Heinrich Institoris & Jacob Sprenger - Malleus Maleficarum malj koji ubija vjestice

napitka, uništavaju duše, itd. Ali, takve učinke ne mogu prouzročiti
zvijezde posredstvom čovjeka.

Osim toga, Aristotel u svojoj Etici ukazuje na poteškoću spozna­
vanja izvorišta misli, i tvrdi da je taj uzrok sigurno vanjski. Jer, sve što
počinje ima svoj uzrok. Čovjek počinje činiti ono što želi, a počinje
željeti uslijed nekog prethodnog poticaja; a takav prethodan poticaj
nedvojbeno proizlazi iz beskonačnog ili, pak, proizlazi iz nekog vanj­
skog uzroka koji u čovjeku pobuđuje poticaj. Možda, pak, sve to proi­
zlazi iz slučaja, što bi značilo da su sve ljudske radnje nehotične (slu­
čajne), što je apsurdno. Dakle, tvrdi se da je uzrok dobra u dobrima
Bog, koji nije uzrok grijeha. Ali, što se tiče pokvarenih, kada čovjek
počinje težiti grijehu i voljan ga je počiniti, i tomu mora biti neki vanjski
uzrok. A taj uzrok može biti samo vrag, osobito u slučaju vještica, kako
je gore pokazano, jer zvijezde ne mogu izazvati takva djela. Istina je, da­
kle, jasna.

Nadalje, ono što utječe na motiv, utječe i na njime prouzročenu po­
sljedicu. Volju potiče ono što se opaža čulima ili intelektom, a oba su
podvrgnuta vražjoj vlasti. Jer, sv. Augustin u 83. knjizi kaže: "To zlo
koje proistječe od đavla, uvlači se kroz sva čula; smješta se u slikama,
prilagođava se bojama, sljubljuje se sa zvukovima, vreba u žučljivoj
raspravi, prebiva u mirisima, prožima aromama i ispunjava osobitim
parama sva korita razuma." Dakle, jasno je da je vrag kadar utjecati na
volju, koja je izravan uzrok grijeha.

Osim toga, sve što ima slobodu izbora iziskuje neki odlučujući
čimbenik, koji će ga usmjeriti na djelovanje. A čovjekova slobodna
volja ima izbor između dobra i zla; stoga ga nešto mora usmjeriti ka
zlu prije nego li počini grijeh. A čini se da je to poglavito vražje djelo,
osobito kada je riječ o vješticama, čija je volja prilagođena za zlo. Da­
kle, čini se da je vražja zla volja uzrok zle volje čovjeka, osobito vješti­
ca. Taj se argument može ovako potkrijepiti: kao što se dobri anđeo
naginje dobru, tako i zli anđeo naginje zlu; no, prvi usmjerava čovjeka
prema dobru, dok ga drugi usmjerava ka zlu. Jer, kako kaže Dionizije,
najniže ima svoj uzrok u najvišemu, što je nepromjenjiv i vječan bo­
žanski zakon.

Odgovor. Oni koji tvrde da čarobnjaštvo proizlazi iz utjecaja zvije­
zda, krivi su zbog tri zablude. Prvo, ono ne može potjecati od astroma-
nata, izrađivača horoskopa i gatalaca. Jer, postavi li se pitanje jesu li

zvijezde uzrokom čarobnjačke opačine u ljudima, tada, s obzirom na
raznovrsnost ljudskih naravi, i radi zagovaranja prave vjere, valja us­
trajati na razlikovanju. Naime, dva su načina kojima možemo utvrditi
da zvijezde utječu na ljudske naravi. Potpuno i iz prisile, ili voljom i
slučajem. A prvo nije samo netočno, već je uistinu krivovjerno i pro­
tivno kršćanskoj religiji da se prava vjera ne može održati na takvoj
zabludi. I stoga, onaj tko tvrdi da sve iz prisile proistječe od zvijezda,
oduzima svaku zaslugu, a time i svaku krivnju: oduzima i milost, a ti­
me i slavu. Jer, ta zabluda šteti čestitosti naravi, jer krivnja grješnika
se svaljuje na zvijezde, vjeruje se da je dopušteno griješiti bez krivnje,
te se čovjek odaje štovanju i klanjanju zvijezdama.

No, što se tiče tvrdnje da je različitost ljudskih naravi uvjetovana
rasporedom zvijezda, to je točno i ne protuslovi razumu ni vjeri. Naime,
očito je da tjelesno stanje na mnoge načine uzrokuje promjene dušev­
nog stanja i raspoloženja; jer duša općenito oponaša stanje tijela, kako
je rečeno u Šest načela. Zato su kolerici naprašiti, sangvinici dobrodu­
šni, melankolici zavidni, a flegmatici tromi. No to nije isključivo, jer
duša je gospodar svoga tijela, osobito kada ima pomoć milosti. Tako i
među kolericima nalazimo obzirne, a među melankolicima dobro­
dušne. Prema tome, kada zvijezde utječu na oblikovanje i svojstvo čo­
vjekova duševnog stanja, općenito se smatra da one, premda posredno,
utječu na čovjekovu narav, ali veoma slabo: naime, niže biće ima veći
utjecaj na duševna stanja od zvijezda.

Zato sv. Augustin (O državi Božjoj, V), kada razmatra pitanje o
dvojici braće, koja se istodobno razbolješe i ozdraviše, odobrava Hipo-
kratov sud nauštrb suda astronoma. Naime, Hipokrat je odgovorio da
je to radi sličnosti njihovih duševnih stanja, dok je astronom tvrdio da
se to dogodilo jer bijahu rođeni i začeti pod istim položajem zviježđa.
Liječnikov je odgovor bio bolji, jer je on naveo vjerodostojniji i izravniji
uzrok. Stoga, dakle, valja reći da utjecaji zvijezda u izvjesnoj mjeri do­
prinose vještičjoj zlobi, prihvati li se stajalište da su tijela doista podlo­
žna takvom utjecaju, koji ih čini sklonima takvoj opačini, umjesto kak­
vim drugim, grješnim ili krijeposnim djelima: no, pogrešno je tvrditi da
je takvo stanje neophodno, izravno i dovoljno, jer je posredno i slučajno.

Neodrživ je i prigovor koji se osniva na knjizi filozofa o svojstvima
elemenata, gdje se tvrdi kako se kraljevstva raspadaju i zemlje raseljuju
u vrijeme konjunkcije Jupitera i Saturna; a iz toga se zaključuje da se
takve stvari događaju neovisno o slobodnoj volji ljudi kojom, dakle,

upravljaju zvijezde. A odgovara se da filozof time ne podrazumijeva
da se ljudi ne mogu oduprijeti utjecaju toga zviježđa koje ih navodi na
neslogu, već da to ne žele. Jer, kako kaže Ptolemej u Almagestu39:
"Mudrac će gospodariti zvijezdama."40 Jer, budući da je utjecaj Sa-
turna turoban i loš, a Jupiterov veoma blagotvoran, konjunkcija tih dvaju
planeta može među ljudima izazvati svađe i razdor. Međutim, svojom
se slobodnom voljom ljudi mogu oduprijeti toj negativnoj inklinaciji,
a veoma lako uz pomoć Božje milosti.

Neodrživ je i prigovor koji se osniva na iskazu sv. Ivana Damaščan-
skog41, koji kaže (II. knjiga, vi. pogl.) da kometi često navješćuju smrt
kraljeva. Naime, čak i da prihvatimo stajalište sv. Ivana Damaščanskog

39) 'Almagest'. Claudius Ptolemaeus je bio čuveni matematičar, astronom i geograf. Što se tiče

njegova života, poznato je samo da se 139. po Kr. nalazio u Aleksandriji i da je umro nakon ožuj­
ka 161., budući da je nadživio Antoniusa Piusa. Veoma je poznato njegovo djelo 'Geografija',

od kojega je možda poznatije , koje se običava nazivati arapskim
imenom, 'Almagest'. Budući da isti naslov nosi

i djelo 'Tetrabiblus', koje se bavi astrologijom, Arapi su, kako bi ih razlikovali, veće djelo
nazvali , poslije ; naslov Almagest' složenica je tog posljednjeg pridje-

va i arapskog člana. Djelo je podijeljeno na trinaest knjiga, od kojih su suvremenom astronomu
najzanimljivije VII. i VIII., jer sadrže katalog zvijezda. Najboljim prijevodom 'Almagesta'
smatra se: Halmino, Pariz, 1813.-16., dva sveska, 4 to.

40) "Sapiens homo dominabitur astris ". Ova čuvena izreka često se citira. Usp. Tomkisovu
dramu 'Albumazar' (izvedeno u Cambridgeu, ožujak, 1615.), I, 7, gdje Albumazar kaže:

"Doista, mudri ga je Egipćanin Ptolemej izgovorio kao istinito proročanstvo,

Sapiens dominabitur astris. "

U III Knjizi, Epigram 186, prvog objavljenog djela Johna Owena, čitamo:
"Fata regunt reges; sapiens dominabitur astris. "

Legenda o sir Sampsonu u Congreveovu komediju 'Ljubav za ljubav', izvedena u Lincoln's
Inn Fieldsu, 30. travnja 1695., II, I, zadirkujući staru Dalekovidnost, koja glasno kliče u po­
tvrdu utjecaja zvijezda, odgovara mu: "Kažem ti, mudra sam; i sapiens dominabitur astris; i
latinski ti to dokazuje." Prema bilješci W. Aldisa Wrighta o Baconovu djelu 'Unapređenje
znanja', II, xxiii, 12: "Gosp. Ellis kaže da Cognatus tu rečenicu pripisuje Ptolemeju." Riječ
je o Cognacijevoj zbirci drevnih izreka, koja se, zajedno s Erazmovim djelom 'Adagia' i dru­
gim riznicama čuvenih izreka i poslovica, može pronaći u svesku naslovljenom Adagia', a
koju je zbirku sastavio Joynaeus. Joannes Nevizanus, 'Sylva Nuptialis', II, 96, bilježi: "Dicit
tamen Bal. in c.j. at lite pand. quod sapiens dominabitur astris. " Bal. je Baldus, Baldo degli
Ubaldi (rođ. 1327.), najpoznatiji kanonist svoga vremena i profesor utriusque iuris pri Sveu­
čilištu u Padovi, Perugiji i Piacenzi, koji je napisao velik broj glosa o 'Corpus Iuris Civilis'.
Burton, Anatomija melankolije', citira 'sapiens', itd., a A. R. Shilleto u svojim bilješkama
piše da iste riječi navodi i Jeremy Taylor, te da njegov najbolji urednik, C. G. Eden, nije uspio
otkriti podrijetlo te izreke.

41) 'Sv. Ivan'. Sv. Ivan Damaščanski, crkveni naučitelj, rođen u Damasku oko 676., umro iz­

među 754. i 787. Navod uzet iz , trećeg

dijela jednog od njegovih najznačajnijih djela, , 'Vrela spoznaje'. Taj treći

koje je, kako jasno proizlazi iz spomenute knjige, oprečno stajalištu fi­
lozofa, ta tvrdnja nije dokaz neminovnosti ljudskih postupaka. Jer, sv.
Ivan smatra da komet nije prirodna pojava, niti je jedna od zvijezda
nebeskog svoda, stoga ni njegovo značenje ni utjecaj nisu prirodni. On
tvrdi da kometi nisu dijelovi zvijezda iz vremena postanka, već su stvo­
reni s posebnim ciljem i potom, božanskom zapoviješću, uništeni. To je,
dakle, mišljenje sv. Ivana Damaščanskog. Ali, Bog takvim znakom na­
vješćuje smrt kraljeva, a ne drugih ljudi, i to stoga što je kralj javna oso­
ba, čija smrt može izazvati pomutnju u kraljevstvu. I anđeli budnije
čuvaju kraljeve radi općeg dobra; a kraljevi se rađaju i umiru posredo­
vanjem anđela.

Održivo je i stajalište filozofa koji kažu da je komet vruća i suha
nakupina nastala u višem dijelu svemira u blizini vatre, te da oblikovana
kugla te vruće i suhe pare preuzima obličje zvijezde. Ali, nezdruženi
dijelovi te pare protežu se dugim krajevima spojenima o tu kuglu i
svojevrstan su joj dodatak. Prema takvom stajalištu, ona slučajno, a ne
po sebi, pretkazuje smrt, koja slijedi nakon izlaganja vrućini i suhoći.
Budući da se bogati uglavnom hrane vrućom i suhom hranom, mnogi
od njih pod takvim okolnostima umiru; a među njima najviše pozor­
nosti pobuđuje smrt kraljeva i prinčeva. Pomnim razmatranjem zaklju­
čujemo da takvo gledište ne odstupa znatno od stajališta sv. Ivana Da­
maščanskog, osim u pogledu djelovanja i suradnje anđela koje k ni
filozofi ne mogu zanemariti. Naime, čak i kada pare svojom suhoćom
i vrućinom ne utječu na stvaranje kometa, komet se ipak, iz već izlo­
ženih razloga, može oblikovati djelovanjem anđela.

Iz toga slijedi da ni zvijezda koja je navijestila smrt mudroga Tome,
nije bila jedna od zvijezda nebeskoga svoda, već ju je oblikovao anđeo
iz neke prikladne tvari i, nakon što je izvršila svoju funkciju, iznova
se raspršila.

Bez obzira kojemu se od ovih stajališta priklonili, iz rečenog vidi­
mo da zvijezde svojom prirođenom moći ne utječu na slobodnu volju,
a prema tome ni na ljudsku zlobu i narav.

dio, 'Prava vjera', o kojemu je ovdje riječ, valja se smatrati najmonumentalnijom raspravom
sv. Ivana Damaščanskog, koji je u njoj izložio svoje sveobuhvatno znanje o astronomiji svoga
vremena. Vrijedi istaknuti da Sprenger pridaje premali značaj autoritetu sv. Ivana, jer riječi
toga naučitelja imaju veliku težinu. Jedina potpuna zbirka djela sv. Ivana Damaščanskog je
ona Michaela Lequiena, O. P., objavljena u Parizu 1717. i Veneciji 1748. Migne je objavio
drugo izdanje djela 'Patres Graeci', XCIV-XCVI, uz dodatak nekih djela, koja se običavaju
pripisivati istom autoru.

Vrijedi, nadalje, istaknuti da astronomi često pretkazuju istinu, i da
se njihova pretkazanja uglavnom odnose na jednu zemlju ili jedan
narod. A to je stoga što svoja pretkazanja izvode iz promatranja zvije­
zda, koje, prema održivijem gledištu, imaju veći, premda ne nemino­
van utjecaj nad postupcima ljudskog roda općenito, odnosno, jednoga
naroda ili zemlje, nego nad radnjama pojedinca; a to je stoga što se
narod uglavnom više pokorava prirodnom stanju tijela od pojedinca.
No, to samo uzgred spominjemo.

Katoličko stajalište, nadalje, branimo pobijanjem zabluda izrađi­
vača horoskopa i matematičara42 koji štuju božicu sreće. O njima sv.
Izidor (Etika, VIII. 9) kaže da se oni koji izrađuju horoskope tako
nazivaju, jer promatraju zvijezde u trenutku rođenja ljudi, i općenito
se nazivaju matematičarima; a u istoj knjizi (2. pogl.) kaže da Fortuna
svoje ime izvodi iz slučaja, te da je to božica koja se hirovito poigra­
va ljudskim poslovima. A slijepom se naziva jer posvuda tumara ne
obazirući se na zasluge, dolazeći jednako i dobrima i lošima. Toliko o
Izidoru. No, vjerovanje da postoji takva božica, ili da nesreće koje po­
gađaju tijela i stvorenja, a koje se pripisuju čarobnjaštvu, ustvari treba
pripisati toj božice sreće, puka je idolatrija: tako je protivna vjeri, kao
i općem učenju filozofa, tvrdnja da su vještice rođene upravo sa svrhom
da izvade takva djela na svijetu. Tko želi može se uputiti na 87. pitanje
3. knjige Tomine Sume o vjeri protiv pogana, itd.

42) 'Matematičari'. Premda u Cicerona i Seneke 'mathematicus' znači matematičar, u kasni­
jem latinskom ta riječ uvijek označava astrologa, divinatora, čarobnjaka. Rimski je zakon
matematičare ('Mathematici') kazneno progonio kao posvećenike goeteije. Njihovo je umijeće
najstrože osudio Dioklecijan (A.D. 284.-305.) sljedećim riječima: "Artem geometriae discere
atque exercere publice interest, ars autem mathematica damnabilis interdictaest omnino."
Riječ 'matematičar' u engleskom je jeziku katkad označavala astrologa, gataoca. Tako, prim­
jerice, u Shirleyevoj komediji 'Sestre' (III, praizv. travanj 1642.), kada razbojnici prerušeni u
vračeve upadaju u dvorac, Giovanni ulazi vičući: "Gospodine upravitelju, ondje su neobični
momci! I odjeveni su u posve neobična ruha; nazivaju se matematičarima. " "Kojim razlogom
dolaze? ", upita upravitelj. "Da ponude svoje usluge mojoj Gospi i da pretkazuju budućnost",
odgovori. A kada ih Antonio ugleda, zagrmi:

Njezina je kuća otvorena za te šarlatane, varalice i akrobate, koji moju gospu Gewgaw ob­
manjuju i laskaju joj...

Što ste vi, gospodine?
Strozzo. Jedan od matematičara, plemeniti signior.
Antonio. Matematičari! Melezu,
Kako se usuđuješ nazivati sebe tako učenim imenom?
Ti si jedan od onih lupeža što tumaraju zemljom,
I preživljuju vadeći crve iz prstiju budala.

Bez obzira, radi onih koji možda ne raspolažu mnoštvom knjiga,
jedna se točka ne smije zanemariti. Ondje je spomenuto da su tri stvari
u čovjeku koje valja uzeti u obzir, a kojima upravljaju tri nebeska uz­
roka, naime, volja, intelekt (um) i tijelo. Prvom od njih izravno i is­
ključivo upravlja Bog, drugom anđeo, a trećom nebesko tijelo. Bog iz­
ravno upravlja izbor i volju ka dobrim djelima, kako veli Sveto pismo
(Izreke, xxi): "Kraljevo je srce u ruci Jahve kao voda tekućica; vodi ga
kuda god hoće." Riječima 'kraljevo srce' želi se naznačiti, da se veliki
ne mogu suprotstaviti Njegovoj volji, a to su još manje kadri ostali. I
sv. Pavao veli: "Bog koji učini da želimo i činimo dobro."

Ljudskim umom upravlja Bog posredstvom anđela. I onim tjelesnim
radnjama, vanjskim i unutarnjim, koje su prirodne čovjeku, upravlja
Bog posredstvom anđela i nebeskih tijela. Jer, Blaženi Dionizije (de
Divin, nom., IV) kaže da su nebeska tijela uzrok zbivanja na ovome
svijetu; premda pri tome ne spominje usud.

