znata, pa je prema nekim teorijama trebala udomiti kraljev sarkofag,
ali su se graditelji predomislili, odustali od te prostorije i izgradili
ono što se danas naziva kraljičinom odajom. Prema drugim teorijama,
plan je ponovno promijenjen, te je izgrađena još jedna prostorija u
višem dijelu piramide koja je na koncu postala kraljevom odajom.

Prema teoriji grčkog povjesničara Herodota, Keopsovo je tijelo
smješteno u prostoriju duboko ispod piramide kako bi voda Nila,
koja je onamo dolazila kanalom, prostoriju pretvorila u podzemni
otok. Nitko ne zna je li podzemna odaja ona o kojoj je govorio Hero-
dot, ali ako jest, morala bi biti trideset metara niže da bi bila na razini
Nila. Herodot, koji je živio dvije tisuće godina nakon izgradnje Veli­
ke piramide, zacijelo je prepričavao legendu. Nikakvi dokazi ne poka­
zuju da je njegova priča istinita.

U razini tla, uzlazni prolaz križa se sa silaznim. Veoma je uzak
(120 centimetara visok i 106 centimetara širok) i penje se pod kutom
od 26,5 stupnjeva na udaljenosti od četrdeset metara. Tada se izravna­
va u drugi, veoma maleni hodnik koji vodi do kraljičine odaje. Bu­
dući da je originalni pod bio sklizak, tijekom 1940-ih postavljeni su
rukohvati i drvene rampe s metalnim uporištima kako bi se lakše ma­
nevriralo prolazima. Tik ispred kraljičine odaje, tlo prolaza spušta se
za četrdeset pet centimetara.

Kraljičina je odaja prazna, a zidovi od vapnenca pokriveni su gip­
som. Pod prostorije ostao je neravan. Neobičnost te prostorije su dva

okna od pedeset dva kvadratna centimetra, za koje se u početku vje­
rovalo da su služili za prozračivanje, a pružaju se u gornje dijelove
piramide. Godine 1993. Rudolf Gantenbrink i njegova ekipa otkrili
su da su ta okna na krajevima zatvorena vapnenačkim blokovima.
Nakon tog otkrića, postalo je jasno da su bila dio originalnog plana,
te su građeni od jedne razine do druge kako je piramida rasla. Južno
se okno pruža više od osamnaest metara iznad poda kraljeve odaje,
a dugačko je dvadeset šest metara.

Na spoju horizontalnih prolaza s onima koji se uspinju nalazi se
velika galerija - 48 metara dugačka, 9 metara visoka i 19 metara ši­
roka na dnu, s konzolama na stropu. Zanimljivo je da do stropa vodi
sedam slojeva kamena, baš kao u Snofruovoj piramidi u Meidumu.
Galerija, neobično velika u usporedbi s drugim prolazima, uzdiže se
do još jednog hodnika koji vodi do kraljeve odaje.

Maleni prolaz obložen granitom omogućuje pristup u kraljevu
odaju iz velike galerije. Kroz taj se tunel može proći jedino puzeći. Ta
je odaja daleko najveća zagonetka, a izrađena je u potpunosti od glat­
kih ploča granita. Njezini su zidovi napravljeni od pet redova kamena
koji se sastoje od sto granitnih blokova. Svaki je blok težak trideset
tona. Nikakva žbuka nije korištena za spajanje, jer je svaki kameni

Slika 6.2. Presjek Velike piramide (iz knjige Pyramids and Temples of
Gizeh (Piramide i hramovi Gize), W. M. Flindersa Petrieja)

blok isklesan tako da se savršeno uklapa u ostale. Devet granitnih
blokova, od kojih su neki teži od pedeset tona, čine strop.

Iznad stropa, niz grubo rezanih granitnih blokova složeni su jedan
na drugoga. Prostori između blokova čine pet pregradaka, što se
zove Davisonova soba, po čovjeku koji ih je otkrio, Nathanielu Davi-
sonu. Neki znanstvenici vjeruju da je ta prostorija tako napravljena
kako bi se smanjio pritisak kolosalne težine kamena odozgo. Među­
tim, u kraljičinoj odaji, koja je niže i pod još većim pritiskom, nema
takvog stropa. Premda u piramidi nema nikakvih natpisa, na jednom
od gornjih blokova nalazi se ime Keopsa, a vjeruje se da je to bio znak
iz kamenoloma što ga je napravio radnik.

Na zapadnom kraju kraljeve odaje nalazi se prazan, otvoren san­
duk isklesan od granita i glatko poliran. Prolaz koji vodi do prostori­
je previše je uzak da bi kroz njega prošao sanduk, pa je vjerojatno
ondje stavljen dok se piramida još gradila. Ako je poklopac sanduka
ikad postojao, nestao je bez traga. Ni u jednom prolazu ili odaji nikad
nisu pronađeni čak ni dijelovi poklopca, krhotine ili komadići.

Na sjevernom i južnom zidu nalaze se okna za prozračivanje koja
vode do vanjskih dijelova piramide. Po nagibu i veličini, identična su
onima u kraljičinoj odaji. Velika je piramida po tome jedinstvena.
Nijedna druga piramida nema takvih okna.

Nedostatak dokaza podupire teoriju o grobnici

Neovisni egipatski egiptolog Moustafa Gadalla kaže da samo pomanj -
kanje pogrebnih predmeta opovrgava teoriju da su piramide služile
kao grobnice. Ostaci, komadići ili vlakna s mumije zasigurno bi ostali
u odaji za pokop, ili negdje drugdje u piramidi, ako je to bilo posljednje
počivalište pokojnika. Nadalje, prolazi u piramidi su previše niski -
gotovo svi su niži od sto dvadeset centimetara - i previše uski da bi
se kroz njih nosilo sarkofage. Općenito govoreći, u svim pravim egipat­
skim piramidama, onima koje su napravljene kao masivne građevi­
ne, jednostavno nedostaje adekvatnog prostora za ljude i obrede, što
je bilo izrazito važno za putovanje pokojnika u zagrobni život.

I konačno, ljudski ostaci nikad nisu pronađeni unutar prave pira­
mide. Lopovi kradu blago, dobra novčane vrijednosti, ali će izbjega-

vati truplo. Dragocjenosti unutar ovoja bile bi izvađene, ali bi truplo
ostalo kraj sarkofaga. Ako se prihvati teorija da su pljačkaši grobova
razbijali poklopce sarkofaga kako bi došli do osobnoga blaga faraona,
zašto bi se gnjavili time da odnesu i sarkofage? Da i ne spominjemo
sirovu snagu potrebnu za "bijeg" s tako glomaznim predmetom. Dje­
lići tih, navodno razbijenih sarkofaga, ili njihovih poklopaca, nikad
nisu pronađeni u prolazima ili odajama piramida.

Vidljivi dokazi sugeriraju da piramide nikad nisu bile namijenjene
smještaju ljudskih bića, mrtvih ili živih. Budući da su prolazi i odaje
planirani i ugrađeni u piramide, vrijeme i trud uloženi u njihovu gra­
dnju logički podrazumijevaju da su nečemu služili. Unutrašnja struktu­
ra Velike piramide, najkompleksnija od svih piramida, doima se poput
nedokučivog niza prolaza koji se penju i spuštaju, uz jedan središnji,
glavni uzlazni prolaz. Naravno, time se postavlja pitanje: ako pirami­
de nisu bile grobnice, što su onda bile?

