E.F.Malkowski - Prije Faraona

ranskog tipa, tristo godina poslije. Feničani su na Malti također gradi­
li hramove Majci božici, a zvali su je Astarta, božica zmijskog lica,
koja se povezivala s iscjeliteljskim moćima.

Intrigantni aspekt pretpovijesnih stanovnika Malte je činjenica da
su lubanje neobičnog oblika, slične kromanjonskima pronađene u
Egiptu i u Južnoj Americi. U svibanjskom broju časopisa National Geo­
graphic iz 1920. piše da su najstariji stanovnici Malte imali izdužene
glave i bili su slični davnim ljudima iz Egipta koji su se širili duž sjever­
ne obale Afrike prema zapadu. Neki od tih ljudi stigli su na Maltu i
Siciliju, a neki na Sardiniju i u Španjolsku. U članku stoji kako se čini
da je davno stanovništvo Malte pripadalo istom tipu ljudi kao Iberi,
Baski iz Pireneja, Gali iz Francuske i maleni tamnoputi ljudi iz Corn-
walla, južno od Walesa i Irske - a sve je to kromanjonski tip.

Neki istraživači smatraju da bi datiranje lubanja u razdoblje od
2500 g. pr. Kr. moglo upućivati na to tko su bili ti ljudi. Kao što je već
rečeno, prvi su egiptolozi govorili o "dinastičkoj rasi" koja se razliko­
vala od tipičnih Egipćana. Ostaci pronađeni u preddinastičkim i ranim
dinastičkim egipatskim grobovima, iz razdoblja između 3000. i 2500.
g. pr. Kr., pripadali su istom, kromanjonskom tipu ljudi kao i oni pro­
nađeni na Malti. Imali su dolihokefalnu lubanju i bili su veći od ostata­
ka lokalne etničke skupine. Jedna lubanja, pronađena 1902. u mastabi
u Beith Khallafu, pripadala je vladaru iz treće dinastije koji je bio visok
188 centimetara. To su možda bili ostaci kralja Sanakhta, čije je ime
pronađeno u grobnici.

Godine 1992. čuvar egipatske usmene predaje kojeg smo upoznali
u 11. poglavlju, Abdel'El Hakim Awyan, pratio je egiptologa Stephena
Mehlera u prostoriju u Kairskom muzeju gdje se čuvao niz ljesova.
Ti su mrtvački sanduci bili neobični po tome što su bili visoki između
tri i četiri i pol metra. Očito su bili napravljeni za ljude jer su ih njiho­
vi proizvođači isklesali u čovjekolikom stilu. "Mislite li da su simboli­
čni?" Mehler je pitao Hakima. Hakim je tvrdio da nisu, Mehler je pitao
gdje su tijela, ali je Hakim, koji tvrdi da su pronađeni s tijelima unutra,
rekao da nitko ne zna.

Walter Emery kaže da dinastička rasa nije bila podrijetlom iz Egipta,
a ipak je vladala kao elita, obavljajući svećeničke i vladajuće poslove,
miješajući se jedino s egipatskom aristokracijom. Neki su znanstvenici

dinastičku rasu povezali sa Shemsu Hor, "Horusovim sljedbenicima",
koji su se smatrali dominantnom svećeničkom kastom u preddinastič-
kom Egiptu sve do otprilike 3000. g. pr. Kr. Teoriju podupire otkriće
pojedinaca s većim lubanjama i krupnijim kosturima, znatno većima
od kostura domorodačkog stanovništva. Toliko su različiti da je isklju­
čena bilo kakva hipotetska zajednička rasna značajka. U narednom
je tisućljeću došlo do miješanja dviju rasa, što je započelo ujedinjenjem
donjeg i gornjeg Egipta. Tijekom tog kritičnog vremena, malo prije
pojave dinastičke egipatske civilizacije, čini se da se ono što se dogodi­
lo na Malti također dogodilo u Egiptu. Narodi mediteranskog tipa po­
miješali su se s populacijom i počeli zamjenjivati (genetički) starije
kromanjonsko stanovništvo.

Ovdje moram naglasiti da se ne slažem s Emeryjem. Vjerujem da
je dinastička rasa bila izvorno afrička. Rekao bih da su pojedinci s ve­
ćim lubanjama i krupnijim kosturima bili predstavnici domorodačke,
starije kulture, jer je arheološka činjenica da je taj tip ljudskih bića
postojao u sjevernoj Africi i na Mediteranu prije 10.000. g. pr. Kr., te
da je do migracija mediteranskog tipa došlo tek mnogo kasnije.

Cesare i Forgione iznijeli su teoriju da su Shemsu Hor (za koje se
smatra da su egipatska dinastička rasa) bili povezani s drevnom kultu­
rom Malte, te da su jedni i drugi štovali solarnu religiju. Na Malti se
Sunce još uvijek zove Shem-shi. Shem, akadijska riječ, dobivena je od
babilonskog izraza za Sunce, shamash. Cesare i Forgione vjeruju da
to dokazuje da su Shemsu Hor stigli iz Plodnog polumjeseca Bliskog
istoka (današnji Irak, Sirija, Libanon i Izrael). Još jedna veza je u tome
što je ta svećenička rasa dugih glava nestala u Egiptu, kao i na Malti,
otprilike u istom razdoblju, između 3000. i 2500. g. pr. Kr.

Još jedna zanimljiva činjenica povezana s Maltom je ta da njihov je­
zik nema riječi za majku. Najbliža riječ, missier, doslovce znači instru­
ment rađanja, te vjerojatno potječe iz vremena kad se potomstvo
računalo po majčinoj strani. Prema drevnim usmenim predajama
Egipta, prvobitna kultura u dolini Nila također je bila matrijarhalna,
a u 9. smo poglavlju saznali da je arheologinja Marija Gimbutas došla
do zaključka da su i najranija društva kromanjonaca također bila ma­
trijarhalna.