A budući da ljudskim tijelom upravljaju nebeska tijela, umom an­
đeli, a voljom Bog, može se dogoditi da čovjeka, odbije li Boga koji
ga nadahnjuje na dobro i vodstvo svojih dobrih anđela, njegove tjelesne
sklonosti navedu da čini one stvari, na koje ga navode zvijezde svojim
utjecajem, čime se njegova volja i um zapliću u zlobu i zabludu.

Međutim, zvijezde ni na koga ne mogu utjecati u toj mjeri da ga
navedu na grijeh u koji su se uplele vještice, kao što su krvoproliće,
krađa ili razbojništvo ili čak najgore prljavštine; a isto vrijedi i za druge
prirodne pojave.

Nadalje, kako govori William Pariški u svom djelu De Uniuerso,
iskustvom je dokazano da maslina, posadi li je bludnica, neće donosi­
ti plodove, a posadi li je čestita žena, urodit će plodom. A liječnik će
pri liječenju, ratar pri sijanju ili vojnik u borbi, činiti mnogo više uz
pomoć zvijezda od drugoga koji posjeduje iste vještine.

Katoličko stajalište branimo i pobijanjem vjerovanja u sudbinu.
Pritom valja istaknuti da je vjerovanje u sudbinu u jednom smislu su­
kladno katoličkoj vjeri, no u drugom je posve heretičko. Jer, sudbinu
možemo tumačiti na način na koji je razumijevaju neki neznabošci i
matematičari, koji smatraju da na različitost ljudskih naravi neminov­
no utječe položaj zvijezda. Tako je čarobnjak sudbinom predodređen
da bude čarobnjak, čak i ako mu je narav dobra, jer je na to utjecao po­
ložaj zvijezda u trenutku kada je bio začet ili rođen. A tu silu nazivaju
sudbinom.

Međutim, osim što je pogrešno, takvo je stajalište heretičko i gnus­
no, jer za sobom neizbježno povlači gubitak, kako je pokazano prilikom
pobijanja prve zablude. Naime, takva zabluda otklanja svaki razlog za
zaslugu ili krivnju, milost i slavu, što Boga čini tvorcem našega grije­
ha, i za sobom povlači i druge takve nesuvislosti. Stoga, dakle, to poi­
manje sudbine valja u cijelosti odbaciti jer ona ne postoji. A o tome sv.
Grgur u svojoj homiliji o epifaniji, kaže sljedeće: "Strana je srcu vjer­
nika pomisao da postoji sudbina."

Premda se čini, s obzirom na nesuvislost obaju stajališta, da se ovo
mišljenje podudara s onim koje se odnosi na astrologe, ona se ipak ra­
zilaze po pitanju utjecaja zvijezda i gibanja sedam planeta.

Ali, sudbina bi se mogla smatrati svojevrsnom drugom naravi, ili
sustavom posrednih uzroka koji izvode pretkazane božanske učinke.
U tome, pak, smislu, sudbina doista postoji. Jer, Bog svojom provid-
nošću ostvaruje učinke posredovanjem uzroka, u stvarima podvrgnu­
tima posrednim uzrocima; premda to ne vrijedi u nekim drugim stvarima,
kao što je stvaranje duša, očitovanje slave Božje i stjecanje milosti.

I anđeli mogu sudjelovati u udjeljivanju Božje milosti, nadahnjujući
i usmjeravajući razum i volju, pa se može reći da određeni sustav poslje­
dica na isti način proistječe iz providnosti ili čak sudbine. Naime, to
se razmatra na sljedeći način: da Bog posjeduje svojstvo koje se može
nazvati providnošću, ili se, pak, može reći da je odredio posredne uzroke
za ostvarenje nekih Svojih ciljeva; u toj je mjeri sudbina racionalna
činjenica. Na taj način Boetije govori o sudbini (De Consolatione IV
('O utjesi filozofije')): "Sudbina je prirođeno stanje promjenjivih
stvari kojim Providnost veže stvari uz ono što je predodredila."

Ipak, mudri su sveci zazirali od primjene toga naziva, radi onih koji
su iskrivili njegovo značenje, pripisujući ga utjecaju sile zvijezda.
Stoga sv. Augustin (O državi Božjoj, V) kaže: "Pripisuje li tko ljudske
poslove sudbini, kojom razumijevaju Božju volju i moć, neka zadrži
svoje mišljenje, ali vi ga ispravite."

Dakle, sve rečeno jasno odgovara na pitanje jesu li sve stvari,
uključujući čarobnjačka djela, podložne sudbini. Naime, tvrdi li se da
je sudbina poredak posrednih uzroka predodređenih božanskih učinaka,
odnosno, ostvarenje Božje volje posrednim uzrocima, tada su u toj mje­
ri podložne sudbini, odnosno posrednim uzrocima koje je odredio
Bog, a utjecaj je zvijezda jedan od tih posrednih uzroka. Ali, one stvari

koje izravno proizlaze od Boga, kao što je stvaranje, glorifikacija tje­
lesnih i duhovnih bića i druge takve stvari, nisu podložne takvoj sudbini.
To stajalište podržava i Boetije u spomenutoj knjizi, kada kaže da na
one stvari koje su bliže Bogu, ne utječe volja sudbine. Dakle, budući
da djela vještica ne pripadaju uobičajenom sustavu prirode, ona nisu
podložna tim posrednim uzrocima. Drugim riječima, po svom podrije­
tlu nisu podložne sudbini, već drugim uzrocima.

Čarobnjaštvu nisu uzrok sile koje pokreću zvijezde.

Iz navedenog, dakle, proizlazi da čarobnjaštvo, budući da nije poslje­
dica spomenutih uzroka, nije uzrokovano ni zasebnim bitima, odnosno
silama koje pokreću zvijezde; premda se čini da je takvo bilo stajalište
Avicene i njegove škole, i to iz sljedećih razloga. Oni su tvrdili da su
to zasebne sile više od naših duša; a i sama duša može katkad, snagom
mašte ili jednostavno uslijed straha, izazvati promjenu u svom, a katkad
čak i u drugom tijelu. Naprimjer, čovjek koji hoda daskom postavlje­
nom na visokome mjestu, lako će pasti, ali u svom strahu on zamišlja
da će stvarno pasti. No, leži li daska na tlu, neće pasti, jer nema razloga
da strahuje od pada. Tako se uslijed poimanja duše, tijelo pohotnog i
gnjevnog zagrijava, dok se tijelo strašljivog hladi. Isto tako čovjek može
umišljajući takve stvari, ili uslijed velikog straha, oboljeti od groznice
i kuge. I duša može utjecati na drugo tijelo, kao i na svoje, tako da i
ono ozdravi ili oboli; a tomu se kao uzrok pripisuje začaranost, o kojoj
smo prethodno govorili.

Budući da se prema tom stajalištu, vještičje radnje pripisuju silama
koje pokreću zvijezde, a možda i samim zvijezdama, valja nam onome
što smo o toj materiji već rekli dodati da je i to nemoguće. Jer, sile koje
pokreću zvijezde su dobre i inteligentne biti, ne samo svojom naravi,
već i voljom, što potvrđuje činjenica da one djeluju za dobrobit čitavoga
svemira. Ali, ono stvorenje koje pomaže izvršenju čarobnjačkih radnji,
ne može svojom voljom biti dobro, premda je možda dobro po svojoj
naravi. Stoga je nemoguće na te dvije biti primijeniti isti sud.

Činjenica, pak, da takva bit ne može imati dobru volju, dokazuje se
na sljedeći način. Naime, dobrohotna inteligencija ne može štititi one
koji postupaju protivno krijeposti, a takve su vrste vještičja djela. Jer,
u Drugom dijelu ćemo pokazati da one čine ubojstva, razvrate i da

žrtvuju djecu i životinje, te da se zbog svojih zlodjela nazivaju vješti­
cama. Stoga inteligencija uz čiju se pomoć vrše takve čarobnjačke
radnje, ne može biti naklonjena krijeposti; premda joj je izvorna narav
možda dobra, jer takva je narav svih stvari, što je očito svima koji o
tome razmišljaju. Isto tako, dobra inteligencija ne može biti duh zaštit­
nik zločinaca i njima, a ne krijeposnima, pružati svoju zaštitu. Jer, oni
su zločinci koji se služe čarobnjaštvom i poznati su po svojim djelima.

Prirodna je funkcija biti koje pokreću zvijezde da upravljaju svako
biće prema dobru, premda se često događa da se nekim slučajem to
biće iskvari. Stoga te biti ne mogu biti prvotni uzrok vještica.

Osim toga, dobri duh upravlja ljude ka onome što je dobro u ljudskoj
prirodi i što je na dobru glasu; prema tome, zao duh otklanja ljude od
takvih stvari i vabi ih prema zlu. A takav duh svojim lukavštinama sp­
rječava ljude da streme čestitim i vrlim stvarima, kao što su znanost i
krijeposti, vabeći ih ka zlim stvarima, kao što su krađe i tisuću drugih
zločina; stoga one ne izviru iz tih zasebnih biti, već iz neke zlonamjer­
ne sile protivne krijeposti.

Osim toga, duh kojega se zaziva kao pomoćnika u činjenju zločina,
ne može se smatrati dobronamjernim duhom. A vještice, pak, kako će
se pokazati, odriču se vjere i ubijaju nevinu djecu. U tim čarobnjaštvi­
ma im ne pomažu zasebne biti koje pokreću zvijezde, jer su dobre.

Zaključujemo, dakle, da takva djela ne mogu proizlaziti od sila koje
pokreću zvijezde, kao ni od samih zvijezda. Budući da im izvorište mo­
ra biti sila nekog bića, a ta sila ne može biti dobronamjerna, premda svo­
jom naravi može biti dobra, i budući da ovom opisu odgovaraju sami
demoni, slijedi da takve stvari proistječu od njih.

Naravno, netko bi mogao iznijeti tričav prigovor da čarobnjaštvo
proistječe iz ljudske zlobe, i da se njegovi učinci postižu kletvama, po­
stavljanjem slika na određeno mjesto i povoljnim utjecajem zvijezda.
Tako je, primjerice, jedna vještica postavila takvu sliku i rekla nekoj
ženi: "Oslijepit ću te i osakatiti", što se i ostvarilo. No, to se ostvarilo,
jer je žena u trenutku svoga rođenja bila zvijezdama predodređena na
takvu nesreću; a takve riječi i radnje, ne bi imale učinak na neku drugu
osobu. Na ovo ću iscrpno odgovoriti. Prvo, uzrok takvih čarobnjačkih
radnji ne može biti ljudska zloba; drugo, uzrok im ne mogu biti ni ma­
gične riječi ili slike, niti kakav položaj zviježđa.

Čarobnjaštvo ne proizlazi samo iz ljudske zlobe.

Prvo nam valja dokazati da vještičja djela ne mogu proizlaziti samo iz
ljudske zlobe, bez obzira koliko velike. Naime, čovjekova zloba može
biti običajna navika, jer on čestom praksom stječe naviku, koja ga čini
sklonim grijehu, ne iz neznanja, već uslijed slabosti; u tom se slučaju
smatra da sagrješuje radi opakosti. Ili je možda riječ o stvarnoj zlobi,
čime se podrazumijeva hotimičan izbor zla, što se naziva grijehom
protiv Duha Svetoga. No, ni u jednom slučaju on ne može bez pomoći
kakve više sile izvoditi čarolije, kojima bi mogao mijenjati elemente
ili nanositi štetu tijelima ljudi i životinja. A to dokazuje prije svega
uzrok, a potom učinak čarobnjaštva.

Naime, čovjek ne može izvoditi takva djela bez zlobe, odnosno,
slabljenja svoje prirode, a još manje kada mu je narav već otprije osla­
bljena, budući da je njegova djelatna sila već oslabljena. Ali, čovjekova
prirodna dobrota slabi činjenjem najrazličitijih grijeha i opakosti. To
dokazuju razum i autoritet. Tako Dionizije (O božanskim imenima,
IV) kaže: "Grijeh je posljedica prirodne navike", a pri tome govori o
grijehu krivnje. Dakle, nitko svjestan grijeha ne sagrješuje, osim uko­
liko to čini iz hotimičnog buntovništva.

Odgovaram ovako. Grijeh krivnje u istom je odnosu prema dobru
naravi, u kakvom je dobro milosti prema grijehu naravi. Ali milost
umanjuje prirodni grijeh, koji je poput kresiva sklono krivnji; stoga
krivnja u većoj mjeri umanjuje prirodno dobro. Neodrživ je prigovor
da začaranost proizlazi iz zlog pogleda stare žene uprtog u dijete, usli­
jed čega se ono mijenja i opčinjava. Naime, kako je već pokazano,
djeci se to može dogoditi samo radi njihove osjetljive naravi. No,
ovdje govorimo o tijelima ljudi i životinja, pa čak i o prirodnim ele­
mentima i olujama. Onoga tko želi podrobnije istražiti tu temu, upuću­
jemo na pitanja sv. Tome o zlu: "Može li grijeh iskvariti svo prirodno
dobro, itd."

Osvrnimo se sada na učinke čarobnjaštva. Učinci nas dovode do
spoznaje o uzroku. Učinci o kojima ovdje govorimo, ne pripadaju sus­
tavu prirode kakvu poznajemo, a izazvani su silom nekog nama nepo­
znatog stvorenja, iako nije riječ o čudima koja nadilaze sustav cjelo­
kupne stvorene prirode. Naime, čuda proizlaze iz moći Onoga koji
počiva izvan sustava prirode, a to je Blagoslovljeni Bog; kako je reče­
no: "Ti si Onaj koji sam čini velika čuda." Tako se i za vještičja djela

tvrdi da su čudesna, samo ukoliko su izazvana nekim nama nepozna­
tim uzrokom, i nadilaze nama poznat sustav prirode. Iz toga slijedi da
se čovjekova tjelesna moć ne može smatrati uzrokom takvih djela; jer
se uzrok s prirodnim učinkom, u slučaju čovjeka, prepoznaje kao pri­
rodan, a ne čudesan.

A vještičja se djela ne mogu nazivati čudesnima ukoliko nadilaze
ljudsku spoznaju, što jasno proizlazi iz same njihove prirode, jer se ne
izvode na prirodan način. To potvrđuju svi crkveni naučitelji, a oso­
bito sv. Augustin u knjizi LXXXIII, gdje kaže da se mnoga čudesa
izvode na sličan način na koji ih izvode sluge Božje. U istoj knjizi
kaže da i čarobnjaci izvode čuda po privatnom ugovoru, dobri kršćani
na temelju javne pravde, a loši znakovima javne pravde. To se objašnja­
va na sljedeći način. U čitavome svemiru vlada božanska pravda, kao
što u državi vlada javni zakon. Ali, svako biće odgovara za svoja djela
svemiru, kao što pojedinac za njih odgovara državi. S obzirom na to,
budući da dobri kršćani izvode čuda božanskom pravdom, tvrdi se da
ih izvode na temelju javne pravde. Ali, tvrdi se da čarobnjak, budući
da djeluje na temelju ugovora koji je sklopio s vragom, djeluje na te­
melju privatnog ugovora; jer, on djeluje uz pomoć vraga koji, zahva­
ljujući svojoj prirođenoj moći, može činiti stvari koje nadilaze red
prirode kakvu poznajemo, posredstvom nama nepoznatog bića; a to će
za nas biti čudo, premda ne zbiljsko čudo, jer ne može djelovati izvan
sustava stvorene prirode i posredstvom svih sila nama nepoznatih stvo­
renja. Naime, samo Bog na taj način može izvoditi čuda. I rečeno je:
"Ti si Bog koji sam čini velika čuda." Ali, loši kršćani djeluju posred­
stvom znakova javne pravde, primjerice, zazivajući ime Kristovo ili
izlažući neke sakramente. Čitatelj se može uputiti na sv. Tomu i prvi dio
pitanja, III, čl. 4., a može proučiti i zaključke Drugog dijela istog djela,
VI. poglavlje.

Da se čarobnjaštvo ne izvodi glasovima i riječima,
koje se izgovaraju pod povoljnim utjecajem zvijezda.

Čarobnjaštvo ne proizlazi iz riječi, koje ljudi izgovaraju nad slikama
u vrijeme povoljnih konstelacija. Jer u prirodi je čovjekova uma da
spoznaje na temelju stvari, dok fantazije mora racionalno ispitati.
Čovjekovoj naravi nije sukladno da pukom mišlju ili urođenim djelo-

vanjem uma, proizvede neke događaje samim izgovaranjem riječi. Jer,
kada bi postojali ljudi koji imaju takvu moć, njihova bi se narav vrstom
razlikovala od naše, i samo bi se neodređeno mogli nazivati ljudima.

No, tvrdi se da takve stvari proizvode riječima, ako je naklonjen
položaj zvijezda u trenutku rođenja; iz čega proizlazi da njihove riječi
imaju učinak samo pod određenim okolnostima, i da bi bez pomoći
zvijezda, koje su se nalazile u određenoj konstelaciji u času rođenja
njihove žrtve, bile nemoćne. No, s obzirom na ono što je prije rečeno
o astromantima, izrađivačima horoskopa i gatarima, to je očito netočno.

Osim toga, riječi izražavaju predodžbe uma, a zvijezde ne mogu
utjecati na um, niti to mogu sile koje ih pokreću, osim kada ga žele same,
neovisno o kretanju zvijezda, prosvijetliti; a mogu ga nadahnuti samo na
činjenje dobrih djela, jer um koji čini zla djela nije nadahnut, već pomra­
čen. Dakle, jasno je da na učinkovitost izgovorenih riječi ne utječu
zvijezde, već neka inteligencija koja je po svojoj naravi možda dobra,
ali je zlonamjerna jer uvijek čini zlo; a, kako smo gore pokazali, takva
je inteligencija Vrag.

Isto tako, učinci čarobnjaštva ne proistječu iz slika na koje utječu
sile zvijezda. Naime, takve slike, obilježene kakvim znakovima i liko­
vima, rezultat su čovjekova umijeća. Ali zvijezde proizvode prirodne
učinke, koje ne možemo primijeniti na učinke koje su proizvele zle
vještice na štetu živih bića, koji nadilaze uobičajen prirodni poredak.
Stoga taj argument nije održiv.

Nadalje, prethodno smo pokazali da postoje dvije vrste slika. As-
trološke i čarobnjačke slike nisu predodređene za proizvođenje štetnih
učinaka, već za ostvarenje kakve osobne svrhe. Ali, posve su drukčije
slike koje proizvode vještice, jer one ih đavoljom zapovijedi uvijek kri-
šom postavljaju na neko mjesto radi nanošenja šteta stvorenjima; tako,
prema priznanju samih vještica, nanose štetu onima koji po njima ho­
daju ili nad njima spavaju. Prema tome, njihovi učinci ne proistječu iz
zvijezda, već ih proizvode demoni.