Znanost reverzibilne tehnike

Uopće ne manjka teorija o tome čemu su služile piramide. Sa svojim
unutrašnjim dizajnom, Velika je piramida, zajedno s ostalima na viso­
ravni Giza, bila središte brojnih nagađanja. Postoje argumenti u korist
teorija da su piramide bile grobnice, spomenici u čast početka egipat­
ske civilizacije, harmonični hramovi, te objekti za privlačenje duhov­
ne energije. Premda sve te teorije mogu biti zanimljive, nijedna u
potpunosti ne objašnjava dokaze vidljive unutar Velike piramide.

Ako je tako mnogo vremena, truda i materijala uloženo u masiv­
ne projekte gradnje piramida, logično je pretpostaviti da su one vjero­
jatno donosile nekakvu korist, barem za faraone, a možda i za cijelu
civilizaciju. Tijekom ratovanja, tehnički odjel vojne obavještajne službe
obično rastavlja, analizira i ponovno sastavlja zarobljenu opremu da
bi se shvatilo kako je predmet napravljen i koja je njegova funkcija, te
da bi se utvrdile tehničke sposobnosti neprijatelja. To se naziva "re­
verzibilnom tehnikom", a njezin je cilj utvrditi kako nešto funkcionira.
Premda nije moguće rastaviti Veliku piramidu, tijekom godina su mno­
gi istraživači doprinijeli obilju akumuliranih informacija o gradnji
piramide, kao i našem poimanju svrhe svega toga. Istraživanja po

načelu reverzibilne tehnike u Velikoj piramidi iziskuju opsežno po­
znavanje mehaničkog inženjerstva.

Velika je piramida golema slagalica, premda je bolje reći labirint.
Srećom, gotovo svi su djelići još uvijek ondje. Kako bi utvrdio koja je
bila njezina svrha, samo je potrebno da detektiv sklon mehanici, koji
dobro poznaje proizvodnju, strojnu obradu i dizajn, temeljito prouči
prolaze i odaje piramide, tehnike gradnje, materijale i ostatke dokaza.
Takva bi analiza bila uspješna jedino ako bi se bizarna mješavina
prolaza i odaja objasnila kao cjelina, na razumljiv način. Christopher
Dunn, školovani strojar o kojem je bilo riječi u 4. poglavlju, takav je
detektiv. Tijekom razdoblja od dvadeset godina, Dunn je nekoliko pu­
ta posjetio Egipat i primijenio svoje znanje o preciznoj strojnoj obra­
di i tehnikama proizvodnje na mehaničku analizu Velike piramide.
No, njegovi zaključci nisu namijenjeni onima s predrasudama.

Reakcija slučajnog prolaznika na naslov Dunnove knjige, The Giza
Power Plant (Elektrana u Gizi), obično glasi "ovo zvuči šašavo" - što
je očito posljedica tradicionalnog obrazovanja. Međutim, njegova ana­
liza i teorija su daleko najopsežnije od svih ikad iznesenih o unutra­
šnjosti Velike piramide. Nadahnut knjigom Secrets of the Great Pyra­
mid (Tajne Velike piramide) Petera Tompkina iz 1970-ih, Dunn je
tijekom narednih dvadeset godina posjećivao Egipat kad god je mogao,
te primjenjivao svoje tehničko znanje kako bi našao odgovor na pita­
nje za što se piramida mogla koristiti. Dunn je smatrao da raspored
odaja i prolaza ukazuje na nešto mehaničko, a proučavanje dokaza
potvrdilo je njegove sumnje. Dunn kaže da ukupnost dokaza pokazu­
je da je piramida građevina čija je svrha bila apsorbirati Zemljine tek­
tonske vibracije (oblik energije) i transformirati ih u električnu ener­
giju-

Geomehanička elektrana

Zemljina se kora sastoji od niza pomičnih dijelova, devet velikih tek­
tonskih ploča i dvanaest manjih, koje se uvijek sudaraju ili razmiču.
Pritisak raste u tektonskim rasjedima, te se oslobađa. Takva osloba­
đanja mi osjećamo kao snažne vibracije, potrese. Mehanička svojstva
stijena kroz koja putuju seizmički valovi brzo dijele te valove na dvije
vrste. Kompresijski valovi, također poznati kao primarni ili "P" valo-

vi, najbrže putuju kroz Zemljinu koru, brzinama između 1,5 i 8 kilo­
metara u sekundi. Sekundarni ili "S" valovi putuju sporije, obično
brzinom od 60 ili 70 posto brzine P valova. P valovi tresu tlo u smjeru
u kojem se šire, a S valovi tresu okomito ili dijagonalno u odnosu na
smjer širenja. Premda su stvarne frekvencije seizmičkih valova ispod
dosega ljudskog sluha, moguće ih je čuti ubrzavanjem snimljenog
seizmograma. Tipično, nakon visokofrekventnih P valova slijedi zvuk
naleta produženih S valova, niže frekvencije.

Slijedom stalnog sudaranja Zemljinih ploča, neprestano se zbivaju
veoma maleni potresi. Mi osjećamo samo snažnije. To zapravo znači
da Zemlja cijelo vrijeme vibrira i ima vlastitu temeljnu frekvenciju.
Bilo bi moguće izvući te vibracije kad bi postojao objekt koji bi reagi­
rao u skladu s temeljnom frekvencijom Zemlje.

Kad bi se osmislio uređaj na način da njegova vlastita rezonantna
frekvencija bude ista, ili u harmoniji s frekvencijom Zemlje, imao bi
potencijal postati ono što zovemo harmonični oscilator - objekt koji
je u harmoničnoj rezonanciji s drugim, obično većim, objektom koji
vibrira. Kad bi se pokrenuo, takav bi oscilator crpio energiju iz Zemlje
i vibrirao u skladu s njom, pod uvjetom da Zemlja nastavi vibrirati
na istoj frekvenciji. Na taj bi se način energija mogla učinkovito dobi­
vati iz Zemlje.

Dunn je otkrio da je Velika piramida, koja pokriva veliko područje
tla, u harmoničnoj rezonancjii s vibracijama Zemlje, te djeluje kao
akustični rog za skupljanje i usmjeravanje Zemljinih vibracija. Nakon
što je analizirao njezinu unutrašnju strukturu, također je zaključio
da su prolazi i odaje osmišljeni tako da maksimalno uvećaju protok
zvuka.

Stvaranjem izmjeničnih otkucaja na vrhu piramide i u podzemnoj
odaji - značajka svih egipatskih piramida - struktura bi bila aktivira­
na. Čim bi se vibracija piramide uskladila s vibracijom Zemlje, prije­
nos energije bi trajao sve dok se proces ne bi preokrenuo. Chris Dunn
je točno objasnio kako se to postizalo u unutrašnjoj strukturi pirami­
de. Tada bi još jedino bio potreban sustav pomoću kojeg bi se energi­
ja iskorištavala.