Na temelju usporedbi kostura i zuba, jasno je da su kromanjonski
tipovi bili dominantna ljudska skupina u sjevernoj Africi i na Medite-

ranu prije 10.000. g.pr. Kr. Istraživanja u Egiptu i na Malti to potkrjep­
ljuju, te potvrđuju vjerojatnost da se mediteranski tip polako miješao
s domorodačkim stanovništvom. Kromanjonski je tip počeo nestajati
oko 5000 g. pr. Kr. Na koncu je mediteranski tip postao dominantan
tip ljudskih bića u tom području. Budući da su, kako su zaključili
znanstvenici poput Emeryja, kromanjonski tipovi bili neki od prvih
faraona, logično je zaključiti da su bili pripadnici domaće kulture
koja je zauzimala područje Egipta.

Tajanstveni Balbek

U 2. i 11. poglavlju, kao i u ovom poglavlju, vidjeli smo da je arhitektu­
ra ranih društava bila karakteristično kiklopska - megalitska (gradi­
li su golemim kamenim blokovima) i bez ikakvih uklesanih natpisa.
Istočni Mediteran posjeduje možda najzagonetnije kiklopske ruševine.
U mjestu pod nazivom Balbek, šezdeset četiri kilometra istočno od
Beiruta, nalazi se drevno nalazište čiji su graditelji nepoznati. Može
se pohvaliti najvećim kamenim blokovima, izvučenim iz kamenoloma,
na svijetu. Tri kolosalna kamena temeljca od crvenoga granita, koji
se zajedno zovu Triliton, a svaki je težak gotovo tisuću sto tona i čine
golemu platformu koja se zove Velika terasa. Na tome su Grci izgradi­
li hram, a iznad grčke građevine Rimljani su poslije izgradili još tri
hrama - jedan posvećen Veneri, božici ljubavi; drugi Bakhu, bogu
plodnosti i vina; i treći Jupiteru.

Težina tih kamenih blokova tako je velika da danas ne postoji nika­
kav moderni stroj koji bi ih mogao pomaknuti. Najveći blok je duga­
čak dvadeset metara, visok četiri i pol metra i širok tri i pol metra.
Druga dva su iste visine i širine, ali su malo kraći, devetnaest metara
i sedamdeset pet centimetara, te devetnaest metara i dvadeset pet
centimetara. Četvrti kamen, koji se zove Hajar-el-Hibla, ili "kamen
trudnih žena", nikad nije premješten iz kamenoloma. Najveći je, te­
žak oko tisuću dvjesto tona. Nevjerojatno, ali kameni su blokovi vađe-
ni u kamenolomu tristo šezdeset metara udaljenom od mjesta gdje se
gradilo - u dolini, ništa manje - a zatim su premješteni i postavljeni
na mjesta. Prava je zagonetka kako su to izveli. Ispod Trilitona postav­
ljeno je šest megalita duljine od devet do deset metara, visine četiri

Slika 12.7. Triliton u Balbeku (bijele strelice); kako biste dobili osjećaj
veličine, pogledajte dvoje ljudi (crna strelica)

metra i dvadeset i širine tri metra, a svaki je težak oko četiristo pede­
set tona.

Zagonetku povećava tehnika što su je graditelji koristili za namješta­
nje tih kamenih blokova, jednog do drugog, tako precizno da se izme­
đu njih ne može zavući čak ni igla. Tko su bili ljudi koji su izgradili
tako masivno zdanje? Nažalost, ostaju bezimeni. Rimski zapisi ne spo­
minju ništa o arhitektima i inženjerima koji su podigli tu građevinu.
Kao ni rimski povjesničari ili učenjaci. Međutim, lokalni stanovnici
doline Beqa'a čuvaju legende o Balbeku. Balbek je dobio ime po kanaan-
skoj riječi koja znači "gospodar"; Balbek znači "grad Baala".

Prema usmenim predajama, biblijski je Kajin izgradio Balbek prije
Općeg potopa. Predaja također kaže da se građevina srušila u vrijeme
potopa, a poslije ju je ponovno izgradila rasa divova pod zapovjedniš­
tvom biblijskog Nimroda, kralja Shinara u knjizi Postanka. Možda je
razlog iz kojeg lokalno stanovništvo priča tu priču u tome što ne zna­
ju niti za jedno drugo uvjerljivo objašnjenje, jer Rimljani nisu imali
sposobnosti za pomicanje tako nevjerojatno teških kamenih blokova,

Slika 12.8. Hajar-el-Hibla, četvrti kameni blok u kamenolomu u Balbeku

niti im je to trebalo. Rimska je arhitektura bila rafinirana, ali uvijek
su koristili manje kamenje, lakše za rukovanje. Budući da nema logič­
nog objašnjenja, ljudi se oslanjaju na biblijsku legendu. Međutim,
znanstvenici tvrde da su ondje ipak gradili Rimljani, te da je i Velika
terasa njihovo djelo. No, jesu li Rimljani to mogli učiniti?

Uporaba kamenih blokova te veličine za gradnju nema presedana
u građevinskim projektima klasičnoga doba. Nema nikakvih logičnih
razloga iz kojih bi rimski arhitekti, koji su već bili iskusni graditelji i
planeri, tražili korištenje tako golemih blokova. Nadalje, vanjski zid
"podija" ostavljen je nedovršen, što pokazuje da je nešto pošlo naopako
i izazvalo napuštanje projekta, pa je posljednji blok od tisuću dvjesto
tona ostavljen u kamenolomu. Isto tako, prema rimskim arhitekton­
skim standardima iz prvog stoljeća pr. Kr., hram je trebao biti postav­
ljen najednom kraju dvorišta, ali ostati unutar njega. Ovdje nije tako.
Dvorište završava kod pročelja hrama.