Argumenti. Prvo, valja nam razumjeti riječi sv. Augustina, da uzrok
čovjekove pokvarenosti počiva u njegovoj volji, naime, volji u znače­
nju uzroka koji proizvodi posljedicu; što se ispravno naziva uzrokom.
Međutim, to nije točno u slučaju uzroka koji dopušta posljedicu ili je
određuje, predlaže ili pobuđuje, u kojem smislu se smatra da je demon
uzrok grijeha i izopačenosti; što Bog dopušta samo kako bi iz toga zla

proizašlo dobro. Kako kaže sv. Augustin: "Đavao daje unutarnji poti­
caj i aktivnijim podražajima uvjerava, iznutra i izvana. Ali daje upute
onima koji su potpuno u njegovoj vlasti, kao što su vještice, koje nije
potrebno napastovati iznutra, već samo izvana, itd."

Time dolazimo do drugog argumenta, naime, da je svatko, na temelju
izravnog sporazuma, uzrok svoje vlastite opakosti. A u svezi toga valja
reći da je protivno nauku o slobodnoj volji vjerovanje, da na čovjeka
može utjecati izravna zapovijed, dok je valjana tvrdnja da na njega
utječe pobuda.

Treće, porivi za činjenjem dobra ili zla mogu proizaći iz utjecaja
zvijezda, a poriv predstavlja prirodnu ljudsku sklonost ka krijeposti ili
poročnosti. No, vještičje radnje nadilaze uobičajen sustav prirode, i
stoga nisu podložne utjecajima tih sila.

Četvrti je argument također jasan. Naime, premda su zvijezde uzrok
ljudskih radnji, čarobnjaštvo nije prava ljudska radnja.

Što se tiče petog argumenta, da sile koje pokreću zvijezde mogu
utjecati na duše, shvati li se doslovno, tada na njih doista utječu, nada­
hnjujući ih da čine dobro, ali ih ne navode na čarobnjaštvo, kako smo
gore pokazali. No, shvati li se u posrednom smislu, te sile posredstvom
zvijezda, vrše indirektan i sugestivan utjecaj.

Šesto, tri su razloga zbog kojih demoni napastuju ljude tijekom od­
ređenih mjesečevih mijena. Prvi je taj što žele ozloglasiti Božje stvo­
renje, naime, Mjesec, kako tvrde sv. Jeronim i sv. Ivan Zlatousti. Drugi
je razlog što mogu djelovati samo posredstvom prirodnih sila, kako je
gore rečeno. Stoga proučavaju tijela da ustanove koliko su podložna
dojmovima, i zato što je mozak, kako tvrdi Aristotel, najvlažniji dio ljud­
skoga tijela, pa je podložan djelovanju Mjeseca koji utječe na duševna
stanja. Nadalje, u mozgu su usavršene čulne sile, pa demoni uznemi­
ruju ljudsku maštu sukladno određenim mjesečevim mijenama, kada
je mozak podložan primanju takvih utjecaja.

Dva su razloga zbog kojih demoni djeluju kao savjetnici o određenim
konstelacijama. Prvo stoga da zavedu ljude na zabludu da su zvijezde
svojevrsna božanstva. Drugo, stoga što misle da je pod utjecajem od­
ređenih konstelacija, tjelesno biće podložnije izvršiti djela koja mu oni
savjetuju.

Što se, pak, tiče tvrdnje sv. Augustina (O državi Božjoj, XXXVI) da
demone privlače raznovrsna kamenja, bilje, stabla, životinje, pjesme i

glazbeni instrumenti, ne onako kako životinje privlači hrana, već kako
duhove privlače znakovi, kao da im se objavljuju kao znak božanske
slave za kojom žude.

Ali često se tvrdi da biljke i glazba mogu odvratiti demone od na­
pastovanja ljudi, na što ukazuje i argument o Šaulu i zvukovima harfe.
Na temelju toga se pokušalo dokazati da neki ljudi mogu izvoditi ča­
rolije posredstvom određenih biljaka i tajanstvenih uzroka, bez pomoći
vraga, već pod utjecajem zvijezda koje imaju izravniju moć nad tjeles­
nim bićima pri izvođenju materijalnih učinaka, nego nad demonima
radi izvođenja učinaka čarobnjaštva.

Premda to pitanje iziskuje iscrpniji odgovor, vrijedi istaknuti da
biljke i glazba ne mogu, svojom prirodnom moći potpuno spriječiti
demona u napastovanju ljudi, za što ima dopuštenje Boga i dobrih an­
đela. Međutim, mogu ublažiti to napastovanje, a ukoliko je ono veoma
blago, kadri su ga u potpunosti zaustaviti. No, pri tome ne djeluju protiv
samoga demona, jer on je zaseban duh protiv kojega se nijedno tjelesno
biće ne može prirodno boriti, već protiv toga čina napastovanja. Naime,
svaki uzrok ograničene moći, može proizvesti snažniji učinak na pri­
kladnu, nego na neprikladnu materiju. Vidi: Aristotel, De Anima (O
duši). A tako djelatni uzroci to čine na predodređenom bolesniku. De­
mon je sila ograničene moći, i stoga može nanijeti snažniju bol čovjeku
sklonom toj boli ili boli koju kani nanijeti, nego li čovjeku suprotnog
duševnog stanja. Naprimjer, demon može izazvati u čovjeku sklonom
melankoliji snažniji osjećaj potištenosti, nego li u čovjeku nesklonom
takvom duševnom stanju.

Nadalje, neosporno je da biljke i glazba mogu promijeniti tjelesno
i, shodno tome, emocionalno stanje. To je vidljivo iz biljaka, od kojih
neke u ljudima pobuđuju radost, a druge tugu. Vidljivo je i iz glazbe,
kako pokazuje Aristotel (Politika, VIII) koji kaže da različite harmonije
mogu u čovjeku izazvati različite osjećaje. O tome govori i Boetije u
svom djelu Glazba i autor Rođenja spoznaje, koji govori o korisnosti
glazbe, pripisujući joj vrijednost u izlječenju ili ublažavanju različitih
bolesti.

No, ne uviđam kako biljke ili glazba mogu utjecati na čovjekovo
duševno stanje na taj način, da ga vrag ne može napastovati. Čak i da je
to točno, zloduh, koji se kreće samo u maglici duše (odnosno, ne pre­
lazi granice tijela), može teško naštetiti ljudima na natprirodan način.

Ali, biljke i skladbe ne mogu svojom prirođenom moći u čovjeku pro­
izvesti takvo stanje, koje će spriječiti demona da ga napastuje. Ipak,
demonu se katkad dopušta da u čovjeku izazove slabu uznemirenost,
koja će nestati uslijed nekog snažnog suprotnog stanja. Naprimjer,
demon može katkad uznemiriti čovjeka izazivanjem tuge, ali toliko
slabo da biljke ili glazba koje imaju moć uzdignuti ljudski duh, izazi­
vajući osjećaje oprečne tuzi, mogu tu tugu u cijelosti ukloniti.

Nadalje, u drugoj knjizi svoga djela O kršćanskom nauku, sv. Au-
gustin osuđuje talismane i neke druge predmete, o kojima ondje iscrp­
no piše, pripisujući njihovu moć magijskom umijeću jer sami nemaju
prirodnih moći. A to jasno proizlazi iz njegovih riječi. Takvi su pred­
meti svi talismani, čiju primjenu osuđuje medicinska znanost, jer svojom
prirodnom moći ne proizvode nikakve učinke.

Što se, pak, tiče xvi. odlomka Prve knjige o Samuelu, koji govori o
tome kako je zao duh napustio Šaula nakon što je David zasvirao u svoju
harfu, itd., valja imati na umu da je posve točno, da je prirođena moć
zvuka harfe, doista u izvjesnoj mjeri ublažila Šaulovo ludilo, jer je slu­

šanje glazbe uistinu umirilo njegova
osjetila, učinivši ga manje sklonim
srdžbi. Ali, pravi razlog zbog koje­
ga je David svojom harfom otjerao
zloduha počiva u moći Križa, što
jasno proizlazi iz glose koja kaže:
"David je bio vrstan glazbenik, koji
je vješto baratao različitim notama i
tonskim modulacijama. Pokazao je
suštinski sklad svakoga dana svira­
jući u različitim tonskim redovima.
David je otjerao zloduha harfom, no
ne stoga što je bio toliko vješt svi­
rač, već stoga što je ta harfa imala
oblik križa, drvenoga križa preko
kojega su bile rastegnute žice. Čak
su već i u to doba demoni od njega
bježali."

PITANJE VI.
O vješticama koje se podaju demonima.
Zašto se zlim supersticijama odaju poglavito žene.

U pogledu vještica koje se podaju demonima, nameće se više pita­
nja o načinu na koji se vrše takve opačine. Prvo, što se tiče demona,
iz kojeg je elementa načinjeno tijelo koje poprima; drugo, je li taj čin
uvijek popraćen uštrcavanjem tuđeg sjemena; treće, u pogledu vremena
i mjesta, vrši li demon tu radnju češće u neko određeno vrijeme; četvrto,
je li demon pritom vidljiv za prisutne. A u pogledu žena, valja istražiti
posjećuju li demoni češće samo one koje su same začete takvim prlja­
vim činom; ili, pak, one što su ih primalje u trenutku njihova rođenja
predale demonima; i treće, je li spolni užitak u takvih osoba slabiji. Za
sada, međutim, ne možemo odgovoriti na sva ta pitanja jer ovdje izlaže-
mo samo opću studiju, dok pojedinosti tumačimo u drugom dijelu ove
knjige na djelima vještica, kako će se vidjeti u četvrtom poglavlju, gdje
ćemo govoriti o pojedinim načinima. Stoga ćemo se ovdje poglavito
osvrnuti na žene, prije svega, zašto su pripadnice toga slabog spola češ­
će sklone toj opačini od muškaraca. Prvo ćemo općenito istražiti glavne
osobine žena; potom ćemo posebno istražiti koja je vrsta žena općenito
sklona praznovjerjima i čarobnjaštvu. Treće se pitanje odnosi na prima­
lje, koje svojom izopačenošću nadmašuju sve ostale.

Zašto su poglavito žene praznovjerne.
Što se tiče prvog pitanja, zašto vještice uglavnom nalazimo među pri-
padnicama krhkog ženskog spola, a ne među muškarcima, besmisleno
je tu činjenicu pobijati, budući da je osim usmenih svjedočanstava po­
uzdanih osoba, vjerodostojnom čini i samo iskustvo. Spomenimo, a da
pri tome ne podcjenjujemo spol u kojemu je Bog uvijek činio velike
stvari kako bi svima dokazao svoju moć, da različiti ljudi navode za tu
pojavu različite razloge koji se u osnovi uglavnom podudaraju. Stoga
je u svrhu opominjanja žena dobro govoriti o tome predmetu. A kako
je iskustvo često pokazalo, one željno slušaju, samo ako se to diskretno
iznosi.

Neki učenjaci, naime, navode sljedeći razlog. Tvrde da na svijetu
postoje tri stvari koje ne poznaju umjerenost u dobru i zlu: jezik, sveće­
nik i žena. A kada prekorače granicu normalnog stanja, dosežu vr-

hunce i najveće dubine dobra i zla. Vodi li ih dobar duh, postižu naj­
bolja djela, no, vodi li ih zao duh, prepuštaju se najgorim stvarima.

Za jezik je to utvrđeno, jer je njime većina država podvrgnuta krš­
ćanskoj vjeri; i Duh Sveti se ukazao Kristovim apostolima u obliku
plamenih jezika. I u drugih mudrih propovjednika nalazimo jezik pasa,
koji lizahu rane i čireve bolesnog Lazara. Kako je rečeno: "Jezik tvojih
pasa koji iz neprijatelja kidaju dušu."

Stoga i sv. Dominika43, vođu i oca Reda propovjednika, prikazuju
u obličju psa koji laje i u ustima drži goruću baklju, tako da do dana
današnjeg može svojim lavežom tjerati heretičke vukove od stada ovaca
Kristovih.

To proizlazi i iz svakodnevnog iskustva, jer jezik mudrog čovjeka
može utišati prepiranje mnoštva, zbog čega je Salomon u Mudrim
izrekama (x) s pravom u njegovu slavu spjevao više stihova: "Na us­
nama razumnoga nalazi se mudrost" i, potom: "Pravednikov je jezik
odabrano srebro, a razum opakoga malo vrijedi." I dalje: "Pravedni­
kove su usne hrana mnogima, a luđaci umiru s ludosti svoje." Iz toga
razloga dodaje na drugome mjestu (Izreke, XVI): "Čovjek snuje u srcu,
a od Jahve je što će jezik odgovoriti."

O zlu jeziku naći ćeš izreke u Knjizi Sirahovoj, xxviii: "Treći je
jezik potresao mnoge i prognao ih od naroda do naroda; razorio je tvrde
gradove i porušio kuće kneževske." Trećim se jezikom naziva jezik
onoga, koji se neoprezno ili zlobno umiješa u svađu između dvije pro­
tivničke stane.

Drugo, što se tiče svećenika, pod kojim nazivom valja razumijevati
klerike i redovnike oba spola, o izreci: "Izgnao je sve koji su prodavali
i kupovali u Hramu" sv. Ivan Zlatousti44 veli: "Od svećenstva dolazi
svako dobro i svako zlo." A sv. Jeronim u pismu Nepotianu kaže: "Iz­
bjegavaj kao kugu svećenika koji se bavi novčanim poslovima, siroma­
ha koji se uzdigao do bogataša, neznatnoga koji je postao slavan." A

43) 'Sv. Dominik.' Majka sv. Dominika, blažena Joanna d'Aza, prije rođenja svoga sina usnu-
la je san u kojemu je na svijet donijela crno-bijelog psa, koji je u ustima nosio goruću baklju.
Tako je taj pas postao simbol ovoga sveca. Valja ukazati i na značenje naziva njegove braće-
dominicani, Domini canes, Psi Gospodnji.

44) 'Sv. Ivan Zlatousti'. Rođen u Antiohiji 347., umro u Komani u Pontu, 14. rujna 407. Ču-
vene su njegove homilije 'O Psalmima' (iv-xii, xli, xliii-xlix, cviii-cxvii, cxix-cl). Tih pedeset

i devet homilija iscrpno je izloženo u: Baur, 'Der urspriingliche Umfang des Kommentars des

hl. Joh. Chrysostomus zu den Psalmen' u , fasc. I, Rim, 1908.

Blaženi Bernard u svojoj 23. homiliji O Psalmima , govoreći o klericima
veli: "Ustane li otvoreni heretik, izopćite ga i ušutkajte; ako je divlji
neprijatelj, neka se svi dobri od njega skriju. No, kako ćemo znati koga
da izopćimo i od koga da se skrijemo? Jer, svi su istodobno prijatelji i
neprijatelji, miroljubivi i svadljivi, svi su naši bližnji, a svak traži svoje."

A na drugome mjestu veli: "Naši su prelati postali kopljonoše, a
naši pastiri strigači ovaca." Pod prelatima razumijeva one ohole opate
koji podčinjenima nameću teške terete, a sami neće ni prstom maknuti.
A Grgur o pastorima veli: "Nitko u crkvi ne čini veće štete od onoga
koji nosi ime ili red svetosti i pritom živi u grijehu; jer nitko se ne usu­
đuje optužiti ga za počinjenje grijeha, uslijed čega takva djela postaju
češća jer grešnika poštuju radi svetosti njegova reda." I blaženi Augustin,
kada se obraća Vincentu Donatistu govori o redovnicima: "Slobodno
priznajem vašoj dobrostivosti pred Gospodinom Bogom našim, koji je
svjedok moje duše otkako sam počeo Bogu služiti, da sam teško prona­
lazio gore, a isto tako i bolje ljude od onih koji su u samostanima grije­
šili ili pobožno živjeli."

O opakosti žena, pak, govori se u Knjizi Sirahovoj (xxv): "Nema go­
reg otrova nad otrovom zmijskim, niti mržnje od mržnje neprijateljske.
Volim više živjeti s lavom i sa zmajem nego živjeti sa ženom opakom."
A pored ostalog što o opakoj ženi na istome mjestu prethodi i što mu
slijedi, zaključuje: "Malena je svaka zloća prema zloći ženskoj." Stoga
veli sv. Ivan Zlatousti, govoreći o xix. poglavlju Evanđelja po Mate-
ju45, koji kaže da se ne treba ženiti: "Što je žena drugo do li neprijate-
ljica, neizbježna kazna, nužno zlo, prirodno iskušenje, poželjna nesreća,
kućna opasnost, ugodna šteta, zlo prirode naslikano lijepim bojama!
Ako je, dakle, grijeh da je otpustimo kada je trebamo zadržati, to je
uistinu nužna muka; jer, otpustimo je i time počinimo brakolomstvo ili
nam se valja s njome dnevno boriti." Ciceron u drugoj knjizi svoje Re­
torike veli: "Mnoge požude navode čovjeka na jedan grijeh, ali samo
jedna požuda navodi žene na sve grijehe; jer korijenje svih ženskih
grijeha lakomost." A Seneka u svojim tragedijama piše: "Žena ili ljubi
ili mrzi. Trećega nema. A ženine su suze varka, jer mogu poteći iz istin­
ske tuge ili su lukavština. Kada žena razmišlja sama, razmišlja o zlu."

O dobrim se ženama, međutim, širi tako velika hvala da čitamo kako
su usrećile muževe i spasile narode, zemlje i gradove; a tomu svjedoče

45) 'Sv. Matej.' Devedeset homilija o sv. Mateju napisano je oko 390. god.

Judita, Debora i Estera. Stoga veli Apostol u Prvoj poslanici Korinća-
nima (vii): "I žena koja ima muža nevjernika, te on privoli stanovati s
njome, neka ne otpušta muža. Ta muž nevjernik posvećenje ženom."
Veli se i u Knjizi Sirahovoj, xxvi: "Blago mužu žene čestite, jer je dvo­
struk broj dana njegovih." Mnogo toga vrlo pohvalnog o odličnosti dobrih
žena iznosi to poglavlje navedene knjige; a Mudre izreke u posljednjem
poglavlju, govore o vrsnoj ženi.

Sve se to jasno očituje i u Novome zavjetu, gdje se, primjerice, go­
vori o ženama i djevicama, te drugim svetim ženama koje su odvratile
narode i kraljevstva od poganstva i privele ih kršćanskoj vjeri. Čitatelj
će od Vincenta iz Beauvaisa (in Spe. Histor., XXVI. 9) saznati da je
ugarska država svojim obraćenjem pod najkršćanskijom Gilijom46 do­
živjela mnoge čudesne stvari, a franačka pod Klotildom47, ženom Klod-
vigovom. U mnogim pogrdama koje čitamo protiv žena, običava se pod
ženom razumijevati tjelesna požuda, jer je rečeno: "Našao sam da je
žena gorča od smrti, a i dobra je žena podložna putenoj požudi."