Generator električne struje (kraljeva odaja)

Kristal kvarca neobično reagira kad je izložen vibraciji. Pojava je po­
znata kao piezoelektrični efekt, a sastoji se od naizmjeničnog pritiska
na kristal izazvanog vibriranjem, čime nastaje električna struja. (Mi­
krofoni, naprimjer, rade na tom principu.) Kristal kvarca ne stvara
energiju; samo je pretvara iz jedne vrste energije u drugu. Zapravo,
služi kao transformator. Zanimljivo, kraljeva je odaja izgrađena od
asuanskoga granita koji sadrži 55 posto ili više kristala silicijskoga kvar­
ca. Dakle, kraljeva je odaja, u određenom smislu, transformator.

Dokazi za to veoma su uvjerljivi. Iznad kraljeve odaje nalazi se pet
redova granitnih greda, ukupno četrdeset tri, a svaka je teška oko se­
damdeset tona. Svaki je sloj granita odrezan pravokutno i paralelno
na tri strane, ostavljen neravnim s gornje strane, i razdvojen prostori­
ma dovoljno velikima da se onamo može zavući čovjek. Slijedom
toga, svaka bi granitna greda mogla vibrirati ako bi bila izložena odgo­
varajućoj količini energije. Ako su usklađene na istu frekvenciju,
druge bi grede također vibrirale u istoj, ili harmoničnoj, frekvenciji
kao i prva. Nadalje, ako bi se izvorna frekvencija, zvučni unos, pokla­
pala s prirodnom frekvencijom grede, tada bi prijenos energije bio
maksimalan, kao i vibracije greda.

Kako bi se povećala sposobnost četrdeset tri granitne grede da bu­
du rezonantne s dolaznom frekvencijom, prirodna frekvencija greda
morala bi biti u skladu s dolaznom frekvencijom. Da bi se to posti­
glo, grede su morale biti oblikovane odstranjivanjem dijelova kame­
na dok se nije ostvarila željena frekvencija. Princip što ga ovdje vidi­
mo jednak je principu glazbene viljuške. Velike su glazbene viljuške
rezonantne s niskim frekvencijama, a manje s višim frekvencijama.
Granitne su grede morale biti rezonantne s istom frekvencijom, a to
je značilo da su sve morale biti istog oblika i težine. Upravo to pokazu­
ju vidljivi dokazi. Graditelji odaja obradili su neravne strane greda
prije nego su ih postavili na mjesta, odstranjujući komade i bušeći
rupe. Zapravo, "usklađivali" su ih. Akustična testiranja potvrđuju da
su granitne grede doista rezonantne s temeljnom frekvencijom. Za­
pravo, sama odaja pojačava tu frekvenciju stvaranjem dominantnih
frekvencija. Odaja stvara povišen akord F, a vjeruje se da je to u har­
moniji s prirodnom vibracijom Zemlje.

Akustička ispitivanja unutar kraljeve odaje također otkrivaju da
je cijela prostorija odvojena od okolnih zidova od kamena vapnenca.
Granitni pod počiva na "valovitom" kamenu vapnencu; zidovi su
poduprti izvana i uvučeni trinaest centimetara ispod poda. Konačni
je rezultat taj da cijela prostorija može slobodno vibrirati s najvećom
učinkovitošću, te je spremna pretvarati Zemljine vibracije u električnu
struju. Kristal koji vibrira u granitu stvara električno polje, ali za isko­
rištavanje energije potrebno je sredstvo za prenošenje, a dobiveno je
slijedom kemijskih procesa u kraljičinoj odaji, uz korištenje vodikova
plina. Ako postoji električno polje, vodikov plin postaje "pobuđen"
- u atomskom smislu, jer njegovi elektroni šire svoju orbitu oko jezgre.
Prisiljavanjem vodikovih elektrona da se vrate u svoje prvobitno stanje
(mirovanja), oslobađa se njihova energija, a uz odgovarajuću opremu
za prikupljanje i fokusiranje te energije, mogla se koristiti u nekim
uređajima. (Današnja istraživanja bave se tom vrstom proizvodnje
struje za napajanje laptopa i protetskih naprava, premda su u današ­
njim minijaturnim uređajima učinkovitija druga sredstva, a ne vodik.)

Zanimljivo je da je sama škrinja u kraljevoj odaji rezonantna na
438 herca - u skladu s prostorijom. Potrebno je dovoljno energije za dje­
lovanje na grede i aktiviranje njihovih piezoelektričnih svojstava.

Rezonantna dvorana (velika galerija)

Ključ za postizanje vibracija kraljeve odaje je struktura ili naprava
koja usredotočuje vibracije primljene kroz piramidu - što je točno
svrha velike galerije. Velika je galerija zatvoreni prostor s rezonatori-
ma instaliranim u proreze na zidovima. Rezonator je predmet odre­
đenih dimenzija izabran za omogućavanje internih rezonantnih os­
cilacija akustičnih valova određenih frekvencija. Vibracija rezonira
unutar šupljine predmeta kako bi proizvela zvuk određene frekvenci­
je, što se temelji na veličini šupljine. Za smještaj rezonatora velike
galerije izrađeni su drveni okviri, montirani na pod i strop, a krajevi
okvira bili su uvučeni u pravokutne proreze uklesane u kamenu vap­
nencu. Kad su rezonatori bili na svojim mjestima, zbog silne opreme,
vjerojatno nije bilo moguće hodati kroz galeriju. Zadatak rezonatora
bio je preinačiti i koncentrirati vibracije u zvuk.

Dunn kaže da oblik galerije, njezini kutovi i površine, reflektiraju
zvuk i usmjeravaju ga u kraljevu odaju. Kad se zvuk usmjeri u granit-

nu rezonantnu šupljinu, prisiljavajući granitne stropne grede da os­
ciliraju, tada grede iznad njih počinju rezonirati u harmoniji s njima.
Slijedom toga, postiže se maksimalna rezonancija i cijeli granitni kom­
pleks postaje masa energije koja vibrira. Posebna namjena velike gale­
rije bila je prenošenje energije, što ju je hvatala velika površina pirami­
de, u rezonantnu kraljevu odaju.

Premda je potrebna potvrda inženjera za akustiku da je velika ga­
lerija doista mogla na taj način reflektirati zvuk, Dunn je mogao ek-
strapolirati druge informacije povezane s akustičnim napravama koje
se više ne nalaze na svojim mjestima. Iznio je teoriju da su se u velikoj
galeriji nalazili rezonatori koji su združene vibracije Zemlje i pirami­
de pretvarali u zvuk koji se prenosi zrakom. Dvadeset sedam parova
proreza u bočnim rampama galerije moglo je sadržavati rezonantne
uređaje. Time bi se moglo objasniti postojanje tih proreza, što je uvijek
bilo velika zagonetka. Ako je njihova funkcija bila reagirati na Zemlji-
ne vibracije, onda su mogli nalikovati Helmholtzovu rezonatoru (vidi
sliku 6.3), suvremenom uređaju koji ima sličnu funkciju.