Čak i ako se pri gradnji masivnog zdanja koristila metoda "zako-
pavanja i iskopavanja" (neprestano nanošenje tla ili pijeska oko građe­
vine kako bi, dok se kameni blokovi namještaju na višim razinama,
radnici uvijek bili na "razini tla"), koliko bi ljudi bilo potrebno za

pomicanje bloka teškog tisuću tona? Premda to nitko sa sigurnošću
ne zna, jedan je znanstvenik izračunao da bi bilo potrebno četrdeset
tisuća ljudi za vuču saonica na kojima bi bio blok. Logistički se čini ne­
mogućim da bilo tko, bilo kada, izvede takav podvig.

Iskopavanja u blizini dvorišta Jupitera razotkrila su postojanje hrpe
kamenja s tragovima obitavanja iz ranog brončanog doba, iz razdo­
blja od 2900. do 2300. g. pr. Kr. Poslije je uzdignuto dvorište izgrađe­
no oko vertikalnog okna koje vodi do prirodne pukotine četrdeset
pet metara ispod površine, a ondje se maleni, u stijeni isklesani oltar
koristio za žrtvene obrede. Kad je nedovršena gornja površina Velike
terase raščišćena, radnici su našli, na površini uklesan, crtež zabata,
trokutasti dio arhitekture kakav postoji na Jupiterovu hramu. Taj je
crtež bio tako precizan da se činilo kako su davni arhitekti i zidari na­
mještali svoje kamene blokove na temelju tog nacrta. To također znači
da je megalitska platforma postojala prije izgradnje hrama.

Premda je bilo pokušaja da se donji dijelovi građevine u Balbeku
objasne kasnijom gradnjom, primjerice feničkom tradicijom korište­
nja tri sloja kamena za podij, klesanje kamena i gradnja donje razine
jednostavno se ne mogu objasniti. Jednostavna, precizna i pravokut­
na arhitektura pripada povijesti o kojoj istraživači veoma malo znaju.
Teorija da su nadljudski divovi iz nekog davnog doba podigli te građe­
vine ne rješava zagonetku: ako su ih doista izgradili divovi, morali su
biti deset puta veći i snažniji od nas. Najbolje objašnjenje megalitske
gradnje u Balbeku bila bi teorija da je tadašnja kultura bila dio tehni­
čki napredne civilizacije, poput onih koje su podigle slične građevine
na Malti i u Egiptu.

Mediteranska civilizacija kao model za Atlantidu

Na temelju priče što ju je njegov ujak Solon čuo od egipatskog sveće­
nika u Saisu, Platon je napisao da je velika otočna civilizacija Atlanti-
de potonula ispod morske površine nakon snažnog potresa. Postojanje
i sudbina Atlantide već su gotovo četiristo godina predmet rasprava,
a svaki novi istraživač nudi dokaze što ih je napokon pronašao, prem­
da na posve različitim mjestima uključujući Britaniju, Španjolsku,
Mediteran, pa čak i Amerike.

Zahvaljujući mnogim istraživačima koji su nastojali pronaći baj­
koviti grad, jasno je da je Atlantida vjerojatno ono što je Aristotel, u
svojoj raspravi On Meteorology (O meteorologiji), rekao da jest - mit­
sko mjesto u priči. Ipak, čak i skeptični autor djela Imagining Atlantis
(Zamišljanje Atlantide), Richard Ellis, nakon proučavanja onih koji
tragaju za potonulim otokom, vjeruje da negdje u mitu postoji zrnce
istine.

Znanstvenici smatraju da bi katastrofalna vulkanska erupcija na
otoku Thera (današnji Santorini, u Sredozemnom moru blizu Krete)
mogla biti izvorište Platonove priče. Premda je bila dovoljno destruk­
tivna da doista uništi grad, čini se da je do vulkanske erupcije došlo
prekasno da bi bila povod za Platonovu priču. Prema Platonovim tvr­
dnjama, događaj se zbio devet tisuća godina prije njegova vremena.
Čak i ako je taj broj samo procjena, znači da je do kataklizme opisane
u priči moralo doći mnogo prije erupcije na Theri. Štoviše, i druge
priče o potopu, osobito one iz Mezopotamije, također potječu iz ra­
zdoblja prije erupcije na Theri.

Drugi je problem veličina Platonove Atlantide. Tvrdi da je kopnena
masa bila velika poput Afrike i Male Azije zajedno. Takva bi veličina
jednostavno isključila sve otoke za koje se zna da su postojali u Sre­
dozemnom moru i ispred afričke obale. Međutim, postoje polemike
oko tumačenja upravo toga dijela teksta. Neki znanstvenici tvrde da
je pravo značenje "između Male Azije i Afrike" (što bi se odnosilo na
smještaj, a ne na veličinu). A između te dvije kopnene mase nalazi se
Sredozemno more.

Kod Dingli klisura, koje čine južnu obalu Malte, strmi grebeni
spuštaju se vertikalno u more, što je potpuna suprotnost pitomijoj
sjevernoj obali. Čini se da je posljedica potresa bila rotiranje osi oto­
ka i potonuće većeg dijela obale okrenute prema Siciliji.

Neki malteški arheolozi, uključujući Antona Misfuda i Charlesa
Savonu Venturu, taj potres smatraju izvorom legende o nastanku At­
lantide. Jednako kao kromanjonci na kraju ledenog doba, stanovniš­
tvo koje je stvorilo neobične građevine na Malti, u jednom trenutku
povijesti jednostavno je nestalo. Poslije je dolazak novih populacija
potaknuo razvitak danas desetkovane malteške kulture. Čini se da
je priča jednaka onoj iz doline Nila.

Prema Lenjingrad (egipatskom) papirusu, za koji se vjeruje da je
nastao oko 1450. g. pr. Kr., ili možda oko 2000. g. pr. Kr., "zvijezda
koja je pala s neba" uništila je zmijoliku populaciju (možda tako opisa­
nu zbog izgleda njihovih duguljastih lubanja, bez spojnih linija).
Preživjela je samo jedna skupina ljudskih bića, na jednom otoku. To
je bizarni mit, ali može li ta priča predstavljati povijesnu istinu o "At­
lantidi" što su je drevni ljudi prenosili s koljena na koljeno, a poslije
su je pisari zabilježili?