I drugi su navodili razloge zašto su žene praznovjernije od muška­
raca. Prvi je taj da su lakovjerne; a budući da demon poglavito nastoji
pokvariti vjeru, radije napada žene. Vidi Knjigu Sirahovu, xix: "Tko
brzo vjeruje, laka je srca i bit će unižen." A drugi je razlog da su žene
po svojoj prirodi povodljivije i lakše primaju sugestije bestjelesnog duha;
a kada se tim svojstvom dobro služe, veoma su dobre, no koriste li ga
za zlo, tim su gore.

46) 'Gilija'. Isto: Gisela, odana sestra bavarskog vojvode Henrika (budućeg cara sv. Henrika
II.); 995. se udala za ugarskoga kralja sv. Stjepana, koji je 997. naslijedio prijestolje. Bila je
neumorna u svojim nastojanjima da proširi kršćansku vjeru diljem kraljevstva. Krunidbeni
plašt od grimiznog damasta iz 1031., koji je svilenim i zlatnim nitima izvezla kraljica Gisela,
pohranjen je u Budimpešti.

47) 'Klotilda'. Pretpostavlja se da je rođena u Lyonsu oko 474.; umrla u Toursu, 3. lipnja 545.
Blagdan sv. Klotilde obilježava se 3. lipnja. Vjenčanje Klodviga I., kralja salijskih Franaka i
Klotilde, koje se dogodilo 492. ili 493., od šestoga je stoljeća nadahnjivalo tvorce epskih
pripovijetki i legendi. Klotilda je ubrzo zadobila veći utjecaj od svoga supruga, koji je iskori­
stila u svrhu kraljeva obraćenja na katoličku vjeru. Premda se izvjesno vrijeme činilo da njezini
napori neće uroditi nikakvim plodom, Klodvig, suočen s gotovo neminovnim porazom svojih
vojnika u bitki protiv Alemana, prizvao u pomoć boga svoje supruge, obećavši mu da će po­
stati kršćaninom ishodi li pobjedu Francima. Ratna se sreća u tome trenutku okrenula u korist
Franaka, te je Klodvig, sukladno svom obećanju, pristao na svoje krštenje, koje je održano na
Božić 496. u Reimsu, a obred je predvodio sv. Remigije. Kršćansku je vjeru istoga dana pri­
grlila i njegova sestra, kao i tri tisuće njegovih najvećih ratnika. Tako je sv. Klotilda bila oruđe
obraćenja moćnoga naroda.

Treći je razlog da im je jezik hitar, pa ono što po svom zlom umi­
jeću znaju, ne mogu zatajiti svojim drugaricama; a budući da nemaju
snage, u čarobnjaštvu nalaze lak način da se tajno osvete. Vidi što kaže
Sirah u već spomenutom odlomku: "Volim više živjeti s lavom i sa
zmajem nego živjeti sa ženom opakom. Malena je svaka zloća prema
zloći ženskoj." Tomu se može dodati da tako i čine jer su povodljive.

Treći, pak, navode druge razloge koje propovjednici moraju veoma
oprezno iznositi i o njima govoriti. Naime, točno je da Stari zavjet uglav­
nom loše govori o ženama i to zbog prve grješnice, Eve i drugih koje
je oponašahu; ipak, poslije se u Novome zavjetu, ime Eve mijenja u Ave
(kako kaže sv. Jeronim), i sve zlo što ga je donijelo Evino prokletstvo,
odstranio je blagoslov Marijin. Stoga bi propovjednici o njima trebali
uvijek govoriti što je više moguće pohvalno.

No, budući da se u današnja vremena ta bezbožnost nalazi češće
kod žena nego kod muškaraca, kako nas uči samo iskustvo, možemo,
zanima li koga razlog, rečenom dodati da ne začuđuje da su žene, bu­
dući da su tjelesno i duševno slabije, sklonije čarobnjaštvu.

Naime, što se tiče razuma ili shvaćanja duhovnih stvari, čini se da
su žene drukčije od muškaraca; a tu činjenicu potvrđuju zdrava razma­
tranja autoriteta, potkrijepljena mnogim primjerima iz Svetoga pisma.
Terencije48 veli: "Žene su intelektom nalik djeci." A Laktancije (Insti-
tutiones, III): "Osim Temeste49, nijedna žena nikada nije razumjela
filozofiju." Mudre izreke (xi) ovako opisuju ženu: "Zlatan je kolut na rilu
svinjskom: žena lijepa, a bez razuma."

Ali, razlog tomu počiva u naravi, jer žene su u većoj mjeri podlo­
žne tjelesnoj strasti od muškaraca, kako se to vidi iz mnogih njenih
putenih opačina. Valja također istaknuti da je taj poremećaj obilježen
kod stvaranja prve žene, koja je oblikovana iz savinutog rebra, odnosno
iz prsnoga rebra koje je svinuto kao da je okrenuto od muškarca. A
budući da je radi toga nedostatka ona nesavršena životinja, žena je
uvijek prijetvorna. Tako Katon veli: "Kada žena plače, nastoji koga

48) 'Terencije'. 'Hecyra', III, i, 30-32: "Pueri inter sese quam pro levibus noxiis iras gerunt!
Qua propter? quia enim, qui eos gubernat animus, infirmum gerunt. Itidem illa mulieres sunt
ferme, ut pueri, levi sententia. "

49) 'Temesta'. "Denique nullas unquam mulieres philosophari docuerunt praeter unam ex
omni memoira Themisten. " III, xxv. Ali, Xistus Betulaeus (ur. 1556.) komentira: "Putat for-
tasse Leontii coniugem, ad quam Epicurus scripisse legitur. Quid dicemus de Thermistoclea,
Pythagorae sorore? quid de aliis pluribus quorum, bene longum catalogum Textor recenset? "

zavarati." I dalje: "Kada žena plače, nastoji prevariti muškarca." Tomu
svjedoči primjer Samsonove žene, koja ga je laskanjem namamila da
joj otkrije zagonetku, koju je zadao Filistejcima, a ona im je potom odala,
te ga tako prevarila. Da one po prirodi imaju manje vjere, vidi se i po
prvoj ženi; jer, kada ju je zmija upitala zašto ne jedu sa svakog rajskog
stabla, ona joj je odgovorila: "Plodove sa stabala u vrtu smijemo jesti.
Samo za plod ... da ne umrete!" Time je pokazala da sumnja i da ne
vjeruje Božjim riječima. Na to ukazuje i etimologija riječi: naime, riječ
femina potječe od riječi fe i minus, budući da je uvijek slaba da ima i
održi vjeru. To što je rečeno o vjeri proizlazi i iz njezine naravi; unatoč
tomu što se vjera Blažene Djevice, milošću i njezinom naravi, nikada
nije kolebala, čak ni u vrijeme Kristovih muka, dok se kolebala kod
svih muškaraca.

Stoga je, dakle, zla žena po svojoj naravi sklona brže sumnjati u
vjeru, a time i brže odricati se vjere, što je temelj za čarobnjaštvo.

Što se, pak, tiče njezine druge duševne moći, naime, volje; kada
žena mrzi onoga koga je prije ljubila, čitava joj se duša pjeni od gnje­
va i netrpeljivosti, baš kao što se more uvijek uzdiže i talasa. Na to
aludiraju mnogi autoriteti. Knjiga Sirahova (xxv) veli: "Malena je sva­
ka zloća prema zloći ženskoj." A Seneka (Tragedije, VIII): "Ni snage
plamena, ni nabujalog vjetra, ni strijele napete ne moraš se bojati ko­
liko požude i mržnje napuštene žene."50

To potvrđuje i primjer žene koja je Josipa krivo optužila i time ga
dala zatvoriti, jer je odbio s njome počiniti zločin preljuba (Postanak,
xxx). A uistinu glavni uzrok koji doprinosi razmnožavanju vještica,
jest žalostan razdor među oženjenim i neoženjenim muškarcima i že­
nama. Štoviše, tako je čak i među svetim ženama, pa kako je tek onda
s drugima? U Postanku (xxi), naime, vidite kako je netrpeljiva i zavidna
Sara bila prema Hagari nakon što je ova začela: kako se Rahela odno­
sila prema Lei jer ona sama nije imala sinova (Postanak, xxx): i Ana
koja je bila nerotkinja, prema Penini koja je bila plodna (Prva knjiga
o Samuelu, i): i kako je Mirjam (Brojevi, xii) mrmljala i rogoborila
protiv Mojsija, zbog čega bude gubom pogođena; i kako je Marta bila
zavidna prema Mariji Magdaleni, jer je ova sjedila dok je Marta slu­
žila (Luka, x). Radi toga kaže Knjiga Sirahova (xxxvii): "Ne savjetuj
se sa ženom o njezinoj suparnici", čime se želi reći da je s njome be-

50) 'Seneka'. 'Medeja', 579-82

skorisno se savjetovati jer ljubomora, tj. zavist postoji uvijek u zloj
ženi. A, budući da žene tako međusobno postupaju, kako li će tek pre­
ma muškarcima.

Valerije Maksim nam kazuje kako je grčki kralj Foronej govorio
svome bratu Leonteju na dan svoje smrti, da mu do potpune sreće ništa
ne bi nedostajalo da mu je uvijek nedostajala žena. A na Leontejev upit
kako žena može stajati na putu sreći, ovaj mu odgovori da to svi ože­
njeni muškarci znaju. A kada su filozofa Sokrata upitali treba li čovjek
uzeti ženu, on je odgovorio: "Ne uzmeš li je, obuzet će te samoća, a
rod tvoj će propasti i stranac će naslijediti tvoj imetak; uzmeš li je, trp-
jet ćeš vječna uzrujavanja, tužbe i svađe, prigovore o mirazu, mrštenje
svojih rođaka, brbljav jezik svoje punice, ispast ćeš rogonja i nećeš
biti siguran hoćeš li dobiti nasljednika." Tako je govorio na temelju
osobnoga iskustva. Jer, kako veli sv. Jeronim u Contra Iovinianum51:
"Imao je taj Sokrat dvije žene koje je podnosio veoma strpljivo, no nije
se mogao osloboditi njihovih psovki, ni njihove vike i prijekora. Tako
je jednoga dana, kada su na njega navalile pritužbama, izašao te sjeo
pred kuću da odahne od njihova dodijavanja, u kom času žene izliju na
njega prljavu vodu, na što se filozof ne obazre, već reče: 'Znao sam da će
nakon grmljavine uslijediti kiša.'"

Postoji i priča o nekom muškarcu čija se žena utopila u rijeci i koji
je, tražeći njezino truplo da ga izvadi iz vode, hodao obalom uzvodno.
A kada ga upitaše zašto traži uzvodno kada teški predmeti plivaju niz
vodu, a ne uz vodu, odgovori im: "Ta se žena za života uvijek, riječima
i djelima suprotstavljala mojim zapovijedima. Zato je tražim u suprot­
nom smjeru, nije li možda i nakon smrti zadržala svoju samovolju."

I, doista, kao što se radi prvog nedostatka, nedostatka razuma, žene
lakše odriču vjere, tako i radi drugog, naime, nesređenih čuvstava i stra­
sti, traže, smišljaju i provode različite osvete, bilo putem čarobnjaštva
ili kakvim drugim sredstvima. Stoga ne začuđuje što u tom spolu ima
toliko mnogo vještica.

Žene, nadalje, imaju i slabo pamćenje; naime, u njima je prirodan
porok da se ne daju ukrotiti, već slijede svoje porive bez ikakva obzira;
kada za nečim teže, samo to imaju na umu i to zadrže u sjećanju. Stoga
veli Teofrast: "Predaš li joj upravljanje čitavom kućom, a sebi zadržiš

51) 'Contra Iovinianum'. Ta rasprava je napisana 392.-93.

odlučivanje o nekoj većoj stvari, mislit će da joj ne vjeruješ i izazvat
ćeš svađu; a, ne umiriš li je brzo, pripremit će za tebe otrov i pitat će za
savjet gatare i vračare; tako će postati vještica."

Ali, čuj što o vlasti žena govori Ciceron (Paradaxa): "Može li se
slobodnim zvati čovjek kojemu žena upravlja, nameće zakone, zapo­
vijeda i zabranjuje da čini što želi, tako da ne može i ne usuđuje joj se
išta odbiti? Ja ga ne bih nazvao samo robom, već najjadnijim među ro­
bovima, makar i potjecao iz najuglednije obitelji." A Seneka progovara
kroz usta razjarene Medeje52: "Što oklijevaš slijediti svoj sretan poriv?
Koliko je velik dio osvete u kojoj uživaš?", navodeći mnoge dokaze da
se ženom ne može upravljati, jer ona slijedi svoj poriv čak i pod cijenu
svoga uništenja. Tako čitamo o mnogim ženama koje su se ubile iz lju­
bavi ili tuge, jer nisu mogle izvršiti svoju osvetu.

Pišući o knjizi Danielovoj, sv. Jeronim kazuje priču o Laodiki, ženi
sirijskog kralja Antioha, koja je strahovala da će kralj više ljubiti svoju
drugu ženu, Bereniku. Stoga je prvo dala ubiti Bereniku i kćer koju je
ona imala s Antiohom, a potom je i sebe usmrtila otrovom. A zašto?
Zato što žena ne dopušta da se njome vlada, već hoće slijediti svoj poriv.
Stoga sv. Ivan Zlatousti s pravom veli: "O, zlo gore od svakog zla, zla
žena, bila ona siromašna ili bogata. Jer, ako je žena bogataša, ona ga
ne prestaje noću i danju lukavim govorom podbadati, podlo mu laskati
i žestoko ga salijetati. A, ima li siromašnoga muža, ni njega ne prestaje
podražavati na gnjev i svađu. Ako je, pak, udovica, prezire sve radi
svega, pa se duhom oholosti zagrijava za svaku obijest."

Istražujemo li, ustanovit ćemo da su gotovo sva kraljevstva na svi­
jetu bila uništena zbog žena. Naime, sretna država Troja bijaše razore­
na zbog otmice jedne žene, Helene, što je uzrokovalo pogibiju tisuće
Grka. Židovska je država trpjela mnoge nesreće i razaranja zbog pro­
klete Izebele i njezine kćeri Atalije, judejske kraljice, koja je dala ubiti
sinove svoga sina da nakon njegove smrti sama vlada; no, obje su žene
ubijene. Rimsko je carstvo pretrpjelo mnogo zla zbog Kleopatre, egi­
patske kraljice, najopakije među ženama. Isto tako i druge države. Sto­
ga ne začuđuje što svijet sada trpi od pakosti žena.

Razmotrimo sada putene prohtjeve samoga tijela, odakle proizlaze
najveće nevolje u ljudskom životu. Opravdano možemo s Catonom

52) 'Medeja', V, 895-6: 'Quid, anime, cessas sequere felicem impetum? Pars ultionis ista,
qua gaudes, quota est?'

Utičaninom reći: "Kada bi svijet mogao postojati bez žena, općili bismo
s bogovima. Jer, uistinu, bez ženske zlobe, a da ni ne spominjemo čarob­
njaštvo, svijet bi bio slobodan od nebrojenih opasnosti." Čujte što Va-
lerije veli Rufinu: "Ne znaš da je žena Himera, no moraš znati da je to
trostruko čudovište, ukrašeno licem sjajnog i plemenitog lava, unaka-
ženo tijelom smrdljive koze i naoružano otrovnim zmijskim repom."
Pritom misli daje žena lijepa izgleda, zarazna dodira, te da je općenje s
njome smrtonosno.

Čujmo nešto i o drugom ženinom svojstvu, glasu. Naime, ako je po
prirodi lažljiva, tako nas i njezin govor ubada, a ipak oduševljava. Zato
je i njezin glas poput pjeva sirena, koje svojom milom melodijom vabe
prolaznike i onda ih ubijaju. A ubijaju ih prazneći im novčarku, oduzi­
majući im snagu i tjerajući ih da se odreknu boga. Citirajmo još jednom
Valerija koji govori Rufinu: "Njezine su riječi užitak koji aromom začinju-
je grijeh; cvijet ljubavi je ruža, jer je ispod njezina purpura skriveno
mnogo trnja." Vidi Mudre izreke, 5:3-4: "Nepce joj je glatkije od ulja,
ali je ona naposljetku gorka kao pelin."

Osvrnimo se i na njezin hod, držanje i odijevanje, u čemu svojom
taštinom premašuje i najtaštije. Nema muškarca na svijetu koji se toliko
trudi ugoditi Bogu, koliko se čak i prosta žena trudi svojim taštinama
svidjeti muškarcu. Primjer pruža život Pelagije53, žene odane zemalj­
skim ugodama, koja je običavala raskošno urešena hodati Antiohijom.
Kada ju je ugledao sveti otac imenom Nonije, rekao je svojim drugovi­
ma da se on za čitavoga svog života nije toliko trudio svidjeti se Bogu;
a mnogo je o tome još rekao, što je sačuvano u njegovim govorima.

Takva je žena nad kojom nariče Propovjednik (vii), i nad kojom
Crkva čak i sada nariče zbog mnoštva vještica: "Otkrih da ima nešto
gorče od smrti-žena, ona je zamka, srce joj je mreža, a ruke okovi; tko
je Bogu drag, izmiče joj, a grešnik je njezin sužanj." Ona je gorča od
smrti, tj. od vraga. U Otkrivenju, 6:8 se veli: "Njegovo je ime Smrt."
Naime, premda je vrag naveo Evu na grijeh, Eva je zavela Adama.

53) 'Pelagija'. 'Pelagia meretrix' ili 'Pelagia mirna', prekrasna glumica koja je u Antiohiji
vodila život prostitutke. Nakon što ju je sveti biskup Normus obratio na kršćanstvo, preruše-
na je u muškarca otišla na hodočašće u Jeruzalem, gdje je godinama živjela u najvećem trp­
ljenju i pokori u špilji na Maslinskoj gori. Ta 'bienheureuse pecheresse' je uživala glas velike
svetice, pa je i kanonizirana, a na Istoku se već dugo štuje njezin kult i svetkuje njezin blag­
dan 8. listopada, što je i njezin spomendan u rimskoj matrilogiji.

Gorča je od smrti, jer nam Evin grijeh ne bi donio ni duševnu ni tje­
lesnu smrt, da je Adam nije u grijeh slijedio, na što ga je navela Eva.

Gorča je od smrti i stoga što je smrt prirodna i uništava samo tijelo;
ali grijeh koji proizlazi od žene, uništava dušu oduzimajući joj milost,
a često i tijelo za kaznu zbog grijeha.

Gorča je od smrti i jer je tjelesna smrt otvoren i strašan neprijatelj,
a žena je prikriveni neprijatelj koji se umiljava.