Helmholtzov rezonator reagira na vibracije i maksimalno poveća­
va prijenos energije iz izvora vibracija. To je šuplja kugla s okruglim
otvorom između jedne desetine i jedne petine njezina promjera,
obično napravljena od metala, ali može biti i od drugih materijala.
Veličina kugle određuje frekvenciju na kojoj rezonira. Ako je frekven­
cija rezonatora u skladu s njegovim izvorom, izvlačit će energiju iz
izvora i rezonirati s većom amplitudom.

Dunn teoretizira da je svaki rezonantni uređaj u velikoj galeriji
bio opremljen s nekoliko rezonatora sličnih Helmholtzovu, usklađe­
nih s različitim harmonijskim frekvencijama. Svaki je rezonator u
nizu reagirao višom frekvencijom od prethodnoga, te je podizao fre­
kvenciju vibracija što su dolazile iz Zemlje. Kako bi to postigli, drev­
ni su znanstvenici morali svaki sljedeći rezonator učiniti manjim i
smanjiti udaljenost između dva zida. Zapravo, zidovi velike galerije
se sedam puta šire prema unutra, od poda do stropa. Rezonatori na
dnu bili su učvršćeni u proreze na rampi. Duž drugog sloja zida s
konzolama nalazi se utor uklesan u kamen, što ukazuje na mogućnost
da su rezonatori učvršćeni i namješteni tako da su najprije instalirani
u proreze na rampi. "Zakucani" klinovi, u utoru, držali su ih na želje-

nim mjestima. Vertikalni potpornji rezonatora vjerojatno su bili na­
pravljeni od drveta, budući da je to materijal koji najučinkovitije re­
agira na vibracije.

Muzej u Kairu posjeduje neke od najzanimljivijih kamenih arte-
fakata egipatske civilizacije. Dunn kaže da su neki od tih artefakata,
obzirom na njihov oblik i dimenzije, zacijelo bili rezonatori u Helm-
holtz stilu koji su se koristili u Velikoj piramidi. Jedan takav predmet,
zdjela, na sebi ima pričvršćen rog. Druga zdjela nema ručke kakve se
inače vide na kuhinjskim posudama, nego dodatke slične nogarima,
strojno učvršćene s obje strane. Takvi bi nogari bili potrebni za drža­
nje zdjele u rezonatoru. S tim je artefaktima povezana poznata činje­
nica da ih je u odajama ispod Đoserove stepenaste piramide prona­
đeno tridesetak tisuća.

Akustični filtar (kraljevo predsoblje)

Predsoblje kraljeve odaje bilo je tema mnogih diskusija i polemika.
Unatoč činjenici da je maleno, dužine i visine dva metra i sedamde­
set, te širine od jednog metra, to je jedna od najneobičnijih odaja u
piramidi. U usporedbi s ostalim dijelovima piramide, prostorija je
neravna - površina kamenih blokova nije polirana tako da budu rav­
nomjerno glatki. Na južnom zidu, iznad ulaza u kraljevu odaju, na­
laze se četiri utora koji se pružaju vertikalno od ulaza do vrha odaje.
Duž istočnog i zapadnog zida nalaze se dvije granitne oplate različi­
tih visina. Istočna je strana visoka dva metra i šezdeset centimetara;
zapadna je visoka oko dva metra i osamdeset centimetara. U granitne
oplate na zapadnom zidu uklesana su tri utora, s početkom na južnom
kraju odaje, širine oko četrdeset pet centimetara. Na vrhu svakog uto­
ra nalazi se polukružni urez, kao da se onamo stavljala motka koja bi
se protezala do druge strane odaje. Međutim, budući da na istočnoj
strani nema ureza iznad utora, navodne bi motke trebale počivati na
vrhu.

Neki su istraživači iznijeli pretpostavku da je niz kamenih ploča
postavljen na mjesta nakon što je pokopano Keopsovo tijelo. Polu­
kružni urezi na granitnoj oplati pridržavali su drvene grede koje su
služile kao vitla za spuštanje blokova. Dunn smatra da nisu previše
pogriješili.

Slika 6.3. Dijagram rezonantnog uređaja
(iz knjige The Giza Power Plant (Elektrana u Gizi), Christophera Dunna)

Drevni su Egipćani željeli usmjeriti zvuk određene frekvencije u
kraljevu odaju, Što bi iziskivalo akustični filtar između velike galerije
(rezonantne dvorane) kraljeve odaje. Stavljanjem opstrukcija u pred­
soblje, zvučni valovi koji su dopirali iz velike galerije bili bi filtrirani
dok su onuda prolazili. Samo bi jedna frekvencija, ili harmonija te
frekvencije, ulazila u kraljevu odaju. To bi značilo da interferentni
zvučni valovi ne bi mogli ući u kraljevu odaju i smanjivati učinkovitost
sustava.

Kako bi objasnio polukružne ureze vidljive na zapadnoj strani pred­
soblja i ravnu površinu na istočnoj, Dunn pretpostavlja da su opstruk­
cije, nakon što su smještene u prostoriju, konačno usklađene. Rotira­
njem zubaca, osovina bi podizala ili spuštala opstrukcije tako da se
maksimalno poboljša prolazak zvučnih valova. Nakon što bi bile "us­
klađene", osovina na kojoj su se nalazile opstrukcije bi se zaustavila i
učvrstila u bloku smještenom na ravnoj površini oplate na suprot­
nom zidu.

Uzlazni Prolaz

Budući da vibracijski sustav s vremenom može sam sebe uništiti, ta­
kođer je bio potreban način kontroliranja vibracijske energije. Jedan
je način da se ublaži, a drugi je neutraliziranje interferentnim valom
koji suzbija vibracije. Fizičko ublažavanje vibracije ne bi bilo praktič­
no, ako se uzme u obzir funkcija Velike piramide kao stroja. Među­
tim, ublažavanje ne bi uvijek bilo potrebno, za razliku od, primjerice,
mostova. To bi smanjilo učinkovitost stroja, i vjerojatno uključivalo
pomične dijelove, poput ublaživala u glasoviru.

Izbacivanje viška vibracija korištenjem neusklađenog interferent-
nog zvučnog vala bilo bi logičan izbor. Uzlazni prolaz je jedina osobi­
tost unutar Velike piramide koja sadrži naprave (granitne klinove)
koji su dostupni izvana. Dunn ih naziva napravama iz istog razloga
iz kojeg granitne grede iznad kraljeve odaje naziva napravama. Previ­
še su dotjerani i obrađeni za njihovu navodnu uporabu. Kamen vap­
nenac bio bi sasvim dovoljan za sprječavanje ulaza pljačkašima. Da­
kle, zašto koristiti granit?

Dunn ih je proučavao i zaključio da su mogli imati dvije važne ulo­
ge. Prvo, mogli su davati povratne informacije onima koji su upravlja­
li elektranom time što su reagirali na zvuk, koji je nastao unutar velike
galerije i širio se kroz prolaz prema gore. Drugo, možda su mogli rea­
girati na vibracije opreme u silaznom prolazu i emitirati neusklađene
interferentne zvučne valove, kako vibracije ne bi dosegnule destruktiv­
ne razine. Naravno, operateri bi koristili senzore za vibracije, pričvr­
šćene na dnu granitnog klina, kako bi nadzirali razinu energije u
unutrašnjosti. To objašnjava zašto su graditelji izabrali granit, ali i na­
čin na koji su drevni Egipćani kontrolirali razinu energije u sustavu.