Egipatska predaja

Platonova priča o Atlantidi, zapisana u djelima Timej i Kritija, može
se interpretirati kao basna u kojoj dobro pobjeđuje zlo, drevni Atenja-
ni pobjeđuju osvajače s Atlantide. Platon je bio pisac i filozof, a priča
je poslužila u važne filozofske svrhe. Priča o Atlantidi opisivala je zlo
nekoć veoma uspješnog društva koje se iskvarilo kroz vlastitu korup­
ciju. Jednostavno nije moguće prihvatiti tu priču kao povijesnu činje­
nicu ako nema dokaza koji je potkrjepljuju. Ipak, u njegovoj priči
postoje elementi koji su joj tijekom četvrtog stoljeća pr. Kr. pružali
realističan ton, baš kao i danas.

Prema tvrdnjama Herodota i Aristotela, Solon - zakonodavac iz
Atene i jedan od sedam grčkih mudraca (638-539. g. pr. Kr.) - koji je
prvi ispričao priču, doista je posjetio Egipat, ali kasnije no što Platon
kaže. Solon je priču o Atlantidi čuo od egipatskih svećenika u Saisu,
a oni su je dobili s ugraviranog stupa u hramu. Povrh toga, Egipćani
su prepričavali staru predaju o zemlji koja je potonula ispod morske
površine. U vrijeme Solonova posjeta, većina je Egipćana poznavala
tu priču jer sve njihove mitologije spominju potopljeni grad.

Grčki arheolog Spyridon Nikolaou Marinatos, koji je otkrio drev­
nu minojsku luku na otoku Thera, vjerojatno je više od svih istraži­
vača pridonio potrazi za Atlantidom. Godine 1939. objavio je djelo
The Volcanic Destruction of Minoan Crete (Vulkansko uništenje mi­
nojske Krete), a to je dovelo do povezivanja otoka Krete s Atlantidom.
Marinatos kaže:

Platonova mašta nikako nije mogla izmisliti tako jedinstvenu i
neobičnu priču u klasičnoj književnosti... Iz tog razloga, Platon

priču obično naziva "predajom". Također bih želio dodati da,
ukoliko u nekim dijelovima priča podsjeća na bajku, to treba
pripisati Egipćanima, a ne Platonu.

Marinatos dalje piše da je priča o tom otoku koji je poslije nestao oči­
to bila poznata Egipćanima. Svećenici u Saisu pobrkali su je, zbog
sličnosti, s drugim narodnim predajama o Atlantidi. Marinatos vjeru­
je da su izmislili mit na temelju vlastitih, pogrešnih tumačenja eksplo­
zije There.

Ovdje treba napomenuti da priča o Atlantidi nije grčka, već egipat­
ska predaja. Ako su Egipćani pobrkali kataklizmu There s drugom,
starijom pričom, onda je prvobitna verzija zasigurno bila dovoljno
značajna da se prenosi kroz mnoge generacije - na isti način na koji
se biblijska priča o potopu usmenom predajom prenosila tisuće godi­
na. Platon je svojom pričom privukao veliku pozornost, ali s obzirom
na okolnosti, vjerojatno je sastavio priču oko veoma stare predaje,
što bi učinio svaki dobar pisac kad bi želio istaknuti neku poantu. To
je česta tema na drevnom Bliskom istoku. Sumerski Ep o Gilgamešu,
hebrejska Biblija i odlomak na sanskrtu iz Mahabharate, svi pričaju
priču o velikom potopu.

Veća mediteranska kultura

U lipnju 2004. je Rainer Kuhne, sa Sveučilišta Wuppertal u Njemačkoj,
tvrdio da je, u području slanih močvara uz južnu obalu Španjolske,
našao ono što bi moglo biti izgubljeni grad Atlantida. Studija se teme­
lji na satelitskim snimkama na kojima se vide drevne ruševine. Čini
se da odgovaraju opisima što ih je dao Platon - pravokutne građevi­
ne okružene koncentričnim krugovima. Čak su i veličine točne.

Bez obzira je li neka od tih priča o Atlantidi povijesno točna ili
nije, mnogi dokazipotvrđujupostojanje drevne civilizacije na Medite­
ranu. Štoviše, njezino postojanje, kao i njezino uništenje, može obja­
sniti zašto se čini da su se kulture kromanjonaca u zapadnoj Europi
pojavile niotkuda. Ti su davni ljudi migrirali iz južne Afrike, seleći se
na sjever, u područja Mediterana i Europe. Da nikad nije došlo do
poplavljivanja Mediterana, postojalo bi obilje arheoloških dokaza koji
bi potvrđivali da su kromanjonci stigli u Europu s juga. Međutim,

budući da je došlo do poplavljivanja, svi su dokazi o toj migraciji is­
prani ili su zakopani na dnu Sredozemnog mora.

Srce mediteranske civilizacije bilo je uništeno kad je njezina nekoć
plodna dolina pretvorena u more. Oni koji su živjeli u dolini Nila os­
tali su bez svojih srodnika, ali su ipak nastavili živjeti, na dostojanstve­
ni način, kao što su činili tisuće godina prije toga. Uz priljev mnogih
pridošlica iz drugih zemalja, njihova se kultura polako razvila u ono
što mi poznajemo kao dinastički Egipat, nekoć matrijarhalna kultura
koju je zamijenila patrijarhalna. To nije bio jedinstveni slučaj. Druga
je područja, osobito u Mezopotamiji, snašla ista sudbina (kako sam
opisao u svojoj prethodnoj knjizi, Sons of God - Daughters of Men
(Sinovi Boga - kćeri ljudi)).