Opasnija je od zamke, pri čemu se ne misli na lovačku, već na zam­
ku demona. Jer, ljudi kada vide i čuju žene, ne bivaju uhvaćeni samo
tjelesnim požudama: kako veli sv. Bernard: "Njihovo je lice vruć vjetar,
a glas siktanje zmije", nego one zlim činima začaravaju nebrojene ljude
i životinje. A kada se veli da joj je srce mreža, pritom se govori o ne­
dokučivoj zlobi koja vlada njezinim srcem. A ruke su joj okovi kojima
zarobljuje jer, kada rukama dotiču neko stvorenje da ga začaraju, uz po­
moć vraga postižu ono za čim teže.

Zaključimo. Sve čarobnjačke radnje proistječu iz tjelesne požude
koja je u ženama nezasitna. Vidi Mudre izreke, xxx: "Postoje tri stvari
nezasitne, i četvrta koja ne kaže: 'Dosta!'", naime, usta maternice. Sto­
ga se sjedinjuju čak i s demonima kako bi utažile svoju požudu. Ovdje
bismo mogli iznijeti još mnogo razloga, ali razumnome je dovoljno
jasno da ne začuđuje što nalazimo da se više žena nego muškaraca
okaljalo herezom čarobnjaštva. A, dosljedno tome, ispravnije je nazi­
vati je herezom vještica, a ne herezom čarobnjaka, da joj se ime izvodi
iz onih koje se u većoj mjeri time bave. Slava Svevišnjemu koji je mu­
ški spol do sada čuvao od tako velikog zločina: jer je htio da se za nas
rodi i pati, zato je muškome rodu dao takvu prednost.

Za koju se vrst žena ustanovljuje da su

u većoj mjeri supersticiozne i vještice.

Što se tiče drugog pitanja, tj. za koje žene ustanovljujemo da su više
od drugih supersticiozne i okaljane čarobnjaštvom, valja reći, kako je
pokazano u prethodnom pitanju, da se čini kako tri glavna poroka oso­
bito prevladavaju u zlim ženama, naime, nevjera, častoljubivost i blud-
nost. Stoga su one više od drugih sklone čarobnjaštvu, jer se više od
ostalih odaju tim porocima. Budući da posljednji od ta tri poroka uglav­
nom prevladava, jer je nezasitan, itd., iz toga slijedi da su među častolju-

bivim ženama okaljane one, koje s većim žarom zadovoljavaju svoje
prljave požude; a one su brakolomnice, bludnice i priležnice velikaša.

Kako se napominje u papinoj Buli (pape Innocenta VIII u dodatku
knjige, op. ur.), one čaraju sedmerostrukim čarobnjaštvom, kaljajući
spolni čin i začeće u utrobi. Prvo time što smućuju pamet ljudima na­
vodeći ih na neumjerene strasti; drugo, sprječavajući moć oplodnje;
treće, odstranjujući za to neophodne udove; četvrto, svojim opsjenar­
skim umijećem pretvarajući ljude u životinjske spodobe; peto, uništa­
vajući sposobnost rađanja u ženskih bića; šesto, izazivajući pobačaje;
sedmo, žrtvujući djecu demonima, te nanoseći mnogostruku štetu dru­
gim stvorenjima i plodovima zemlje. O tome ćemo poslije govoriti, a
za sada ćemo raspravljati o štetama koje nanose ljudima.

Prvo ćemo govoriti o onima koje čaranjem navode na neumjerenu
ljubav ili mržnju. Tu je materiju teško razmatrati bez općenitog pret­
hodnog razumijevanja. Ipak, valja zaključiti da je to činjenica. Naime,
sv. Toma (IV, 34), govoreći o ženidbenoj zapreci uzrokovanoj vještič-
jim čaranjem, pokazuje da je Bog dao vragu veću moć nad čovječjim
spolnim aktom, nego nad drugim ljudskim radnjama; a to obrazlaže
time da demoni više napastuju one žene koje se takvim radnjama više
bave, te one u većem broju postaju vještice.

On, naime, kaže da je Bog dao vragu veću moć nad tim, nego li nad
drugim radnjama, stoga što je prvi grijeh, kojim je čovjek postao rob
vragu, ušao u nas aktom oplodnje. Isto tako, vještičja se moć više očituje
u zmijama nego u drugim životinjama, jer je vrag pomoću zmije iskuša­
vao ženu. Isto tako, kako kasnije dodaje, premda je brak Božje djelo,
jer je i njega ustanovio, katkad ga đavolja djela unište: ne, doduše, svojom
silom, jer bi tada vrag bio jači od Boga, već Njegovim dopuštenjem,
sprječavajući izvršenje spolnog čina privremeno ili trajno.

Stoga možemo reći, a to nas uči iskustvo, da te žene zadovoljavaju
svoje prljave požude na sebi, ali i na moćnicima svoga vremena, svih
položaja i staleža, time što im uništavaju duše najraznovrsnijim čaroli­
jama, navodeći ih na neumjerenost u spolnoj ljubavi, na takav način
da ih nikakva sramota ili savjest ne može odvratiti od takvih radnji.
Budući da vještice ne dopuštaju da ih zadesi kakva šteta, ni od njih sa­
mih, ni od koga drugoga, jednom kada ih imaju u svojoj vlasti, od takvih
muškaraca prijeti velika opasnost našega vremena, naime, uništenje
vjere. Na takav se način njihov broj svakim danom uvećava.

Da nas barem iskustvo tomu nije naučilo! Ali čarobnjaštvo je uistinu
pobudilo takvu mržnju među onima vezanima sakramentom ženidbe,
time što je učinilo da spriječi moć oplodnje, tako da muškarci nisu
kadri izvršavati radnje neophodne za začeće potomstva. No, budući da
ljubav i mržnja počivaju u duši, u koju čak ni vrag ne može prodrijeti,
da se rečeno komu ne bi učinilo nevjerojatnim, o tome valja raspravljati
u drugom pitanju; jer će ta materija argumentacijom biti razjašnjena.

PITANJE VII

Mogu li vještice navesti ljudska srca na ljubav ili mržnju.

P itanje je mogu li demoni posredstvom vještica, u ljudskim srcima
pobuditi neumjerenu ljubav ili mržnju; a, slijedeći prethodne za­
ključke, tvrdi se da to nisu kadre učiniti. Naime, tri su stvari koje čine
čovjeka: volja, um i tijelo. Prvom upravlja sam Bog (jer je rečeno:
"Kraljevo je srce u rukama Gospodina."); um nadahnjuje anđeo; a tije­
lom upravljaju kretanja zvijezda. Budući da demoni ne mogu izazvati
promjene u tijelu, još su manje kadri u duši potaknuti ljubav ili mržnju.
Posljedica je jasna; naime, iako imaju veću moć nad tjelesnim nego li
nad duhovnim stvarima, ne mogu mijenjati čak ni tijelo, što se često
pokazalo točnim. Demoni ne mogu proizvesti nikakve supstancije ili
slučajne pojave, osim uz pomoć kakve druge sile koja ih proizvodi. S
time u svezi navodi se ono što je prethodno rečeno; naime, kako svatko
tko vjeruje da se bilo kakvo stvorenje može promijeniti na bolje ili na
lošije ili, pak, preobraziti u neku drugu spodobu ili drugo obličje, osim
djelovanjem samoga Stvoritelja, gori je od poganina i heretika.

Osim toga, sve što djeluje s naumom, poznaje svoj učinak. Prema
tome, da vrag ima moć da potakne ljudske umove na mržnju ili ljubav,
bio bi kadar vidjeti i unutarnje misli srca; to, pak, protuslovi Knjizi cr­
kvenog nauka: "Đavao ne može vidjeti naše unutarnje misli." I na dru­
gome mjestu: "Ne proistječu sve naše zle misli od đavla, jer katkad
nastaju našim izborom."

Nadalje, ljubav i mržnja stvar su volje, koja je duboko usađena u
duši; stoga ih vrag ne može uzrokovati nikakvim lukavštinama. Za­
ključujemo da u dušu može ući samo Onaj (kako veli sv. Augustin) koji
ju je stvorio.

Nadalje, neodrživa je tvrdnja da vrag može upravljati voljom, jer je
kadar utjecati na unutarnja čuvstva. Naime, čuvstva su jača od tjelesne
snage, a vrag ne može stvoriti ništa fizičko, kao što su tijelo i krv;
stoga ni preko čuvstava ne može ništa proizvesti.

Ali protiv toga. Veli se da vrag ne napastuje ljude samo izvana, već
i iznutra; no, to ne bi bilo točno da ne može u izvjesnoj mjeri utjecati na
dušu. I sv. Ivan Damaščanski veli: "Đavao je izvor svog zla i nečistoće."
A Dionizije (O božanskim imenima IV): "Mnoštvo je demona uzrok
svega zla, itd."

Odgovor. Prije svega valja ukazati na razliku medu uzrocima; drugo,
pokazat ćemo kako vrag može utjecati na unutarnje sposobnosti uma
(osjetila), naime, na čuvstva; i na kraju, izvest ćemo odgovarajući zaklju­
čak. Što se tiče prve točke, uzrok se može razumjeti na dva načina,
naime, kao izravan i neizravan. Kada nešto prouzroči neku posljedicu,
tvrdi se da je to slučajan i posredan uzrok posljedice. Tako možemo
reći da je onaj tko cijepa drva uzrok vatre. Slično tome, možemo reći da
je vrag uzrok svih naših grijeha, jer je on naveo prvog čovjeka na grijeh,
koji je prenesen na čitav ljudski rod, koji je radi toga sklon činjenju
svih grijeha. Na taj način valja razumjeti riječi sv. Ivana Damaščanina
i Dionizija.

Ali, izravan je uzrok onaj koji izravno prouzroči posljedicu; a u tom
smislu vrag nije uzrok svih grijeha. Naime, svi se grijesi ne čine na po­
ticaj vraga, već su izbor naše volje. Kako veli Origen: "Čak i da ne po­
stoji đavao, ljudi bi ipak žudjeli za hranom i bludom i ostalim takvim
stvarima. A iz tih neumjerenih požuda mogu proizaći mnoge stvari,
osim ukoliko te žudnje nisu razumno obuzdane. No, zauzdavanje takvih
neobuzdanih želja dio je čovjekove slobodne volje, nad kojom čak ni
vrag nema vlast."

Budući da navedeno razlikovanje nedovoljno objašnjava zašto vrag
katkad proizvodi mahnitu ljubavnu zasljepljenost, valja nam dodati da,
premda takvu neumjerenu ljubav ne može prouzročiti izravno utječući
na čovjekovu volju, to je ipak kadar učiniti uvjeravanjem. I to čini na
dva načina, u vidljivom i nevidljivom obličju. U vidljivom kada se vješti­
cama prikazuje u obličju čovjeka i s njima neposredno razgovara, nago­
varajući ih da počine grijeh. Tako je u obličju zmije iskušavao i naše
praroditelje u edenskom vrtu; tako je iskušavao i Krista u pustinji obja-
vivši Mu se u vidljivom obliku.

Nije, međutim, ispravno misliti da vrag samo na takav način utječe
na čovjeka, jer, u tom bi slučaju počinio samo one grijehe na koje ga
vrag potiče u vidljivom obliku, a ne bi sagriješio na njegov nagovor.
Stoga valja reći da vrag čak i u nevidljivom obliku navodi čovjeka na
grijeh. To čini na dva načina, uvjeravanjem ili utjecanjem na volju. Na
prvi način predstavlja čovjekovu razumu neku stvar kao dobru. To može
činiti na tri načina; predstavljanjem neke stvari umu ili, pak, unutarnjim
i vanjskim osjetilima Što se tiče uma, dobri anđeo može prosvijetliti
čovjekov um u poimanju neke stvari, kako tvrdi Dionizije; a, prema Ari­
stotelu, poimanje stvari istovjetno je trpljenju: dakle, vrag može u um
utisnuti neki oblik, čemu slijedi čin poimanja.

Tvrdi se da vrag to može činiti svojom prirodnom moći, koja, kako
je pokazano, nije oslabljena. Međutim, ističe se da to ne može činiti
prosvjetljenjem, već uvjeravanjem. Jer, čovjekov je um takvoga stanja
da, što je više prosvijetljen, lakše spoznaje istinu i lakše se može ob­
raniti od obmane. A kako vrag nastoji da njegova obmana bude trajna,
njegovo se uvjeravanje nikako ne može nazvati prosvjetljenjem: premda
se može nazvati bjelodanim jer on, prilikom uvjeravanja u nevidljivom
obličju, usađuje neku predodžbu u unutarnja i vanjska osjetila. Uslijed
toga, spoznavajući um je uvjeren da ima izvršiti neki čin.

Što se, pak, tiče njegove moći da utječe na unutarnja čula, ističe se
da je tjelesno biće po svojoj naravi takvo da ga pokreće duhovno biće;
što jasno proizlazi iz naših duša koje pokreću naša tijela; isto vrijedi i
za zvijezde. No, svojom naravi nije prilagođeno da bude izravno podlo­
žno utjecajima, pri čemu razumijevamo vanjske, a ne oblikujuće utje­
caje. Stoga je neophodan stjecaj neke tjelesne sile, kako je dokazano
u 7. knjizi Metafizike. Tjelesna se tvar u pogledu premještanja, prirod­
no pokorava dobrom ili zlom anđelu; i upravo radi toga demoni mogu
premještanjem skupljati sjeme i njime proizvoditi čudesne učinke. Na taj
su način i faraonovi čarobnjaci, stjecajem odgovarajućih aktivnih i pasiv­
nih sila proizveli zmije i životinje. Stoga demone samo Bog može sprije­
čiti u izvođenju učinaka koji se odnose na premještanje tjelesnih tvari
ili bića.

Razmotrimo sada kako vrag može premještanjem potaknuti čovje­
kovu maštu i opažanja unutarnjih osjetila pomoću utvara i impulziv­
nih radnji. Valja spomenuti da Aristotel (De Somno et Vigilia) pripisuje
uzrok utvara u snovima kretanju, činjenici da krv u životinje koja spava,

teče do najskrovitijeg sjedišta čula, odakle izviru kretanja i dojmovi,
koji su ostaci proteklih, zadržanih u umu ili unutarnjem osjetilu; a riječ
je o fantaziji ili mašti koje sv. Toma, kako ćemo vidjeti, izjednačuje.

Naime, fantazija ili mašta je riznica ideja primljenih čulima. A do­
gađa se da demoni toliko snažno uzbuđuju unutarnja osjetila, odnosno
sposobnost zadržavanja predodžbi, da se one u trenutku kada su primlje­
ne od vanjskih stvari, čine novim dojmovima.

Točno je da se s time ne slažu svi; no, želi li se tkogod podrobnije ba­
viti ovim pitanjem, valja mu imati na umu mnogobrojnost unutarnjih
osjetila i njihovih funkcija. Avicena u svojoj knjizi O duši tvrdi da ih
postoji pet: razbor, fantazija, mašta, misao i pamćenje. Ali, sv. Toma u
Prvom dijelu 79. pitanja kaže da ih ima samo četiri, jer on izjednačuje
fantaziju i maštu. Da izbjegnem suvišnu opsežnost, propuštam iznijeti
mnoga druga razmatranja o toj materiji.

Dovoljno je reći sljedeće. Fantazija je riznica ideja, dok je pamćenje
nešto posve drukčije. Fantazija je riznica ili spremište ideja primljenih
osjetilima, dok je pamćenje riznica poriva, koji nisu primljeni osjetilima.
Naime, čovjek koji ugleda vuka od njega bježi, no ne radi njegove ružne
boje ili izgleda, što su ideje primljene vanjskim osjetilima i sačuvane
u njegovoj mašti, već od njega bježi jer mu je vuk prirodni neprijatelj. A
ta spoznaja proizlazi iz nekog poriva ili straha, koji se razlikuje od misli
koja vuka prepoznaje kao neprijatelja, a psa kao prijatelja. A spremište
tih poriva je pamćenje. U životinjskoj su prirodi primanje i zadržava­
nje dvije različite stvari; naime, oni tjelesne sokove vlažnoga stanja lakše
primaju, ali teže zadržavaju; posve je suprotno u onih suhoga stanja.

Vratimo se pitanju. Utvare koje se spavačima pojavljuju u snovima,
proizlaze iz ideja zadržanih u spremištu njihova uma uslijed prirodnog
premještanja uzrokovanog istjecanjem krvi u prvo i najskrovitije sjedi­
šte njihovih sposobnosti opažanja; pritom mislimo na prirođeno premje­
štanje u glavi i moždanim stanicama.

Isto se može dogoditi uslijed sličnog kretanja koje proizvode demoni.
Osim toga, takve se stvari ne događaju samo spavačima, već čak i budni­
ma, jer i u njima demoni mogu uznemiriti i uzbuditi unutarnja osjetila i
tjelesne sokove, čime se izvlače ideje pohranjene u spremištima nji­
hovih umova, koje se potom očituju fantaziji i mašti, tako da ti ljudi
umišljaju da su te stvari istinite. To se naziva unutarnjim napastovanjem.

Ne začuđuje, stoga, da vrag to može činiti svojom prirodnom moći;
naime, budući da budan i razborit čovjek, može voljno izvlačiti iz svo-

jih spremišta predodžbe koje je u njima zadržao; na taj način može u
sebi prizvati svakovrsne željene predodžbe. S obzirom na to, lako mo­
žemo razumjeti neumjerenu ljubavnu zaslijepljenost.

Dva su načina na koja demoni mogu, kako je rečeno, pobuditi takve
predodžbe. Kako je objašnjeno u pitanju o napastovanju i primjerom
voljnog umišljanja, oni katkad djeluju ne sputavajući ljudski razum.
No, razum je katkad potpuno sputan, što potvrđuje primjer nekih ljudi
s prirodnom tjelesnom ili duševnom manom, te mjesečara i pijanaca. Sto­
ga ne začuđuje što demoni mogu, uz Božje dopuštenje, sputati razum;
a takvi se ljudi nazivaju deliričnima, jer im je vrag ugrabio čula. To
čine na dva načina, naime, uz pomoć vještica ili bez njih. Tako Aristotel,
u navedenom djelu, veli da svakoga tko osjeća strast pokreće i najmanja
stvar. Tako ljubavnika pokreće i najmanja sličnost s njegovom ljubavlju,
a slično je i s onime tko osjeća mržnju. Prema tome, demoni koji iz
ljudskih postupaka saznaju kojim se strastima najviše predaju, u njima
pobuđuju takvu neumjerenu ljubav ili mržnju, snažnije i učinkovitije im
utiskujući svoj cilj u maštu, budući da to mogu lakše činiti. To je naj­
lakši način da ostvare svoj cilj, kao što je ljubavniku lakše prizvati iz
pamćenja sliku svoje ljubavi, i u svojim je mislima zadržati ugodnom.

No, kada te stvari čine posredstvom i na zagovor vještica koje su s
njima sklopile ugovor, tada to čine čarobnjaštvom. Međutim, tu mate­
riju na ovome mjestu nije moguće iscrpno izložiti radi velikog broja
primjera, koje nalazimo i među svećenstvom i među laicima. Koliko je,
naime, preljubnika napustilo svoje najdivnije supruge zbog požude pre­
ma najopakijim ženama!