Dunn također iznosi pretpostavku da su operateri, usmjeravanjem
signala pravilne frekvencije kroz prolaz prema gore, mogli pokrenu­
ti sustav. Prema tvrdnjama Sir Flinders Petrieja, susjedne površine
granitnih blokova imale su valovit završetak (± 0,76 cm). Dio grani­
ta još uvijek je bio zabetoniran za pod, što nepobitno dokazuje da su
granitni klinovi bili namješteni tijekom gradnje Velike piramide.

Granitni sanduk u kraljevoj odaji

Nakon pretvaranja mehaničke energije u električnu, mora postojati
sredstvo kroz koje električna struja može teći i iskorištavati se. Dok
je elektrana radila, kraljeva odaja najvjerojatnije nije bila ispunjena
zrakom, već nekom plinovitom tvari koja je rezonirala s cijelim susta­
vom, time maksimalno iskorištavajući dobivenu energiju. Vodik, atom
odgovoran za emisiju mikrovalnog zračenja u svemiru, kao i najjedno­
stavniji element uopće, odgovarao bi tim potrebama. Njegovi bi atomi,
sa samo jednim elektronom, najučinkovitije apsorbirali energiju. Poja­
čane frekvencije koje su dolazile u kraljevu odaju iz velike galerije, iza­
zvale bi više razine energije vodikova plina. Drugim riječima, učinko­
vito bi apsorbirao tu energiju dok bi svaki atom reagirao u skladu s
unosom.

Vibracija granitnih greda pretvara zvučnu energiju, kroz piezoelek-
trični efekt kristala silicijskog kvarca, u visokofrekventne radiovalove,
a njih apsorbiraju vodikovi atomi. To djeluje tako da jedini elektron
vodikova atoma bude potaknut na povećavanje svoje udaljenosti od
protona, što je neprirodno stanje. Vremenom, elektron će se vratiti u
svoje normalno stanje i time osloboditi energiju. Također se može, dje­
lovanjem ulaznog signala, stimulirati na povratak u normalno stanje,
što je još jedna količina energije iste frekvencije. Nakon stimuliranja
emisije iz vodikova atoma, ulazni signal nastavlja svojim putem i sa
sobom nosi oslobođenu energiju.

Sjeverno je okno u Velikoj piramidi služilo kao vodič za ulazni mi­
krovalni signal. Izgrađeno je tako da prolazi kroza zidove od sjeverne
strane piramide do kraljeve odaje. Mikrovalni se signal mogao skup­
ljati s vanjske površine piramide i usmjeravati u vodič valova. Original­
na površina vanjskih kamenih blokova piramide, koja je bila glatka i
malo konkavna, mogla je biti obrađena tako da skuplja radiovalove

iz mikrovalnog područja koji neprestano bombardiraju Zemlju iz
svemira. Prema Dunnovim tvrdnjama, vodič valova prema odaji ima
dimenzije koje su veoma bliske valnoj dužini mikrovalne energije,
koja iznosi 1.420.405.751,786 herca. To je frekvencija energije koju
emitira atomski vodik u svemiru. To zasigurno pomaže pri objašnja­
vanju pozlaćenog željeza pronađenog u vapnencu blizu južnog okna.
Oblaganjem okna pozlaćenim željezom dobiva se veoma učinkovit
vodič za ulazni signal i proizvedenu energiju.

Granitni sanduk u kraljevoj odaji važna je komponenta sustava.
Dunn vjeruje da je zauzimao položaj između vodiča valova u sjever­
nom i južnom zidu. Ondje je služio kao pojačalo za mikrovalni signal
koji je ulazio u odaju. Za nas je veoma gust i neprobojan, ali bi propu­
štao elektromagnetsko zračenje (nama nevidljivo). Dokazi upućuju
na mogućnost da je granitni sanduk lomio elektromagnetske zrake
dok su prolazile kroz njegovu sjevernu i južnu stjenku.

Premda nisu obavljena precizna mjerenja optičkih karakteristika,
britanski istraživač Piazzi Smyth je u devetnaestom stoljeću otkrio da
je površina sanduka konkavna. Dakle, kad se granitni sanduk nalazio
na putu dolaznog signala iz sjevernog okna, te uz kristale koji su os­
cilirali i dodavali energiju mikrovalnoj zraci, možda je služio za širenje
signala unutar sanduka dok je prolazio kroz prvu stjenku. Unutar
granitnog sanduka, zraka koja se širila djelovala bi i stimulirala emisi­
ju energije iz aktiviranih vodikovih atoma.

Na drugoj strani kraljeve odaje, kraj otvora južnog okna, u granit­
nom se zidu nalazi nešto što veoma nalikuje anteni, slično mikroval­
nom prijemniku. Zračenje je skupljalo više energije dok je prolazilo
kroz suprotnu stjenku sanduka, a zatim je ponovno dolazilo do refrak­
cije, te je usmjereno na spomenutu antenu. Ulaz u taj otvor veoma je
oštećen. Međutim, zbog sadašnjeg se izgleda može zaključiti da je
netko u dalekoj prošlosti vjerojatno smatrao potrebnim ukloniti dio
granita radi uzimanja zlata ili pozlaćenih dijelova. Dunn kaže da ono
što je ostalo nepogrešivo ukazuje na prijemnik mikrovalne energije
koja je ulazila u odaju iz vodiča valova na sjevernom zidu.

Vodikov generator (kraljičina odaja)

Kraljičina se odaja nalazi u sredini piramide, a ima dva okna prema
gore koja završavaju trinaest centimetara od unutrašnjeg dijela zida
odaje. Britanski istraživač iz devetnaestog stoljeća, Wayman Dixon,
otkrio je okna 1872. godine, kad je kroza zid gurnuo šipku. Također
je opazio da je dio vapnenca kraj okna osobito mekan. Njemački in­
ženjer robotike, Rudolf Gantenbrink, je 1993. obavio istraživanje i
otkrio, kako je prije spomenuto, da su krajevi okna, visoko u piramidi,
zatvoreni blokovima kamena vapnenca. Očito nikad nisu ni trebali
biti otvori za prozračivanje.

Krajem devetnaestog stoljeća, Piazzi Smyth smatrao je potrebnim
zabilježiti da su bijeli komadići žbuke virili iz spojeva unutar okna.
Poslije je utvrđeno da su ti komadići zapravo gips. Također je zabilje­
žio da se u odaji osjećao neugodan miris koji je navodio posjetitelje
da žurno potraže izlaz. Dunn smatra da neugodan miris nije bio poslje­
dica nečistoća, već su to bili preostali elementi kemijskih procesa
koji su se nekoć ondje zbivali.