Nedavno je, 2001. godine, u Iranu bujica kraj rijeke Halil otvorila
drevne grobove ispunjene lijepom kamenom lončarijom. Stanovnici
lokalnih sela počeli su pljačkati, prisilivši policiju da konfiscira stotine
fino izrađenih kamenih posuda s izrezbarenim životinjskim likovima,
ukrašenih poludragim kamenjem. Budući da se posude nisu znanstve­
no obradile, njihova starost i podrijetlo otvorene su teme za raspravu.
Međutim, iranski arheolog zadužen za nalazište, Yousef Madjidzadeh,
čvrsto vjeruje da je veći dio izrađen prije više od četiri tisuće godina,
te da je društvo koje ih je izradilo starije od drevne Mezopotamije.
To se može doživljavati kao još jedan znak Bu Wizzera, Zemlje Oziri-
sa, i veće mediteranske kulture.

U turskoj postoje drugi pokazatelji o njezinu postojanju. U osam
tisuća godina staroj naseobini u Catalhoyuku dokazi pokazuju da se
štovao bik, a njegova je lubanja ugrađivana u svetišta, običaj koji je
postojao i u Egiptu. Štovanje bika bilo je među najvažnijim životinj­
skim kultovima, a pojavljuje se u egipatskim napisima već u prvoj
dinastiji. Pločice od škriljevca, koje potječu čak iz 3100. g. pr. Kr.,
prikazuju kraljeve kao bikove. Za razliku od drugih aspekata neterua,
duh bika nikad nije prikazivan poput čovjeka sa životinjskom glavom.
Bik Apis bio je blisko povezan s Ptahom, a središte njegova kulta bio
je Memfis. U prvom redu božanstvo plodnosti, bio je prikazivan kao
bik okrunjen suncem i zmijom. Dokazi upućuju na to da je bika štova­
la zemljopisno raširenija kultura (ili kulture) tijekom pretpovijesnih
vremena.

Slika 12.9. Klupa ukrašena rogovima bikova u Catalhoyuku, Turska (iz
knjige Jamesa Mellaarta Neolitik Bliskog istoka)

Postoji li veća slika?

Direktor za ljudsko podrijetlo u londonskom Prirodoslovnom mu­
zeju, Chris Stringer, rekao je kako vjeruje da je većina pretpovijesnih
ljudi bila dolihokefalna, bez obzira na njihovo podrijetlo. Govorio
je o trinaest tisuća godina starom kosturu žene (Penon) što ga je Silvia
Gonzalez našla blizu Mexico Cityja, a imao je dolihokefalnu lubanju.
Za razliku od drugih istraživača, Stringer nije uvjeren da taj oblik lu­
banje dokazuje da je žena bila europskog podrijetla. Njegovi su instin­
kti vjerojatno točni, što iziskuje objašnjenje.

Opće je prihvaćeno od strane antropologa i arheologa da se ljudska
vrsta, Homo sapiens sapiens, počela razvijati u Africi prije sto do sto
pedeset tisuća godina. Neki tvrde da se to dogodilo čak prije dvjesto
tisuća godina. Bez obzira tko je u pravu, prije otprilike sto tisuća go­
dina skupine ljudskih bića selile su se prema sjeveru duž afričkog Veli­
kog rasjeda i doline Nila, zatim preko Sinajskog poluotoka na Bliski
istok. Do razdoblja prije šezdeset tisuća godina raširili su se duž

Slika 12.10. Klupa ukrašena rogovima bikova u Sakkari, Egipat (iz knjige
Waltera Emeryja Arhaični Egipat)

obalnih pojasa Indije i jugoistočne Azije, a zatim su otplovili u Austra­
liju. Prije otprilike četrdeset tisuća godina, migrirali su u Europu, te
iz jugoistočne u istočnu Aziju. Nakon toga su, prije otprilike deset tisu­
ća godina - premda dr. James Adovasio s Mercyhurst koledža vjeruje
da se to dogodilo prije dvadeset tisuća godina - raširili su se duž širo­
ke ravnice koja je spajala Sibir i Aljasku i naselili Sjevernu i Južnu
Ameriku.

Stringer smatra da su svi pretpovijesni narodi bili dolihokefalni,
jer je potrebno veoma mnogo vremena da se u nekoj populaciji pro­
mijene ljudske značajke. Naprimjer, prihvaćeno objašnjenje za razli­
ke u boji kože kaže da je tome razlog činjenica da su se ljudi najprije
razvili u tropskom području. Budući da je sunce jako u blizini ekvato­
ra, koži je trebala zaštita od ultraljubičastog zračenja, a pruža je mela­
nin, prirodno zaštitno sredstvo u našem tijelu. Od melanina koža
postaje tamna. Kad su ljudska bića prije četrdeset tisuća godina stigla
do sjeverne polutke, sunce tijekom većeg dijela godine nije bilo tako
jako. Budući da nam sunce pomaže sintetizirati vitamin D, potreban
za pravilan rast kostiju, morali smo izgubiti dio naše pigmentacije
kako bi sunčana svjetlost mogla proći. Genetičarka dr. Nina Jablonski,
s Kalifornijskog tehnološkog instituta, kaže da je potrebno oko dvade­
set tisuća godina kako bi koža tamne pigmentacije postala svijetla.

Slika 12.11. Rane migracije kromanjonaca

Neki znanstvenici također vjeruju da je dolihokefalna, duguljasta
lubanja najučinkovitija za rasprostiranje vreline - što je veća površina,
to se brže hladi u područjima vruće klime, što bi bila prednost. Slično
tome, kompaktnija, više okrugla glava čuvala bi toplinu u hladnijem
okruženju. Premda to ne može u potpunosti objasniti zašto su neki
stanovnici sjeverne Europe zadržali dolihokefalni oblik lubanje tije­
kom mnogih tisućljeća, ipak donekle objašnjava zašto su prva ljudska
bića imala takav oblik lubanje. Bili su afričkog podrijetla. Kao što je
slučaj s bojom kože, isto vrijedi za oblik lubanje. Svaka prilagodba sli­
jedom klimatskih promjena zbivala bi se kroz dugo vremensko razdo­
blje.