Poznata je priča o starici koja je, kako čak i danas pripovijedaju bra­
ća u jednom samostanu, na taj način začarala tri opata, te ih čak i ubila,
a četvrtoga otjerala u ludilo. Taj je zločin, naime, javno priznala, drz-
nuvši se pri tom reći: "Učinila sam to i činim i dalje, a oni se ne mogu
oduprijeti svojoj ljubavi prema meni, jer su pojeli suviše moga gnoja
[pri čemu je svojom rukom izmjerila određenu duljinu]." Priznajem,
međutim, da ona živi i danas jer nismo raspolagali dokazima dostatni­
ma da protiv nje podignemo optužbu ili je privedemo sudu.

Valja imati na umu da vrag, kako je rečeno, u nevidljivom obličju
navodi čovjeka na grijeh uvjeravanjem, ali i uz pomoć njegove volje.
Premda nije osobito primjereno, vrijedi spomenuti da sličnim utjecajem
na ljudsku volju i tjelesna stanja, neke ljude čini sklonijima gnjevu,
pohoti i drugim strastima. Naime, očito je da je čovjek takvog tjelesnog

stanja skloniji pohoti, gnjevu i sličnim strastima, a kada su one u nje­
mu pobuđene, spremnije će im se predati. No, budući da je ovdje teško
navoditi presedane, valja nam iznaći lakši način kojim ćemo ih obznaniti
ljudima radi njihova upozorenja. U drugom dijelu ove knjige rasprav­
ljat ćemo o sredstvima, pomoću kojih se tako začarani ljudi mogu izli­
ječiti.

Način propovijedanja ljudima o nezasitnoj ljubavi.

U svezi prethodno rečenog, propovjednik postavlja sljedeće pitanje:
"Je li sukladna katoličkoj vjeri tvrdnja da vještice mogu zaraziti ljud­
ske umove neumjerenom ljubavlju prema nepoznatim ženama, i toliko
zapaliti njihova srca, da ih ni sram, ni kazna, niti ikakve riječi ili djela
ne mogu odvratiti od takve ljubavi; nadalje, mogu li pobuditi toliku
mržnju među supružnicima koja će ih spriječiti u izvršenju svojih brač­
nih radnji; štoviše, u toj mjeri da u gluho doba noći oni prelaze velike
udaljenosti u potrazi za ljubavnicama.

Propovjednik se u razmatranju ove materije može, ako želi, poslu­
žiti nekim argumentima iz prethodnoga pitanja. U suprotnom, dovoljno
je reći da valja riješiti neke poteškoće vezane uz pitanja ljubavi i mr­
žnje. Naime, te strasti napadaju volju čiji je čin uvijek slobodan i može
ju obuzdati samo Bog, koji njome može upravljati. Iz toga jasno proiz­
lazi da ni vrag, ni vještica koja djeluje uz njegovu pomoć, ne mogu
prisiliti čovjekovu volju na ljubav ili na mržnju. Nadalje, budući da volja,
kao i razum počiva u duši, u koju može ući samo Onaj koji ju je stvorio,
to pitanje postavlja mnoge zapreke na putu otkrivanja istine.

No, usprkos tomu, valja nam prije svega govoriti o ljubavnoj zaslije­
pljenosti i mržnji, a potom o sprječavanju spolne moći opčinjavanjem.
Što se tiče prvoga, premda vrag ne može izravno utjecati na čovjekov
razum i volju, on je, kako tvrde mudri teolozi (2. Knjiga Sentencija),
kadar djelovati na tijelo ili na sposobnosti koje pripadaju tijelu, ili je s
njima povezan, naime, na unutarnja i vanjska osjetila. To je autoritetom
i razumom dokazano u prethodnom pitanju; a čitatelj se može uputiti
i na autoritet Knjige o Jobu (ii), koja veli: '"Neka ti bude!', reče Jahve
Satanu, 'U tvojoj je ruci'", što, naime, znači da je Job u njegovoj vla­
sti. No, vrag je imao vlast samo nad Jobovim tijelom, jer mu Gospodin
nikada ne bi predao njegovu dušu. Zato je i rekao: "Život mu sačuvaj",
dakle, da mu ne naudi. A osim vlasti koju mu je dao nad tijelom, dao

mu je i vlast nad svim tjelesnim sposobnostima, naime, nad četiri ili pet
unutarnjih osjetila, a to su razbor, fantazija ili mašta, misao i pamćenje.

U nedostatku drugih primjera, navedimo onaj svinja i ovaca. Zahva­
ljujući svome porivu, svinje znaju pronaći put do kuće. Tako i ovce,
na temelju prirodnog poriva, razlikuju vuka od psa, znajući da im je
jedan od njih prirodni neprijatelj, a drugi prijatelj.

Dakle, budući da sve naše razumne spoznaje proistječu iz čula (ka­
ko Aristotel u drugoj knjizi svoga djela O duši, tvrdi da razuman čovjek
mora opažati maštovite predodžbe), tako vrag može utjecati na maštu
i pomračiti razum. To ne znači da na um djeluje izravno, nego posred­
stvom maštovitih predodžbi. Stoga možemo voljeti samo ono što znamo.

Obilje nam primjera može pružiti zlato, koje škrtac voli jer poznaje
njegovu moć, itd. Prema tome, kada je razum pomračen, pomračena je
i volja. Vrag, štoviše, to može činiti uz pomoć vještice ili bez nje; a do
toga može doći čak i uslijed nedostatka sposobnosti predviđanja. Na­
vest ćemo primjere za svaki takav slučaj. Kako veli sv. Jakov u svojoj
poslanici: "Svakoga napastuje njegova vlastita požuda. Ona ga izvlači
i mami. Zatim požuda, pošto začne, rađa grijeh, a grijeh, kada je gotov,
rađa smrt." Pismo na drugome mjestu (Postanak, xxxiv) govori o tome
kako je Šekem, kada je opazio Dinu dok je izašla da posjeti neke žene
onoga kraja, na silu s njome legao, nakon čega mu je za nju srce prio-
nulo, te se zaljubio. A glosa veli: "Kada neodlučno srce zaboravlja sve
poslove i osvrće se, poput Dine, na poslove drugih ljudi, biva zavedeno
navikom i postaje grešno."

Drugo, pokazat ćemo da ta požuda ne mora biti izazvana samo ča­
robnjaštvom, već i vražjom kušnjom. Tako u Drugoj knjizi o Samuelu
(xiii) čitamo kako je Amnon silno ljubio svoju sestru Tamaru, što ga
je toliko mučilo da se radi nje gotovo razbolio. Tako strašnom i prljavom
zločinu može se odati samo čovjek, kojega je vrag posve iskvario i
podvrgao ga velikoj kušnji. Stoga glosa veli: "To nam je upozorenje,
a Bog nam je dopustio da uvijek budno pazimo da nama ne zavlada
porok i knez zla, koji obećava lažni mir onima kojima prijeti opasnost,
ne bi li nas nespremne dočekao i ubio."

O toj strasti uzgred govori i Knjiga svetih otaca, koji svjedoče da su
ih žene, unatoč tomu što su bježali od svih tjelesnih požuda, katkad pod­
vrgavale kušnji svojom ljubavlju više nego što bi se moglo vjerovati. Sto­
ga Apostol (Druga poslanica Korinćanima, xii) veli: "Stavljen mi je

trn u tijelo, sotonin poslanik, da me trajno muči da se ne uzoholim", na
što glosa dodaje: "Stavljen sam na kušnju požude. Ali, onaj koji ne pokle­
kne kušnji nije grešnik, jer time iskušava svoju krepost." A pod kušnjom
se podrazumijeva đavolja, a ne tjelesna kušnja koja je uvijek oprostiva
kao lak grijeh. Propovjednik može pronaći mnoge primjere za to.

O trećoj točki smo raspravljali gore, naime, da neumjerena ljubav­
na radnja proistječe iz zlih vražjih radnji; a govorimo o toj kušnji.

Na pitanje kako je moguće utvrditi proistječe li takva neumjerena
ljubav od vještice, a ne od vraga, odgovaramo da to možemo saznati na
više načina. Prvo, ako muškarac u iskušenju ima lijepu i čestitu ženu ili
obratno, u slučaju žene, itd. Drugo, ako mu je razum u tolikoj mjeri oko­
van da ga nikakvi udarci, ni riječi ili djela, čak ni sram, ne mogu odvra­
titi od te požude. I osobito treće, kada se ne može obuzdati da katkad
iznenada i usprkos tegobnom putovanju, danju i noću prevaljuje velike
udaljenosti (o čemu su mnogi takvi muškarci osobno svjedočili). Kako
veli sv. Ivan Zlatousti, komentirajući xx. odlomak Matejeva evanđelja,
koji govori o magarcu na kojemu je jahao Krist: "Kada zloduh opsjedne
čovjekovu volju grijehom, vodi ga svojom voljom kamo mu se prohtije."
Pritom navodi primjer broda u moru bez kormila, koji vjetrovi nose po­
svuda kako im drago; i čovjeka koji čvrsto jaše konja; i kralja koji vlada
nad silnikom. I, četvrto, to pokazuje činjenica da se katkad iznenada i
neočekivano zanose, a katkad i preobražavaju, što se ničim ne može
spriječiti. To je vidljivo i iz same njihove odvratne pojavnosti.

Prije nego li krenemo u razmatranje sljedećeg pitanja o vješticama,
koje se odnosi na sposobnost oplodnje, valja nam objasniti argumente.

Slijede objašnjenja argumenata.
Odgovor na argumente: prvi argument, da čovjekovom voljom upravlja
Bog, a njegovim razumom dobri anđeo, jasan je. Naime, dobri anđeo
nadahnjuje razum samo k spoznaji istine, iz čega proizlazi ljubav prema
dobrome, jer su istina i zbilja isto. Tako i zli anđeo može pomračiti razum
spoznavanjem prividne istine; a to čini pomutnjom ideja i predodžbi,
koje su osjetila primila i pohranila, iz čega, potom, proizlazi neumjerena
ljubav prema prividno dobrim stvarima, kao što su tjelesne naslade ko­
jima takvi ljudi teže.

Drugi, pak, argument, da vrag ne može proizvesti fizičke promjene
u tijelu, dijelom je točan, što se objašnjava trima vrstama mutacije.

Naime, vrag ne može u cijelosti promijeniti oblik i izgled tijela (što je
pravilnije nazivati novom sazdanošću, a ne promjenom) bez pomoći
neke sile ili bez Božjeg dopuštenja. No, govorimo li o promjeni svojstva,
kao u slučaju bolesti ili zdravlja, kako je prije pokazano, demon može
proizvesti u tijelu različite bolesti, pa čak i lišiti čovjeka razuma i izazvati
osjećaj neumjerene mržnje ili ljubavi.

Tomu možemo dodati i treću vrst mutacije, kada dobri ili zli anđeo
ulazi u tijelo, na isti način kao kada kažemo da samo Bog može ući u
dušu, dakle, životnu bit. No, kada govorimo o anđelu, osobito o zloduhu
koji ulazi u tijelo, kao u slučaju opsjednutosti, on ne prelazi granice tijela,
jer na taj način u dušu može ući samo Stvoritelj koji ju je učinio unutar­
njim životnim pokretačem. No, tvrdi se da vrag ulazi u tijelo kada izvodi
nešto oko tijela: kako veli sv. Ivan Damaščanski, ondje gdje djeluje tamo
jest. A tada djeluje unutar granica tijela, ali ne unutar duše.

Iz toga proizlazi da je tijelo sadržano od dva svojstva: materije i
duha. A to odgovara razlici između prividnog i zbiljskog. Stoga demoni,
ulazeći u tijelo, ulaze u moći tjelesnih organa i ostavljaju na njih dojmove.
Takvi, pak, dojmovi proizvode maštovite predodžbe u umu, kao što su,
primjerice, boje, o čemu se govori u Trećoj knjizi O duši. A taj dojam
prodire i u volju koja svoje poimanje dobrog osniva na razumu, sukla­
dno onome što razum prihvaća nešto kao zbiljski ili prividno dobro.

Što se tiče trećeg argumenta: dva su načina spoznavanja misli srca,
naime, promatranje njihovih učinaka ili njihovo čitanje iz razuma. Na
prvi ih način mogu spoznati anđeli, ali čak i čovjek, premda će se po­
kazati da je anđeo u tome mnogo vještiji od čovjeka. Naime, misli se
katkad očituju nekim vanjskim činom, pa čak i promjenom duševnog
stanja. I liječnici mogu razabrati osjećaje srca na temelju bila. Stoga sv.
Augustin (de Divin. Daem.) kaže da je koji put veoma lako razabrati čo­
vjekovo duševno stanje, ne samo na temelju njegovih riječi, već i samih
njegovih misli, čiji su znakovi izraženi na tijelu; premda u svojim Pre­
ispitivanjima veli da nema nikakva pravila kojim se to može otkriti; a
smatram da on nerado priznaje da vrag može saznati unutarnje misli srca.

S druge točke gledišta, samo Bog može znati misli uma i naklonosti
volje. Jer, volja je razumnoga stvorenja podložna samo Bogu, i na nju
može djelovati samo On, koji je prvi i konačan uzrok. Stoga samo Bog
poznaje ono što počiva u volji ili ono što samo o volji ovisi. Štoviše, ono
što ovisi samo o volji očituje se u vanjskim činima. Jer, čovjek koji ra-

spolaže sposobnošću spoznavanja i razumijevanja, koje iz njega proi­
zlazi, koristi se njome kada to želi.

Prema tome, sve rečeno dokazuje da duh ne može ući u dušu, što
znači da ne može ni vidjeti ono što je u umu, a osobito ne ono što poči­
va u najskrovitijim dubinama duše. Stoga, na tvrdnju da vrag ne može
vidjeti misli srca i da, prema tome, ne može u srcima ljudi pobuditi lju­
bav ili mržnju, odgovaramo da on uistinu može saznati ljudske misli
na temelju njihovih vidljivih učinaka, u čemu je vještiji od čovjeka; tako
suptilnim načinima može u ljudima pobuditi ljubav i mržnju stvarajući
privide i pomračujući um.

No, ovo moramo reći da utješimo krijeposne i oslobodimo ih bojazni:
kada je osjetilna vanjska i tjelesna promjena koja proistječe iz ljudskih
misli, toliko nezamjetna i neodređena da vrag na temelju nje ne može
saznati misli, osobito u vrijeme kada se krijeposni odmaraju od izučava­
nja i dobrih djela, on ih tada napastuje poglavito u snovima, o čemu svje­
doči iskustvo. No, kada je fizički učinak misli snažan i određen, demon
na temelju čovjekove vanjštine može saznati jesu li mu misli okrenute
ka zavisti ili pohoti. Ali, smatramo da valja ostaviti otvorenim pitanje
može li on na taj način saznati sve okolnosti; premda je točno da te
okolnosti može saznati na temelju njihovih kasnijih ishoda.

I četvrto: premda samo Bog može ući u dušu, dobri ili zli anđeo
može, na prethodno pokazan način, ući u tijelo i njegova osjetila. Na
taj se način u takvom čovjeku mogu pobuditi ljubav i mržnja. Na drugi
argument, da su duševne moći jače od tjelesnih i vrag ih ne može pro­
mijeniti, odgovaramo da vrag može promijeniti tjelesne moći u tom
smislu, da ih može ubrzati ili usporiti u mesu i kostima. No, to ne čini
radi sprječavanja ili poticanja unutarnjih ili vanjskih osjetila, već radi
osobne koristi, jer najveću korist izvlači obmanjujući osjetila i razum.

PITANJE VIII.

Mogu li vještice oslabiti reproduktivnu moć

ili spriječiti spolni čin.

Č injenicu da se čarobnjaštvu poglavito odaju preljubnice i bludni­
ce, potvrđuju vradžbine kojima vještice utječu na čin oplodnje.
Tu ćemo istinu potkrijepiti i pobijanjem argumenata, koje iznose oni
koji se s nama ne slažu u ovoj stvari. Prije svega, oni tvrde da takva op­
činjenost nije moguća, jer bi tada utjecala i na spolne radnje supružni­
ka; prihvatimo li je, to bi značilo da je vražje djelo snažnije od Božjeg,
budući da je brak Božje djelo, a čarobnjaštvo vražje. No, priznamo li
da se tako mogu začarati samo preljubnici i nevjenčani, vraćamo se sta­
jalištu da čarobnjaštvo ne postoji u zbilji, već samo u čovjekovoj mašti;
a tu tvrdnju pobijamo u Prvom pitanju. Ili se, pak, može navesti neki raz­
log zašto ta čarolija ne pogađa supružnike, već samo nevjenčane; jedini
je mogući razlog taj da je brak Božje djelo. Budući da taj razlog nije
održiv, kako tvrde teolozi, ostaje argument da je vražje djelo snažnije
od Božjeg; a kako je ta tvrdnja posve neprimjerena, neprimjereno je i
tvrditi da se spolni akt može spriječiti čarobnjaštvom.

Međutim, vrag ne može spriječiti druge prirodne radnje, kao što je
hranjenje, hodanje i stajanje, što jasno proizlazi iz činjenice da bi u su­
protnom bio kadar uništiti svijet.

Osim toga, spolni je čin uobičajen među svim ženama, pa bi njegovo
sprječavanje utjecalo na sve žene; no to nije točno, iz čega slijedi da
je prvi argument održiv. Naime, činjenice dokazuju da to nije točno; kada
muškarac kaže daje začaran, još je uvijek sposoban izvršavati spolne
radnje s drugim ženama, ali ne s onom s kojom ne može općiti; to je
stoga što ne želi, pa tako ni formalno ne može proizvesti nikakav učinak.

Tomu, naprotiv, istinom protuslovi dekretal ('Ako sortilegijem...
itd.'): što je i mišljenje svih teologa i kanonista koji govore o bračnim
zaprekama prouzročenima čarobnjaštvom.

Drugi je razlog sljedeći: budući da je Vrag moćniji od čovjeka, a
čovjek može spriječiti moć oplodnje neplodnim biljkama, ili kakvim
drugim sredstvima, tim je više vrag kadar to učiniti jer ima veće znanje
i lukaviji je.

Odgovor. Istinu potvrđuju dvije stvari o kojima smo već raspravljali,
premda nismo posebno opisali način takvog sprječavanja. Pokazali

smo, naime, da čarobnjaštvo ne postoji samo u ljudskoj mašti, već i u
zbilji; ali nebrojeni zbiljski i stvarni učinci čarobnjaštva mogu se izvesti
Božjim dopuštenjem. Pokazali smo i da ih Bog dopušta češće u slučaju
spolnih radnji, jer su prljavije od drugih ljudskih radnji. Ali, što se tiče
načina takvog opčinjavanja, valja istaknuti da on ne utječe samo na
moć oplodnje, nego i na moć mašte ili fantazije.