Još jedna naoko neobjašnjiva činjenica je ta da su zidovi bili pokri­
veni solju, kao i horizontalni prolaz u donjem dijelu velike galerije, a
na nekim je mjestima sloj soli bio deblji od jednog centimetra. Sol je
nusproizvod kemijske reakcije u kojoj nastaje vodik. Vjerojatno je na­
stala kad je vrući plin, koji je nosio vodik, reagirao s kalcijem iz vap-
nenačkih zidova. Dr. Patrick Flanagan, liječnik i istraživač, je 1978.
uzeo uzorak te soli i odnio ga na analizu u Ured za geologiju i mine­
ralnu tehnologiju Arizone. Otkrili su da je riječ o smjesi kalcijeva kar­
bonata, natrijeva klorida i kalcijeva sulfata, što je vapnenac, sol i gips
- točno oni minerali koji bi nastali ako je u kraljičinoj odaji dolazilo
do reakcije koja je stvarala vodik.

Niša s konzolama s malenim tunelom usječenim do dubine od
jedanaest i pol metara, koji završava šupljinom oblika lukovice, još je
jedna zanimljiva osobitost kraljičine odaje. Njezin ravan, horizonta­
lan pod i gotovo savršeno pravokutna lijeva strana zasigurno znače
da je bila dio originalne konstrukcije. Vjerojatno je imala mehaničku
svrhu. Inženjer hidraulike, Edward Kunkle, iznio je pretpostavku da
je bila dio velike pumpe, na koju također ukazuju drugi dijelovi smje­
šteni unutar Velike piramide.

Dunn vjeruje da je završetak okna, trinaest centimetara od odaje,
bio dio originalnog plana. Svako je okno sadržavalo malenu rupu
koja se pružala do odaje, što bi bio način uspostavljanja kontrole nad
količinom tekućine koja ulazi u odaju. Budući da na sjevernom oknu
ima tamnih mrlja, Egipćani su možda koristili okna za uvođenje
dvaju različitih kemikalija u kraljičinu odaju.

Niša s konzolama unutar odaje mogla je služiti kao uporište tornja
za isparavanje, a možda je također sadržavala katalizator.

Dunn je potražio inženjera kemije, Josepha Drejewskija. Drejewski
se složio da su se dva kemijska sredstva mogla uvoditi u tu odaju, u
cilju dobivanja vodika ili amonijaka, pod ambijentalnim uvjetima od
26 stupnjeva Celzijusa, plus ili minus deset stupnjeva. Također se
složio da se niša u zidu odaje mogla koristiti za smještaj tornja za hla­
đenje ili isparavanje. Drejewski kaže da je cink metal koji se najčešće
koristi za dobivanje vodika. Kad se na njega djeluje razrijeđenom klo-
rovodičnom kiselinom, nastaje prihvatljivo čisti vodikov plin pri rela­
tivno velikim brzinama.

Dunnova je kemijska teorija dobila dodatnu podršku 1993. kad je
Rudolf Gantenbrink poslao robota, Upuauta II, uz južno okno i na nje­
govom kraju otkrio "vrata" s bakrenim instalacijama. Gantenbrin-
kov je robot snimao okno, a to je pokazalo eroziju u donjem dijelu
okna. Njegovi su zidovi i pod bili veoma neravni, a erozija je bila u
obliku horizontalnih pruga. Također je bilo znakova cijeđenja gipsa
iz vapnenačkih zidova. Gantenbrinkov je robot stigao do kraja gornjeg
dijela južnog okna kad je naišao na blok vapnenca iz kojeg su virile
dvije zagonetne bakrene instalacije.

Objavljeno je da su u Velikoj piramidi pronađena skrivena vrata.
Međutim, nije rečeno da je samo okno široko samo oko pedeset osam
kvadratnih centimetara. Dakle, to zapravo nisu bila "vrata". Prema
nekim teorijama, bakrene su instalacije bile zaklopci koji su onemogu­
ćavali podizanje vapnenačkog bloka. Međutim, Dunn smatra da se
to objašnjenje ne uklapa. Zašto bi graditelji piramida željeli smjestiti
klizni blok u nedostupnom području? Čak i da jesu, kako su ga aktivi­
rali?

Prema Dunnovim riječima, bakrene instalacije izgledaju poput
elektroda, koje su mogle prenijeti točno određenu količinu otopine

klorovodične kiseline u odaju. Služile bi kao sklopka za signalizira­
nje potrebe za dodatnim kemikalijama. Prvi su istraživači, u oknima
što vode do kraljičine odaje, otkrili malenu višekraku kuku, komad
drveta i kamenu kuglu. Neko se vrijeme nije znalo gdje su ti predme­
ti. No 1993. pojavili su se u Britanskom muzeju, u kutiji za cigare na
Odjelu egipatskih antikviteta. Dunn smatra da su ti predmeti vjero­
jatno činili mehanizam potreban za uključivanje sklopke kako bi se
znalo da je potrebno još kemikalija. U oknima gdje su se držale
kemikalije, na površini tekućine bi plutao komad drva sličnog cedro­
vini, spojen brončanom višekrakom kukom. Podizao bi se i spuštao
s razinom tekućine u oknu. Kad je okno bilo puno, bakreni bi krakovi
dotaknuli elektrode, zatvarajući strujni krug. Kad bi se razina teku­
ćine spustila, krakovi bi se odmaknuli od elektroda, otvarajući struj­
ni krug, te time poslali signal da treba pumpati još kemijske otopine.
Čim bi kuka ostvarila kontakt s elektrodama, pumpanje bi prestalo.

Gantenbrink je predložio da se kroz maleni otvor u dnu vratašca
pošalje još jedan robot, ali mu to nije dopušteno. Kasnije je američki
inženjer Tom Danley testirao južno okno uporabom akustičnog ure­
đaja, te je otkrio da iza vapnenačkih blokova postoji još devet metara
prostora. Premda nema opipljivih dokaza o onome što se nalazi iza
Gantenbrinkovih "vrata", ono što je otkriveno savršeno se uklapa u
teoriju o elektrani.

Francuski inženjer Jean Leherou Kerisel je 1992. godine obavio
testiranja radarom koji prodire kroz tlo i mikrogravimetrije u kratkom
horizontalnom prolazu koji vodi od silaznog prolaza do podzemne
jame. Njegova je ekipa otkrila nešto ispod poda prolaza. To je mogao
biti hodnik postavljen u smjeru jug-jugoistok/sjever-sjeverozapad sa
stropom na istoj dubini na kojoj se nalazi i silazni prolaz. "Defekt
mase", kako to Kerisel naziva, također je otkriven na zapadnoj strani
prolaza, pet i pol metara prije ulaza u odaju. Ta anomalija odgovara
vertikalnom oknu dubokom najmanje četiri i pol metra, a jedan njegov
dio veoma je blizu zapadnom zidu prolaza. Kerisel je vjerovao da je
otkrio, ispred hodnika koji vodi do ulaza u podzemnu odaju, nešto
što se doima poput posve odvojenog sustava prolaza koji završava u
vertikalnom oknu. Premda to mogu biti ostaci velike količine raspad­
nutog vapnenca, čvrsto vjeruje da to može biti djelo ljudskih ruku.