Jedan odnačina na koji forenzički stručnjaci utvrđuju rasu pojedin-
ca je proučavanje oblika lubanje. Prema tvrdnjama istraživača i pisca

Slika 12.12. Mjesta gdje su pronađeni grobovi i artefakti kromanjonaca

Andrewa Muhammada, autora članka "African Origins in the U.K."
("Afričko podrijetlo u Velikoj Britaniji"), čak se i današnje lubanje ljudi
negroidne rase općenito opisuju kao dolihokefalne. Na temelju tih
dokaza, on tvrdi da su domorodački narodi zapadne Europe bili crni.
Naprimjer, Samuel Laing je 1865. otkrio ljudske ostatke blizu Keissa u
okrugu Caithness, Škotska, te je napisao da su ti autohtoni Britanci mo­
rali biti veoma slični australskim Aboridžinima ili Tasmanijcima.
Ostaci su potom poslani profesoru Thomasu Huxleyju (1825-1895),
jednom od prvih pristaša Charlesa Darwina, a on je u svojem djelu
Early History of Scotland (Davna prošlost Škotske) iz 1881. napisao da
su prvi stanovnici Britanije imali lubanje poput onih autohtonih Afri­
kanaca ili australskih Aboridžina.

Lubanje pronađene u grobnicama odajama (pravokutni grobni
humci, koji nisu bili megalitski, s ljudskim ostacima u malenim odaja­
ma koje su se zvale ciste) iz razdoblja neolitika (8000-5000. g. pr. Kr.)
u Velikoj Britaniji navodno su pripadale najstarijoj rasi u Britaniji,

kako kaže antropolog Sir Daniel Wilson (1816-1892). Sve su lubanje
bile dolihokefalne, što je znanstvenicima dokazivalo da su pripadale
negroidnoj rasnoj skupini. Druga lubanja, pronađena u pogrebnoj
odaji od kamena oblika sanduka ispred škotskog otoka Uist, navod­
no je pripadala Tasmanijcu.

Prema tvrdnjama Andrewa Muhammada, dok je iberski narod, koji
je nekoć obitavao u današnjoj Španjolskoj, Portugalu i Italiji, razvijao
svoju civilizaciju u Europi, Budina "crna nacija" je u Indiji širila istoč­
njačku filozofiju. Te su nacije bile povezane sa svojom kemicijskom
izvornom kulturom kroz sustav "Škole misterija", čije se ishodište nala­
zilo duž rijeke Nil, blizu Luxora. Ta je Škola misterija u povijesnim
vremenima postala slavna zahvaljujući grčkom intelektualcu Pitagori
koji je, kako je već rečeno, učio u drevnom Egiptu. Muhammad vjeru­
je da su ti prvobitni ljudi - australski Aboridžini, Iberi, Indijci i Egipća­
ni - putovali do svih kutaka svijeta, pa čak i do obala Velike Britanije.

Ljudske se kulture šire, istražuju i sele u nova područja iz ishodišne
kulture ili civilizacije. Kako smo vidjeli u povijesnim vremenima, us­
postavljanje kolonija u drugim zemljama je teško, te često iziskuje
pomoć i stalni kontakt s "domovinom". Budući da je Afrika općenito
prihvaćena kao domovina čovječanstva, odakle su proizišle sve druge
kulture i civilizacije, morala je imati populaciju i infrastrukturu za
podržavanje takvoga podviga. Narodi se sele u nove zemlje ako za to
postoji razlog. Obično tragaju za boljim životom. Oni pojedinci koji
su se prije četrdeset do dvadeset tisuća godina preselili iz sjeverne
Afrike i Mediterana u zapadnu Europu, bili su narod koji je tražio nove
zemlje. Genetski i arheološki dokazi potvrđuju valove migracija na
Pirenejski poluotok. Ishodišna zemlja tih imigranata morala je negdje
postojati. Premda je usmena predaja Abdel'El Hakim Awyana o Bu
Wizzeru subjektivna, njegove tvrdnje o starosti i razvijenosti ultra-
drevne kulture doista su sasvim vjerojatne. Također se uklapaju u do­
kaze o raširenoj civilizaciji na Mediteranu.

Grčka sfinga

Brdoviti grčki otok Kea (Tzia) smješten je na zapadnom kraju Kiklada,
skupine otoka u Egejskom moru. Zbog blizine obale Atike, povijest
otoka blisko je povezana s Atenom. Jednom se zvao Vodeni otok (Ydro-

ussa), a prema mitologiji, bio je dom vodenih nimfa. Budući da je to
bio lijep otok, kaže priča, bogovi su postali ljubomorni i poslali lava
da pohara zemlju. Nimfe su pobjegle, što je rezultiralo sušom. Oni koji
su živjeli na otoku zamolili su za pomoć Apolonova sina, Aristeja, a
on je izgradio hram posvećen Zeusu. To se svidjelo moćnom bogu,
pa je poslao kiše i nimfe su se vratile.

Arheolozi tvrde da je otok Kea bio naseljen od otprilike 4000. g.
pr. Kr., što dokazuje kikladska, minojska i mikenska lončarija koja je
ondje pronađena. Otok također posjeduje svoj dio drevnih nalazišta
i kipova. Najpoznatiji je Kouros (mladić) iz Keosa, koji prema datira­
nju potječe iz sedmog stoljeća pr. Kr., a danas je izložen u Nacional­
nom muzeju Atene. Zagonetnije je nalazište otkriveno na obronku
brda u blizini sela Chora. Nepoznati je umjetnik iz nepoznatog razdo­
blja isklesao lava u stijeni, dugačkog pet i pol metara i visokog dva
metra i sedamdeset centimetara. Nalikuje Sfingi u Gizi, ali ima glavu
mačke. Arheolozi kažu da je isklesan tijekom šestog stoljeća pr. Kr.,
ali ne mogu uspostaviti nikakvu jasnu vezu s bilo kojim kulturalnim
kontekstom. Međutim, najstarija lokalna usmena predaja, koja je stara
dvije tisuće petsto godina, kaže da je postojanje lava bilo neobjašnjiva
zagonetka čak i prvim stanovnicima otoka.