Peter de la Palude (III, 34) spominje pet načina. On veli da je demon,
koji je duh, kadar pokretati ili zaustavljati tjelesna bića. Tako može, iz­
ravno ili neizravno, spriječiti sjedinjenje dvaju tijela umećući se među
njih u nekom tjelesnom obličju. To se dogodilo jednom mladiću koji
se zaručio s idolom, ali se oženio mladom djevom, radi čega poslije s
njome nije mogao spolno općiti. Drugo, vrag može u muškarcu pobuditi
ili posve ugasiti želju za spolnim činom, pomoću nekih tajanstvenih pre­
dmeta, čiju moć samo on najbolje poznaje. Treće, može mu u tolikoj
mjeri poremetiti moć opažanja i maštu, da mu se žena učini odvratnom:
jer je kadar, kako je rečeno, utjecati na maštu. Četvrto, kao što je kadar
onemogućiti kretanje tijela, može izravno spriječiti i erekciju organa za
oplodnju. Peto, može spriječiti istjecanje životne esencije u organe u
kojima počiva pokretačka sila, zatvarajući sjemenovode tako da sjeme
ne može ući u kanale za oplodnju, ili od njih uzmiče ili iz njih izbija ili,
pak, na neki od mnogih drugih načina ne izvrši svoju funkciju.

U daljnjim izlaganjima se slaže s onime što su razmatrali drugi nau-
čitelji Crkve. Naime, Bog dopušta vragu veću slobodu djelovanja u ovom
činu, kojim se grijeh prvi put proširio svijetom, nego u drugim ljudskim
radnjama. Slično tomu, zmije su mnogo podložnije čarolijama od dru­
gih životinja. A dalje, na drugome mjestu veli: "Isto je i sa ženom, jer
joj je vrag kadar toliko pomračiti razum, da joj se suprug ogadi u toj mjeri
da mu više nikada ne dopusti da s njome legne."

Potom pokušava ustanoviti zašto su muškarci češće od žena zača­
rani u pogledu te radnje; pa veli da ta zapreka općenito nastaje u sjeme­
nom odvodu, ili se javlja kao nemogućnost erekcije, što se lakše do­
gađa muškarcima; stoga su muškarci začarani češće od žena. Mogli bismo
reći i da vještice, budući da su poglavito žene, više žude za muškarci­
ma nego za ženama. Nadalje, djeluju nauštrb udanih žena, vrebajući
svaku priliku za preljub, kada je muž kadar općiti s drugim ženama, ali
ne i sa svojom; radi čega i žena mora tražiti druge ljubavnike.

Tomu dodaje i da Bog dopušta vragu da napastuje grješnike češće
od krijeposnih. Stoga je anđeo rekao Tobiji: "On zloduhu daje vlast

nad onima koji ugađaju samo svojim strastima." Ali, katkad ima vlast
i nad krijeposnima, kako je bio slučaj s Jobom, ali ne i nad njihovim spol­
nim radnjama. Stoga im se valja posvetiti ispovijedi i drugim dobrim
djelima, ne bi li im strijela ostala zarivena u rani, protiv čega nema ni­
kakva lijeka. Toliko od Petra. O metodama uklanjanja čarobnjačkih
učinaka govorit ćemo u drugom dijelu ove knjige.

Razjašnjenje nekih uzgrednih dvojbi o tome može

li se spolni čin spriječiti zlim čarolijama.

Postavi li se, uzgred, pitanje zašto su samo neke žene podložne takvoj
začaranosti, sv. Bonaventura odgovara ovako. Čarobnica ili vještica na
taj način nanosi štetu osobama koje je vrag odabrao ili je, pak, tomu raz­
log što Bog ne dopušta da takva nesreća zadesi određene osobe. A da
je nedokučiva volja Božja, pokazali smo na primjeru Tobijine žene. I
dodaje:

Na pitanje kako to vrag čini, valja odgovoriti da on ne onemogućava
moć oplodnje iznutra, oštećujući ud, već izvana, čini ga beskorisnim. No,
budući da to nije prirodna, već umjetna zapreka, vrag može muškarca
učiniti impotentnim prema jednoj, ali ne i prema ostalim ženama: ga­
seći u njemu požudu prema njoj, ali ne i prema drugim ženama i to svo­
jom prirođenom moći, posredstvom nekog bilja, kamenja ili kakvim
tajanstvenim prirodnim sredstvima. To se podudara i s mišljenjem Pe-
tera Paludanusa.

Nadalje, kako ta impotencija kod spolnog općenja katkad proizlazi
iz hladnoće naravi ili nekog prirodnog nedostatka, postavlja se pitanje
kako je moguće utvrditi je li tomu uzrok čarobnjaštvo ili nije. Hostien-
sis na to odgovara u svojoj Sumi (no to se ne smije javno propovije­
dati): "Kada se ud ni na koji način ne može uzbuditi i izvršiti spolni čin,
to je znak prirodne impotencije; ali kada je uzbuđen i uspravljen, no
ipak ne može izvršiti svoju funkciju, to je znak začaranosti."

Valja također naglasiti da impotencija radi koje ud ne može izvršiti
spolni čin, nije jedini učinak takvog opčinjavanja, jer moguće je katkad
začarati i ženu tako da je nesposobna začeti ili, pak, pobacuje dijete.

Nadalje treba imati na umu da Kanon propisuje da je ubojica sva­
tko, tko iz osvete ili mržnje nekim radnjama sprječava muškarca ili
ženu u oplodnji ili rađanju. Kanon, osim toga, govori o raskalašenim

ljubavnicima, koji se koriste protuprirodnim kontracepcijskim sredstvi­
ma, poput otrova i trava, bez ikakve pomoći demona, kako bi spriječili
sramotu svojih ljubavnica. I takve grješnike valja kazniti kao ubojice.
Ali, zakon najstrožim kaznama kažnjava vještice koje takve stvari čine
čarobnjaštvom, o čemu smo govorili u Prvom pitanju.

Slijedi razjašnjenje argumenata; tvrdnji da takva nesreća ne može
zadesiti supružnike, valja dodati, iako je ta materija do sada vjerojatno
dovoljno razjašnjena, da se te stvari zbiljski i stvarno mogu dogoditi
supružnicima, kao što se događaju nevjenčanima. Mudar će se čitatelj,
koji raspolaže mnoštvom knjiga, osvrnuti na riječi teologa i kanonista,
osobito ondje gdje govore o impotentnima i začaranima. I uvidjet će da
se oni slažu u osudi dviju zabluda: da osobito pobijaju zabludu supru­
žnika koji, čini se, smatraju da takva nesreća ne može zadesiti one sje­
dinjene brakom, pri čemu iznose razlog da vrag ne može uništiti Božja
djela.

Prva zabluda koju pobijaju je tvrdnja da čarobnjaštvo ne postoji u
zbilji, već samo u mašti ljudi koji radi nepoznavanja skrivenih, ljudi­
ma nedokučivih uzroka, pripisuju neke prirodne učinke čarobnjaštvu,
kao da su ih proizveli demoni koji djeluju sami ili uz pomoć vještica.
Premda svi drugi naučitelji pobijaju tu zabludu kao pogrešnu, sv. Toma
je najoštrije napada i osuđuje kao herezu, tvrdeći da ona proizlazi iz same
nevjere. Budući da se nevjerništvo u kršćanina smatra herezom, takav
čovjek zaslužuje da ga se smatra heretikom. O toj smo materiji raspra­
vljali u Prvom pitanju, premda nedovoljno iscrpno. Želi li se tko upo­
znati s ostalim izrekama sv. Tome na drugim mjestima, pronaći će razlo­
ge zbog kojih on tvrdi da takva zabluda izvire iz same nevjere.

U svojim pitanjima o grijehu, naime, gdje raspravlja o demonima i
u svom prvom pitanju o tome imaju li demoni svoja prirodna tijela,
spominje, između ostalog, one koji svaku fizičku pojavu pripisuju utje­
caju zvijezda kojima su, kako tvrde, podložni skriveni uzroci zemalj­
skih pojava. Tako veli: "Valja imati na umu da su Aristotelovi sljed­
benici, peripatetici, smatrali da demoni stvarno ne postoje, ali da one
stvari koje se pripisuju demonima, proizlaze od sile zvijezda i drugih
prirodnih pojava." Stoga sv. Augustin veli (O državi Božjoj, X) da je
Porfirije vjerovao da ljudi pomoću trava, životinja, stanovitih zvuko­
va, glasova, likova, pa i promatranjem nekih gibanja nebeskih zviježđa,
proizvode sile nalik onima zvijezda, kako bi objasnili različite priro-

dne pojave. Očito je da je to netočno jer su tajanstvene uzroke pripisiva­
li zvijezdama, smatrajući da su demoni samo proizvod ljudske mašte.

Sv. Toma je u istom djelu jasno pobio to stajalište; naime, poznato
je da neka demonska djela nikako ne mogu proizaći iz prirodnog uzroka.
Naprimjer, kada čovjek opsjednut zloduhom govori nepoznatim jezi­
kom; mnoge druge primjere takvih demonskih djela nalazimo u rapso-
dijskim i nekromantskim umijećima, a koja može proizvesti samo neka
inteligencija koja je po naravi možda dobra, ali je zlonamjerna. Drugi
su filozofi upravo radi tih protuslovlja bili prisiljeni priznati da demoni
stvarno postoje. Poslije su, međutim, zapali u razne zablude, pa su neki
smatrali da ljudske duše, napuštajući tijelo postaju demoni. Radi toga
su mnogi vračevi ubijali djecu vjerujući da će zavladati njihovim du­
šama; nabrajaju se i mnoge druge zablude.

Iz navedenog proizlazi da sveti naučitelj s pravom kaže da takvo
stajalište izvire iz same nevjere. Tko hoće neka pročita djelo sv. Augu-
stina (O državi Božjoj, VIII, IX), gdje govori o raznim zabludama nevjer­
nika u pogledu demonske naravi. Doista, zajedničko je mišljenje svih
naučitelja, navedeno u spomenutom djelu, protiv onih koji na taj način
poriču postojanje vještica, veoma značajno, premda je izrečeno u samo
nekoliko riječi. Oni, naime, kažu da se svi koji smatraju da na svijetu ne
postoji čarobnjaštvo, suprotstavljaju stajalištu svih crkvenih naučitelja,
kao i Svetome pismu; i, dalje, izjavljuju da demoni postoje i da im Bog
daje vlast nad ljudskim tijelima i maštom. Stoga one koji su oruđa u ru­
kama demona, koji uz njihovu pomoć katkad nanose zlo živim bićima,
nazivaju vješticama.

Pobijajući prvu zabludu, crkveni naučitelj i ništa ne kažu o onima koji
su sjedinjeni u braku; to je, međutim, jasno iz njihova pobijanja druge
zablude. Naime, vele da ima onih koji vjeruju da čarobnjaštvo postoji na
svijetu i da ga ima u obilju, te da čak utječe i na čin tjelesnog sparivanja,
pogrešno misle da takva začaranost nije trajna i da stoga ne poništava već
sklopljen brak. Na tome mjestu govore o supružnicima. Pobijajući tu
zabludu (što činimo radi onih koji ne raspolažu velikim brojem knjiga,
premda ovdje nije osobito bitno), valja spomenuti da je pobijaju tvrdnjom
da ona protuslovi svim presedanima i svim drevnim i suvremenim za­
konima.

Stoga katolički naučitelj i čine razliku između privremene i trajne
impotencije uzrokovane čarobnjaštvom. Privremena ne poništava brak,

a takvom se smatra ako se začarani mogu izliječiti od te smetnje u ra­
zdoblju od tri godine od trenutka njihova zajedničkog života, primje­
nom svih mogućih sredstava, uključujući crkvene sakramente ili druga
sredstva za odstranjivanje te čarolije. No, ne odstrani li se ta smetnja
nijednim lijekom, od toga se razdoblja impotencija ima smatrati traj­
nom. U tom slučaju ona je nastala prije sklapanja i konzumacije braka,
i stoga sprječava sklapanje braka i poništava onaj koji je već sklopljen;
ili je, pak, nastala nakon sklapanja braka, ali prije njegove konzumacije,
te i u tom slučaju, smatraju neki, poništava sklopljen brak. (Kako je
rečeno u Knjizi XXXIII, I. pit., I. pogl., potvrda braka sastoji se u tje­
lesnom sparivanju.) Ili se, pak, ta zapreka pojavila nakon konzumacije
braka, uslijed čega se brak ne poništava. O impotenciji na tome mjestu
mnogo govore Hostiensis, Godfrid, te crkveni naučitelji i teolozi.

Argumenti. Prvi je dovoljno razjašnjen gore navedenim razmatran­
jima. No, neodrživ je argument da vražja djela mogu uništiti djela Bo­

žja, jer čarobnjaštvo učinkovito
šteti bračnim drugovima; nai­
me, istina je da demon ništa ne
može činiti bez Božjeg dopušte­
nja. On, naime, ne uništava svo­
jom primarnom silom, poput ti­
ranina, već posredstvom nekog
vanjskog umijeća, kako je gore
dokazano. Razjašnjenje i drugi
argument, naime, zašto mu Bog
dopušta da izvodi tu zapreku
češće u slučaju spolnih, a ne
drugih radnji. No, kada mu Bog
dopušta, vrag ima vlast i nad
drugih radnjama. Stoga je nera­
zborito tvrditi da vrag može
uništiti čitav svijet. I treći je pri­
govor pobijen prethodno reče­
nim.

PITANJE IX.

Mogu li vještice kakvim opsjenarskim umijećem proizvesti

privid da je muški ud posve odstranjen ili odvojen od tijela.

Ovdje se obznanjuje istina o demonskim radnjama povezanima s
muškim udom. A radi razjašnjenja činjenica, postavlja se pitanje
mogu li vještice uz pomoć demona, stvarno i u zbilji odstraniti ud ili,
pak, to čine samo prividno, nekom opsjenom ili varkom. Da to stvarno
mogu činiti dokazuje se a fortiori (tim više), budući da demoni mogu
činiti i veće stvari, primjerice ubijati ljude ili ih tjelesno premještati (kako
je pokazano primjerima Joba i Tobije), tako mogu stvarno i u zbilji od­
stranjivati muške udove.

I taj se argument osniva na glosi o psalmima, koji govore o zlim an­
đelima: Bog kažnjava posredstvom zlih anđela, kako je često kažnja­
vao narod izraelski pošastima, stvarno im se osvećujući nad tijelima.
Stoga je i ud podložan takvim kaznama.

Može se reći da vrag to čini uz Božje dopuštenje. Kako je prethodno
rečeno, budući da Bog daje vragu veću vlast nad spolnim radnjama
radi prvog grijeha, koji je tim činom prenesen na ljudski rod, tako mu
daje veću vlast nad spolnim organom, dopuštajući mu čak da ga potpu­
no odstrani.

Nadalje, veće je djelo bilo pretvaranje Lotove žene u stup soli, nego
li je to odstranjivanje muškog uda; to je bio (Postanak, xix) stvaran, a
ne prividan preobražaj (jer se kazuje da taj stup i danas postoji). To je
bilo djelo zlog anđela, kao što su i dobri anđeli kaznili stanovnike Sodo-
me sljepoćom, kako ne bi mogli pronaći vrata svojih domova. Drugim
su kaznama pogodili i Gomoru. Glosa potvrđuje da je i Lotova žena bila
okaljana tim porokom, i da je stoga bila kažnjena.

Nadalje, onaj tko može stvoriti prirodan oblik, može ga i uništiti.
Ali, demoni su stvarali mnoga prirodna obličja, što se vidi iz primjera
faraonovih čarobnjaka, koji su uz pomoć demona stvorili žabe i zmije.
I sv. Augustin (Knjiga LXXXIII) veli da se vidljive pojave, koje proiz­
vode niže zračne sile, ne mogu smatrati prividima; no, čak i ljudi mogu
nekim umijećem odstraniti muški ud; stoga demoni mogu u nevidljivom
obličju činiti ono što drugi čine u vidljivom.

No, s druge strane, sv. Augustin (O državi Božjoj, XVIII) veli: "Ne
smije se vjerovati da demoni svojom moći ili umijećem mogu pretvarati

ljude u životinje; iz toga slijedi da je nemoguće odstraniti ono što je
bitno za postojanje ljudskoga tijela." Dalje kaže (O Trojstvu, III): "Ne
smije se misliti da je ta supstancija vidljive tvari podložna volji palih
anđela; jer, podložna je samo Bogu."

Odgovor. Nema nikakve dvojbe da neke vještice mogu izvoditi ču­
desne radnje u pogledu muških organa, jer to proizlazi iz svjedočansta­
va mnogih koji su to vidjeli i o tome čuli, kao i onome što o tome udu
znamo na temelju osjetila vida i dodira. Treba reći da se takva djela mogu
izvoditi na dva načina, naime, zbiljski i stvarno, što potvrđuje prvi ar­
gument, te nekim opsjenarskim umijećem. A vještice proizvode samo
opsjenu, premda žrtva to ne smatra prividom. Naime, žrtva stvarno umi­
šlja da mu neki organ nedostaje, jer ga ne opaža svojim vanjskim osje­
tilima, dakle, vidom ili dodirom.

Na temelju toga možemo reći da je ud odstranjen samo u mašti, a
ne i u stvarnosti, pri čemu moramo obrazložiti kako se to događa. Prvo
ćemo govoriti o dva načina kojima se proizvodi taj privid. Naime, ne
začuđuje da vrag može obmanuti čovjekova vanjska osjetila, jer, kako
je gore objašnjeno, zavarava unutarnja osjetila utiskujući u njih predo­
džbe pohranjene u mašti. Nadalje, on obmanjuje ljudske prirodne funk­
cije, tako što im predstavlja kao nevidljivo ono što je vidljivo, ono što
je opipljivo kao neopipljivo, a ono što se može čuti kao nečujno, te isto
čine i s drugim osjetilima. No, takve stvari nisu zbiljske, jer proizlaze
iz proizvedenog poremećaja nekog osjetila, primjerice vida, sluha ili
dodira, koji obmanjuje čovjekovo rasuđivanje.

To možemo potkrijepiti primjerima nekih prirodnih pojava. Slatko
se vino čini gorkim jeziku grozničava čovjeka, jer mu osjetilo okusa
ne zavarava stvarnost, već njegova bolest. Tako ni u slučaju o kojemu
raspravljamo obmana nije stvarna, jer se ud još uvijek nalazi na svome
mjestu; to je iluzija čula.

Nadalje, kako je rečeno gore u pogledu spolne radnje, vrag tu rad­
nju može spriječiti umetanjem nekog drugog tijela iste boje i izgleda,
tako da neko glatko tijelo u boji mesa umetne između osjetila vida i
dodira i između pravoga tijela žrtve, koja uslijed toga misli da vidi i
osjeća samo glatko tijelo bez spolnog organa. Vidi izreke sv. Tome (2.
dist. 8. čl. 5) o opsjenama i prividima, te Secunda Secundae 91, i nje­
gova pitanja o grijehu, gdje često navodi izreke sv. Augustina iz knjige
LXXXIII: "To đavolje zlo uvlači se kroz sva osjetila; prilagođava se

slikama i bojama, obitava u zvukovima, vreba u mirisima, prožima se
aromama."