Keriselova otkrića ukazuju na mogućnost da su opskrbna okna
koja su vodila do kraljičine odaje možda primala kemijska sredstva
kroz vertikalno okno povezano s podzemnom odajom. Kerisel je de­
tektirao vertikalnu anomaliju na zapadnoj strani prolaza, postavljenu
u istom smjeru kao i okna koja vode do kraljičine odaje. Dunn smatra
da je logično pretpostaviti da će se, kad se zađe iza Gantenbrinkovih
"vrata", pronaći vertikalno okno koje vodi do odaje napravljene u ka­
menu stancu. Dunn se ne bi iznenadio kad bi se iza Gantenbrinko­
vih "vrata" pronašli kabeli ili žice, nekoć pričvršćene za bakrene insta­
lacije.

Horizontalni prolaz, okomito okno i podzemna jama

Dugi horizontalni prolaz koji povezuje kraljičinu odaju s velikom ga­
lerijom također je izgrađen od kamena vapnenca. Njegova bi zadaća
zacijelo bila odstranjivati ostatke vlage i nečistoća iz vodikova plina
dok je strujao prema velikoj galeriji. Na mjestu gdje se sastaju horizon­
talni i uzlazni prolaz postoji rub od trinaest centimetara. Vjerojatno
je kamena ploča počivala na tom rubu, premošćujući uzlazni prolaz
i pod velike galerije, gdje je nađen drugi sličan rub. Rub i kamena plo­
ča onamo postavljena spriječili bi otjecanje plina niz uzlazni prolaz.
Prorezi u bočnom zidu pokazuju da su možda postojali potpornji za
tu kamenu ploču. Na njoj su morale biti izbušene rupe kako bi se plin
mogao dizati u veliku galeriju.

Na zapadnoj strani tog spoja nalazi se rupa koja vodi do okomitog
okna. Iskorištena kemijska otopina iz kraljičine odaje tekla bi duž ho­
rizontalnog prolaza, niz okomito okno u špilju ili podzemnu jamu
ako je okno bilo povezano s donjim silaznim prolazom.

Elektrana u Gizi

Evo kako je elektrana u Gizi vjerojatno radila. Masivna građevina
prikupljala je, i usmjeravala, tektonske vibracije Zemlje. Velika je gale­
rija sažimala te vibracije i, uz pomoć svojih rezonatora, pretvarala ih
u zvuk koji se širi zrakom. Zvuk je putovao kraj akustičnog filtra,
koji je odbijao sve osim određene frekvencije tik prije ulaza u kralje­
vu odaju. U kraljevoj je odaji filtrirani zvuk izazivao vibracije masiv-

nih granitnih zidova, stropa i granitnih blokova iznad njega, pretva­
rajući mehaničku energiju u električnu.

Budući da je kraljeva odaja bila ispunjena vodikovim plinom do­
bivenim iz kraljičine odaje, vodik je apsorbirao elektricitet, dovodeći
svoje atome u inducirano stanje. S vanjskih površina piramide skup­
ljali su se mikrovalni signali i usmjeravali u sjeverno okno koje je
vodilo do kraljeve odaje. Ondje je granitni sanduk lomio elektromag­
netske zrake i, dok su kristali koji su oscilirali dodavali energiju mikro­
valnoj zraci, širio se signal unutar sanduka nakon što je prošao kroz
prvu stjenku. U granitnom je sanduku zraka koja se širila stimulira­
la emisiju energije iz vodikovih atoma. Prolazeći kroz drugu stranu
sanduka, mikrovalna je energija fokusirana na uređaj sličan anteni i
izlazila iz piramide kroz južno okno kako bi se mogla iskorištavati.

Nažalost, bilo kakva vanjska oprema pomoću koje se iskorištavala
električna struja proizvedena u elektrani odavno je nestala. Nakon
četvrte dinastije, nekropola u Gizi je, iz nepoznatih razloga, napuštena,
a ponovno ju je otkrio, gotovo tisuću godina poslije, faraon Tutmosis

Slika 6.4. Mehanička analiza Velike piramide (iz knjige The Giza Power
Plant (Elektrana u Gizi), Christophera Dunna)

IV. Iz osamnaeste dinastije. Unatoč tome, čovjeku se zavrti u glavi
pri pomisli na sve one precizne artefakte i predmete o kojima je bilo
riječi u četvrtom poglavlju, napravljene od najtvrđeg poznatog kamena,
i to ručno. A što je s piramidama? One su također izgrađene od mate­
rijala koji su izrazito precizno obrađeni. Čini se razumnim pretpo­
staviti da su morali postojati posebni strojevi i oprema da bi se izrađi­
valo tako precizno obrađene objekte i građevinski materijal, kao i za
postavljanje kamenih blokova goleme težine. Dunnova istraživanja i
teorije o namjeni Velike piramide posve su objektivni, a tek treba
vidjeti može li se Velika piramida ponovno izgraditi (u mnogo ma­
njim omjerima) kako bi se dokazalo je li to doista bila elektrana.

Što se dogodilo s elektranom?

Jedno od pitanja koje se uvijek postavlja Chrisu Dunnu glasi: Što se
dogodilo s elektranom i svoj unutrašnjoj opremi? Dunn smatra da je
u piramidi došlo do strahovite eksplozije, vjerojatno uslijed naglog
povećanja energije izazvane potresom. U knjizi Pyramids and Temples
of Gizeh (Piramide i hramovi Gize), Petrie kaže da je kraljeva odaja
bila na udaru snažne sile koja je gurnula njezine zidove gotovo tri cen­
timetra prema van. Dunn smatra da se pukotine na stropnim gredama
ne mogu baš dobro objasniti slijeganjem kamenih zidova, a misli da
se ne uklapa ni povijesno objašnjenje da je oštećenja izazvao potres.
U donjim dijelovima Velika piramide nema sličnih oštećenja. Petrie
je mjerio silazni prolaz i otkrio nevjerojatnu preciznost u izgrađenim
i iskopanim dijelovima. Dakle, nema nikakvih pokazatelja da se građe­
vina tresla tako snažno da se prostorija pedeset dva metra iznad ka­
mena stanca mogla pomaknuti. Nadalje, zašto bi potres izazvao širenje
odaje, a ne njezino rušenje? Ta činjenica, uz pomanjkanje dokaza u
donjim dijelovima Velike piramide, pobija teoriju o potresu.

Dunn vjeruje da je sanduk od tamnoga granita u kraljevoj odaji
glavni trag:

Možda je škrinja u početku bila crvena, a kamen za nju izvađen
je iz kamenoloma u isto vrijeme i na istomu mjestu kao i ostali
granit. Ovisno o drugim elementima koji su postojali u vrijeme
kvara elektrane, sasvim je moguće da je do određenih promje-

na došlo na svakom objektu koji je preživio nesreću. Prirodno
je da bi komparativno tanke stjenke i dno škrinje bili podložniji
prekomjernim razinama energije nego golemi granitni blokovi
od kojih su izgrađeni zidovi i strop. Stoga bi se moglo reći da se
škrinja, koja nije imala sposobnost provođenja vreline kojoj je
bila izložena, jednostavno prepekla, a rezultat je bila promjena
boje.