Neki istraživači, kao što je francuski profesor književnosti Jean Ri­
cher, vjeruju da bi lav s otoka Kea mogao biti povezan s grčkom svetom
geografijom, za koju ja dalje pretpostavljam da bi mogla vući korijene
iz Egipta. Sveta geografija je praksa namjernog planiranja gradova na
način da zemlja bude živa slika nebesa. Richer vjeruje da je to moglo
odigrati određenu ulogu u stvaranju spomenika i hramova duž osovi­
ne Delfi - Olimp, prema sjeverozapadu.

U djelu Sacred Geography of the Ancient Greeks (Sveta geografija
starih Grka), prvi put objavljenom 1967. godine, Richer je povezao
Platonov opis idealne države s obrascem vidljivim u smještaju važnih
građevina u staroj Grčkoj. U Platonovoj idealnoj državi, objašnjava
Richer, zemlja je podijeljena na dvanaest dijelova, a svaki je nazvan
po zviježđu, i njima vlada "bog" Zodijaka. Raspored građevina bi se
iz ptičje perspektive doimao poput kotača s dvanaest žbica, čime se
oponaša obrazac na nebesima. Kroz strateški smještaj hramova unutar
tog obrasca, zviježđa noćnog neba prenijela bi se na zemlju. Drugim

riječima, raspored hramova odražavao bi izgled noćnog neba. Pravil­
ni raspored hramova bio je čin kojim se odavala počast dvanaestorici
bogova i usklađivao svakodnevni život s veličanstvenim redom uni­
verzuma.

Ako se tumači na taj način, može se precizno odrediti starost lava
s otoka Kea u skladu s poravnanjem u vrijeme solsticija. Lav s otoka
Kea je po duljini okrenut gotovo točno u smjeru sjeveroistok/jugoza­
pad, a to znači da je okrenut prema izlasku Sunca za ljetnog solsticija.
No budući da je njegova glava okrenuta, također gleda prema izlasku
Sunca u vrijeme zimskog solsticija. Richer kaže da lav s otoka Kea
simbolizira zviježđe Lava. Izradu spomenika smjestio je u razdoblje
kad je sunce za ljetnog solsticija bilo u Lavu, između 4400. i 2200. g.
pr. Kr. Također je iznio teoriju da je lav s otoka Kea bio dio veoma sta­
rog kruga (kotača) Zodijaka sa središtem u Trakiji, koji je kasnije pre­
bačen u Delfe. Krug (kotač) je bio sustav koji je simbolički opisivao
prvi poznati kalendar, dobiven iz Egipta. Što se Richera tiče, uopće
nije čudno što lav gleda prema zemlji Nila.

Što je tako posebno u poravnatosti kipa sa zvijezdama? Kako je već
rečeno u 4. i 5. poglavlju, noćno je nebo imalo izrazito važnu ulogu
pri bilježenju vremena u drevnom Egiptu. U djelu The Origin Map,
astrofizičar Thomas Brophy iznosi pretpostavku da je raspored građe­
vina na visoravni Giza obilježavao položaj galaksijskog centra, guste
kugle zvijezda oko koje rotira spiralni krak Mliječnog puta, pri svojoj
sjevernoj kulminaciji oko 10.909. g. pr. Kr. U djelu Galactic Align­
ment, John Major Jenkins također smatra očitim da su druge drevne
kulture bile svjesne posebnog zvjezdanog događaja, te su ga učinile
dijelom svojih običaja. Doista, za Maye je to obilježavalo početak no­
voga kalendara i završetak staroga; zato njihov kalendar završava
2012., tijekom razdoblja galaksijskog poravnanja (a ne kraja svijeta).
Prema Jenkinsovim tvrdnjama, zviježđe Lava je kritički marker za
razdoblja galaksijskih poravnanja. Kad se poravna s ekvinocijem ili
solsticijem, os solsticija ili ekvinocija poravnata je s Mliječnim putem
i galaksijskim centrom.

Usprkos "službeno" određenom razdoblju šestog stoljeća pr. Kr.,
neki vjeruju da je lav s otoka Kea ostatak nestale pretpovijesne civili­
zacije koja je nekoć zauzimala veliki dio Mediterana. Zajedno s astro-

nomski poravnatim megalitima Nabta Playe, lav s otoka Kea poka­
zuje da je tijekom pretpovijesnih, mitskih vremena možda postojala
kultura i način razmišljanja koji se temeljio na pomnom promatranju
prirodnog svijeta, osobito noćnog neba. Francuski arheolog Georges
Daressy kaže da je drevni Egipat također primjenjivao metode geograf­
skog planiranja u skladu s nebeskim tijelima. U svojoj knjizi L'Egypte
Celeste (Nebeski Egipat), Daressy objašnjava kako su određena egipat­
ska područja koristila simbole, uklesane na hramove, za prikazivanje
Zodijaka. Veliki vremenski razmak potreban za razumijevanje i bilje­
ženje kretanja zvijezda, te planiranje gradova i hramova u skladu s
uočenim obrascima, podupire tezu da su kulture iz kojih je proizišla
civilizacija postojale u veoma dalekoj prošlosti.