Nadalje, treba imati na umu da ta obmana vida i dodira ne mora biti
prouzročena umetanjem nekog glatkog tijela bez uda, već i utiskivanjem
u fantaziju ili maštu, nekih oblika i ideja duboko pohranjenih u umu,
uslijed čega čovjek umišlja da neku stvar prvi put opaža. Naime, kako
je pokazano u prethodnim pitanjima, demoni mogu svojom prirođenom
moći premještati tijela; a kako na taj način mogu utjecati na volju ili
duševno stanje, mogu utjecati i na prirodne funkcije. Govorim o stvarima
koje mašti ili osjetilima izgledaju prirodne. Aristotel u raspravi O snu
i bdjenju, razmatrajući o uzroku utvara u snovima, veli da u unutarnju
svijest životinje koja spava, pritječe mnogo krvi, uslijed čega naviru
ideje i dojmovi proizašli iz stvarnih proteklih doživljaja pohranjenih u
umu. Već smo objasnili kako na taj način određeni prividi proizvode
nove predodžbe. A budući da se to može prirodno dogoditi, vrag je još
više kadar u mašti pobuditi privid glatkog tijela bez muškog spolovila,
na takav način da osjetila vjeruju da je ono stvarno.

Drugo, valja spomenuti neke druge metode, koje je lakše razumjeti
i objasniti. Kako tvrdi sv. Izidor (Etimologije, VIII, 9), opsjena je samo
varka osjetila, osobito osjetila vida. Radi toga se i naziva prestigijom
(opsjenom), od riječi prestringo, jer je vid toliko sputan da se stvari čine
drukčijima nego što jesu. Aleksandar iz Halesa54 (2. dio) veli da je presti-
gij iluzija vraga, koju ne uzrokuje nikakva stvarna promjena, već posto­
ji samo u umu onoga čija su vanjska i unutarnja osjetila zavarana.

Stoga u izvjesnom smislu možemo govoriti čak i o ljudskom opsje­
narskom umijeću, koje se može vršiti na tri načina. Prvo, bez pomoći
demona, jer opsjene proizvode vješti ljudi koji pokazuju i skrivaju
stvari, kako to čine opsjenari i trbuhozborci. Druga metoda također ne
iziskuje pomoć demona; kao u slučaju kada se ljudi služe nekom pri­
rodnom moći prirodnih stvari ili mineralima, kako bi izmijenili izgled
takvih predmeta. Stoga, prema sv. Tomi (I, 114, 4) i nekim drugima,

54) 'Aleksandar'. Aleksandar iz Halesa, franjevački teolog i filozof, Doctor Irrefragabilis, bio
je jedan od najvećih skolastika. Rođen je u Halesu ili Haillesu u Gloucestershireu, krajem 12.
st., a umro je u Parizu, u samostanu svoga Reda 1245. Glavno mu je djelo 'Summa Universae
Theologiae', koje je počeo pisati oko 1231., no nikada ga nije dovršio. To je djelo doživjelo
nekoliko izdanja: Venecija 1475., 1576.; Nurnberg 1481., 1-502.; Pavia, 1481.; Koln, 1622. Iz­
davači djela sv. Bonaventure iz Karachija obećali su objaviti veoma neophodno kritičko izda­
nje toga djela.

ljudi mogu pomoću dima vatre ili zapaljenih biljaka, proizvesti privid
da štapovi nalikuju zmijama.

Treća metoda obmanjivanja vrši se uz pomoć demona i uz neophodno
dopuštenje Boga. Naime, jasno je da demoni po svojoj prirodi imaju od­
ređenu moć nad nekim zemaljskim tvarima, kojom uz Božje dopušte­
nje, proizvode privide stvari, tako da se čine drukčijima nego što jesu.

Što se tiče treće metode, valja istaknuti da demon može na pet nači­
na zavarati ljude, tako da misle da je neka stvar drukčija nego što jest.
Prvo, kako je rečeno, to može činiti opsjenarskim umijećem, jer vrag se
takvim umijećem služi bolje od čovjeka. Drugo, o čemu smo govorili,
to čini na prirodan način, stavljanjem ili umetanjem neke tvari, koja skri­
va pravo tijelo ili ga zamjenjuje drugim u čovjekovoj mašti. Treći je
način kada se prikazuje u poprimljenom tijelu, predstavljajući se kao
nešto što nije; o tomu svjedoči priča koju pripovijeda sv. Grgur u svom
Prvom dijalogu, a govori o opatici koja je jela salatu, no vrag joj je rekao
da to nije salata, već on u njezinu obličju. Ili kada se prikazao sv. An­
tunu u obličju grumena zlata, koji je pronašao u pustinji. Ili kada dodi­
rom prividno pretvara čovjeka u zvijer, o čemu ćemo uskoro govoriti.
Četvrti je način kada obmanjuje organ vida tako da se neka jasna stvar
čini maglovitom ili, pak, organ govora, ili kada prividno pretvara star­
icu u mladu djevojku. Čak i svjetlo nakon plakanja izgleda drukčije i
nejasnije. Peti je način kada utječe na maštu i pobuđuje tjelesne soko­
ve, preobražavajući oblike opažene osjetilima, o čemu smo prethodno
raspravljali, tako da uslijed toga primaju svježe i nove predodžbe. Su­
kladno tome, vrag može na posljednja tri, pa čak i na druge načine, za­
čarati čovjekova osjetila. Stoga je kadar i skriti muško spolovilo nekom
varkom i opsjenom. A dokaz ili primjer toga, koji smo saznali izvrša­
vanjem naše inkvizitorske dužnosti, navest ćemo poslije, u Drugom
dijelu ove rasprave, kada ćemo više govoriti o tim i drugim stvarima.

Kako možemo razlikovati začaranost od prirodnog nedostatka.
Slijedi sporedno pitanje, koje za sobom povlači neke druge probleme.
Petrovo je spolovilo odstranjeno, i on ne zna je li to učinjeno čarobn­
jaštvom ili na neki drugi način, đavoljom moći i uz Božje dopuštenje.
Postoje li načini kojima možemo utvrditi ili razlikovati te uzroke? Od­
govoriti se može na sljedeći način. Prvo, takve se stvari češće događaju
preljubnicima i razvratnicima. Naime, kada takvi ljudi ne uspiju odgo­
voriti prohtjevima svojih ljubavnica, ili ih žele napustiti radi drugih

žena, tada te ljubavnice iz osvete izvode takve stvari, ili im posredstvom
kakve druge sile odstranjuju udove. Drugo, uzrok se može utvrditi na
temelju trajnosti tog učinka. Naime, nije li prouzročen čarobnjaštvom,
gubitak nije trajan i ud će se iznova pojaviti nakon nekog vremena.

To, međutim, nameće drugu dvojbu, naime, je li privremenost pro­
uzročena čarobnjaštvom. Odgovaramo da ta začaranost može biti trajna
i da može trajati do smrti, što se osniva na sudu kanonista i teologa koji,
raspravljajući o ženidbenoj zapreci prouzročenoj čarobnjaštvom, tvrde
da privremeno može postati trajno. Godfrid, naime, veli u svojoj Sumi:
"Začaranost ne može uvijek ukloniti onaj tko ju je uzrokovao ili stoga što
je mrtav ili ne zna kako je ukloniti ili, pak, stoga što je čarolija izgubljena."
Na temelju toga možemo reći da će čarolija, kojom je začaran Petar,
biti trajna ako ga vještica koja ju je izvela, ne može ukloniti.

Postoje, naime, tri vrste vještica. One koje istodobno mogu liječiti
i nanositi štetu; one koje nanose štetu, ali ne mogu liječiti; te, kako
ćemo pokazati poslije, one koje, čini se, mogu samo liječiti, odnosno,
uklanjati štetu. Takvom smo slučaju osobno svjedočili: Kada su se dvije
vještice prepirale, uzajamno se podrugujući, jedna reče: 'Nisam toliko
zla kao ti, jer znam izliječiti one kojima nanesem štetu.'" I čarolija će
biti trajna ako vještica, prije nego li je ukloni promijeni obitavalište ili
umre. Sv. Toma također tvrdi: "Svaka čarolija može biti trajna ako se
ne može ukloniti ljudskim sredstvima; ili, ako to sredstvo postoji, ali
ljudi za njega ne znaju ili je nedopušteno; premda je Bog može ukloniti
posredstvom svetog anđela, koji može silom obuzdati vraga, ako već
ne može vješticu."

Međutim, osnovno sredstvo protiv čarobnjaštva je sakrament pokore,
jer tjelesne bolesti često nastaju poradi grijeha. O uklanjanju vještičjih
čarolija govorit ćemo u Drugom dijelu ove rasprave i u drugom pitanju
VI. dijela, gdje razmatramo i objašnjavamo druga pitanja.

Razjašnjenja argumenata.
Prije svega, nema nikakve dvojbe da demoni mogu, uz Božje dopu­
štenje, stvarno ubijati ljude, iz čega proizlazi da su kadri i odstraniti
taj i druge udove. No, pritom demoni ne djeluju posredstvom vještica,
što smo prije spomenuli. Iz toga jasno proizlazi i odgovor na drugi ar­
gument. No valja reći sljedeće: Bog daje demonu veću vlast nad spol­
nim odnosima jer... itd.; stoga mu čak dopušta da taj ud stvarno i zbilj­
ski odstrani. Nije, međutim, točno da se to događa uvijek, jer to nije

sukladno prirodi čarobnjaštva. Čak ni vještice ne zamišljaju da nema­
ju moć iznova vratiti ud kada to žele i znaju učiniti. Iz toga jasno slijedi
da ud nije stvarno, već samo prividno odstranjen. Što se tiče trećeg ar­
gumenta, koji govori o preobražavanju Lotove žene, tvrdimo da je ta
preobrazba bila stvarna, a ne prividna. Što se, pak, tiče četvrtog argu­
menta, da demoni mogu stvarati neke tvarne oblike koje, shodno tomu,
mogu i odstranjivati; u svezi toga valja reći da su faraonovi čarobnjaci
proizveli prave zmije i da demoni mogu, uz pomoć neke druge sile, pro­
izvesti neke učinke na nesavršenim stvorenjima, koje ne mogu proiz­
vesti na ljudima o kojima skrbi samo Bog. Stoga je rečeno: "Zar je Bogu
do volova?" Međutim, demoni mogu, uz pristanak Božji, ljudima na­
nositi stvarnu štetu i stvoriti privid štete, što je jasan odgovor na poslje­
dnji argument.

PITANJE X.

Mogu li vještice kakvom opsjenom

pretvoriti ljude u životinje.

Ovdje obznanjujemo istinu o tome, mogu li vještice pretvarati lju­
de u životinje i kako to čine. Tvrdi se da to ne mogu činiti, a ta
tvrdnja se osniva na sljedećem odlomku kanona 'Episcopi' (XXVI, 5):
"Tko misli da se neko stvorenje promijeni na bolje ili lošije, ili da se
preobrazi u neku drugu spodobu ili postane sličan nekom drugom liku
bez djelovanja samoga Stvoritelja, koji je sve stvorio i po kojemu je sve
nastalo, taj je bez sumnje nevjernik i gori je od poganina."

Citirat ćemo argumente sv. Tome iz 2. knjige Sentencija, VIII:
"Mogu li demoni nekom opsjenom obmanuti tjelesna osjetila." Tu
prvo tvrdi da to ne mogu činiti. Naime, premda vidljivo obličje životinje
mora negdje postojati, ne može postojati samo u osjetilima; jer, osjetila
ne opažaju oblik koji nije primljen od neke stvarne tvari, pa životinja
u stvarnosti ne postoji; pritom se poziva na autoritet Kanona. A ono što
samo prividno postoji, ne može postojati stvarno; tako je i u slučaju
žene koja prividno nalikuje životinji, jer dva tjelesna oblika ne mogu
istodobno postojati u istoj tvari. Prema tome, budući da taj prividan
oblik ne može nigdje postojati, tako ni opsjena ili privid ne može po­
stojati u oku promatrača; jer pogled se mora zaustavljati na nekom
predmetu.

Netočna je i tvrdnja da oblik postoji u atmosferi. Prvo stoga što
atmosfera ne može preuzimati nikakav oblik ili obličje, a drugo, jer zrak
koji okružuje osobu, radi svoje tekuće prirode nije uvijek stalan, oso­
bito kada se pokreće. U tom bi slučaju takva preobrazba bila svakome
vidljiva; no, to nije točno, jer čini se da demoni nisu kadri obmanuti vid
pobožnih ljudi.

Nadalje, osjetilo ili sposobnost vida pasivna je sposobnost, a svaku
pasivnu silu pokreće njoj sukladna aktivna sila. A dvije su aktivne sile
sukladne vidu: jedna je izvor kretanja ili predmet, a druga nositelj ili
medij. No, taj prividan oblik ne može biti predmet osjetila, niti može
biti medij kojim se on prenosi. Prvo, ne može biti predmet jer njime
ništa ne može upravljati, kako pokazuje gore spomenuti argument, bu­
dući da ne postoji u osjetima primljenim s predmeta, niti se nalazi u
stvarnom predmetu, pa čak ni u zraku kao mediju koji prenosi, o čemu
govori treći argument.

Nadalje, pobuđuje li vrag unutarnju svijest, to čini projicirajući se­
be u spoznajnom organu ili mijenjajući ga. No, to ne čini na taj način,
jer bi tada morao poprimiti tijelo, ali čak ni tada ne bi mogao prodrijeti
u unutarnji organ imaginacije; naime, dva se tijela ne mogu istodobno
nalaziti na istome mjestu; ili bi pak morao poprimiti prividno tijelo; ali
i to bi bilo nemoguće, jer svaka je utvara sačinjena od neke supstancije.

To ne može činiti ni mijenjajući spoznajnu moć. U tom bi je sluča­
ju trebao preinačiti permutacijom (pretvorbom), što nije kadar učiniti,
jer svaku preinaku uzrokuju aktivne moći koje demoni nemaju; ili bi
je trebao preobraziti ili premjestiti, što se čini nemogućim iz dva razlo­
ga. Prvo, jer preobrazba nekog organa nije moguća bez osjećanja boli.
Drugo, u tome bi slučaju vrag mogao učiniti vidljivima samo stvari po­
znatog oblika; ali sv. Augustin veli da on stvara takve oblike, poznate
i nepoznate. Stoga se čini da demoni ni na koji način ne mogu obma­
nuti čovjekovu maštu ili osjetila.

Protiv toga. Sv. Augustin (O državi Božjoj, XVIII) veli da preo­
bražavanje ljudi u zvijeri, koja se moć pripisuje demonima, nije stvarna,
već prividna. No, to ne bi bilo moguće da demoni nisu kadri preobrazi­
ti (transmutirati) ljudska osjetila. Tu se iznova valja pozvati na autoritet
sv. Augustina (knjiga LXXXIII): "Đavolje zlo uvlači se kroz sva osje­
tila, itd."

Odgovor. Čitatelj koji se želi obavijestiti o načinu preobrazbe, neka
pročita VI. poglavlje Drugog dijela ove knjige, gdje se raspravlja o

različitim metodama. No, za sada ostajući vjerni skolastičkom razma­
tranju, ističemo da se slažemo s mišljenjima triju naučitelja, da vrag
može obmanuti ljudsku maštu prividom čovjeka koji nalikuje životinji.
Posljednje od tih mišljenja, naime Tomino, mnogo je pronicavije od
ostalih. Prvo je, međutim, mišljenje sv. Antonina55, izneseno u prvome
dijelu njegove Sume (V, 5), gdje izjavljuje da đavao katkad običava
zavaravati čovjekovu maštu, osobito obmanjujući mu osjetila; a to doka­
zuje razumnim promišljanjem, autoritetom Kanona i velikim brojem
primjera.

Prvo: Naša su tijela po svojoj prirodi podložna anđelima, koji ih
pokreću. No, premda su izgubili milost, zli anđeli nisu izgubili svoju
prirodnu moć, kako smo prethodno više puta istaknuli. A, budući da je
sposobnost mašte tjelesna, dakle, povezana s fizičkim organizmom, i
ona je prirodno podložna demonima koji je, dakle, mogu preobraziti
unoseći misli i opažanja u izvorno primljenu predodžbu. Tako tvrdi sv.
Antonin i dodaje da to dokazuje i Kanon (Episcopus, XXVI, 5): "Ne
smije se zaboraviti da neke opake žene koje je Sotona pokvario i zaveo
demonskim maštama i utvarama, vjeruju i tvrde da u noćne sate jašu
na nekim životinjama s poganskom božicom Dijanom ili s Herodija-
dom, te s nebrojenim mnoštvom drugih žena, i da u gluho doba noći
prevaljuju velike udaljenosti." I dalje: "Stoga svećenici moraju narodu
Božjem propovijedati da je sve to laž, i da takve utvare koje se uvlače u
pamet vjernika, ne dolaze od Boga, već od zlog duha. Jer, sam Sotona
preuzima obličje različitih osoba, te umom koji je zarobio i u snovima
obmanjuje i upravlja na najopakije načine."

Značenje ovoga Kanona objasnili smo u Prvom pitanju, u kojemu
raspravljamo o četiri stvari koje svećenici trebaju propovijedati. No,

55) 'Sv. Antonin.' Slavni dominikanac i firentinski nadbiskup, rođen u Firenci 1. ožujka 1389.,
umro 2. svibnja 1459. Spomendan: 10. svibnja. Glavno mu je književno djelo 'Summa Theo­
logica Moralis, partibus IV distincta', koje je napisao neposredno prije smrti, a predstavlja
znakovit razvoj u moralnoj teologiji. Crohns u svojoj knjizi 'Die Summa theologica des
Antonin von Florenz und die Schatzung des Weibes in Hexenhammer', Helsingfors, 1903.,
ukazuje na činjenicu da se uzroci velike mržnje prema ženama, koja je jasno izražena u djelu
'Malleus Maleficarum', mogu slijediti do 'Sume' sv. Antonina. Ali Paulus u svom djelu 'Die
Verachtung der Frau beim hl. Antonin' (u 'Historisch-Politische Blatter', 1904., str. 812-30.)
oštro kritizira tu tezu, ocjenjujući je neutemeljenom.

Pedeset godina nakon prvog pojavljivanja 'Sume' sv. Antonina, to je djelo doživjelo petna­
est izdanja objavljenih u značajnim središtima učenja. Tomu su uslijedila i druga izdanja, tako
i ono iz 1740., objavljeno u Veroni u četiri sveska, koje je uredio P. Ballerini; 1741. u Firenci,
koje su uredila dva dominikanca, Manachi i Remedelli.