Dunn se 1999. vratio u Egipat i otkrio da je Velika piramida temelji­
to očišćena. Ranije se vjerovalo da je velika galerija izgrađena od kame­
na vapnenca, a sad je Dunn otkrio da su njezini zidovi od glatkog,
poliranog granita, što je bio logičan izbor graditelja jer bi tako bila
otpornija na vrelinu. Međutim, najzanimljiviji dokaz bili su tragovi
oprženih dijelova na zidovima velike galerije. Ispod svakog sloja s
konzolama vidjela su se velika oštećenja od vreline, na dužini od tri­
desetak centimetara. Činilo se da je do najvećih oštećenja došlo u sre­
dini tragova paljevine. Ako bi se povukla ravna crta od sredine svakog
oprženog dijela prema rampi galerije, crta bi bila poravnata s prore­
zom u rampi!

Za Dunna, obrazac je nepogrešiv i jasan. Tragovi paljevine na stro­
pu približni su izgledu i lokaciji što ih je kao hipotezu naveo u svojoj
knjizi. Štoviše, postoje parovi oprženih tragova ondje gdje su se treba­
li nalaziti potpornji rezonatora.

Duh znanosti

Elektrana u Gizi je radikalna teorija, ali samo iz perspektive tradici­
onalnih shvaćanja. U pravom duhu znanstvenog istraživanja, Chri­
stopher Dunn objašnjava svaki aspekt kompleksnih unutrašnjih pro­
laza i odaja Velike piramide. Također tvrdi da se tako precizna gradnja
nije mogla postići bez potrebnog oruđa, ne samo za rezanje i obliko­
vanje, nego i za točno mjerenje. U svojem je modelu također iznio
pretpostavku da je došlo do jake eksplozije. Tragovi paljevine u velikoj
galeriji potvrđuju točnost njegove teorije.

U duhu prave znanosti, Dunn dobacuje izazov cjelokupnoj egip-
tologiji da kritički i skeptički preispita teoriju o grobnici i pruži doka­
ze koji potkrepljuju njihove zaključke. U prošlosti to nisu mogli uči-

niti, niti će im to ikad uspjeti. Postoji mnogo dokaza da je Keopsova
piramida doista bila postrojenje izgrađeno s ciljem pretvaranja me­
haničke, vibracijske energije u električnu. To postavlja uskličnik iza
pitanja na koje već više od stotinu godina pokušavaju odgovoriti
amateri i profesionalci: Tko su bili prvi Egipćani?

7

TKO SU BILI PRVI EGIPĆANI?

Stoljeće teorija

Dokazi iz raznih znanstvenih disciplina stvaraju složenu sliku
onoga što se možda događalo tijekom egipatskih preddinastič-
kih vremena. Arheolozi su otkrili postojanje niza drevnih kultura,
od kojih su neke preživjele i postale dio dinastičkog Egipta, a druge
nisu. Također ima pokazatelja da je egipatska dinastička kultura dobila
poticaj iz područja Mezopotamije. Pitanje tko su bili prvi Egipćani bi­
lo je predmet rasprava tijekom proteklih stotinjak godina, a nepresta­
no su na svjetlost dana izlazili novi dokazi i iznosile su se nove ideje.

Jednako kao o egipatskim piramidama, postoji obilje teorija o
tome kako je započela egipatska civilizacija i odakle su došli prvi Egip­
ćani. Prevladava teorija da su prvi stanovnici Egipta bili podrijetlom
iz Afrike, nekadašnji stočari koji su putovali zemljom slijedeći kiše,
ali su bili prisiljeni potražiti stalne zalihe vode u dolini Nila kad su u
Sahari nastupili ekstremno sušni uvjeti.

Talijanska ekipa arheologa, pod vodstvom profesora Marija Livera-
nija s Rimskog sveučilišta, istraživala je libijsku Saharu tijekom 1950-
ih i slučajno otkrila mumificirane ostatke dječaka u stjenovitom
skrovištu Uan Muhuggiag, sto šezdeset kilometara zapadno od doline
Nila, a njihova je starost procijenjena na 3500 g. pr. Kr. Premda u tom
području nisu pronađene druge mumije, to je dokaz da je tradicija
mumificiranja daleko starija no što se vjerovalo. Ta je libijska mumija

tisuću godina starija od prve egipatske mumije, i najstarija ikad pro­
nađena u Africi.

Tijekom priprema za pokop, dječaku je izvađena utroba, te je balza-
miran organskim zaštitnim sredstvom, a zatim zamotan u kože i izoli­
ran lišćem. Sofisticiranost kojom je mumificiran pokazuje da nije bio
prvi, već prije rezultat dugotrajne tradicije.

Prema trenutnim istraživanjima u libijskoj pustinji, sada pod vod­
stvom dr. Savina di Lernia, nekoć je postojalo društvo središnje Sa-
hare koje se protezalo cijelom širinom sjeverne Afrike. Krajem 1990-
ih, dr. Kevin White, sa Sveučilišta Reading u Velikoj Britaniji, obavio
je ekološka istraživanja i našao dokaze da je područje nekoć bilo bo­
gato rijekama, što je bilo potrebno za postojanje takve naseljenosti.
NASA-ini znanstvenici proučavali su dijelove zapadne pustinje dok
su testirali radarske uređaje. Radarom su pregledali pustinju, a zatim
su tako dobivene slike usporedili s više konvencionalnih satelitskih
snimki. Otkrili su niz zakopanih riječnih mreža ispod onoga što je da­
nas debeli sloj pijeska. Radar je prodro kroz površinu i razotkrio
drevni riječni sustav koji je nekoć opskrbljivao golema jezera. White
kaže da je cijelo područje ispresijecano koritima mnogih rijeka koja
se ne mogu vidjeti na optičkoj snimci.

Slike na stijenama koje potječu iz razdoblja 5000 g. pr. Kr. potvrđu­
ju ono što je razotkrila radarska oprema. U Libiji, Egiptu i Maliju
slike na kamenu prikazuju životinje koje pasu, ali i vodeni život, pri­
mjerice, krokodile. To pokazuje da je pustinja bila naseljena u razdo­
blju prije 4000. g. pr. Kr., pa čak i 8000 g. pr. Kr., kad je klima ondje
bila vlažna. Također ima prizora lova i obreda na kojima su prikazani
ljudi sa životinjskim maskama. U nekim se krugovima vjeruje da su
ti ljudi zaslužni za cijeli niz inovacija, kao što je mumificiranje, što su
poslije preuzeli Egipćani.

Di Lernia kaže da su prije deset tisuća godina Humasi, crna rasa
ljudi, došli s juga jer su slijedili monsunski pojas i zauzeli središnji
dio Sahare, blizu planina Acacus. Međutim, oni nisu bili jedini. Prije
otprilike sedam tisuća godina, također su stigli ljudi iz Mezopotamije
i Palestine, a oni su sa sobom doveli goveda i koze. Di Lernia ukazuje
na činjenicu da slike na stijenama u tom području, po profilu lica i sti­
lu, prikazuju bijele ljude. Prema teoriji, upravo je ta kultura miješanih
rasa, spoj tih dvaju naroda, mumificirao dječaka u Uan Muhuggiagu.