Prema izvornim egipatskim dokumentima, egipatska je povijest
započela prije 36.620 godina. Torinski papirus sadrži potpun popis
kraljeva koji su vladali gornjim i donjim Egiptom, od Mena do Novo­
ga kraljevstva u prvom stupcu, te popise onih koji su vladali prije
njega u drugom stupcu. Posljednja dva reda su jasna:

. . . uvaženi Shemsu-Hor, 13.420 godina
Vladali do Shemsu-Hora, 23.200 godina

Emery se u načelu slaže. Vjerovao je da pisani jezik drevnog Egipta
bio napredniji od uporabe slikovnih simbola, čak i tijekom najranijih
dinastija. Prema njegovom istraživanju, znakovi su se također koristi­
li za prikazivanje zvukova samo uz numerički sustav. Istodobno kad
su se hijeroglifi stilizirali i koristili u arhitekturi, koso se pismo već
naveliko koristilo. Njegov je zaključak bio da "sve to pokazuje da je
pisani jezik iza sebe morao imati veliko razdoblje razvoja, a o tome u
Egiptu još nije pronađen nikakav trag". S obzirom na sve dokaze, o
kojima je bilo riječi u cijeloj knjizi, zašto ne bismo drevnim Egipćani-
ma vjerovali na riječ? Trebali bismo.

Afričko podrijetlo dinastičkog Egipta

Prije gotovo dvjesto tisuća godina novo se stvorenje, ljudsko biće,
pojavilo u Africi i, prije početka povijesti, stiglo do svih kontinenata
pogodnih za život. Te ljude koji su iz Afrike stigli do svih dijelova

svijeta zovemo kromanjoncima. Oni su naši preci. Nakon njihovih
migracija, geografska izoliranost kod određenih je skupina ljudi izaz­
vala potrebu za prilagođavanjem na određene klimatske uvjete, te su
nastale "rase". Razvile su se različite kulture, s vlastitim identitetima
i predajama. Premda su živjeli u onome što bismo mi nazvali primitiv­
nim okruženjem, nisu bili primitivni.

Valovi migracije uvijek se šire od uspostavljene baze gdje je lako
doći do svega što je potrebno za život. Migracija počinju kod kuće.
Za pretpovijesne kulture kromanjonaca, dom je bila Afrika. U i oko
Mediterana, osobito u sjevernoj Africi i istočnim područjima koja su
sada pod vodom, izgradila se civilizacija koja se temeljila na duhovnim
načelima, što mi zovemo mitom. Desetke tisuća godina ti su narodi
napredovali, razvijajući vlastite jedinstvene tehnologije i bavili se trgo­
vinom, ali ih je desetkovala katastrofa do koje je došlo oko 8000. pr.
Kr.

Premda se već godinama raspravlja o tome kakva je to točno ka­
tastrofa bila, nema nikakve sumnje da je došlo do kataklizme čija je
posljedica bila uništenje brojnih vrsta diljem svijeta, kao i nova topo­
grafija za lice Zemlje. Bez obzira što se dogodilo, možda pad kometa
ili asteroida, pokazalo se katastrofalnim za život na našem planetu.

Ljudska bića su, naravno, bila među onim vrstama koje su mnogo
pretrpjele, ali su uspjele preživjeti. Oni koji su živjeli u Egiptu i sje­
vernoj Africi mučili su se kako bi nastavili dalje, a kako se pustinja
Sahara širila, migrirali su u dolinu Nila gdje je voda stalno bila dostu­
pna. Kao nasljednici i čuvari drevnih znanja i mudrosti, oni koje egip-
tolozi dvadesetog stoljeća zovu "dinastičkom rasom", iznova su iz­
gradili svoju civilizaciju dok su pridošlice sa sjeveroistoka migrirale
u dolinu Nila, osiguravajući sve više radne snage. Dinastički je Egi­
pat, u određenom smislu, bio ponovno rođenje pretpovijesne civiliza­
cije. No stalan priljev pridošlica iz mediteranskog područja u Egipat
na koncu je brojčano nadmašio kromanjonsku dinastičku rasu, pre­
tvarajući kulturu koja se temeljila na matrijarhatu u patrijarhalnu.

Naša je moderna civilizacija naslijedila svoja svojstva od patrijar­
halne kulture koja je započela prije pet tisuća godina u Egiptu. Me­
đutim, ostavština ranije civilizacije prožimala je povijest, mitove i
priče egipatske civilizacije, a time je na kraju utjecala i na našu. U

hebrejskim se tekstovima preteče povijesti spominju kao "znameniti
ljudi", "junaci iz davnina" i "sinovi Boga". Egipatski zapisi spominju
ih kao "sljedbenike Horusa", a prije toga jednostavno kao "bogove".
Čak i danas možemo naše poimanje božanskoga potražiti u tim pred-
dinastičkim korijenima.

Znanstvena revolucija

Znanstvenici često govore o nepostojanju dokaza, te znači li to ili ne
znači dokaz o nepostojanju. U Egiptu i na Mediteranu nijedno nije
točno. Postoje dokazi o nevjerojatno staroj civilizaciji i njezinim ne­
vjerojatnim postignućima, i svi ih mogu vidjeti. Dokazi nisu oskud­
ni; ima ih mnogo. Kad je u Egiptu padala kiša, prije više od dvadeset
tisuća godina, ljudska je vrsta dosegnula nove visine u civilizaciji, ali
ju je snašla kataklizmička sudbina. Možda će i nas jednoga dana snaći
kataklizmička sudbina. Ako se povijest ponavlja, što je često slučaj,
hoće li netko, za deset tisuća godina, pronaći naše razbacane ruševine
i povezati točkice?

Ugledni američki filozof i povjesničar znanosti, Thomas Samuel
Kuhn (1922-1996), zapazio je da su do velikih znanstvenih otkrića
često došli autsajderi ili pridošlice, upravo zato jer ti pojedinci nisu
bili ograničeni predrasudama koje su veteranima onemogućavale da
vide ono što je očito. Istraživači kao što su John Anthony West, Ro­
bert Schoch, Chris Dunn, Thomas Brophy, Vittorio Di Cesare, Adria-
no Forgione i Stephen Mehler, nastojali su otkriti istinu svaki u svojem
području rada, uz istinsku nepristranost i spremnost na postavljanje
pitanja. Na tom putovanju s ciljem otkrivanja korijena ljudske civiliza­
cije mi smo, u duhu Kuhnove znanstvene revolucije, shvatili da smo
prodrli u novu povijest čovječanstva.

KRAJ